Šuma u očima najmlađih

sonja_greguric

Sonja Gregurić, učiteljica

Sažetak

Djeci je potrebno dati razne osjetilne dojmove i aktivna iskustva u prirodi. Uloga odrasle osobe je samo u vođenju, primjeru prijateljske i ugodne komunikacije i primjeru poštovanja prema prirodi i istraživanju. Priroda nudi spokoj i vrijeme djeci da otkriju stvari svojim tempom. Osim toga, svježi zrak i igra sa svime što priroda nudi ispunjava ih dodatnom energijom. Djecu neodoljivo privlači svijet prirode, znatiželjna su, nezasitna i dive se i najmanjim detaljima. A upravo je svijet prirode mjesto na kojem dijete može istraživati, riskirati, ojačati samopouzdanje i pobjeći u svoju maštu. Šuma je mjesto koje ima sve karakteristike za kvalitetnu i zanimljivu igru. Dijete se u njemu može slobodno kretati, ima sav potreban materijal za igru ​​i s bogatom teksturom, mirisima, zvukovima nudi razna osjetilna i emocionalna iskustva. Dijete je sposobno sa svojom znatiželjom istražiti šumu do suštine. To je kognitivni put, put iskustvenog učenja, jer dijete dolazi do informacija svim osjetilima. Nije dovoljno samo promatrati, on također želi dodirivati ​​stvari, drobiti ih, proučavati, kušati … Znanost koja se bavi obrazovanjem na temu šume naziva se šumska pedagogija. Postavljeni cilj šumske pedagogije je povezati čovjeka s prirodom, a šumu želi doživjeti svim svojim osjetilima.

Ključne riječi: djeca, igra, šuma, znanost.

Uvod

Kroz igru ​​djeca upoznaju svijet i sve što se događa oko njih. Učimo kroz igru ​​– učimo cijeli moj život. Svaki dan i djeca i odrasli stječu nove spoznaje, nove doživjeti i doživjeti neotkriveno. Za sve to potrebna nam je energija koju nude aktivnosti na na otvorenom i prirodi. Dječja igra aktivnost je koja se odvija nakon djetetove unutarnje motivacije. Bez nje ne bi bilo sretnog djetinjstva. Dijete ima pravo na igru. Djeca se ne igraju s namjerom da razviju svoje sposobnosti ili naprave proizvod trajne vrijednosti. Igraju kako bi zadovoljili unutarnju potrebu. Kroz igru ​​dijete uči biti neovisno, svladava se, podređuje svoje zahtjeve. Dijete povezuje iskustva koja stječe u igri i uči od njih. Igra je najbolji način da dijete sazrije. U igri također uči o fizičkom okruženju i pravilima koja njime upravljaju. Na temelju stečenog iskustva stvara koncepte, uči razmišljati i pokušava riješiti probleme s kojima se susreće. Igra omogućuje djetetu da upozna vršnjake, nauči se suočavati s drugim ljudima, stekne toleranciju, drugarstvo, obzirnost, osjećaj suradnje. Igra ima značajan utjecaj na djetetov tjelesni rast, na razvoj inteligencije, na stjecanje iskustva i znanja, na djetetov emocionalni život i na njegov razvoj u društveno biće. Kada se dijete igra, vježba i jača mišiće i živce, ono stječe razne vještine, uči o svojim sposobnostima. U prošlosti su ljudi živjeli i bili jedno s prirodom. U jednom se trenutku, međutim, moderni čovjek počeo udaljavati od toga. Djeca danas provode puno vremena unutar četiri zida. Unatoč mnogim igračkama, zaboravljamo da samo priroda ima pravu moć stimulirati sva osjetila odjednom i tako pridonijeti najboljem mogućem razvoju i dobrobiti. Neurofiziolozi su također svjesni važnosti omogućavanja djeci što više kontakta s prirodom, ističući činjenicu da se mozak brzo razvija u prvih pet godina života. Aktivno dijete koje se puno kreće povećava broj veza između neurona (bolje stvaranje sinapsi). Pojam iskustvo izravno je povezan s djelatnošću koja predstavlja sam temelj šumske pedagogije.

Središnji dio

Kada govorimo o šumskoj pedagogiji, govorimo o otvorenom okruženju za učenje, koje je po nekima jedna od najtežih nastavnih metoda. U otvorenom okruženju za učenje učenik određuje sadržaj i aktivnosti. Ideja ove vrste nastave odn. Učenje proizlazi iz konstruktivizma, koji karakterizira činjenica da dijete “gradi” znanje samo, na način da traži odgovore na vlastita pitanja. Na taj su način djeca aktivno uključena, jer im se znanje ne nudi na pladnju, već im se samo daje problem ili izazov za koji traže moguća rješenja u trenutnom vremenu i prostoru. Problem ili izazov trebao bi biti ono što dijete nadahnjuje u određenom trenutku ili što mu u tom trenutku treba. Nužno je istraživanje koje proizlazi iz urođene dječje radoznalosti. Plod ovakvog istraživanja prirode je jačanje kreativnosti.

Igra utječe na dijete učeći kroz igru ​​što znači iskrenost među ljudima, kako se očituju istina i hrabrost. Kroz igru ​​dijete suosjeća s različitim ulogama koje promatra kod odraslih. Pokazuje emocije prema njima koje su pozitivne ili negativne (Debelak, 2000).

U prirodoslovno-didaktičkim igrama djeca stječu prirodoznanstveno iskustvo, vještine i znanja. Ove igre potiču dijete da koristi različita osjetila i tako produbljuje djetetovo iskustvo prirode i to iskustvo čini jačim i trajnijim. Djeca svoju radoznalost zadovoljavaju aktiviranjem osjetila i dobrim gledanjem predmeta ili životinje, mirisanjem plodova drveta, opipavanjem kore, kušanjem rose ili jednostavno slušajući cvrkut ptica. Šumska pedagogija također koristi još jednu posljedicu aktiviranja nekoliko osjetila istodobno, naime bolje pamćenje informacija i materijala. Kroz senzorne percepcije i kretanje dijete uči o sebi i okolini u kojoj se kreće. Odrasli tome također doprinose potičući ih da prepoznaju i promišljaju osjećaje, percepcije i iskustva, tako da im olakšava stvaranje smisla i povezivanje novih znanja u smislenu cjelinu. Znanstvene igre strukturirana su aktivnost i uključuju aktivnu ulogu odrasle osobe. U igri postoje upute i okviri, a oni također uključuju nekoliko različitih načina razvoja, čime djeci omogućuju kreativnost. Njihova je svrha iskusiti prirodu i učenje (Kos, 2013).

Djeca danas više nisu bliska prirodi kao nekad. Osjećaj prirode koji je bio dosta jak u starijim generacijama, sada je to kulturna baština koju treba prenositi vrtić i oživjeti. Pozitivan odnos prema prirodi tako što obogaćujemo djetetova iskustva i raznolika (Bahovec i Golobič, 2004).

Djeca također razvijaju prirodoslovne vještine dok pažljivo promatraju, uspoređuju i opisuju te se susreću s nepoznatim predmetima i materijalima tijekom igre, te ih se stoga potiče da prihvate nove informacije jer žele još više znati. Dakle, učenje se temelji na stvarnom iskustvu koje proizlazi iz djetetove inicijative, a ovo je učinkovit put do trajnog i korisnog znanja. Djeca svoju kreativnost razvijaju u znanosti i didaktičkim igrama. Ovdje su najprikladnije igre bez unaprijed oblikovanih ciljeva i metoda, ali čak i djelomično strukturirane igre omogućuju izražavanje djetetove kreativnosti. Likovi iz bajkovitog svijeta mogu nam pomoći, ali moramo ih pažljivo i promišljeno uključiti u igru. Djeca brzo preuzimaju priče i bajke koje odgajatelj može koristiti za učenje, vodeći računa da konačni učinak donosi prirodnu istinu (Kos i Jerman, 2012).

Također razvijaju komunikacijske vještine i jezik, jer potiču djecu na razmjenu ideja, razmjenu mišljenja, pronalaženje zajedničkih rješenja i slaganje. Dijete također razvija motoričke vještine, jer igra uključuje kretanje po neravnom, raznolikom terenu, prelazak grana i cjepanica, preskakanje potoka, savijanje ispod debelih grana, svladavanje skliskih ili strmih površina … (Kos, 2013).

Tijekom didaktičkih igara djeca formiraju stav prema prirodnom okruženju, jer se često mogu vratiti u kut šume gdje im se sviđa, tamo se dobro osjećati, vezati uz njega i uspostaviti poseban odnos. Za njih to može biti mjesto na kojem se osjećaju sigurno i kod kuće, a istovremeno im nudi novi izazov. Pozitivno iskustvo u prirodnom okruženju zasigurno ostavlja traga u djetetovom formiranju odnosa prema prirodi.

Cilj znanstvenih sadržaja u predškolskom razdoblju nije samo da djeca mogu dosljedno slijediti upute u praktičnim aktivnostima, već i da znaju planirati za sebe. Djetetovo znanje postaje sve više i više organizirano kako razvija prirodno-znanstvene postupke i uči koncepte. Što više konkretnih predmeta imaju na raspolaganju, to će njihova okolina biti bogatija i bit će više prilika za upoznavanje, otkrivanje i istraživanje. Pamćenje gradiva je bolje za dijete da bude aktivno, koristite što više osjetila, sluha, vida i tjelesnih osjeta. Potrebno je uzeti u obzir činjenicu da većina djece ne samo da uči kroz sluh, već i koristi vid i dodir. Dakle, odgajatelj mora osmisliti prostor za učenje u kojem će se učenici moći slobodno kretati; stoga je šuma kao otvoreno okruženje za učenje s otvorenim prostorom za učenje vrlo motivirajuće za djecu, ako im samo dopustimo određenu autonomiju. Šuma djeci daje energiju, i fizičku i mentalnu. Djeca vole šumu, ako u njoj nema igračaka, već samo prirodni materijal koji nema posebne upute kako nešto sastaviti. Iako aktivnosti u šumi daju izgled igri, možemo zaključiti da to nije samo igra već i ona koja uči. Na kraju se ispostavlja da je svaki list, grana ili kamenčić pronađen u šumi važan ne samo za šumu, već i za zdrav intelektualni, emocionalni i socijalni razvoj djeteta.

Djeca nakon redovitih posjeta šumi na kraju:

  • Prošire rječnik.
  • Motiviraniji su za sudjelovanje.
  • Postaju hrabriji i sigurniji u učenje i prilagođavanje.
  • Izražavajte više pozitivnih i manje negativnih emocija.
  • •Postanite bolji promatrači i istraživači.

Djeca poboljšavaju koncentraciju, pamćenje, koordinaciju cijelog tijela, ručne vještine, osjećaj orijentacije, povjerenje u sebe i vlastite sposobnosti. Šumska pedagogija ne koristi samo djeci i studentima. Naime, nastava u prirodnom okruženju također omogućava pedagozima da razvijaju nove pedagoške ideje i metode te osobni rast (Mreža…, 2016).

Zaključak

Igra na otvorenom bi se trebala održavati svaki dan, bez obzira na vrijeme, jer bi to trebalo biti za dijete omogućio razvoj kreativnosti i prije svega puno kretanja. Djeci nudimo mogućnosti trčanje, skakanje, penjanje, klizanje, sanjkanje, prskanje, igranje pijeskom, otkrivanje prirode… Najbolji način za postizanje ciljeva iz znanstvenih sadržaja je pomoći djeci da vole prirodu. Ako su s njom u stalnom pozitivnom kontaktu i ako je mogu aktivno istraživati ​​i upoznavati, naučit će je poštivati ​​i voljeti. Tamo gdje djeca imaju tu priliku, razvijaju odnos s poštovanjem prema prirodi i žele je održavati i brinuti se o njoj. Kretanjem kroz šumsko područje, tjelesna energija je dinamičnija, a posljedično i mentalna, jer se povećava cirkulacija krvi, a time i opskrba kisikom. Povećava se i sposobnost motivacije, što zauzvrat utječe na koncentraciju.

Literatura

  1. Bahovec, D. E., Golobič, B. K. (2004). Škola i vrtić kroz ogledalo. Priručnik za vrtiće, škole i roditelje. Ljubljana: DZS.
  2. Kos, M. (2013). Početna znanost s didaktičkim igrama u prirodnom okolišu. Obrazovanje o okolišu za 21. stoljeće – znanstvena monografija. Maribor: Pedagoški fakultet.
  3. Kos, M., Jerman, J. (2012). Iskustva s životom u ranom djetinjstvu-put do znanja i pozitivan stav prema prirodi. U Duh, M. (Ur), Ekološka i etička svijest kroz odgojni odnos prema prirodi i društvu – znanstvena monografija. Maribor: Pedagoški fakultet.
  4. Marjanovič Umek, L. i Zupančič, M. (2006). Psihologija dječje igre: od rođenja do ulaska u školu. Ljubljana: Znanstveno-istraživački institut Filozofskog fakulteta.
  5. Mreža šumskih vrtića i škola Slovenije (2013). Preuzeto s http://www.gozdnivrtec.si/sl/http://www.gozdnivrtec.si/sl/
  6. Skribe-Dimec, D. (2007). Prirodoslovne kutije. Modrijan: Ljubljana.
  7. Petek, D. (2013). Napomene s predavanja: Didaktika učenja o prirodnom okolišu.

Cyberbullying – pred našim vratima

antea_goreta

Antea Goreta

Sadržaj

Svakodnevno smo suočeni s nasiljem preko interneta, bili mi žrtve, bili mi ti koji svjesno ili nesvjesno sudjelujemo u njemu ili pak oni kojima se netko povjerio. Vjerujem da svi poznajemo sam pojam cyberbullying-a tzv. elektroničkog nasilja i da smo svjesni koliko je zapravo loš i koliko može utjecati na život pojedinca, ali nismo svjesni ili ne želimo biti svjesni da je to toliko daleko otišlo da naša djeca ispaštaju zbog toga i da su oni upravo u središtu onoga o čemu mi pričamo.

Ključni pojmovi: nasilje preko interneta, cyberbullying, elektroničko nasilje, djeca.

Uvod

Potaknuti velikim problemom današnjega vremena izradili smo elektroničku knjiguCyberbulling – pred našim vratima“ u kojoj vam se povjeravaju učenici Osnovne škole doktora Franje Tuđmana Knin (2021./2022.). U ovome projektu koji smo nazvali „Cyberbullying pred našim vratima“ po istoimenoj elektroničkoj knjizi sudjelovali su svi učenici od 5. do 8. razreda (ukupno njih sto trideset četvero) zajedno s učiteljicom Anteom Goretom na satima informatike. Ilustracije i tekst izrađivali su isključivo učenici naše škole. Ilustracije su izrađivali učenici petih i šestih razreda, dok su sastavke pisali Naslovnicaučenici sedmih i osmih razreda. Svatko od njih imao je svoj zadatak i smjernice za rad. Cilj je bio osvijestiti ostale učenike i same učenike koji su sudjelovali u projektu koliko je Cyberbullying opasan i koliko utječe na razvoj pojedinca. Isto tako koliko je važno zaštititi se i biti oprezan na internetu.

Slika 1. Naslovna stranica

Središnji dio

S učenicima se radilo dva školska sata u prosincu 2021. godine, jedan školski sat u siječnju te dva školska sata u veljači 2022. godine. Često pričamo o virtualnome nasilju pa tema nije bila strana učenicima. Ponovno smo pokrenuli temu, razgovarali smo o digitalnim tragovima, lažnom predstavljanju, vrijeđanju, ružnim komentarima, društvenim mrežama, sigurnosti na internetu, krađi identiteta uglavnom navodeći ih da daju svoje primjere. Razgovarali smo o tome kako se ponašati na internetu i što raditi u slučaju da se suoče s tim problemom „oči u oči“. Tijekom razgovora s učenicima, različitih dobnih skupina shvatila sam da postoje jako mala odstupanja među njima. Mogu slobodno reći da je to zabrinjavajuće. Sam podatak da je virtualno zlostavljanje skoro pa jednako zastupljeno npr. u petim i osmim razredima osnovne škole. Nakon razgovora učenici su dobili svoje zadatke te su provodili različite aktivnosti koristeći se Microsoft Word-om, programom koji služi za obradu teksta i Bojanjem 3D (Microsoft Paint 3D) također program, ali za obradu teksta, fotografije, izradu jednostavnih crteža, a učenicima služi kao jedna vrsta zabave. Kako su učenici izrađivali tako je učiteljica Sadržajumetala datoteke u Book Creator, alat za izradu slikovnica i knjiga u digitalnome obliku. Nije bilo lako odraditi sve što je bilo predviđeno zbog epidemiološke situacije pojedinih razreda, ali trud i upornost učenika pokazuje se u elektroničkoj knjizi koja ima čak sto osam stranica.

Slika 2. Sadržaj knjige

U prvome mjesecu provjeravali smo uspješnost elektroničke knjige i prepravljali smo tekstove u slučaju da se potkrala poneka pogreška. Dodavali preostale crteže i sastavke te uređivali kako bi bila spremna za objavu.

20220112_14492620220119_143137
Slika 3. Čitanje i ispravljanje učeničkih radova      Slika 4. Čitanje i ispravljanje učeničkih radova

Stranica školeU drugome mjesecu na dan kada se obilježava Međunarodni dan sigurnijega interneta 8. veljače 2022. objavili smo je na stranici naše škole kako bi bila dostupna za javnost. Elektronička knjiga koju smo izradili nalazi se ovdje, a njihovo mišljenje i primjere virtualnog zlostavljanja vidjet ćete upravo u njoj.

Poveznica za elektroničku knjigu.

Slika 5. Objava na stranici naše škole

Poveznica stranice naše škole.

U ovoj elektroničkoj knjizi možete vidjeti kako postoje učenici koji se nikad nisu susreli s cyber nasiljem, također oni koji se susreću svakodnevno, učenici koji potiču virtualno zlostavljanje, oni koji su dobili prijetnje smrću, osobe koje su vrijeđane zbog izgleda, seksualnosti, godišta i sl. Također u knjizi se može primijetiti kako su neki učenici prijavili svojim roditeljima i nastavnicima u školi, ali da isto tako postoje oni koji nisu učinili isto. Iz svakog od ovih sastavaka smatram da je moguće izvući po neki savjet ili pouku kako za mlađu tako i za stariju populaciju.

Tijekom drugog mjeseca, na samome kraju našeg provedenog projekta učenici su dobili određeno vrijeme za čitanje. Nakon čitanja knjige zanimale su me njihove reakcije, mišljenje, razmišljanje. Pokazali su ponos zbog toga što su izradili, isto tako želju za tim da se osjećaju sigurnije na internetu i vjeru u to da će biti bolji nego što su bili služeći se istim. Ovim sam zadatkom željela potaknuti svoje učenike da budu svjesni onoga što ih okružuje i da se otvore i pokažu što se događa u njihovom virtualnom svijetu. Također ostale učitelje, roditelje, razrednike da razgovaraju s učenicima i da ih navedu da više govore o ovome problemu. Nadam se da smo u tome i uspjeli.

Zaključak

Čitajući njihove ispovijesti zasigurno ste uvidjeli kako ni oni sami nisu svjesni opasnosti i da su oni zapravo žrtve ili sudionici elektroničkog nasilja. Govoreći kako nisu sudjelovali u cyberbullying-u, a potom navodeći vam neki svoj primjer upravo govore da jesu. Nažalost, ovo nisu svi primjeri virtualnog zlostavljanja naših učenika. Naše tipkovnice ipak su sačuvale neke tajne, trebate pridobiti njihovo povjerenje kako bi ih saznali. Molim vas pomozimo svojim prijateljima, učenicima i djeci. Nemojte okretati glavu pred problemom, ukažite na loše stvari, prijavite ružan komentar, lažan profil ili uvredljiv sadržaj. Pokažite im svojim primjerom kako bi se trebalo ponašati. Pogledajte dobro dijete u oči i vidite ima li kakav problem. Pomozimo im da razmišljaju pozitivno, pokažimo im zašto vrijede i da su okruženi ljudima koji ih vole, cijene i poštuju zbog toga što su oni baš takvi kakvi jesu. Vršnjačko elektroničko nasilje rasprostranjeno je po cijelome svijetu i zasigurno ga ne možemo spriječiti u potpunosti. Potrudimo se da se više ne širi barem pred našim vratima škole.

Literatura

  1. Gregurić, V. i sur. (2019). Informatika 5, udžbenik informatike za 5. razred osnovne škole. Profil Klett, Zagreb.
  2. Babić, M. i sur. (2020). #mojportal6, udžbenik informatike u šestom razredu osnovne škole. Školska knjiga, Zagreb.
  3. Babić, M. i sur. (2020). #mojportal7, udžbenik informatike u sedmom razredu osnovne škole. Školska knjiga, Zagreb.
  4. Babić, M. i sur. (2021). #mojportal8, udžbenik informatike u osmom razredu osnovne škole. Školska knjiga, Zagreb.
  5. Pogled kroz prozor, https://pogledkrozprozor.wordpress.com/, (Preuzeto: 27. siječnja 2022.)

Živimo zdravo s prirodom

helena_pajek

Helena Pajek

Sažetak

Djeca vole učiti o svijetu oko sebe i vole otkrivati nove stvari. Zato je djetinjstvo vrijeme posvećeno istraživanju, promatranju, otkrivanju i učenju. Učenje kroz igru omogućuje djeci stjecanje novih vještina i sposobnosti. Sve to smo im omogućili i kroz projektnu aktivnost.

Naš vrtić nalazi se u srcu Prlekije, koja je ogrijana suncem i okružena vinogradima. Slijedili smo primjer kraja i posadili lozu kod vrtića. Željeli smo da djeca upoznaju rast ove biljke, nauče se promatranju, opažanju i spoznavanju njezinih koristi.

Uključujući se u proces pripreme hrane, omogućili smo djeci da upoznaju različite vrste, oblike i stanja hrane i njezinu važnost za ljudski rast i razvoj. Tako će zdrav način prehrane i zdrav odnos prema hrani steći spontano, sami od sebe.

Ključne riječi: djeca, zdrava prehrana, vinova loza.

1. Uvod

Predškolsko je razdoblje najprikladnije vrijeme za početak podizanja svijesti djeci o utjecaju zdrave prehrane na zdrav tjelesni razvoj. Briga o zdravom razvoju djece može imati značajan utjecaj na zdrav tjelesni razvoj odrasle osobe i odgojno-obrazovnim institucijama daje važan zadatak.

Istraživanje i promatranje prirode pruža nebrojene mogućnosti za iskustveno učenje. Priroda je također ona u koju možemo uključiti sva područja kurikuluma i pomoću koje možemo cjelovito utjecati na djetetov razvoj. Sve opisano utjecalo je na našu motivaciju za sadnju vinove loze kod vrtiću prije nekoliko godina.

Loza raste na organski način, bez sredstava za zaštitu bilja i umjetnih gnojiva. Na njezin rast utječu samo tlo, vrijeme i naša briga (voćar nam povremeno pomaže u njezi).

Djeca gledaju rezidbu vinove loze i potrebnu njegu u proljeće. Promatraju prve proljetne pupove i njihov razvoj u lišće, cvjetanje i rast, a potom dozrijevanje grožđa, s čime dolazi vrijeme klopoteca i berbe. Djeca u “furtušjačama” (pregačama), “putar” s “putom” (brento) i “brači” (berači) idu na naše male “gorice”. Branje grožđa popraćeno je njihovim pjevanjem.

U brentu ima toliko nabranog grožđa da možemo napraviti sok od grožđa i marmeladu. Roditelji su pozvani na poseban međuobrok gdje djeca nude vlastiti pekmez.

Odabranom temom želimo aktivnosti prenijeti u prirodu i iskustveno učiti. Roditelji su stalno informirani o radu na projektu uz pomoć oglasne ploče, uz pomoć bilježnice dnevnih događanja i na sastancima, gdje se roditelji upoznaju s radom u okviru projekta.

2. Metode rada

Skupina je obuhvaćala 18 djece u dobi od 4 godine.

Prije nekoliko godina na igralištu kraj vrtića posadili smo lozu koja raste na organski način. U vrtiću o njoj brinu odgajatelji, djeca i voćar.

Djeca su uključena u promatranje rasta vinove loze u sva četiri godišnja doba. U rano proljeće promatrali su rezidbu drveta i njegu vinove loze od strane iskusog vinogradara, koji je djeci također objasnio važnost ovog posla. S rezidbom vinove loze sami brinemo o njoj.

Djeca tijekom cijele godine promatraju rast vinove loze. Saznali smo o važnosti lišća, grana, rezidbi vinove loze, insekata, važnosti sunčeve svjetlosti i kiše, pretvaranju pupa u cvat i razvoju cvijeta u bobici grožđa. Morali smo nekoliko puta probati grožđe da bismo znali kad je dovoljno slatko za berbu.

clip_image002Djeca su nosila pregače (“furtušjače”), na ramenima su nosila brente (“pute”) te s pjesmom odlazila u berbu (“bratvu”).

Slika 1. Izvođenje i prikazivanje berbe nekad i sada

Ubrali smo grožđe: nešto ga je bilo i u trbuščićima, a većina u brentama. Potom smo ga prešali rukama i dobili sok od grožđa. Popili smo sok od bijelog grožđa, dok smo sok od crvenog grožđa koristili kao podlogu u kuhanju marmelade.

clip_image002[5] clip_image004[4]
Slika 2. Ručno prešanje grožđa      Slika 3. Kuhanje marmelade

clip_image008Marmeladu smo natočili u staklenke i prikladno ukrasili poklopce. Sljedeće jutro probali smo marmeladu za doručak. Marmeladu smo poslužili i roditeljima na posebnom susretu.

Slika 4. Marmelada za doručak

U kasnu jesen lišće je počelo otpadati s vinove loze. Dalo nam je ideju da likovno prikažemo lišće i lozu. Opalo lišće nam je pružilo priliku za novu igru, istraživanje i razvijanje mašte.

Preko djecu smo također izravno utjecali na njihove roditelje jer smo ih brižno i redovito informirali o provedenim aktivnostima i svrsi u koju su provedene.

3. Rezultati

Na kraju projekta djeca su stekla određena znanja i vještine. Sami su postali pažljiviji na rast vinove loze, upoznali su narodni običaj branja grožđa i mogućnost korištenja zrelog voća.

Uz sve aktivnosti, odvijale su se i druge aktivnosti iz područja kurikuluma, koje su pridonijele ukupnom razvoju djeteta.

4. Rasprava

Tijekom aktivnosti djeci su ponuđene takve metode rada da su samostalno došla do određenih zaključaka i spoznaja. U planiranju aktivnosti krenula sam od djece, njihovog predznanja, bliskog područja razvoja te do tada stečenih znanja i novih iskustava. Kod aktivnog učenja otkrivale su s nove mogućnosti istraživanja i područja djelovanja.

5. Zaključak

Vinova loza je najpoznatija po povezanosti s vinom. Djeci smo ponudili još jednu priliku da istražuju, promatraju i iskorištavaju plod u drugu svrhu.

Djeca su se upoznala s organskom obradom zemlje i vinove loze, ponudili smo im zdravo voće.

6. Literatura

  1. Cornell, J. (1994). Približajmo naravo otrokom: vodič k naravi za starše in vzgojitelje. Celje: Mohorjeva družba.
  2. Engels, N. (2016). Marmelade, vkuhavanje in vlaganje sadja. Tržič: Učila International.
  3. Furlan, M. (1992). Prvi koraki v ekologijo. Ljubljana: Gembala in Rokus.
  4. Kurikulum za vrtce, (1999), Ljubljana: Ministrstvo za šolstvo in šport.
  5. Lepičnik Vodopivec, J. (2006). Okoljska vzgoja v vrtcu. Ljubljana: AWTS.
  6. Vršič, S. Lešnik, M.(2010). Vinogradništvo. Založba Kmečki glas.
  7. Zdrava prehrana v predšolskem obdobju. (online). (uporabljeno 26.1.2021). Dostopno na naslovu: http://www.nijz.si/sites/www.nijz.si/files/publikacije-datoteke/prehrana_v_vrtcu.pdf

Fotografije: osobna arhiva

Poticanje djece na skrb za okoliš

nika_zalec

Nika Žalec

Sažetak

Sa skupinom vrtićke djece stare 5-6 godina uključila sam se u projekt Održiva mobilnost. S djecom smo upoznavali prednosti i nedostatke dobre i loše logističke povezanosti. Otkrivali smo također i koje su prednosti korištenja javnog prijevoza, dolaska u vrtić pješice, biciklom ili romobilom. Kroz tri tjedna svakodnevno smo bilježili dolaske djece u vrtić, te preko različitih aktivnosti poticali roditelje i djecu na dolazak u vrtić na održiv način.

Ključne riječi: održiva mobilnost, djeca, skrb za okoliš.

Uvod

Možete li zamisliti život bez automobila? Kvalitetna prometna povezanost i dostupnost usluga poput npr. trgovina, domova zdravlja i drugih javnih ustanova izuzetno su važne za kvalitetu života kako pojedinca tako i zajednice u cjelini. Ipak, svi želimo očuvati prirodu što čišćom i što je više moguće smanjiti negativne učinke prometa.

Svi želimo učinkovit prometni sustav, koji će biti brz, siguran i ekonomičan, te istodobno što je moguće manje štetan za naše zdravlje i okoliš. Od takvog bi prometa koristi imali baš svi, a osobito oni koji žive u urbanom okružju. Gradovi bi nam bili zahvalni. Kao i pluća. Čistiji zrak i manja buka pridonose i boljem osjećaju i boljem zdravlju. Ekološki prihvatljiva vozila, uređene biciklističke staze i zadovoljni šetači ne čine središta gradova samo atraktivnijima, već i ekonomski uspješnijima. Naime, u njima se rado zadržavaju stanovnici, posjetitelji i turisti. (http://sptm.si/wp-content/uploads/2019/07/trajnostna-mobilnost-vrtec-web-OK.pdf)

Svi možemo učiniti korake u smjeru održive mobilnosti. Važno je, međutim, da pri tome imamo prave smjernice, uvid u trenutno stanje, te informacije o tome kakvi su mogući utjecaji na okoliš i naše zdravlje.

Automobilima treba puno prostora, bilo da su u pokretu ili parkirani. Djeca posljedično imaju sve manje prostora za kretanje i igru. Ulice su preuzela parkirališta, a djeca se obično smiju kretati samo po ograđenim igralištima. Djeci je oduzeto pravo na slobodno kretanje. Igrališta su zbog gustog prometa teže dostupna, što djecu čini mnogo ovisnijom o roditeljima nego što smo bili mi. To im otežava učenje samostalnosti i navikavanje na ispravno i sigurno ponašanje u prometu. (http://sptm.si/wp-content/uploads/2019/05/ETM_publikacija_2016.pdf)

Čovjek je dio društvene sredine u kojoj raste, živi i radi. Da bi djeca mogla surađivati s okolinom, utjecati na nju i kasnije je aktivno mijenjati, moraju je postupno upoznavati. (Bahovec, 1999).

Za mladež, na kojoj navodno ostaje svijet, vrijedi izreka koja kaže: »Drvo se savija dok je mlado.« Rad s mladima važan je jer se njihove predodžbe o svijetu tek formiraju. Promišljenim djelovanjem možemo osigurati da se njihovi obrasci razmišljanja i ponašanja razvijaju u pravom smjeru. Već u vrtićima djeci moramo bajkama, pjesmama i praktičnim zadacima objasniti da su ljudi zagađivači okoliša na raznim područjima. Mladoj populaciji moramo što jasnije predstaviti tu tematiku i pri tom se koristiti sa što više pomoćnih sredstava. Ciklična provedba programa vrlo je važna, jer tako postižemo bolji učinak. (Fefer, 2007)

Središnji dio

Moje je mišljenje da je potrebno već vrlo maloj djeci pojasniti loš utjecaj korištenja automobila za svako, pa i najkraće kretanje. I sama se s djecom često uputim na duža i kraća pješačenja. Za odlazak na različite organizirane aktivnosti povremeno koristimo javni prijevoz.

Većina djece živi u neposrednoj blizini, ali ih se priličan broj u vrtić vozi autom. Svoju sam predanost brizi za okoliš željela predstaviti djeci, te promijeniti prometne navike obitelji.

Aktivnostima sam kod djece željela potaknuti:

  • održive navike putovanja;
  • sigurnost u prometu;
  • skrb za čistiji okoliš;
  • kretanje i zdravlje;
  • jezične sposobnosti (vještina pripovijedanja i opisivanja, bogaćenje vokabulara);
  • umjetničko prikazivanje.

Izvedba aktivnosti

Priča o Bijelom zečiću i bilježenje dolazaka u vrtić

Kao uvod u projekt, djecu sam upoznala s pričom o Bijelom zečiću koji je zbog automobilskih ispušnih plinova postao siv. U šumi u kojoj je živjela njegova obitelj nestale su životinje i šumski plodovi.

Nakon čitanja, porazgovarali smo o priči i o tome što zagađuje naš okoliš, te što moramo učiniti da se to ne bi događalo.

Kroz tri tjedna svakodnevno smo bilježili dolaske djece u vrtić. Ako je dijete u vrtić došlo na održiv način (pješice, biciklom, romobilom,…), na sliku sivoga zeca nalijepilo je bijeli kružić. Osim zečića, kreirala sam i stupčani dijagram. Dijete je svaki dan kada je u vrtić došlo na održiv način to zabilježilo kvačicom na odgovarajućem mjestu.

Rasprava o vlakovima

U sklopu projekta, preko računala smo gledali različite vlakove, porazgovarali se o njihovom pogonu, o tome tko upravlja vlakom, gdje kupujemo karte, kako karte izgledaju, pogledali smo pruge, vozni red,… Djeca su imala mnogo pitanja, zanimalo ih je kako izgledaju kola za spavanje i vagon s restoranom, kako izgledaju podvodni tuneli… Na sva ta pitanja odgovore smo potražili putem interneta, te smo pogledali fotografije.

Od djece sam zatražila da u vrtić donesu prazne kutije različitih veSlika_1ličina, iz kojih smo napravili vlak. Svako je dijete izradilo vlastiti vlak, te su između sebe posuđivali ili mijenjali kutije. Svako je dijete potom vlak obojalo, izrezalo, te zalijepilo bicikle i prozore.

Na jednoj od šetnji šumom, koje smo tada često prakticirali, sakupili smo grane i grančice te od njih u igraonici napravili željezničku prugu. Djeca su tom aktivnošću bila oduševljena.

Slika 1. Izrada željezničke pruge od grana i grančica

Promatranje prometa i autobusa

U sljedećem smo skupu aktivnosti promatrali promet. Svako je dijete dobilo tablicu u kojoj je dodavanjem crtica bilježilo koliko je automobila, pješaka, autobusa, vlakova i biciklista prošlo pokraj njih u određenom kratkom vremenu. Na kraju bilježenja smo porazgovarali i zaključili da smo najmanje crtica zabilježili kod simbola vlaka i autobusa.

Slika_2U šetnji smo također promatrali različite autobuse, vozni red na kolodvoru, te se porazgovarali o pravilima ponašanja u autobusu. Nakon povratka u vrtić, svako je dijete nacrtalo svoj autobus. Aktivnost je potrajala nekoliko dana.

Slika 2. Promatranje i brojanje prometa

Prostorno preuređenje vrtićkog parkirališta

Za kraj skupa aktivnosti, otišli smo na vrtićko parkiralište. Naš je zadatak bio promatrati zauzetost prostora ispred vrtića vozilima. Otkrili smo da je tamo parkiran ogroman broj automobila i zamišljali što bi sve moglo biti pred vrtićem ako bi svi u vrtić dolazili na održiv način.

Potom sam shemu parkirališta nacrtala na veliki format papira, a djeca su je gledajući precrtala na svoj list za crtanje. “Parkiralište” su oslikala različitim zanimljivim idejama, kao što su bazen, različite sprave za igranje, trampolin, stijena za penjanje.

Slika_3Pri izvođenju aktivnosti cijelo smo vrijeme s djecom razgovarali o pozitivnim stranama toga da se u vrtić, trgovinu ili drugdje kad god je moguće upute pješice, biciklom, romobilom ili javnim prijevozom.

Slika 3. Prostorno preuređenje vrtićkog prostora kroz dječje oči

Zaključak

Djeca su aktivnostima bila oduševljena. Kroz cijeli period bilježenja dolazaka trudila su se u vrtić doći na održiv način. Neki su takav način dolaska toliko željeli da su si čak i umišljali da su u vrtić došli npr. pješice ili biciklom. I roditelji su sudjelovali u našim aktivnostima, te su u jutarnjoj žurbi iz kuće kretali ranije kako bi djetetu omogućili da u vrtić dođe na željeni način.

Nadam se da sam ovim aktivnostima makar malo osvijestila djecu o brizi za okoliš i o važnosti njegovog očuvanja.

»Razvijena država nije ona u kojoj siromašni imaju automobile, nego ona u kojoj bogati koriste javni prijevoz.« Enrique Panalosa

Literatura

  1. Bahovec D. E. i drugi (1999): Kurikulum za vrtce. Ministrstvo za izobraževanje, znanost in šport. Ljubljana
  2. Fefer J., (2007): Kam z odpadki. Narodna in univerzitetna knjižnica. Ljubljana
  3. http://sptm.si/wp-content/uploads/2019/07/trajnostna-mobilnost-vrtec-web-OK.pdf
  4. https://eucbeniki.sio.si/geo9/2629/index6.html
  5. http://sptm.si/wp-content/uploads/2019/05/ETM_publikacija_2016.pdf

Sigurna potraga za blagom

zeljka_vargic

Željka Vargić,

Sažetak

Sigurnost i kako ju postići u svim aspektima naših života uvijek je goruće pitanje. Tijekom veljače, u kojoj obilježavamo Dan sigurnog interneta, to se pitanje postavlja češće nego inače. No, znamo li kako se zaštititi i što je potrebno štititi ? Potrebno je zaštititi dijete (učenika) od mnogobrojnih opasnosti, a osobito onih koje vrebaju s ekrana i interneta kojem su naša djeca sve više izložena. Djeca uglavnom znaju da postoje prijetnje i opasnosti, no znaju li što mogu izgubiti? Izgubiti mogu svoj osobni podatak, svoje osobno blago, koje utvrđuje njihov identitet. Upravo gubitak te vrste blaga pokušala sam osvijestiti kod njih kroz aktivnosti provedene na satu informatike.

Ključne riječi: sigurnost, internet, djeca, igra, šifra, osobni podatak.

1. Uvod

U godini koju obilježavaju potresi i koronavirus, pojam sigurnosti zacijelo je onaj koji smo najviše puta izgovorili ili na njega pomislili.
Sigurnost i dobrobit učiteljima su na umu cijele (školske) godine, a osobito u veljači tijekom koje se obilježava Dan sigurnosti na internetu.
Smatram kako je ishodište svojih promišljanja o aktivnostima kojima obilježavamo Dan sigurnog interneta potrebno staviti upravo u samu definiciju pojma sigurnosti.
No, znamo li što je uopće sigurnost i kako ju definirati?
U članku Socijalna politika (sigurnost) kao područje nacionalne sigurnosti: prilog raspravi o kritičkim sigurnosnim studijama piše da je sigurnost temeljni preduvjet opstanka, djelovanja i razvoja čovjeka, države i društva (Bilandžić,2017)
Prema Wikipediji, sigurnost je stupanj zaštite od opasnosti, štete, gubitka ili kriminalne aktivnosti.
Sigurnost se ,uglavnom, definira kao odsutnost prijetnje.
No, pitanje je komu se prijeti? Čija sigurnost je ugrožena? Koga i kako treba zaštititi? Treba zaštititi dijete (učenika) od opasnosti koje vrebaju na internetu te smanjiti mogućnost nastanka bilo kakve štete.

Cilj aktivnosti koje sam provodila, i koje ću opisati, bio je zaštititi ,ali prvenstveno osvijestiti učenike o važnosti čuvanja osobnih podataka te im ukazati na moguće posljedice njihova gubitka.

Zbog stalne izloženosti djece ekranima i nedostatka druženja i igre s vršnjacima, odlučila sam Dan sigurnog interneta obilježiti klasičnom igrom i to onom koja će im pružiti mogućnost otkrivanja, uzbuđenja, suradnje i nagrade.

A koja igra bi mogla pružiti sve navedeno ako to ne bi bila Potraga za blagom?
U njoj imamo maštu, uzbuđenje, brzinu, neizvjesnost, otkrivanje i naposlijetku blago.
Za kakvim blagom su tragali učenici četvrtog razreda otkrit ću kroz tijek aktivnost.

2. Tijek aktivnosti

2.1. Otkrijmo temu
U aktivnosti otkrivanja teme zadatak učenika bio je pretražiti učionicu kako bi pronašli plastična punjenja iz Kinder jaja. Svako punjenje skrivalo je riječi koje sastavljene čine rečenicu. Prvotno uzbuđenje nastalo tijekom igre traženja povećalo se zbog želje da se što prije otkrije pravilan redoslijed riječi rečenice koja otkriva čimSlika1e će se učenici baviti tijekom sata. Uspješnim izvršenjem zadatka učenici otkrivaju temu Dan sigurnog interneta.

Interes za temu veći je samim time što su učenici očekivali uobičajeni sat informatike, a ne onaj koji slijedi.

Slika 1. Plastična punjenja iz Kinder jaja

2.2. Podjela u skupine i najava igre

Učenici su sami odabrali skupinu (trojku) čiji žele biti član nakon čega smo ponovili pravila po kojima surađujemo unutar skupine.
Učenici poznaju društvenu igru Potraga za blagom koja se igra na ploči uz pomoć figurica i kockica no ovo će biti uzbudljivije jer smo mi ti koji se kreću i to po školi, a ne po igraćoj ploči. Očekuje nas rješavanje zagonetki i poruka skrivenih šiframa, pronalaženje tragova i predmeta koji vode do pronalaska blaga.

2.3. …i kreće Potraga za blagom

Svaka skupina odabire zapečaćenu kovertu sa zadatcima. Nakon otvaranje koverte čitaju upute i dešifriraju poruku koja ih vodi do druge poruke i mjesta na kojem će pronaći trag važan za rješavanje krajnje zagonetke i dobivanja odgovora o tome gdje se krije blago.

Poruke su šifrirane Morseovom abecedom, Cezarovim šifriranjem i Pigpen šifriranjem. UčenicSlika2i za dešifriranje koriste svoj udžbenik.
Za ilustraciju, detaljnije ću prikazat zadatak jedne od skupina.
Otvaranjem koverte učenici pronalaze sljedeću poruku:

Slika 2. Šifrirana poruka1

Uspješnim rješavanjem zadatka učenici otkrivaju da trebaju pokucati na vrata psihologinji.
Slika3Ulaskom u njen ured otkrivaju još jednu kovertu u kojoj se krije sljedeći trag.
Zadatak je Morseovom abecedom dešifrirati poruku kako bi otkrili predmet potrage, a Pigpenom mjesto na kojem se predmet nalazi.

Slika 3. Šifrirana poruka2

Slika4Slika 4. Pigpen šifra

Najviše smijeha, uzbuđenja i zabave izazvao je upravo ovaj dio zadatka u kojem su učenici pretraživali prostorije Produženog boravka. Zabunu je dodatno stvorila i činjenica da imamo dvije prostorije, a u šifriranoj poruci nije bilo točno naznačeno koju od te dvije pretražiti.Slika5

Pronalaskom predmeta, otvara se i zadnja poruka koja krije zagonetku za čije rješavanje učenici trebaju iskoristiti znanje prirode i društva.

Slika 5. Zagonetka

Slika6Učenici su imali mogućnost tražiti pomoć oko točnog odgovora kod osobe koju su posjetili nakon otkrivanja prve šifre.

Nakon puno trčanja, traganja i uzbuđenja zbog ulazaka na pogrešna vrata, prva ekipa stiže na mjesto i otkriva blago-škrinjicu. Prostorija koju su tražili bio je arhiv. Malenim ključićem otvaraju škrinjicu i u nju smještaju svoj pronađeni predmet.

Slika7Pristizanjem i ostalih ekipa završavamo potragu i nadopunjujemo škrinjicu vrijednim predmetima.

Razgovaramo o tome zašto ovakve predmete poput prstenja i naušnica smatramo važnima, zašto ih držimo „pod ključem“ i što bi učenici smjestili u svoju škrinjicu s blagom.
Tijekom razgovora otkrivamo da nam gubitak ovakvih predmeta nanosi štetu, ali da je gubitak moguće nadoknaditi.
Upućujem ih na to da je i naše računalo škrinjica s blagom. Učenici pogađaju koje bi to blago moglo biti. To su naši osobni podatci.
Na jednak način kako brinemo o predmetima trebamo brinuti i o osobnim podatcima.
Osobni podatci su sve informacije koje se odnose na pojedinca i koje utvrđuju njegov identitet.
Na internetu postoji mogućnost njihove zlouporabe pa trebamo biti oprezni .
Osobne podatke čuvamo i tako sebe štitimo na internetu.
Kao završnu aktivnost, crtali smo i smišljali izgled Superjunaka – čuvara naših osobnih podataka.

3. Zaključak

Internet kao mreža svih mreža olakšava komunikaciju, brzo pronalaženje informacija, dijeljenje i suradnju, ali isto tako skriva i mnoge zamke i opasnosti. Cilj dana, poput Dana sigurnog interneta, je upozoriti na te opasnosti i naučiti nas kako se nositi s njima.
O internetu i zamkama koje on krije možemo učiti i offline aktivnostima. Upravo za njih sam se odlučila ove veljače jer smatram da djeci nedostaje klasične igre, druženja, suradnje, kretanja i međusobnog pomaganja.
Jednostavna igra poput Potrage za blagom donijela je u naš razred i školu veselje, razdraganost pa i svladavanje stidljivosti jer ipak je trebalo pokucati na vrata „ozbiljnim“ pedagozima, psiholozima i tajnicama. Naučila nas je surađivati, koristiti se udžbenikom, orijentirati se i prije svega ne odustati. Trčkarajući po školi nismo ostali neprimijećeni – gledale su nas spremačice, učitelji, stručni suradnici i svi su na svoj način pokušali pomoći.
Cilj smo postigli jer smo igrajući se naučili da postoje škrinjice koje kriju neopipljiva, ali vrijedna blaga kao što su naši osobni podatci.

4. Literatura

  1. Blagus, J., Ljubić Klemše, N., Ružić, I., Stančić, M. (2020). e-svijet 4, radni udžbenik informatike u četvrtom razredu osnovne škole, Zagreb: Školska knjiga
  2. Bilandžić, M. (2017). Socijalna politika (sigurnost) kao područje nacionalne sigurnosti: prilog raspravi o kritičkim sigurnosnim studijama. Rev. soc. polit., god. 24, br. 3, str. 343-359, Zagreb

Programiranje za najmlađe – I. dio

kristina_slisuric
Kristina Slišurić

Uvod

Tijekom listopada obilježava se raznim aktivnostima Europski tjedan programiranja, a cijeli listopad radi se na promicanju programiranja i davanju poticaja učenicima za aktivnim uključivanjem u različite vidove programiranja i povezivanje s drugim ljudima zaljubljenima u programiranje. U okviru projekta Meet and Code udruge, u ponedjeljak 12. 10. 2020. održana je online interaktivna radionica Programiranje za najmlađe koji je održala učiteljica Kristina Slišurić. U radionici su sudjelovali je učenici trećeg razreda Osnovne škole u Ogulinu sa svojom učiteljicom Valentinom Blašković.

Ključne riječi: programiranje, djeca, Meet and Code, code, EU Code Week

Središnji dio

Aktivnosti:

  • Uvod – Tko je programer?
  • Uvod u programiranje – grafičko programiranje
  • Algoritamske strukture u programiranju
  • Završno ponavljanje
  • Samovrednovanje

Interaktivna online radionica  se održala korištenjem alata MS Teams. U njemu smo koristili mogućnost videoprijenosa u realnom vremenu te istovremene komunikacije slikom i govorom koristeći kameru i mikrofon te pisanjem koristeći mogućnosti Čavrljanja.


Nakon uvodnog pozdrava učiteljica je koristeći prezentaciju (slika 1.) pitala učenike jesu li se ikad susreli s pojmom programiranja i prepoznaju li osobu koja je programer na slici. Učenici su koristeći pripremljenu digitalnu ploču (slika 2), označili sliku na kojoj je programer. Digitalnu ploču učiteljica je pripremila koristeći alat Padlet i nalazi se ovdje.


Koristili smo je za komunikaciju i kao mjesto sa svim poveznicama koje su tijekom webinara potrebne. Nakon što smo ponovili što znači programirati, što je program i tko su programeri, krenuli smo u svoje prve programerske korake. Za to je učiteljica odabrala mrežnu stranicu code.org (slika 3.) i Tečaj 2 (slika 4.). Tečaj je zamišljen za samostalni rad učenika koji znaju čitati, a nemaju prethodnog programerskog iskustva. Učiteljica je učenika vodila kroz nivoe tečaja u kojem su kroz igru i pomaganje likovima iz priče, naredbama u obliku blokova koristili različite algoritamske strukture: slijed, ponavljanje i grananje.

Za uvođenje u rad napravili smo nekoliko zadataka grafičkog programiranja i algoritama iz svakodnevnog života (slika 5.).

Nakon toga započeli smo sa slijednim naredbama gdje su učenici poput slagalici tehnikom  „povuci i spusti“ nizali svoje prve naredbe u slijed, a pritom vježbali orijentaciju u prostoru i pomagali ptičici kako bi stigla do svinje (slika 6.), i pčelici kako bi stigla do cvijeta i pokupila nektar.

Nakon toga uveli smo algoritamsku strukturu ponavljanja i blok za ponavljanje uz pomoć koje su učenici uvidjeli da njome mogu skratiti sami program  (slika 7.).

Na kraju smo u naše programe uveli i  odluke te algoritamsku strukturu grananja, kada je pčelica provjeravala ima li na cvijetu nektara i samo ako ga ima (ako je nektar=1) onda je pokupila isti sa cvijeta (slika 8.).


Završno ponavljanje napravili smo vježbom na digitalnoj ploči gdje smo ponovili sve tri algoritamske strukture. Učiteljica je postavila slikovno pitanje, a učenici su svoje odgovore pisali u komentare.
Samovrednovanje na kraju webinara provedeno je na način da učenici na digitalnu ploču napišu ili nacrtaju kako se osjećaju nakon webinara. Svi su se osjećali sretno što su napisali, a neki su učenici i nacrtali. (slika 9.)

Zaključak

Uključivanje učenika u ovaj vid suradničkog poučavanja u kojem je jedna učiteljica u razredu s učenicima, a druga učiteljica na udaljenoj lokaciji i kroz online radionicu vodi učenike i razgovara s njima, korak je naprijed prema uspješnoj integraciji informacijsko komunikacijske tehnologije u svakodnevni rad i život učenika. Za učenike je ovaj vid rada bio motivirajuće i  zanimljivo iskustvo. Učenici su također mogli iskusiti kako je programiranje kreativan i nadasve zanimljiv proces koji razvija naš mozak i naše logičko razmišljanje, uči nas postupnosti, sistematičnosti, a uz to se i igramo i zabavljamo te upoznajemo nove ljude i mogućnosti.

Programiranje za najmlađe – prezentacija s interaktivne radionice Programiranje za najmlađe, 1. dio

Knjižnica pod krošnjama

katarina_juvan

Katarina Juvan

Sažetak

Čitanje je važno za jezični, intelektualni i općeniti razvoj djeteta. Čitanje u obitelji izvrsno utječe na djetetovo učenje čitanja i uspješno učenje, na razvoj njegove čitateljske pismenosti i čitateljsku kulturu u njegovoj odrasloj dobi. Za poticanje čitanja osim roditelja odgovorni su i učitelji. Dokazano je da djeca kojoj su roditelji čitali slikovnice u predškolskom razdoblju kasnije u školi imaju bolji uspjeh u učenju. Knjižnica pod krošnjama ljeti je bogato osvježenje za sve mještane koji su željni čitanja.

Ključne riječi: čitanje, knjižnica, krošnje, djeca, stvaranje.

Uvod

Učiteljica sam u seoskoj školi u selu Polšnik nad Litijo. Škola je mala i ima samo 29 djece. U školi imamo knjižnicu u kojoj učenici svaki tjedan posuđuju knjige koje nose kući i čitaju za čitateljsku značku. Budući da ljeti za vrijeme praznika knjižnica nije otvorena, pridružili smo se projektu Knjižnica pod krošnjama. Na tjedan dana dobijemo velik broj kvalitetnih knjiga (posuđuje nam ih Zavod Divja misel Ljubljana) u lijepim drvenim kutijama koje postavljamo pod krošnje drveća gdje prolaznici uživaju u ljetnom čitanju. Osim čitanja, u prijepodnevnim satima djeci nudimo kreativne radionice i pripovijedanje bajki koje održavaju iskusne pripovjedačice iz knjižnice Litija. S djecom dolaze i roditelji te bake i djedovi kojima također ponudimo hlad i laganu literaturu kao što su npr. domaći i strani časopisi i revije.

Čitanje pod krošnjama

Knjiga u prirodi zaboravljeno je zadovoljstvo. Knjige koje na tjedan dana donesemo u SLIKA 1Polšnik pružaju kvalitetan izbor za čitanje. Knjižnica je smještena u idili zelenih brežuljaka i brda ispod pravog slovenskog sjenika. Posjetitelje uvijek oduševi prelijep pogled koji se odatle pruža na sve strane.

SLIKA 2Obično tjedan traje od nedjelje do subote. Prvi dan imamo otvorenje Knjižnice pod krošnjama. Slijedi dinamičan i aktivan tjedan gdje se u prijepodnevnim satima pobrinemo za naše najmlađe mještane. U posljednje vrijeme primjećujemo i posjete djece iz drugih općina, jer dobar glas daleko se čuje. Učiteljice i odgojiteljice pripremaju radionice za djecu. Djeca su se u pet godina otkad pripremamo program mnogočime bavila. Od akvarija za ribice, stripova, slikanja na kamenu, slikanja na drvu, izrade mininogometnog igrališta za pravi mininogomet, provodili smo eksperimente s vodom i okušali se u origamiju. Svake godine posjeti nas pripovjedačica koja djeci pripovijeda bajke na štaglju. Pritom nas uvijek promatra puh Brane koji viri iza ruba krova. Nakon radionica djeca imaju vremena za SLIKA 3listanje knjiga. Listaju ih i pregledavaju, čitaju i promatraju ilustracije ili se jednostavno igraju s njima i slažu ih u kućice. I bake rado posjećuju naše prijepodnevne radionice, jer se u hladu krošnji prepuste užitku čitanja raznih revija i kuharskih savjeta. Čitanje tako traje od 10 sati ujutro pa sve do navečer kad počinju događanja za odrasle.

SLIKA 4SLIKA 5
SLIKA 6SLIKA 7

SLIKA 8U večernjim satima organizatori osiguraju glazbene nastupe, predstavljanje pjesnika i slikara čije radove izlažemo u ljupkoj maloj galeriji. Posebna je atrakcija večeri pripovjedač, koji se pobrine da nam se uz bajke za odrasle naježi koža i na trenutak prestanemo disati dok napeto slušamo stare narodne bajke.

SLIKA 9

A ujutro pod sjenikom ponovo počinje rad s djecom. Radionice osiguravaju da djeca cijeli SLIKA 10tjedan s veseljem posjećuju našu Knjižnicu pod krošnjama gdje se mogu posvetiti čitanju slikovnica i knjiga za sve ukuse i uzraSLIKA 11ste. Sretna sam što se i za vrijeme praznika mogu pobrinuti da moji učenici aktivno čitaju, da su motivirani za rad i da rado dolaze i stvaraju. Važno je da pritom uživaju, da se raduju SLIKA 12našim zajedničkim druženjima pod krošnjama u društvu pomno odabranih i kvalitetnih knjiga. Događanja su vrlo posjećena, jer nas je prema našoj procjeni posjetilo više od tisuću najmlađih i malo manje mladih posjetitelja, a reakcije i prijedlozi za budućnost vrlo su dobri. Raduje nas što nSLIKA 13as posjećuju cijele obitelji, koje u prirodi listaju knjige i razgovaraju o njima. Riječ je o aktivnosti bez glamura, o aktivnosti koja miriše na svjež zrak, u seoskom okruženju. Ali zato donosi mnogo istinskog užitka i opuštajućih trenutaka.

SLIKA 14SLIKA 16

Zaključak

Čitanje u prirodi donosi mnogo toga lijepoga. Ležaljka, pjev ptica, dobra knjiga i vjetar u kosi ljeti dočaravaju novo iskustvo. Iskustvo koje mladom čitatelju pomaže zavoljeti knjigu i čitanje. Zato ćemo se na Polšniku nastaviti truditi da Knjižnica pod krošnjama ostane naša konstanta u srpnju. U vrijeme kad djeca imaju praznike i ponekad ne znaju što bi sa svojim vremenom. Osiguravamo da je njihovo slobodno vrijeme maksimalno iskorišteno, i to dalje od televizije, računala i pametnih telefona. Vraćamo se u sjenu drveća i čitamo knjige, koje su čovjekove najbolje prijateljice i pozivaju nas na odmak od dnevne rutine te nas vode u čudesne svjetove koji su onome koji ne čita nedostupni.

Literatura

  1. https://www.bralnaznacka.si/
  2. http://www.knjiznicapodkrosnjami.si/
  3. Kropp, P. (2000). Vzgajanje bralca: naj vaš otrok postane bralec za vse življenje. Tržič: Učila.

Naša lokalna hrana

lidija_domanjko

Lidija Domanjko

Sažetak

U današnje vrijeme o zdravoj hrani mnogo razgovaramo, a je li djeca stvarno razumiju značenje te sintagme? Kako prepoznati lokalnu hranu, kakva je? … Naša medijski obaviještena djeca u poplavi informacija ne mogu razumjeti koje su informacije dobre za njih. Stoga je važno djeci podići svijest o zdravoj lokalnoj hrani. U našem projektu djecu smo naučili o zdravoj lokalnoj hrani i upoznali ih s lokalnim proizvođačima.

Ključne riječi: djeca, lokalna hrana, selo, zdrava hrana.

1. Uvod

Hrana je poput goriva koje pokreće naše tijelo. Bez hrane naše tijelo ne bi funkcioniralo, ne bismo se mogli kretati, razmišljati. Prehrana je prirodni životni proces. (Pons, M. M. 2009, str. 5)

Što se događa ako u naše tijelo unesemo previše goriva ili goriva niske kvalitete? Našem organizmu s time ne donosimo ništa dobro. Tijelo se osjeća oslabljeno i stoga je osjetljivije na razne bolesti.

Kako bismo umanjili čimbenike slabljenja organizma, u našoj smo skupini odlučili postaviti projekt s područja zdrave hrane i kretanja. Na početku školske godine razgovarali smo s djecom o tome što bi voljeli raditi u vrtiću ove godine. Djeca su ponudila različite odgovore, a nekoliko je djece predložilo aktivnosti povezane s hranom. Zbog toga sam i odlučila uključiti tematiku prehrane u svoj godišnji plan rada.

Naš vrtić radi i lokacijski je smješten u seoskom području. Kroz projekt sam željela djecu približiti izvornom krajoliku, njegovoj važnosti i blagodati toga.

2. Metodologija i ciljevi projekta

Svrha mog projekta bila je približiti lokalnu hranu djeci i podići razinu svijesti o važnosti lokalne proizvodnje te prepoznati zdravu hranu.

Ciljevi su bili:

  • približiti djeci lokalnu hranu,
  • upoznati djecu s lokalnim proizvođačima,
  • dijete uči o različitim prehranama i stječe zdrave i raznolike prehrambene navike,
  • dijete nauči značenje riječi eko, organska i lokalna hrana,
  • dijete sudjeluje i pomaže u pripremi hrane.

U našem projektu smo rad u skupini postavili vrlo raznoliko, tako da su djeca kroz različite aktivnosti dolazila do istih saznanja. Koristili smo sljedeće metode rada: slušanje, razmjenu mišljenja, objašnjavanje, razgovor, demonstraciju, istraživanje, promatranje, igranje, aktivni rad.

3. Rad s djecom

Pripovijedanje djece što misle o lokalnoj hrani.

Jaša: »Ova hrana je bolja.«
Miha: »Da ne trošimo novac na drugu hranu, imamo je kod kuće.«
Lija: »Kod kuće, imamo domaće povrće.«
Ažbe: »Domaće je zdravije.«

Iz odgovora djece možemo zaključiti da su barem neka od njih imala neko prethodno znanje o odabranoj temi.

Već smo u jesenskim mjesecima posjetili farmu i razgovarali o uzgoju stoke, radu na farmi, samoopskrbi. Djeca su vidjela i upoznala mnoge životinje na farmi. Razgovarali smo o obradi vrta, imaju li vrt kod kuće, što uzgajaju na njemu, gdje to pohranjuju. Otišli smo u školski vrt i pogledali što smo zasadili na njemu, kako se možemo pobrinuti za zimnicu …

S djecom smo napravili piramidu prehrane. Djeca su izrezala fotografije hrane, a zatim ih razvrstali u prehrambenu piramidu. Nastala piramida još uvijek krasi našu igraonicu, a djeca se podsjećaju na nju iznova i iznova. Razgovaramo o tome što možemo puno jesti, što bismo trebali jesti svaki dan i koje su namirnice rjeđe na našem jelovniku. S djecom analiziramo dnevni ručak i raspoređujemo ga u odjeljke prehrambene piramide.

U prosincu smo posjetili farmu Rakuša. Oni proizvode različite vrste povrća: od krumpira, luka, češnjaka, mrkve, tikvice; ukratko, sve povrće koje bismo trebali imati kod kuće u vrtu. Vlasnica farme ljubazno nas je dočekSlika 1.ala i pokazala nam staklenike. U njima su već bili posijani luk, jagode, mrkva i nekoliko sadnica paprike. Upoznala nas je sa svojim radom i pokazala nam kako obrađuje sve te površine. Rekla nam je da uglavnom proizvode prodaje od kuće, neke prodaje na tržnici, a neke putem javnih nabava u vrtićima i školama.

Slika 1. Razgledanje staklenika

3.1. Posjet lokalnoj proizvođačici povrća

Imali smo susret s proizvođačicom Tadejom Gašparič. Upoznala nas je sa životom i radom na farmi, odnosno integriranom proizvodnjom povrća na njihovoj farmi. Donijela je neke vrste povrća i pitala djecu prepoznaju li ih. Objasnila nam je pojmove eko i organska te lokalna hrana. Sutradan smo s djecom napravili plakate kako bi pojmove lakše razumjeli.

Nakon završetka slikovnog predstavljanja farme, proveli smo radionicu pripreme salata. Djeca su trijebila salatu, oprala je i zamiješala. Iako djeca rijetko uživaju u salati kod svog svakodnevnog ručka, svi su je probali barem toga dana. Pripremili smo razne zelene salate i salatu od mrkve.

3.2. Posjet stočnoj farmi

Iskoristili smo lijepo vrijeme u siječnju i krenuli u obilazak stočne farme Munda. Farmu nam je predstavila gosp. Daniela. Odvela nas je u veliku staju. Djeca se uopće nisu bojala životinja, odmah su im prišla i dodirnula ih. Predstavila nam je staju, izmuzište, gdje muzu krave, pokazala nam cisternu za mlijeko, hranu za životinje … Ukratko nas je upoznala s radom njihove farme i poslom na farmi.

Nakon što smo vidjeli staju, zaputili smo se do mjesta gdje se prerađuje mlijeko i gdje gosp. Daniela pravi ukusne jogurte i sir. Pozvala je djecu da pripreme jogurte. Objasnila im je kako se priprema jogurt i pokazala im uređaj s kojim se priprema. Zajedno smo Slika 2pripremili jogurte različitih okusa. Svatko je mogao pripremiti svoj. Na kraju posjeta farmi gosp. Daniela je djecu obradovala i domaćim čokoladnim mlijekom. Farma Munda isporučuje mlijeko i mliječne proizvode našem vrtiću. Tako smo izravno upoznali odakle mlijeko i mliječni proizvodi dolaze u kuhinju vrtića.

Slika 2. Priprema jogurta

4. Zaključak

Djeca su neizmjerno uživala u projektu. U odabiru aktivnosti, prirodu smo vodoravno povezali s kretanjem.

Iako uvijek postoje neke dileme na početku određenog puta, na kraju projekta mogu reći da smo uspjeli. Djeca su puno novog naučila, upoznala su naš lijepi krajolik i direktno vidjela uzgoj životinja i proizvodnju povrća. Otkrili su da postoje razlike između lokalne hrane i hrane iz trgovina. Saznali su da mlijeko iz trgovine ima drugačiji okus od domaćeg mlijeka, odnosno da se kupljeni jogurt razlikuje od domaćeg jogurta. Možda smo uključivanjem ove teme u GRP potakli nekoga da od sada obrađuje kućni vrt ili da traži lokalne proizvode s lokalnih poljoprivrednih gospodarstava. Ne možemo točno procijeniti utjecaj našeg projekta. Međutim, sigurno smo potaknuli neko razmišljanje i svijest o lokalnoj hrani kod djece i roditelja.

Po mom mišljenju, naša realizacija projekta bila je uspješna. Drago mi je što su djeca bila toliko oduševljeno uključena u sve planirane aktivnosti. Bili su vrlo motivirani i tako su sve napravili s lakoćom, iako smo propješačili nekoliko kilometara, bio je to za njih mačji kašalj, samo da bi vidjeli životinje i sudjelovali u pripremi hrane.

5. Literatura

  1. Knight, K. 2013. Najboljša doma narejena otroška hrana na svetu: za več kot 200 slastnih in zdravih receptov boste natančno vedeli, katera hranila so na žlički vašega malčka. Ljubljana: BP.
  2. Pons, M. M. 2009. Jem zdravo!. Ljubljana: Tehniška založba Slovenije.
  3. Šupe, A. 2018. Resnice in laži o hrani, z izvorno prehrano do boljšega zdravja in primerne telesne teže. Ljubljana: Ara.

Emocije u razredu

darja_grmovsek

Darja Grmovšek

Sažetak

Predstavit ću Vam područje emocija u razredu. Bitan su dio života odraslih ljudi, ali i djece i adolescenata. Dijele se na osnovne i kompleksne. Emocije se kod djece i adolescenata razlikuju od emocija kod odraslih jer djeca i adolescenti svoje emocije češće izražavaju te brže prelaze iz jednog krajnjeg emocionalnog doživljaja k drugome. Ne mogu ih dovoljno učinkovito kontrolirati pa i njihovo razumijevanje pojedinih područja emocija nije tako brzo, već neke shvate brže, dok druge kasnije. Posebice se usredotočujem na smisao učiteljevih i učenikovih emocija u razredu. Za učitelja je bitno da pokraj kognitivnog, tjelesnog i socijalnog razvoja, potiče i njihov emocionalni razvoj.

Ključne riječi: emocije, djeca, učitelji, razred

1. Uvod

Uz odgojno-obrazovni rad, pokušavam se usredotočiti na područje emocija koje učenici doživljavaju u razredu. S emocijama se susrećemo odmah nakon rođenja i od tada nas prate na svakom koraku. One nas želeći ili ne želeći vode ka djelovanju, utječu na naše raspoloženje i na društvene odnose z drugim ljudima. Osjećanje daje životu smisao i ljepotu te nas usmjerava i potiče. S godinama djeca emocije sve više prepoznaju, razumiju i s njima se suočavaju, stoga je dobro da imaju pokraj sebe nekoga tko ih u tome usmjerava i prihvaća njihove emocije.

I sama sam osoba koja emocijama pridaje veliki smisao i bez kojih si ne mogu predstavljati život kao i bez ljudi s kojima mogu dijeliti svoje emocije: s njima se veselim prilikom velikih uspjeha, povjeravam im svoje strahove, dok u tužnim trenucima u njima nađem i utjehu. I svu tu potporu, ljubav i razumijevanje pokušavam prenijeti svojim učenicima. Pokušavam ih »podučavati srcem«.

2. Djeca i emocije

Alenka Kompare je mišljenja da se emocije razvijaju sazrijevanjem i učenjem. Djeca oponašaju svoje roditelje, vršnjake i junake iz crtića i knjiga. Dijete promatra svoje roditelje te povezuje njihove emocionalne izraze i ponašanje u određenim situacijama. U situacijama gdje je prisutno i dijete, ono može ponašanje roditelja prihvatiti za svoje. U sličnim situacijama će tako i sam doživljavati slične emocije.

Prilikom ulaska u školu, djeca se susreću s novom okolinom, novim zahtjevima, očekivanjima obitelji i okolice te društvom vršnjaka. Djeca postaju jako znatiželjna, a društvo vršnjaka im omogućava da svoje interese sada mogu prenašati na njih, pošto s njima lakše zadovolje svoje težnje, nego s odraslima. Autoritetu im predstavlja i učiteljica. Dijete mora njenu naklonjenost dijeliti s drugim vršnjacima pa se počnu pojavljivati emocije kao što su rivalstvo, ljubav, ljubomora i mržnja. Uspješnost djetetove prilagodbe u novu okolinu je ovisna o zrelosti njegovih roditelja, učitelja, snagom ega s kojim dijete raspolaže te njegove zrelosti (Obal, 1999.).

3. Škola i emocije

Škola i vršnjaci pojedinom učeniku predstavljaju društveni prostor u kojem proživi mnogo godina i zato to razdoblje života bitno utječe na njegov razvoj i oblikovanje. Učenici se u razredu osjećaju psihičko i fizičko sigurni. Ako učitelj iskazuje zanimanje za svoje učenike i s njima dijeli brige za razrednu zajednicu, time započinje povezivanje sebe s učenicima u razredu (Berčnik, 2007.).

U razredu je bitno da učitelj uz kognitivan, tjelesni i socijalan razvoj učenika potiče i na njihov emocionalni razvoj (Bijela knjiga, 2011.). Učitelj nije samo osoba koja prenosi znanje na učenika, već djeluje na njega cijelom svojom osobnošću. Posebice u prvim godinama djetetovog školovanja učitelj može djetetu postati uzor. Dobro je da učitelj postane svjestan svoje važnosti za djetetov razvoj. Mišljenja sam da učitelj na nedopušteno vladanje učenika ne utječe samo sa savjetovanjem ili postavljanjem pravila, čak štoviše svojim uzorom. Njime direktno poručuje svoje stajalište, vrednote i uvjerenja.

Pozitivan stav učitelja do djece u razredu te radost do izvršavanja posla je izrazito važna. Ako se učitelj trudi kako bi bio što uspješniji i to radi s veseljem, a istovremeno je svjestan da je samo čovjek koji si može dopustiti i greške i neuspjeh, tada mu konflikti i privremene negativne situacije neće eliminirati veselje do rada ili pozitivnu slike sebe samoga.

Razgovor između učitelja i učenika u razredu jedan je od najučinkovitijih načina učenja suočavanja s različitim emocijama. Učenici trebaju dobiti priliku za razgovor o svojim emocijama u sigurnoj i prihvatljivoj okolini.

Emocije utječu na zdravlje, učenje, ponašanje, međusobne odnose i sl., zato je bitno kako se nosimo s njima. Učitelj mora biti svjestan da svaki učenik ima pravo na vlastito osjećanje. Stoga učitelj mora pomoći djetetu da svoje emocije izrazi na učinkovit način.

S djetetom koji ima probleme potrebno je razgovarati i razumjeti njegove doživljaje i izražavanje. Ovisno je o učitelju te o konkretnom djetetu i konkretnoj situaciji kako će se učitelji nositi time kada prepozna djetetovu emociju. Kada učitelj kod djeteta prepozna intenzivan strah, dobro je tada s njime o tome razgovarati i pokušati razumjeti čega se dijete boji i što pritom doživljava. Zatim se razgovor može usmjeriti na načine kontroliranja strahova. Učitelj mora ponajprije dijete koje izražava ljutnju zaustaviti, a zatim i primiriti. Tek kada se dijete potpuno smiri, tada se učitelj može njime razgovarati. Dijete mora znati da učitelj razumije njegov vidik shvaćanja situacije, a zatim neka ga usmjeri u razmišljanje o posljedicama njegovog ponašanja. Tek tada neka učitelj zajedno s djetetom potraži načine društveno prihvatljivog izražavanja ljutnje. Neka mu dosljedno pokaže da se emocije izražavaju riječima, a ne fizičkom agresivnošću. Ako dijete tuguje, očekuje potporu i razumijevanje odraslih koji su mu blizu. Zato je posebno važno da odrasli prihvate njegovu tugu. Djeca koja tuguju zbog smrti osobe na koju su bili navezani trebaju posebnu pozornost. Učitelj mora djetetu ponuditi mogućnost razgovora s njim o njegovom doživljaju. Ako se dijete ne želi odmah razgovarati, neka ga učitelj pusti i da mu mogućnost razgovora nakon nekoliko vremena (Smrtić Vitulić, 2004)..

Odrasla osoba mora učenika aktivno slušati i odgovarati mu s tvrdnjama koje mu jasno pokažu njegovo razumijevanje i prihvaćanje djetetovih emocija. Djetetu možete pomoći i s raznim poticajima kao što su npr. »Ovo je za tebe sigurno jako teško. Jako si ljut zbog toga. Vidim da si uzrujan. Naravno da se u takvoj situaciji bojiš. Zašto se to događa, što misliš? Bojiš se da će ti se dogoditi nešto loše? Što misliš, što bismo trebali učiniti?« Odrasla osoba može se pobrinuti da se dijete u nekoj okolini osjeća sigurno. U razredu možemo kod djece poticati razgovor o emocijama ali i druge aktivnosti preko kojih potrebita djeca razumiju da i njihovi razredni kolege i učiteljica mogu doživjeti slične emocije kao i oni sami.

4. Zaključak

Emocije u razredu su vrlo bitne. Utječu na općenito stanje učitelja i učenika u razredu te na njihovu poslovnu sposobnost i sposobnost učenja. Učeniku škola i vršnjaci iz razreda predstavljaju društveni prostor u kojemu proživljava mnogo godina pa taj dio života bitno utječe na njegov razvoj i oblikovanje.

Neka učitelji svakodnevno namijene nekoliko vremena emocijama i to tako da se pokušaju što više puta odazvati na emocije učenika te su pozorni na izražavanje svojih emocija. Trebaju probati pomoći učenicima koji dožive neugodne emocije, i s njima razgovarati. Povremeno mogu učitelji izvesti i nekakve aktivnosti koje učenicima mogu pomoći kod upoznavanja i razumijevanja emocija te se s njima svakodnevno nositi. Nekoliko savjeta za provedbu učitelji mogu pronaći u priručniku Pomoć djeci kod suočavanja s tugom, strahom i ljutnjom (Akin, Cowan, Palomares, i Schilling, 2000.).

Mišljenja sam da emocije mogu naše živote uljepšati i obogatiti, no moramo se znati pravilno suočiti s njima. Upravo razdoblje djetinjstva i adolescencije daje najviše mogućnosti za razvoj uspješnog suočavanja s emocijama u daljnjem životu.

5. Literatura

  1. Akin, T., Cowan, D., Palomares, S. in Schilling D. (2000). Pomoč otrokom pri spoprijemanju z žalostjo, strahom in jezo. Ljubljana: Educy.
  2. Berčnik, S. (2007). Kaj je skupnega vlogi učitelja v vzgojnem konceptu javnih in alternativnih šol. V T. Devjak (ur.), Pravila in vzgojno delovanje šole. Ljubljana: Pedagoška fakulteta.

Zašto djeca prestanu čitati?

polona_ramsak

Polona Ramšak

Svi znamo da čitanje ima dobar utjecaj na cjelovit razvoj djeteta, jer doprinosi njegovom jezičnom i intelektualnom razvoju, razvija maštu i bogati emocionalni život, a i proširuje rječnik i obzorja na različitim područjima znanja.

Obiteljska pismenost ima ogroman utjecaj na to hoće li dijete, odnosno tinejdžer, postati čitatelj. Radi se o konceptu, koji uključuje prirodan nastanak obrazovne aktivnosti unutar kuće i obitelji.

Jednostavno rečeno, obiteljska pismenost obuhvaća širok spektar aktivnosti unutar obitelji povezanih s pismenošću u širem smislu riječi, naime obitelj znatno utječe na razvoj čitanja i dječje pismenosti (djetetovo iskustvo pisanja i čitanja unutar obitelji) u njegovoj prirodnoj okolini.

U kući bogatoj raznovrsnim materijalima, gdje je knjiga, kao i široka paleta tiskanih materijala (tisak, magnetna slova, obrazovne igre i tako dalje), djetetu dostupna na svakom koraku, postanu ispis i pismenost bitan dio djetetovog odrastanja.

Posebnu dodanu vrijednost imaju i emocionalna i motivacijska klima, što se odražava u stavovima članova obitelji, pogotovo u odnosu tih roditelja prema pismenosti, kao i njihovoj nadi u odnosu na postizanje uspjeha svoje djece.

Jednako tako, obiteljskoj pismenosti daju veliki pečat kulturne karakteristike obitelji. Različita kulturna okruženja stavljaju u centar pažnje različite aktivnosti povezane s pismenošću, što znači da se čitanje kao način provođenja slobodnog vremena izražava na različite načine u različitim sredinama. U nekim obiteljima čitanje je vrlo bitno zbog stjecanja novog znanja, dok u drugima predstavlja samo gubljenje vremena ili izbjegavanje obaveza.

Dijete se obično rodi u obitelj punu ljubavi. Znači, roditelji koji žele pružiti svojemu djetetu najbolji mogući život, počnu sa zanosom za njega kupovati razne igračke, a i prve knjige. Zadivljeni tim sićušnim stvorenjem koje su stvorili, roditelji dan za danom gledaju kako njihovo dijete kao spužva upija informacije iz svoje okoline.

Kada dijete prvi put rukama dohvati tvrdu kartonsku knjigu, oni su oduševljeni, fotografiraju ga i šalju fotografije svim osobama koje poznaju. S djetetom u naručju namjeste se na kauč ili krevet, gdje imitiraju glasove životinja i vozila, omogućujući djetetu da s nespretnim prstima upućuje na knjižne stranice. Dijete je uzbuđeno.

Kad ima dijete tri godine, ushićeni roditelji mu kupe magnetna slova koja slažu u kombinacije prvih riječi na prednjoj strani hladnjaka. Roditelji su oduševljeni kad dijete počne prepoznavati oblike slova i slagati kratke riječi. Ako je dijete posebno vrijedno, za nagradu kupe mu knjigu. Sada je i tog stiskanja na kauču nekoliko manje, kao i čitanja knjige, jer roditelji shvate da su knjige prilično skupe, a knjižnicu nemaju vremena posjećivati. Ni oni sami više ne čitaju jer su previše zauzeti sa svojom djecom i obitelji.

Greška broj jedan. Istraživanja pokazuju da djeca u prosjeku postignu razinu pismenosti svojih roditelja, a vrlo su im slični i kod stjecanja vještine čitanja. Ako dijete nikada svoje roditelje ne vidi čitati, to ne znači da ne možemo od njega očekivati da ipak bude strastveni čitač. Ali roditelji su preokupirani aplikacijama umjesto da cijene tiskanu riječ. Isto tako ih više zanima gledanje Netflixa nego čitanje.

Kada dijete ima pet godina, roditelji mu pred spavanje obično čitaju bajke. Ali samo jedna bajka djetetu nije dovoljna, a roditelji su nakon radnog dana iscrpljeni. Tako se večernje maženje i čitanje pretvaraju u borbu, tko će koga pobijediti.

“Samo još jednu, mooolim!”
“Dosta je bilo za danas. Brzo na spavanje.”
“Mooolim, samo još jednu, jednu kratku, a poslije ću zaspati.”
“Već sam ti jučer pročitala tri, a za danas je dosta.”

I tako dalje, dok se roditelji ne počinju bojati noći jer znaju da jedna bajka djetetu neće biti dovoljna. Tako mu ispričaju priču o tome kako će biti sjajno u školi, gdje će moći naučiti samostalno čitati bajke.

Greška broj dva. U suštini djetetu govorimo kako će učenjem čitanja izgubiti lijepe trenutke uz roditelje, koje svaku noć nestrpljivo čeka. Večernje čitanje ne sastoji se samo od sadržaja priče, nego je to povezivanje, toplina, jedno sigurno utočište. Sa zajedničkim čitanjem roditelji upotrijebe socijalnu interakciju s djetetom kao određen psihološki alat koji pomaže u upravljanju njegovog ponašanja. Uz slušanje priča, uživljavanje i razumijevanje književnih likova, djeca razvijaju empatiju i upoznavaju različite perspektive određenih situacija.

Dijete ide u školu. Većinu slova već je upoznao, malo zna i pisati. U školi se voli družiti s prijateljima, a pogotovo mu se sviđaju satovi kada s vršnjacima sjedne na pod i sluša učiteljicu, koja im čita knjige. Takvi trenuci dijete smire i uliju u njega osjećaj sigurnosti, koji mu je već poznat iz obiteljskog okruženja.

Knjižničarka u školi draga je žena koja mu svaki tjedan pomaže odabrati hrpu knjiga, za koje se nada da će mu ih roditelji vikendom i pročitati. Kod kuće ga roditelji potiču da piše i čita, hvale ga kako mu dobro ide, ali i dalje ponavljaju da dolazi vrijeme kada će i sam morati početi čitati. Za njih to znači da je njihovo dijete već veliko i samostalno, stoga su ponosni na njega, ali dijete želi taj put odgoditi. Ono još uvijek voli da mama ili tata noću legnu uz njega na krevet, mu čitaju i maze ga. Želi također govoriti o pričama, koje mu roditelji čitaju, i ispraviti ih, kada utvrdi da su htjeli već sto puta pročitanu priču malo skratiti. Jedne večeri to se i dogodi. Mama kaže: „Danas ti neću ja čitati naglas. Sada si veliki, i možeš pokušati sam.”

Greška broj tri. Dijete još uvijek treba pomoć roditelja kod tehnike čitanja, u smišljanju novih, težih riječi, rečenica i misli. On treba roditelje, koji će mu objasniti različita značenja iste riječi, da se s njim smiju ili plaču, i da zajedno prepoznaju važnost čitanja.

Dijete polako počinje samo prolaziti kroz slikovnice. Povremeno čak uspije uvjeriti roditelje da mu nešto malo pročitaju, ali to je sve rjeđe i rjeđe. Ne nalazi više vremena za čitanje, jer obiteljska dinamika upućuje na to da se u večernjim satima sada rade druge stvari. Večernji sati, koji su bili toliko godina predviđeni za čitanje, sada odjednom postanu vrijeme za gledanje televizije, čišćenje kuće, kuhanje, „surfanje“ internetom, kompjutorske igre. Roditelji ga nauče da se čita samo ljeti na plaži i da se tada nadoknadi čitanje za cijelu godinu. Naravno dijete na plaži voli raditi druge stvari. Roditelji su uvjereni da će njihovo dijete biti sljedeća zvijezda nogometa, zato će ga voziti na treninge po petnaest sati tjedno. Ali to nije dovoljno, ide i na sate gitare, kampiranje i vjeronauk, tako da nema više vremena da bi od dosade legnuo u krevet i čitao. Ako je jako dobar, roditelji mu kupe sladoled ili obećaju da će moći biti na kompjuteru koji sat dulje. Knjige više ne kupuju jer ih ima dovoljno u knjižnici. Roditelji vjeruju da pročitana knjiga više nema nikakve vrijednosti, zato samo leži na polici. Kupuju još samo enciklopedije na rate.

Greška broj četiri. Vrlo je važno da ima dijete vlastite knjige i časopise. Također je važno da ima vlastite police za knjige ili komodu te da pazi na svoje knjige. Naime, vlastite knjige su jako važne, jer roditelji time pokažu svome djetetu da su dovoljno bitne da na njih potroše novac. A ako roditelji daju djetetu osjećaj da su knjige preskupe, onda ga time uče da su manje važne nego sve drugo na čemu troše novac. Znači, manje su važne od odjeće, odmora, računalnih igara, rolera ili kina. Dijete okruženo knjigama će uzeti i pročitati vlastitu knjigu, prije nego će otići u knjižnicu..

Dijete u školi upoznaje različite profesore, koji svaki na svoj način predaju o važnosti čitanja. Međutim, ono rijetko vidi kojeg profesora da u svoje slobodno vrijeme, odnosno u vrijeme odmora, uzme knjigu u ruke. Puno više je pričanja o čitanju nego samog čitanja. Pošto je cijeli razred uključen u projekt čitanja (op. autorice: u Sloveniji se taj projekt zove Bralna značka), uključi se i on. Saznaje da ako pročita tri ili četiri knjige, krajem školske godine će dobiti nagradu za čitanje i mama će biti sretna. Odluči čitati za taj projekt i sljedeće godine. Otkrije da može učiteljici obnoviti i već prije pročitanu knjigu. Zatim mu stariji prijatelj kaže da može naći sadržaj te knjige na internetu. Tako počinje igra mačke i miševa – hoće li učiteljica znati da nisam pročitao knjigu; da li ću je moći prevariti? Dalje, za domaće štivo treba pročitati četiri knjige, koje mu izabere učiteljica. Knjige mu se ne sviđaju jer pričaju o davnim vremenima, siromaštvu i ratu, o djeci, koja je hodala bosa u školu i popodne čuvala krave, ali zna da mora uložiti trud za lijepu ocjenu.

Greška broj pet. Škola pristupa k čitanju tako, da tu vještinu povezuje s nagradom. Ako pročitaš knjigu, dobiješ dobru ocjenu. Tako se čitanje iz užitka pretvara u transfer. Kada se čitanju doda taj pritisak ocjene, dijete ima osjećaj da radi. Naime, u prošlosti je čitao za nagradu, a sada čitanje jednači s radom, iako bi želio uživati u njemu.

Dijete je u šestom razredu. Sada čita samo za školu. Knjige mu propišu odrasle osobe i većina mu se ne dopada. Sve više i više čitanje postaje dosadna aktivnost. Ne može razumjeti, kako može neka vršnjakinja stalno imati svoj nos u knjigama. Što vidi u tim knjigama? Kada ga učiteljica pita zašto ne čita više, kaže da zbog toga što su knjige glupe. Učiteljica ga uvjerava da to nije istina. Onda vidi da puno djece u školi čita Harryja Pottera. Pošto mu se filmovi sviđaju, on se potrudi i sam pročita prvi dio knjige. Iznenađen sam nad sobom, on je oduševljen. Volio bi još. Volio bi o pročitanom razgovarati. U razredu su vršnjaci već dvije knjige prije njega, a roditelji nisu ni pročitali te knjige. Otac mu kaže neka ide u knjižnicu. Kada dođe i zamoli za neku sličnu knjigu kao što je Harry Potter, bibliotekarka ga pošalje na odjel za djecu i mlade gdje će sigurno pronaći nešto za sebe. Dijete šeće među policama ali ne zna što bi izabrao, jer nije naučio tražiti među knjigama i ode kući. Bijesan je. Sve su knjige glupe.

Greška broj šest. Od trenutka rođenja djeteta knjige su izbor odraslih, bilo da je to knjiga koju su mu kupili, podarili ili donijeli iz knjižnice. Dijete mora naučiti da je odabir knjiga postupak, koji može donijeti jednako zadovoljstvo kao samo čitanje. Treba naučiti da prvenstveno pogleda naslovnice i utvrdi dali ga one privlače. Onda mora da lista knjigu, gleda slike, pročita prvu i zadnju rečenicu, možda još koju između, jer samo tako može osjetiti knjigu. Također je djetetu treba reći da mu se sve knjige neće svidjeti. To ne znači da su loše, nego da mu u tom razdoblju ne odgovaraju. To je sasvim jednako tome, kako mi pogledamo na stotine loših filmova, a navečer opet sjednemo pred ekran u očekivanju još jednog. Znači zbog jedne »loše« knjige mi nećemo odustati od čitanja.

Što možemo napraviti učitelji da našim učenicima približimo čitanje? Najvažniji je primjer. Kad učenik dođe do učiteljice, mora vidjeti knjige u njezinom ormariću. Vidjeti mora, kako nastavnica na vožnji izletničkim autobusom izvlači iz torbe knjigu i zadire u nju. Učenik treba čuti kako nastavnice međusobno pričaju o pročitanim knjigama. Doživjeti mora, kako učitelj dođe u razred i oduševljeno pročita kratki izvadak iz knjige, koju trenutno čita.

Također ne bih smjeli kritizirati djetetov odabir knjiga. Mnogi nastavnici materinskog jezika učenicima objašnjavaju kako dijelimo literaturu na visoku i trivijalnu, na prikladnu i neprikladnu. Posebice stripove doživljavaju kao lošu književnost i gledaju na nju s prijezirom, iako su istraživanja pokazala da mnogi adolescenti baš s čitanjem stripova prebrode to razdoblje pubertete, jer bi inače bilo sasvim moguće da bi prestali čitati zauvijek.

Mnogi nastavnici pokušavaju svoje učenike potaknuti s različitim razrednim natjecanjima u čitanju ili stavljanjem plakata na zidove, na kojima pokraj imena nekih učenika »svjetlucaju« zvjezdice, a pokraj drugih nema ništa. Nemojmo zaboraviti da u tim primjerima nije naglasak na čitanju nego opet za postizanje određenih uspjeha, a to nije naša namjera. Organizirajte radije večer čitanja, gdje je jedina nagrada za vrijedne čitatelje govoriti o pročitanom i otkrivanje novih dimenzija.

Izvori i literatura

  1. Grginič, M. (2006). Družinska pismenost. Domžale: Izolit.
  2. Grosman, M. idr. (2003). Beremo skupaj: priročnik za spodbujanje branja. Ljubljana: Mladinska knjiga.
  3. Kesič Dimic, K. (2010). Priročnik o branju. Ljubljana: Alba.
  4. Knaflič, L. (2009). Branje za znanje in branje za zabavo: priročnik za spodbujanje družinske pismenosti. Ljubljana: Andragoški center Slovenije
  5. Knaflič, L. (2002). Kako družinska pismenost vpliva na pismenost otrok. Psihološka obzorja 11 (2), Društvo psihologov Slovenije.
  6. Skubic, D. (2013). Otrokovo poznavanje koncepta tiska (knjige) kot pomemben del zgodnje pismenosti. Jezik in slovstvo, letnik 58, št. 3.

Sportska priredba „Mini olimpijada“

magdalena_stampah

Magdalena Štampah

Sažetak

imageCilj rada je predstaviti sportsku aktivnost „Mini olimpijada“ kao primjer dobre prakse. Današnja djeca i mladež izložena su raznim pritiscima, a slijedom toga svojstveno im je i učestalo psihičko opterećenje te premalo gibanja. Posljedica takvog načina života sve je vidljivija u brojnim primjerima povećane tjelesne težine. Ti problemi mogu se umanjiti provođenjem sportskih aktivnosti. Gibanje poboljšava i čuva motoričke sposobnosti djece i pozitivno utječe na njihovo zdravlje; kako psihičko tako i tjelesno. Osim spomenutog, ono pomaže oblikovanju samouvjerenosti pojedinca te njegovom sustavu vrijednosti, ustrajnosti, upornosti i daljnjoj motivaciji za vježbanje.

Ključne riječi: djeca, zdravlje, kretanje, atletika, sport, sportske aktivnosti

Uvod

U današnje vrijeme, sport je jedna od najznačajnijih aktivnosti slobodnog vremena modernog čovjeka. Sjedilački način života nas motivira, da budemo sportski aktivni. Razvoj i opći napredak društva zamjenjuje fizičke aktivnosti iz prošlosti (lov, sakupljanje plodova, borbene vještine) sportskim aktivnostima.

Vrlo je važno da svijest o zdravom načinu života i učestalom gibanju, djeci počinjemo usađivati još od malih nogu. Djecu treba pustiti da se što više gibaju i igraju slobodno, prema svom vlastitom nahođenju. Atletika je bazični sport, koji uključuje prirodna gibanja, bez kojih čovjek praktično ne bi mogao živjeti. Hodanje je urođena aktivnost koju usvaja svako dijete, a istovremeno je poznajemo i kao atletsku disciplinu. Nakon hodanja djeca se nauče utrkivati, bacati i skakati. Sve su to discipline koje poznamo u atletici.

Atletika je vrsta sporta koju ne znajući treniramo cijeli život. Svi trčimo, skačemo, bacamo stvari. Sve te aktivnosti posebno su izražene kod djece.

Čovjek najprije nauči trčati, skakati i bacati te kasnije igrati košarku, nogomet. (Pišot I. Jelovčan, 2006). Igrajući se te na taj način spontano vježbajući, djeca nesvjesno savladaju hodanje, trčanje, bacanje i skokove te je prirodno zaključiti da kod djece mlađih dobnih uzrasta među svim sportskim disciplinama najzastupljenija upravo atletika.

Atletika je sport koji omogućava pravilan razvoj djeteta, pomaže zdravljem odrastanju te vodi računa da se djeca nauče redu, radu, odgovornosti i upornosti. Stjecanje tih pozitivnih karakternih osobina pomaže im u lakšem savladavanju svakodnevnih životnih prepreka, uspjeha kao i neuspjeha. Važno je istaknuti i važnost pozitivnog utjecaja na odgovornost prema školskim obavezama što se kasnije reflektira i na ostale životne uspjehe. Četiri spomenute karakterne osobine osnova su uspješnog života. Upravo iz tog razloga je važno osvijestiti koliko je gibanje značajna aktivnost u razvoju svakog djeteta.

Što je mini olimpijada?

Sve je počelo 2009. godine u našoj školi, kada smo roditeljima i široj zainteresiranoj javnosti predstavili rad Školskog odbora s priredbom „Sportske igre“. Nakon dvije godine sportske igre su prerasle u manifestaciju pod nazivom „Mini olimpijada“. Manifestacija se odvija pod okriljem Olimpijskog komiteta Slovenije. Idejni vođa projekta je gospođa Aleša Novak, učiteljica razredne nastave. U samu realizaciju manifestacije uključeni su učitelji razredne nastave kao i učitelji tjelesne kulture.

Mini olimpijada je sportska priredba u prvom redu namijenjena djeci koja pohađaju prvu trijadu devetogodišnje osnovne škole. Velika pažnja posvećena je predstavljanju olimpijskih igara – olimpijskog ‘fer play’ protokola te poznatog olimpijskog pravila ‘važno je sudjelovati’. Na dosadašnjim priredbama gostovali su brojni vrhunski sportaši poput Mirana Stanovnika (motorist), Sonje Roman (atletičarka), Mihe Horvata (badmintonaš), Marije Kardinar (kuglačica), Mitje Novinića i Vedrana Vinka (nogometaši) te mnogi drugi.

Glavni motiv „Mini olimpijade“ je poticati djecu s bavljenjem sportskim aktivnostima te ih zainteresirati za sport i aktivan život.

Kako to i priliči velikim sportskim priredbama, na početku Mini olimpijade izvodi se pravi olimpijski protokol s olimpijskom zastavom i bakljom, a koje uz zvukove olimpijske himne na stadion donesu i upale sportaši naše škole. Nakon toga slijedi sportska prisega sportaša i zagrijavanje. Nakon tradicionalnog protokola započinju takmičenja u spomenutim sportskim disciplinama. Cijela manifestacija prožeta je olimpijskim načelima izvrsnosti, solidarnosti i prijateljstva. Obzirom da slijedimo olimpijski slogan ‘važno je sudjelovati’ svoj djeci dodjeljuje se priznanje za sudjelovanje i uspješan nastup. Najuspješnijim takmičarima podjele se medalje.

Na manifestaciji se natječu učenici iz šest osnovnih škola: Dvojezične osnovne škole I Lendava, Područna osnovna škola Gaberje, Dvojezična osnovna škola Dobrovnik, Dvojezična osnovna škola Genterovci te učenici škola iz Monoštra (Mađarska) i Murskoga Središća (Hrvatska). Sudjelovanjem učenika iz Mađarske i Hrvatske manifestacija poprima međunarodni značaj.

Glavni ciljevi, koje želimo dosegnuti na takmičenjima su:clip_image002

  • podizanje svijesti o zdravom načinu života
  • druženju i socijalno povezivanje
  • takmičenje kao pustolovina i mogućnost sportskog rivalstva.

Atletske discipline na mini olimpijadi

Učenici se na mini olimpijadi takmiče u 4 atletske discipline:

Bacanje vortexa

  • djevojke (dvije predstavnice iz svakog razreda, svake škole)
  • dečki (dva predstavnika iz svakog razreda, svake škole)

image

Skok u daljinu

  • djevojke (dvije predstavnice iz svakog razreda, svake škole)
  • dečki (dva predstavnika iz svakog razreda, svake škole)

clip_image006

Utrka na 60m

  • djevojke (dvije predstavnice iz svakog razreda, svake škole)
  • dečki (dva predstavnika iz svakog razreda svake škole)

clip_image008

Štafeta ( 4x50m)

  • djevojke (jedna ekipa za svaki razred, svake škole)
  • dečki (jedna ekipa za svaki razred, svake škole)

clip_image010

 

Zaključak

Kao učiteljica produženog boravka u svom radu s djecom prenosim atletsku abecedu na zanimljiv i privlačan način. U ljetnim mjesecima koji su primjereni za boravak na otvorenom prostoru, u dvorani za tjelovježbu i u učionicama izvodimo temeljne aktivnosti gibanja. Različitim oblicima igre postižem veću motivaciju za vježbanje atletike.

Najznačajnije je da se takvim načinom rada pomažem prvenstveno učenicima s nižim stupnjem samouvjerenosti i motivacije; osnažujem ih i osvještavam o vlastitim mogućnostima i pokazujem da se nije potrebno bojati neuspjeha jer su uspjeh i neuspjeh sastavni dio života.

Literatura

  1. Rajtmajer, D. 2011. Pospešen psihomotoričen razvoj mlajših otrok. Iskanje športnih talentov. Maribor, Pedagoška fakulteta.
  2. Tomić, M. 2011. Predtekmovalna stanja v atletiki. Diplomsko delo. Ljubljana, Fakulteta za šport.

Prilozi

Fotografije sa događaja (za objavu imamo dopuštenje roditelja)

Kodeks etičnega ravnanja – od vrednot in načel v prakso

florjana_BR

Florjana Borštnik-Rajer

Povzetek

Kodeks etičnega ravnanja v vrtcu smo dobili leta 1996, pred dobrimi dvajsetimi leti. V prispevku bom opisala izkušnjo, kako smo k boljšemu poznavanju tega pomembnega dokumenta pristopili v našem vrtcu.

Ključne besede: Kodeks etičnega ravnanja, otrok, strokovni delavci vrtca

Kodeks etičnega ravnanja v vrtcu

»Kodeks etičnega ravnanja v vrtcu zajema skupek vrednot in načel, na katerih temelji delo s predšolskimi otroki in predstavlja osnovo za etično presojo ravnanja. Vsebina kodeksa temelji na vrednotah, ki so plod mednarodno doseženega soglasja in so definirane v Splošni deklaraciji o otrokovih pravicah (1989), v Deklaraciji o psiholoških pravicah otroka ter na vrednotah, povezanih z varstvom in vzgojo predšolskih otrok, ki so se razvile in oblikovale v dolgoletnih prizadevanjih teoretikov in praktikov na področju predšolske vzgoje pri nas in po svetu, na pozitivni tradiciji predšolskih inštitucij in poklica vzgojiteljice oziroma vzgojitelja predšolskih otrok«(Domicelj, Ferjančič, Pavlovič 1996).

Razdeljen je na štiri temeljna področja odgovornosti ljudi, ki so v okviru vrtca neposredno ali posredno udeleženi v skrbi za otroka:

  • odgovornost do otrok,
  • odgovornost do staršev in družin,
  • odgovornost do delovne organizacije in sodelavcev,
  • odgovornost do širše skupnosti.

Vsak vsebinski sklop vsebuje vrednote in načela, ki so smernice za zgledno poklicno delo (Domicelj, Ferjančič, Pavlovič, 1996).

Če je še pred leti veljalo pravilo, da so bile vzgojiteljice in pomočnice vzgojiteljic leta, celo desetletja, zaposlene v istem vrtcu, se je ta praksa v zadnjih letih (vsaj v našem vrtcu) korenito spremenila. Število zaposlenih v vrtcu se je z odprtjem novih oddelkov vztrajno povečevalo, veliko je bilo tudi fluktuacije na delovnih mestih. V našem vrtcu praviloma vsak novo zaposleni strokovni delavec podpiše tudi dokument, s katerih se zavezuje, da je seznanjen s Kodeksom etičnega ravnanja v vrtcu (v nadaljevanju: Kodeks). Ali vsi strokovni delavci v vrtcu poznamo Kodeks? Kakšno je naše poznavanje vrednot in načel, zapisanih v Kodeksu? Porajala so se nam številna vprašanja, zaradi katerih smo se odločili, da bo Kodeks prioriteta strokovnega dela v strokovnih aktivih v našem vrtcu.

Pred prvim srečanjem je vsak strokovni delavec prejel izvod Kodeksa. Ta čas je bil namenjen prebiranju dokumenta, zapisu dilem oziroma vprašanj, ki so se nam porajala in ozaveščanju lastnega ravnanja v določenih primerih. Prvo srečanje strokovnega aktiva je bilo namenjeno vsem strokovnim delavcem. Ker naš vrtec deluje na sedmih različnih lokacijah, je bila to tudi priložnost za srečanje in izmenjavo mnenj in izkušenj. Razdelili smo se v skupine po največ šest strokovnih delavcev. Vsaka skupina je dobila dva primera iz prakse, naloga skupine pa je bila naslednja:

  1. Opredelite problem.
  2. Izpišite tiste alineje iz Kodeksa, ki nas zavezujejo v našem primeru.
  3. Kaj narediti, kako ukrepati

V nadaljevanju bom opisala enega izmed primerov, ki smo ga obravnavali in za katerega ocenjujem, da bi bil lahko zanimiv tudi za druge vrtce in vzgojitelje.

Primer iz prakse

V sosednjem oddelku praznujejo Janov rojstni dan. Opazite, da praznovanje ne poteka v skladu z dogovori, ki jih imamo v vrtcu (brez slaščic in sladkarij). Imajo domače piškote in torto.

tablica

Ker so se nam ob analiziranju problema porajale še številne dileme, smo tudi te zapisali, kot je razvidno iz tabele. Na podoben način smo analizirali še ostale primere iz prakse, ki jih navajam v nadaljevanju.

Primeri iz prakse:

  • Strokovni delavki se v oddelku pred otroki pogovarjata o težavah, ki jih ima Matej. Pogovarjata se o tem, da ne upošteva pravil, da nagaja drugim, da je težko z njim. Primerjata ga z drugim težavnim otrokom.
  • Starši se pritožujejo, da otroci premalo časa preživijo v dopoldanskem času na igrišču.
  • Ko se pripravljate k počitku, opazite, da ima otrok po telesu kraste.
  • Kolegica v oddelku se ne strinja s sodelavko, da vztraja, da morajo otroci pri kosilu pojesti vso hrano.
  • Strokovna delavka pove sodelavki, da opaža, da očetu enega od otrok smrdi iz ust po alkoholu, ko prihaja po otroka. Samo zaudarja, ne kaže pa znakov vinjenosti.
  • Mamica enega od otrok zaupa vzgojiteljici, da imajo doma težave z nasiljem s strani starega očeta.
  • Vzgojiteljica pred skupino otrok komentira sporočilo staršev o odsotnosti otroka z besedami:«Danes bomo pa imeli dopust, ker Jana ne bo v vrtec!«
  • Izjave vzgojiteljice, ki so stalnica v pogovoru z istim otrokom:«A spet ti? Spet čakamo tebe! A lahko prestaviš v drugo prestavo? Kdor se ne bo hitro oblekel, mu bom naslednjič pobrala copate!«
  • Vzgojiteljica z novim šolskim letom v skupino otrok dobi otroka s posebnimi potrebami. Pri tem izjavi:«Zakaj ravno jaz?«
  • Delavka vpričo drugih sodelavk daje neprimerne opazke o zunanjosti sodelavke.

Navedla sem le nekaj primerov, ki smo jih reševali s pomočjo kodeksa. Zapisali smo tudi dileme, ki so se nam porajale. Ob poročanju primerov, ki smo jih reševali, smo ozavestili, da do mnogih nepotrebnih zapletov sploh ne bi prišlo, če bi se pri etičnem presojanju svojih ravnanj in odločitev opirali na kodeks.

Ker ob številnih dilemah, ki so se nam porajale, nismo dosegli konsenza, smo se odločili, da o svojem videnju in naših dilemah spregovori še eden od avtorjev kodeksa, dr. Zoran Pavlovič. Zapisala bom le nekaj vprašanj, na katere smo iskale odgovore.

»Etični kodeks sama razumem predvsem kot dokument, ki varuje pravice in osebno integriteto otrok, o čemer je tudi največ govora. Glede na to, da je od njegovega zapisa preteklo že kar nekaj let, se mi vedno bolj zastavlja vprašanje, kateri dokument ščiti pravice delavca v odnosu do starša.«

»Kakšne imaš možnosti, če otrok v skupini tepe druge otroke, saj si enkrat uspešen, drugič ne? Kako ukrepati, če otrok ogroža druge otroke?«

»Dotaknil se me je problem alkoholiziranega starša. Ne vem, če bi zmogla-znala pravilno reagirati«.

»Danes se zelo zavedamo odgovornosti do otrok, staršev in družin. Problem vidim bolj v starših, ki čedalje bolj posegajo v naš prostor.«

»Spoznala sem, da etični kodeks največkrat upoštevam, moj problem pa je, da včasih nimam poguma, da bi sodelavke iz sosednjih skupin opozorila na napake oziroma neupoštevanje etičnega kodeksa. Všeč mi je, da se tega zavedam in v prejšnjem tednu mi je celo dvakrat uspelo. Kako to izvesti na eleganten način-brez slabe volje enih in drugi?«

Zaključek

Spoznali smo, da je kodeks res vsem zaposlenim v pomoč v etičnih dilemah, hkrati pa daje smernice, kako sprejemati prave odločitve in se izogibati neetičnemu ravnanju, ki se, žal, še vedno pojavlja v nekaterih skupinah. Dr. Pavlovič je ta spoznanja podkrepil z besedami, da so človekove pravice, v našem primeru pravice otrok, kot ustava. Dotaknila se nas je tudi njegova misel, da človek, ki je neprestano slabe volje, ne bi smel delati z otroki.

Literatura

  1. Domicelj, M., Ferjančič, J., Pavlovič, Z. (1996). Kodeks etičnega ravnanja v vrtcu. Ljubljana: Sekcija za predšolsko pedagogiko pri Zvezi društev pedagoških delavcev Slovenije.
  2. Primeri iz prakse in dileme: Arhiv strokovnega aktiva Vrtcev Brezovica, šolsko leto 2015/16