Predstavljanje inozemnih primjera korištenja IKT-a u obrazovanju zainteresiranim kolegama u Hrvatskoj, jedna je od zadaća zajednice "Suradnici u učenju".
Budući da danas u svekolikoj komunikaciji prevladava engleski jezik, često se događa da baš zbog jezične barijere znamo malo ili ništa o projektima iz sredina koje koriste druge jezike. Jedan od primjera je i francusko govorno područje, poglavito Francuska, zemlja sa snažnim obrazovnim sustavom i plodnom produkcijom različitih poučnih i informativnih sadržaja. Kako bismo našim suradnicima i čitateljima približili tamošnja promišljanja i postignuća, od ovog broja „Pogleda“ započinjemo objavljivati članke o događanjima i projektima koji su ondje u tijeku, poput Europskog obrazovnog salona (Salon de l’Education) u Parizu o kojemu piše mr. sc. Ivana Turčić Prstačić iz Agencije za odgoj i obrazovanje. Također započinjemo, uz dozvolu izdavača, kolega iz programa "Suradnici u učenju" u Francuskoj, prenositi članke koji se objavljuju u elektroničkom časopisu "Pogledi na digitalno" (Regards sur le numérique).
Ovaj mjesec predstavljamo vam dva članka objavljena u „Pogledima na digitalno“.
Prvi govori o terapijskim učincima računalnih igara i predstavlja ih s gledišta s kojim se ne susrećemo često kad je riječ o igrama u obrazovno-odgojnom kontekstu. Drugi donosi zanimljiv razgovor s direktorom međunarodno priznate visokoobrazovne ustanove "Sciences Po" o izazovima "digitalne revolucije" i njezinom utjecaju na obrazovni sustav, ne samo u Francuskoj, nego u čitavom svijetu.
U sljedećim brojevima našeg časopisa predstavit ćemo vam udrugu francuskih nastavnika "ProjeTICE", usmjerenu na osposobljavanje nastavnika za korištenje IKT–a u obrazovanju te niz drugih zanimljivosti iz ove velike, utjecajne i događanjima bogate zemlje!

O autoru: Psihoanalitičar i klinički psiholog Michael Stora, autor djela Liječenje virtualnim (Guérir par le virtuel) i Zasloni stvaraju ovisnike (Les écrans, ça rend accro) te osnivač udruženja „Opservatorij za digitalne svjetove u humanističkim znanostima“ (Observatoire des mondes numériques en sciences humaines), koristi videoigrice kao posrednik u terapiji s djecom i mladima. U Parizu trenutačno priprema otvorenje Instituta za digitalne svjetove koji će u potpunosti biti posvećen terapeutskoj uporabi virtualnog.
Iako je tisuće milja udaljen od zagovornika videoigrica, Michael Stora, klinički psiholog i psihoanalitičar, upotrebljava ih kao terapeutsko sredstvo u svome radu s djecom s poremećajem u ponašanju te ih na poseban način koristi kao igrališta na kojima se razrješuju naši podsvjesni sukobi.
Videoigrice krivimo da djecu odvajaju od svijeta, zaglupljuju i potiču na agresivno ponašanje…
Michael Stora koristi ih za liječenje. Danas, kada videoigrice, prvo kulturno dobro koje je preteklo glazbu, potvrđuju strahove roditelja, ovaj se klinički psiholog i psihoanalitičar ne boji suprotstaviti uvriježenim mišljenjima. „Videoigrice ne odvajaju od svijeta, nego omogućuju ponovno spajanje s njime, uvjerava nas. Ne osiromašuju maštu; upravo suprotno, potiču njezino iskazivanje na mjestima na kojima je ne očekujemo.“ Kao dostojni nasljednik Mélanie Klein koja je tridesetih godina dvadesetog stoljeća prva proučavala djecu kroz igru, ovaj 43-godišnji psihijatar, i sam okorjeli igrač, šest godina pokušava kročiti virtualnim svjetovima ususret svojim malenim pacijentima.
Djeca koju liječi žrtve su poremećaja koje nazivamo „graničnim“. Najčešće je riječ o poteškoćama u učenju i poremećaju pažnje koje prati neuspjeh u školi i nasilno ponašanje, a uz to, takva djeca odbijaju igrati igru klasične psihoanalize. Najčešći oslonci, igre uloga: playmobili, životinje, kuće i sl. ne donose rezultate. „Ti mladi ljudi potiskuju svaku pojavu svoje mašte. Jedine priče koje mogu poželjeti ispričati jesu one koje su vidjeli na televiziji. Kad zatražim da nešto prepričaju“, objašnjava Michael Stora, „samo me gledaju i pitaju o čemu želim razgovarati.“ Jedan je od izazova za terapeute, dakle, pomoći im da ponovno pronađu zadovoljstvo u igri zamišljanja „kao da“.
Očita podudarnost između virtualnog prostora i podsvijesti
U tom pothvatu videoigrica se sama nameće kao sredstvo. „Kultura današnje djece jest kultura slike. Ako se poslužimo videoigricom, već govorimo njihovim jezikom“, nastavlja Michael Stora. No, to nije sve. Za psihoanalitičare očita je podudarnost između virtualnog prostora i podsvijesti. „Videoigrice pretpostavljaju automatizaciju radnji“, objašnjava on.“Kad avatar, utjelovljenje igrača na zaslonu, reagira na prst i oko, hodajući, trčeći, skačući, pucajući… ruka koja ga vodi radi automatske pokrete i može se zanijeti.“ Igrač, dakle, igra jer je u igri netko drugi, a upravljanje igrom omogućuje izražavanje podsvjesnih sukoba.
Jedan slučaj će zauvijek ostati urezan u pamćenje Michaela Store. U Medicinsko-psihološki centar u Pantinu, u kojemu je radio sedam godina, uputili su mu desetogodišnjeg Kevina1. Izuzetno brutalno napao je nekoliko male djece, a sve dotadašnje terapije pokazale su se neuspješnima. Riječi su prolazile kroz njega. Michael Stora predložio mu je videoigricu „Bajka“2 koja započinje metafizičkim izborom: postani junak koji čini dobro ili junak koji čini zlo. Kevin je odabrao zlo i stvorio svog avatara s nezamislivom okrutnošću. Kad je u igru ušao sporedni lik u obliku djevojčice, počeo ju je tući. „Zašto si tako zao?“ jecala je virtualna djevojčica. Kao u lošem scenariju, dogodilo se nezamislivo: ručica konzole ispala je iz Kevinovih ruku, a on je zaplakao, konačno osjetivši krivnju koju je do tada duboko potiskivao.
„Interaktivni lijekovi za depresiju“
Što se događa u virtualnim svjetovima da se u njima rješavaju podsvjesni sukobi? Michael Stora uvjerava nas da se događa nešto slično kao u snu, mješavina interaktivnosti i pripovijedanja u kojoj igrač može ostati aktivan u odnosu na predložene situacije te, uz pomoć nametnutog scenarija, ponovno osjećati nagone života i smrti, a da toga nije ni svjestan. Na sporedne osobe koje se pojavljuju u priči, prijateljske ili suparničke likove koje je stvorio programer igre, pacijent će prenijeti (projicirati) svoju osobnost i na površinu će izaći podsvjesni procesi poistovjećivanja i protupoistovjećivanja. „Likovi u igrici kojima ne možemo upravljati su poput dijelova nas samih, objašnjava terapeut. Naposljetku, igra često ima izlječujući učinak. Utjelovljeni lik prevladava najgora iskušenja, pobjeđuje najokrutnije neprijatelje, spašava voljena bića, ruši sve rekorde i služi kao ispušna cijev za sve naše potisnute agresivne nagone. „Gledajući općenito, virtualni svjetovi jesu svjetovi u kojima se razvijamo i oslobađamo inhibicija. Omogućuju rad na vlastitu liku“, naglašava Michael Stora. „Oni su pravi interaktivni lijekovi za depresiju!“
„Suvremene bajke“
Naravno, iako danas „možemo za sebe učiniti mnogo dobra igrajući se“, blagotvorni učinci takve terapije svoj smisao dobivaju isključivo pažljivim odabirom igre. Zato Michael Stora pazi kakve će igre upotrijebiti: „Postoje izuzetne igre, neke imaju takvu metaforičku i simboličku snagu da djeci omogućuju svladavanje važnih etapa psihičkog razvoja. Na određen način one su suvremene verzije bajki koje je Bruno Bettelheim ukrasio svim mogućim vrlinama.“3 U njegovu osobnom panteonu nalaze se „Bajka“, „Simsovi“4 i „Ico“5, priča o dječačiću koji je zatvoren u napuštenoj tvrđavi zbog toga što je drukčiji (ima rogove) i koji mora pobjeći vodeći sa sobom blijedu i krhku djevojčicu, uz neprekidne napade uznemirujuće vojske sjena. „Ta igra izaziva rijetko viđenu empatiju u djece koju liječim i pomaže im u oslobađanju od slike koju o njima imaju njihovi roditelji.“
Igre s terapeutskom svrhom
U vremenu koje dolazi razvijat će se videoigrice čija će svrha biti izričito terapeutska, poput igrice „Remisija“6 koja je stvorena u Sjedinjenim Američkim Državama za oboljele od raka. Prvu ciljnu skupinu čine pretila djeca i mladi. To će biti jedan od prioriteta Instituta za digitalne svjetove koji će Michael Stora uskoro otvoriti u Parizu. Iako su ga još prije pet godina kolege ismijale, onaj koga su nazvali „psihijatrom koji tješi“, danas je uvjeren da je njegova metoda učinkovita, a to je postigao ulaganjem velikih napora i stalnom izloženošću medijima. Nakon nekoliko objavljenih djela7, stvaranja „Opservatorija za digitalne svjetove u humanističkim znanostima“ i velikog broja održanih predavanja, nekoliko ga je ministarstava angažiralo kao stručnjaka u okviru Obrazovnog plana na području multimedija (Plan d’éducation au multimédia). Ima i sljedbenike: dvoje njegovih studenata koji upravo rade doktorat, stvorili su prvo „savjetovalište za avatare“ u Second Lifeu. Od čega boluju takvi pacijenti? Zasigurno od egzistencijalnog nemira…
Bilješke
- Ime je promijenjeno.
- Microsoft Games
- Bruno Bettelheim, Psihoanaliza bajki (Psychanalyse des contes de fées), 1976.
- Electronic Art Inc.
- Sony Computer Entertainment
- Liječenje virtualnim: novi terapeutski pristup (Guérir par le virtuel: une nouvelle approche thérapeutique). Presses de la Renaissance. 2005.
- Zasloni stvaraju ovisnike… (Les écrans, ça rend accro…). Collection «ça reste à prouver». Hachette littérature. 2007.
Sve fotografije: ©Nicolas Fremiot
Originalnu inačicu članka možete pročitati ovdje.
„Digitalna revolucija zbiva se takvom brzinom da kasne čak i oni koji su trenutno u maloj prednosti!“
Richard Descoing, od 1996. godine ravnatelj Fakulteta političkih znanosti poznat po hrabro provedenim reformama, priprema tu visoku ustanovu za digitalnu revoluciju kao gorljivi zagovornik rehabilitacije „humanističko-prirodnih znanosti“.
Primijetili ste da na Političke znanosti pristižu generacije studenata koje su od najranije dobi prožete novim tehnologijama. Jesu li one zaista drukčije od prethodnih generacija?
Razlika je golema i očita. U „Boutmyju“ (velikoj predavaonici na Političkim znanostima, op. a.) svaki drugi student danas bilješke zapisuje na prijenosnom računalu. Kad navečer navratim, vidim gomilu stranih studenata kako telefoniraju uz pomoć računala, glave nagnute nad mikrofon. Svjedoci smo i eksplozije društvenih mreža. Osim toga, želimo li osluhnuti bilo studentskog života, učinit ćemo to na forumima i internim mrežnim stranicama. Studenti novinarstva stvorili su mrežni radio… Posvuda vrije od života!
Mislim da nikada prije nije došlo do takvog međugeneracijskog jaza. Kad su se pojavili radio i televizija, oba medija bila su povezujuće komunikacijsko sredstvo, mogući element uspostavljanja obiteljskih veza. Prijelaz na digitalne tehnologije, društvene mreže, MSN, Second Life… sve to stvara nevjerojatan ponor između znanja i umijeća novih generacija te neznanja i neumijeća prethodnih. Djeca i mladi danas se oblikuju, u vrlo važnom trenutku svoga života, u svijetu iz kojega su njihovi roditelji u potpunosti isključeni. Riječ je o potpuno novoj i znakovitoj situaciji.
Trebaju li obrazovni sustav i pedagoške metode prihvatiti digitalnu revoluciju?
Naravno. Ne učinimo li to, ostat ćemo izvan svih tokova. U nadolazećim godinama moramo, s jedne strane, uložiti goleme napore u obrazovanje nastavnika, a s druge strane, u konceptualizaciju intelektualne strukture mladih čiji se ulazak u svijet zbiva putem digitalnih medija. To će biti uzbudljivo proživjeti, no bit će to također vrlo brutalan sraz koji će imati visoku cijenu. Sjetite se samo da Ministarstvo obrazovanja kojem bi trebao biti namijenjen najveći dio državnog proračuna, nema ni osiguranih sredstava ni radnih mjesta namijenjenih održavanju informatičkog sustava! Tko danas ne troši ogromna sredstva za informatičko održavanje svoje opreme?
Čini li vam se da Francuska kasni u pogledu integracije digitalnih tehnologija?
Ne! Možda se varam, no digitalna revolucija zbiva se takvom brzinom da kasne čak i oni koji su trenutno u maloj prednosti!
Na koji način Političke znanosti zamišljaju tu prekretnicu?
Zadali smo si dva cilja. S jedne strane, promišljanje digitalnog doba i društvenih preobrazbi koje će ono potaknuti, s druge restrukturiranje naših napora u istraživanju, osobito uvođenjem vrlo naprednih kvalitativnih i kvantitativnih tehnika te stvaranjem Media Laba prema MIT-ovu modelu, u suradnji i s Microsoftom, između ostalih. Izazov je uspjeti ujediniti financijska sredstva i mobilizirati intelektualne snage, a sve to uz pomoć tehnologija i društvenih ponašanja koji se razvijaju bez prestanka. Sve do danas, kad biste pokrenuli takvu vrstu strateškog razvoja, imali biste koliko – toliko vremena za razradu vizije, točno postavljanje cilja i, nakon toga, uspješnu provedbu projekta. Danas se stvari mijenjaju tako brzo da će za nekoliko godina baza na koju se oslanjamo izgrađujući naš projekt, već doživjeti nove promjene.
MIT je upravo postavio svoja predavanja na internet. Predavanja su svima na raspolaganju u obliku videozapisa na desetak jezika. Što mislite o toj vrsti inicijative?
Kad pogledamo o čemu se zapravo radi, vidjet ćemo da je riječ o slikovnom prebacivanju onoga što se odvija u predavaonici na računalo. To nije loše: imate mogućnost slušati predavanje na MIT-u ili na Collège de France u miru svoga doma. Jedino što ga nakon deset minuta više ne možete pratiti jer postaje nepodnošljivo. Atmosfera predavaonice, profesorov pogled, reakcija publike, ništa od toga ne može se prenijeti slikom. Drugim riječima, da bi se dobio dobar podcast, potrebno je zamisliti proizvod ad hoc te imati specifičan scenarij. To traži dosta vremena, više ulaganja u tehnologiju te financijska sredstva, a iz svega toga proizlaze dva pitanja. Najprije, koliki je povrat ulaganja? Je li on vidljiv u financijama, ugledu ili demokratizaciji pristupa znanju? Odgovori nisu jednostavni. Zatim, postavlja se i problem autorskih prava. Nekada su predavači provodili i tri godine u usavršavanju svojih predavanja te su potom izdavali knjige. Ako njihova predavanja odmah postanu dostupna na internetu, bez ograničenja i bez naknade, to im na neki način može štetiti. Dakle, ipak sam pomalo skeptičan prema ideji da to postane praksa izvan sveučilišta koja primaju velika sredstva, primjerice MIT-a, za koja se nešto takvo i podrazumijeva.
Okrenimo se više globalnom, kakvima vidite Političke znanosti za petnaest godina?
Za petnaest godina zasigurno ćemo dovršiti definiranje uvjeta za upis koji će omogućiti stvaranje studentskog korpusa. Na tome radim već deset godina, potrebno je možda još deset, ali treba napustiti ideju da su studenti ti koji biraju sveučilište na kojem će studirati: sveučilište bi trebalo birati svoje studente. Stvorit ćemo i korpus redovitih profesora i istraživača što će biti jednako važan napredak. S druge strane, nadam se da ćemo uspjeti dokazati da su društvene znanosti nužne ljudskom rodu te da je u tu disciplinu potrebno ulagati.
Naposljetku, iskreno se nadam da ćemo dovršiti ustroj, odnosno ponovni ustroj humanističko-prirodnih znanosti. U Francuskoj smo razdvojili znanstveno od društvenog obrazovanja te smo odgojili generacije učenika i studenata tako da odbijaju bilo kakav tehnološki ili znanstveni pristup. To je golemi nedostatak u svijetu u kojem je napredak nezamislivo brz u odnosu na povijesne razmjere, u kojem svakodnevni život nikada nije bio tako prožet tehnologijom. Ako alate ne možete prilagoditi sebi, vezali ste si i noge i ruke. Lišeni ste mogućnosti primanja, odbijanja, razumijevanja, zahtijevanja itd. Dakle, neće biti riječ o predavanju matematike kako se to radi u gimnaziji, nego ćemo pokušati, na „prvostupničkoj“ razini, ponovno ustrojiti jedinstvo osnovne kulture da bismo drukčije mogli promišljati tehnologiju. To će se također činiti putem profiliranja studenata jer će ih sve više biti s dvostrukim obrazovanjem: završenim visokim tehničkim školama/političkim znanostima. Takvo je dvostruko obrazovanje nužno za budućnost.
Priredila Constance Parodi
Fotografija: © Pierre-Olivier Deschamps / Agence Vu
Originalnu inačicu članka možete pročitati ovdje.
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.