Motivacijski odnos u učionici

karla_PP

Karla Poslek Petrovič

Da bi stvorili poticajno okruženje za učenje, učenici moraju prvo slijediti pravila i učitelji mogu u tu svrhu koristiti različite vježbe. Vježbe koje potiču studente da govore, izražavaju svoje emocije, uče pristojan jezik, vježbe timskog duha, animirane kratke animirane filmove i slično. Sve to može utjecati na poticajno okruženje za učenje. Predstavit ću neke vježbe posebno za razredne sastanke i učitelje razrednike. Vježbe za razvijanje socijalno-emocionalne pismenosti, društvene svijesti i relacijskih vještina.

Ključne riječi: klima u učionici, sigurno okruženje za učenje, socio-emocionalna pismenost, empatija.

1. Uvod

1. 1. Motivacijski odnos je temelj za dobro učenje

Za dobru klimu u učionici potrebno je mnogo različitih faktora. Zasigurno odgoj i disciplina djece igra veliku ulogu. Što učitelj / razrednik može učiniti? Može se brinuti za sigurnost, orijentaciju, potvrdu, prihvaćanje, poštuje i potiče komunikaciju, podržava i ima pozitivna očekivanja, prihvaća različitosti, individualizira, personalizira, bude fer, upravlja sukobima i brine se za psihofizičko blagostanje. (R. Ilc, 2017.)

Emocionalna i socijalna pismenost osnova je dobrih odnosa. Riječ je u učinkovitom odnosu sa sobom i drugima. Poanta je prepoznati osjećaje i osjećaje u sebi i drugima i na odgovarajući način reagirati.
Socijalna i emocionalna pismenost ključna je za dobru klimu, uključivanje, uspješnost i dobrobit za sve. Treba započeti čim učenici uđu u školu (njegovati suživot, sudjelovanje, solidarnost). U svakom razredu, u svakom satu, spontano, planirano. Najučinkovitija je dugoročna i sustavna akcija / strategija / model na razini odjeljenja i škole. (R. Ilc, 2017.)

2. Središnji dio

2. 1. Društvena emocionalna pismenost

Vrlo je važno kako se učenici osjećaju uključeni u razred i kako osjećaju i reguliraju svoje emocije. Ako su motivirani i osjećaju se dobro prema sebi, tada su motivirani za učenje. Osnovne socijalne vještine su: samoupravljanje, asertivnost, vještine poučavanja, suradničke vještine i vještine odnosa s vršnjacima. (Rutar Ilc, 2017.)

Pozitivan i ohrabrujući stav učitelja doprinosi dobroj suradnji učenika. Nastavnik treba biti ohrabrujući, uvažavan, pravedan, voljan slušati i pomagati učenike. Izrazite pozitivna očekivanja, podržite studente i pokažite interes za njih. Osim toga, mora imati dobar autoritet i jasne granice. (Rutar Ilc, 2017.)

2. 2. Vježbe za izražavanje emocija i obučavanja

Učitelj može koristiti različite vježbe kako bi uspostavio dobru klimu u učionici.

Za prepoznavanje i izražavanje osjećaja možemo koristiti “emocionalni termometar” ili “semafor” ili “vaga za mjerenje blagostanja ili klime” u učionici. Na temelju toga učenici mogu razmijeniti razmišljanja sa svojim susjedima u paru, mogu to učiniti u grupama ili jednostavno pred cijelim razredom. Ovu vježbu možete koristiti za različite razgovore kada neki već doživljavaju različite negativne emocije. Oni također mogu izraziti svoje osjećaje na drugačiji način, na primjer, raznim kartama, fotografijama, metaforama, crtežima, vremenskim kartama i slično. Djeca dobivaju drugačiji skup slika, produbljuju u Slika 1 - Rješavanje emocionalnog termometrasebe i trenutno prevladavaju osjećaje te odaberu jednu sliku, mogu je i nacrtati ili pronaći filmskog junaka ili scenu / metaforu iz prirode. Ako su emocije loše, možemo graditi na ovoj vježbi poučavajući djecu da razmisle o tome što bi mogli učiniti s ovom slikom kako bi situacija bila bolja. Nedovršene rečenice mogu se koristiti i za prepoznavanje osjećaja (Brinem se …; Bojim se …; Osjećam se sigurno kad …). (Rutar Ilc, 2017.)

Slika 1. Rješavanje “emocionalnog termometra”

2. 3. Vježbe za socijalno osiguranje

Vježba promatranja “Stilski izazov” je vježba u kojoj učenici šetaju i razmjenjuju pozitivne i poticajne misli. Između možemo popraviti par, pogledaju se, reći nešto lijepo, a zatim se okrenuti jedan od drugog i napraviti jednu promjenu na sebi. Opet se obraćaju svom paru, a drugi mora otkriti što je primijetio drugačije.

Vrlo dobra vježba, tj. koncept društvene svijesti i dobrog ponašanja, je vježba “Jezik žirafa i vukova”. Ovo su osnovna pravila nenasilne komunikacije, utemeljena na M. J. Rosenbergu i Z. Rutar Ilc. Djeca uče dva nova jezika, jezik žirafa i jezik vuka. Žirafa govori ono što vidi, čuje, a da nikoga ne kritizira. Ona izražava vlastite emocije i potrebe bez okrivljavanja ili kritiziranja sugovornika. Izrađuje zahtjev i izražava zahvalnost. Optužbe, kritike i zahtjeve ne uzima osobno, već pokušava empatično slušati jezik koji drugi koriste kako bi otkrili koje su njihove skrivene, neispunjene potrebe. Razlikuje promatranje i Slika 2 - Oglasna ploča u učionici (Jezik žirafa i vukova)kritiku. Vuk, s druge strane, uvijek ima pravo, optužuje druge, tvrdi i prosuđuje što je dobro, a što loše, a što ispravno, a što pogrešno. Ciljevi ove vježbe su razumijevanje emocija i potreba sebe i drugih i korištenje jezika emocija i jezika srca. Kroz vježbe, učenici su u stanju prepoznati različite emocije u sebi i drugima, izraziti emocije, pitati drugog na poštovanje što osjeća i treba i formulirati zahtjev. Nauče koristiti činjenične informacije bez osude i priznati i izraziti svoje osjećaje. (Rutar Ilc, 2017.)

Slika 2. Oglasna ploča u učionici (Jezik žirafa i vukova)

2. 4. Vježbe za odnosne spretnosti

Ove vježbe su za uspostavljanje kontakta, održavanje kontakta, komunikacije, kompetencije, suradnje, rješavanja sukoba i asertivnosti. Kad želimo pronaći zajedničko tlo i povezati se ili jednostavno formirati grupu, to je vrlo dobra vježba “Okupimo sve / 3 / koji …” i zatim pređemo na različite prijedloge poput: … volite čitati klasične romane, … slušate jazz, … volite trčati, … više ste u društvima nego sebi, … trebate puno samoće i slično.

Ostale vježbe jačanja samopouzdanja uključuju: “Razmišljanje s karticama”: “Koja slika je moje samopouzdanje?”, a zatim razgovor s tri ili pet osoba.
Također znamo vježbe za zajedničko rješavanje problema, kao što su “Gordijski čvor, “Samopouzdanje”, “Upravljanje preprekama”, “Prelazak u krug”, “Živa stolica” i slično.

Slika 3 - Učenici na vježbi Gordijeg čvoraSlika 4 - Učenici u vježbi Živa stolica
Slika 3. Učenici na vježbi “Gordijeg čvora”      Slika 4. Učenici u vježbi “Živa stolica”

Vrlo dobra vježba, ali na kraju osnovne škole to je “Zrcalo” ili “Ogledalo” ili “U očima drugog”. Djeci možemo dati list na leđima i ići u razred i napisati jedno dobro obilježje Slika 5 - Primjer ogledalajedno o drugome na list. To mogu učiniti i na izvučenom slici ogledala koje kaže ime osobe koju opisuju. Na kraju, osoba prima stražnji list ili papir može pročitati pozitivne podatke o sebi. Ovo je vrlo dobra vježba. Može se raditi među učenicima, ali može se i u kolektivu. Kada djeca iz osnovne škole napuste školu, jako će cijeniti ono što su njihovi vršnjaci napisali o njima, te će sigurno pohraniti ovaj zapis negdje i držati razrednika koji im je omogućio ovu igru ​​ili iskustvo u dobrom sjećanju.

Slika 5. Primjer ogledala

2. 5. Vježbe za empatiju

Ljudi često imaju problem staviti sebe u kožu drugog. Jedan od načina da se to iskuša je gledanje kratkih animiranih filmova. Ima ih dosta. O presuđivanju nečega ili nekoga prebrzo i ne viđanju cijele njegove priče, kako su neki usamljeni, kakve nevolje doživljavaju. Jedan primjer filma na YouTube: A Joy Story: Joy and Heron (https://www.youtube.com/watch?v=ZQGuVKHtrxc). Svi ti mali filmovi su bez riječi ili gotovo bez riječi i vrlo su dirljivi.

3. Zaključak

Kako održavati poticajno okruženje za učenje? Uz dobru klimu u cijeloj školi i dobru klimu u učionici, to je moguće. Ako su studenti zainteresirani i uključeni u važne dogovore, njihova se odgovornost i predanost automatski povećava.

Sve ove vježbe za dobre odnose potrebno je uvesti postupno, a okruženje za učenje sigurno će se poboljšati s vremenom. Potrebno je posvetiti dovoljno vremena i pažnje uključivanju svih gore navedenih strategija u nastavni plan i program.

U iskustvu djeca rado sudjeluju. Ponekad postoji neko neslaganje ili ogorčenje, a onda se kroz igru ​​opuštaju i uživaju. Osigurana je sigurna klima i pouzdanje u učionici.

4. Literatura

  • Otrin, G. M., Obaha Brodnjak, S., Hojnik, M., Veber, M. (2017) Psihosocialno interaktivne igre za otroke in mlade. Ljubljana: Salve.
  • Rutar Ilc, Z. (2017). Priročnik Vključujoča šola (3. zvezek). Ljubljana: ZRSŠ.
  • Rutar Ilc, Z., Rogič Ožek, S., Gramc, J. (2017). Priročnik Vključujoča šola (4. zvezek). Ljubljana: ZRSŠ.
  • Zapiski povzeti po seminarju Spodbudno in varno učno okolje (Zora Rutar Ilc, Zavod RS za šolstvo).
  • ZRSŠ. (2019). Presavijeni listić: Kako do spodbudnega in varnega učnega okolja? Odgovori na vprašanja in dileme iz prakse (bistveni poudarki iz priročnika Vključujoča šola).

Preuzeto: https://www.zrss.si/zrss/wp-content/uploads/2019-05-10-kako-do-spodbudnega-in-varnega-ucnega-okolja.pdf (13. 11. 2019, 16.00)

Skijanje kao dodatna aktivnost u prvom razredu OŠ

arlena_BK

Arlena Bosnar Krajnc

Sažetak

Živimo u okolini, gdje je skijanje neizostavna sportska disciplina, kako za odrasle, tako i za djecu. Budući da je motorički razvoj u razvoju ljudskih psihičkih funkcija primaran prije svega u prvim godinama života, često ga neopravdano zapostavljamo u odnosu na druge komponente osobnosti. Stoga sam odlučila da učenicima prvih razreda ponudim skijanje kao zanimljivu aktivnost u odjelu produženog boravka. Učenici su u školu donijeli skijašku opremu, te smo krenuli na kosinu u blizini škole, gdje smo se najprije igrali različite igre na snijegu, i uz to se istovremeno navikavali na skijašku opremu, na odnos do skijaške opreme, upoznali se s pravilima ponašanja na skijalištu, o opasnostima na skijalištu, skijanje u skupini, međusobnom pomaganju i sudjelovanju.

Slijedilo je zagrijavanje i vježbe prilagodbe na skije, uspinjanje po skijalištu i okretanje sa skijama, spust i zaustavljanje u ravnini, pluženje, plužno, poluplužno i paralelno (osnovno) vijuganje, skijanje kroz vratašca, skokovi na improviziranoj skakaonici, uspinjanje u brdo.

Budući da se prijavio veliki broj djece,  podijelila sam ih u četiri skupine po deset do dvanaestoro djece. Učenicima se skijanje jako sviđalo, a i roditelji su pozdravili i pohvalili tu aktivnost.

Ključne riječi: skijanje, skijaška oprema, igra, pluženje, vijuganje, zaustavljanje.

Uvod

Svjesni smo da je djeci potrebno što je moguće više kretanja za njihov optimalni razvoj, a još je toliko bolje ako je to vani na svježem zraku. Jer i sama vrlo volim skijanje, a i osposobljena sam za učenje skijanja za najmlađe, odlučila sam da ću izvesti skijanje kao interesnu aktivnost u odjeljku produženog boravka.

Prijavio se veliki broj djece, zato sam ih morala razdijeliti u skupine. Imamo tu sreću da je naša škola u lijepom okružju, a i pored škole ima nekoliko brdašaca, koja su odgovarajuća za skijanje naših najmlađih.

Učenici su s nestrpljenjem čekali da zapadne snijeg, jer nemamo tu sreću svake godine, pa tada ni skijanje nije moguće.

Moj je cilj bio da učenici upoznaju:

  • igre na snijegu,
  • skijanje u skupini, opasnosti na skijalištu,
  • pravila na skijalištima,
  • osnove plužne i paralelne tehnike,
  • skakanje na improviziranoj skakaonici,
  • zaustavljanje na ravnini.

Učenici neka si oblikuju i razvijaju stajališta, navike i načine postupanja:

  • odnos do igre i aktivnosti u zimskim uvjetima,
  • do učenja i vježbe skijanja posamice, u parovima i u skupini,
  • međusobnu pomoć i sudjelovanje,
  • odnos do skijaške opreme.

Pripreme i tijek aktivnosti

U školu su donijeli skijašku opremu i nakon završetka nastave, najprije smo porazgovarali o opremi, što skijaška oprema mora sadržati, kako se obući, kako zakopčati skijašku obuću, kako staviti skijašku kacigu, zašto je ista obavezna, te kako navući rukavice. Kako svima nije išlo najbolje kod oblačenja, međusobno smo si pomagali.

Nakon toga smo se uputili na skijalište. Djeca su sama nosila skije i štapove, a kako u tome nisu bili najvještiji, štapovi su im i skije padali, pa smo ih usput kupili. Konačno smo stigli do brdašca, i iako nije bilo daleko, djeca su se već umorila zbog težine opreme.

Prvo smo porazgovarali o pravilima na skijalištu. Kad smo naučili pravila, smo se ugrijali. Zagrijavali smo se uz igranje različitih igara: lovljenje, grudanje, trčanje uz i niz brdo, igra noć-dan, lovac i zečevi.

Kad smo se dobro ugrijali, slijedilo je zakopčavanje skija. nekima je to bila velika teškoća, ali je bilo svaki dan bolje, pa su peti dan već svi znali zakopčati skije. Da se naviknu na skije, smo najprije napravili nekoliko čučnjeva na skijama, malo poskakivali, a nakon toga pokušali hodati na skijama. Neka djeca su bila dosta vješta, prije svega oni koji su već bili na skijama, a bilo ih je i nekoliko koji su prvi put stali na skije. Ta djeca su trebala i više moje pomoći. Kad smo se naviknuli na skije, pokazala sam im kako ustati u slučaju pada. Na ravnini smo naučili i okretanje sa skijama. Slijedilo je uspinjanje u brdo što im je bila najveća teškoća, ali su i to svladali. Pokazala sam im što je pluženje, pa su i oni napravili »pizzu«.

Slijedio je spust po strmini i zaustavljanje u ravnini. Bilo je nešto problema kod održavanja ravnoteže kod spusta pa je zbog toga koje dijete i palo. Moralo se i držati pravila, da što je moguće prije ustane i postavi se na rub skijališta. I kod zaustavljanja se pojavilo nekoliko teškoća, neka djeca su zaustavljanje brzo usvojila, a nekoj je bilo potrebno nekoliko zaustavljanja da bi ga potpuno usvojila. Brzo su shvatili, da je lakše ako pluže, imaju bolju ravnotežu, a i brzina je manja. Kad smo usvojili spust i zaustavljanje, postavila sam se na skijalište i u ruci, u visini moje glave, držala balon. Kad su se vozili nizbrdo, morali su dodirnuti balon rukom. To znači, da su nekad morali i malo poskočiti, da su ga dodirnuli. Poslije nekoliko vježbi s balonom, uzela sam skijaški štap i držala ga približno 70 cm od tla, a djeca su morala skijati ispod istoga. Takve vježbe su najbolje za učenje skijaša početnika, da nauče pravilno kretanje, znači pravilno skijanje. Kad smo usvojili tih nekoliko vježbi, postavila sam im stošce (vratašca) na skijalište, tako da smo učili vijuganje između stožaca. Vijugali su plužno, polu-plužno i paralelno. Svaki zavoj smo ponovili dva puta, nakon čega je svatko, u skladu sa svojim mogućnostima i sposobnostima, izabrao tehniku koja mu najbolje odgovara, i to sam im dozvolila. Za nagradu što su bili tako vrijedni, napravili smo si skakaonicu i djeca su uživala. Posljednjeg dana smo napravili natjecanje, i pobjednici su bili svi i naravno, svi primili diplome.

Zaključak

Mišljenja sam, da bi morali djeci omogućiti više raznolikih i zanimljivih aktivnosti, u glavnom na svježem zraku. U školi imamo velik izbor aktivnosti u koje su uključeni, ali svejedno se uvijek može naći kakva aktivnost da ih privuče i da im se sviđa, a njima koristi za njihov kognitivni razvoj.

Literatura

  1. Cilji šolske športne vzgoje, Uvodna izhodišča; dr. Aco Cankar, mag. Marjeta Kovač, dr. Maja Zupančič, Dr. Janko Strel, Ljubljana: Zavod Republike Slovenije za šport, 1994
  2. Smučanje in nekatere zimske aktivnosti; dr. Dolfe Rajtmajer, dr. Milan Žvan, Peter Sitar, Blaž Lešnik, Ljubljana 1996

Metoda nastave „Brain Gym”

Amadeja Turnšek, profesorica glazbe, učiteljica harmonike

Sažetak

Potreba za uključivanjem novih metoda u nastavu danas je nužna. Pretjerana opterećenost učenika sve je veća te se na nastavi oni teže mogu sabrati i koncentrirati na gradivo.

U članku je predstavljena tehnika nazvana „Brain Gym” (tjelovježba za mozak). Detaljno su opisane četiri vježbe i njihov pozitivan utjecaj na organizam. Učinkovitost tih vježbi vrlo se brzo pokazala na učenicima. Učenici su smireniji i pribraniji, što rezultira lakšim razumijevanjem gradiva i praćenjem nastavnog sata.

Ključne riječi: Brain Gym, preopterećenje, učinkovitost, pribranost.

1. Uvod

Djeca su iz godine u godinu sve više opterećena. Uz redovnu nastavu pohađaju i razne izvanškolske aktivnosti (nogomet, karate, glazbena škola, plesna škola,…). Bez obzira na to što ih dodatne aktivnosti vesele i opuštaju, ponekad je tih sadržaja previše. Zbog toga se na nastavi teže koncentriraju. Nakon pohađanja seminara „Brain Gym”, novo je znanje bilo potrebno prenijeti u nastavu. Te vježbe pomažu učenicima da se lakše saberu i koncentriraju na rad. Uz vježbe se zabavljaju i rezultat toga je veća opuštenost i prijemčivost za nova znanja.

2. Što je „Brain Gym”?

„Brain Gym” je program koji su utemeljili dr. Paul E. Dennison i njegova supruga Gail E. Dennison. Kod ove metode riječ je o redoslijedu jednostavnih i laganih pokreta koje izvode učenici za poboljšanje učenja. Metoda omogućava povezivanje i aktiviranje svih područja u mozgu koja su potrebna za poboljšanje učenja. Temelji se na pretpostavci da je tjelesno i motoričko učenje temelj svega učenja, budući da je kretanje čovjeka vrlo povezano s osjećajnim i mentalnim događanjima u mozgu. „Brain Gym” metoda stimulira rad mozga za učinkovito učenje i tako otkriva učenicima njihove skrivene mentalne potencijale. Odabranim aktivnostima potiču se pamćenje, razmišljanje i misli.

Utvrđeno je da se time poboljšava:

  • koordinirano gibanje čitavog tijela,
  • koncentracija i pamćenje,
  • savladavanje hiperaktivnosti ili suvišna sanjarenja,
  • čitanje i pisanje,
  • jezične i matematičke vještine,
  • komunikacija,
  • organizacijske vještine,
  • razumijevanje,
  • emocionalna ravnoteža,
  • savladavanje stresa i postizanje ciljeva,
  • motivacija i osobni rast,
  • samopouzdanje i samopoštovanje.

3. Vježbe „Brain Gym”

U „Brain Gym” metodi postoji 26 vježbi pokreta. Najviše se koriste 4 vježbe koje su nazvane PACE. PACE je skraćenica sastavljena od početnih slova vježbi koje u prijevodu s engleskog znače pozitivno, aktivno, jasno i energetičko (positive, active, clear, energetic). To su četiri stanja potrebna za uspješno učenje kompletnim mozgom. Tim redoslijedom točno su određene vježbe „Brain Gym” koje pomažu postizanju prirodnog ritma, odnosno unutarnje ravnoteže pojedinca. Pritom je također od velikog značenja konzumacija dovoljne količine vode. Važno je da popijemo 1,5 do 2 litre vode dnevno. To je već prva vježba.

Pijenje vode na organizam ima mnoge pozitivne učinke:

  • potiče učinkovito električno i kemijsko povezivanje između mozga i živčanog sustava,
  • odstranjuje otpadne tvari iz organizma,
  • poboljšava pamćenje,
  • poboljšava koncentraciju,
  • poboljšava mentalnu i tjelesnu kondiciju,
  • otpušta stres,
  • potiče djelovanje mozga.

Slijedeća vježba naziva se moždani gumbići. Jednom rukom masiramo mekano tkivo ispod ključne kosti desno i lijevo od prsne kosti, a drugu ruku položimo na pupak. Masiramo 20 do 30 sekundi, odnosno dok napetost ne popusti.

Pozitivni učinci:

  • brže putovanje poruka iz lijeve moždane polutke u desnu,
  • mozak apsorbira više kisika i bolje je prokrvljen,
  • povećava se količina energije,
  • poboljšava se opuštenost mišića vrata i ramena,
  • uklanjaju se poteškoće kod čitanja.

Slijedeća vježba je ukriženo gibanje. Kod ove vježbe naizmjenično podižemo jednu ruku i suprotnu nogu. Pritom podignutom rukom dodirujemo koljeno podignute noge.

Pozitivni učinci:

  • poboljšana koordinacija lijeve i desne strane tijela,
  • povećana izdržljivost,
  • poboljšana percepcija,
  • poboljšani vid i sluh.

Vrlo je učinkovita i vježba za povezivanje i umirivanje. U prvom dijelu vježbe sjednemo i prekrižimo gležanj lijeve noge preko desnog. Ruke ispružimo ispred sebe, položimo lijevo zapešće preko desnog, isprepletemo prste i položimo ruke na prsa. Potom zatvorimo oči i neko vrijeme duboko dišemo. U drugom dijelu vježbe prekrižene noge razdvojimo. Spojimo vrške prstiju obje ruke i duboko dišemo.

Pozitivni učinci:

  • lakše ostajemo koncentrirani,
  • povećana pozornost,
  • poboljšana ravnoteža i usklađenost pokreta,
  • poboljšan osjećaj za okolinu, poboljšano slušanje i razumijevanje govora,
  • produbljeno disanje.

4. Izvođenje „Brain Gym” vježbi

Slika 1Vježbe „Brain Gym” vrlo su učinkovite kada učenici na nastavu dolaze nemirni. Najprije im ponudimo čašu vode. (Slika 1.)

Potom učenik sjedne ili na stojeći nježno masira mekano tkivo ispod Slika 2ključne kosti, a drugu položi na pupak. Ta dva moždana gumbića predstavljaju centar ravnoteže. Tijekom masaže tih dviju točaka pomiče očima lijevo i desno. (Slika 2.)

Slijedeća vježba je ukriženo gibanje. Pri toj vježbi učenik stoji i najprije podigne desnu nogu savijenu u koljenu. Laktom lijeve ruke dodirne koljeno. Nakon toga se ruka i noga zamijene. Ovu vježbu izvede 6 puta. Na kraju se umiri. (Slika 3 i 4.)

Slika 3Slika 4

Slika 5Slijedi zadnja vježba u ovom nizu. U prvom dijelu vježbe učenik položi gležanj lijeve noge preko desnog. Obje ruke isteSlika 6gne pred sebe, prekriži lijevo zapešće preko desnog, ispreplete prste i položi ruke na prsa. Tako stoji nekoliko sekundi. (Slika 5.)

Drugi dio vježbe za smirivanje izvede se na način da učenik stoji i spoji prste ruku ispred sebe. (Slika 6.)

5. Zaključak

„Brain Gym” vježbe pokazale su se kao vrlo učinkovita metoda rada s učenicima koji na nastavi imaju problema s koncentracijom i fokusiranjem. Potrebno je samo malo vremena i spremnosti učitelja da posegne za novim metodama rada. Zašto ne iskoristiti različite mogućnosti koje su nam na raspolaganju i time koristiti ne samo učenicima, već i sebi? Učenici na taj način povećavaju svoju pribranost i rad s njima je lakši. Darja Škraba Krmelj (2015) napisala je da mozak voli učiti. Stoga aktivno i uporno vježbajte svaki dan. Rezultate ne možemo očekivati preko noći, ali voljom i upornošću puno toga možemo postići.

6. Literatura

  1. Brain Gym Slovenija® (2008). Kaj je Brain Gym.
  2. Dennison, P. E. in Dennison, G. E. (1994). Telovadba za možgane. Ljubljana: Naklada Rokus Klett.
  3. Razinger, U. (2014). Opis pozitivnih učinkov vaj.
  4. Škraba Krmelj, D. (2015). Kaj so Brain gym vaje?

Fotografije: vlastiti izvor

Aerobne sposobnosti otrok

mira_lazar

Mira Lazar

Uvod

Redna gibalna dejavnost je zelo pomembna za otrokov razvoj. Zato je med najpomembnejšimi razlogi za gibalno dejavnost v otroštvu predvsem navajanje na zdrav življenjski slog, ki naj bi se nadaljeval v poznejših življenjskih obdobjih.

Beseda aerobika izhaja iz grške besede aer – zrak in bios – življenje in pomeni dobesedno “z zrakom”. Gre za napore, ki trajajo več kot tri minute in pri katerih prevladujejo aerobni energetski procesi ob povečani prisotnosti kisika. Z njimi vplivamo na izboljšanje srčno-žilnega in dihalnega sistema ter krepimo tako majhne kot velike mišične skupine.

Vse vadbene ure aerobike najpogosteje uporabljajo naslednja gibanja: hoja, tek, poskoke, brce, dvige kolen, korake v vseh smereh itd. Vsa ta naravna gibanja lahko izvedemo v različne smeri, na različnih ravninah, v različnih medsebojnih kombinacijah in seveda z različnimi amplitudami ter intenzivnostjo.

Zgodovinsko zelo pomembno vlogo v razvoju športa je odigral ameriški zdravnik K. Cooper, ki je 1968. leta napisal knjigo »Aerobic«, usmerjeno v tek in teku podobne aktivnosti.

Ugotovil je, da na srce in ožilje učinkovito delujejo tista gibanja, ki zadostujejo dvema pogojema:

  • da se srčni utrip poveča najmanj za 50 odstotkov od vrednosti v mirovanju in
  • da takšna obremenitev traja najmanj 5-6 minut.

Aerobna vadba za otroke

Ž. Dvoržak (1997) pravi, da se aerobika lahko izvaja v šolah in vrtcih, vendar moramo imeti v mislih anatomske in fiziološke značilnosti otrok določene starosti, prav tako pa tudi gibalne sposobnosti otrok.

Za predšolske otroke in učence nižjih razredov je priporočljiva izvedba aerobike nizke intenzivnosti, z učenci višjih razredov pa lahko izvajano tudi aerobno vadbo visoke intenzivnosti.

Odvisno od ciljev, ki jih želimo doseči, se aerobika izvaja skozi celotno uro športa ali samo v enem delu ure.

Meta Zagorc idr. (2006) pravijo, da se je po večletnih preizkušnjah kot klasični model ure aerobike izoblikoval model, ki je sestavljen iz naslednjih delov: uvodni del (ogrevanje), glavni del (aerobni del s povezovanjem gibalnih struktur v celoto – koreografijo in zaključni del (raztezanje mišic).

Gibanje, ki je označeno za športno aerobiko, je pogosto sorodno drugim športom, zato so lahko določene vsebine tudi priprava za usvajanje vsebin drugih športov.

Z aerobiko otroci razvijajo različne sposobnosti (Zagorc, Zaletel, Ižanc, 1996): pozitivno vpliva na srčno-žilni sistem, aktivirajo velike mišične skupine vsega telesa, pozitivno vpliva na živčni sistem, zmanjšuje količino podkožnega maščevja, s skoki in poskoki pozitivno vpliva na graditev kosti, kar pomeni preventive proti vse bolj naraščajoči osteoporozi.

clip_image002 clip_image004
Slika 1, 2: Aerobika v razredu.

Raziskave

Ne glede na to, da so rezultati Poročila WHO v letu 2004 o telesni aktivnosti slovenskih otrok in mladostnikov v primerjavi z rezultati njihovih evropskih in ameriških vrstnikov ugodni, je stanje vseeno skrb zbujajoče. Priporočljiv obseg telesne aktivnosti je dosegel le vsak drugi fant (vsak drugi 11-letnik, 41 % 13-letnikov in le 33 % 15-letnikov) in le vsako tretje dekle (vsaka tretja 11-letnica, vsaka četrta 13-letnica in vsaka peta 15-letnica).

Podatki kažejo, da se več kot polovica fantov in deklet v starosti 11–15 let večino dni v tednu ne giblje dovolj in so tako prikrajšani za koristi redne telesne aktivnosti oziroma jih ogroža sedeči način življenja. Od 9. do 15. leta se zmanjša njihova telesna aktivnost za okrog 100 %, v srednji šoli pa se stanje samo še poslabša. Le 15 % deklet ostane ustrezno telesno aktivnih.

Ob teh podatkih seveda ni presenetljivo, da je danes mladina v primerjavi z desetletji nazaj telesno manj sposobna – v slabši telesni kondiciji.

V Sloveniji že od leta 1970 z rednim vsakoletnim merjenjem spremljamo telesni in gibalni razvoj otrok in mladine. Rezultati (www.sp.uni-lj.si/didaktita) kažejo, da naši najstniki (od 11. do 14. letni) danes pretečejo 600-metrsko razdaljo za povprečno 8 sekund počasneje kot pred 30 leti. Tudi na drugih testih vzdržljivostnega značaja so bili mladi pred 30 leti bistveno uspešnejši. Rezultati aerobnih sposobnosti (oziroma natančneje rezultat v teku na 600 m) otrok in mladine v Sloveniji padajo za 0,56 % vsako leto.

Zaključek

Ko razmišljamo o oblikovanju vadbe za izboljšanje aerobne kapacitete, lahko rečemo, da se za otroke sicer lahko uporabljajo neki standardni principi kot za odrasle, vendar pa moramo biti razsodni in vedeti, da otroci niso odrasli.

Vsaka dolgotrajna športna aktivnost povzroči v organizmu določene spremembe. Ob vseh načelih varne in učinkovite vzdržljivostne vadbe ostaja izjemno pomembno načelo, brez katerega ne more biti zadovoljstva ob vzdržljivostni vadbi. To je načelo individualnega pristopa k vadbi. Da bi posameznik dosegel svoj cilj, morajo biti treningi usmerjeni v individualizirane cilje. Kot učitelji se moramo zavedati, da kar je dobro za enega, mogoče nima vpliva na drugega, je pa lahko škodljivo za tretjega.

Literatura

  • Zagorc, M., Zaletel, P., Jeram, N.(2006). Aerobika. Ljubljana: Fakulteta za šport, Inštitut za šport.
  • Dvoržak, Ž. (1997). Mogućnost primjene aerobike s djecom predškolske I školske dobe. Zbornik radova. (str. 107-109). Zagreb.
  • Bergoč, Š., Zagorc, M. (2000). Metode poučevanja v aerobiki. Ljubljana. Fakulteta za šport, Inštitut za šport.
  • Banič, H., Oberstar, M. (1984). Aerobika za vsakogar. Ljubljana. Učne delavnice.
  • Ušaj, A. (1995). Frekvenca srca in športni napor. Šport, 43 (4): 27-32.
  • Rowland, T.W. (1990). Exercise and childrens health. Champign, IL: Human Kinetics.
  • Borms, J. (1986). Otrok in telovadba: pregled. Journal of Sports Sciences, 4,3-20.

Motivacija za branje pri učencih z disleksijo

lucija ademoski

Lucija Ademoski

Uvod

Otroci z disleksijo sodijo v posebno skupino oseb s specifičnimi motnjami učenja, kot so bralno – napisovalne učne težave. »Težave se lahko kažejo tudi na področju hitrosti predelovanja informacij, na področju kratkoročnega spomina, pravilnega zaporedja, slušne in/ali vidne zaznave, govorjenega jezika in motoričnih spretnosti. Povezana je zlasti z obvladovanjem in uporabo pisnega jezika, ki vključuje abecedni, številčni in glasbeni sistem simbolov. Motnje lahko prizadenejo enega ali več psiholoških procesov: pozornost, spomin, jezikovno procesiranje, časovno-prostorsko organizacijo informacij, orientacijo. /…/ Prevladuje pa spoznanje, da je disleksija dedna ter z leti ne mine, pač pa spremlja osebo vse življenje.« (Dolgan Petrič, 2007, str. 73) Disleksija zajema širok spekter motenj v branju in pisanju, vendar se vse motnje ne pojavljajo pri vsakem posamezniku.

Prepoznavanje težav

Otroke dislektike lahko razdelimo v dve skupini:

  1. začetne bralce, pri katerih želimo preprečiti pojav odpora do branja, zato je zelo pomembno, da jim čim prej ponudimo v branje literaturo, čim bolj prilagojeno njihovim bralnim potrebam,
  2. otroke, ki do branja že imajo odpor.

Učni primanjkljaji oz. težave se lahko pri njih pojavljajo v različnih kombinacijah in jakostih. V branje in pisanje morajo vložiti veliko več truda kot njihovi vrstniki in se zato hitreje utrudijo. Kljub temu, da berejo pravilno, ne razumejo vsebine prebranega. Branje se jim upira in ga odklanjajo. Težko prepoznavajo in razlikujejo črke, še posebej tiste, ki so si podobne po obliki (b/d, c/č, s/š, p/b) in obračajo zloge. Z velikim naporom sledijo večjemu številu informacij in si težko zapomnijo nove pojme. Medtem ko so lahko zelo uspešni na posameznih področjih (matematika, likovna umetnost, glasbena umetnost …) pa se na področju branja soočajo s težkimi ovirami, strahovi in neuspehom. Učenci, ki berejo težko, zato posledično tudi manj berejo in so nemotivirani. Svoje motnje se zgodaj zavejo in se branju izmikajo. Pravočasna skrb za bralno motivacijo je zato zelo pomembna. V želji po doseganju lažjega in prijetnejšega šolanja jim je treba pomagati odpraviti odpor do pisane besede in postopno vzbuditi ljubezen do branja. Učenci potrebujejo veliko spodbud in prilagoditev, ki jim branje olajšajo, obenem pa vzbudijo njihovo radovednost pri odkrivanju neznanega. Knjige jim je treba približati s sistematičnim, drugačnim in njim prijaznejšim načinom dela.

Zelo pomembno je zgodnje odkrivanje motenj branja že v začetnih letih opismenjevanja oz. v prvem triletju osnovne šole. Veščino branja, ki je osnova za uspešno učenje, odrasli prevečkrat dojemamo kot nekaj samoumevnega. Bistvo branja ni le poznavanje črk in njihovo povezovanje v zloge, besede in daljša besedila, ampak tudi razumevanje prebranega gradiva in njegova koristna uporaba. Branje je spretnost, ki se izboljšuje z vajo. Včasih pa, kljub vajam, otroci branja ne avtomatizirajo in ga zaradi neuspešnosti začnejo odklanjati. Avtomatizirana tehnika branja pa je pogoj za kasnejše branje z razumevanjem.

Metode dela in motivacija

Otrok ne smemo siliti h glasnemu branju pred razredom. Svoje branje z razumevanjem naj nadgradijo z igro vlog, s katero si utrjujejo samozavest. Otroci naj berejo takšno gradivo, ob katerem bodo uživali. Vseeno je, ali je to leposlovje ali pa poljudnoznanstveno gradivo. Pri branju naj si pomagajo s prstom, kartončkom, barvnim ravnilom ali z očali z barvnimi lečami. Pomembno je le, da branje doživljajo kot prijetno aktivnost, ob kateri se nasmejijo, prijetno vznemirijo, gradivo pa jih spodbudi k nadaljnjemu trudu in premagovanju težav. Okolje, v katerem se srečujejo s knjigo, naj bo prijetno in udobno. V njem naj bo deležen drobnih pohval za svoja prizadevanja, s katerimi si bo okrepil samozavest, lažje vstopal v interakcijo s sovrstniki, sčasoma pa si upal kaj prebrati tudi na glas.

Večina takšnih učencev pri začetnem učenju branja potrebuje ustrezno pomoč: nekateri pri usvajanju samih tehnik branja in njihovi avtomatizaciji, drugi pa pri usvajanju razumevanja prebranega. Branje jim moramo približati z različnimi oblikami branja (sestavljanje besedila iz posameznih delov, iskanje ustrezne ilustracije k prebranemu besedilu, igranje družabnih iger, poslušanje zgodb, ki jih na glas beremo knjižničarji, učitelji ali starši doma). (Lušina, 2007)

Pri otrocih, ki že imajo razvit velik odpor do branja, je naprej treba prekiniti krog odpora. Ponudimo jim lahko teden dni bralnega odmora. V tem času naj jim berejo drugi, tej fazi pa naj sledi tretji korak, ko otroci sami prevzamejo pobudo za branje, ne da bi bili v to prisiljeni. Berejo naj krajše humorne sestavke, basni, uganke, pesmice, plakate, rešujejo naj uganke in besede črkujejo. V pomoč so nam lahko humorne podloge besednih iger v slikanicah za dislektike (Medo reši vsako zmedo, Črviva zgodba, O polžku, ki je kupoval novo hišico …), ki jih spodbudijo, da knjige v celoti preberejo. Zaradi primernega besedila in ilustracij jih otroci laže berejo, hkrati pa spoznajo, da se z napačno prebranimi besedami pomen besedila povsem spremeni.

Notranja motivacija izhaja iz posameznikove notranje želje, radovednosti in potrebe po branju. Zunanji motivacijski dejavniki (nagrade, pohvale, ocene) pa vodijo k izogibanju branja, če potrditve izostanejo, ali niso v okviru pričakovanega. Motiviran bralec si želi brati in knjige izbira po lastni presoji in interesu. Učence z bralnimi težavami lahko motiviramo najprej z izborom ustreznega gradiva, ki bo vsebinsko in oblikovno prilagojeno njihovim potrebam in jih bo pritegnilo k branju. Pozorni moramo biti, da bo vsebina bralnega gradiva primerna otrokovim bralnim zmožnostim, besedilo enotno oblikovano z dovolj velikimi in razločnimi črkami enake velikosti (kombinacija tiskanih in pisanih črk je za učence zelo moteča) s kratkimi in jasnimi stavki, besede naj ne bodo pisane v vijugah ali navpično, vrstice naj bodo poravnane na levem robu, ilustracije naj bodo tople in privlačne ter dovolj odmaknjene od besedila, da ne motijo pri branju, površina papirja brez premaza, kontrast med črkami in ozadjem pa naj bo dovolj razločen. (Peruš Marušič, 2007)

Zaključek

Učenci naj si zastavijo lastne cilje (ločiti črke, ki so si podobne po obliki, povečati hitrost branja, razumeti prebrano, zmanjšati napor med branjem …), ob katerih bodo motivirani za nadaljnje delo. Otrokovih težav z branjem se morajo zavedati tako starši kot učitelji in s skupnimi napori delovati v smeri njihovega odpravljanja oz. vsaj ublažitve.

Knjižnica ima kot nevtralen prostor v šoli zelo pomembno vlogo pri razvoju bralne motivacije. V sodelovanju s specialnimi pedagogi lahko šolski knjižničar znatno vpliva na premostitev bralnih težav. V knjižničnem okolju z udobnimi bralnimi kotički se takšni učenci radi družijo z vrstniki brez prisile, dokazovanja in ocenjevanja.

»Vsi otroci, še posebej pa tisti, ki imajo bralne težave, morajo imeti možnost, da začutijo veselje ob poslušanju pesmi in zgodb, ki jim jih prebirata učiteljica ali knjižničarka ali jih preberejo sami s pomočjo učiteljice, knjižničarke, staršev. Zato naj bodo del zbirke za učence tudi otroške pesmice, knjige, prirejene za lažje branje, slikanice in revije. Tudi neknjižno gradivo ima pomembno vlogo pri premagovanju bralnih težav.« (Klavž Dolinar, 2007, str. 87)

S svojo prijaznostjo, potrpežljivostjo, z nevsiljivim svetovanjem, ustreznim izborom knjižnega in neknjižnega gradiva, s prilagojenim seznamom za bralno značko in domače branje je šolski knjižničar lahko v veliko oporo in spodbudo vsakemu učencu s tovrstnimi učnimi težavami. Knjige naj jim predstavi kot nekaj lepega in poučnega ter jih navaja na zbrano poslušanje. V šolski knjižnici naj bo vedno dobrodošel, ne glede na to, kakšen bralec je. S postopnim razvijanjem bralnih navad naj mu omogoči, da branje zanj postane nekaj prijetnega, ga vzljubi ter se ga več ne boji.

Literatura

  1. Dolgan Petrič, M. (2007). Knjižnične storitve za uporabnike s posebnimi potrebami. Šolska knjižnica, XVII, št. 2, str. 72-78.
  2. Klavžar Dolinar, M. (2007). Kako izboljšati branje pri učencih z bralnimi težavami. Šolska knjižnica, XVII, št. 2, str. 86-89.
  3. Lušina, I. (2007). Kako približati branje osebam s težavami pri branju. Šolska knjižnica, XVII, št. 2, str. 79-85.
  4. Peruš Marušič, B. (2007). Specialna pedagoginja s šolsko knjižničarko v šolski knjižnici. Šolska knjižnica, XVII, št. 2, str. 90-94.

21. ožujak Svjetski dan sindroma Down

ana_debeljak

Ana Debeljak De Martini

Uvod

Down sindrom je jedan od najčešćih genetskih poremećaja. Javlja se kod jednog na 800 – 1000 rođene djece, a uzrokuje ga prisutnost još jednog , 21. kromosoma.

Down sindrom prvi je opisao engleski liječnik John Langdon Down 1866. godine. (Kostelnik i sur., 2002).

Po liječniku koji ga je opisao u engleskom jeziku upotrebljava se naziv Down´s Syndrome (što je kod nas prevedeno kao Downov sindrom). Međutim, naziv se mijenja u Down Syndrom s objašnjenjem kako gospodin Down nije imao sindrom nego je po njemu nazvan, stoga je i kod nas prihvatljivije koristiti naziv Down sindrom. (Vuković i sur., 2011)

Vezano uz trisomiju 21. kromosoma kao Svjetski dan sindroma Down izabran je 21.ožujak.

Prema podatcima iz 2011. god.u RH živi oko 1526 osoba sa Down sindromom, od čega je 60% mlađih od 19. godina.

Posebna obilježja osoba s Down sindromom

imageKromosom 21. kod djece s Down sindromom (DS-om) jednako utječe na tjelesnu građu pa su djeca sa DS-om manje više nalik jedno drugome. Za njih su tipične promjene na glavi, licu, ustima, koži, govornim organima, dlanu i prstima te ekstremitetima. Najčešće tjelesne specifičnosti su: kosi položaj očiju, okruglo lice izravnatog profila, mala usna šupljina koje jezik često izlazi van, široki i kratki vrat, abnormalni oblik uški, kraći prsni koš, kratke šake sa specifičnom brazdom, kraće noge, smanjen mišićni tonus (mišićna hipotonija).

Česte su i srčane mane, problemi s plućima, poteškoće s vidom i sluhom te epileptički napadaji.

Potrebno je naglasiti da se ne javljaju uvijek svi simptomi. Djeca sa DS-om također imaju poteškoće na mentalnoj razini međutim, naglašava se da su intelektualne sposobnosti djece sa DS-om ranije bile podcjenjivane. U odnosu na stare podatke i istraživanja prema kojima je kod većine oboljelih prisutan teži do teški mentalni hendikep, danas se puno češće nailazi na lako do umjereno mentalno zaostajanje. (Ivanković, 2003.)

Navodeći ove specifičnosti uglavnom vezane za poteškoće i nedostatke nužno je istaknuti kako su djeca sa DS-om emotivno vrlo topla, vedra, vesela, blage naravi, vrlo rado komuniciraju i surađuju sa svojom okolinom.

Obrazovanje osoba s Down sindromom

Roditelji djece s DS-om svjesni su kako oni ne mogu biti visoko obrazovani, ali svakako treba nastojati da takva djeca postignu svoj puni potencijal. Vrlo je bitna rana socijalizacija uključivanjem djece u vrtić sa djecom bez poteškoća. Roditelji ne trebaju „štedjeti“ svoju djecu čineći umjesto njih aktivnosti koje dijete s Down sindrom čini sporije ili nespretnije. Vrlo je važno uključiti djecu u sve obiteljske aktivnosti jer time pomažemo djetetu da razvije razne sposobnosti i vještine.

Također se preporuča pohađanje redovnih školskih programa sa svojim vršnjacima. Posljednjih godina znatno su poboljšane metode učenja koje se primjenjuju kod djece sa DS-om. Djeca koja imaju Down sindrom se sporije razvijaju i trebaju više vremena za stjecanje određenih vještina pa s vremenom razlika između njih i njihovih vršnjaka postaje sve veća. Unatoč tome stručnjaci preporučaju da bi djeca sa DS-om trebala pohađati i redovnu srednju školu, ako se s tim slažu roditelji i nastavnici te ako im se može pružiti dodatna pomoć u učenju, npr. u vidu asistenata. Danas u mnogim gradovima u RH djeluju udruge za Downov sindrom i mnoge od njih rade na edukaciji asistenata u nastavi.

Važno je da tijekom učenja roditelji zadrže optimizam, strpljenje i pozitivan stav te da znaju prihvatiti neuspjeh kao sastavni dio učenja. Takav stav pozitivno se odražava i na dijete s poteškoćama, a svaka savladana prepreka predstavljat će veliko zadovoljstvo roditelju i djetetu.

Uključivanje u redovite školske programe im kasnije pomaže da se osamostale, nauče komunicirati s drugim ljudima, bolje se uklope u sredinu te nastave razvijati svoje sposobnosti.

Koliko je važno za djecu sa DS-om da se uključe u redovite škole toliko i za djecu bez poteškoća koja će imati priliku odrasti sa drugačijim djetetom što će naše društvo učiniti tolerantnijim i čovječnijim.

U cijelom procesu edukacije od vrtića do srednje škole nužna je dobra suradnja nastavnika, roditelja i stručnih suradnika (logopeda, edukacijskog rehabilitatora, radnog terapeuta…)

Zapošljavanje osoba s Down sindromom

Osobe s Down sindromom nastoje postići ciljeve kao i zdrave osobe: ostvariti svoje pune potencijale, pridonositi zajednici u kojoj žive te ispuniti sami sebe. Osobe sa sindromom Down moguće je zaposliti na velikom broju radnih mjesta i danas su mogućnosti i prilike za zapošljavanje puno veće nego u prošlosti. Unatoč tome danas još uvijek zaposlen vrlo mali broj osoba sa DS-om, a obično se zapošljavaju u obiteljskim obrtima.

IZVORI :