Kako društvene igre utječu na dijete

mateja_lesnicar

Mateja Lešničar

Sažetak

Škola je važan društveni prostor za djecu. Nudi im kognitivni, emocionalni i socijalni razvoj, uzimajući u obzir individualne razlike i prethodna iskustva. Omogućuje djeci da razvijaju i održavaju osobu u sebi te da razvijaju humane, ljudske međuljudske odnose. Kroz društvene igre djeca stječu nova iskustva bezbolno i bez posljedica u kojima na razigrani način provjeravaju različite uloge s kojima se susreću u životu. Društvene igre uključuju igre samo razvoja, igre stjecanja društvenih vještina, igre stjecanja emocionalnih kompetencija i igre opuštanja. Važno je odabrati prikladnu društvenu igru ​​za grupu. Ako se djeca u grupi ne poznaju, prvo je potrebno stvoriti povjerenje među njima. To postižemo igrama spoznaje i povjerenja. Međutim, kad se skupina dobro poznaje i ima „grupni problem“, biramo igre rješavanja sukoba i igre tolerancije.

Ključne riječi: igre na ploči, igra uloga, slika o sebi.

Uvod

Razred je raznolika zagonetka pojedinaca koji se razlikuju u mnogim osobinama, sposobnostima, znanjem i strukturi ličnosti. Ponašanje u učionici uvelike ovisi o interakcijama učenika i nastavnika. Učenicima se ponekad teško priviknuti jedni na druge ili ih uopće nema, što može biti posljedica nedostatka socijalnih vještina. Ponekad se također dogodi da izostanak jednog potpuno promijeni klasnu dinamiku. U nekim slučajevima transfer jednog učenika ima pozitivan učinak na dinamiku pojedinca i razreda (Gerbec, 2004).

Središnji dio

Poticajna i pozitivna klima za učenje sigurno doprinosi većem utjecaju na obrazovne i obrazovne ciljeve pojedinca i cjeline. Na klimu u učionici utječu: karakteristike pojedinih učenika, stavovi i očekivanja učitelja, prisutnost ili odsutnost pojedinih učenika, stavovi i očekivanja učenika, planiranje nastavničke discipline, red sjedenja, roditeljska uključenost u školske i razredne aktivnosti (Gerbec, 2004).
Koliko je važna klima u grupi ovisi o: koheziji grupe i atraktivnosti grupe pojedincima. Visoka povezanost grupe ogleda se u prevladavanju pozitivnih emocija među članovima i u osjećaju odgovornosti za njezin uspjeh ili neuspjeh. Pokazatelji društvene atmosfere u skupinama dijele se na: objektivne i subjektivne pokazatelje. Objektivni pokazatelji su: aktivnost ili pasivnost ili apatija članovi grupe, prisutnost ili odsutnost napetosti i sukoba u grupi, izgradnja koalicije, agresija u grupi. Subjektivni pokazatelji su: osjećaj pripadnosti grupi (osjećaj “mi”), odanost zajedničkom, osjećaj solidarnosti s grupom, osjećaj snage grupe (Nastran Ule, 1997). Socijalna klima koja se razvija u skupini rezultat je procesa koji ujedinjuju pojedince u iste ciljeve i interese, privlačnost i simpatiju, emocionalnu podršku među članovima, suradnju. Pojedinci se mogu također podijeliti zbog konkurencije, osobnih interesa, dobrih položaja, sukoba i neprijateljstva. U tim procesima koji počinju dominirati, takva se klima stvara u grupi. Možemo govoriti o lošijoj socijalnoj klimi kada pojedinci nemaju zadovoljene socijalno-emocionalne potrebe za međusobnim druženjem, privlačnošću, povjerljivošću i učvršćivanjem samopouzdanja. Razne veze uspostavljaju se među članovima grupe. Dešava se da neki studenti ili pojedinci ne nađu nikoga u grupi s kojim mogu zadovoljiti većinu socijalno-emocionalnih potreba. Takav čovjek je usamljen i nezadovoljan u grupi. Klima u učionici je čimbenik koji također utječe na uspjeh učenika u školi ili u procesu učenja. U povoljnoj klimi u učionici, rezultati učenika su također dobri. Treba naglasiti da na školsku klimu utječu i vanjski čimbenici, poput obiteljske klime, društveno-ekonomskog i socio-kulturnog statusa obitelji. Stoga je uloga učitelja kao formalnog voditelja odjela pokušati spriječiti da negativni vanjski čimbenici presudno utječu na status učenika u učionici. Najvažniji proces socijalne interakcije je komunikacija, odnosno razmjena informacija. Karakterizira ga odvijanje na vrlo različitim razinama složenosti, od jednostavnog kontakta dviju osoba koje se slučajno susreću na putu, do nekoliko složenih verbalnih i neverbalnih oblika komunikacije, sudjelovanja ili natjecanja u različitim društvenim situacijama. Može se promatrati kao proces koji se prvenstveno tiče pojedinaca koji u njemu sudjeluju, ili kao proces koji stvara i čuva grupe, institucije, kulturu (Nastran Ule, 1997).

Društvene igre su tehnike koje pomažu i djeci i odraslima da se bolje upoznaju i nauče slušati jedni druge, razumiju i suosjećaju jedni s drugima, prihvaćaju i rješavaju konfliktne situacije i grade odnose suradnje umjesto konkurencije. Njihova poanta je razmotriti što se događalo dok igrate. Ponekad je ovo učenje intimne prirode, a ponekad se može priopćiti grupi u obliku vođene rasprave. Za učitelje su učinkovito sredstvo za uspostavljanje ravnopravnog i izravnog kontakta s djecom. Omogućuju im da upoznaju svakog pojedinca i suosjećaju s njim, te posljedično mijenjaju ponašanje prema učeniku i razbijaju li njihove predrasude. Društvene igre omogućuju djeci kontakt i međusobno povezivanje. Usamljeni ljudi dobivaju priliku razgovarati i upoznati razrednike, djeca koja se previše nametnu pridržavaju pravila grupe. Na taj se način razvijaju solidarnost, međusobna pomoć i poštovanje različitosti. Djeca se opuštaju, mogu iskazati emocije i stavove, a neki se strahovi smanjuju (npr. Strah od govora pred razredom, strah od obrane vlastitih pogleda, strah od nekih kolega iz razreda …). Društvene igre potiču kreativnost. Osnovna svrha socijalnih igara kao obrazovne tehnike je educiranje (podučavanje, poticanje, razvoj, unapređivanje) društvenih interakcija. To znači da se kroz društvenu igru ​​pojedinac razvija, stječe, podiže svijest o znanju, sposobnostima, vještinama i osjećajima koji će mu pomoći da lakše, ugodnije, kompetentnije i kvalitetnije komunicira sa svojim društvenim okruženjem.

Zaključak

Klima u školi vezana je za školu u cjelini, uključujući školski odbor i upravu škole. Učenici u razrednoj zajednici počinju formirati grupu kad postoji osjećaj emocionalne povezanosti između njih i grupa postane privlačna. Razredi se razlikuju u tome koliko su čvrste veze između učenika, koliko su spremni jedni drugima da pomažu i koliko snažno osjećaju pripadnost. U učionici bi trebala postojati klima koja studentima omogućava osobni rast i razvoj.

Literatura

  1. Ferbežer, I., Težak, S., Korez, I. (2008). Samopodoba nadarjenih otrok. Radovljica, Didakta.
  2. Gerbec, M. (2004). Delovanje v smeri večje sprejetosti učenke in ugotavljanje njene nadarjenosti. Educa, letnik XIII.
  3. Marjanovič Umek, L.in Zupančič, M.(2006).Psihologija otroške igre: od rojstva do vstopa v šolo. Ljubljana: Znanstveni inštitut Filozofske fakultete.
  4. Nastran Ule, M. (1997). Temelji socialne psihologije. Ljubljana: Znanstveno in publicistično središče.
  5. Žagar, D.(2009).Psihologija za učitelje. Ljubljana: Znanstvena založba Filozofske fakultete.

Razvoj fonoloških vještina

kod male djece

mateja_lesnicar

Mateja Lešničar

Sažetak

Dobro razvijena razina fonološke svijesti omogućava djetetu da razvije vještinu čitanja. Omogućuje mu da postane pismeno uspješan jer mu razvoj omogućuje da bude svjestan strukture jezika kroz svijest o najmanjim govornim elementima od kojih su riječi sastavljene. U prvom razredu, kada se djeca upoznaju s opismenjavanjem, provodimo fonološke aktivnosti osvještavanja na različite načine. Prilagođavamo ih individualnim potrebama djece. Važno je pravovremeno prepoznati dječje sposobnosti i njihove individualne potrebe. Razvijena razina fonoloških vještina omogućuje djetetu razvoj vještine čitanja. Fonološka svijest omogućuje mu uspješno savladavanje početnog čitanja.

Ključne riječi: fonološka svijest, učenje čitanja, početna pismenost.

Uvod

Fonološka svijest je spektar sposobnosti koji obuhvaća manipulaciju i prepoznavanje dijelova govora, npr. prepoznavanje glasova, rime i slogova. Pravilno razvijena fonološka svijest preduvjet je za ovladavanje čitanjem i pisanjem. Čitanje je vještina koja osim pisanja omogućava uspješnu pismenu komunikaciju. Temelji se na razvoju govora i prisutan je na svim razinama ljudskog života, od predškolske do odrasle dobi. Uz fonološku svijest, za čitanje su važni i obrada, razvijeni rječnik, razumijevanje i tečno čitanje. Možda ćete imati poteškoća s učenjem čitanja. Važno je rano pronaći uzrok problema i pružiti učenika odgovarajuću pomoć i podršku. Ako su poteškoće u čitanju posljedica problema i deficita fonološke svijesti, također ih se može prevladati treninzi za razvijanje fonološke svijesti. Među vještinama i sposobnostima važnim za učenje čitanja su fonološka svijest, razvijeni rječnik, razumijevanje čitanja i tekuće čitanje. Fonološka svijest dio je fonoloških i kognitivnih sposobnosti pojedinca. To je sposobnost prepoznavanja, raščlanjivanja i manipuliranja pojedinačnim glasovima govornog jezika (Schnitzer, 2008).

Središnji dio

Važna sposobnost u savladavanju čitanja je rječnik. Čitanje rječnika posebno je važno pri čitanju. Nakon što učenici razviju svoj vokabular i osnovne vještine čitanja, važno je da razumiju ono što čitaju. Razumijevanje čitanja znači da učenik razumije što tekst komunicira, što je ujedno i najviši cilj u učenju čitanja. Tečno čitanje također pridonosi boljem razumijevanju čitanja, omogućujući čitatelju da u trenu prepozna pojedinu riječ, razumije fraze i koristi naglaske tako da čitanje zvuči kao govorni jezik. Prepoznajući riječ, čitatelj uspostavlja vezu u mozgu sa značenjem te riječi (Konza, 2011). Problemi u fonološkoj svijesti rezultiraju problemima u području pismenosti. Učenici koji imaju problema ili nedostatke u području fonološke svijesti imaju poteškoća u prepoznavanju i razdvajanju i kombiniranju glasova. Problemi se javljaju kod mlađe djece. Sustav slušne svijesti razvija se normalno, ali sporije nego kod druge djece.

Jezik kojim dijete govori vrlo je važan. O tome ovisi razvoj fonološke svijesti. Fonološku svijest učenici brže stječu iz jezičnih područja u kojima je pisanje riječi jednostavno (manje fonema) nego iz područja u kojima je pisanje riječi složenije i gdje je za dekodiranje potrebno i leksičko znanje. Učenici iz zemalja koji govore engleski jezik stoga mogu imati veće poteškoće u učenju čitanja nego učenici iz zemalja u kojima je pisani jezik sličniji govornom (Anthonyin Francis, 2005; Araujo i sur., 2013).

Koje su vještine rane pismenosti?

Vještine koje bi djeca trebala ovladati prije početka pismenosti dijele se na vještine dekodiranja i vještine kritičkog razmišljanja.

Vještine dekodiranja uključuju djetetovo prepoznavanje i razumijevanje tiska i djetetove percepcije glasova ili fonološke svijesti. Ove vještine uključuju djetetovu sposobnost prepoznavanja slova, riječi i simbola u tiskanom materijalu, djetetovo razumijevanje da tekst slijedi s lijeva u desno, da su slova grupirana u jedinice kako bi tvorila riječ i da se tiskani tekstovi pojavljuju na različitim mjestima ( na letcima, u novinama, na ambalaži i slično). Istovremeno, ova skupina vještina uključuje i djetetovo razumijevanje da se riječi mogu raščlaniti na manje sloge, slova ili zvukove i da slova odgovaraju određenim zvukovima.

Izuzetno je važno ne samo poznavanje slova ili glasova, već i djetetovo razumijevanje značenja ili sadržaja priča, bajki i drugih tekstova. Dijete možda ne zna mnoge riječi sadržane u određenom tekstu, može i lošije razumjeti uzrok događaja u priči i obratiti pažnju samo na stvarne događaje i na određene informacije date u priči. Druga skupina vještina tako uključuje vještine kritičkog razmišljanja, koje zahtijevaju od djeteta da oblikuje ideje na temelju svog prethodnog znanja i iskustva te da razvije razumijevanje koje nadilazi ono što je dano u tekstu i priči.

Važna vještina kritičkog razmišljanja je dječji rječnik. Šire od dječjeg rječnika, dijete zna i razumije više riječi, što znači da je lakše učiti nove izraze iz sadržaja, a razumije i pozadinu priče ili razumije sadržaj u tekstu koji je napisan “između redaka”. Potonje mu omogućuje identificiranje dijelova sadržaja koji nisu izravno navedeni u određenoj priči. Vještine kritičkog razmišljanja uključuju sposobnost razgovora, što doprinosi djetetovom izražavanju njegovih znanja i razmišljanja, kao i djetetovom razvoju jezičnih vještina u razgovoru.

Dijete s pravilno razvijenom fonološkom sviješću razumije da je govor sastavljen od riječi i da su one sastavljene od manjih cjelina (slogovi i slova ili glasovi). Ta djeca razumiju da postoji veza između slova i glasa ili razumiju da svako slovo odgovara određenom glasu. Djeca s problemima u području fonološke svijesti najčešće pokazuju poteškoće u prepoznavanju, kombiniranju i odvajanju glasova.

Aktivnosti za razvoj fonološke svijesti

Aktivnosti koje promiču razvoj fonološke svijesti uključuju:

  1. tražite rime (na primjer, pronađite što se rima s riječi mačka, tj. šapa, patka …),
  2. •određivanje duljine riječi po slogovima (na primjer, prebrojavanje broja sloga u riječi vrt, tj. jedan slog),
  3. prepoznavanje prvog, posljednjeg i srednjeg sloga u riječima (na primjer, označite prvi slog u riječi kokoš, tj. slog ko),
  4. prepoznavanje prvog, posljednjeg i srednjeg glasa u riječima (na primjer, prepoznavanje prvog glasa u riječi automobil, tj. glas a),
  5. prebrojavanje glasova u riječi (na primjer, prebrojavanje broja glasova u riječi mačka, tj. pet),
  6. prepoznati slova i glasove (na primjer, pokažite određeno slovo i glas u svojem ime),
  7. pravopis i glasovanje (na primjer, slova ili zvukovi imena članova obitelji).

Zaključak

U procesu početnog učenja čitanja i pisanja potrebno je procijeniti dječju fonološku svijest i utvrditi njezin razvoj. Posebno je važno pravovremeno prepoznati probleme djeteta. Kako bi se potaknuo razvoj fonološke svijesti kod djeteta, nije potrebno pribjegavati posebnim didaktičkim pomagalima niti započeti s izradom materijala. Najučinkovitije je stimulirati djetetovu fonološku svijest spontano u svakodnevnim aktivnostima i rutinama, tijekom svakodnevnih razgovora, igranjem i zajedničkim čitanjem knjiga koje dijete voli i odabire za sebe.

Literatura

  1. Anthony, J. L., Francis, D. J. (2005). Development of Phonological Awareness. Current Directions in Psychological Science.
  2. Brooks-Gunn, J., Duncan, G. J. (1997). The effects of poverty on children.The Future of Children.
  3. Golli, D., Grginič, M. in Kozinc, A. (1996). ABC Govorimo, poslušamo, pišemo, beremo (Priročnik za učitelje 1.del). Trzin: Izolit.
  4. Košir, J. (2010). Formativno spremljanje bralnega napredka na osnovi postopka spremljanja tekočnosti branja, ki temelji na kurikulumu. Ljubljana: Pedagoška fakulteta.
  5. Marjanovič Umek, L., Krajnc, S., Fekonja, U. (2006). Otroški govor: razvoj in učenje. Domžale, Izolit.
  6. Pečjak, S. (2007). Stopenjskost pismenosti –kaj je in kako jo udejanjati v naših šolah. V J. Vintar (ur.), Stopenjskost pri usvajanju pismenosti. Ljubljana: Zavod Republike Slovenije za šolstvo.
  7. Povše, B. (2013). Razvoj jezikovnih spretnosti s pomočjo didaktičnega pripomočka »Črkovni park« v prvem razredu osnovne šole. Diplomsko delo. Ljubljana: Univerza v Ljubljani, Pedagoška fakulteta.