Umjetnost izražavanja kroz ples

Mateja Lesničar

Sažetak

Ples prati čovjeka kao izražajan pokret kojim može izraziti svoje emocije, misli i osjećaje kroz sva životna razdoblja u raznim prilikama. S plesom se susrećemo kao djeca, kada svojim pokretima izražavamo nešto što osjećamo, vidimo ili mislimo. Ples je umjetnost u kojoj djeca kroz pokret doživljavaju različite sadržaje. Djeca se kroz ples izražavaju, razvijaju maštu i stvaraju. To je poput govora tijela kojim djeca pokazuju što doživljavaju i kako se osjećaju. Plesni izričaj također igra važnu ulogu u međuljudskim odnosima i grupnom sudjelovanju.

Ključne riječi: djeca, igra, ples, pokret.

Uvod

Ples ima mnoge pozitivne osobine, kao što su tjelesna aktivnost, kreativnost, socijalizacija, opuštanje, podešavanje vlastitog tijela, emocionalnost i još mnogo toga. Dijete je preko plesa izražava, zabavlja i komunicira lakše nego riječima. Ples je poput govora tijela, uz pomoć koje dijete može kreirati, opustiti, pokazati kako se osjeća i što doživljava. Ali češće bih također je bilo potrebno poticati kreativno kretanje, jer prečesto izvodimo raja pokretne igre u vrtiću, gdje je već određeno kako se trebaju kretati. Ples se u predškolskom razdoblju odvija kroz igru, odn. temeljne aktivnosti i kreativne aktivnosti koje holistički motiviraju i angažiraju djecu.
„Ples je kretanje tijela u prostoru i vremenu – vrijeme u plesu definira ritam. Plesačica do kraja pokret izražava svoje misli, ideje, emocije i mišljenja” (Rupnik, 2014).

Središnji dio

Ples prati čovjeka kao izražajan pokret kojim može izraziti svoje emocije, misli i osjećaje kroz sva životna razdoblja u raznim prilikama. S plesom se počinjemo susresti kao djeca, kada svojim pokretima izražavamo nešto što osjećamo, vidimo ili mislimo.
Dijete se prvi put susreće s plesom kada se počinje fizički izražavati. Njegovi su prvi potezi prvi plesne kreacije, koje svojim razvojem postaju sve bolje, sve opsežnije i sve složenije. Kroz ples dijete može upoznati svijet, naučiti nove aktivnosti i upoznati se
različitim područjima kurikuluma, može ostvariti ciljeve koje su postavili odgajatelji
dajemo. Kroz ples možemo podučavati, prenositi nova znanja i pratiti razvoj djeteta
na holistički način. Prije nego počnemo plesati s djecom, prvo im moramo pomoći da upoznaju svoje tijelo. Prije kretanja objasnimo im da se mogu kretati cijelim tijelom ili samo pojedinim dijelovima.

Dok ih pomičemo, imenujemo ih i kažemo im što radimo s njima (na primjer: kružimo glavom udesno). Naše tijelo je naš glazbeni instrument, pa ga moramo ugoditi ako želimo plesati. Trebamo svakodnevno vježbati djetetovo tijelo kako bi postalo okretnije i opuštenije. Da bi dječje aktivnosti bile zanimljivije, sve to trebamo činiti kroz igru; možemo vježbati sjedeći, ležeći, stojeći, na koljenima ili sve vježbe možemo raditi na jednoj nozi ili sa skokovima. Zatim možemo raditi vježbe vježbanja u hodu ili s rekvizitom u ruci, uz glazbu i sl. (Paulin, 2006).

Postoji nekoliko elemenata ili. uvjeti koji su važni za poticanje djeteta na kretanje.
Prvi uvjet je prostor. U današnjim vrtićima više nema štandova u skupinama mlađe djece. Dakle, djeca ne provode više vremena u nekom zatvorenom i skučenom prostoru, ali im je dopušteno kretanje samo na jastuku na podu. Djeca se prvo postavljaju u početni položaj leđa, a kasnije u takav položaj kojim vlada. Za mlađu djecu postavljamo tunele u igraonici ili na terasi stepenice (drvene ili meke, od jastuka). Drugi uvjet su individualne metode. Odgajatelj ne tjera dijete na pokret, već ga pušta da samostalno istražuje i na taj način se postupno osamostaljuje. Nudeći djetetu razne igračke, odgajatelj omogućuje djetetu da se sam snalazi – manipulira njima i nadograđuje svoje motoričke sposobnosti.

U dobi od druge do treće godine sadržaj odgojno-obrazovnog rada je drugačiji nego u razdoblju od prve do druge godine. Uz spontanu igru, odgajatelji već uključuju planirane ili usmjerene aktivnosti u kojima prevladava metoda vođenja, a nastaju još tri metode i to od vođenja do izmišljanja, izmišljanja i od izmišljanja do vođenja. Treći uvjet su primjereni poticaji za kretanje, kao što su razni materijali (roba, predmeti, prirodni materijal…), glazba (vokal, instrumentalni ples, instrumental…), ples (narodni ples, pokretno-raja igre, društveni ples …), likovne umjetnosti (građa, ilustracije, animirani filmovi, lutke…) (Koflič, Gobec, 1995).

Kretanje djeteta može se privući prispodobama iz prirode i promatranjem okoline.
Pozivamo ga da promatra kako pahulje padaju na tlo ili, na primjer, kako se pojedina životinja kreće. Pozivamo ga da pokuša lagano i nečujno kročiti po tlu poput miša ili kretati se polako poput lišća drveća koje pada na zemlju u jesen. Pokušavamo sve ovo zapažanje izraženo prirodnim načinima kretanja kao što su hodanje, skakanje, puzanje, puzanje, trčanje i rotacijom. Pokret ili ples se također mogu izraziti tako da se, na primjer, prvo osluškuje priroda pjev ptica ili kiše i tek tada se počinjemo kretati. Također je važno plesati s djetetom, jer će nas najprije htjeti oponašati, tek onda će se stvoriti. Jedna mogućnost je i to idemo u šumu gdje možemo preskočiti korijenje ili kamenje i trčati oko stabala. V ali u kasinu se možemo kretati uz pomoć mašte i izmišljati stvari. Započnimo priču mi, djeca nastavljamo, a možemo koristiti i neku pjesmu ili likove iz bajki, na slučaj Crvenkapice, koja hoda šumom i na putu nailazi na razne prepreke (Paulin,1971).

Ples prati čovjeka u svim razdobljima njegova života i dio je ljudske djelatnosti.
To može biti samo jednostavan skok koji je izraz radosti ili uzbuđenja. Najbolje je ponuditi djetetu što više prilika da doživite ples i steknete puno iskustva. Sva djeca se vole kretati, poskakuju, vrte se i opuštaju uz glazbu. Tijelo je ljudski instrument koji je potreban napjevati vrlo rano” (Kovač Valdes, 2010).
Ples ima mnoge pozitivne osobine, kao što su tjelesna aktivnost, kreativnost, socijalizacija, opuštanje, podešavanje vlastitog tijela, emocionalnost i još mnogo toga. Dijete je preko plesa izražava, zabavlja i komunicira lakše nego riječima. Ples je poput govora tijela, uz pomoć koje dijete može kreirati, opustiti, pokazati kako se osjeća i što doživljava.
Ali češće bih također je bilo potrebno poticati kreativno kretanje, jer prečesto izvodimo raja pokretne igre u vrtiću, gdje je već određeno kako se trebaju kretati. Ples se u predškolskom razdoblju odvija kroz igru, odn. temeljne aktivnosti i kreativne aktivnosti koje holistički motiviraju i angažiraju djecu.

„Ples je kretanje tijela u prostoru i vremenu – vrijeme u plesu definira ritam. Plesačica do kraja pokret izražava svoje misli, ideje, emocije i mišljenja” (Rupnik, 2014, str. 10).
“Plesna edukacija je, u najširem smislu, plesna edukacija. To je također metoda poučavanja i bivanja povezuje se sa svim odgojno-obrazovnim područjima u vrtiću i sa sadržajima učenja u školi. Plesni odgoj u užem smislu riječi je odgoj za ples, za plesnu umjetnost kao autonomno umjetničko područje” (Kroflič, Gobec, 1989.).
„Ples prati čovjeka u svim razdobljima njegova života i dio je ljudske djelatnosti.
To može biti samo jednostavan skok koji je izraz radosti ili uzbuđenja. Najbolje je ponuditi djetetu što više prilika da doživite ples i steknete puno iskustva. Sva djeca se vole kretati, poskakuju, vrte se i opuštaju uz glazbu. Tijelo je ljudski instrument koji je potreban napjevati vrlo rano” (Kovač Valdes, 2010).

„Stvaranje pokreta je pristup učenju u kojem djeca/učenici/studenti izražavaju pokret kroz pokret, osmišljavati i kreirati različite obrazovne sadržaje. Uključivanje kreativnog pokreta omogućuje aktivno učenje i promiče potencijale učenja, pridonosi intelektualnom rastu u različitim područjima, jača neverbalnu komunikaciju, kreativnost, pamćenje i ujedinjuje kognitivne i tjelesne i emocionalno-socijalne sposobnosti i kod male djece i starijem učeniku” (Geršak, 2014).

Ples se razlikuje od pokreta. Razlikujemo ga na sljedeći način: pokret je aktivnost, to mogu biti i određene vježbe, npr. kruženje glave, prelazak noge preko noge, pomicanje dlana savijanjem zapešća… Ako se određene vježbe izvode prema određenim uputama i s određenom svrhom, aktivnost je sve bliža plesu. Kada i ako povežemo te pokrete u ritmu i dodajući im emocionalnu, društvenu dimenziju i kvalitetu, ovaj se pokret može okarakterizirati za plesanje. Ples je skup različitih pokreta. Riječ je o dramskoj, imaginarnoj i formativnoj tvorevini. Ples je također sredstvo za uživanje. Čini se ugodno u plesnoj tjelesnoj aktivnosti fizičko i psihičko blagostanje. To je stanje u kojem su sve mentalne i tjelesne aktivnosti skladne usmjeriti na određeni cilj (Pavlin, 2006).

Zaključak

Kako bi odgajatelji djecu mogli podučavati plesnoj kreativnosti, moraju biti i tjelesno aktivni, imati istančan osjećaj za ritam i biti glazbeno obrazovan. Odgajatelji moraju biti uzori prirodnom ponašanju. Ako se znamo kretati slobodno i bez napora, takve povratne informacije dobit ćemo i od djece. Ali ako se nerado krećemo, a nismo opušteno, ni djeca se neće znati i moći opustiti. Bit plesne aktivnosti je iznad svega u tome što odgajatelj vježbe osmišljava što samostalnije i maštovitije i ne ponavlja ih uvijek već su navedeni primjeri. Plesom potičemo dječje pokretno stvaranje. Na taj način pridonosimo sveukupnom razvoju djetetove osobnosti, pa predstavlja integralno ekvivalentan dio predškolskog odgoja. Ples spada u područje estetskog odgoja. Ples u području predškolskog odgoja uključuje izražavanje kroz pokret i stvaranje kroz pokret. Izrazi i kreacija plesa ovise o pojedinom razvojnom stupnju djeteta.
Plesom potičemo dječje pokretno stvaranje. Na taj način doprinosimo ukupnom razvoju djetetova osobnost, te stoga predstavlja integralno ekvivalentan dio predškolskog odgoja. Ples spada u područje estetskog odgoja. Ples u području predškolskog odgoja podrazumijeva izražavanje kroz pokret i stvaranje kroz pokret, stoga potaknimo djecu na ples.

Literatura

1. Geršak, V. (2015). Misliti skozi gib in ples: ustvarjalni gib kot učni pristop. V: Aktivnosti učencev v učnem procesu. Koper: Univerzitetna založba Annales, Koper.
2. Geršak, V. (2014).Plesna umetnost v vrtcu: gibanje telesa v prostoru, času in z energijo.
   V: VRBOVŠEK, B. (ur.).Umetnost v vrtcu. Ljubljana: Supra
3. Kroflič, B., Gobec, D. (1989). Plesna vzgoja za najmlajše. Novo mesto: Društvo pedagoških
   delavcev Dolenjske, Pedagoška obzorja
4. Kroflič, B., Gobec, D. (1992). Ustvarjalni gib in plesna vzgoja za najmlajše. Novo mesto:
   Pedagoška obzorja.
5. Kovač Valdes, J. (2010). Plesna žgečkalnica: priročnik ustvarjalnega giba in sodobnega plesa za otroke z osnovami plesnih tehnik. Ljubljana: Javni sklad Republike Slovenije za kulturne dejavnosti.
6. Marjanovič Umek, L.in Zupančič, M.(2006).Psihologija otroške igre: od rojstva do vstopa v šolo. Ljubljana: Znanstveni inštitut Filozofske fakultete.
7. Pavlin, J. (2006). Ples, spol in čustva v visoko moderni družbi. Ljubljana: Znanstveni inštitut Filozofske fakultete.
8. Paulin, M. (1971). Gibalno ritmična vzgoja predšolskih in mlajših šolskih otrok.
   Ljubljana: Zavod za šolstvo SR Slovenije.

Prvi početak hodanja kod djece

Alenka Povšič

Sažetak

Prvi samostalni koraci u životu vrlo su važni. Od dana kada dijete prvi put stane na noge, do trenutka kada prijeđe dnevnu sobu, djetetov razvoj prolazi kroz nekoliko faza. Dijete mora proći sve faze, iako se na jednoj može ostati nekoliko dana ili nekoliko mjeseci. Kroz teoriju razvoja hodanja željeli smo istraživanjem potvrditi razvoj hodanja.

Ključne riječi: hodanje, djeca predškolske dobi, prvi koraci, pokret.

Uvod

Hodanje je osnovna ljudska funkcija bez koje bi bilo teško preživjeti. Omogućuje osobi da se spontano i prirodno kreće po prostoriji kako bi dobila hranu, razmnožila se, opustila, zabavila. Pri promatranju hodanja možemo promatrati i raspoloženje pojedinca: ako ste tužni, sporije se krećete i imate opuštenije mišiće. Ako ste sretni, lagano se krećete po sobi. Ispravni smo i strogi kada izražavamo odlučnost. U razvoju hodanja vrlo je važno da dijete radi u poticajnom okruženju u kojem mu odrasli mogu ponuditi što više kako bi se njegove sposobnosti u potpunosti razvile.

Razvoj hodanja

Ljudi često misle da djeca uče hodati brzo i lako, ali to nije istina. Prvi pokreti koji su osnovni za dijete za hodanje, javljaju se u prenatalnom razdoblju odnosno odmah nakon rođenja. Na taj način dijete svladava pokret, koordinira mišiće nogu i trupa. Sve je to osnova za složenije motoričke sposobnosti, kao npr. pri uspravnom hodu. U samom razvoju hodanja najprije se javlja refleks hodanja. (Horvat i Magajna, 1989.)

Najraniji oblik kretanja je kotrljanje, koje uključuje opterećenje glave i mišićavih ramena. Sljedeća faza je kretanje u sjedećem položaju, gdje dijete u sjedećem položaju gura pomičući jednu nogu naprijed dok je druga noga savijena i pomaže mu u održavanju ravnoteže. Ovaj pokret uključuje i ruke koje pokrivaju tijelo i ujedno mu daju potporu za ravnotežu. Takvo kretanje se javlja oko 6 mjeseci starosti.

Sljedeći oblik kretanja u razvoju hodanja je puzanje. Puzanje je karakterizirano istezanjem tijela, a trbuh u početku dodiruje tlo. Glava i ramena su podignuti i poduprti jer nose težinu. Puzanje nije naizmjenični pokret ruku i stopala, već ruku i savijenih koljena. Kada beba otkrije ovaj novi oblik kretanja, ponekad je toliko uzbuđena da puže unatrag, iako je igračka koju želi dohvatiti ispred njega. Vidi se da je puzanje po zadnjici djeci u početku lakše, ali dijete mora naučiti kako usmjeriti svoje tijelo u željenom smjeru. (Papalia, D. E., 2003.)

Dijete u početku pokušava stajati samo na osloncu i održavati ravnotežu, stoji snažno razmaknuto, koljena i kukovi su blago savijeni, a gornji dio trupa i glava blago nagnuti prema naprijed. Mnogo se puta dijete ljulja naprijed-natrag jer još ne kontrolira svoju ravnotežu. Kada dijete stekne sposobnost uspravnog stajanja, pažljivo počinje s prvim koracima. Prvi koraci su nesigurni, kratki, usmjereni ravno, veliki je razmak između stopala, zagazite cijelo stopalo i krila rukama. Dijete se jako trudi ostati uspravno pa se pomaže rukama, dlanova stisnutih u šaku. Djeca se osjećaju sigurnije držeći igračku, pa neka dijete nosi igračku sa sobom. To čini mišiće napetijim i uspješnijim u upravljanju težinom u ravnoteži. Dijete održava ravnotežu tijekom prve šetnje ne samo rukama, već i tako što prvo stopalo prvo postavi na tlo pa tek onda podiže drugo. (Horvat i Magajna, 1989.)

Hodanje kao filogenetski uvjetovano kretanje ima točno definiran redoslijed pojavljivanja u svom razvoju kretanja prema smjeru kretanja u prostoru i bočnosti tijela odnosno slijed kretanja tjelesnih udova. Prema Delacatu (1960), hodanje, koje prati druge lokomotorne pokrete u motoričkom razvoju, trebalo bi se razvilo kao kretanje stopala prema stopalu (križanje), jednostrano kretanje i konačno u križni obrazac.

Istraživanje

Uzorak varijabla:

Skala promatranja temeljila se na Delacatoovoj teoriji kretanja tjelesnih udova.

S ljestvicom ocjenjivanja uočili smo:

• prilazi li dijete koje hoda jednom nogom drugoj,
• hoda li u istom smjeru pomicanjem lijeve noge i ruke u isto vrijeme,
• oz. ili hodati poprečno na način istovremenog pomicanja lijeve noge i desne ruke.

Promatrali smo kvalitetu hoda prema razvojno uvjetovanim smjerovima kretanja i to:

• stan za hodanje,
• hodanje uz stepenice,
• hodajući niz stepenice.

Način rada:

• Promatrali smo djecu predškolske dobi u prvom i drugom dobnom razdoblju.
• U promatranje su uključena oba spola.
• Opaženo je 54 djece, od toga 28 djevojčica i 28 dječaka.
• Promatrano je 25 djece iz prve dobne skupine i 29 djece iz druge dobne skupine.

Hipoteza

• U vrtiću smo promatrali razvoj hodanja i željeli saznati razlike u hodu prema dobi djece. Djeca su bila u dobi od jedne do šest godina. Promatrali smo kada dolazi do raspeća.
• Zanimalo nas je postoje li razlike u razvoju hodanja prema spolu. Idu li cure ili momci ranije na križ?
• Htjeli smo saznati koje je dobno razdoblje tipičnije za hodanje po križu?

Rezultati

Usporedba prema dobi djece.

Kod jednogodišnjaka hodanje po križu još se ne javlja, jer većina njih hoda po križanju. Dok dvogodišnjaci već doživljavaju poprečno hodanje, ali samo na ravnom terenu. Hodaju gore-dolje stepenicama prelazeći ili jednosmjerno. Za trogodišnjake i četverogodišnjake sva djeca hodaju po ravnom križu, a većina ih hoda po stepenicama gore-dolje jednosmjerno. Većim dijelom petogodišnjaci i šestogodišnjaci hodaju ravno, uz stepenice i križno.

Usporedba prema dobi djece.

Uspoređujući rezultate prema dobi, utvrdili smo da je više križnog hodanja u drugoj dobnoj skupini. U prvom dobnom razdoblju uočavamo da djeca našeg uzorka hodaju poprečno samo po ravnoj liniji kada hodaju gore ili dolje i hodaju jednostrano ili čak uz približavanje.

Usporedba po spolu djece.

Usporedbom rezultata po spolu nisu pronađene značajne razlike. Na križu je više djevojaka nego dječaka. Prema našem istraživanju, djevojčice su pobjeđivale u krosu spuštajući se stepenicama brže od dječaka. Naš je uzor premalen da bismo generalizirali, da djevojčice prije hodaju prekriženih nogu nego dječaci.

Zaključak

Dijete je hodalo. Hoda sretno i korača u život ne znajući što ga čeka. Trebalo je puno truda da dođe do ove završne faze, ali dok je hodao, zaboravljene su sve poteškoće i napori da nauči vitalnu sposobnost kojom uči i osvaja svijet. Do sada smo gledali kako dijete uči hodati s mišlju “Hoće li mi doći jednog dana”, “Što ne može pravilnije hodati”, “Ali nauči hodati ali već…”. Ali kroz istraživanje smo vidjeli koliko je snage i truda potrebno da jedan pokret dovede do hodanja. Dijete se uvijek trudi najbolje što može, ali djetetu postavljamo previsoke kriterije i jer ih naravno ne dostiže, ne primjećujemo koliko brzo dijete svladava male pokrete koji su još važniji u hodu. Odgajatelji kao roditelji mogu doprinijeti zdravom razvoju djeteta i imati pravilno razvijenu građu tijela, što je vrlo važno za djetetov razvoj hodanja. Trebamo odvojiti vrijeme za dijete i zajedno s njim razvijati motoričke aktivnosti i kretati se u prirodi.

Literatura

1. Doman R .J., Spitz E. B., Zucman E., Delacato C. H., Doman G. (1960): Children with severe brain injuries: Neurologic organization in terms of mobility. JAMA 174:257.
2. Horvat, L., Magajna, L. (1989): Razvojna psihologija. Ljubljana: DZS.
3. Papalia, D. E. in sod. (2003): Otrokov svet: Otrokov razvoj od spočetja do konca mladostništva. Ljubljana: Educy.

Dobra plesna motivacija

kod najmlađe djece

Karmen Esih

Sažetak

Ples je igra za dijete u kojoj kroz život uči o životnim vrijednostima koje mu donose samozadovoljstvo, opuštenost i radost, prijateljstvo, povjerenje, sposobnost komunikacije. Djeca su kreativna i znatiželjna. U vrtiću se ples sve više uključuje u sva područja aktivnosti. To nije samo jedan od sadržaja sportske i glazbene umjetnosti. Živimo u vremenu kada djeca veći dio dana provode u vrtiću, pa moramo slijediti sve njihove razvojne potrebe, uključujući potrebu za kretanjem i igrom. Ples ima brojne pozitivne osobine kao što su tjelesna aktivnost, kreativnost, socijalizacija, opuštanje, podešavanje vlastitog tijela, emocionalnost i još mnogo toga. Dijete se izražava plesom, zabavlja se i komunicira lakše nego riječima. Ples je poput govora tijela, kroz koji dijete može stvarati, opustiti se, pokazati kako se osjeća i što proživljava.

Ključne riječi: pokret, ples, kreativnost.

Uvod

Jednostavno kretanje otkriva se kod bebe, kasnije dijete uči skakati, trčati, penjati se i također plesati. Od velikog je značaja u razvoju djeteta ples. Mnoga istraživanja pokazuju da se razvoj odvija na takav način da djeca prvo kontroliraju pokrete glave, zatim trupa i na kraju donjih ekstremiteta. Budući da se djeca vole puno igrati, kretati i stvarati, vrlo su znatiželjna i otkrivaju svijet oko sebe kroz iskustvo stečeno pokretima. Posebno se žele uspoređivati ​​s drugima i mjeriti svoje sposobnosti.

Središnji dio

Za dijete je ples igra u kojoj kroz život uči o životnim vrijednostima koje mu donose samozadovoljstvo, opuštenost i radost, prijateljstvo, povjerenje, sposobnost komunikacije (Zagorc, Vihtelič, Kralj, Jeram, 2013). Djeca pokušavaju spontano izraziti glazbu pokretom. Takve igre također ubrzavaju i jačaju samoinicijativu, opuštanje i prilagodbu, a istovremeno se dijete navikava gledati druge i slijediti pravila međuljudskih odnosa u grupi. Ples se tiče pokreta, radosti, opuštanja, komunikacije, estetskog iskustva itd. Istovremeno.

Potreba djeteta za kretanjem urođena je, a izraz tijela prirodan je za djecu. Pokret i izražavanje tijelom opuštaju, zadovoljavaju i čine ih sretnima. Djeca se slobodno kreću, igraju se svojim tijelom i spontano su kreativni (Zagorc, Vihtelič, Kralj, Jeram, 2013).

Dječje tijelo djeluje kao primatelj, posrednik i izvođač dok prima i reagira na kinestetičke, ritmičke i socijalne podražaje. Dijete počinje biti svjesno svog tijela i raznolikosti svojih pokreta, vremena i prostora, a prije svega različitih mogućnosti korištenja svoje energije. Razvojem motoričkih sposobnosti razvija se cjelokupna sposobnost upravljanja tijelom, što uvelike ovisi o kontroli kretanja i uvjetuje kognitivni, emocionalno-socijalni i psihomotorni razvoj (Zagorc, Vihtelič, Kralj, Jeram, 2013).

Ples je dio ljudske kulture tisućama godina i poznat je svim poznatim kulturama u svijetu.

Ples je neverbalni jezik koji komunicira misli, percepcije, osjećaje, osjećaje, iskustva, sklonosti, čežnje i razumijevanja kroz brojne geste i pokrete, držanja i pokrete, pokrete, izraze lica i izraze očiju. U sebi nosi kulturnu misiju, priliku za kontakt s umjetnošću i zabavom. To je dio općeg obrazovanja ljudi.

Manifestacije plesa:

• skakanje i navijanje za djecu,
• ples velike gužve,
• vrhunski umjetnički ples (balet) i sportski ples.

Možemo uživati ​​u tome izvodeći ples sami ili se diviti promatrajući estetsko savršenstvo pokreta. Čak i mala djeca uživaju u ritmičnim pokretima tijela, rotaciji i milovanju. Pritom spontano izražavaju svoje osjećaje. Njihova je ustrajnost duža u plesu nego u drugim, statičnim aktivnostima. Uz ples i pjevanje, djeca razvijaju i ritmičku ili metričko slušanje i naučiti o strukturnim i dizajnerskim značajkama glazbe.

Dakle, ples nije samo funkcija mišića, već koordinacija pokreta, percepcija ritma glazbe i koordinacija između pokreta, fleksibilnosti tijela, emocija, razmišljanja, ritma i zvuka.

U prošlosti su se ljudi više družili, a njihova okupljanja na raznim zadacima i praznicima vrlo su često bila praćena narodnom pjesmom i plesom. Često su plesali dok su pjevali, ponekad uz instrumentalnu pratnju glazbenika, ponekad bez pjevanja i sviranja glazbenika.

Ples i plesna tradicija kulturna su baština koju moramo upoznati i djecu. Putem plesa možemo djeci približiti narodnu tradiciju. U vrtiću se ples može uključiti u aktivnosti kojima izvodimo rajal i igre prstima narodnog podrijetla.

Proces učenja plesa vrlo je važan kod djece.

Učitelj, odgojitelj predstavlja ples. Može plesati sam ili koristiti video.

Demonstrira i opisuje kraće završene plesne faze i broji ih prilikom izvođenja. Nakon toga slijedi oponašanje učenika tijekom brojanja, koje se može zamijeniti pjevanjem pjesme na sljedećem ponavljanju.

Ako ples ima nekoliko slika ili plesnih faza, prvo djecu učimo prvu, zatim drugu, zatim kombiniramo to dvoje i tako postupno gradimo ples.

Da bi odgajatelji mogli djecu učiti plesnoj kreativnosti, moraju i sami biti tjelesno aktivni, imati izoštreni osjećaj za ritam i biti glazbeno obrazovani. Odgajatelji moraju biti primjer prirodnog i lakog ponašanja. Ako se znamo kretati slobodno i bez napora, takvu ćemo povratnu informaciju dobiti i od djece. Međutim, ako se ne volimo kretati i nismo opušteni, djeca se neće poznavati i neće se moći opustiti. Bit plesne aktivnosti je prije svega odgajatelj vježbe osmišljava što samostalnije i maštovitije i ne ponavlja uvijek već dane primjere. Uz sve to, posebnu pozornost treba posvetiti nervoznoj i nemirnoj djeci. (Paulin, 1971.).

Zaključak: Plesna edukacija omogućuje pojedincu da se sam osmisli i sudjeluje u grupi na nekoliko načina: da se uključi u jedan grupni pokret (npr. U igri raja), da preuzme određenu dužnost u grupi (npr. Ulogu u dramskoj dramatizaciji) , za aktivno sudjelovanje u malim pokretima.

Ples nam omogućava da istražimo vlastite motoričke sposobnosti i načine na koje se izražavamo. Njime stječemo nova znanja o sebi, o svojim kolegama plesačima, o grupi; istodobno raste osjećaj samopouzdanja i samopotvrđivanja. Prema V. Geršak (2007), ples u određenoj fazi djetetovog razvoja jedan je od najpopularnijih oblika zabave, zabave i humora, a cilj mu je opuštanje.

Literatura:

1. Kroflič, B., Gobec, D. (1995). Igra – gib –ustvarjanje – učenje. Novo mesto: Pedagoška obzorja.
2. Marjanovič Umek, L., Zupančič, M. (ur.) (2004). Razvojna psihologija. Ljubljana: Znanstveni inštitut Filozofske fakultete.
3. Paulin, M. (1971). Gibalno ritmična vzgoja predšolskih in mlajših šolskih otrok. Ljubljana: Zavod za šolstvo SR Slovenije.
4. Rupnik, V. in Rupnik, U. (2014).Plesna umetnost. Ljubljana: Tehniška založba Slovenije,d. d.
5. Schmidt, G., Kos M., (2010). Plesno izražanje in naravoslovje. Ljubljana: samozaložba.
6. Zagorc, M., Vihtelič, A., Kralj, N., Jeram, N. (2013). Ples v vrtcu. Ljubljana: Zavod RS za šolstvo.

Vloga vzgojiteljice pri zagotavljanju kakovostnih interakcij

v vrtcu

Magda Humar

1. Uvod

Ljudje se že od rojstva radi igramo in skozi igro spoznavamo svet, prijatelje, se učimo in se razvedrimo. Igra je ena izmed najosnovnejših oblik izobraževanja in sprostitve ter nam služi kot uvod v poznejše resno delo. Poznamo več vrst iger. Med socialne igre štejemo tiste, ki v ospredje namesto tekmovalnosti postavljajo socialne odnose med ljudmi in vplivajo na socialne kompetentnosti posameznika. Pri igranju se tekmovalci spodbujajo in stremijo k istemu cilju. Socialne igre so pomembne pri oblikovanju identitete, izboljšanju komunikacije s samim seboj in učenju drug od drugega. Izboljšujejo predstavo o sebi, samozaupanje in samovrednotenje.

2. Socialna igra: pajkova mreža

V skupini otrok, starih od štiri do šest let, smo izvajali socialno igro Pajkova mreža. Igrali smo jo prvič. Za motivacijo sem vrgla klopčič volne po tleh, da se je zakotalil.

Za cilj igre smo izbrali:

• otroci se seznanijo z novo socialno igro,
• razvijajo vztrajnost pri igri,
• razvijajo ročne spretnosti.

Igra se začne tako, da otroci sedijo v krogu na stolih, en otrok pa v roki drži klobčič volne. Konec vrvice obdrži, preden pa vrže klobčič nekomu iz skupine, reče: »Jaz pa klobčič imam in ga tebi Luka dam«. Klobčič tako potuje od otroka do otroka, dokler vsi ne držijo v rokah del volne. Na koncu igre se začne klobčič odvijati nazaj po prejšnjem pravilu, dokler ne pride spet do prvega otroka. Pri podajanju navodil smo otrokom pokazali, kako z eno roko držijo vrvico, z drugo pa klopčič vržejo oziroma zakotalijo naslednjemu igralcu.

V igri smo vsi sodelovali in igre nismo prekinjali. Na vrsto so prišli vsi otroci. Pogosto so se oglašali in dajali napotke sovrstnikom. Med seboj so se spodbujali in težili k skupnemu cilju. Nekateri so bili pri uveljavljanju svojih idej kar glasni, saj so svoje zadovoljstvo pokazali z glasnim vpitjem.

Slika 1. Spletamo pajkovo mrežo

Refleksija otrok

Na vprašanje, kako je bila igra otrokom všeč, so otroci odgovarjali z zelo všeč, lepa, dobra in zanimiva igra. Na drugo vprašanje, kaj jim je bilo všeč, smo dobili več različnih odgovorov. Večina otrok je odgovorila, da to, da so metali vrvico in je nastajala pajkova mreža. Odgovori pa so bili še naslednji:

• Igra mi je bila všeč, ker se nismo kregali in tepli.
• Videti je bilo, kot da smo vsi hkrati pletli mrežo.
• Lepa pajčevina.
• Lepo mi je bilo, ker smo se povezali in bili prijatelji.
• Ker sem hitro ulovila klopčič.
• Prijateljsko smo se igrali, brez kričanja.

V igri so se otroci zelo dobro počutili, motilo jih je le, da so zamotali vrvico, nekateri otroci so vrvico spustili, nekateri pa so bili prepočasni. Na klopčič volne so morali čakati več časa, ker so ob tem otroci govorili. Nekatere je tudi motilo, ker so morali držati vrvico dlje časa, klopčič volne so metali mimo določenega otroka in ker niso mogli držati vrvice.

Slika 2. Skupaj smo zmogli

Na vprašanje, kaj jim je bilo neprijetno, so otroci odgovarjali, da so predolgo navijali vrvico. Strah pa jih pri igri ni bilo, saj so odgovorili, da so že veliki. Želeli so si, da bi se v vrtcu še velikokrat tako lepo igrali in da bi vsi otroci upoštevali pravila in pravilno izvajali nalogo. Nekateri so si želeli, da bi namesto volne uporabili drugo vrvico, ker je nekatere otroke ta volna žgečkala po roki. Klopčič so lahko metali oziroma kotalili v različne smeri. Uživali so, ker so imeli občutek, kot da se žogajo. Pri sami igri jih je najbolj zabavalo in razveseljevalo, ker je pred njihovimi očmi nastajala pajkova mreža različnih oblik in velikosti lukenj. Včasih se je zgodilo, da se je klopčič odkotalil tudi izven kroga, ker ga vsak otrok ni uspel dovolj hitro uloviti ali pa je otrok, ki je metal, nenatančno ciljal.

S socialno igro Pajkova mreža so otroci povedali, da so se naučili metati volno, plesti pajkovo mrežo, navijati klobčič, metati klobčič z eno roko, metati klobčič pod in nad mrežo in opazovati, kdo ima in kdo nima še vrvice. Ugotovili so, da ne moreš držati vrvice z obema rokama, če jo hočeš navijati.

Samorefleksija

Otroci so nas presenetili s svojo aktivnostjo in samoiniciativnostjo, pa tudi z odgovori v refleksiji. Ugotovili smo, da otroke še premalo poznamo in premalo uporabljamo refleksijo pri svojem delu. Naučili smo se, kako pomembna je izbira pravilnih sredstev in materialov za izvedbo igre. Sama refleksija otrok nam je bila v veliko pomoč pri razumevanju skupine in načrtovanju dela. Pri svojem delu se bomo tudi v prihodnje potrudili z izvajanjem čim več refleksij opravljenega dela, vaje, dneva …

3. Sklepna misel

Z metodo igre, ki je pomemben del pedagoškega procesa, je poučevanje aktivnejše in zanimivejše. Med izvajanjem dejavnosti čas hitro mineva, otroci so bolj sproščeni, uživajo in se zabavajo. Skozi socialno igro bolje spoznavajo sebe in sovrstnike, ker se na koncu igre pogovarjajo o svojih doživetjih in kako so se ob tem počutili. Med njimi nastaja socialna energija.

Literatura

1. http://igramose.blogspot.si/p/socialne-igre.html, pridobljeno: 3. 3. 2018.
2. Kurikulum za vrtce. (1999). Ljubljana: Ministrstvo za šolstvo in šport_ Zavod RS za šolstvo.

Fotografije: Osebni arhiv Magde Humar

Plesne igre

Lidija Abramič

1. Uvod

Učenci v nižjih razredih osnovne šole pridobivajo motorične spretnosti in gibalne sposobnosti preko učenja z gibanjem, zato med urami športa in glasbene umetnosti pogosto poteka korelacija, kjer je veliko ustvarjalnega gibanja in plesa. Včasih del pouka poteka v razredu, včasih pa učne vsebine usvajajo na šolskem igrišču, odvisno od vremenskih razmer. Ker tudi sama rada plešem, sem velikokrat pri pouku plesala ali gibalno poustvarjala z njimi in tako so zadrego pred nastopanjem ali plesom v parih premagali tudi najbolj zadržani učenci. Opazila sem, da učenci med šolskimi odmori, ko poslušajo glasbo znanih otroških pesmic, samoiniciativno podoživljajo čustvena stanja in sproščeno zaplešejo.

2. Plesne igre pri športu

V drugem razredu poteka učenje plesa preko gibanja posameznih delov telesa in celotnega telesa. Z različnimi nalogami nihanja, valovanja, kroženja ali padanja učenci posnemajo predmete, živali, rastline ali pravljične junake. Ob različnih zvrsteh glasbe ali ritmični spremljavi izražajo svoje občutke in razpoloženja. Pri tem lahko uporabljajo različne predmete ali drobna orodja. Enostavne ritme ponazarjajo s ploskanjem in preprostim gibanjem. Pomembno je, da ob tem učimo otroke pravilnega dihanja in sproščanja.

Pri izvajanju plesnih dejavnosti sledimo naslednjim učnim ciljem:

• ponazarjajo gibanja ob notranjih in zunanjih spodbudah,
• obvladajo gibanje na mestu in v prostoru z menjavanjem smeri v enostavnem in sestavljenem ritmu,
• poznajo osnove nekaterih plesnih tehnik.

2.1 Sence

Učenje plesnih gibov lahko poteka z ustvarjalnim gibom ob lepem vremenu na šolskem igrišču. Učenci se najprej gibajo sami in opazujejo svojo senco ter ji poskušajo uiti. Ob tej nalogi so spoznali, da se senc ne morejo znebiti, zato so bili pri izvajanju plesnih gibov zelo ustvarjalni. Pri naslednji dejavnosti so si poiskali par in se postavili drug za drugim. Prvi je izvajal plesne gibe, drugi pa je bil njegova senca in mu sledil v vseh gibih čim bolj natančno. V plesnih predstavah so bile bolj izvirne punce in so z ustvarjanjem mojstrovin gibov rok, nog in telesa res uživale. Dečki so sence bolj izkoristili za tekanje, obračanje, valjanje …, a v igri so uživali prav vsi.

Slika 1, 2: Sence

2.2 Račji ples

Pri družabnem plesu Račji ples si je vsak otrok poiskal svoj par in se prijel za roke, nato pa so se pari razdelili v dve vrsti. Na glasbo so prestopili z noge na nogo ter se pri tem zibali v kolenih. Na prvo dobo so vsi naredili korak v isto smer, na drugo pa so pristavili nogo, vendar niso prenesli teže nanjo. Isto so ponovili še v nasprotno smer. Na znak učitelja je pol skupine dvignilo roke, ostala polovica pa je šla skozi predor. Ustvarjanje plesnih gibov jim je bilo všeč in so pri delu zelo uživali.

Slika 3, 4: Račji ples

3. Plesne igre pri glasbeni umetnosti

Pri učenju gibalno-plesnih iger učitelj izbira vokalne, instrumentalne in vokalno-instrumentalne skladbe različnih oblik, žanrov in zvrsti. Učenci gibalno poustvarjajo in izražajo svoja doživetja in zaznave glasbenih elementov ob petju, ritmični izreki ali poslušanju glasbe. Svoja glasbena doživetja izražajo z gibanjem in plesom ob različnih glasbenih vsebinah. V prvem vzgojno-izobraževalnem obdobju izvajajo rajalne igre, plese ter slovenske ljudske plese in plese drugih kultur ter narodov.

Pri glasbeni umetnosti sledimo naslednjim učnim ciljem:

• ustvarjalno izražajo glasbena doživetja in predstave v likovni, besedni in gibalni komunikaciji,
• ob petju, ritmični izreki in/ali poslušanju glasbe se gibajo,
• plešejo ljudske plese,
• izmislijo si skupinski ples na poznano ljudsko pesem.

3.1 Ustvarjanje na temo Čuk se je oženil

Pri glasbeni umetnosti so se učenci naučili ljudsko pesmico Čuk se je oženil. Potem so se razdelili v dve skupini in na to melodijo gibalno poustvarjali ter samostojno sestavili plesno igro, ki so ga predstavili sošolcem. Sestavljanje skupin je potekalo z ljudsko izštevanko An ban, pet podgan. Sestavljeni skupini sta si poiskali v razredu svoj prostor za ustvarjanje.

Opazila sem, da so v skupinah kar deževale ideje in vsak posameznik je želel s plesnimi gibi in pojasnili kar najbolje prispevati k skupnemu cilju. Njihove ideje so bile izvirne in pri delu so se zabavali. Poudarjali so ritem, vrteli so se v krogu in na poudarjene dobe ploskali. Bili so zelo usklajeni. Učenci, ki obiskujejo plesne vaje, so pripomogli, da so bili nekateri plesni liki zahtevnejši. Pri naslednjih urah so plesne korake še izboljšali in svojo plesno ustvarjalnost podoživeli še z učenci iz paralelnega razreda.

Slika 5, 6: Sestavljanje plesne igre Čuk se je oženil

4. Zaključek

S plesnimi igrami so si učenci razvijali občutek za disciplino, obvladovanje lastnega telesa in posameznih delov telesa, ritem in prostor. Razvijali so psihomotorične sposobnosti in spretnosti. Učenci so radi plesali in pri plesu pridobivali na samozavesti. Plesne igre so jim nudile možnost za navezovanje stikov, burile so jim domišljijo, predvsem pa pripomogle, da so razvijali ustvarjalnost in se ob tem dobro počutili.

Viri

1. Ministrstvo za šolstvo in šport, Športna vzgoja, pridobljeno 28. 9. 2017.
2. Ministrstvo za šolstvo in šport, Glasbena vzgoja, pridobljeno 28. 9. 2017.