Sonja Delimar
Jedna sam od sretnica koja radi u školi opremljenoj s dovoljnim brojem računala, bežičnim internetom i odnedavno i Samsung učionicom s tridesetak tableta dostupnih učenicima u svakodnevnoj nastavi. Od svih dostupnih internetskih alata za učenje, u nastavi Hrvatskoga jezika ja sam odlučila krenuti s online testovima, najprije motivirana time da nastavu učenicima učinim suvremenijom i zanimljivijom, da je približim njihovim očekivanjima ili da ih iznenadim novim metodama, a zatim sam postupno počela otkrivati dodatne prednosti spomenutih alata. U ovom članku htjela bih opisati kako sam nepopularno gradivo povijesti hrvatskoga jezika ove godine uspjela učiniti neočekivano zanimljivijim.
U Ispitnome katalogu za državnu maturu pod obrazovnim ishodima za područje jezika piše da se od pristupnika očekuje da zna „razumjeti i poznavati povijesni razvoj hrvatskoga jezika“. Taj povijesni razvoj uči se tijekom četiri godine gimnazijskog programa, a svake se godine obrađuje period u razvoju hrvatskoga jezika koji se podudara s vremenskim periodom obrađenih književnopovijesnih razdoblja – u prvome razredu razdoblje srednjega vijeka, u drugome razredu 16., 17. i 18. st., u trećem razredu 19. st., a u četvrtome razredu povijest hrvatskoga jezika u 20. st. Problem je s tim gradivom u tome što je pretrpano podacima i činjenicama koje bi učenici morali usvojiti – nazivi i sadržaji najstarijih sačuvanih tekstova, imena brojnih autora jezičnih priručnika i naslovi, ponekad latinski, samih priručnika. Te priručnike učenici uglavnom, nažalost, ne mogu taktilno doživjeti pa u njihovoj svijesti, iako se trudimo pokazati im dostupne fotografije starih rječnika, gramatika, pravopisa, ostaju apstraktne činjenice. Osim toga, da bi učenje tih podataka bilo imalo smisleno, učenici bi trebali razumjeti i razne društvene i političke utjecaje te napore jezikoslovaca i entuzijasta koji su doveli do toga da hrvatski jezik danas izgleda tako kako izgleda.
Uglavnom, iskustvo pokazuje da to gradivo učenicima nije omiljeno (eufemizam!) i da im naučeno teško dugoročno ostaje u pamćenju. Zbog toga svake godine nastojim prije obrade novoga gradiva ponoviti gradivo prethodnih razdoblja kako bi se uspostavio neki kontinuitet. Tako sam napravila i ove godine u trećim razredima, dakle ponovila i obradila kompletnu povijest jezika do kraja 19. st., a učenicima sam unaprijed najavila provjeru u formi Testmoza. Moj im je ustupak bio i to da će pitanja uglavnom biti s ponuđenim odgovorima (kao na maturi) ili čak u formi točno – netočno, što je za njih lakše nego da sami moraju navoditi nazive (ponekad latinske) rječnika i gramatika te imena autora.
Pokazala sam im nekoliko oglednih pitanja i sastavila test koji možete pogledati na linku testmoz.com/480267 (Passcode: Povijest jezika)
A onda mi je palo na pamet da bih možda nekoga od njih mogla motivirati da se detaljnije pozabavi problematikom ako im obećam oslobađanje od pisanja provjere u slučaju da prije zakazane provjere sastave SVOJ test. Tu sam metodu (ali ne u formi online testa) već primjenjivala u provjerama lektire, a o njoj je također već bilo riječi u Pogledu kroz prozor.
Pokazala sam im kako funkcionira Testmoz i da u aplikaciji postoji opcija Reports u kojoj će moći vidjeti kako sam ja riješila njihov test nakon što mi pošalju poveznicu. Pod pretpostavkom da profesorica vlada gradivom koje predaje i da su učenici dobro sastavili test, moj bi rezultat trebao biti jako dobar, a u tom slučaju oni dobivaju dobru (odličnu!) ocjenu bez pisanja moje pismene provjere. Naravno, tražila sam da broj pitanja bude maksimalan – 50 – i da test bude izbalansiran u smislu da bude pokriveno cijelo gradivo, a pitanja važna i smislena.
Nisam znala što će me snaći!
Budući da imam 3 treća razreda ove godine, u sljedećih sam se nekoliko dana našla zatrpana učeničkim online testovima, od kojih je većina izvrsna, i zapravo puno zahtjevnija za rješavanje (i po formi pitanja i po sadržaju) od mog testa – iako ja učenike ne volim loviti u onome što ne znaju, oni su se potrudili sastaviti testove s rješavanjem kojih sam se namučila. Naravno da njihovi testovi uglavnom nisu tako odmjereni i izbalansirani kao moj (iako ima izvrsnih!), ponekad ne postavljaju bitna pitanja nego traže pojedinosti i činjenice koje je nemoguće zapamtiti bez korištenja literature ili postavljaju zbunjujuća pitanja koja ja njima nikad ne bih postavila (to smo zajedno komentirali na satu – kako bi prošli s ocjenama da ja sastavljam TAKVA pitanja), ponekad su njihova pitanja pravopisno i gramatički nesuvisla, ali to je očekivano. A kad postave neko pitanje koje je dvosmisleno i nad kojim se moram zamisliti ili traže neku činjenicu koju u tom trenutku ne znam (jer danas su svi izvori podataka dostupni učenicima kao i profesorima), onda razmišljam o tome kako se oni osjećaju pred mojim pitanjima i koji je smisao svakog pojedinog pitanja – ima li ga smisla postavljati (dugoročno) ili nema tj. radi li se o besmislenom podatku ili takvoj činjenici koja je nužna da bi se ostvarilo i neko razumijevanje. Treba napomenuti i to da nisu svi učenici dobili odličnu ocjenu samim time što su sastavili 50 pitanja – ako test nije bio dovoljno izbalansiran (pokrivenost cijelog gradiva, važna i smislena pitanja) ili gramatički i pravopisno korektan i logičan, ponuđene ocjene uglavnom su bile od 3 do 5, a učenici su dobili priliku da ga „poprave“ i poboljšaju si ocjenu (još malo dodatnog posla i za mene). Još je jedan mogući problem kod tako velikog broja testova taj da učenici međusobno „posuđuju“ tj. prepisuju svoja pitanja – to je ponekad teško dokazati jer ako o nekom gradivu dobijete skoro osamdeset puta po pedeset pitanja, nužno je da se neka ponavljaju, a teško se vraćati na sve te testove i tražiti točan izvor – mali je problem što upotreba tehnologije ipak obezličava autore i sadržaj koji se dijeli.
Nakon što su me zatrpali testovima, u prvom sam trenutku pomislila da sam blesava (imala sam sastavljen test, trebala sam učenicima podijeliti tablete i zatražiti da ga riješe, a nakon toga pogledati rezultate u opciji Reports i samo upisati ocjene u imenik – bez ispravljanja!!! – a sad sam se našla u situaciji da nekoliko dana zaredom svaki dan moram riješiti tridesetak učeničkih testova s po 50 pitanja na temu povijesti hrvatskoga jezika; zabolio me zglob od klikanja na odgovore, namučili su me pitanjima, a ponekad sam i izgubila koncentraciju i pogrešno kliknula pokoji odgovor), ali kad sam se sjetila koliko su sati rada uložili da bi to sastavili, koliko truda da me „uhvate na foru“ u svojim testovima, nije mi bilo žao ni mojeg dodatno uloženog vremena. Jedna jedina učenica nije poslala svoj test pa je ocjenu dobila rješavajući moj.
Prilažem nekoliko poveznica na učeničke testove:
https://testmoz.com/485180
testmoz.com/486075
testmoz.com/486033
http://testmoz.com/486673
testmoz.com/487140
https://testmoz.com/484470
Nakon što sam riješila sve njihove testove online, zajedno smo u školi javno projicirajući pitanja i rezultate prošli sva sporna pitanja. Uglavnom bi problem nastao kod korištenja opcije fill in the blank („ispuni prazninu“ odnosno „upiši odgovor“) jer ta opcija nije prikladna za pitanja gdje postoji mogućnost više različitih formulacija točnog odgovora – moraju se poklopiti baš svi znakovi, a učenici često nisu o tome vodili računa. Ili bi zaboravili označiti točan odgovor pa bi im ostao označen onaj prvi ponuđeni. Ali to su tehničke stvari, a što se tiče gradiva – činjenica i razumijevanja – svi su se, a neki i jako, potrudili! S obzirom na to kakav sam odaziv dobila primjenjujući ovu metodu motivacije za rad i provjere gradiva, odlučila sam učenicima ponuditi i anketu u kojoj ću istražiti njihov stav i razmišljanja o takvom načinu učenja. Rezultati ankete nakon ovakvog odaziva u velikoj su mjeri očekivani i pokazuju njihovo zadovoljstvo (da ne velim oduševljenje) isprobanom metodom.
Dakle, najprije sam ih u anketi pitala koliko im je privlačno učiti povijest jezika i očekivani rezultat je bio da im je to jako odbojno gradivo, prosječna njihova ocjena od 1 do 5 ispala je 1.77. U objašnjenju stoji sve što sam već navela – gradiva je puno i nije im zanimljivo pa je veliki napor pamtiti toliko činjenica. Takav način provjere u kojem oni sami biraju što je važno u gradivu i sami online sastavljaju pitanja (moraju, naravno, označiti i točan odgovor) ocijenjen je s visokih 4.69. U korelaciji su s tim rezultatom i odgovori na zadnje pitanje – kad bi mogli birati, 55 učenika u odnosu na 14 odabralo bi da svoju ocjenu zaradi sastavljajući test u odnosu na klasičnu provjeru. Razlozi koje najčešće navode su oslobađanje od stresa, zabavnije je i na taj se način lakše pamti; najviše me se dojmio odgovor učimo pod iluzijom da ne moramo učiti. Učenici su prilično svjesni i nedostataka takve metode, iako mi se čini da puno negativnosti koje navode ne proizlazi iz metode učenja i provjere gradiva, nego iz same unutarnje nemotiviranosti za tu vrstu gradiva. Kao najveću negativnost navode da znanje nije dugoročno i brzo se zaboravlja (kao i većina toga što se stalno ne koristi), ali ih je ipak vrlo mali broj procijenio da će se znanje stečeno ovom metodom brže zaboraviti. Većina ih smatra da će ga zaboraviti jednako brzo ili da će ga pamtiti duže. Zanimljivo je i to da ih je veliki broj osjetljiv na prepisivanje u sastavljanju testova. Ali učenici ionako za sve vrste provjera razvijaju svoje načine lakšeg dolaženja do ocjene, a razmjenjivanje testova ima i vrlo korisnu stranu koju skoro da ne treba ni navoditi – oni razmjenjuju svoje znanje i rješavajući testove svojih kolega provjeravaju jedni druge – iako možda nisu svjesni da surađujući u „posuđivanju“ pitanja i testova surađuju i u učenju. Treba spomenuti i to da negativnosti metode sastavljanja svog testa u odnosu na prednosti uočava znatno manji broj učenika. Većina ih je navela da su na sastavljanje testa ipak potrošili manje vremena nego što bi učili za klasičnu provjeru, ali dosta veliki broj na to je potrošio i više vremena – to su možda oni jako savjesni koji su htjeli sastaviti impresivno dobar test ili oni manje savjesni koji inače ne bi učili, ali ih je ova metoda (i prilično siguran način dobivanja dobre ocjene) zainteresirala. Neki navode da oni ne znaju procijeniti koja su pitanja važna – ne bi li onda morali baš to uvježbavati, a ne samo čekati da im se sve servira gotovo?
Osim ankete, privlačnost metode pokazuje i njihov interes da za prvu sljedeću pismenu provjeru (lektira Bez trećega) opet sastave svoj test i tako izbjegnu klasičnu provjeru – iako provjera lektire donosi manje stresa jer tom prilikom učenici smiju koristiti knjige i vlastite bilješke. Kad su me pitali u razredu mogu li opet sastaviti svoj test, sa strane je bilo komentara: „Neću to raditi, to će mi oduzeti cijelo popodne!“. A ipak sam počela dobivati poveznice na njihove testove… Što znači da im je takav način zanimljiv i žele sami utjecati na to na koji će način dobiti ocjenu. Klasičnu provjeru iz lektire puno je lakše dobro napisati nego povijest jezika pa odaziv ovaj put nije toliko velik – jer ipak treba veliki trud da se o jednoj drami sastavi 50 pitanja. Šaljem nekoliko poveznica i na testove o drami:
https://testmoz.com/505358
testmoz.com/505822
https://testmoz.com/505683
https://testmoz.com/505724
https://testmoz.com/505900
To ne znači da odsad ukidamo klasične provjere znanja, ali dajući ponekad izbor učenicima, možemo im olakšati i ostaviti više toga njihovoj savjesti i kreativnosti.
Prvašići OŠ Tučepi su u ovoj školskoj godini započeli svoje obrazovanje na poseban način, onako kako i dolikuje učenicima 21.stoljeća: osim klasične pisanke i olovke tu su i tableti koji pomažu u usvajanju nastavnog gradiva, te znanja i vještina primjerenih dobu u kojem živimo. Što su radili i kako su se snašli piše nam Marlena Bogdanović. Više…
Nataša Petković zapitala se znaju li njeni učenici doista kako biti siguran u virtualnom svijetu? Je li im sigurnost na internetu jednako važna kao i sigurnost u stvarnom svijetu? Bi li učenici prepoznali potencijalnu prijetnju na internetu? Više…
Učenici Sanje Pavlović Šijanović pripremili su se za posjet Auschwitz-Birkenau posebnim tematskim predavanjem “Ideologije antisemitizma i njihovi korijeni u europskoj povijesti“. Više…
Kako izgledaju virtualni i stvarni projekti za poticanje čitanja u školskoj knjižnici OŠ Zlatar Bistrica i što se njima postiže pojašnjava nam Snježana Kovačević. Više…
U Ispitnome katalogu za državnu maturu pod obrazovnim ishodima za područje jezika piše da se od pristupnika očekuje da zna „razumjeti i poznavati povijesni razvoj hrvatskoga jezika“. Kako to, nepopularno gradivo povijesti hrvatskoga jezika učiniti zanimljivijim korištenjem Testmoza otkriva nam Sonja Delimar. Više…
Zorica Durman Marijanović i Marcela Draganović opisuju nam program aktivnosti za poticanje kreativnosti i potencijalne darovitosti predškolske djece koji provode u Dječjem vrtiću Petar Pan, prenoseći tako dobra iskustva iz EU projekata u domaće vrtiće. Više…
Dojmove sa sudjelovanja na međunarodnoj konferenciji Microsoft Global E2 Educator Exchange održanoj u Redmondu, SAD i radu u interkontinentalnom timu donosi nam Lidija Kralj. Više…
Što znači biti odvažan u svijetu obrazovanja pokazalo je 300 sudionika Microsoftove konferencije 
Pogled kroz prozor 