Izazovi odgoja net generacije

tomislav_cerinski

Tomislav Cerinski

Sažetak

U radu je prikazana podjela populacijskih skupina stanovništva dogovorno od strane demografa i prema istraživanju tržišta. Skupine se razlikuju prema specifičnim načinima razmišljanja i rada, s naglaskom na net generaciju i odgoj i obrazovanje iste. Istaknuta su specifična obilježja, način razmišljanja i izazovi koji su pred nastavnicima kako bi ih se što uspješnije poučavalo s obzirom na njihov brzi ritam života, višezadaćnost (multitasking) i drugačiji način doživljavanja učenja. U radu je prikazano više znanstvenih preporuka o učiteljskim/nastavničkim kompetencijama pomoću kojih se net generaciji može lakše pristupiti.

Ključne riječi: net generacija, obrazovanje, odgoj, suvremena nastava.
Key words: net generation, education, contemporary teaching.

Uvod

Dok je u prošlosti odgoj zapravo bio isključiva zadaća roditelja, u novije vrijeme dolaze sve veći izazovi potaknuti velikim utjecajem informacijsko-komunikacijske tehnologije (IKT) (Krelja Kurelović i sur., 2013). Trenutno je upitno koliko se IKT tehnologije učinkovito i primjereno koriste u nastavi, a nastavnike koji teškom mukom poučavaju populaciju koja jako dobro koristi navedene tehnologije Prensky (2001) naziva digitalnim pridošlicama ili digitalnim imigrantima. Isti autor dodatno navodi da je otegotna okolnost tim nastavnicima način razmišljanja iz pred-digitalnog svijeta što može otežati učinkovitu komunikaciju s učenicima. Rijavec i sur. (2008) u svojoj knjizi navode da sve što nastavnici rade utječe na učenike, pozitivno i negativno, uključujući način rada, odnos prema učenicima, količinu izbora i kontrole koju učenici imaju, mogućnosti za rad i suradnju s drugim učenicima. Povezavši loše korištenje tehnologija kod nastavnika i učeničko praćenje rada nastavnika, može se doći do zaključka da učenici mogu izgubiti poštovanje prema nastavnicima zbog njihovog nesnalaženja sa, za njih, normalnim tehnologijama. U novije vrijeme nastavnik u autoritarnoj školi je dominirajuća ličnost, dok u demokratskim školama osim obrazovanja, nastavnik ima zadatak i odgojnog djelovanja na učenika (Sejtanić, 2016). Što trebaju napraviti nastavnici kako bi bili u korak s tehnologijama? Previšić (2007) ističe važnost osposobljavanja čovjeka za život i cjeloživotno učenje i obrazovanje jer to nije briga samo za vlastitu profesionalnu kompetenciju, nego je i poželjna razina opće kulture. Time nastavnici mogu biti u toku s novim tehnologijama koje im pomažu u poboljšanju produktivnosti i profesionalne prakse (Shahneaz, Akhter i Yasmin, 2014). Korištenje tehnologija i nastavi može biti vrlo korisno, ali se može postaviti i pitanje koliko je to dobra odluka ukoliko se nastavnici loše snalaze u korištenju istih.

Matijević (2017) navodi da je nemoguće ne učiti jer u svakom se životnom i školskom događanju pronađe prigoda za učenje i ujedno ne postoje učenici koji ne voli učiti, ali učenici ne vole prisilu na participaciju u scenarijima u kojima nisu aktivni. Benček i Marenić (2006) navode da je učenicima ocjena glavni motiv učenja. Od nastavnika se očekuje da nastavnici svojim načinom rada, svojim zalaganjem, primjerom ponašanja i stručnom osposobljenošću bude primjer, kako učenicima, tako i društvu općenito, te da nastavnik ima barem relativno visoke intelektualne sposobnosti (Sejtanić, 2016). Postoje velika očekivanja od nastavnika i njihovog načina poučavanja, koji se prema svim istraživanjima trebaju prilagođavati na nove generacije učenika s obzirom na to da učenici imaju sve veća očekivanja od nastavnika.

Prvi primjer odmaka od klasičnog načina učenja je pojam učenja na daljinu, o čemu postoje zapisi već u 18. stoljeću prema kojem je postojao oglas u Bostonu koji nudi obrazovanje iz stenografije pomoću dopisivanja, te se to smatra početkom dopisnog obrazovanja. Huzjak (2010) navodi da je 60-ih godina 20. stoljeća talijanska televizija emitirala radioemisije opismenjivanja, a s vremenom je učenje na daljinu odmaklo od dopisivanja te preko novih medija došlo do korištenja računala i interneta.

Internet radikalno mijenja i nastavnike, a uloga učitelja se mijenja od pedagoškog licem-u-lice na poučavanje bok-uz-bok pred ekranom (Breton, 2000., prema Rivoltella, 2002). Zbog nužnosti stalnog pronalaženja novih i različitih načina te rješenja na temelju sadržaja učenja, učenje mora biti poticano izvana, stvaranjem izazovnih i poticajnih situacija koje pozivaju na sudjelovanje (Matijević, 2013, 2014). Kako bi nastavno osoblje imalo veću ulogu, od velike je važnosti pronaći način kako aktivirati učenike u školi na elektronički način, karakterističan 21. stoljeću (Prensky, 2001). Sadašnje generacije tinejdžera vole sudjelovati u aktivnostima koji od njih traže raznolike zadatke, gdje nije samo sjedenje, slušanje i gledanje te vole sudjelovati i u raznim događanjima organiziranim izvan klasičnih školskih prostora (Matijević, 2017).

Klasifikacija populacijskih skupina stanovništva prema godištu rođenja

Svaka generacija stanovništva ima neke svoje osobine i specifičnosti, pa se u idućem dijelu spominje nekoliko različitih klasifikacija za pojedine generacijske skupine, ne univerzalne, ali dogovorene od strane demografa i istraživanja tržišta. Navedeni nazivi skupina koriste se kada se raspravlja o spektru populacijskih skupina.

Fernández-Cruz i Díaz, 2016; Generational Breakdown: Info About All of the Generations, 2016; Generations x, y, z and the orhers, 2018 klasificiraju populaciju stanovništva na sljedeći način:

  • · Tradicionalisti, tj. tiha generacija – rođeni do 1945.
  • Baby boomer generacija – rođeni od 1946. do 1964.
  • X generacija, osobe rođene između 1965. i 1976. godine, poznatije još pod nazivom „izgubljena generacija“, okarakterizirana velikim nivoom skepticizma
  • Y generacija – rođeni između 1977. i 1995. – rasno i etnički raznolika generacija, publika kojoj pomaže brzo širenje kabelske televizije, satelitskih programa
  • Z generacija – rođeni 1996. i kasnije – generacija koja koristi tehnologiju i zahtijeva prilagođena predavanja
  • Alfa generacija – poznatija kao „Google djeca“, očekuje se da su zdravorazumski, educiraniji te prevladava materijalizam
  • Oblinger (2005) daju malo drugačiji pregled generacija:
  • Stariji – rođeni do 1945. – odlikuje ih poštovanje prema autoritetu, angažiranost u društvenoj zajednici
  • Baby boomer generacija – 1946. do 1964. – karakterizira ih optimizam, dobre radne navike i odgovornost
  • Generacija X – od 1965. – 1982. – karakterizira ih nezavisnost, skepticizam
  • Net generacija – od 1982. – karakterizira ih odlučnost, optimizam, društveni aktivizam, ne vole pesimiste

Pojedini autori (Vojvodić i Matić, 2015) Y generaciju definiraju kao stanovništvo rođeno između 1980. i 2000. godine, dok drugi kao stanovništvo rođeno između 1980. i 1995. (Clemence i Shrimpton, 2017).

Net-generacije ne pamte život bez interneta ili nekog pametnog uređaja poput mobitela, tableta i sl. (Matijević, 2017). U literaturi se dodatno mogu pronaći i drugi nazivi za nove naraštaje učenika: Homo zappiens, digitalni urođenici/digitalni domaćini, net generacija, y-generacija, v-generacija (virtual), millennials (milenijalci), nano, Internet generacija, google generacija, screeneri.. (Fernández-Cruz i Díaz, 2016; Lisek i Brkljačić, 2012; Tapscott, 2009). Lisek i Brkljačić (2012:32) ističu da Homo zappiensi „predstavljaju naraštaj rođen s računalnim mišem u rukama i računalnim ekranom kao prozorom u svijet“. Net generaciji učenje predstavlja iskustvo, a znanja žele stjecati putem osobnog otkrivanja znanja koje će sami konstruirati, dok za obrazovanje smatraju da za cilj mora imati samo mogućnost da ih osposobi za oblik rada putem e-učenja (Vidaković, 2013). Ista autorica navodi da je za net generacije bitno imati specifično obrazovno okruženje, treba poznavati navike i potrebe učenika i pomoću novih i različitih obrazovnih metoda pokušati pronaći najbolji način za povezivanje s njima kako bi se ostvarili najbolji mogući rezultata.

Istraživanje koje je proveo Matijević (2017) pokazuje da novije generacije učenika, kada su upitane što su najviše upamtili iz školovanja, izjavljuju da je to istraživačka nastava u prirodnim predmetima. Zanimljivo je da vrlo malo učenika iste net generacije izjavljuje na atraktivnosti didaktičkih scenarija nastave informatike. Učenici su dodatno izjavljivali da žele više projektnih aktivnosti odlaska iz školske zgrade, poput terenske nastave, škole u prirodi, izleta, sportskih projekata..

Suvremena nastava je suprotna ex-catedra nastavi, s obzirom na to da postoji jako puno računalnih edukativnih programa za različite uzraste koji im omogućuju interaktivno učenje, vlastitim tempom (Krelja Kulenović, Vasiljević i Bodiš, 2013). U novije vrijeme također nije neobično da nastavnici s učenicima komuniciraju i izvan učionice, putem elektroničke pošte, raznih foruma, web stranica (npr. CARNet Loomen, Moodle..), te je stoga iznimno važno mlade generacije naučiti ispravno se služiti IKT tehnologijama i usmjeriti ih u pozitivne svrhe, ali i upozoriti na negativne strane tih tehnologija i posljedice pretjeranog korištenja (Krelja Kulenović i sur. 2013). „Igra identitetom koju mladi igraju u virtualnom prostoru izaziva različita mišljenja i stavove“ (Mandarić, 2012).

Kušić (2010) u svojem istraživanju ističe da Facebook za učenje koristi samo 9,6% od ukupnog broja korisnika te mreže, te da su učenici članovi grupa o pojedinim televizijskim serijama, sportu, pjevačima, ali upozorava i na članstvo u internetskim grupama, poput: “Jedva čekam da zvoni”, “Mrzim školu!”, “Mrzimo školu!”, “Gumica 2 kn, olovka 3 kn, dobiti 2 iz matematike, neprocjenjivo”, “Opet te mama glupog iz kuće pustila”, “Oni koji su bar jednom bježali od murije”..

Karakteristike

Studenti koji su računala počeli koristiti u ranoj dobi prikazuju veći opseg pažnje, nelinearno učenje, multitasking (izvršavanje više zadataka istovremeno) te učenje doživljavaju kao igru, uče tražeći informacije te upotrebljavaju maštu (Lisek i Brkljačić, 2012). Isto istraživanje navodi i da djeca kojoj je omogućeno korištenje računala postižu bolje rezultate na kognitivnim testovima te da računala služe kao dobro pomagalo koje potiče aktivno otkrivanje svijeta i omogućuje nadzor nad vlastitim učenjem (Haugland, 1992., Papert, 1980., prema Lisek i Brkljačić, 2012). Prensky (2001) navodi da se djeca rođena u novo doba lako prilagođavaju i uče i opiru se korištenju starog. Njih naziva digitalnim urođenicima, dok se oni koji nisu rođeni u digitalnom dobu, a koriste iste dio ili većinu tehnologija mogu zvati digitalnim imigrantima, tj. digitalnim pridošlicama. Net generacije pisanje bilješki smatraju staromodnim, te svaki oblik rukom pisanog izražavanja žele obavljati uz pomoć tehnoloških pomagala (Vidaković, 2013).

Komunikacija na društvenim mrežama često se prenosi i u svakodnevnu komunikaciju i posredno se koriste nove riječi (lajkati, bockanje) kojima se osmišljavaju i kratice u cilju ubrzavanja pisanja i komunikacije. Posljedica toga je zanemarivanje gramatičke i pravopisne vrijednosti izražavanja (Kušić, 2010). Ova generacija ističe se i slobodom, brzinom, fleksibilnošću, optimizmom, timskim radom, kolegijalnošću, znatiželjnošću, uživaju u trenutnim zadovoljstvima, te najbolje funkcioniraju kada su umreženi (Bilić, 2015; Prensky, 2001; Tapscott, 2009). Negroponte (1995) navodi da nema nikakvih rizika u pojmu „biti digitalan“ jer Internet nam nudi samo prednosti kao što su: više informacija, lakše komunikacije, više zaposlenosti, slobode i demokracije tj. bolji svijet za ljudsku zajednicu.

Osim što se net generaciju idealizira (Prensky, 2001), neki znanstvenici iskazuju pretjeranu zabrinutost te upozoravaju na probleme cyber-socijalizacije, ovisnost o internetu, porastu nasilja, kockanja i druge (Keen, 2007). Komunikaciju putem interneta ne smatraju opasnom, te ujedno ne vide ni prevelike probleme u pisanju netočnih i/ili uvredljivih podataka na Facebooku, pa 14.6% anketiranih učenika izjavljuje da su napisali neku laž o sebi, od čega je najčešća bila godine života (Kušić, 2010). Net generacija odavanje osobnih informacija na društvenim mrežama ne shvaća preozbiljno te nesvjesno ugrožava svoju privatnost (Vidak, 2014). Bilić (Willard, 1998., prema Bilić, 2015) klasificira i druga neprihvatljiva ponašanja mladih, poput nepoštivanja vlasništva, nepoštivanja samoga sebe, nepoštivanja drugih i nepoštivanja znanstvenih institucija. Tehniku „kopiraj-zalijepi“, tj. „copy-paste“ u izradi referata ili drugih radova bez navođenja citiranja posebno ističe veliki dio stručnjaka i daju preporuku da bi se učenike trebalo osvijestiti o posljedicama istoga i navođenja teksta kao vlastitog s obzirom na to da im u suprotnome dajemo poruku da je takvo ponašanje prihvatljivo (Hongyan i sur., 2007., prema Kulenović i sur. 2013).

Cyberbulling (Elektroničko zlostavljanje) je novi fenomen kojim se stručnjaci počinju baviti početkom 21. stoljeća, a pojam je pojašnjen kao nasilničko ponašanje na internetskim mrežama koji se služi elektroničkom poštom, sms porukama, web stranicama, društvenim mrežama. Tapscott (2009) u jednom dijelu knjige kritizira net generaciju gdje ističe da su oni „screenageri“, jer nemaju socijalne vještine ni vremena za sport i zdravlje, rade agresiju putem interneta (cyberbulling), agresivni su, nemaju radnu etiku te su loši zaposlenici. Mandarić (2012) navodi da je puno jednostavnije ozljeđivati drugoga skriven s druge strane ekrana, nego se suočiti frontalno.

Način odgoja

Nove generacije učenika preferiraju e-učenje, tj. učenje uz pomoć računalne tehnologije tj. učenje koje ima osobine učenja na daljinu (Huzjak, 2010). Net-generacija često kreira znanje iz neprovjerenih, nepouzdanih izvora poput Wikipedije (Keen, 2010., prema Bilić, 2015), te se govori o krizi profesionalizma, tj. vladavini neobrazovane rulje što može imati različite negativne posljedice u sustavu obrazovanja.

Velika greška kod nastavnika je kada oni sami misle da koriste moderne tehnologije pa u suvremenoj nastavi koriste isključivo „PowerPoint“ i tako imaju mišljenje da je to garancija uspješnijeg učenja od „klasične“ nastavne metode, tj. usmenog izlaganja (Matijević i Topolovčan, 2017). S obzirom na to da su naviknuti na brzinu u svim aktivnostima pripadnici net generacije ne dozvoljavaju pojavu nestrpljenja i dosade, te ih je nužno uključivati u zadatke i razne aktivnosti (Vidaković, 2013). Tapscott (2009) krivicu za nedostatak usredotočenosti net generacije pripisuje nastavnicima koji imaju dosadna i nezanimljiva predavanja. „Digitalne urođenike“ potrebno je dodatno educirati o neprihvatljivim ponašanjima tijekom nastave, kao što je npr. situacija kada se na nastavi informatike učenike nagradi igranjem računalnih igara, što za nastavnika nije vrijeme odmora od odgojno-obrazovnog rada (Krelja Kulenović, Vasiljević i Bodiš, 2013).

2011. godine UNESCO (2011:23) je objavio važan dokument za institucije s preporukama o IKT obrazovanju s tri nivoa kompetencija:

  • Razumjeti tehnologije i integrirati tehnološke kompetencije u kurikulum (tehnološka pismenost),
  • Korištenje tih kompetencija – za cilj ima produbljivanje znanja studenata, građana i radnog stanovništva i ciljem da primijene stečena znanja u školi za rješavanje složenih problema s kojima se susreću u stvarnome životu,
  • Stvaranje novih znanja – nastavnici ne bi trebali samo osmišljavati aktivnosti u učionici prema ciljevima nego i sudjelovati u razvoju programa unutar škole koji unaprjeđuju njihove ciljeve.

UNESCO (2011) predlaže kurikulumske ciljeve koje bi nastavnici trebali ostvariti prema modulima te su detaljnije prikazani u tablici 1.

Tablica 1. Ciljevi za nastavnike, prema UNESCO (2011).
image

Car (2013) u svojem radu zaključuje da je veliki izazov na pedagozima, nastavnicima i roditeljima da pokušaju razumjeti mlade i pripremiti ih za budućnost te kontinuirano integrirati vanjske utjecaje gdje je jako bitna teorija cjeloživotnog učenja. Bilić (2015) zaključuje da ne treba kriviti tehnologiju za probleme s novom generacijom, već da treba sagledati i odgajatelje (digitalne pridošlice) koji nisu pripremljeni za nove generacije. Kako bi se u prvome redu osposobilo nastavnike koji poučavaju djecu, nastavnike treba pripremiti već na nastavničkim fakultetima za nove scenarije i pitanja važna za školski život i djelovanje (Matijević i Topolovčan, 2017).

Zaključak

„Univerzalni“ recept poučavanja novih generacija učenika ne postoji, s obzirom na to da su svake godine učenici napredniji, te stoga treba neprestano primjenjivati druge, modernije i različite metode poučavanja. Shahneaz i sur. (2014) u svojem istraživanju zaključuju da se tehnologiju ne treba smatrati zasebnom cjelinom nego sastavnim dijelom poučavanja.

Metaforsko shvaćanje odgoja novih generacija navodi Gudjons (1994), govoreći o dva odgojitelja koje naziva „kipar“ i „vrtlar“. „Kipara“ opisuje kao osobu koja oblikuje odgajanika prema vlastitoj zamisli onoga što je prema njegovom shvaćanju odgoj, a „vrtlara“ promatra kao odgajatelja, tj. kao osobu koja stvara uvjete za razvoj i odgoj, gdje odgajanik postaje samostalniji.

Net generacije vrlo dobro prate nove tehnologije, ali nisu dovoljno dobro upoznati sa opasnostima koje vrebaju na internetu, te je nužan bolji odgoj, tj. netiquette (internetski bonton) koji detaljnije pojašnjava pravila i posljedice ponašanja na internetskim mrežama. Učitelji, „digitalni pridošlice“, moraju se potruditi oko pridobivanja učenika nove generacije, ali trebalo bi organizirati i radionice i razna predavanja kako bi se i učenike pokušalo „natjerati“ na prihvaćanje drugih načina rada i razmišljanja.

Literatura

  1. Benček, A. i Marenić, M. (2006). Motivacija učenika osnovne škole u nastavi matematike. Metodički obzori, 1(1), 104-117. Preuzeto s https://hrcak.srce.hr/11516
  2. Bilić, V. (2015). Načini učenja, online aktivnosti i ishodi odgoja net-generacije. U T. Gazdić-Alerić i M. Rijavec (Ur.), Istraživanje paradigmi djetinjstva, odgoja i obrazovanja (593-607). Zagreb: Učiteljski fakultet.
  3. Car, S. (2013). Adolescencija 21. stoljeća: društvena uvjetovanost, temeljne karakteristike i pedagoški izazovi. Pedagogijska istraživanja, 10(2), 285-292. Preuzeto s https://hrcak.srce.hr/129673
  4. Clemence, M. i Shrimpton, H. (2017). Millennial myths and realities. London: Ipsos MORI.
  5. Fernández-Cruz, F. J. i Díaz, M. (2016). Teachers generation Z and their digital skills. Media Education Journal, XXIV(46), 97-105.
  6. Generational breakdown: info about all of the generations. (2016). Preuzeto s The center for Generational Kinetics: https://genhq.com/faq-info-about-generations/
  7. Generations x, y, z and the orhers. (2018). Preuzeto s Social marketing: http://socialmarketing.org/archives/generations-xy-z-and-the-others/
  8. Gudjons, H. (1994). Pedagogija – temeljna znanja. Zagreb: Educa.
  9. Huzjak, M. (2010). Obrazovanje na distancu i e-učenje u likovnoj kulturi. Metodika, 11(20), 8-22. Preuzeto s https://hrcak.srce.hr/61529
  10. Keen, A. (2010). The Cult of the Amateur : How Today’s Internet Is Killing Our Culture. New York: Doubleday/Currency.
  11. Krelja Kurelović, E., Vasiljević, B. i Bodiš, S. (2013). Odgojna komponenta u nastavi informatike. Metodički obzori, 8(2013)1(17), 5-13. Preuzeto s https://hrcak.srce.hr/106245
  12. Kušić, S. (2010). Online društvene mreže i društveno umrežavanje kod učenika osnovne škole: navike facebook generacije. Škola i život, LVI(24), 103-125. Preuzeto s https://hrcak.srce.hr/63281
  13. Lisek, J. i Brkljačić, T. (2012). Tko nam to dolazi? Korištenje informacijske i komunikacijske tehnologije (ICT) i stilovi učenja kod novoupisanoga naraštaja studenata FER-a. Vjesnik bibliotekara Hrvatske, 55(3-4), 29-52.
  14. Mandarić, V. (2012). Novi mediji i rizično ponašanje djece i mladih. Bogoslovska smotra, 82(1), 131-149.
  15. Matijević, M. (2013). Multimedijska i konstruktivistička didaktika u učionici iz 19. stoljeća. U N. Hrvatić i A. Klapan (Ur.), Pedagogija i kultura (291-299). Zagreb: Pedagogija i kultura.
  16. Matijević, M. (2014). Učitelji, nastavnici i pedagozi između ciljeva i evaluacije u nastavi. Pedagogijska istraživanja, 11(1), 59-76.
  17. Matijević, M. (2017). Na tragu didaktike nastave za net-generacije. U M. Matijević, (Ur.), Nastava i škola za net-generacije (19-46). Zagreb: Učiteljski fakultet.
  18. Matijević, M. i Topolovčan, T. (2017). Izazovi i trendovi u multimedijskoj didaktici. Zavod za znanstvenoistraživački i umjetnički rad HAZU u Bjelovaru, 11, 87-99.
  19. Negroponte, N. (1995). Beeing digital. New York: Alfred A. Knopf.
  20. Oblinger, D. G. (2005). Educating the net generation. Washington: DC: EDUCAUSE.
  21. Papert, S. (1980). Mindstorms: children, computers, and powerful ideas. New York: Basic Books.
  22. Prensky, M. (2001). Digital Natives, Digital Immigrants. On the Horizon, 9(5), 3-6. Preuzeto 4. 1 2019 iz Edupoint, CARNet: http://edupoint.carnet.hr/casopis/40/clanci/3
  23. Previšić, V. (2007). Pedagogija: prema cjeloživotnom obrazovanju i društvu znanja. Pedagogijska istraživanja, 4(2), 179-186. Preuzeto s https://hrcak.srce.hr/118322
  24. Rijavec, M., Miljković, D. i Brdar, I. (2008). Pozitivna psihologija. Zagreb: IEP d.o.o.
  25. Rivoltella, P. C. (2002). Internet i odgoj. Analiza pedagoških modela i smjernice za razmišljanje. Kateheza, 24(3), 265-280.
  26. Sejtanić, S. (2016). Stilovi rada nastavnika. Mostar: Univerzitet „Džemal Bijedić“ u Mostaru, Nastavnički fakultet.
  27. Shahneaz, M. A., Akhter, S. i Yasmin, N. (2014). The impact of teacher and technology in class room. Journal of education and practice, 5(27), 79-82.
  28. Silov, M. (2007). Odgoj i teorija smisla. Odgojne znanosti, 9(1), 75-89.
  29. Tapscott, D. (2009). Grown Up Digital: How the net generation is changing the world. New York: Emerald Group Publishing Limited.
  30. UNESCO. (2011). UNESCO ICT competency framework for teachers. Pariz: Unesco. Preuzeto s https://unesdoc.unesco.org/ark:/48223/pf0000213475
  31. Vidak, I. (2014). Facebook, komunikacija 21. stoljeća. Praktični menadžment, 5(1), 48-52.
  32. Vidaković, M. (2013). Net generacija i e-učenje: savremena obrazovna revolucija. Digitalne medijske tehnologije i društveno-obrazovne promene, 3, 255-266.
  33. Vojvodić, K. i Matić, M. (2015). Online kupovni obrasci generacije Y. Market-Tržište, 27(2), 171-188. Preuzeto s https://hrcak.srce.hr/151320
  34. Vrcelj, S., Klapan, A. i Kušić, S. (2009). Homo Zappiensi – kreatori nove škole // Buduća škola – Škola budućnosti. U N. Potkonjak (Ur.), “будућа школа” (“Buduća škola”), Zbornik radova sa naučnog skupa, 2. dio (751-763). Beograd: Srpska akademija obrazovanja.

Školstvo u Vijetnamu

milena_kranjcec

Milena Kranjčec, prof. razredne nastave

Kada putujem svijetom, uvijek me privlači upoznavanje njihovog obrazovanja. Dakle, naravno, putujući Vijetnamom, imala sam priliku vidjeti veću školu u Ho Chi Minhu i malu seosku školu u selu u južnom Vijetnamu, u blizini Kambodže. Razgovarala sam s učiteljicom seoske škole, učiteljicom Nguyen (zanimljivo je da čak 40% Vijetnamaca ima isto prezime). Vijetnamci vole upoznati nove ljude, pa su turisti dobrodošli i u školama i drugim obrazovnim ustanovama. Imala sam sreće jer sam na putu upoznala mnogo dobrih ljudi.

Obavila sam zanimljiv intervju o toku obrazovanja učenika, o profesiji učitelja i o uključenosti roditelja u školu.

Ključne riječi: Vijetnam, obrazovanje, učiteljica, učenici, Slika1roditelji.

Kada djeca ulaze u školu?

Kad dopune 6 godina.

Slika 1. Učenici u Ho Chi Minhu

Pohađaju li sva djeca vrtić prije škole?

Danas većina djece pohađa vrtić.

Je li vrtić odvojen od osnovne škole?

Vrtići su odvojeni od škola.

Koliko traje osnovno obrazovanje?

Školovanje traje pet godina.

Slika2Slika 2. “Vođa – Ho Chi Minh” još je prisutan u školama

Gdje nastavljaju školovanje?

Školovanje nastavljaju na višoj razini, bilo u istoj školi s osnovnom školom ili u drugoj zgradi.

Koliko sati tjedno provode učenici u školi?

Nastava traje oko 25 sati tjedno.

Kada započinje nastava ujutro i kada završava? Koliko dana u tjednu su u školi, kada?

Nastava je različita na selu i u gradu. Na selu učenici počinju u 7 ujutro, a završavaju u 12 sati. U gradu isto počinju u 7 ujutro, a završavaju popodne između 15 i 16 sati. Većina njih ima nastavu od ponedjeljka do petka, a povremeno i subotom.

Koliko traje jedan školski sat?

Školski sat traje 45 minuta.

Koliko vremena traje pauza i što učenici rade?

Tijekom pauze igraju se u dvorištu. Imaju malu pauzu od 5 minuta i veliku pauzu od 20 – 30 minuta.

slika3slika4
Slika 3. i 4.: Kratka i duga pauza – na igralištu – u gradu

Kada imaju učenici godišnji odmor i koliko traje?

Učenici su za novu godinu slobodni dva do tri tjedna, a dva mjeseca imaju ljetni odmor.

Koje predmete imaju na rasporedu?

Njihovi nastavni predmeti su: vijetnamski jezik, matematika, moral, prirodoslovlje, društvene znanosti, pisanje, glazba, umjetnost, povijest (Ho Chi Minh u 6. razredu).

Imaju li dodatnu nastavu za bolje učenike i dopunsku nastavu za slabije učenike?

Učenici imaju dodatnu i dopunsku nastavu.

Kako je s domaćom zadaćom – koliko, kakva je in što, ako je ne naprave?

Učenici imaju mnogo domaćih zadaća. Ako je ne naprave, za kaznu dobivaju dodatni domaći zadatak ili su vrlo nisko ocijenjeni.

Postoje li: sportski dan, prirodoslovni dan, tehnički dan, kulturni dan, ekskurzije?

Imaju sve ove aktivnosti.

Tijekom posjeta ratnog muzeja u Ho Chi Minhu (War Remnants Museum) primijetila sam veliki broj djece koja su bila na kulturnom danu. Bili su izuzetno tihi, pristojni i disciplinirani.

slika5slika6
Slika 5. i 6.: U Muzeju

Što ako učenik nedostaje ili ne dolazi na nastavu?

Ako učenik nije u učionici, nazovu roditelje i razgovaraju. Međutim, ako učenik ima mnogo neopravdanih sati, isključen je iz škole.

Koliko je učenika u razredu – normativi?

U razredu je oko 40 do 60 učenika, ovisno o školi.

Jesu li učenici s poteškoćama u učenju u učionici zajedno s drugima ili imaju školu s prilagođenim programom?

Čvrsto ovisi o pojedincu. Također imaju škole s prilagođenim programom.

Jesu li učenici odvojeni po spolu?

Učenici nisu odvojeni po spolu.

Nose li učenici uniforme u školi?

Učenici imaju uniforme.

Imaju li izvannastavne aktivnosti u školi?

To nemaju u školama.

Kakvo je ocjenjivanje?

Imaju ocjene od 1 do 10, prva pozitivna ocjena je 5.

Koje jezike uče u osnovnoj školi?

Uče vijetnamski i engleski jezik. Za engleski jezik, škole zapošljavaju veliki broj stranih studenata koji govore engleski jezik. Oni su izuzetno bolje plaćeni u odnosu na vijetnamske učitelje.

Imaju li učenici u osnovnoj školi instrukcije?

Učenici se upoznaju s instrukcijama već na početku škole. Zbog nedostatka jutarnje nastave, posebno na selu, i velikog broja učenika u razredu (do 60 učenika), to prisiljava učenike i roditelje da održavaju kućnu nastavu u popodnevnim satima (instrukcije).

Kako se napreduje u sljedeći razred?

Ako su ocjene preniske, učenici ostaju u istom razredu još jednu godinu.

Jesu li obroci organizirani u školi? Tko plaća?

Obroci su organizirani u školama i plaćaju ih roditelji.

Što je fokus u školi?

Veliki naglasak stavlja se na vijetnamski jezik i matematiku.

Što je s učenicima koji rade prekršaje?

U školu dolaze roditelji, a učenici dobiju lošu ocjenu za ponašanje.

Kako učitelji discipliniraju učenike?

Učenici su još uvijek fizički kažnjeni – dobiju po prstima ili ih povlače za uho.

Kako je s kupovanjem radnih knjiga i pribora?

Sve što djeca trebaju za školu kupuju roditelji, ništa ne dobiju od države.

Obrazovanje za profesiju učitelja

Koliko godina traje obrazovanje za učitelja u osnovnoj školi?

Školovanje traje najmanje 3 godine.

Kakvo obrazovanje imaju učitelji?

Svatko tko završi tri godine sveučilišta ili fakultet za nastavnike može predavati.

Kako su zastupljeni učitelji s obzirom na spol?

Mnogo više je žena.

Daje li škola računala učiteljima, kupuju li ih sami ili ih imaju u školi?

Računala imaju u školi.

Kakve su njihove plaće?

Plaće se kreću u rasponu od 270 do 350 eura.

Koliko su učitelji slobodni?

Učitelji su slobodni baš kao i učenici, malo kraći je ljetni odmor.

Napreduju li učitelji tijekom svoje službe i kako?

Učitelji napreduju na vodeće pozicije.

Nose li učitelji uniforme?

Učitelji nose tradicionalnu odjeću na određene dane – blagdane, dane sjećanja, posjete i posebne prigode.

Tko je osim učitelja još zaposlen u školama?

Zaposleni su još domar, čistačice i zaštitari.

Tko vodi školu?

Ravnatelj vodi školu.

Kako roditelji sudjeluju sa školom?

Roditelji imaju roditeljski odbor koji komunicira s upravom škole. Roditelji plaćaju svojoj djeci obrazovanje na svim razinama: osnovnoj, srednjoj školi i sveučilištu. Budući da vlada nije imala dovoljno novca za isplatu nastavničkih plaća, financijski teret pao je na njihove roditelje – kapitalistički školski sistem.

Kako prate rad svoje djece?

Roditelji dolaze na sastanke sa učiteljima. Učitelji bilježe ocjene/komentare učenika u knjige. Bilješke onda šalju roditeljima.

Kako djeca dolaze u školu i iz nje (roditelji, škola, autobus)?

Roditelji sami organiziraju prijevoz, za dolazak i polazak. Škola organizira autobusni prijevoz samo ako roditelji plaćaju.

slika7slka8
Slika 7. i 8.: Djecu dovezu i odvezu njihovi roditelji

Imaju li knjižnicu, računalnu učionicu, teretanu u školi?

Imaju knjižnicu i računalnu učionicu. Međutim, nemaju teretane jer je teretana vani.

Kakva je oprema učionica?

Učionice su obično opremljene s manje tehnologije i manje didaktičkih pomagala nego kod nas.

Postoji li razlika u pogledu školske opreme u gradu i na selu?

Škole u gradu su bolje opremljene i djeca imaju i bolje radne uvjete.

slika9Slika10
Slika 9. i 10.: Učiteljice u ruralnoj školi

Kolika je stopa pismenosti u državi?

Prema podacima, oko 97%.

Zaključak

Školovanje u Vijetnamu je vrlo skupa stvar. Ako želite ići u školu u Vijetnamu, sve se mora platiti. Veliki problem, posebno za siromašne, su skupe škole, velika udaljenost od škola i školske uniforme.

slika11slika12
Slika 11. i 12. Prodaja školskih uniformi na tržnici i učenici na putu u školu

Siromašni imaju niže mogućnosti za obrazovanje. Nakon obvezne osnovne škole, koja traje od šest do jedanaest godina, roditelji mogu upisati svoju djecu u strukovne škole.

Djeca koju viđamo na ulici i nude nam svakakve stvari, ne pohađaju škole ili su tamo neredno… Dječji rad je vrlo važan za obitelj jer pomaže obitelji da preživi.

slika13Međutim, za visoko obrazovanje svoje djece većina roditelja mora prodati dio imovine, posuditi novac od rodbine i prijatelja ili posuditi bankarski kredit.

Ovo je samo isječak iz školskog života djece u Vijetnamu.

Slika 13. Učiteljica Nguyen i njezinim kćerima

Fotografije: osoban arhiv

Kina: 128 učenika u učionici

bostjan_hribar

Boštjan Hribar

Sažetak

Autor Boštjan Hribar, godinu dana učio je engleski jezik u Kini u privatnoj školi. Njegov posao je bio poboljšati engleski rječnik studenata i pripremiti ih za usmeni dio mature. U roku od godinu dana upoznao je pravi i teški život kineskih studenata i nastavnika. Konkurencija među studentima postoji još od vrtića. Oni podučavaju mandarinski jezik, matematiku, glazbu, sport, uzorno ponašanje, znanstvenu bazu i povijest Kine. Vrlo je važno da djeca što prije nauče i postignu natprosječne rezultate. Jer to je jedini način da se izdvoje iz gomile vršnjaka koji su im konkurentni već u vrtiću. Djeca su naviknuta na stroge metode rada, učenje razumom, individualnost i mehaničko ponavljanje za odgajateljima. Mandarinski kineski jezik je nacionalni jezik Kine i službeni jezik, koji se uči u svim školama Kine i Tajvana. Piše se hanskim i fonetskim pismom.

Ključne riječi: Kina, obrazovanje, TEFL, privatna škola, konkurencija, život učenika.

DSCN3412 (1)
Slika 1. Djeca u vrtiću. Ruke na leđima, kako bi sjedili uspravno.

U 6.00 sati ujutro, probudila bi nas, svaki dan glazba (obično kineska klasika) na školskom kampusu. To je bio početak radnog dana za studente i učitelje. U 6.30 sati ujutro počele su nastave u učionicama, koje su se održavale u tišini do 8 sati. Zatim bi uslijedila pauza od 20 minuta za doručak. Ujutro bismo proveli 5 sati za učenje, što bi završilo u 12.00 sati. Riža je obavezan obrok za ručak u plastičnoj posudi sličnoj frizbiju, sa biljnim dodacima, ponekad i mesom. Pauza. U 14.00 sati se ponovno oglasila glazba na kampusu, najavivši početak popodnevne lekcije. Zadatak učenica bio je skupljati smeće u školskom okruženju. Prvi poslijepodnevni sat počeo bi u 14.15, lekcija bi trajala do 17.20. Izbor jela za večeru bio je sličan izboru za ručak. Učenje se nastavilo od 19:00 nadalje. Svaki dan. Mnogo puta sam se stidio u dubini svoje duše, kada bi me glazba probudila u polusnu, dok sam spavao u toplom krevetu, koja bi u 21.45 najavila kraj lekcije. 7000 učenika i 350 nastavnika ispunilo bi nastavničke obveze toga dana i otišli bi na spavanje. Svaki dan. DSCN4479
 

Slika 2. Raspored studenata u ovoj školi: 6.30-7.45 (učenje), 7.45-8.15 (doručak), 8.15-12.00 (nastava), 12.00-14.15 (ručak), 14.15-17.30 (nastava) i 17.30-21.45 (učenje).

 

Učenici i studenti srednje škole Duchang (provincija Jianxi) mogu otići kući samo dva puta mjesečno. U petak poslijepodne, autobusi bi ih čekali na školskom dvorištu, a vratili bi se u nedjelju. Moj je zadatak bio poboljšati engleski rječnik studenata i pripremiti ih za usmeni dio mature. Podučavao sam četiri sata dnevno, radionica je trajala od ponedjeljka do petka. Neuk (kao što sam bio na početku) probudio bih učenike, koji su spavali tijekom nastave, i podsjetio ih na “europske obrazovne stavove” o nepoštivanju (spavanju). Umorni studenti usmjerili bi oči prema tlu, neki su se čak i ispričali. Kada sam upoznao njihovu svakodnevnu rutinu, više ih nisam budio. Podučavao sam 21 odjel. Najveći broj učeniku u jednom odjelu bio je 128, a u najmanjem (samo) 58 učenika. Znati barem većinu po imenu – znanstvena fantastika. Disciplina i posao. IMG_1361

Slika 3. Učenici pod strogim okom vojnika pripremaju se za državno slavlje. Nekoliko sati dnevno vježbaju. Čast je nositi vojnu uniformu, tako da se zanemarivanje pravila tijekom vježbe odmah kažnjava.

Kada bi učitelj došao na sat i zakoračio na povišenu platformu, učenici bi ustali i odpjevali domoljubnu pjesmu. Osim individualnog pristupa i sličnih “pristupa učenju”, rad se temeljio na mehaničkom, grupnom i glasnom ponavljanju sadržaja. Učenici bi dobili udžbenik i radnu knjižicu (bez fotografija) za svaki predmet, koji bi bio obrađen u roku od tri mjeseca. Svake godine zamijenjuju četiri seta udžbenika. Nakon tri mjeseca pisali bi testove tjedan dana i vrednovali znanje iz svih predmeta. Bio je to najstresniji tjedan za studente i učitelje. Neki učitelji su morali ispraviti 1000 (!) testova za nekoliko dana. Ako bi učitelj došao u razred nakon školskog zvona, bio bi kažnjen sa 100 yuana. U kutu svakog razreda, kamera se koristila za praćenje učiteljeve točnosti/prisutnosti. Škola je također imala zaposlenika, nezavisnog inspektora, koji je u svakom razredu osobno provjeravao prisutnost učitelja (koji bi ga popisao u registar nazočnih). Klasifikatori su bili najprometniji i financijski najteži. Ako su učenici slabo učili, na primjer, matematiku, škola bi kaznila i učitelja matematike i razrednog učitelja. To pravilo vrijedi za sve predmetne učitelje i za razred. Učenici žive u hostelima, brinu se sami o sebi. U sobi se nalazile dva kreveta na kat, stol i svjetlo. Nema radijatora i interneta. Tijekom zime učio sam u jakni, kapi i rukavicama. Da ne spominjem učenike koji su cijeli dan sjedili u hladnim učionicama. Ako bi razbili staklo na prozoru, morali bi sami platiti štetu. Budući da nisu imali novca, pokrili bi prozore novinama ili udžbenicima.
    Danas sam slovenskim studentima dao domaću zadaću, da zagrle roditelje i zahvale im se weiza sve. ”Zašto? Danas nije praznik.” bio je odgovor.

Slika 4. Djeca u privatnom vrtiću na predstavi za roditelje. Starija djeca su u plavoj i ružičastoj odjeći, a najmlađi su u vojnim uniformama i narodnim nošnjama.

 

Zaključak

Kina je zemlja od 1.3 milijardi stanovnika u kojoj barem njih pola želi učiti engleski jezik, jer znanje engleskog jezika omogućuje komunikaciju sa svijetom i donosi zaradu. Učenje engleskog jezika sa stranim učiteljima je stvar prestiža. Potražnja za učiteljima engleskog jezika je tolika da ne može biti zadovoljena i upravo zato je moguće nekad dobiti posao bez kvalifikacija i iskustva. Trebali biste biti visoko obrazovani (Bachelor’s degree). Engleski bi vam trebao biti materinji jezik, a ako nije onda biste barem trebali posjedovati diplomu Bachelora iz zemlje engleskog govornog područja. Trebali biste biti certificirani učitelj engleskog jezika, odnosno imati TEFL/TESOL certifikat, imati minimalno dvije godine radnog iskustva i morate biti stariji od 25 godina. Uvijek morate podnijeti medicinska izvješća. Pronaći posao učitelja engleskog jezika u Kini nije teško, ali pronaći dobru školu koja nudi korektne uvijete i poštuje ih, nije jednostavno.

Fotografije (Hribar Boštjan)

Tjedan cjeloživotnog učenja

u zagrebačkoj Industrijskoj strojarskoj školi

ivaB_josipF_kristinkaL

Iva Bojčić, Josip Filić i Kristinka Lemaić

Tjedan cjeloživotnog učenja nacionalna je obrazovna kampanja čiji je cilj podizanje svijesti o važnosti učenja i obrazovanja. Radi se o UNESCO-ovoj inicijativi koja je pokrenuta 1999. godine, a svake godine obilježava se u brojnim zemljama na svim kontinentima kako bi se javnost senzibilizirala za cjeloživotno učenje, kako bi se promicala kultura učenja te potaknula osobna motivacija. Agencija za strukovno obrazovanje i obrazovanje odraslih i ove godine, od 30. rujna do 6. listopada, organizirala je 13. Tjedan cjeloživotnog učenja, nacionalnu obrazovnu kampanju u kojoj se građanima na neposredan, često i neformalan način, prenosi poruka o važnosti obrazovanja i učenja.

image

Kroz brojne aktivnosti u sklopu Tjedna građane se motivira da se uključe u neki oblik imageučenja, pri čemu je važno istaknuti da učenje ne treba shvatiti isključivo kao formalno školovanje ili nešto što se odnosi samo na mlađu životnu dob – učiti se može i kroz razne neformalne oblike, tečajeve, radionice, predavanja, kao i samostalno (npr. čitajući), a vrijedan oblik učenja je i iskustveno učenje. Brojne institucije organiziraju dane otvorenih vrata i druge slične aktivnosti, usmjerene na upoznavanje javnosti sa svojim radom.

Učenici i nastavnici ISŠ-a Iva Bojčić, Josip Filić, Kristinka Lemaić i Mate Sabol sudjelovali su u ovogodišnjem Tjednu cjeloživotnog učenja organiziravši interaktivnu izložbu i tri radionice.

Interaktivna izložba prezentacije rada vacuum forming uređaja za izradu kalupa za odljevak održana je s ciljem upoznavanja posjetitelja s projektom izrade samog uređaja, imagepredstavljena im je ideja i ponuđene smjernice za razvoj novih inovativnih i kreativnih rješenja. Učenici zagrebačke Industrijske strojarske škole, uz pomoć nastavnika, prezentirali su rad vacuum forming uređaja za izradu kalupa za odljevak u koji se ulijeva rastopljena baza sapuna kako bi se dobio gotov proizvod – personalizirani sapun za posjetitelja. Posjetitelji sami biraju kalup, boju i miris za sapun. Učenici su prezentirali i elaborat u kojem su detaljno razradili postupke rada:

  • planiranje materijala, alata i uređaja,
  • planiranje postupaka izrade uređaja,
  • definiranje izvora opasnosti i rada na siguran način,
  • izrada tehničko-tehnološke dokumentacije.

Pri imagekorištenju uređaja upotrebljavaju se dvije strojarske tehnologije – toplo oblikovanje polimera i lijevanje u kalup. Učenici su za svoj rad osvojili brončanu medalju na Državnom natjecanju učenika strukovnih škola WorldSkills Croatia 2019 u organizaciji Agencije za strukovno obrazovanje i obrazovanje odraslih kao i brončanu medalju na Izložbi inovacija I3G u Ivanić-Gradu. Područje primjene vacuum forming uređaja doista je široko. Uređaj je primjenjiv za osobne potrebe, ali i za manje radionice. Upotrebom uređaja moguće je proizvoditi različite željene oblike sapuna koristeći termo foliju za izradu kalupa, a mogu se izrađivati i male posudice za cvijeće ili je čak, u kontroliranim i higijenskim uvjetima, moguće izraditi kalupe u koje se može ulijevati rastopljena čokolada kako bi se dobile čokoladne praline. Jedna od mogućnosti je i ulijevanje smjese gipsa i vode u kalup kako bi se lijepljenjem magneta na gipsani odljevak dobio promotivni proizvod – magnet za hladnjak. Važno je imati dobar kalup, tj. zanimljiv model za oblikovanje kalupa. Uređaj je siguran za okolinu, ne proizvodi štetne plinove, nije previše bučan, a i ekonomičan je jer mu se potrošnja električne energije kreće na razini potrošnje usisavača i grijača za kućanstva s obzirom na to da su to jedina dva električna dijela uređaja. Na Danu poduzetnika 2019., u organizaciji Hrvatske udruge poslodavaca, dodijeljene su nagrade najboljim poduzetničkim idejama timova srednjih škola Republike Hrvatske, a među pet najboljih projekata, između 146 dospjelih projekata, bio je projekt učenika zagrebačke Industrijske strojarske škole „Vacuum forming uređaj za izradu kalupa za odljevak“.

Radionica izrade životopisa i načina prezentiranja strukovnih vještina imala je cilj sudionike radionice upoznati s pravilima izrade životopisa i molbe za posao koja su podložna promjenama i koja su vezana uz trenutni način života i komunikacijska sredstva. Sudionici su posebno bili informirani o načinu prezentiranja strukovnih vještina kako bi se na najbolji način predstavili u svijetu rada.

Polaznici radionice upoznati su s:

  • poželjnim izgledom i formatom fotografije koja se prilaže
  • važnošću preglednosti podataka
  • važnošću pravopisne i gramatičke ispravnosti
  • potrebom sistematičnosti prikaza

Također su informirani o pogodnosti traženja preporuke poslodavca ili mentora, ravnatelja i voditelja škole o radu na praktičnoj nastavi koja dodatno može pospješiti zapošljavanje pri traženom natječaju.

Radionica izradimagee webinara – otvaranje virtualne sobe, priprema i održavanje ostvarila je cilj jer su svi sudionici radionice izradili svoj prvi webinar. Webinari (eng. webinar – web based seminar) postaju sve popularniji alat koji jednostavno, bez troškova i velikih zahtjeva za korisnike omogućava komunikaciju i razne oblike suradnje i skupnoga rada. Sustav za webinare omogućava održavanje predavanja, radionica i seminara koji se prenose internetom, a uključuju video, audio i tekstnu komunikaciju među korisnicima. Glavna značajka webinara njihova je interaktivnost, odnosno mogućnost davanja, primanja i komentiranja informacije, što oimagemogućava interakciju između predavača i sudionika koji se nalaze na više različitih fizičkih lokacija. Usluga, koju je uspostavio Centar za e-učenje Sveučilišnog računskog centra, omogućava sudionicima radionice otvaranje virtualne sobe u kojoj sudionik može pripremati i održavati webinare, definirati način pristupa webinarima, radnu površinu, sudionike i njihove uloge. U svakoj virtualnoj sobi standardno su unaprijed definirane tri radne površine: za razmjenu, za suradnju i za diskusiju, a sudionik radionice može otvoriti i izraditi nove radne površine i kombinirati dostupne alate u sustavu. U sustavu postoji više uloga, a osoba kojoj se odobri otvaranje imagesobe za webinar ima ulogu domaćina. Sudionike webinara domaćin poziva u sobu pozivnicom preko e-pošte koja sadrži dan i sat/vrijeme webinara te URL-adresu sobe, a sudionike može unaprijed upisati u webinar ili im odobriti ulazak prije samoga webinara. Sustav također omogućava snimanje webinara radi njegova eventualnoga kasnijeg prikazivanja. Ovaj alat za e-učenje sigurno će biti zanimljiv svima koji drže nastavu na raznim lokacijama ili žele održati seminare ili konzultacije s osobama koje se nalaze bilo gdje u svijetu. Webinari omogućavaju prisutnost i slikom i glasom, a ujedno i uštedu visokih troškova putovanja.

Polaznici radionice naučili su:

  • otvoriti virtualnu sobu za webinar
  • dizajnirati radnu površinu webinara
  • upotrijebiti alate dostupne unutar sustava za webinare
  • poslati pozivnicu sudionicima webinara
  • odobriti ulazak sudionicima webinara
  • rasporediti sudionike webinara i njihove uloge
  • upotrijebiti druge mrežne alate (npr. Mentimeter za anketiranje sudionika webinara)
  • snimiti webinar.

Radionica Kahoot – digitalni alat za kvizove temeljen na igri održana je s ciljem da sudionici imagekreiraju svoj korisnički račun i izrade Kahoot kviz. Kahoot je interaktivni digitalni alat namijenjen za izradu kvizova. Važno je naglasiti kako alat intenzivno koristi elemente učenja igrom u stvarnom vremenu. Alat je osmišljen na način da se pitanje prikazuje sudionicima (npr. preko projektora) kako bi ga mogli pročitati i nakon pet sekundi započinje se s odbrojavanjem i prikazuju se odgovori označeni bojama i oblicima. Sudionici na svojim uređajima s kojima pristupaju kvizu imaju prikazane samo odgovarajuće boje i oblike vezane za odgovore (bez teksta odgovora) i odabiru ono polje koje označuje odgovor za koji smatraju da je točan. Nakon svakog odgovora dobivaju povratnu informaciju o tome jesu li odabrali točan odgovor, koliko su bodova osvojili, poredak na ljestvici prema rezultatima ocjenjivanja i ukupan broj bodova koji su do sada osvojili. Na ekranu se voditelju kviza prikazuje, nakon svakog pitanja, koliko je sudionika odabralo koji odgovor i konačna ljestvica poretka gdje je prikazano pet sudionika s najviše bodova.

imageČuli smo mnogo puta da nas upravo učenje čini znatiželjnima od rođenja, a sposobnost neprestanog učenja određuje nas. Ne treba posebno naglašavati da se to odnosi na pojedince, društva i cijele zajednice jer nam učenje osigurava: osobni rast i razvoj, zapošljivost i napredovanje u karijeri, veći spektar zanimanja, bogatiji društveni život i sposobnost da sami kreiramo svoju budućnost.

Primjeri socijalne isključenosti u osnovnoj školi

mateja_PE

Mateja Pučko Erhatič

Socijalna isključenost je jedan od glavnih problema koji se svakodnevno događaju u školama širom svijeta. Današnje društvo temelji se na znanju, stoga je i isključujuće za one, koji ga nemaju dovoljno, a škola djeluje po istom principu. U procesu obrazovanja treba škola kao institucija socijalne uključenosti učeniku posvetiti posebnu pažnju i suprotstavit se s neodobravanjem isključenosti, s promocijom socijalne uključenosti u kontekstu školovanja, te aktivnostima uključivanja stigmatiziranih pojedinaca i skupina. Mnogo možemo učiniti kroz podizanje svijesti o nasilju i njegovom smanjenju, poboljšanju pedagoškog rada, društvenog ponašanja i učenja nenasilnih oblika izražavanja osjećaja

Ključne riječi: socijalna isključenost, škola, obrazovanje

Uvod

Koncept socijalne isključenosti je složen, širok i višedimenzionalan. Socijalna isključenost u širem smislu sadrži civilnu, ekonomsku, socijalnu i međuljudsku dimenziju, a u okviru tih dimenzija područja, u kojima se pojedinac može isključiti. Kada se isključenost akumulira u nekoliko dimenzija ili u nekoliko područja unutar dimenzija, to je šira društvena isključenost.

Socijalna isključenost je proces, koji lišava pojedince i obitelji, skupine i susjedstva resursa, potrebnih za sudjelovanje u društvenim, ekonomskim i političkim aktivnostima društva u cjelini. Ovaj proces uglavnom je posljedica siromaštva i niskih prihoda, ali ga dodatno jačaju drugi čimbenici, kao što su diskriminacija, nisko obrazovanje i loši životni uvjeti. U tom procesu, ljudi su za dugo vrijeme bili odsječeni od institucija i usluga, društvenih mreža i razvojnih mogućnosti, u kojima uživa većina društva. (Martinjak, 2003)

U društvu, u kojem je temeljna vrijednost moć, bilo da se ona odražava u novcu, u društvenom stanju, ili je čisto fizička, najviše su izloženi riziku i najranjiviji oni, koji ili zbog svoje mladosti (djeca), svoje dobi (stariji), bolesti (bolesnici i osobe s invaliditetom), različitosti (marginalne skupine – alkoholičari, ovisnici o drogama, etničke skupine) ili zbog spola (žene), nemaju dovoljan potencijal za ulazak u otvorenu bitku ili natjecanje, u kojima se ne određuju uobičajena pravila igre (ili se mijenjaju prema potrebama odlučujućih igrača).

Pojava (nastanak) socijalne isključenosti u školi

Socijalna isključenost je jedan od glavnih problema, koji se svakodnevno događaju u školama širom svijeta. Problem modernog društva, društvena isključenost je i problem škole, jer je škola odraz društvenih zbivanja, u njoj nastaju i doživljavaju se sva proturječja i napetosti.

Škola može utjecati na društvenu uključenost i socijalnu isključenost. Zato školu smatramo društvenim prostorom unutar koncepta društvenog kapitala. To se događa u modernom društvu kao odgovor na potrebu za novom definicijom i razumijevanjem njegove društvene strukture. Društveni kapital je nova kategorija, uključena i definirana fenomenima modernog društva. (Kobolt, 2010)

Današnje društvo temelji se na znanju, stoga je i isključujuće za one, koji ga nemaju dovoljno, a škola djeluje po istom principu. Stoga se individualna pažnja ne bi trebala usredotočiti samo na povećanje ljudskog kapitala, nego na ono, što je ono, što pojedincu čini život lakšim. Uvijek su bili odnosi s drugima i život u toleranciji i solidarnosti, ali danas su potpuno zanemareni. Ponovno naučiti živjeti zajedno s drugima je načelo, koje će pojedincu olakšati odlazak u društvo i nadvladat će egoizam. (Košir, 2013)

Ulaganje u društvo koje uči, u ljudski kapital, isključuje skupine, koje se u školskom sustavu smatraju marginalnim.

Šetajući školskim hodnicima, vidimo svaku vrstu sukoba između učenika. Ti sukobi su tipični za školske dane, bilo da je riječ o drugačijem stilu odijevanja, karakteru učenika, različitom ukusu za glazbu… Mladi ljudi često isključuju svoje vršnjake iz društva zbog izgleda, a da ih prije toga ne upoznaju, te im stoga ne daju priliku, da se pridruže i uživaju u društvu, kao što ga svi vide. Neki učenici prečesto ne shvaćaju, da neki oduvijek imaju probleme, a možda sami uopće nisu krivi za njih.

Nitko ne zaslužuje samoću, a to možemo riješiti samo razgovorima, kroz kojeg možemo utvrditi, zašto učenik uopće ima problem i ljubazno razgovarati s njim.

Eliminacija različitih i izražavanje pripadnosti grupi, koja simbolički predstavlja uspjeh u društvu i osmišljena je tako, da isključuje i prezire one, koji su na ovaj ili onaj način različiti, normalna je pojava u procesu odrastanja, stvaranja osobne i kolektivne identitete. U procesu obrazovanja, treba škola kao institucija socijalne uključenosti takvom učeniku posvetiti posebnu pažnju i suprotstavit se sa neodobravanjem isključenosti, sa promocijom socijalne uključenosti u kontekstu školovanja, te aktivnostima uključivanja stigmatiziranih pojedinaca i skupina. Također je zadatak škole, da aktivno gradi međugeneracijsku solidarnost kroz praktične aktivnosti, koje uspostavljaju društvene kontakte među generacijama.

Nasilje među mladima postaje sve uobičajenije, pa čak ni učenici osnovnih škola to ne mogu izbjeći. Posebno su izložena djeca iz mješovitih i jednoroditeljskih obitelji. Oni, koji su po karakteru mirni, nisu izloženi, ali ih većina nije vidljiva.

U posljednje vrijeme problem zlostavljanja se povećava. Govorimo o nasilju, kada djeca sa namjerom ili sa grupom nastupaju prema drugoj djeci agresivno, ih napadaju i fizički povređuju. Žrtve se obično same ne mogu braniti. Nasilje može biti u obliku prijetnji, tjelesnih ozljeda, odbijanja, ismijavanja, otuđenja, vandalizma …

Maltretiranje u školi najčešće se manifestira udarcima, uništavanjem, oštećenjem opreme drugog učenika, bacanjem stvari s prozora, ruganjem i verbalnim nasiljem.

Druga vrsta zlostavljanja je namjerno isključivanje djeteta iz grupnih igara. Ti su incidenti za dijete izuzetno teški. U školama se često najčešće događaju u toaletima, hodnicima i drugim mjestima, gdje nema kontrole nastavnika. Može se dogoditi čak i u učionici pored druge djece, koja često ne pomažu žrtvama zbog nezainteresiranosti ili straha.

Čimbenici rizika u školi, koji potiču nasilje, a time i socijalnu isključenost, prvenstveno su različitost, školski uspjeh, društvena klima u grupi, koja uči, odnosi učenika i nastavnika. Čimbenici izvan škole su obitelj, socioekonomski status, vršnjaci, mediji i suvremeni ICT.

Zaključak

U školi puno radimo na prevenciji socijalne isključenosti. Mnogo možemo učiniti kroz podizanje svijesti o nasilju i njegovom smanjenju, poboljšanju pedagoškog rada, društvenog ponašanja i učenja nenasilnih oblika izražavanja osjećaja. Škole nemaju nikakav utjecaj na strukturu i obiteljske odnose ili formiranje i izražavanje vrijednosti u prijateljskim grupama. Stoga je vrlo važno podići svijest javnosti o ovom problemu, podići svijest roditelja o poteškoćama, u kojima se njihova djeca nalaze i nudeći posebne programe za nenasilno ponašanje i bolju uključenost u društvo te osposobljavanje učitelja za uspješnije reagiranje u takvim situacijama, obuka vršnjačke medijacije itd.

Literatura

  1. Kobolt A. (2010). Izstopajoče vedenje in pedagoški izzivi. Ljubljana: Pedagoška fakulteta.
  2. Košir K. (2013). Socialni odnosi v šoli. Maribor: Subkulturni azil.
  3. Martinjak N. (2003). Socialno izključevanje, šola in nove oblike kapitala. Sodobna pedagogika 54 (5), 140–151.

Međunarodna suradnja u školama

damjana_marn

Damjana Marn

Sažetak

Današnje razdoblje snažne globalizacije usmjereno je na niz proširenja, promjena i inovacija. Tako je i obrazovanje podložno stalnim obnovama i promjenama. Učenicima se nude mogućnosti koje nisu primljene u prošlosti. Sama lekcija nudi inovacije i napredak u obrazovnoj tehnologiji, odnosima i znanju. Među ponuđenim dodatnim aktivnostima sve je češća mogućnost sudjelovanja u međunarodnim projektima, učenje stranih jezika i sudjelovanje u međunarodnim razmjenama. Sve je to sve manje domena samo u sveučilišnim i srednjoškolskim krugovima, jasno je da međunarodna suradnja i razmjene danas nisu rijetkost ni u području osnovnog obrazovanja. Višegodišnja međunarodna suradnja škola u programima Europske zajednice već je donijela određene promjene i učinke na pojedince i sve uključene organizacije. U posljednje vrijeme prvenstveno je da slovenski školski sustav usvoji filozofiju komparativnog pogleda na sve ključne međunarodne ciljeve, pokrete i procese u području obrazovanja, što je potkrijepljeno usporedivim metodološkim pristupima u statistici, analitiki i istraživanju. Anketa daje pregled stanja na području međunarodne suradnje između slovenskih osnovnih škola i pruža polaznu točku za moguća poboljšanja na ovom području.

Ključne riječi: međunarodna suradnja, obrazovanje, globalizacija, razmjena.

1. Uvod

Kao profesor razrednog odgoja već dugi niz godina radim u školama, ali sam također iznimno zainteresirana za područje međunarodne suradnje, pa sam nekako pokušala kombinirati ta dva interesa u proučavanju magistarskog rada pod naslovom “Međunarodna suradnja u obrazovanju”, koji se bavi područjem međunarodne suradnje, s naglaskom na polje obrazovanja.

Škola je za sve nas osjetljiva i važna tema, jer sve nas dodiruje kao obvezni dio našeg života. Daje nama znanje na kojem se temelji sav ljudski napredak. U vrijeme globalizacije, međunarodna suradnja je još važnija, kao što je zapisao Novak (NOVAK, B. 2006b, Snaga društva i školska transformacija. Pedagoški zavod, Ljubljana, 2006), to je globalni fenomen i za sve nas neosporna sudbina svijeta kaže Bauman (BAUMAN, Z. Globalizacija: Ljudske posljedice, Polity, London, 1998).

Prilikom pregleda dosadašnjih istraživanja u ovom području, otkrila sam, da je ova tematika štedljivo istražena, osobito na području međunarodnih razmjena u osnovnim školama, ali je jasno da te razmjene postoje, pa sam odlučila detaljnije ih istražiti i uvesti.

Zašto sam se usredotočila na Comenius? Budući da je ovo jedini LLP (cjeloživotno učenje) program koji financira EU, on je također jedini omogućio međunarodnu suradnju između osnovnih škola.

Program Comenius kombinira devet podprograma s različitim ciljevima, ali oni ostvaruju i neke zajedničke ciljeve:

  • Poboljšati kvalitetu i povećati mobilnost među učenicima i mentorima.
  • Poticati učenje stranih jezika.
  • Povećati kvalitetu obuke nastavnika.
  • Poboljšati pedagoške pristupe i školske uprave i vodstva.
  • Ključni ciljevi Comeniusa: poboljšanje kvalitete obrazovanja i jačanje europske dimenzije.

2. Istraživanje

2. 1. Osnovni problemi koje moja studija istraživa i rješava

Rješavala sam osnovne probleme, kojima se moj rad bavio i riješio, postavljanjem sljedeća dva istraživačka pitanja:

  • Je li program Comenius znatno ojačao svijest nastavnika i učenika o važnosti međunarodne suradnje?
  • Da li sudjelovanje u programu Comenius znači obuku nastavnika i studenata za veću kompetenciju na međunarodnoj sceni?

Rezultate sam prikupila analizom dokumentacije, upitnikom, promatranjem i induktivnom i deduktivnom metodom. Procijenila sam situaciju i predložila poboljšanja.

2. 2. Najvažniji nalazi

Ako se usredotočim na istraživačka pitanja, rezultati su sljedeći:

  • Je li program Comenius znatno ojačao svijest nastavnika i učenika o važnosti međunarodne suradnje?

Program je nesporno usmjeren na podizanje svijesti učenika i nastavnika o važnosti međunarodne suradnje. Svi su pokazali izniman interes za suradnju, iskorištavajući putovanje u inozemstvo, uspostavljanje novih međunarodnih kontakata, korištenje suvremenih medija za održavanje međunarodne integracije.

Analiza jasno pokazuje da se povećava svijest o važnosti međunarodne suradnje. Sudionici kroz razne projekte i aktivnosti uče da se bezbrojne važne stvari događaju izvan zidina njihove škole i izvan granica Slovenije. Učenici su svjesni da međunarodna inkluzija također donosi koristi tek kasnije, jer se njihov prostor za obrazovanje povećava.

Nastavnici su, međutim, obogaćeni sviješću da je program Comenius pružio dragocjena iskustva i metode i znanje partnera koji će im uvijek biti od koristi u radu.

Obnovljeni nastavni planovi i programi također sadrže sve više „globalnog“ u svojim ključnim kompetencijama, koje pojedinci trebaju ispuniti i razvijati tijekom svog života, kao i za aktivno građanstvo i zapošljivost.

  • Da li sudjelovanje u programu Comenius znači obuku nastavnika i studenata za veću kompetenciju na međunarodnoj sceni?

Nastavnici ističu da su oni i njihovi učenici zbog sudjelovanje u programu mnogo više:

  • Suvereni, otvoreniji i imaju veću “širinu” u usporedbi s drugima.
  • Osjećaju se sigurnije, jer su svjesni da uspješno komuniciraju i na stranom jeziku, uglavnom engleskom. S obzirom da se to pojavlja u brojnim odgovorima, mislim da je to nastavnicima vrlo važno.
  • Zadovoljni su jer dobivaju samo-afirmaciju i priznanje da rade dobro i ispravno jer također imaju priliku usporediti se s nastavnicima u drugim dijelovima Europe.
  • Razvijaju i svoje organizacijske sposobnosti organizirajući međunarodni događaj s obrazovnim i kulturnim sadržajima, te shvaćaju da u Sloveniji ima puno stvari koje privlače interes u inozemstvu.
  • Pripremajući se za najkvalitetniju prezentaciju naše zemlje, stječu i nova znanja.
  • Mogu dobiti različite informacije putem različitih izvora.
  • Mogu putovati odnosno snači se na putu.
  • Jednostavno se povezuju i otvoreniji su prema strancima i drugačijima.

S obzirom da u mom istraživanju postoji mali broj rezultata, ne mogu generalizirati istraživanje. Svrha mi je bila istražiti svijest o važnosti međunarodne suradnje u području obrazovanja i kompetentnosti sudionika na međunarodnoj sceni te identificirati pozitivne aspekte koje školama donosi projekt Comenius školskog partnerstva. U svakom slučaju, svako istraživanje već otvara područja za daljnja istraživanja.

2. 3. Prijedlozi izvedeni iz obrađene teme

  • Smanjenje administrativnog rada za sudionike.
  • Želja za razmjenom vršnjaka, gdje studenti mogu bolje i bolje povezati i održavati kontakt.
  • Bolja prilika za ulazak u program Comenius, budući da postoji veliki interes za suradnju, a škole se teško mogu svrstati među one koji su na kraju potvrđeni.
  • Manje “turističko” sudjelovanje nekih partnera. Jedan od ispitanika je rekao: “Neke zemlje još uvijek putuju više turističko, ne obavljaju dogovorene zadatke, sudionici ne znaju engleski, pitam se što imaju od toga.”
  • Projekt ne treba voditi kao pojedinac, jer je to preveliko opterećenje za jednog, projektni tim treba biti osnovan u školi. Suradnja nastavnika ima vrlo pozitivne učinke i nakon završetka projekta, posebno u području međupredmetne suradnje, kao i u drugim situacijama.
  • Pokušati iskoristiti mogućnosti obuke putem Centra za mobilnost RS-a i europskih programa obrazovanja i osposobljavanja, jer postoji veliki postotak ispitanika koji vjeruju da su u tom pogledu previše prepušteni sami sebi.
  • Podrška vodstva je iznimno važna, što će svakako pridonijeti većoj prepoznatljivosti same škole i njezine otvorenosti prema okolišu, kao i spremnosti na druge oblike međunarodne suradnje i želje da se ona nastavi. Također, budući da nastavnici pripisuju veću važnost projektu uz potporu i suradnju ravnatelja.

3. Zaključak

Lekcije koje sam stekla iz ankete pokazale su dobru sliku odnosa slovenskih osnovnih škola prema međunarodnoj suradnji. Šire gledano, ova slika je iznimno pozitivna, postoje samo manjine koje bi trebale poboljšanja, prema mojim istraživanjima, samo bi učinkovitiji sustav obuke nastavnika bio potreban za rad u programu Comenius. U svakom slučaju, možemo biti jednoglasni o pozitivnostima pružanja takvog načina obrazovanja učenika više od tradicionalnih lekcija, ali se postavlja pitanje koliko dugo će učitelji biti motivirani bez ikakvog dodatnog poticaja, jer bi ih trebalo nagrađivati ​​i nečim drugim, ne samo vlastitim zadovoljstvom dobrim poslom. Bez sumnje, takvi međunarodni projekti za učitelje veliki su i zahtjevni zadaci. Treba naglasiti da je sve važnije posvetiti više pozornosti međunarodnoj suradnji u obrazovanju, jer ona ne utječe samo na pojedince koji sudjeluju, nego također igra značajnu ulogu u širem, pa čak i više kulturnom, društvenom, socijalnom otvorenošču Europske zajednice. Definitivno ćemo međunarodnom suradnjom već tijekom školskog razdoblja pridonijeti stvaranju nove radne snage koja će biti otvorenija, fleksibilnija, inovativnija, dinamičnija i spremnija za nove izazove.

Literatura

  1. BAUMAN, Z. Globalization: the human consequences. Polity, London, 1998
  2. NOVAK, B. 2006b. Moč družbe in transformacija šole. Pedagoški inštitut, Ljubljana, 2006
  3. COMENIUS: Europe in the classroom. EUROPA Education and training, 9. 11. 2013
  4. EUROPEAN COMMISSION. Education & training, Tempus,9 . 11. 2013

Kako Romi ohranjajo lastno kulturo in identiteto

maja_avbar

Maja Avbar

Povzetek

Raziskovanje tega področja me je spodbudilo, ker sem zaposlena v vrtcu pri šoli, v kateri je petindvajset odstotkov učencev romov. Ko sem sodelovala v projektih, ki spodbujajo intergacijo romskih predšolskih otrok in sodelovanje z njihovimi starši me je zanimalo, kako vključiti elemente njihove kulture; pesmi, plesov, zgodb …

Romska kultura se prenaša po ustnem izročilu in nima pisnih spomenikov, kar vsekakor otežuje spoznavanje njihove kulture. Z opismenjevanjem in izobraževanjem romov se to utegne spremeniti. Temeljne značilnosti ohranjanja njihove kulture so pripadnost družini, ohranjanje romskega jezika, plesa in glasbe.

Ključne besede: romska kultura, jezik, identiteta, izobraževanje romov, etnične skupnosti.

1. Uvod

Romi, kot narodna skupnost, so naseljeni po celem svetu. Njihov izvor najdemo v Indiji, od koder so se skozi zgodovino naseljevali v različnih smereh in različnih časovnih obdobjih. Kljub skupnemu izvoru, pa pri romih ne moremo govoriti o skupni kulturi in identititeti, saj so se bili, zaradi svojega nomadskega življenja prisiljeni prilagajati okolju v katerega so se naselili in posledično spreminjati svoje navade in običaje. V seminarski nalogi so nas zanimale skupne točke Romske kulture, predvsem pa smo se opredelili na kulturo Romov, ki živijo na slovenskem ozemlju. V literature je veliko zapisanega o odrinjenosti romske populacije na rob družbe in o zelo očitni diskriminaciji Romov v očeh javnosti, zato smo tudi to področje proučili s pregledom literature in v seminarski nalogi predstavili njihov način življenja, ki je lahko vzrok za nerazumevanje in nesprejemanje Romov, kot enakovrednih članov prebivalstva. Zastavili smo tezo da Slovenija in slovenski narod podpira Rome pri ohranjanju lastne kulture in identitete in s pomočjo slovenske in tuje literature, raziskovali ali lahko tezo potrdimo.

2. Etnična struktura prebivalstva v Sloveniji

Etnična struktura prebivalstva se je spreminjala skozi vso zgodovino. Sprememba strukture, opisuje Žagar (1998) je bile lahko skozi dolga časovna obdobja manjša, skoraj neopazna, lahko pa se je, kot posledica nekaterih prelomnih obdobij, bistveno spremenila v zelo kratkem času. V obdobjih, kot sta obe svetovni vojni, so bile značilne večje poselitve posameznih območij in intenzivne migracije.

Gombač idr. (2007) so opredelili etnično (narodnostno) sestavo prebivalstva kot pomemben del demografske sestave države. V zgodovini je bila Slovenija vedno del večjih, več-etničnih državnih skupnosti, kar je vplivalo na spreminjanje njene etnične sestave, bodisi zaradi spreminjanj administrativnih in državnih meja, selitev ali etnične in kulturne asimilacije slovenskega oziroma neslovenskega prebivalstva.

Slovenija, ki je v začetku devetdesetih posatala samostojna država, ni bila nikoli etnično homogena opisuje Komac (2007). Število etničnih manjšin, njihov obseg ter njihova realna gospodarska in politična moč so se v različnih zgodovinskih obdobjih spreminjali skladno s spreminjanjem političnih meja in suverenosti nad tem ozemljem. Zadnje spreminjanje državnih meja na začetku 90. let, je na območju Slovenije pustilo kar »pestro« zbirko pripadnikov neslovenskih etničnih skupin.

Komac (2007) jih razvrsti v dve skupini:

  • zgodovinske narodne manjšine (v ustavi je govor o avtohtonih narodnih skupnostih brez posebne razlage pridevnika avtohton),  nove narodne skupnosti.

V kategorijo zgodovinske narodne manjšine so vštete italijanska, madžarska in romska narodna skupnost. Med nove narodne skupnosti uvrščamo pripadnike narodov nekdanje skupne jugoslovanske države, ki so se v Slovenijo priseljevali v celotnem obdobju njenega obstoja, posebej intenzivno od sredine šestdesetih let prejšnjega stoletja dalje; predvsem zaradi ekonomskih razlogov (Komac, 2007).

Evidence oseb na podlagi etnične pripadnosti oziroma narodnosti, ni mogoče voditi, saj to preprečuje veljavna zakonodaja s področja varstva osebnih podatkov ministrstva. Uradni podatki o številu pripadnikov romske skupnosti, v Sloveniji, so podatki popisa prebivalstva iz leta 2002, ne ločujejo med tistimi Rominjami in Romi, ki so v Sloveniji naseljeni stalno oziroma začasno. Ob popisu prebivalstva leta 2002 se je za pripadnice in pripadnike romske skupnosti opredelilo 3.24623 oseb, 3.83424 oseb pa je kot materni jezik navedlo romski jezik.

Registrski popis, ki je bil opravljen leta 2011, ni vključeval kategorije narodne/etnične pripadnosti in maternega jezika, zato novejših uradnih podatkov nimamo (Nacionalni program ukrepov Vlade Republike Slovenije za Rome, za obdobje 2016-2021, 2017).

Kljub temu se država ob kreiranju politik in ukrepov za izboljšanje položaja romske skupnosti in zaščito pravic njenih pripadnic in pripadnikov lahko opira na ocene različnih institucij in nevladnih organizacij. Tako naj bi po oceni centrov za socialno delo v Sloveniji živelo 11.703 Romov, največ na območjih CSD Maribor in Murska Sobota (3.000), Novo mesto (1.500), Črnomelj (780) in Kočevje (550). Raziskava Inštituta RS za socialno varstvo iz leta 2014 v zvezi s to oceno navaja, da predstavljeno število ne zajame celotne romske populacije, saj nekateri centri za socialno delo podatkov ne beležijo sistematsko, zato tudi ocen ne želijo podati (prav tam).

Rominje in Romi živijo v vseh delih Slovenije, najbolj številčno in bolj strnjeno predvsem v Jugovzhodni Sloveniji (Dolenjska, Bela Krajina), v Prekmurju, v Posavju ter v večjih mestih, kot so npr. Ljubljana, Maribor, Velenje, Celje, na Gorenjskem pa živi tudi nekaj družin Sintov (prav tam).

3. Izvor in način življenja romske populacije

V nasprotju s tem, kar piše v večini dosegljivih publikacij, so se prvi Romi, ki so prišli v Evropo, zelo dobro zavedali svojega indijskega izvora. O tem priča nekaj zanesljivih virov iz 15. in 16. stoletja. Šele kasneje se je začelo govoriti o njihovem mitskem izvoru iz Egipta. Kot prestižnejše in impresivnejše naj bi egiptsko poreklo sčasoma pripomoglo k integraciji Romov v evropski prostor. Tako je teorija o egiptovskem izvoru počasi nadomestila resnico (Courthiade, 2002).

Šele leta 1763 je transilvanijski pastor Vályi István iz Szathmarja/Satu Mare ponovno “odkril” indijski izvor Romov. Primerjal je jezik Romov iz kraja Ráb (Győr), kjer je delal kot kalvinistični duhovnik, z jezikom treh indijskih študentov, ki jih je srečal na Nizozemskem Po ponovnem odkritju resničnega izvora Romov je ta podatek ostal zaprt v ozkem akademskem krogu vse do političnega prijateljstva jugoslovanskega voditelja Josipa Broza Tita in indijskega državnika Nehruja, ki sta bila oba iz neuvršenih držav (Courthiade, 2002).

Romi (Cigani), ljudstvo ognja in vetra, s simbolom kolesa na zeleno-modrem polju, že dolga stoletja brezdomci in večni potniki, odkar so zapustili svojo matično pradomovino Pandžab v Indiji, praviloma povsod odrinjeni na obrobje družbenega življenja, so se naselili domala po vsem svetu (Novak, 2006).

Preseljevanje Romov iz Indije v Evropo se je pričelo okrog 10. stoletja in je potekalo v različnih smereh in različnih časovnih obdobjih. Eno skupino je pot vodila preko Irana, druge pa preko

Armenije ali Egipta v Grčijo. Tako so v Evropo prispeli v različnih smereh – preko Turčije in Grčije na Balkan in naprej v druge države, preko Armenije v Rusijo, celo do Sibirije, ter preko severne Afrike na Iberski polotok. Na podlagi kataloga izposojenih besed v romskem jeziku strokovnjaki ocenjujejo, da so se Romi najdlje zadrževali v Iranu, Armeniji in Grčiji, saj je vpliv teh jezikov najopaznejši (Couthrade, 2002).

4. Romska kultura in identiteta

V strokovni literaturi (psihološki, antropološki in sociološki) se vse pogosteje pojavljajo izrazi skupnost in kulturna, etnična ter narodnostna identiteta. Na mednarodnih konferencah je identiteta danes najpogostejša beseda, enako tudi v raznih dokumentih, v politični in sociološki literaturi, kakor tudi v antropologiji in psihologiji. Izraz ‘identiteta’ izvira iz latinske besede ‘idem’ (‘isti’) in je preko latinskega samostalnika ‘identite’ prešel v mnoge jezike. Tako pomeni izraz ‘identificiranje’ iskanje enakih duhovnih in psiholoških značilnosti naroda oziroma skupnosti, ‘identiteta’ pa pomeni skupne značilnosti rase, skupnosti, naroda ali regionalnega, mestnega oziroma lokalnega habitata. Kadar govorimo o značilnostih določene etnične skupine, ponavadi v različnih kombinacijah navajamo skupni izvor ter skupno kulturo, religijo, raso in jezik (Petkovski, 2003).

Znanstvenik Pay je uvedel moderen pomen koncepta ‘kulturne identitete’ kot kolektivne zavesti oziroma občutenja pripadnosti, ki temelji na zavesti o skupnih opredelitvah (jezik, rasa, ozemlje, vera, običaji) in v dani situaciji predstavlja podlago za identifikacijo. Romske kulture, tako kot kulture drugih etničnih skupnosti, ne smemo obravnavati zgolj z vidika avtonomnih kulturnih sistemov in v kontekstu potrebe po opredelitvi romske kulturne in narodne identitete, temveč jo moramo obravnavati primerjalno z drugimi narodnimi kulturami, s katerimi je tesno povezana, in tudi v luči integralnih kulturnih vrednot, ki imajo značaj skupnih stvaritev (prav tam).

Romski jezik in kulturo so izoblikovali večstoletni nomadski način življenja, izoliranost in kulturni vplivi družb, kjer so se zadrževali. Ena bistvenih značilnosti romske kulture je torej kulturni sinkretizem-romska kultura prihaja v stik z različnimi kulturami, zato je izpostavljena različnim vplivom. Romi svoje običaje izražajo na različne načine, prilagojene vsakokratnemu kulturnemu okolju. Ugotoviti je mogoče, da obstajajo številni romski jeziki in raznolike romske kulture. Prvine romske kulture je zato treba raziskovati v vsakem okolju posebej (Hrženjak, 2002).

Za romsko kulturo je značilno tudi to, da se prenaša po ustnem izročilu in nima pisnih spomenikov, kar vsekakor otežuje spoznavanje njihove kulture. Z opismenjevanjem in izobraževanjem romov se to utegne spremeniti. Vsekakor pa romi slovijo kot izvrstni pripovedovalci svojih zgodb, legend in pesmi (prav tam).

Ne glede na kulturni sinkretizem pa romologi izpostavljajo nekatere temeljne značilnosti romske kulture. V prvi vrsti se omenja njihova privrženost družini. Za romske družine je značilno sobivanje vsaj treh generacij, kar je v zahodni civilizaciji že skoraj redkost. Družina je pravzaprav organizacijska os romske skupnosti in gospodarstva. Razširjena družina se naseljuje skupaj, potuje skupaj, pogosto člani sodelujejo pri poslu in enotno nastopajo v razmerju do drugih romskih skupin. V družini imajo starejši člani poseben položaj starešine.

So najpomembnejši člani družine in rešujejo probleme in spore. To pa tudi pomeni, da imajo romske družine in skupnosti patriarhalno ureditev (prav tam).

Romi nimajo svoje religije in po tem so edinstveni med svetovnimi ljudstvi. Nimajo svojega boga, svečeništva ali kulta. Nadnaravni svet je svet “dobre sile” in “slabe sile”, ki sta si v nasprotju. Romi tako sprejemajo religijo skupnosti, v kateri se zadržujejo, ker se tako želijo izogniti religioznim preganjanjem in si pridobiti naklonjenost prebivalstva. (Hrženjak, 2002).

Najpomembnejši in najštevilnejši običaji romskih skupnosti se vežejo na rojstvo, poroko in smrt. Nosečnice uživajo med Romi posebno pozornost in skrb cele skupnosti. Poroke se še danes pogosto sklepajo z nakupom neveste. Cena neveste je visoka, plačati pa jo mora, skupaj s stroški poroke, ženinov oče. Dekletova nedolžnost igra pomembno vlogo pri sklepanju zakona. Če nevesta ni nedolžna, jo ima mož pravico vrniti očetu (prav tam)

Glasba in ples sta prvini romske kulture, ki sta kljub odporu do Romov očarali ves svet. Evropski srednji razred, predvsem pa aristokracija, so se začeli zanimati za romsko glasbo konec 18. in v začetku 19. stoletja. Rome so vabili na svoje dvorce in ker so tam delovali in ustvarjali tudi številni klasični glasbeniki, je romska glasba posredno vplivala tudi nanje in se kazala v njihovem delu. Poznavalci pravijo, da so vplivi romske glasbe opazni zlasti v delih

Beethovna, Schuberta, Brahmsa, Rahmaninova, Bartoka, še posebej pa v glasbi Liszta in Haydna (Hrženjak, 2002).

Štepec Dobernik in Tercelj Otorepec (2006) v Palić (2015) opisujeta, kako pa se z zbiranjem, hranjenjem in interpretiranjem romske dediščine ukvarjajo institucije, ki skrbijo za varstvo kulturne dediščine. V svoji analizi ugotavljata, da je bilo zanimanje spomeniškovarstvene in muzejske stroke za romsko kulturo prepuščeno zlasti osebnemu zanimanju posameznih strokovnjakov zanjo. Razloge za tovrsten odnos do dediščine iščeta v ideologiji, ki jo je Rajko Muršič zapisal v svojem prispevku. Po njegovem mnenju si kulturne dedščine ni mogoče misliti zunaj okvirov institucionaliziranega družbenega reda; nastopa kot kategorija sprotnegaoblikovanja istovetnosti in oživljenega samozaupanja skupnosti (prav tam).

Nedvomno se zgodovina, karakteristika jezika in narava ljudstva zrcalijo tudi v književnosti. Enako je pri Romih, narodu, katerih zgodba je pogosto zakrita z nerazumevanjem in s predsodki. V romskih pravljicah ter obravnavi motivov, glavnih junakov, slogovnih značilnostih in drugih skupnih elementov odsevajo bogato kulturo romskega naroda (Hader, 2013). Nezirovič (2007 v Hader, 2013) je zapisal, da romske pravljice prikazujejo trnovo pot odrinjenega naroda, ki se je prebijal na boleč, a vendar humorističen način. S književnostjo se lahko celo omili nesprejemanje in etiketiranje Romov v okolju, ki imata pogosto negativno konotacijo. »Glavna vsebina vsake umetnosti, še posebej književnosti, je način življenja ljudi in njihovo družbeno življenje. Ravno zato mora literarni zgodovinar poseči v različne plasti zgodovinskega življenja ljudi in naroda ter njihove kulture in zgodovine, da bi lahko čim bolj adekvatno predstavil književno umetnost in literarna dela nekega naroda (Djurić in Horvat Muc 2010, v Hader 2013). Podobno kot v folklornem slovstvu drugih kultur, tudi za romsko kulturo velja, (kot piše Haramija (2012, v Hader 2013), je folklorne pravljice mogoče obravnavati kot kulturno dediščino posameznega naroda, saj pripovedujejo o nekem minulem času in drugačnih življenjskih razmerah.

Brezar (2004: 31) s knjigi opisuje pripoved Roma, ki sam jasno nakazuje, da je ohranjanje romskega jezika ključno za ohranitev njihove kulture.

»Nekdaj je bilo življenje Romov težko, boleče. Počutili so se ponižane. Niso imeli nobenih pravic. Danes smo Romi res napredovali, vendar imamo še malo pravic. Potisnjeni smo v en kot in se še danes ne počutimo kot drugi ljudje. Nekateri Romi se sramujejo, da so Romi. Sramujejo se svojega jezika. Med seboj govorijo slovensko. To se mi ne zdi prav. Tako bi Romi izginili. Prizadevati se moramo za ohranitev naše skupnosti«.

V 80 letih je bilo še opaziti vključenost nekaterih Romov v družabno življenje na podeželju. V vaških gostilnah so igrali harmoniko, kitaro, sintesajzer in peli, s čimer so si prislužili nekaj malega za preživetje. Igrali so romske, slovenske, hrvaške popevke, narodno in zabavno glasbo. Kot sami pravijo, je v Sloveniji in predvsem na dolenjskem ohranjenih zelo malo romskih pesmi in da v zadnjih letih prihajajo k nam romske pesmi iz drugih držav. Najbližje jim je italjanski romski jezik, mnogih pesmi pa niti ne razumejo. Tudi pri napevih se ni ohranilo njihovo izročilo, temveč so pogosto posnemali ritme Slovenske glasbe. Ugotavljajo, da se je izročilo izgubilo, ker so bili Romi na tem delu Slovenije precej oddaljeni od drugih, svojih posebnih običajev pa niso imeli. Že v petdesetih letih prejšnjega stoletja so peli in igrali predvsem slovenske pesmi. Podobno kot za glasbeno izročilo, velja tudi za ples. Običajev, ob katerih bi plesali kakšne svoje plese niso imeli in jih nimajo niti danes.

Edina priložnost za ples so bile veselice in žegnanja. Takrat, kot tudi danes so plesali plese kot Slovenci (prav tam).

Podoben zapis je zaslediti v Romskem zborniku, kjer opisujejo, da so v jugovzhodni evropi Romi veljali za izjemne muzikante, vendar je bila njihova glasba romska le po tem, da so jo izvajali Romi. Sicer so igrali in peli srbske in turške pesmi in melodije. (Mednarodni romski zbornik, 2009.)

Kultura Romov, če tudi na teh prostorih živijo že sedem stoletij, je še vedno neznanka celo za znanstvenike, ki se s to problematiko ukvarjajo. Vse do današnjih dni so Romi obravnavali kulturne elemente, ki dokazujejo njihovo etnično samobitnost, vključno z običaji, navadami, vrednotami, jezikom in simboli. Njihov pogled na svet definira človeka in življenjske vrednote, med katerimi osrednje mesto predstavljajo sreča, ljubezen in svoboda. »V Romski kulturi je smisel človekovega obstoja v besedi ‘biti’ in ne ‘imeti’.« (Ackovič, v Romski zbornik, 2009:

12). Njihov jezik pa je edina ‘knjiga’, ki so jo prinesli iz svoje pradavnine in je hkrati ključ za razumevanje njihove preteklosti in sedanjosti. Marsikaj o preteklosti, običajih in karakteristikah Romov pokažejo številne legende.

5. Položaj Romov v družbi

Romi v Sloveniji so ena najbolj deprivilegiranih družbenih skupin. Status etnične skupnosti, ki ga Romom zagotavlja ustava, ni bil nikoli celostno uresničen in pravno izpeljan. Diskriminacija in prakse družbenega izključevanja Romov so v zadnjem desetletju potekale na številnih področjih – v izobraževanju, zaposlovanju, zdravstvu, na stanovanjskem področju. Javnost v Sloveniji Romom ponekod še vedno pripisuje izrazito negativne lastnosti, ki izhajajo iz preteklosti, in nekatere družbe jih še vedno zavračajo samo zaradi stereotipov (Novak, 2006).

Že na svojih množičnih potovanjih in naseljevanjih po Evropi so indijski nomadi doživljali izredno krvave trenutke v svoji zgodovini. Nad njimi so se vrstili množični pregoni: sežiganja, obešanja, preganjanja na cestah, v gorah, mestih in vaseh, zaradi česar so bili prisiljeni odrečise svojim navadam in običajem. V 18. stoletju je rome prva zaščitila Marija Terezija. Dala jim je nekaj zemlje za stavbišče in kmetovanje. Na novo pridobljene pravice jim je pogojevala z zahtevami, da obdelujejo zemljo, obiskujejo šole, služijo vojsko in pozabijo na svoj materni jezik. S svojimi zahtevami je šla tako daleč, da je prepovedala poroke med romi in spodbujala mešane poroke z neromi in štiriletne romske otroke s silo odvzemala njihovim staršem in jih dala prevzgajati posemaznim neromskim družinam. (Ivanec, 2011).

Po stalni naselitvi (na slovenskem ozemlju v glavnem v drugi polovici 20. stoletja) so se ob povečavanju socialnih razlik in čedalje očitnejši družbeni marginalizaciji Romov začele kopičiti tudi težave sožitja z ostalim prebivalstvom. Romska naselja so hitro postala moteča, pojavljati so se pričele konfrontacije in občasni konflikti. Obenem se je z družbeno marginalnostjo in konfliktnostjo poslabševal njihov socialnogospodarski položaj, kar je samo pomagalo sklepati začarani krog romskega življenja (Zupančič, 2002), kar kaže na :

  • slab socialni položaj
  • nizka izobrazba
  • brezposelnost
  • slab gospodarski položaj
  • družbena marginalnost
  • slabi bivalni pogoji

Stopnjevana socialno-gospodarska preobrazba slovenskega podeželja je praktično v eni sami generaciji kmečko družbo spremenila v industrijsko in urbanizirano; današnja generacija pa je že terciarna oziroma informacijska. Hitre družbene spremembe so še toliko lažje potiskale na obrobje tudi romsko prebivalstvo, ki v hitro se spreminjajočih razmerah ni imelo resnejših možnosti za uspeh (Zupančič, 2002).

Romi so bili vedno in povsod in so še danes odrinjeni na obrobje družbenega življenja. In to do te mere, da se nam danes zdi že kar normalno in samoumevno, da so Romi praviloma revni, nezaposleni, brez ustreznih bivališč in brez možnosti izobraževanja. Pomemben kazalec družbenega položaja so bivalne razmere, v kakršnih živijo romske družine. Večinoma gre za getoizirana naselja, ki so na obrobju mest in ločena od večinskega prebivalstva. Naselja so komunalno slabo opremljena, podstandardna so tudi bivališča. Izobrazbena struktura med Romi je nizka, večinoma ne zaključijo niti osnovnega šolanja. Romi se zato otepajo z brezposelnostjo ali pa zasedajo slabo plačana delovna mesta. In še bi lahko naštevali. Skleniti je mogoče, da so v Sloveniji pripadniki romskih skupnosti kljub večstoletni nastanjenosti v tej državi še vedno državljani brez družbene, ekonomske, politične in komunikacijske moči (Hrženjak, 2002).

Cvahte, 2008 v Križanič, 2012 razdeli socialno izključenost na 4 tipe. Izključenost iz delovnega življenja, izključenost iz potrošniške družbe, izključenost iz družbe in izključenost od mehanizmov moči invpliva. Pri romski skupnosti, nadalje navaja, opazimo vse štiri tipe izključenosti, saj se soočajo z relativno visoko stopnjo brezposelnosti in mnogiživijo v veliki revščini. Še najmanj izključenosti je verjetno na področju socialnih stikov, saj so ti v njihovi skupnosti, še zlasti v sklopu razširjene družine, relativno močni. Drugače pa je s socialnimi stiki z ljudmi zunaj njihove skupnosti.

6. Integracija Romov

Integracijski model imigrantske politike izhaja iz opredelitve integracije kot dvo- oziroma večsmernega procesa, ki zahteva prilagajanje tako priseljencev kot tudi večinske/sprejemne družbe. V procesu integracije priseljenci postanejo aktivni in enakopravni udeleženci socialnih, ekonomskih, pravnih, političnih in kulturnih odnosov in procesov v državi sprejemnici, pri čemer je vsakomur zagotovljena možnost izražanja in ohranjanja njegove lastne kulture, vere in etnične pripadnosti. Integracijski model temelji na medkulturnem (interkulturnem) pristopu, ki dopušča ohranjanje različnih kulturnih in etničnih identitet, vendar posameznikov ne obravnava primarno kot člane etničnih ali kulturnih skupin (Bešter, 2007).

Poudarek je na kulturni raznolikosti družbe kot celote in večplastnosti kulturnih identitet posameznikov, ki sestavljajo družbo, in posamezne etnične skupine. Medkulturni pristop spodbuja dialog in interakcije med različnimi kulturnimi skupinami, medsebojno spoznavanje in sodelovanje. Skozi te procese naj bi se oblikovale tudi določene nove (skupne) vrednote in prakse, ki bi bile trdnejša podlaga za izgradnjo občutka pripadnosti in povezanosti med vsemi posamezniki in tudi različnimi etničnimi/kulturnimi skupinami (Bešter, 2007).

6.1 Strategija politike za integracijo romov

Leta 2010 je bil sprejet Nacionalni program ukrepov za Rome za obdobje 2010-2015, s katerim je predložena državna strategija ukrepov za izboljšanje bivalnih razmer in za ureditev romskih naselij, za izboljšanje izobrazbene strukture, zdravstvenega varstva, ohranjanja in razvoja romskega jezika in romske kulture, za osveščanje in za boj proti rasni diskriminaciji. Žal vladni program ukrepov mreže socialnega varstva ne omenja, čeprav je v zadnjem času romska narodna manjšina ob zaostrenih ekonomskih in socialnih razmerah v zelo slabem položaju.

Ključno področje družbenega vključevanja Romov je uspešnost pri izobraževanju. Evropska komisija si je zastavila cilj, da bi vsi romski otroci končali osnovnošolsko izobraževanje, saj ima v nekateri članicah EU osnovnošolsko izobrazbo končano le 42% romskih otrok. Nujno je, da je v vsaki romski skupnosti vsaj nekaj romov s končano srednješolsko ali poklicno izobrazbo. Šele tedaj se bodo odprle realne možnosti za razvoj socialnega podjetništva v romskih skupnostih (Križanič, 2012).

6.2 Izobraževanje kot ključna determinanta za integracijo romov

Poleg mednarodnih mehanizmov, ki države usmerjajo h kakovostnejšemu delu in vključevanju Romov v izobraževanje, je v Republiki Sloveniji na tem področju prišlo do pomembnih premikov. Ob tem je pomembno poudariti, da je uspešno vključevanje Romov v sistem vzgoje in izobraževanja odvisno tudi od uspešnosti ukrepov na drugih področjih: urejanja bivanjskih razmer, napredka na področju zaposlovanja, zdravstva itd.

Strategija 2011 posebno pozornost posveča področjem, ki jih Strategija 2004 ni podrobneje obravnavala, tj. predšolska vzgoja in srednješolsko izobraževanje, dotakne pa se tudi univerzitetne ravni, podiplomskega študija in izobraževanja odraslih. Strategija 2011 ohranja vsa izhodišča, načela in cilje, kot so zapisana v Strategiji 2004, poudarja pa tudi nove cilje:

  • pomen izobraževanja (izobrazbe) v luči dviga socialnega, človeškega in kulturnega kapitala, izobraževanja, ki ima kot globalni cilj vzgojiti in izobraziti človeka za samostojno življenje in prevzemanje odgovornosti in posledic;
  • pomen izobraževanja v najzgodnejšem obdobju in sistemsko omogočanje enakih možnosti za vse predšolske otroke
  • pomen izobraževanja (izobrazbe) v luči zmanjševanja družbene obrobnosti in/ali izključenosti;
  • pomen premagovanja jezikovnih ovir z učenjem maternega in slovenskega jezika kot prvega tujega jezika že v najzgodnejšem obdobju;
  • pomen vzgoje in izobraževanja za trajnostni razvoj;
  • pomen izobraževanja v luči zmanjševanja socialne ogroženosti;
  • pomen vseživljenjskega učenja;
  • pomen »romskega« naselja in izgradnje večnamenskih prostorov v romskih naseljih, v katerih bi se lahko izvajali različni celoletni in krajši izobraževalni programi, delavnice, predavanja tako v dopoldanskem času kot popoldan: predšolska vzgoja kot celoletni, vsakodnevni pripravljalni program največ do petega leta otrokove starosti, učna pomoč za učence in dijake, ki so vključeni v redno izobraževanje, obšolske dejavnosti, izobraževanje za odrasle s ciljem pridobiti specifična znanja in osnovno izobrazbo, ki omogoča zaposlitev in samostojno življenje; v objektu bi bila tudi pisarna romskega svetnika, pisarnaza obiske iz centra za socialno delo, zdravstvenega doma, za zdravstveno vzgojo ;
  • pediatrične sestre in sestre za zobno preventivo itd. in večnamenski prostor za druženja, prireditve, sestanke ter tudi športno-plesne aktivnosti;
  • pomen »romskega« naselja, znotraj katerega naj se odvijajo preizkušeni in učinkoviti pripravljalni programi predšolske vzgoje tam, kjer je nizka vklju čenost otrok v institucionalno vzgojo in izobraževanje, nizek socialni status družin zaradi brezposelnosti staršev; programi naj izhajajo iz posebnosti in potreb okolja ter vsake posamezne družine. Še posebej velja poudariti, da obstajajo tudi pomisleki o izvajanju predšolske vzgoje v romskih naseljih, da bi predšolski oddelki v romskih naseljih pomenili korak nazaj v procesu integracije romskih otrok in naj bi pomenili pot uresni čevanja getov skozi stranska vrata. Opozorilo o romskih naseljih kot potencialnih getih je potrebno jemati nadvse resno.
  • pomen izobraževanja (izobrazbe) v luči potreb mobilnosti sodobnega človeka, torej tudi pripadnika romskega naroda. Dvig socialnega kapitala je običajno mogoč zunaj romskega naselja, v urbanem okolju. Za vstop in bivanje v urbanem okolju pa je potrebno pridobiti ustrezno izobrazbo. Ta omogoča več možnosti za zaposlitev.

Resolucija o Nacionalnem programu izobraževanja odraslih v RS za obdobje 2013-2020 kot strateško razvojnega dokumenta na področju izobraževanja odraslih je omogočiti vsakemu odraslemu prebivalcu Slovenije enake možnosti za kakovostno izobraževanje v vseh življenjskih obdobjih. Z uresničevanjem resolucije se želi v obdobju do leta 2020 odpraviti največje razvojne zaostanke, zlasti na področju ravni temeljnih in poklicnih zmožnosti odraslega prebivalstva, njegove izobraženosti in vključenosti v vseživljenjsko izobraževanje. Resolucija kot eno izmed ciljnih skupin opredeljuje ranljivo skupino odraslih in v njo uvršča Rome (Nacionalni program ukrepov vlade republike slovenije za Rome za obdobje 2016-2021, 2017).

6.3 Vključevanje romov v vrtce in šole

Problematika vzgoje in izobraževanja otrok Romov v predšolskih ustanovah v Sloveniji je že več deset let v žarišču zanimanja vzgojiteljev, prosvetnih institucij ter posameznikov, ki se pri svojem pedagoškem delu srečujejo s temi vprašanji. Doslej je bilo izdelanih več celostnih analiz bolj z informativnim poudarkom kot na globinski analizi medsebojnih vplivanj mnogoterih zunanjih in notranjih dejavnikov, ki oblikujejo vzgojno-izobraževalno ter kulturno sfero Romov v Sloveniji. O vzgoji in izobraževanju otrok Romov v Sloveniji je bilo doslej napisanih veliko diplomskih nalog, člankov ter opravljena obsežna raziskava o učnih in vzgojnih dosežkih otrok Romov. Za boljše razumevanje vseh dejavnikov, ki so vključeni v vzgojo in izobraževanje otrok Romov, so nam potrebni mnogi prikazi, informacije, spoznanja in izkušnje drugih, da bi lažje dojeli notranje dinamizme, ki vplivajo na ta segment vzgojnoizobraževalnega področja v predšolskih ustanovah (Novak, 2006).

Pomembna prelomnica v življenju Romov je leto 1971, ko so v Londonu organizirali prvi svetovni kongres Romov. Svet so opozorili nase in pokazali na probleme, ki so rešljivi le s pomočjo celotne svetovne skupnosti (OZN). Na kongresu je bila ustanovljena Mednarodna romska organizacija, sprejeta zastava in grb in bilo je sklenjeno, da se poenoti uporaba poimenovanja njihovih pripadnikov z Rom, Romi. Na tem kongresu so sprejeli svojo himno (prav tam).

J. Krek, vodja projekta za standardizacijo romskega jezika v Sloveniji in vključevanje romske kulture v vzgojo in izobraževanje (2006), v članku za Mladino, razlaga o modelu za izobraževanje romskih otrok . »Romske učence vključevali v šolski sistem brez zadostnih prilagoditev, ki bi upoštevale kulturne razlike. Pričakovali smo, da bodo nekako prevzeli jezik in vzorce večinske kulture in postali Slovenci, romska kultura pa bo nekaj postranskega, nekaj, kar se kaže v glasbi … Tisti otroci, ki so bili v šoli uspešni in so to dejansko lahko storili, so se asimilirali. Še danes obstajajo učenci, tudi v dolenjski regiji, za katere njihovi sošolci in učitelji ne vedo, da so Romi. Če pa romskim otrokom jezika in kulturnih navad ne uspe v celoti prevzeti, so tako ali drugače izključeni: potem so “Romi”, za katere “se ve”, da niso enakovredni.«

M. Tancer (1994) v Novak (2006) navaja, da je bilo leta 1990 pri nas 15,28 % predšolskih romskih otrok, od katerih večina ni bila vključena v vrtce. Pomemben kazalnik so bivalne razmere, v kakršnih živijo romske družine. Večina romskega prebivalstva živi v naseljih, ki so skorajda vedno ločena od drugega prebivalstva, na obrobju mestnih območij. Nekaj hiš v naselju Brezje pri Novem mestu ima urejene bivalne razmere, povsod drugod živijo praviloma pod minimalnimi bivalnimi standardi, zelo redki Romi pa živijo v popolnoma urejenih bivalnih razmerah.

M. Tancer (1994) v Novak (2006) tudi navaja, da je ključnega pomena skrb za vzgojo in izobraževanje ter otroško varstvo romskih otrok. Na tem občutljivem področju je treba poglobljeno proučiti vzgojne in izobraževalne programe, jih prilagoditi potrebam in posebnostim Romov, uvajati posebne standarde in normative, da bi dosegli večje učinke. Predšolsko varstvo romskih otrok je treba bolj približati romskim naseljem, uvajati potujoče vrtce in se bolj povezati s starši. Nadaljevati je treba usposabljanje učiteljev in vzgojiteljev za delo z romskimi otroki. V našem okolju je zaželeno, da z romskimi otroki delajo vzgojitelji, ki jih delo z romskimi otroki zanima, svetovalni delavci pa sodelujejo pri pripravi individualnih programov. Za vzgojitelje in druge pedagoške delavce, ki delajo z romskimi otroki, je treba organizirati dopolnilno strokovno izobraževanje. Vzgojitelji, ki delajo z romskimi otroki v posameznih enotah oz. oddelkih, naj se združujejo v strokovne aktive in se povezujejo tudi z vzgojitelji v drugih vrtcih, kamor so integrirani romski otroci. Le tako si lahko vsi predšolski strokovni delavci s pomočjo hospitacij, aktivov in pedagoških delavnic izmenjujejo pozitivne izkušnje.

Pomembno je tudi povezovanje vrtca s starši romskih otrok, ki naj bodo poleg skupnih oblik sodelovanja organizirane še dodatne oblike, kot so skupinski in individualni pogovori, predavanja in obiski v romskih naseljih, obiski kulturnih prireditev ipd. (Novak, 2006).

Naloga šole in strokovnih delavcev v šoli je omogočanje drugačnosti učencem iz različnih socialnih in kulturnih okolij. Učenec lahko uresniči svoje želje, pokaže znanje in spretnosti ne glede na raso, veroizpoved, kulturni ali socialni izvor ter narodno pripadnost. To lahko omogoči le tak šolski sistem, ki temelji na uveljavljanju enakih možnosti za izobraževanje in zagovarja uspešnost vseh učencev ob upoštevanju drugačnosti. Pomemben dejavnik pri tem so učitelji in svetovalni delavci, ki razvijajo svoje znanje in izkušnje ob upoštevanju načela večkulturnosti in spoštovanja pravic pripadnikov drugih narodnostnih skupnosti (Popošek, 2006).

V dokumentu Strategija vzgoje in izobraževanja Romov v republiki Sloveniji, (2004, 13) poudarjajo, da romski učenci predstavljajo specifičen del populacije, katerega osnovna specifika je v tem, da se razlikuje od večine po jeziku, identiteti, in kulturi. Vprašanje pa je, koliko oziroma kako sedanje rešitve v vzgojno-izobraževalnem sistemu to upoštevajo.

Če se najprej ozremo v zgodovino in se osredotočimo le na obvezno izobraževanje, je mogoče zapisati, da je zavedanje o nujnosti drugačne obravnave romskih učencev v vzgojnoizobraževalnem sistemu staro že več kot četrt stoletja. Analiza dokumentov pokaže, da je k razlogom za neuspeh pri vključevanju in šolanju romskih otrok treba prišteti tudi nekatere v praksi uveljavljene koncepte za delo z romskimi učenci in neustreznost določenih kurikularnih rešitev (prav tam).

Med osnovnimi ovirami za uspešno šolanje je slabo poznavanje ali v večini primerov, nepoznavanje slovenskega jezika. Otroci se težko sporazumevajoin sledijo pouku ter so manj motivirani za redno obiskovanje pouka. Kurikularne vsebine niso prilagojene in smiselne za romske otroke. Učitelji so premalo usposobljeni za poučevanje slovenščine kot drugega (tujega) jezika. V kurikulum vrtca in osnovne šole doslej ni bilo vključeno poučevanje romskega jezika. To romskim učencem pomembno otežuje vstop v vrtec oziroma osnovno šolo in nadaljnje šolanje. (Strategija vzgoje in izobraževanja romov v republiki sloveniji, 2004, 18).

Neznanja slovenskega jezika pa ni mogoče odpraviti ali ublažiti, če se prične v šoli. Nujno bi bilo pričeti z okrepljenimi predšolskimi programi, z uvedbo romskega pomočnika, ki bo otrokom lahko pomagal prebroditi jezikovno bariero, ter z zares zanimivimi projekti oziroma temami. Mednarodna Okvirna konvencija o varstvu narodnih manjšin določa, da imajo nacionalne manjšine pravico do ohranjanja in razvijanja “bistvenih elementov lastne kulture in identitete” ter identiteto opredeli kot “religijo, jezik, tradicije in kulturno dediščino” (prav tam).

7. Zaključek

Skozi zgodovino, so bili romi, kot priseljenci z drugačnim načinom življenja in kulturo, ki ni sovpadala z okoljem v katerega so se priselili obravnavani, kot manj vredni prebivalci, pogosto zaničevani in surovo preganjani. Iz zgodovinskih zapisov lahko povzamemo, da se je ostala populacija do njih vedla kruto, družine romov so bile na silo razdrte, otroci odvzeti, rominje sežigane in romi surovo mučeni. Danes so z ustavo obravnavani kot etnična skupnost, ščiti jih zakon o človekovih pravicah, pa vendar so še vedno visoko brezposelni, z nizko stopnjo izobrazbe, slabim socialnim položajem in živijo s slabimi bivalnimi pogoji.

Ker so se romi naseljevali v različne smeri, na različne konce sveta, v različniih obdobjih, nimajo skupne kulture. Temeljne značilnosti, ki so jih proučili strokovnjaki na tem področju so privrženost družini, religija ter glasba in ples. V zahodni civilizaciji redko najdemo tri generacije, ki sobivajo skupaj, kar je pri romski populaciji zelo značilno. Prevladuje patriarhat in najstarejši člani družine imajo mesto starešine, na katerega se ostali člani obračajo, med reševanjem sporov in problemov. Nosečnice in otroci imajo priviligiran položaj, saj Romom številčna družina veliko pomeni. V romskem živenju imata tudi glasba in ples velik pomen. Vpliv romske glazbe je zaslediti celo v skladbah najbolj priznanih sverovnih skladateljev.

Slovenija je z vstopom v Evropsko unijo morala sprejeti tudi določene zahteve. Evropska unija je opazila veliko pomankljivosti na področju romske problematike, zato je od Slovenije zahtevala ureditev tega področja, s čimer bi se lahko izkazala za enakvredno članico evropske unije. Slovenija, ki je to problematiko, pred vstopom v evropsko unijo zanemarjala in na tem področju ni mogoče zaslediti velikih premikov, se je tako na zahtevo evropske unije morala soočiti s tem problemom in narediti načrt, kako v najkrajšem času in najbolje rešiti problem romske populacije. Oredotočili so se najbolj na izobrazbo in zaposlovanje romov.

Na tem podoročju lahko zasledimo velike premike zadnjih deset let. Predšolsko vzgojo so z vrtcih v romskih naseljih približali staršem, pričelo se je tudi usposabljanje učiteljev za delo z romi. Ugotovili so, da je zelo dobrodošlo, da je učitelj, ki poučuje romske otroke, prav tako rom, oziroma, da pri pouku sodeluje romski koordinator. Ukrepov je bilo veliko, pa vendar romov, ki zaključijo osnovnošolsko izobraževanje še vedno ni tako številčno veliko.

Po prebiranju literature in prikazu ključnih dejstev o romski populaciji, njihovi kulturi in načinu življenja lahko tezo le delno potrdim. Mnenja sem, da bo potrebno storiti mnogo več, kot samo urediti področje izobraževanja in zaposlovanja romske populacije, čeprav istočasno menim, da je to eden ključnih dejavnikov, ki lahko privedejo do izboljšanja statusa roma. Predvsem mislim, da bi bilo potrebno spremeniti miselnost ljudi. Goboko v nas so zakoreninjeni stereotipi o romih. Mogoče bi s prihajajočimi generacijami lahko dosegli, da bi se predsodki o romih zmanjšali v tolikšni meri, da bi tudi oni imali možnost začutiti pripadnost narodu, da so pomembni in potrebni ter sprejeti s svojimi navadimi in običaji.

8. Literatura

  1. Bešter, R. (2007). Model integracijske politike v odnosu do drugih model imigrantskih politik. Razprave in gradivo, 53-54, 117-139.
  2. Brezar, S. Naše življenje, Lokve pri Črnomlju, Ministrstvo RS za kulturo, 2004.
  3. Courthiade, M. (2002). Kronologija romov in legende. V V. Klopčič in M. Polzer (ur.) Evropa, Slovenija in romi (str. 160-182). Ljubljana: Inštitut za narodnostna vprašanja.
  4. Gombač, J., Josipovič, D., Mlekuž, J., Toplak, K., Vah Jevšnik in Žitnik Serafin, J.
  5. (2009). Demografska, etnična in migracijska dinamika v Sloveniji in njen vpliv na slovensko vojsko. Ljubljana. Pridobljeno 22.1.2017 s: .http://isim.zrcsazu.si/eknjiga/Zitnikur.pdf
  6. • Hadler, M. Značilni elementi v romski mladinski književnosti. Časopis za zgodovino in narodopisje, Maribor 84=49(2013), 4, str. 109–130  Hrženjak, M. (2002). Zgodovinski, kulturni in družbeni vidik vključevanja romskih otrok v slovenske vrtce. Socialna pedagogika, 6(1), 81-93.
  7. Ivanec, S. (2011). Odnos romov do zgodovine. V D. Trškin (ur.). Trorajev zbornik (str. 453-483). Ljubljana: Znanstvena založba Filozofske fakultete.
  8. Hahonina K. (2005). Mladina 35. Družba. Pridobljeno 10. 1. 2017, s: ihttp://www.mladina.si/93352/aktualna-solska-oblast-je-privolila-v-prikrito-nestrpnostdo-romov-pri-delu-vecinskega-prebivalstva/.
  9. Komac (2007). Priseljenci. Ljubljana: Inštitut za narodnostna vprašanja.
  10. Križanič, M. (2012). Integracija romov v slovensko družbo. Bogoslovni vestnik, 72, (3), 445-458.
  11. Mednarodni romski zbornik; Zveza Romov Slovenije, Murska Sobota, 2009.
  12. Nacionalni program ukrepov vlade republike slovenije za rome za obdobje 2016-2021
  13. (2017). Pridobljeno 18. 06. 2017 s: http://ec.europa.eu/justice/discrimination/files/roma_slovenia_strategy_sl.pdf
  14. Novak, M. (2006). Vrtec v romskem naselju: vzgaja, uči in živi…Sodobna pedagogika, posebna izdaja, 266-280.
  15. Petrovski (2003). Romska identiteta in kultura. V V. Klopčič in M. Polzer (ur.) Evropa, Slovenija in romi (str. 182-190). Ljubljana: Inštitut za narodnostna vprašanja.
  16. Popošek, K. (2006). Prizadevanje za oblikovanje ustrezne večkulturne šolske klime. Sodobna pedagogika, posebna izdaja, 310–317.
  17. Zupančič, J. (2002). Romska vprašanja v luči prostorskih odnosov. V. Klopčič in M. Polzer (ur.) Evropa, Slovenija in romi (str. 106-124). Ljubljana: Inštitut za narodnostna vprašanja.

Hrvatske nastavnice u učionici budućnosti u Briselu

daniela_usmiani

Daniela Usmiani

Pet dana (9. -13.10.2017.) nastavnice Daniela Usmiani iz Srednje škole Bedekovčina i imageDubravka Granulić iz OŠ Budaševo – Topolovac – Gušće ​provele su u okviru eTwinning mobilnosti Agencije za mobilnost i programe EU u Briselu. Učestvovale su na seminaru Future Classroom Lab organiziranom od strane Europian Scoolnet-a, organizacije koja povezuju mrežu Ministarstava obrazovanja u zemljama Europe i glavna joj je zadaća promicanje inovativnih metoda u obrazovanju.

Tijekom tečaja nastavnici osvještavaju važnost programiranja i računalnog razmišljanja u današnjem društvu i obrazovanju.

Seminar je organiziran od strane European Schoolnet organizacije koja povezuje 31 europsko ministarstvo obrazovanje čiji je cilj donositi inovacije u poučavanje ključnim nositeljima obrazovanja: školama, nastavnicima, ministarstvima, istraživačima.

imageTijekom Future Classroom Lab  seminara upoznali smo se s nizom IT alata: Kodu, Scratch, App Inventor, PocketCode,Minecraft, Twine. Imali smo prilike testirati osnovne naredbe i kreirati jednostavnije aplikacije.

Najbučnije je bilo na radionici Lego Mindstroms&WeDo gdje smo radeći u timovima programirali robota da hoda unaprijed utvrđenom stazom.

Zadnji dan imali smo prilike pokazati svoje znanje u Heckathonu – opet smo radeći timski kreirali vlastitu aplikaciju koristeći neki od naučenih alata. 

Vrlo interesantno i korisno bilo je predavanje o kvaliteti eTwinning projekata, gdje smo učili metode kako unaprijediti i učiniti kvalitetnijim sam projekt.

Najvrijednija je od svega bila mogućnost komuniciranja s kolegama iz drugim zemalja, razmjena iskustava i zajednički rad te se nadam da će iz tog druženja izniknuti novi,kvalitetni eTwinning projekti.

Našlo se i  malo vremena za obilazak Brisela, njegovog velebnog trga Grand Place-a  okruženog impozantnim građevinama. Otišle smo i pogledati jedan od simbola grada – fontanu Manneken Pis – dječaka koji piški i za kojeg se čak i šiju odijela. Vidjele smo i opipale brončanu statuu Everarda ’t Serclaesa, koji se opirao okupaciji Flamanaca (1388.), i koji je ubijen upravo na trgu. Vjeruje se da dodirivanje njegovih nogu i ruku donosi sreću.

Uspjele smo na kratko razgledati  interaktivni muzej Parlamentarijum u kojem je na dinamičan i interaktivan način prikazana povijest Europe.

Također, uspjele smo razgledati svjetski poznat Atomijum, 103 m visoko struktura izgrađena sa Svjetsku izložbu 1958. Godine koja je danas najveća atrakcija Brisela, kao i prošetati se Mini Europom gdje se može vidjeti preko 350 europskih znamenitosti umanjenih  25 puta, otvorenog 1989. godine.

Brzo je proteklo 5 dana u dinamičnom okruženju s puno rada i učenja i svakako preporučujemo svim nastavnicima seminar, kao i eTwinning mobilnosti kao mogućnost kao mogućnost kvalitetnog stručnog usavršavanja.

Vloga šole za uspešno vključevanje romskih učencev v viz

irena_CP

Irena Čengija Peterlin

Povzetek

Uspešnost vključevanja romskih učencev v vzgojo in izobraževanje je odvisno od dela vsakega posameznega člana v trikotniku šola – učenec- starši. Vzpostavitev zaupanja do šole kot institucije, obiski naselja, izobraževanja strokovnega kadra, vključevanje v projektno delo so elementi, ki pripomorejo in vplivajo na uspešnejše vključevanje romskih učencev v šolski sistem. Naloga in cilj vsake šole je optimalni razvoj otroka ne glede na socialno, kulturno poreklo, spol, narodno pripadnost in zagotavljanje kakovostne splošne izobrazbe vsemu prebivalstvu. Pedagoško delo z učenci Romi zahteva individualni pristop, metodično in didaktično dovršene ure, fleksibilnost, visoko mero strokovnosti ter znanja in predvsem stalnost kadra. Zaradi premoščanja socialnih, ekonomskih in kulturnih razlik ter predvsem nerazumevanje slovenskega jezika največji poudarek pri strokovnem delu namenjamo didaktičnemu in metodičnemu pristopu.

Uvod

Osnovna šola Frana Metelka Škocjan že vrsto let izobražuje tudi romske učence, ki prihajajo iz enega najbolj neurejenih naselij v Sloveniji, Dobruške vasi. Število romskih učencev iz leta v leto narašča in na OŠ Frana Metelka Škocjan se je v dobrih desetih letih skoraj podvojilo. Kar za šolo in okolje predstavlja specifični izziv, saj je večanje populacije pripeljalo do novih izzivov s katerim se sooča širše okolje in tudi šola. Naloga in cilj vsake šole je optimalni razvoj otroka ne glede na socialno, kulturno poreklo, spol, narodno pripadnost in zagotavljanje kakovostne splošne izobrazbe vsemu prebivalstvu. Učenci Romi so v slovenski šolski sistem vključeni že več desetletij. Šole, ki vključujemo in izobražujemo romske učence imamo različne izkušnje z organizacijo dela in pristopi. Pedagoško delo z učenci Romi zahteva individualni pristop, metodično in didaktično dovršene ure, fleksibilnost, visoko mero strokovnosti ter znanja in predvsem stalnost kadra. Zaradi premoščanja socialnih, ekonomskih in kulturnih razlik ter predvsem nerazumevanje slovenskega jezika največji poudarek pri strokovnem delu namenjamo didaktičnemu in metodičnemu pristopu. Veliko vlagamo v stalno strokovno izpopolnjevanje strokovnih delavcev ter jim omogočamo medsebojne hospitacije. Potrebno se je zavedati, da učenci Romi dejansko prihajajo v šolo z minimalnim znanjem oziroma predznanjem, z nerazumevanjem slovenskega jezika in so zaradi pomanjkanja izkušenj in ne-vključevanjem v predšolsko vzgojo v primerjavi s svojimi vrstniki, ki obiskujejo predšolsko vzgojo v izrazito neenakopravnem položaju. Opremljenost in pripravljenost romskega predšolskega otroka, ki prihaja iz našega šolskega okoliša, je nizka, zato je potrebno v šoli zagotoviti optimalne pogoje za razvoj vsakega učenca, še posebej pa mora biti učitelj in clip_image002svetovalna služba pozorna na učence, ki prihajajo iz drugačnega kulturnega, socialnega in ekonomskega okolja. Z ustreznim in premišljenim načrtovanjem dela in učnega okolja učitelj vzpostavi ustrezne pogoje za čim boljše napredovanje in vključevanje učencev Romov. Pri tem mora biti pozoren, da vsem učencem zagotovi enake možnosti učenja in napredovanja.

Zaradi primanjkljajev na vseh področjih, nespodbudnega okolja v katerem živijo, neznanja in nerazumevanja slovenskega jezika, romski učenci slabše napredujejo oziroma počasneje osvajajo standarda znanje od vrstnikov večinske populacije in za napredovanje potrebujejo veliko pomoči ter spodbude s strani šole, saj je doma večinoma niso deležni oziroma jim starši, tudi če želijo, ne zmorejo pomagati, saj so večinoma sami nepismeni. Prvo vzgojno izobraževalno obdobje je ključno za osvajanje temeljnih znanj ter za razvoj socialne in čustvene zrelosti. Ključno je tudi za vzpostavitev ustreznega vključevanja romskih učencev v šolsko okolje. To obdobje je izredno zahtevno, saj se gradijo temelji, osvajajo številske predstave, učenci se opismenijo, zato bi bilo nujno potrebno, da sta v oddelku prisotna dva strokovna delavca v času pouka slovenščine, okolja ter matematike v celotnem prvem triletju. Spreminjanje in prilagajanje učnega procesa in učnega okolja za zagotovitev uspešnosti učencev, ki prihajajo iz drugačnega kulturnega in jezikovnega okolja, je naloga šole. Ob tem je potrebno poudariti, da je uspešnost vključevanje romskclip_image004ih učencev v vzgojo in izobraževanje na vseh nivojih, od predšolske vzgoje do srednje šole, odvisno tudi od reševanje in urejanja bivanjskih razmer, zagotavljanja osnovnih dobrin za preživetje, ozaveščanje ter reševanje zdravstvenih težav, od možnosti zaposlovanja, in nenazadnje tudi od njihove želje in potrebe po vključitvi v širšo socialno skupnost.

Romsko naselje Dobruška vas

Organizacija dela z romskimi učenci skozi čas

Našo šolo je v šolskem letu 1965/66 obiskoval prvi romski učenec. Pouk je obiskoval le eno leto in še to neredno. Ni si težko predstavljati, kako se je ta učenec počutil v šoli ob nerazumevanju jezika, slabih razmerah, v katerih je živel, neurejenem prevozu v ter iz šole, ob nepripravljenosti šolskega sistema na prilagajanje….

Romski učenci so v šolskem sistemu prisotni v mnogih šolah po Sloveniji že desetletja. Pri delu z učenci Romi so se šole, ki se srečujejo z izobraževanjem romskih učencev srečevale in preizkušale različne oblike in metode dela. Vsaka izmed njih je imela svoje prednosti in pomanjkljivosti.

Skozi leta, še posebej v 90 – tih letih prejšnjega stoletja, so se v šolah uveljavili tako imenovani čisti oddelki ter delno čisti oddelki, kar je pomenilo, da je pouk za romske učence potekal ločeno od matičnega razreda ves čas trajanja pouka oziroma le pri urah matematike in slovenščine. Kasneje so se oblikovale učne skupine, ki so združevale učence Rome glede na njihovo znanje oziroma predznanje in ne glede na razred, ki so ga obiskovali ter heterogene skupine ali oddelki, pri katerih so romski učenci integrirani v redno delo oddelka in so vključeni v dodatno strokovno pomoč, ki se izvaja v oddelku, če jo potrebujejo. Integrirano delo z romskimi učenci poteka v večini šol, kjer se izobražujejo tudi romski učenci in je najprimernejša oblika dela, saj se tako razvija multikulturnost, učenci Romi razvijajo pripadnost širši skupini, učenci se prilagajajo in se učijo spoštovanja drugačnosti. Pri procesu integracije romskih učencev v redne oddelke pa ima posebej izrazito in odločilno vlogo romski pomočnik, ki otrokom ob vstopu v prvi razred pomaga prebroditi strah pred institucijo, čustveno in jezikovno oviro in predstavlja vez med šolo, učenci in starši.

Naloge šolske svetovalne službe pri vključevanju romskih učencev v vzgojo in izobraževanje

Svetovalna služba na šoli predstavlja posebno mesto na šoli, ki povezuje, svetuje in pomaga učencem, staršem, strokovnim delavcem, vodstvu in zunanjim sodelavcem preko svetovalnega odnosa. Svetovalna služba je vsem udeležencem v šoli enako dostopna in njena dostopnost je vsem enako razvidna. Poslanstvo šolske svetovalne službe je prilagajanje šolskega sistema potrebam posameznika (učenci s posebnimi potrebami, nadarjeni učenci, učenci s težavami na vedenjske področju, ….) in vzpostavljanje optimalnih pogojev za učenje in napredovanje vseh učencev.

Pri vključevanju in izobraževanju romskih učencev v vzgojo in izobraževanje ima svetovalna služba izredno pomembno vlogo. Svetovalna delavka tesno sodeluje z romskim pomočnikom, saj prva navezuje stike s starši ob obiskih naselja in spoznavanju staršev in otrok. Predstavlja prvi stik s šolo tako za otroka, ki bo postal prvošolec kot tudi za starša. Njena naloga je vzpostavljanje zaupanja in vzpostavitev pozitivnega odnosa do šole. Premagovanje strahu pred šolo in vzpostavitev sodelovalnega odnosa s starši, je izredno pomembno za uspešno vključitev otrok v šolski sistem. Kajti znano je, da odnos, ki temelji na zaupanju staršev do šole in obratno, pomembno vpliva na uspešno vključevanje otrok v šolski sistem. Otroci se bistveno hitreje in z manj stiskami vključijo v šolski sistem. Delo svetovalne delavke tako lahko opredelimo kot nepogrešljivo pri vključevanju in izobraževanju romskih učencev, saj ne le da vzpostavlja sodelovanje s starši, temveč tudi tesno sodeluje z romskim pomočnikom, sodeluje in svetuje učiteljem pri načrtovanju dela za uspešno vključitev otrok v delo v oddelku ter jim pomaga pri navezovanju stikov s starši, sodeluje s Centrom za socialno delo in Policijo, spremlja projekte, ki spodbujajo lokalne skupnosti in šole k vključevanju romskih otrok v predšolsko vzgojo, sodeluje z vodstvom šole. Naloge svetovalne službe pri sodelovanju s posameznimi deležniki so naslednje:

1. Delo s starši.

Raziskava o korelaciji med sodelovanjem staršev s šolo oziroma učitelji ter med pogostostjo obiska pouka romskih učencev, ki smo jo na šoli opravili, kaže da sodelovanje staršev s šolo pozitivno vpliva na povečanje obiska pouka pri učencih in posledično na boljši učni uspeh. V raziskavo smo zajeli desetletno sodelovanje staršev in učiteljev na govorilnih urah, roditeljskih sestankih, individualnih razgovorih, obiskih učiteljev v naselju ter za enako obdobje pregledali rednost obiska pouka in napredovanje učencev. Ugotovili smo, da se je sodelovanje s starši v desetih letih bistveno izboljšalo (za 30 %) in posledično se je zviševal odstotek obiska pouka ter napredovanje učencev. V raziskavi smo tudi pregledali, s katerimi dejavnostmi smo uspeli okrepiti sodelovanje s starši. Ugotovili smo, da smo s pomočjo vključenosti v različne projekte, ki so bili namenjeni delu z romskimi učenci in starši, izoblikovali različne načine sodelovanja. Najpomembnejši način sodelovanja so zagotovo obiski naselja s strani učiteljev z namenom spoznavanja staršev, bivanjskih pogojev učencev ter povabilo staršem za obisk šole na govorilnih urah. Obiski naselja pa ne vplivajo pozitivno le na starše, temveč tudi na učitelje same, saj spoznajo učence v drugačni luči in spoznajo vzroke za morebitne učne, vzgojne ali čustvene težave posameznega učenca. Ravno tako pa obiski pozitivno vplivajo tudi na učence, ki so ponosni, da jih obiščejo učitelji in začutijo povezanost s šolo. Drugi izredno pomemben način sodelovanja s starši je sodelovanje s pomočjo romskega pomočnika ob prenosu informacij. Romski pomočnik predstavlja nepogrešljivo vez med starši in šolo. Učitelji starše v šolo vabijo tudi preko vabil na govorilne ure, ki so pisna ali ustna preko telefona oziroma osebno. V primeru, ko se starši ne odzivajo vabilom, jih učitelji povabijo v šolo v sodelovanju s šolsko svetovalno službo. In kot zadnje je povabilo staršem s pomočjo Centra za socialno delo. Pri slednjih gre za večje vzgojne, čustvene in tudi učne težave učencev, ko je sodelovanje s starši oteženo zaradi različnih vzrokov. Z raziskavo smo učiteljem in strokovnim delavcem predstavili učinke sodelovanja v projektih ter izvajanja mnogih dejavnosti v okviru projektov. Pomemben vidik dela z romskimi učenci za strokovne delavce je tudi zmožnost »videti napredek« na posameznih področjih dela. Ker so učitelji vsakodnevno zelo vpeti v delo, pogosto ne opazijo napredka, kar jih z leti lahko demotivira. Zato je pomembno, da šola, šolska svetovalna služba beleži in analizira podatke, s katerimi šola razpolaga ter učiteljem poda povratno informacijo o uspešnosti njihovega dela.

2. Delo z učenci

Svetovalna služba vzpostavlja pogoje dela s predšolskimi otroci in učenci. V sodelovanju z vzgojiteljicami načrtuje in organizira vključevanje predšolskih otrok v popoldanske dejavnosti v vrtcu. Romski otroci iz naselja, ki sodi v naš šolski okoliš, niso vključeni v vrtec, zato jih spodbujamo k sodelovanju in vključevanju v dejavnosti organizirane za predšolske otroke v našem vrtcu. Dejavnosti potekajo v obliki delavnic, s katerimi razvijamo socialno, čustveno zrelost ter predvsem razumevanje jezika. Cilj delavnic je vključitev otrok v predšolsko vzgojo saj preko delavnic želimo staršem in predvsem pa otrokom približati vrtec kot institucijo in starše motivirati za vpis otrok v vrtec. Svetovalna služba organizira in spremlja izvajanje dodatne strokovne pomoči za učence, ki pomoč za doseganje ciljev potrebujejo. Poleg tega tudi nenehno spremlja napredovanje učencev ter doseganje ciljev pri posameznih predmetih. Zelo pomembno vlogo ima svetovalna delavka pri svetovanju in pomoči učencem v stiski ter učencem z vzgojnimi in disciplinskimi težavami.

3. Svetovalno in posvetovalno delo z učitelji

Naloga svetovalne službe je pomoč in svetovanje učiteljem pri delu z romskimi učenci. Redno spremljanje in sodelovanje svetovalne službe in učiteljev na sestankih ali strokovnih aktivih, na katerih rešujejo aktualno problematiko, pregledajo doseganje ciljev pri posameznih učencev, se posvetujejo o načinu dela s posamezniki, o oblikami pomoči učitelju, … Svetovala delavka učiteljem svetuje o zagotavljanju osnovnih pogojev za varno in spodbudno učno okolje med poukom in zunaj pouka, pri izbiri oblik in metod dela v integriranem oddelku, sodeluje z učitelji za učinkovito delo z učenci, ki imajo čustvene, vzgojne ali disciplinske težave. Skrbi za povezovanje razrednikov in učiteljev, ki izvajajo dodatno strokovno pomoč ter za povezovanje učiteljev z romskim pomočnikom.

4. Sodelovanje z vodstvom

Svetovalna služba vodstvu zavoda podaja predloge za izvajanje strokovnega izpopolnjevanja učiteljev, za zagotavljanje pogojev za oblikovanje ustrezne kulture in klime ter sodelovanje pri umeščanju romskega pomočnika v delo šole. Z vodstvom šole sodeluje tudi pri načrtovanju celotnega svojega dela na področju dela z romskimi učenci, od sodelovanja s starši, do obiska naselja, organizacije delavnic za predšolske otroke, sodelovanja z učitelji, …

Naloge ravnatelja pri vključevanju romskih učencev v vzgojo in izobraževanje

Ravnatelj je na šoli pedagoški in organizacijski vodja. Pri usmeritvah dela na šoli je izjemnega pomena ravnateljev pogled na vzgojno izobraževalno delo, projektno delo, odnos do marginalnih skupin, pripravljenost za iskanje rešitev, razumevanje šolske kulture in klime, spoštovanje in spodbujanje učiteljev, strokovno zaupanje, ….

1. Delo z učitelji

Edina stalnica našega življenja so spremembe. Spreminja se okolje, menjavajo se vlade, spreminjajo se podjetja, spreminjajo se izdelki, nastajajo nove gospodarske panoge, otroci odraščajo, itd. Vse to vpliva na naše delo in naše doživljanje realnosti. Nad večino sprememb nimamo niti nadzora niti moči, imamo pa moč nad odločitvijo, ali bomo postali ‘’mojster sprememb’’ ali ‘’žrtev sprememb’’. To, ali bomo ustvarjalci okoliščin ali njihovi sužnji, je odvisno od naših odločitev.

Ob želji, da bi se tudi učitelji ves čas spreminjali, spreminjali svoje delo in sprejemali novosti, pogosto naletimo na mnoge ovire. Fullan in Hargreaves sta opredelila šest problemov, ki se pojavijo pri učiteljih ob nenehnem uvajanju sprememb: preobremenjenost, osama, skupinsko mišljenje, neodkrite sposobnosti, ozkost učiteljeve vloge in slabe rešitve ter neuspele reforme. Ravnatelj lahko s spremljanjem učiteljevega dela, s sodelovalnim vodenjem navedene probleme omili ali jih celo (nekatere) prepreči. Ob stalnem uvajanju sprememb ter ob večletnem poučevanju skupin učencev*, ki se razlikujejo od večinskega prebivalstva, učitelj izgoreva, postaja preobremenjen, se osami, ima občutek neuspešnosti…. Ravnateljeva vloga je ustvarjanje sodelovalnega okolja, v katerem se učitelj počuti varnega, spodbujanje učiteljev, da sprejemajo strokovne odločitve, izboljšave so pravilo, ki prinaša nove zamisli, spodbujanje razmišljanja učitelja o lastnem delu, povratna informacija o uspešnosti dela (še posebej na področju dela z drugačnimi skupinami otrok). Pri delu šolske svetovalne službe je poudarjeno, kako pomembno je, da se učiteljem predstavi napredek na področju njihovega dela. Ravnatelj se mora zavedati, da učitelji potrebujejo pozitivno informacijo o uspešnosti njihovega dela, truda, izobraževanja, da lahko z delom nadaljujejo in ga nadgrajujejo. Tako se učiteljem predstavi napredek na nekem področju (sodelovanje staršev romskih otrok s šolo) in smisel vključevanja v projektno delo. Ravnatelj nudi suport učiteljem osebno in preko svetovalne službe ter skrbi za stalen pretok informacij med učitelji. Predvsem pa je pomembno sprotno reševanje nastalih problemov in dilem z iskanjem rešitev. Pri nalogah ravnatelja ne smemo pozabiti na organizacijo strokovnih izobraževanj, ki učiteljem nudijo podlago in strokovno podporo za njihovo delo.

Delo ravnatelja z učitelji sem pri nalogah ravnatelja za uspešno vključevanje romskih učencev v vzgojo in izobraževanje postavila na prvo mesto, saj so učitelji »nosilci« sprememb, zato jih je potrebno v odločanje vključiti. Vključiti se morajo v odločitve, kako bodo delali, kaj bodo spremenili ter kako bo potekal njihov strokovni razvoj.

2. Delo s svetovalno službo

Sodelovanja ravnatelja s svetovalno službo in usmerjanje dela svetovalne službe je ena izmed pomembnejših del ravnateljevega dela. Svetovalna služba je tista, ki zazna stisko učitelja ali učenca in mu priskoči na pomoč. Da bi zaznala stisko, pa mora biti dovolj senzibilna, mora imeti zaupanje učiteljev in učencev ter mora imeti podporo ravnatelja pri njenem delu. Kot primer dobre prakse, se je na naši šoli izkazalo tedensko srečanje svetovalne službe z vodstvom. Delovni sestanek je potekal enkrat na teden. Cilji sestanka so bili naslednji: izmenjava informacij (pregled posebnosti preteklega tedna), iskanje ustreznih rešitev, določanje usmeritev in zadolžitve. Izredno pomemben, pa tako imenovani skriti cilj sestankov, pa je bil spremljanje dela svetovalne službe ter nudenje podpore. Slednja je namenjena preprečevanju izgorelosti. Na sestanku je bilo ob pregledu nalog in dejavnosti zaznati morebitno preobremenjenost svetovalnih delavk in posledično neučinkovito iskanje rešitev za posamezen izziv. V takih primerih je bilo delo razdeljeno med ostale udeležence sestanka ali pa so bile na sestanku podane zamisli za rešitev problema.

3. Delo s starši

V trikotniku šola – učenec – starši je ravnateljeva naloga povezovanje trikotnika ter usklajevanje različnih interesov. Dejstvo je, da šola mora sodelovati s starši in obratno, saj oboji delujemo v dobro otroka. Eni doma, drugi v šoli. Pri sodelovanju s starši romskih učencev menim, da je naloga šole da starše pripravi do spoznanja, da šolo potrebujejo ter da razvijajo pozitivni odnos do šole. Naš cilj je, da bi starši prihajali v šolo po informacije prostovoljno v okviru govorilnih ur. Ostale naloge dela s starši:

  • Informiranje staršev o delu šole,
  • Odzivanje na individualne razgovore na pobudo staršev ali učiteljev,
  • Sodelovanje s starši ob reševanju vzgojnih in učnih težav.
  • Sodelovanje s starši ob obiskih naselja.
  • Predstavitev dela romskega koordinatorja.

Starši, ki se zavedajo pomembnosti šolskega sistema za uspešnost njihovih otrok v odraslosti, niso več izjeme. Vedno več je staršev, ki cenijo šolo, katerim znanje predstavlja vrednoto in to zahtevajo tudi od svojih otrok. To je temelj, na katerem gradi šola.

4. Delo z učenci.

Delo z učenci je postavljeno na zadnje mesto. Strinjam se, da bi moralo biti na prvem in posredno tudi je. Saj ravnatelj z usmerjanjem, spremljanjem dela učiteljev in svetovalne službe skrbi za napredek učencev ter njihovo vključevanje v delo šole. Neposredni stik z učenci ravnatelju daje realno sliko o učencih, njihovem počutju, napredku, o delu šole kot celote. Redna srečanja z učenci pri malici, na dnevih dejavnosti, med odmori in poukom so priložnosti, ki jih ravnatelj lahko izkoristi z namenom spoznavanja učencev in ustvarjanja realnega pogleda. Učenci so zadovoljni, da jih ravnatelj opazi, se z njimi pogovarja in se zanima za njihovo delo. S tem se poveča njihovo zaupanje v šolo kot institucijo ter v delo učiteljev. Seveda pa je potrebno učencem postaviti jasne meje, od katerih kot šola ne odstopamo. Nekateri učenci te meje »vidijo« šele kadar jim jih predstavi ravnatelj.

Zaključek

Prispevek govori o nalogah šolske svetovalne službe ter ravnateljevih nalogah pri uspešnem vključevanju romskih otrok v vzgojo in izobraževanje. Vsekakor se delo svetovalne službe ne more omejiti le na naštete naloge v prispevku. Le te so samo del delovne obveznosti svetovalnih delavcev, pa vendar izjemno pomembne za uspešno vključevanje romskih učencev v vzgojo in izobraževanje.

Uspešnost vključevanja romskih učencev v vzgojo in izobraževanje je odvisno od dela vsakega posameznega člana v trikotniku šola – učenec- starši. Vzpostavitev zaupanja do šole kot institucije, obiski naselja, izobraževanja strokovnega kadra, vključevanje v projektno delo so elementi, ki pripomorejo in vplivajo na uspešnejše vključevanje romskih učencev v šolski sistem. Odgovornosti za uspešno integracijo ne moremo in ne smemo prelagati le na šole. Svoj del odgovornosti pri vključevanju romskih učencev morajo prevzeti tudi starši in na to jih je potrebno pripraviti. Starši, ki so sami že bili deležni sistematičnega izobraževanja, imajo pozitiven odnos do šole, skrbijo za šolske potrebščine svojih otrok, sodelujejo s šolo in kar je najpomembneje otroke vsakodnevno pošljejo v šolo. Svoje naloge in odgovornost pa morajo prevzeti tudi učenci. Sprejeti šolska pravila, opravljati domače naloge, obveščati starše o sporočilih učiteljice, …

Šole oziroma ustanove in organizacije, ki delamo z romsko populacijo, najpogosteje delujemo ena mimo druge, brez pravega vsebinskega povezovanja in nadgrajevanja, čeprav imamo pri vključevanju le-teh enak cilj. Zagotoviti enake pogoje in možnosti za uspešno vključitev v družbo. Pri iskanju ustreznih rešitev pa je kot aktivne udeležence nujno vključevanje predstavnikov romske skupnosti. Prepogosto se dogaja, da razmišljamo o rešitvah mimo ali brez predstavnikov romske populacije, rezultat pa je nedoseganje ciljev, ki smo si jih zastavili. Sodelovanje šole z zunanjimi ustanovami kot je Center za socialno delo in Policija je vzpostavljeno na organizacijski ravni. Žal je pa premalo vsebinskega sodelovanja, sodelovanja ki ustvarja pogoje za preprečevanja osipa in sodelovanja, ki spremlja skrb staršev za otroke. Žal je trenutno delovanje Policije in Centra za socialno delo usmerjeno predvsem v »kaznovanje«, odvzem pravic in prijava inšpektoratu.

Z ustreznim način dela, pomočjo, ki jo šole nudimo romskim učencem, vključevanjem v projektno delo, zagotavljanjem romskega pomočnika, tesnim sodelovanjem s socialno službo in policijo smo v zadnjih petih letih dosegli, da romski učenci ne izostajajo več od pouka in da so vsakodnevno prisotni. To je seveda za šolo velik dosežek, saj le z rednim obiskom poukom pouka ima otrok možnosti napredovanja na prav vseh področjih: socialnem, učnem, jezikovnem, čustvenem. Ni se spremenil oziroma izboljšal le obisk pouka, izboljšala se je predvsem disciplina oziroma upoštevanje šolskih pravil, znanje učencev, povečalo se je razumevanje jezika, izboljšala se je higiena učencev, ….

*skupin učencev: učenci, ki prihajajo iz drugačnega kulturnega, socialnega, ekonomskega okolja, so druge narodnosti, učenci z učnimi ali vedenjskimi težavami.

LITERATURA:

  1. M. Fullan, A. Hargreaves. ( 2000). Zakaj se je vredno boriti v vaši šoli. ZRSZŠ. Ljubljana
  2. Strategija vzgoje in izobraževanja Romov v Republiki Sloveniji. (2011). Dopolnilo Strategiji 2004. MIZKŠ. Ljubljana.
  3. Strategija vzgoje in izobraževanja Romov v Republiki Sloveniji. (2004). MŠŠ. Ljubljana.
  4. Kurikularna komisija za svetovalno delo. Programske smernice svetovalna služba. (2008). ZRSZŠ. Ljubljana.
  5. A. Kristančič. (1995). Svetovanje in komunikacija. Inserco svetovalna družba Ljubljana.

Scientix

– zajednica za znanost, matematiku, tehnologiju i inženjerstvo, mjesto za učitelje koji se žele uključiti u projekte

bosiljko_derek

Bosiljko Đerek

imageEuropska komisija pokrenula je 2010.god Scientix, web portal namijenjen nastavnicima, istraživačima, kreatorima obrazovnih politika, lokalnoj zajednici, roditeljima i svima zainteresiranima za znanost i obrazovanju. Scientix daje pristup nastavnim materijalima, rezultatima istraživanja i dokumentima iz različitih europskih projekata o znanosti i obrazovanju financiranih od Europske komisije i raznih nacionalnih  inicijativa. Ova platforma omogućuje redovito širenje i razmjenu vijesti i najboljih praksi u obrazovanju diljem Europske unije.

Scientix je također, mjesto za sve zainteresirane u znanost o obrazovanju glede razmjene vijesti i različitih pogleda.

Filozofija platforme može  se sažeti u  slijedeće ključne riječi: Traži, nađi i uključi se.

image

Informacije i usluge koje se   pružaju pokrivaju nekoliko dimenzija. Pristup projektima, informacije i korisne materijale tu mogu pronaći svi, od učitelja do istraživača. Učiteljima Scientix nudi  nastavne materijale iz stotina europskih projekata. Od ove godine postoji i još jedna mogućnost – prijevod na zahtjev. Naime, ako tri registrirana člana Scientix zajednice zatraže prijevod na hrvatski jezik, službeni prevoditelji će prevesti tražene materijale.

Na ovaj način ruši se jezična barijera, a sve više i više projekata postaje dostupno korisnicima iz Republike Hrvatske, izgovor kako je jezik problem za uključivanje u projekte postaje na ovaj način besmislen.

image

Scientix nije samo web stranica! Korisnici se mogu prijaviti na online tečajeve, kao i na radionice koje se organiziraju u sklopu projekta Učionice budućnosti.

Nadalje moguće je prijaviti se na konferencije i različita događanja koja se redovito održavaju i na njima razmijeniti ideje znanja i prakse s kolegama iz drugih Europskih država.

Prva Scientix konferencija održana 06-08. svibnja 2011.godine, okupila je 379 sudionika iz 37 zemalja, a druga Scientix konferencija predviđena je za 550 sudionika.

Scientix provodi u ime Europske komisije Europska školska mreža (EUN). Radi se o mreži od 31 ministarstva obrazovanja u Europi a i šire. EUN je nastao prije više od 10 godina s ciljem donošenja inovacija u učenju i poučavanju svojim ključnim dionicima: ministarstvima obrazovanja, školama, nastavnicima i istraživačima.

Više informacija o SCIENTIXu može se naći ovdje

Krajem 2013 objavljen je natječaj za Scientix ambasadore, naravno na mrežnim stranicama, Facebooku, Twitteru, vjerojatno na još ponekoj socijalnoj mreži, ali ja sam natječaj vidio na Twitteru.

Nažalost, uvjeti natječaja nisu dopuštali prijavu nas iz Hrvatske. Isto tako bilo je moguće javiti se za eventualne nejasnoće glede samog natječaja. Odlučio sam javiti se mailom, pitati zašto nova članica EU nema pristup, i hoće li ga imati u narednom periodu, u sezonama koje dolaze.

Izgleda da se radilo o propustu, jer smo odmah i mi uključeni,tj. nakon maila s odgovorom. Uzimam si u zaslugu činjenicu da je i Hrvatska postala dijelom Scientixa, smatram da se nitko nije javio i pitao, bili bismo izostavljeni još koju godinu.

Hrvatska je dobila pravo na ambasadora i zamjenika ambasadora, ja i kolega Milorad Vučković, profesor informatike i politehnike iz Osnovna škole Voćin postali smo predstavnicima, tj ambasadorima za Republiku Hrvatsku. Kolega Milorad izuzetna je osoba, osoba s velikim iskustvom, međunarodnim i projektnim, osoba velikog entuzijazma. Pravi promotor Scientixa, projektno orijentirane nastave, osoba zaraznog entuzijazma. Kroz razne projekte upoznaješ različite ljude, a ponekad i prijatelje za cijeli život.

image

Još jednu stvar pripisujem sebi i kolegi Miloradu Vučkoviću, a to je dostupnost materijala na hrvatskome jeziku. Naime na prvom, startnom susretu nas ambasadora Scientixa, tražili smo da hrvatski jezik postane jednim od dostupnih jezika, odnosno da se i na nas primjeni pravilo „prijevod na zahtjev“. A nije bilo predviđeno…

Mislim da je to izuzetna stvar, za sve buduće korisnike, tj. one koji uopće ne bi sudjelovali u projektima zbog tih jezičnih poteškoća, a sada je i taj problem riješen.

Postoji puno zainteresiranih, učitelja koji unatoč svemu…u ovom groznom vremenu, imaju još entuzijazma, ponavljam unatoč svemu.

Scientix je mjesto za takve među nama. Vijesti, aktualnosti, radionice, međunarodni seminari, online usavršavanja…puno zanimljivih stvari na jednom mjestu. Za svoje korisnike Scientix nudi i virtualni prostor (za organiziranje webinara), mjesto gdje mogu objaviti primjere dobre prakse, korisne materijale..

Mi moramo sami postati svjesni činjenice da dijelimo sudbinu svih učitelja u Europi. Svoje dobre stvari trebamo podijeliti, a dobre prakse prilagoditi našim uvjetima i primijeniti.

Sudjelovanje u projektima vidim kao jednu izvrsnu prigodu za uskakanje u zahuktali vlak u obrazovanju. Mi nažalost kasnimo u mnogočemu, rezultati na testiranjima naših učenika daleko su od zadovoljavajućih.

O ulaganju u sustav govori i grafički prikaz iz dokumenta Europske komisije: „Research and Inovation performance in Croatia Country Profile 2013“

kojeg se može preuzeti na ovoj poveznici.

image

Rezultati za 2014. tj. grafički prikaz je vjerojatno još porazniji. Čelnici obrazovnih politika EU shvatili su da EU zaostaje, skandinavske zemlje koje su bile predvodnici, primjeri uspješnih školskih sustava polako posustaju u odnosu na uspješne obrazovne sustave zemalja s dalekog istoka.

Ako sami ne stvorimo dobre stručnjake u narednim godinama, uskoro ćemo ih uvoziti, a naši resursi tj. ljudi neće biti konkurentni. Ako je takva situacija u EU, gdje smo onda mi? Ako su to oni shvatili, i počinju s dodatnim ulaganjima, kampanjama na razini EU, kampanjama koje su usmjerene poticanju razvoja STEM oblasti (science, technology, engeenearing,mathematics), poticanju mladih da se bave znanošću općenito…što mi onda radimo? Kod nas se ulaganja u obrazovni sustav reduciraju…a ionako su mala.

Čeka nas jedno zabrinjavajuće razdoblje.

Mogućnosti za usavršavanje učitelja u zemlji bez novca izrazito su ograničena…iako je ravnateljica moje škole zainteresirana za stručna usavršavanja svojih djelatnika (što nije slučaj u svim školama), i stalna je potpora svima…visina dostupnih sredstava zaista je ograničavajući faktor.

Većini nas, učitelja, odlazak s upitom ravnatelju za neko stručno usavršavanje, koje nije u mjestu boravka,…je misija osuđena na propast-misija u kojoj smo svi mi sudionici svjesni da novca za naša usavršavanja jednostavno nema..

Za svaki uspjeh u obrazovnom sustavu potrebno je dugoročno planiranje, rezultati reformskog rada vide se nakon nekoliko godina, minimalno 8 ili 12..a ponekad je potreban i duži period.

Uključivanje u projekte, posebno uključivanje u međunarodne projekte je nešto što je samo po sebi osuđeno na uspjeh. Nije potrebna prevelika analiza i da se uoče svi dobri aspekti. Sama uključenost učenika i učitelja, kazao bih osuđenost na timski rad, nužnost uporabe modernih komunikacijskih kanala i stranog jezika kao jezika sporazumijevanja je dovoljna. Kroz ovakav pristup radu učenici mogu uvidjeti svrhu samog učenja. Priviknuti se na rad u grupi, zaista rad u grupi. Naučiti se istraživati, služiti svime dostupnim..

imageMeđunarodni projekti nas sve sudionike mijenjaju.

Meni je bilo krasno tih par dana u Briselu. Bio sam okružen entuzijastima, ljudima kojima je modus vivendi rad, projektni rad…Kroz razmjenu ideja često sam čuo(a i još sad sam time impresioniran), komentare poput:..hmm to još nisam koristio, sviđa mi se, isprobat ću to sa svojim učenicima…ili…nisam u tome projektu još sudjelovao, zanimljiv je i pridružit ću se..

Često se u medijima govori o „povlačenju novaca iz EU fondova“, iskreno taj izraz mi se nikako ne sviđa, pravi je to balkanski štih..Mi ćemo njima uzeti novce..na to se to svodi. O kvaliteti projekata se ne govori, samo o novcu. Kao da nije bitno kako se taj novac troši. Bitno ga je dobiti. A poslije kad lovu dobijemo, znamo mi već kako to potrošiti.

Bolje je napraviti jedan dobar projekt, projekt koji ostavlja trag, koji se sam umnožava, koji djeluje i kad priliv novca iz EU fondova stane.

Takvi projekti i takav način rada bi nas trebali zanimati.

*Sadržaj ovog članka isključiva je odgovornost autora, a portal Scientix i Europska školska mreža(EUN) nisu odgovorni za načine na koje bi se te informacije mogle koristiti

Svjetlost….boje….učenici….obrazovanje

alan_belak

Alan Belak

Počevši od biblijskog: „Neka bude svjetlost!“, preko antičkih, mediteranskih naroda i njihovih „sunčevih klinika“ do helioterapije u današnjem svijetu, Sunce, tj. sunčeve zrake su uvijek bile lijek. Naravno, uz oprez i bez pretjerivanja.

Jedna od boljih knjiga o ovoj tematici je i knjiga Jacoba Libermana: „Svjetlost: Lijek budućnosti“ (AGM, Zagreb, 2009). U kojoj autor na temelju osobnih životnih iskustava, ali i na osnovi iskustava kolega, mahom znanstvenika i liječnika raznih profila, iznosi svoj pogled na utjecaj prirodnog sunčevog svjetla i boja na ljude. Knjiga je vrlo opširna i iscrpna te ću se stoga nastojati usredotočiti na onaj dio koji pokriva područje djelovanja svjetla i boja u školama.

U knjizi ima zanimljivih informacija vezanih na utjecaj svjetlosti punog spektra kao i pojedinih boja na zdravlje (općenito i vezano za pojedine bolesti) ljudi te o povijesnom razvoju saznanja o tim temama. Nama je zanimljivo dugogodišnje istraživanje, pionirski rad dr. Harmona[1], provedeno u školskom sustavu Texasa (SAD). Cijeli je posao počeo 1938. g. a nastavljen je u četrdesetim godinama 20. st. Obuhvaćen je bio impresivan broj od 160 000 djece i više od 4 000 školskih učionica. U početnoj fazi napravljena je inventura tjelesnih i psihičkih poteškoća s kojima su se djeca susretala. Također su ispitani i mogući uzroci tih problema koji su povezani s učionicama u kojima su boravili. Preliminarnom analizom tih podataka utvrđeno je da se do kraja osnovne škole kod više od polovice djece razviju prosječno dva nedostatka koje je moguće spriječiti. Povezivanjem tih nedostataka i raznih faktora u učionicama ustanovljeno je da je dobar dio tih poteškoća povezan s tjelesnim aktivnostima izazvanim utjecajem svjetlosti na oči. Na temelju tih spoznaja su 1942. g. pokrenuta istraživanja kako bi se suzbili negativni fizički faktori u okruženju same učionice. 1946. g. nalazi svih tih istraživanja su iskorišteni kao osnova za planiranje eksperimentalnog centra čiji bi cilj bio optimalni razmještaj rasvjete i dekora kako bi se uz što manje napora polučili što bolji rezultati. U jednu od škola uvedene su odgovarajuće promjene te je provedeno polugodišnje eksperimentalno istraživanje.

Dječji problemi koji su smanjeni:

tablica1

Iako nitko ni u jednom centru nije pokušavao istraživati nastavni plan i program, obrazovne metode i oblike rada, uz ta očita poboljšanja tjelesnog zdravlja, uočeni su i određeni usporedivi rezultati na području obrazovnih postignuća.

Još jedan istraživač kojeg dr. Liberman u svojoj knjizi prilično često spominje je dr. John Ott[2] koji je u svojim, prvim radovima je ispitivao utjecaj svjetla na život laboratorijskih miševa. Istraživanja su održana istovremeno na nekoliko vrhunskih medicinskih fakulteta i kliničkih bolnica i pokazala su da su miševi koji su živjeli pod ružičastom ili dnevnom bijelom fluorescentnom rasvjetom živjeli prosječno 7,5 odnosno 8,2 mjeseca dok su miševi pod prirodnim nefiltriranim svjetlom bili znatno zdraviji i živjeli prosječno 16,1 mjesec. Na temelju ovog ali i drugih ispitivanja dr. Ott je zaključio da je prirodna svjetlost važna za život i zdravlje ne samo biljaka, već i životinja, a time i nas, ljudi. Prema savjetima ovog istraživača jedna je tvrtka uspjela, dodavanjem određene fluorescentne tvari koja proizvodi tri vrste ultraljubičastog zračenja istih omjera kao što je to i kod Sunčeve svjetlosti, razviti prvu fluorescentnu cijev punog spektra.

1973. g. Ott i Ekološki institut za istraživanje zdravlja i svjetlosti proveli su istraživanje u četiri učionice namijenjene prvašićima u Sarasoti, u Floridi. U dvije su učionice, od ukupno četiriju učionica bez prozora, postavili fluorescentnu rasvjetu punog spektra, a u druge dvije učionice, koje su služile kao kontrolni uzorci, postavljena je klasična hladno bijela fluorescentna rasvjeta. Skrivenim sporo snimajućim fotoaparatima, za koje nisu znali ni učitelji (koji su, inače, znali za istraživanje) ni učenici, snimani su slučajni nizovi fotografija i učenika i učitelja. Rezultati su bili zanimljivi. Pod hladno bijelom klasičnom fluorescentnom rasvjetom neki od učenika su pokazivali hiperaktivnost, umor, razdražljivost i rastresenost, dok su se u učionicama s rasvjetom punog spektra, u roku od mjesec dana, ponašanje učenika, njihov rad kao i obrazovna postignuća u značajnoj mjeri unaprijedili. Osim toga, dio učenika s posebnim potrebama, koji su patili od izražene hiperaktivnosti, čudesno su se umirili i nadvladali neke od svojih problema s učenjem i čitanjem.

Još jedan zanimljiv pokazatelj je i razvoj karijesa. Kod djece u učionicama s rasvjetom punog spektra razvila se tek jedna trećina zubnog karijesa koji se razvio kod djece u učionicama sa standardnom hladno bijelom fluorescentnom rasvjetom. Ovo je, inače, potvrđeno i u nekoliko drugih istraživanja 1938. g.[3] i 1939. g.[4]

Također su zanimljiva razna istraživanja[5] koja pokazuju određeno djelovanje boja na naš tlak, otkucaje srca, brzinu disanja i sl.

Cijela tablica u obliku slike

U svjetlu svih ovih činjenica, znajući da se i u našim školama barem povremeno moraju promijeniti pregorjela, oštećena rasvjetna tijela, a učionice povremeno obojiti/okrečiti, možda bi se i kod nas moglo otići korak dalje i razmisliti o tome kako na odgovoran, sustavan i znanstveno utemeljen način unaprijediti zdravlje i olakšati rad i učenika i nastavnika u obrazovnim ustanovama.

Literatura

http://info.thevisiontherapycenter.com/discovering-vision-therapy/bid/83035/Syntonic-Phototherapy-Yielding-Eye-Opening-Results
http://www.collegeofsyntonicoptometry.com/home.html
http://www.female.hr/dobivate-li-dovoljno-sunceve-svijetlosti/471/
http://www.covd.org/Home/AboutVisionLearning/tabid/102/Default.aspx
http://www.oepf.org/page/map
http://www.holisticmedicine.org/


[1] D. B. Harmon: „ The Coordinated Classroom“ (Grand Rapids, Michigan: American Seating Company, 1951.

[2] J. N. Ott: „Exploring the Spectrum“ (film dr. Johna Otta)

[3] E. C. McBeath i T. F. Zucker: „The Role of Vitamin D in the Control Dental Caries in Children“, Journal of Nutrition 15 (1938.): str. 547.

[4] B. R. East: „ Mean Annual Hours of Sunshine and Incidence od Dental Caries“, American Journal of Public Health 29 (1939.): str. 777.

[5] G. Trexler: „The World of Light, Color, Health and Behaviour (Fairfield, IA: vlastita naklada, 1985.)

iPad «1 : 30»

kosjenka_petek

Kosjenka Petek

Čini se da su hrvatske škole još daleko od vala BYOD-a koji je, pogotovo posljednju godinu dana, intenzivno zahvatio škole u Americi pa i šire.

Je li moguće unijeti dašak modernog obrazovanja i kreiranja, a ne konzumacije sadržaja ukoliko učitelj ili nastavnik imaju na raspolaganju samo jedan mobilni uređaj/tablet?

Iako daleko od 1 : 1, obrazovnog okruženja u kojem je naglasak na kreativnom izražavanju i stvaranju sadržaja od strane učenika, u «1 : 30» okruženjima nastavnici ipak mogu Montessorium gotova aplikacijaosuvremeniti nastavu te ponuditi originalne sadržaje i aktivnosti čak i s jednim tabletom.

Od nekoliko stotina tisuća obrazovnih aplikacija, u trgovini aplikacijama možemo pronaći one koje zadovoljavaju naš nastavni plan i program, ali uz njih postoje i dobro poznate aplikacije i internetska sučelja koja su funkcionalna i univerzalna za svaki predmet te istovremeno prisutna na svim platformama, ne samo iOS-u.

Experica gotova aplikacijaMontessori aplikacije za matematiku

Experica aplikacija s pokusima iz fizike. Moguće mijenjati varijable i promatrati ishode.

Pogledajte s nama nekoliko primjera aplikacija i internetskih sučelja koje učitelji i nastavnici mogu koristiti ukoliko im je dostupan samo jedan tablet.

WALLWISHER ili PRIMARY WALL

Vrlo poznati internetski web2.0 alati služe raznim svrhama – od prikupljanja i organizacije ideja, do slanja poruka i želja.

wallwisherNastavnici kroz internetski preglednik Safari mogu pristupiti sučelju i kreirati «zid» ili pano. Mrežna adresa zida može se lako podijeliti s drugim korisnicima. «Zid» se može započeti na nastavnom satu, a učitelji i učenici ga nastavljaju slagati i preslagivati i po završetku obrade odgojno-obrazovnoga sadržaja.

Tijekom samoga nastavnog procesa, učitelj s učenicima može prikupiti i organizirati informacije o nastavnom sadržaju kojemu poučava. Vrlo je koristan kod izrade KWL tablica. Prozori s informacijama na vrlo se lak način mogu pomicati i premještati po «zidu» što doprinosi preglednosti te vizualnoj organizaciji informacija i sadržaja u smislene cjeline.

«Zid» je moguće ugraditi na internetske stranice te podijeliti s ostalim učenicima u školi i njihovim roditeljima.

SKITCH

Skitch je višestruko koristan program koji korisnicima omogućava snimanje zaslona Skitchračunala/iPada te oblikovanje slike i rad na njoj.

Nastavnici mogu koristi Skitch tako da prije samoga sata pripreme sadržaj o kojemu žele poučavati, ili ga upotrijebiti tijekom samoga nastavnog procesa pri izlaganju sadržaja.

Nakon što nastavnik na slici napravi zabilješke, lako je može pohraniti te putem e-pošte podijeliti s učenicima ili je ugraditi u blog.

VOICETHREAD

Još jedan omiljeni web2.0 alat dostupan je i kao aplikacija za iPhone i iPad u Apple-ovoj trgovini aplikacijama.

VoiceThread1VoiceThread2

VoiceThread omogućava stvaranje interaktivnih prezentacija. Jedan je od naših omiljenih alata jer omogućava da se učenje i propitkivanje nastavnog sadržaja nastavi i izvan učionice. Još jedna velika vrijednost ovoga alata je što omogućava učenicima izražavanje na njima pogodan način – vrlo individualno te prilagođeno njihovim mogućnostima, znanjima i onom vrstom iznošenja mišljenja i stavova s kojom se osjećaju ugodno – kroz snimanje audio i video zapisa ili pisanim putem. Izvrstan je za projektnu nastavu, poslagivanje ideja, prikupljanje povratnih usmenih ili pisanih informacija od učenika – raznolikim uporabama ovog alata uistinu nema kraja.

Kratku prezentaciju moguće je napraviti unutar jednoga nastavnog sata, ugraditi je u mrežne stranice i blogove te podijeliti s ostalim učenicima u školi, roditeljima i svijetom.

voicethread

Aplikacija CAMERA

Sama aplikacija za snimanje u iPadu može se u obrazovanju koristiti na raznolike načine. Od video zabilješki zbivanja u učionici, učeničkih izlaganja i prezentacija, do njenog funkcioniranja kao kamere za dokumente (documet camera). Nastavnici vrlo lako mogu podijeliti uspješan učenikov rad ili riješen zadatak s ostalim kolegama u razredu, prikazati, objašnjavati te manipulirati sitnim predmetima a da su isti putem projekcije vidljivi svima u isto vrijeme. Cijeli se proces može i snimiti te koristi za objavu ili danju obradu.

FOTO aplikacija

albumiOsim što pohranjuje vaše fotografije, FOTO aplikacija omogućava osnovnu obradu fotografije i lako slaganje i premještanje u albume. Nastavnici mogu kroz aplikaciju Safari pohraniti željene fotografije/slike/crteže s interneta, Skitch zabilješke i sl., organizirati ih u albume i prikazati kao SlideShow, odnosno kratku vizualnu prezentaciju nastavnoga sadržaja.

EVERNOTE

Evernote, jedna od omiljenih aplikacija za bilježenje, u stvari je jedna od tehnologija u Evernote1oblaku dostupna kao internetsko sučelje, aplikacija za računala i mobilna aplikacija. Iako iPad dolazi s aplikacijom Bilješke, Evernote je puno bolja i dinamičnija, osobito nakon najnovijeg updatea.

Osim što nastavnicima omogućava jednostavno stvaranje bilježnica i bilješki, omogućava i ugradnju fotografija i audio zabilješki. Takve multimedijske bilješke mogu se putem e-pošte ili funkcije za dijeljene bilješki podijeliti s učenicima – bio to plan ploče za one učenike koji su zbog bolesti izostali s nastave ili dodatno objašnjenje projekta, zadatka i sličnoga.

Evernote Premium ujedno omogućava suradničko učenje i uređivanje dijeljene bilješke između više korisnika (slično kao kod Googleovih dokumenata).

Aplikacija iMOVIE

iMovie

iMovie je Appleova aplikacija za izradu multimedijskih sadržaja (da približimo čitateljima, slična je Widows MovieMakeru). Dostupna je kao program na Mac računalima te aplikacija na iOS uređajima. Njena jednostavnost omogućava nastavnicima vrlo laku i brzu izradu multimedijskih sadržaja zajedno s učenicima unutar jednog nastavnog – bila to završno ponavljanje nastavnoga sata, prezentacija projekta ili što drugo.

My monster, 1. a,b i c razred OŠ Matije Gupca Zagreb

Lijepo ponašanje u školi, 2. b i c razred OŠ Matije Gupca

 

EDMODO

Odgojno-obrazovna društvena mreža Edmodo jedan je od omiljenih suvremenih načina na edmodokoji učitelji održavaju učenikovo zanimanje za učenje i izvan učionice. S visokom razinom sigurnosnih postavki, potpuno je prikladna za učenike svih dobnih skupina. Edmodo je dostupan kroz internetsko sučelje, a njegova iOS aplikacija učiteljima omogućava da na brz i lak način budu u kontaktu s učenicima kada nisu pri računalu te da zbivanja u grupi prikažu tijekom nastavnoga sata, podijele svoje uvide s učenicima i prokomentiraju nova događanja, zadatke, ankete i ostalo.

EXPLAIN EVERYTHING

Ovo je jedna od vrijednih aplikacija koja, u stvari, zamjenjuje interaktivnu ploču i Explain Everythingomogućava ono objašnjavanje kroz video snimke, kao Khan Akademija.

Učitelji na lak način mogu staviti potrebne materijale (slike, fotografije, riječi, rečenice) na «ploču» te njima manipulirati dok tumače gradivo. Istovremeno mogu snimati video u kojem objašnjavaju zadani nastavni sadržaji i podijeliti ga s učenicima kroz YouTube ili Vimeo kanal, službene stranice ili blog.

Tijekom nastavnoga sata, mogu zamoliti učenike da pomognu i sudjeluju u samom procesu. Objašnjenja su na taj način dostupna za kasniju referencu kod ponavljanja složenijih nastavnih sadržaja, pisanja domaćih uradaka itd.

Primjer uporabe i mogućnosti koje pruža aplikacija – umetanje fotografija, pisanje po zaslonu, crtanje, zumiranje, premještanje fotografija i slikovnih prikaza i uporaba laserskog pokazivača.

Slične ovoj i vrlo popularne su i (besplatne) aplikacije Show me Interactive Whiteboard te EduCreations.

CAPTURE za YouTube

Nedavno objavljena aplikacija Capture (za iPhone) omogućava korisnicima snimanje kratkih video sadržaja i njihovo brzo i lako stavljanje na privatni/školski YouTube kanal.

Kao takva, idealna je za dinamične sadržaje u učionici koje nastavnici žele podijeliti s ostalim polaznicima škole ili roditeljima.

Capture1Capture2

VIMEO

Preinačena aplikacija Vimeo također nudi istovjetnu mogućnost.

Vimeo

Valja upozoriti i podsjetiti da se pri snimanju učenika i objavi snimljenoga materijala treba strogo držati naputaka o sigurnosti i pravilima snimanja danih od strane škole.

Sve navedene aplikacije podrazumijevaju zrcaljenje sadržaja i zbivanja s iPada na projektor.

O tome čitajte u idućem broju Pogleda!