Što ćemo s provjerama lektire?

sonja_delimar

Sonja Delimar

Problemi s čitanjem i neomiljenošću lektire su poznati svima. I u Pogledu kroz prozor smo već pisali o tome – zašto je čitanje neizmjerno važna i nezamjenjiva aktivnost u usvajanju jezika i sposobnosti razumijevanja pročitanog pa onda i za daljnje svekoliko učenje iz napisanog teksta. Bilo je riječi i o tome s kakvim se problemima susreću nastavnici književnosti u današnjem svijetu u kojem su učenici naučeni raditi usporedno nekoliko aktivnosti, tražiti gotove sažetke književnih djela, čitati nepotpune tekstove (naslove u elektroničkim medijima), bez dubljeg razumijevanja teksta i bez strpljenja da se posvete iščitavanju značenja složenijeg teksta.

S obzirom na opisanu situaciju neizmjerno je važno da nastavnici književnosti uspiju motivirati učenike da pročitaju lektirna djela, a koliko god privlačnu, aktualnu i šarenu motivaciju mi izmislili, ostaje činjenica da ima bezbroj zanimljivijih, aktualnijih, učenicima primjerenijih i popularnijih djela od lektire. Učenici koji vole čitati uzet će te primjerke knjiga ako mi za pročitanu lektiru ne tražimo povratnu informaciju, odnosno ako tu povratnu informaciju ne vrednujemo. (Iako je u svrhu razvijanja kompetencije razumijevanja teksta većina književnih djela dobra, određene književnoteoretske i književnopovijesne sadržaje nemoguće je kvalitetno obraditi bez podloge lektire.) Dakle, moramo provjeravati čitanost lektire i razumijevanje pročitanog.

U ovom sam članku odlučila prikazati nekoliko metoda provjere lektire koje koristim u nastavi i kombiniram.

Metode koje ću ukratko opisati su sljedeće:

  1. Metoda pitanja kojima se provjerava uglavnom sadržaj djela
  2. Metoda pitanja kojima se provjerava razumijevanje pročitanog teksta
  3. Metoda po kojoj učenici sami sastavljaju pitanja i pokazuju da razumiju što je bitno
  4. Metoda pisanja eseja na temelju unaprijed zadanih pitanja
  5. Metoda pisanja eseja na temelju ulomka
  6. Metoda kviza
  7. Dnevnik čitanja

1. Metoda pitanja kojima se provjerava sadržaj djela valjda je najraširenija i većina nastavnika koji počnu sastavljati svoje testove polaze od nje – pročitaju lektiru i onda sastave različite zadatke koji bi trebali biti zadatci objektivnog tipa u kojima se traži poznavanje sadržaja i činjenica iz djela i(li) određeno razumijevanje pročitanog. Kao primjer takvog testa prilažem provjeru Homerove Ilijade.
(Prilažem samo jednu skupinu pitanja iako uvijek sastavljam puno više pitanja koja kombiniram u nekoliko skupina – pogotovo ako predajem usporednim razredima i ako se provjera mora razvući na više dana – metode učeničkog prepisivanja sve su sofisticiranije, a u zadnje je vrijeme popularno da oni koji prvi pišu test taj test fotografiraju kamerom mobitela za buduće korisnike – to mi se dogodilo već nekoliko puta. Sve je učeničke pokrete u razredu nemoguće pratiti, a još nemamo naviku tražiti da odlažu mobitele za svaku provjeru. Uostalom, netko bi mogao odložiti neki stari koji više ne koristi, a onda u miru koristiti neki drugi.)

2. Metodu pitanja kojima se provjerava razumijevanje pročitanog, odnosno samog izvornog teksta, a ne sadržaj djela koristim za provjeru čitanosti i razumijevanja onih djela koja su pisana učenicima izuzetno teško shvatljivim jezikom, npr. Sofoklove drame Antigona i Kralj Edip, Gundulićeve Suze sina razmetnoga, Mažuranićeva Smrt Smail-age Čengića. Radi se o tome da se provjera sastoji od izvađenih ulomaka djela, a od učenika se traži da oni pokažu razumijevanje napisanog u ulomku. Budući da učenici često čitaju samo dostupne sažetke, događa se da oni pišu o lektiri općepoznate stvari kojih u ulomku uopće nema – onda im je potrebno naglasiti da želim baš tumačenje/interpretaciju određenog ulomka. Moram reći da većina učenika ne voli takve provjere – ne vole se udubljivati u izvorni tekst, a za kvalitetno napisanu takvu provjeru nije dovoljno poznavati sadržaj djela iz sažetka, nego je nužno razumjeti sam tekst. Kao primjer prilažem provjeru Mažuranićeve Smrti Smail-age Čengića.

3. Metodu po kojoj učenici sami sastavljaju pitanja i pokazuju da razumiju što je bitno primjenjujem od nedavno. Počelo je kao šala s učeničkim pokušajima izbjegavanja mojih provjera lektire i njihovim pitanjima mogu li sami sastaviti provjeru (i igrati se profesora), a metodičko utemeljenje našla sam u suvremenoj metodičkoj literaturi koja govori o ishodima učenja – jasno je da ako tražimo od učenika da sami sastave svoju provjeru lektire, oni moraju pokazati znanje svih razina Bloomove taksonomije: razumijevanje, primjenu, analizu, sintezu i vrednovanje svog znanja. Obično tražim od njih sastavljanje dvije grupe, da pitanja pokrivaju cijelo lektirno djelo te da uz pitanja napišu i odgovore. I naravno, budući da oni vjerojatno razmjenjuju svoje radove, kako bi se spriječilo prepisivanje, takvu provjeru znanja priznajem prvoj nekolicini koja sastavi pitanja i pošalje ih na elektroničku poštu (3-5 učenika) i obično to jesu najbolji čitači koji prvi u cijelosti pročitaju djelo. Oni stvarno pažljivo čitaju djela i takve provjere vole jer se njima izbjegava stres prisutan kod klasičnih provjera. (To je zapravo neka forma dnevnika čitanja pretvorena u formu pitanja i odgovora.) Kao primjer prilažem učeničku provjeru lektire Bijeg Milutina Cihlara Nehajeva (s dopuštenjem učenice Bojane Brnice koja ju je sastavila kad je bila u 3. razredu).

4. Metodu pisanja eseja na temelju unaprijed zadanih pitanja primjenjujem kod provjere lektira koje su slojevite i nude mogućnost sastavljanja više problemskih pitanja (učenicima bliskih) koja mogu postati okosnica učeničkih eseja. Za takve lektire sastavim obično više od desetak tema za esej i onda ih, prije čitanja lektire, ravnomjerno podijelim učenicima tako da 2-3 učenika dobiju istu temu – kako bi se izbjeglo prepisivanje. Oni moraju usmjereno pročitati lektiru i sastaviti esej s točno određenom temom. Kao primjer prilažem teme za eseje vezane uz lektiru U registraturi Ante Kovačića. Kod takvih eseja upućujem učenike na važnost citiranja u argumentaciji, a na taj se način provjerava i dubinsko poznavanje djela.

5. Metoda pisanja eseja na temelju ulomka jest metoda po kojoj učenici pišu esej na državnoj maturi i naravno da češće vježbamo i takve tipove zadataka. Odabere se reprezentativan ulomak i naprave smjernice kojih se učenici moraju držati kad sastavljaju esej – smjernice su takve da obično zahtijevaju književnoteoretsko i književnopovijesno određenje djela, poznavanje bitnih odnosa u djelu i tumačenje ulomka. Kao primjer prilažem ulomak i smjernice za sastavak o Razbojnicima Friedricha Schillera.

6. Metoda kviza zgodna je za ponavljanje sadržaja pojedinog djela, a ponekad i za motivaciju. Može se upotrijebiti i za vrednovanje učeničkog poznavanja lektire, ali ja to onda radim u papirnatom obliku. Tu ću metodu objasniti na primjeru Combraya Marcela Prousta. Sastavila sam 60 pitanja s četiri moguća odgovora (od kojih je jedan točan u svakom zadatku) i pitanja razdijelila u nekoliko različitih grupa (da se izbjegne prepisivanje) tako da je svaki učenik za ocjenu morao odgovoriti na 20 pitanja. Istovremeno sam pitanja priredila u formi kviza u PowerPointu zahvaljujući dodatku Mouse Mischief.
Nakon što su učenici odgovorili na svojih 20 pitanja, podijelila sam ih u dva tima ovisno o tome jesu li odgovarali na pitanja A ili pitanja B, a onda su se izmjenjivali u parovima i odgovarali redom po nekoliko pitanja, svaki skupljajući bodove za svoju ekipu. Bilo je zanimljivo i dinamično, a usput su svi učenici ponovili sav sadržaj lektire. U prilogu je kompletan kviz u elektroničkom obliku.

7. Dnevnik čitanja je metoda koja bi trebala prethoditi svakom zadatku koji učenici izvršavaju vezano uz lektiru. Dnevnik čitanja su njihove bilješke, individualne i po kvaliteti i po kvantiteti, no te bilješke uglavnom ne ocjenjujem. Nastojim pregledati kako učenici vode svoje bilješke barem jednom u polugodištu i komentare pišem u rubriku bilježaka – smisao bi trebao biti da si oni osiguraju bilješke za lektire koje su im obvezne za Državnu maturu, da ih ispisuju sami i da nauče izdvajati bitno. Upućujem ih i na to da argumentiraju citatima. Bilješke, kao i lektirno djelo, dopuštam da imaju na satu za vrijeme provjere lektire – mislim da je smisao provjere lektire pokazati razumijevanje i snalaženje u djelu (a ne zapamtiti svaku pojedinost), a gimnazijske su lektire tako složene da im 45 minuta nije dovoljno da izvade odgovore iz knjige koju dotad nisu pročitali.

Oglasi

O autoru Pogled kroz prozor

Digitalni časopis za obrazovne stručnjake, pišu ga učitelji i nastavnici.
Ovaj unos je objavljen u Primjeri dobre prakse i označen sa , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Jedan odgovor na Što ćemo s provjerama lektire?

  1. Povratni ping: Pogled kroz matematičke 3D naočale | Pogled kroz prozor

Komentari su zatvoreni.