Nataša Petković
Kao učiteljica informatike u osnovnoj školi često govorim o sigurnosti na internetu. I nakon nekog vremena pomislila sam, pa to već i vrapci na grani znaju. I zapitala se – Znaju li stvarno?
Ono što me zanimalo je znaju li moji učenici doista kako biti siguran u virtualnom svijetu? Je li im sigurnost na internetu jednako važna kao i sigurnost u stvarnom svijetu? Bi li moji učenici prepoznali potencijalnu prijetnju na internetu? Upisuju li svoje podatke bez razmišljanja na bilo koje stranice koje to zatraže?
Kao odgovor me nije zanimalo recitiranje svih mjera sigurnosti na internetu naučenih iz udžbenika i bilježnice. Zanimalo me shvaćaju li oni to doista i koriste li sve te mjere kako bi bili sigurni.
Smatrala sam da ću najbolje doći do tog odgovora ako njima dam priliku da isto to moraju naučiti nekoga do koga im je jako stalo i do čije im je sigurnosti stalo kao i meni do njihove. Isto tako mi je bilo važno dovesti ih do razmišljanja o konkretnim situacijama u kojima mogu primijeniti ono što znaju o sigurnosti na internetu. Sve dok je to znanje samo teorijsko i nije primijenjeno smatram da nisam ostvarila svoj cilj, a taj je da su stvarno sigurni na internetu.
Uslijedilo je planiranje različitih aktivnosti koje će pratiti Nastavni plan i program i ujedno ostvariti ono što mi se nakon višegodišnjeg iskustva u nastavi nametnulo kao jako važno i nužno.
Uvod u različite aktivnosti je bilo obilježavanje Dana sigurnog interneta 20. veljače 2015. nakon kojeg smo sljedeća dva tjedna na svakom satu informatike pogledali barem jedan videozapis s Youtube-a koji je govorio o sigurnosti na internetu. Od velike pomoći su nam bili videozapisi nastali u projektu Petzanet kao i ostali videozapisi koji su ponuđeni na tu temu. Moram priznati da sam i sama nakon pregledavanja istih više promišljala o sigurnosti na internetu. Nakon što su učenici odgledali neke od videozapisa, po njihovim izrazima lica sam mogla vidjeti koliko su ti videozapisi njima pomogli osvijestiti stvarno postojanje potencijalnih prijetnji.
Kako bih im još pojačala dojam, nakon gledanja videozapisa sam se ulogirala u svoj Facebook profil (projicirala) i krenula pregledavati njihove profile. Bili su u šoku. Nije im se baš svidjela moja ideja. Neki su bili svjesni da nisu zaštitili svoje podatke i da ću na njihovim profilima pronaći ono što su „naučili“ da ne treba pisati na društvenoj mreži. Zatim sam krenula klikati po njihovim slikama i spremati neke od slika na svoje računalo. Šok je postajao sve veći. Dakle, konačno sam uspjela! Dobila sam konkretnu situaciju u kojoj nisu bili sigurni, bez njihovog odobrenja sam slobodno bez ikakvog odgovaranja za to uspjela preuzeti na svoje računalo njihove fotografije i mogla sam dalje s njima činiti što želim.
Nakon malo prigovaranja s njihove strane, situaciji sam dodala primjer njihovih mlađih sestara i braće koji su također na Facebook-u . Grozna im je bila činjenica da netko tako može njihove fotografije preuzeti i koristiti.
Uslijedio je 1. zadatak.
Kako biste svojoj braći i sestrama objasnili koliko opasno može biti objavljivati vlastite podatke na internetu?
Što ih vi možete naučiti da im pomognete da postanu sigurniji na internetu?
Malo su promislili o zadatku i na papir prenijeli svoje misli. Kad smo pročitali napisano uslijedio je 2. zadatak.
Pomoću programa i alata kojima smo naučili vladati i koristiti ih u svakodnevnom životu prikazati konkretne problemske situacije vezane uz sigurnost na internetu.
Tako su 6. razredi trebali pomoću gotovih oblika u Wordu napraviti strip koji prikazuje situaciju na internetu. Osim što će ponoviti kako koristi gotove oblike na različite načine, grupirati ih i smisleno složiti, dodatno će ponoviti i sigurnost na internetu.
7. razredi su radili Powerpoint prezentacije na istu temu, također koristeći gotove oblike i animacije, a 8. razredi su radili kratke filmove pomoću alata Moovly.
Materijali koji su nakon izvršenja zadatka nastali su bili i više nego zadovoljavajući. Učenici su stvorili problemske situacije, koristeći stečena znanja o sigurnosti na internetu su napravili priču iz koje je itekako dobro vidljiva poruka zašto je važno biti siguran na internetu.
Neke od radova možete vidjeti na sljedećoj poveznici.
Osim što sam shvatila da su moji učenici zaista naučili načine kako biti siguran na internetu, do mene je došla i još jedna neočekivana povratna informacija.
Naime, dosta njih je kao primjer uzelo situaciju u kojoj se djevojka ili dječak dopisuju s nekim putem interneta i nakon kratkog dopisivanja se idu s istim upoznati ili pak, kako se od njih i očekuje, odustaju od susreta s njim jer im je sumnjiv. Ovaj drugi završetak priče je ponavljam očekivan, samo ono što ja znam je da je on tako završio zato što kad govorimo o potencijalnim opasnostima na internetu djeca znaju da je riječ o sumnjivcu. U stvarnom životu, sumnjivac se jako dobro uspijeva sakriti iza maske dobrog, zgodnog, najboljeg… Znači osvijestila sam si sljedeće: cijelo vrijeme ih učim kako se treba paziti nepoznatih na internetu jer možda nemaju dobre namjere, ali nisam im dovoljno dobro objasnila kako nam u tom trenutku nije ni na kraju pameti da bi taj netko zaista mogao biti opasan jer se on prikazuje sasvim suprotnim od toga. Tek nakon toga sam u razgovoru s njima posebnu pažnju pridodala istome i u svakom razredu provela jedan sat pričajući o tome i potkrepljujući isto raznim člancima s interneta.
Zaključak je bio da kako i mi sami objavljujemo svoje najbolje fotografije to rade i ostali, te prikazuju samo svoje dobre strane, odnosno točno ono što žele da o njima znamo ili mislimo.
Pogled kroz prozor 