Čemu nas uče hiperaktivni učenici?

anka_zupancic

Anka Zupančič

Sažetak

U svom radu učitelji se susreću i s hiperaktivnim učenicima koje treba tretirati individualno, s velikom dozom strpljenja, ustrajnosti i dosljednosti. Osim toga, vrlo je važno sudjelovati s roditeljima, kao i sa stručnjacima poput savjetnika, dječjih psihijatara, psihologa i defektologa.

Ključne riječi: hiperaktivnost, suradnja, profesionalni rast.

Uvod

Na mom profesionalnom putu najviše me obilježila školska godina kada je učenik Peter, (ime je izmišljeno) uključen u odjeljenje od 27 učenika. Dobila sam informaciju da se radi o djetetu s posebnim potrebama odnosno hiperaktivnim i nedostatkom pažnje.

Iskustvo s učenikom

Prvi školski dani protekli su sasvim uobičajeno. Upoznavala sam učenike i vodila ih kroz nastavni proces. Međutim, Peter je ubrzo počeo osjećati želučane probleme, pa je u rujnu bio odsutan nekoliko dana.

Prva ocjenjivanja obično počinju u listopadu, tako da se među učenicima pojavljuju blaga napetost i strah od neuspjeha. Peter je nakon prvog manjeg neuspjeha nekontrolirano se uzrujao. Najprije je bijes usmjerio na list papira i rastrgao ga, a zatim je ustao i nastavio riječima: Glup sam! Nesposoban sam! Nemam pojma! Na njegovo ponašanje odazvala sam se tako da sam mu postavila granice. Međutim, svi moji napori samo su ”dolili ulje na vatru”. Petrov bijes je eskalirao. Svaki put trebalo mu je još više vremena da se smiri. S obzirom na to da su se ispadi i vlastite krize ponavljali pojačavajući se iz dana u dan, obratila sam se za pomoć školskoj savjetnici, koja mi je dala savjete o tome kako trebam postupiti u toj situaciji. S obzirom na to da sam tako postupila već ranije i da kod Petra to nije uspjelo, još više sam se uznemirila i u glavi su mi se pojavila pitanja: Kako to da unatoč svim mojim naporima i trudu nema ni najmanjih pomaka u smjeru njegovog pozitivnog ponašanja? Što sam trebala učiniti drugačije?

Situacija me potaknula na istraživanje. Počela sam čitati literaturu o djeci s poremećajem pažnje i hiperaktivnosti. Osim toga, prijavila sam se na seminar o ovoj temi i razgovarala s kolegama o njihovim iskustvima. Uz sve to, ubrzo sam shvatila da se u slučaju Petra radi o hiperaktivnosti s impulsivnošću, što je najrjeđi oblik ponašanja pri hiperaktivnosti. Kao „prvu pomoć“ uvijek sam imala pri ruci knjigu Poteškoće pri učenju u osnovnoj školi (Magajna, 2008.), u kojoj su navedene preporuke za rad u odjeljenju. Počela sam svjesno poticati odnosno usmjeravati Petra tako što sam u prikladnim situacijama pohvalila njegove kvalitete. Cijelo vrijeme posvećivala sam veliku pozornost dobrim odnosima u odjeljenju, u jutro najavljivala sam sve aktivnosti za tekući dan, te uključivala razne aktivnosti za opuštanje tijekom nastave. Uz sve to, nadala sam se promjeni na bolje.

Krajem prvog tjedna mjeseca studenog Peter je imao veliki ispad tijekom sata likovne umjetnosti. Učenici su crtali portrete, a u učionici je vladala ugodna atmosfera. Pomno sam promatrala Petra od samog jutra. Osjetila sam olakšanje kada sam vidjela da je oduševljen likovnim zadatkom. Obilazila sam razred i savjetovala učenike tijekom crtanja. Pohvalila sam Petra, jer sam primijetila koliko se trudi. Kada sam već bila na drugom kraju učionice, iznenada je naglo ustao i prevrnuo stol tako da je odletio prema stolu druga. Prije nego što sam došla do njega, snažno je udario školsku drugaricu u trbuh. Među učenicima je zavladao strah. U tom trenutku samo sam ga željela odvojiti od ostalih učenika kako ne bi nekoga ozlijedio. Vrijeđao je svoje drugare i mene. Bilo je vrlo potresno. Zamolila sam jednog učenika da dovede školsku savjetnicu. Uvjerila sam Petra da ostane u jednom dijelu učionice, ali on je i dalje vrištao i vrijeđao sve oko sebe. Ništa ga nije moglo smiriti. Dok se opirao i vrištao, školska savjetnica i ja ispratili smo ga iz učionice. Ovaj neugodan i zabrinjavajući događaj trajao je više od četvrt sata. Za mene je bio još veći izazov vratiti se u učionicu među zbunjene i uplašene učenike, budući da su u meni bujale snažne emocije odnosno uzrujanost i adrenalin. Učenicima sam uputila nekoliko umirujućih riječi i potaknula ih da nastave stvarati. Uz instrumentalnu glazbu pokušala sam nadjačati Petrove vriske koji su se čuli iz hodnika. Majka je došla po Petra. Rekao je da ga je uzrujalo to što je jednu crtu lica pogrešno nacrtao i nije je mogao ispraviti. O događaju sam obavijestila roditelje učenika koje je Peter udario. Unatoč njegovom postupku, pokazali su veliko razumijevanje.

Uslijedili su vrlo teški, naporni mjeseci. Petar je imao ispad svaki dan, tijekom 2. ili 3. školskog sata. Nakon ispada prijevremeno odlazio kući. Jednog dana pokušao se popeti kroz prozor učionice koji se nalazi na 2. katu kako bi skočio u dubinu. Svom snagom odvukla sam ga natrag s prozora. Čuvar je postavio posebne klinove na sve prozore tako da se ne mogu otvoriti više od 15 cm. Nekoliko je puta pokušao pobjeći iz škole. Počeo je donositi opasne predmete u školu, čak i švicarski nož koji mu je poklonio otac. Osim intenziteta, produžilo se i trajanje ispada. Nekoliko puta bila sam toliko potresena da sam zbog težine pritiska s kojim sam se morala suočiti plakala u uredu ravnateljice. Nije bilo lako nastaviti s nastavom.

Prosinačka jutra donosila su teška razmišljanja o tome hoću li biti dovoljno jaka da spriječim Petra da povrijedi svoje drugare i hoću li se živa vratiti iz škole. Borila sam se da razvijem samokontrolu, te sam tijekom Petrovog nesnosnog vrištanja, uvreda i udaranja nogama uspjela zadržati miran ton koristeći ohrabrujuće riječi i usmjeravajući ga na disanje i smirenje. Razvila sam i sposobnost prepoznavanja promjena u njegovom ponašanju. Uspjela sam ga smiriti ili barem ublažiti ispad.

Svi ti događaji koji su povezani s Petrom, zaista su snažno utjecali na atmosferu u odjeljenju. Prvi sati školskog dana bili su puni napetosti. Učenici su osjećali strah čak i tijekom odmora. Kada je Peter prijevremeno otišao kući, jedan je učenik komentirao da sam potpuno drugačija i sretnija kada on nije na satu. Budući da mi je bilo mnogo lakše kada je izašao iz učionice, to sam očito, pokazala pred učenicima.

U siječnju se situacija pogoršala. Peter je svojim ponašanjem počeo ugrožavati svoj život i živote drugih. Psihologinja koja je pratila njegovo ponašanje uputila ga je na bolničko liječenje. Proveo je kod kuće mjesec dana čekajući da bude primljen u bolnicu. Bolnica nema dovoljno mjesta za djecu sa spomenutim poremećajem.

U razdoblju kada Petra nije bilo u školi, prvi put sam u školskoj godini ‘odahnula’ i potpuno se posvetila podučavanju ostalih 26 učenika. Bilo je užasno spoznati da uz sve ovo što se događalo u vezi s Petrom, uopće nisam imala dovoljno vremena za njih. Raspoloženje u odjeljenju potpuno se promijenilo. Atmosfera je postala ugodna i opuštena. Petrovo je ponašanje, međutim, utjecalo na to da se učenici međusobno povežu i postanu tolerantniji jedni prema drugima.

U ožujku je Peter otišao u bolnicu, gdje je također pohađao bolničku školu, i tamo ostao dva mjeseca. Prije njegova povratka u školu, školska savjetnica i ja konzultirali smo se sa stručnim timom u bolnici. Pokazalo se da uz poremećaj hiperaktivnosti Peter ima i teže emocionalne poremećaje te poremećaje ponašanja, kao i Aspergerov sindrom pa smo u školi dobili upute za rad. Premjestili smo cijelo odjeljenje u učionicu u prizemlju i uklonili kuke s prozora. Otvarala sam prozore samo u trenucima kada se Petrovo ponašanje moglo kontrolirati. Kuku sam čuvala spremljenu u zaključanoj ladici. Svibanj i lipanj prošli su mirnije. Petar je u tom razdoblju imao pratilju odnosno osobu koja je tijekom nastave bila uz njega. Tijekom pojave ispada gospođa ga je na odgovarajući način, nježno uhvatila i osigurala da nikoga ne ugrožava. Ekstremno ponašanje pojavilo se samo nekoliko puta. Ovakve su situacije rješavali ona i školska savjetnica. Tako sam se mogla posvetiti podučavanju cijelog odjeljenja. Školska godina završila je puno bolje nego što je započela.

Zaključak

Zahvaljujući stečenom iskustvu, bolje sam razumjela Petrove emocije, još jače razvila samokontrolu i vještine smirenog ponašanja u stresnim situacijama. Shvatila sam i da je otvorenost pravi način rješavanja problema u komunikaciji s roditeljima te da se učitelj današnjice suočava s izazovima koji nadilaze postojeću literaturu i znanja stečena tijekom studija, kao i da je za sveobuhvatno liječenje učenika s takvim problemima potrebna interdisciplinarna suradnja između nadležnih institucija.

Literatura

  1. Anderluh M. (2015). Nemirni otroci v šoli. Ljubljana: Ljubljana: Pediatrična klinika.
  2. Cedilnik, T., Rostohar D. (2016). Dajmo nemirnemu otroku priložnost za učenje. Vzgoja in izobraževanje, let. XLVII, št. 5-6, s. 65-71.
  3. Majgajna, L. et al. (2008). Učne težave v osnovni šoli: koncept dela. Ljubljana: Zavod Republike Slovenije za šolstvo.
  4. Žerovnik, A. (2004). Otroci s posebnimi potrebami. Ljubljana: Družina.

Djeca s ADHD-om u školi

maja_sirca

Maja Širca

Sažetak

Članak daje smjernice za rad s učenicima s ADHD-om i naglašava važnost obrazovanja o ADHD-u. Samo obrazovanjem možemo shvatiti da je djetetovo ponašanje rezultat poremećaja, a ne nepristojnosti.

Ključne riječi: škola, ADHD, hiperaktivnost, nemir, pažnja

Svaki je učitelj u razredu već imao učenika koji je izvukao većinu njegove energije. U ponašanju je bio najistaknutiji i gotovo neukrotiv. Kroz razne pristupe učitelj ga je pokušao uvjeriti i preodgojiti da bude mirniji, tiši, poslušniji i uključeniji u nastavu. Međutim, često neuspješno. Stoga je nastao ovaj članak koji sažima neke važne smjernice u radu s djetetom s ADHD-om.

ADHD je poremećaj pažnje i hiperaktivnosti. Kratica ADHD dolazi od naziva Attention Deficit Hyperactivity Disorder i koristi se i kod nas. ADHD je kronični neurobiološki poremećaj koji utječe na regulaciju razine aktivnosti (hiperaktivnost), inhibiciju ponašanja (impulzivnost) i rješavanje zadataka (nepažnja). Prema procjenama stručnjaka, ima ga oko 8 do 10 % djece u obaveznom školovanju, te se javlja čak tri puta češće kod dječaka, nego kod djevojčica. Poremećaj može imati tri oblika:

  1. Kao poremećaj pomanjkanja pažnje.
  2. Kao poremećaj hiperaktivnosti.
  3. Kao poremećaj pomanjkanja pažnje i hiperaktivnosti.

Tko su djeca s dijagnozom ADHD-a? To su djeca koja kod nas izazivaju najveću zabrinutost i svojim ponašanjem privlače najviše pažnje u razredu. Glasni su i nesvjesni da njihovo govorenje remeti tijek nastave. Ne mogu čekati u redu, već se guraju i pretječu. Njihov je stol uvijek neuredan, pomagala za učenje često su slomljena, olovke nenaoštrene, bilježnice i udžbenici izgrebani i poderani. Oni gube stvari. Njihove su bilješke manjkave i nečitke, zaboravljaju domaću zadaću. Čini se da tijekom nastave sanjare dok gledaju kroz prozor, nemirno se miču na stolici, okreću se i lupaju nogama. Često dolaze u sukobe sa svojim vršnjacima, a u nekima su i verbalno ili čak fizički agresivni. Ponašaju se nepristojno i divlje.

Treba nam puno vremena da shvatimo da se učenici s ADHD-om ne ponašaju tako namjerno i jer bi to željeli. Ne zaboravljaju domaću zadaću jer žele biti neuspješni; nisu nemirni jer nas žele namjerno naljutiti; ne započinju sukobe jer su nepopularni među vršnjacima ili zato što ne žele prijatelje. Sve to čine jer ne mogu kontrolirati svoje ponašanje koje je posljedica ADHD poremećaja. S vremenom, odrastanjem i naporima okoline nauče živjeti s tim poremećajem i sve im je lakše funkcionirati u životu. Ako se razvijaju u okruženju koje ih prihvaća i stalno ne osuđuje; ako se promatraju njihove pozitivne osobine i vrline; ako ih se potiče na pozitivne odnose s vršnjacima i što više radi na njihovoj pozitivnoj percepciji sebe, tada učenici s ADHD-om mogu biti uspješni u školi, a i kasnije u životu.

U nastavku ću pokušati opisati ADHD poremećaj kako biste ga lakše prepoznali kod svojih učenika. ADHD se manifestira na toliko različitih načina, ali karakteristike se mogu podijeliti u ova osnovna područja:

  • Nedostatna i lako ometana pažnja: Učenici s ADHD-om imaju poteškoće s koncentracijom. Ponekad se mogu usredotočiti na nešto, a ponekad i ne. Ova fluktuacija i promjena prirode pozornosti jedna je od glavnih karakteristika poremećaja.
  • Impulzivnost: Djeca s ADHD-om imaju problema s kontroliranjem svog ponašanja (recimo, upadanje drugima u riječi, udaranje vršnjaka…).
  • Hiperaktivnost: Dijete s ADHD-om stalno je u pokretu, ali se ovaj nemir ne planira i ne kontrolira. S odrastanjem takav tjelesni nemir postaje sve manje izražen.

Stoga, tijekom nastave obratite pažnju na učenike koji:

  • Teško prelaze s jedne aktivnosti na drugu: imaju poteškoće s prilagodbom na nove situacije, promjene im stvaraju nelagodu i poteškoće.
  • Imaju problema s pažnjom: pažnja im se brzo omete, teško se koncentriraju na dulje vrijeme pa imaju problema s izvršavanjem zadataka.
  • Ne paze na detalje: površni su.
  • Osjetljivi su na podražaje iz okoline: buka ih naročito brzo omete, a često su i preosjetljivi na zvuk.
  • Fizički nemir: stalno su u pokretu, čak i dok sjede, ljuljaju se, cupkaju nogama i slično.
  • Problemi u ponašanju: Svi gore navedeni problemi dovode do problema u ponašanju, jer ti učenici nisu u stanju obraditi sve podražaje koje dobivaju pa često reagiraju impulzivno. Istraživanja sugeriraju kako se očekuje da hiperaktivna djeca zaostaju dvije do tri godine u odnosu na svoje vršnjake u smislu socijalne i emocionalne zrelosti.

Kako možemo pomoći u organizaciji prostora i nastave kako bi suživot s učenikom s ADHD-om za cijeli razred bio što uspješniji?

  • Neka učenik sjedi podalje od ometajućih podražaja. Učionica bi trebala biti što urednija.
  • Neka sjedi sam ili s tihim pojedincima.
  • Obično je dobro da sjedi sprijeda kako bi ga učitelj mogao neprestano usmjeravati.
  • Obratimo pažnju na njegov radni prostor: na stolu bi trebao imati samo ono što mu treba.
  • Mirni kutak: učenik bi trebao imati priliku povući se u kutak gdje se može opustiti.
  • Omogućimo mu više odmora: možemo mu dodijeliti posebne zadatke koji uključuju kretanje (recimo, brisanje ploče, slanje u kuhinju po kruh ili čaj…).
  • Učenik bi trebao imati posebnu informativku u kojoj mu pomažemo zapisati što ima za domaću zadaću.
  • Raspored mora biti jasan, može biti napisan piktogramima, slikama…)

Pri komunikaciji s djetetom i o djetetu dobro je pridržavati se sljedećih smjernica:

  • Komuniciramo jednostavno i jasno, gledamo učenika u oči, ton bi nam trebao biti smiren i opušten. Ne vičemo.
  • Učeniku objašnjavamo posljedice njegovih postupaka i ne osuđujemo ga.
  • Ne fokusirajmo se na pogreške, već na njihovo ispravljanje.
  • Upute trebaju biti kratke i razumljive.
  • Redovno komunicirajmo s roditeljima.
  • Moramo uspostaviti odnos sa što više povjerenja s učenikom.

Dodatni savjeti koji mogu ublažiti probleme s kojima se suočavamo kada u nastavi imamo učenika s ADHD-om. Uglavnom utječu na njegovu pažnju i koncentraciju, ponašanje i motivaciju.

  • Sjedenje s djetetom pomaže u održavanju pažnje i usmjeravanju. To je često nemoguće ako je dijete samo. Pokušajmo mu ipak svaki dan omogućiti nekoliko takvih trenutaka.
  • Učeniku dajemo što više zadataka tijekom nastave. Rado su učiteljevi pomoćnici.
  • Koristite se raznim priborom i vidljivim znakovima, poput lopatica s natpisima Stani, vidi, slušaj, razmišljaj; poslužimo se pješčanim satom; bojama za isticanje važnih informacija.
  • Uključite rad u paru što je češće moguće.

U radu s problematičnim učenicima nagrađivanje željenog ponašanja može biti vrlo učinkovito. Evo nekoliko primjera:

  • Nagradite ih za dovršenje zadatka ili aktivnosti (naljepnicom ili šetnjom do mirnog kutka).
  • Sustav prikupljanja žetona: za obavljeni posao učenik sakuplja žetone, a kada ih sakupi dovoljno, dobiva nagradu (bombon, naljepnicu, može biti prvi u redu…).
  • Bitna je pohvala za dobro obavljen posao.

Ako se stavimo u kožu učenika s ADHD-om, možemo vidjeti da se često ne osjeća dobro u svojoj koži. Uz sve podražaje koje mora obraditi, često je neprihvaćen u okolini, označen kao glavni krivac, kao problematično dijete. Nema mnogo prijatelja, iako ih, kao i sva druga djeca, želi. Želi biti prihvaćen i voljen. Mi odrasli koji smo zaduženi za njegov odgoj i obrazovanje možemo u tome puno pomoći. Naime, mi smo ti s kojima se on mora osjećati sigurno i prihvaćeno, oni koji mu moraju biti uzor, mi smo mu učitelji. Uz našu pomoć naučit će ne samo gradivo, već i bolje socijalne vještine, steći će pozitivnu sliku o sebi i samopoštovanje. Stoga ne bismo trebali osuđivati, ali bismo trebali stalno imati na umu da njegovo ponašanje proizlazi iz njegovog poremećaja. Da taj učenik nije tu da bi nas stalno srdio i „kidao nam živce“. Važno je da se stalno obrazujemo, da usko surađujemo s roditeljima i savjetodavnom službom, kao i stručnjacima u području ADHD-a. Iznad svega, važno je da imamo veliko srce, dovoljno veliko da prihvatimo ovo toliko obrazovno zahtjevno dijete i saslušamo ga. Vidjet ćemo da se u njemu krije puno nježnosti i potrebe za ljubavlju i prihvaćanjem. Dajmo mu sve to! Neka u nama vidi osobu od povjerenja te osobu na koju uvijek može računati. S jasnim granicama, naravno. Toplo preporučujem svim nastavnicima da pogledaju film Uzvrpoljeni Bram. U njemu se lijepo pokazuje kako učitelj može utjecati na razvoj djeteta s ADHD-om.

Literatura

  1. Černe, T. 2016. Pomoč otrokom z motnjo pozornosti in aktivnosti. Svetovalni center za otroke, mladostnike in starše. Ljubljana.
  2. Kavkler, M. i Končnik Goršič, N. 2004. Nekaj v pomoč učiteljem: vodnik za poučevanje skupine učencev z učnimi težavami, ki počasneje usvajajo znanja. Svetovalni center za otroke, mladostnike in starše. Ljubljana.
  3. Kesič Dimic, K. 2009. Adrenalinske deklice, hitri dečki. Educa, Melios. Nova Gorica.
  4. Strong, J. i O. Flanagan, M. 2013. Motnja pozornosti in hiperaktivnosti za telebane. Pasadena. Ljubljana.
  5. Yarney, S. 2013. Can I tell you about ADHD? Jessica Kingsley Publishers. London.