Djeca s ADHD-om u školi

Maja Širca

Sažetak

Članak daje smjernice za rad s učenicima s ADHD-om i naglašava važnost obrazovanja o ADHD-u. Samo obrazovanjem možemo shvatiti da je djetetovo ponašanje rezultat poremećaja, a ne nepristojnosti.

Ključne riječi: škola, ADHD, hiperaktivnost, nemir, pažnja

Svaki je učitelj u razredu već imao učenika koji je izvukao većinu njegove energije. U ponašanju je bio najistaknutiji i gotovo neukrotiv. Kroz razne pristupe učitelj ga je pokušao uvjeriti i preodgojiti da bude mirniji, tiši, poslušniji i uključeniji u nastavu. Međutim, često neuspješno. Stoga je nastao ovaj članak koji sažima neke važne smjernice u radu s djetetom s ADHD-om.

ADHD je poremećaj pažnje i hiperaktivnosti. Kratica ADHD dolazi od naziva Attention Deficit Hyperactivity Disorder i koristi se i kod nas. ADHD je kronični neurobiološki poremećaj koji utječe na regulaciju razine aktivnosti (hiperaktivnost), inhibiciju ponašanja (impulzivnost) i rješavanje zadataka (nepažnja). Prema procjenama stručnjaka, ima ga oko 8 do 10 % djece u obaveznom školovanju, te se javlja čak tri puta češće kod dječaka, nego kod djevojčica. Poremećaj može imati tri oblika:

1. Kao poremećaj pomanjkanja pažnje.
2. Kao poremećaj hiperaktivnosti.
3. Kao poremećaj pomanjkanja pažnje i hiperaktivnosti.

Tko su djeca s dijagnozom ADHD-a? To su djeca koja kod nas izazivaju najveću zabrinutost i svojim ponašanjem privlače najviše pažnje u razredu. Glasni su i nesvjesni da njihovo govorenje remeti tijek nastave. Ne mogu čekati u redu, već se guraju i pretječu. Njihov je stol uvijek neuredan, pomagala za učenje često su slomljena, olovke nenaoštrene, bilježnice i udžbenici izgrebani i poderani. Oni gube stvari. Njihove su bilješke manjkave i nečitke, zaboravljaju domaću zadaću. Čini se da tijekom nastave sanjare dok gledaju kroz prozor, nemirno se miču na stolici, okreću se i lupaju nogama. Često dolaze u sukobe sa svojim vršnjacima, a u nekima su i verbalno ili čak fizički agresivni. Ponašaju se nepristojno i divlje.

Treba nam puno vremena da shvatimo da se učenici s ADHD-om ne ponašaju tako namjerno i jer bi to željeli. Ne zaboravljaju domaću zadaću jer žele biti neuspješni; nisu nemirni jer nas žele namjerno naljutiti; ne započinju sukobe jer su nepopularni među vršnjacima ili zato što ne žele prijatelje. Sve to čine jer ne mogu kontrolirati svoje ponašanje koje je posljedica ADHD poremećaja. S vremenom, odrastanjem i naporima okoline nauče živjeti s tim poremećajem i sve im je lakše funkcionirati u životu. Ako se razvijaju u okruženju koje ih prihvaća i stalno ne osuđuje; ako se promatraju njihove pozitivne osobine i vrline; ako ih se potiče na pozitivne odnose s vršnjacima i što više radi na njihovoj pozitivnoj percepciji sebe, tada učenici s ADHD-om mogu biti uspješni u školi, a i kasnije u životu.

U nastavku ću pokušati opisati ADHD poremećaj kako biste ga lakše prepoznali kod svojih učenika. ADHD se manifestira na toliko različitih načina, ali karakteristike se mogu podijeliti u ova osnovna područja:

• Nedostatna i lako ometana pažnja: Učenici s ADHD-om imaju poteškoće s koncentracijom. Ponekad se mogu usredotočiti na nešto, a ponekad i ne. Ova fluktuacija i promjena prirode pozornosti jedna je od glavnih karakteristika poremećaja.
• Impulzivnost: Djeca s ADHD-om imaju problema s kontroliranjem svog ponašanja (recimo, upadanje drugima u riječi, udaranje vršnjaka…).
• Hiperaktivnost: Dijete s ADHD-om stalno je u pokretu, ali se ovaj nemir ne planira i ne kontrolira. S odrastanjem takav tjelesni nemir postaje sve manje izražen.

Stoga, tijekom nastave obratite pažnju na učenike koji:

• Teško prelaze s jedne aktivnosti na drugu: imaju poteškoće s prilagodbom na nove situacije, promjene im stvaraju nelagodu i poteškoće.
• Imaju problema s pažnjom: pažnja im se brzo omete, teško se koncentriraju na dulje vrijeme pa imaju problema s izvršavanjem zadataka.
• Ne paze na detalje: površni su.
• Osjetljivi su na podražaje iz okoline: buka ih naročito brzo omete, a često su i preosjetljivi na zvuk.
• Fizički nemir: stalno su u pokretu, čak i dok sjede, ljuljaju se, cupkaju nogama i slično.
• Problemi u ponašanju: Svi gore navedeni problemi dovode do problema u ponašanju, jer ti učenici nisu u stanju obraditi sve podražaje koje dobivaju pa često reagiraju impulzivno. Istraživanja sugeriraju kako se očekuje da hiperaktivna djeca zaostaju dvije do tri godine u odnosu na svoje vršnjake u smislu socijalne i emocionalne zrelosti.

Kako možemo pomoći u organizaciji prostora i nastave kako bi suživot s učenikom s ADHD-om za cijeli razred bio što uspješniji?

• Neka učenik sjedi podalje od ometajućih podražaja. Učionica bi trebala biti što urednija.
• Neka sjedi sam ili s tihim pojedincima.
• Obično je dobro da sjedi sprijeda kako bi ga učitelj mogao neprestano usmjeravati.
• Obratimo pažnju na njegov radni prostor: na stolu bi trebao imati samo ono što mu treba.
• Mirni kutak: učenik bi trebao imati priliku povući se u kutak gdje se može opustiti.
• Omogućimo mu više odmora: možemo mu dodijeliti posebne zadatke koji uključuju kretanje (recimo, brisanje ploče, slanje u kuhinju po kruh ili čaj…).
• Učenik bi trebao imati posebnu informativku u kojoj mu pomažemo zapisati što ima za domaću zadaću.
• Raspored mora biti jasan, može biti napisan piktogramima, slikama…)

Pri komunikaciji s djetetom i o djetetu dobro je pridržavati se sljedećih smjernica:

• Komuniciramo jednostavno i jasno, gledamo učenika u oči, ton bi nam trebao biti smiren i opušten. Ne vičemo.
• Učeniku objašnjavamo posljedice njegovih postupaka i ne osuđujemo ga.
• Ne fokusirajmo se na pogreške, već na njihovo ispravljanje.
• Upute trebaju biti kratke i razumljive.
• Redovno komunicirajmo s roditeljima.
• Moramo uspostaviti odnos sa što više povjerenja s učenikom.

Dodatni savjeti koji mogu ublažiti probleme s kojima se suočavamo kada u nastavi imamo učenika s ADHD-om. Uglavnom utječu na njegovu pažnju i koncentraciju, ponašanje i motivaciju.

• Sjedenje s djetetom pomaže u održavanju pažnje i usmjeravanju. To je često nemoguće ako je dijete samo. Pokušajmo mu ipak svaki dan omogućiti nekoliko takvih trenutaka.
• Učeniku dajemo što više zadataka tijekom nastave. Rado su učiteljevi pomoćnici.
• Koristite se raznim priborom i vidljivim znakovima, poput lopatica s natpisima Stani, vidi, slušaj, razmišljaj; poslužimo se pješčanim satom; bojama za isticanje važnih informacija.
• Uključite rad u paru što je češće moguće.

U radu s problematičnim učenicima nagrađivanje željenog ponašanja može biti vrlo učinkovito. Evo nekoliko primjera:

• Nagradite ih za dovršenje zadatka ili aktivnosti (naljepnicom ili šetnjom do mirnog kutka).
• Sustav prikupljanja žetona: za obavljeni posao učenik sakuplja žetone, a kada ih sakupi dovoljno, dobiva nagradu (bombon, naljepnicu, može biti prvi u redu…).
• Bitna je pohvala za dobro obavljen posao.

Ako se stavimo u kožu učenika s ADHD-om, možemo vidjeti da se često ne osjeća dobro u svojoj koži. Uz sve podražaje koje mora obraditi, često je neprihvaćen u okolini, označen kao glavni krivac, kao problematično dijete. Nema mnogo prijatelja, iako ih, kao i sva druga djeca, želi. Želi biti prihvaćen i voljen. Mi odrasli koji smo zaduženi za njegov odgoj i obrazovanje možemo u tome puno pomoći. Naime, mi smo ti s kojima se on mora osjećati sigurno i prihvaćeno, oni koji mu moraju biti uzor, mi smo mu učitelji. Uz našu pomoć naučit će ne samo gradivo, već i bolje socijalne vještine, steći će pozitivnu sliku o sebi i samopoštovanje. Stoga ne bismo trebali osuđivati, ali bismo trebali stalno imati na umu da njegovo ponašanje proizlazi iz njegovog poremećaja. Da taj učenik nije tu da bi nas stalno srdio i „kidao nam živce“. Važno je da se stalno obrazujemo, da usko surađujemo s roditeljima i savjetodavnom službom, kao i stručnjacima u području ADHD-a. Iznad svega, važno je da imamo veliko srce, dovoljno veliko da prihvatimo ovo toliko obrazovno zahtjevno dijete i saslušamo ga. Vidjet ćemo da se u njemu krije puno nježnosti i potrebe za ljubavlju i prihvaćanjem. Dajmo mu sve to! Neka u nama vidi osobu od povjerenja te osobu na koju uvijek može računati. S jasnim granicama, naravno. Toplo preporučujem svim nastavnicima da pogledaju film Uzvrpoljeni Bram. U njemu se lijepo pokazuje kako učitelj može utjecati na razvoj djeteta s ADHD-om.

Literatura

1. Černe, T. 2016. Pomoč otrokom z motnjo pozornosti in aktivnosti. Svetovalni center za otroke, mladostnike in starše. Ljubljana.
2. Kavkler, M. i Končnik Goršič, N. 2004. Nekaj v pomoč učiteljem: vodnik za poučevanje skupine učencev z učnimi težavami, ki počasneje usvajajo znanja. Svetovalni center za otroke, mladostnike in starše. Ljubljana.
3. Kesič Dimic, K. 2009. Adrenalinske deklice, hitri dečki. Educa, Melios. Nova Gorica.
4. Strong, J. i O. Flanagan, M. 2013. Motnja pozornosti in hiperaktivnosti za telebane. Pasadena. Ljubljana.
5. Yarney, S. 2013. Can I tell you about ADHD? Jessica Kingsley Publishers. London.

Djeca s Aspergerovim sindromom

Maja Širca

Sažetak

Čini se da u školama postoji sve više djece kojoj je dijagnosticiran Aspergerov sindrom. U ovom ću članku predstaviti osnovne karakteristike djece s Aspergerovim sindromom i izložiti nekoliko strategija za pomoć na području socijalnih vještina te ponuditi prijedloge prilagodbe učenicima u nastavi.

Ključne riječi: Aspergerov sindrom, prilagodbe u učionici, strategije učenja socijalnih vještina

Kao socijalni pedagog u osnovnoj školi pružam dodatnu profesionalnu pomoć i učenicima kojima je dijagnosticiran Aspergerov sindrom (u daljnjem tekstu AS). Također sam i majka djeteta s AS-om. Naime, moj devetogodišnji sin ima spomenutu dijagnozu. Školovanje je ovoj djeci gotovo uvijek stresno i nije nimalo jednostavno. Stresno je i za nastavnike koji nemaju dovoljno znanja za uspješno vođenje nastave u razredu u kojem postoji učenik s AS-om. Naposljetku, ali ništa manje važno, i roditelji, koji moraju pronaći ravnotežu između zahtjeva škole, vlastitih zahtjeva i stvarnih sposobnosti svoje djece, također doživljavaju stres. U ovom ću članku predstaviti osnovne karakteristike djece s AS i izložiti nekoliko strategija za pomoć na području socijalnih vještina te ponuditi prijedloge prilagodbe učenicima u nastavi.

Djeca s AS-om ne izgledaju drugačije od druge djece. Međutim, iz njihovog ponašanja, manje ili više neobičnog, možemo zaključiti da jesu drugačija. To se odražava na govor, geste, hodanje, komunikaciju i percepciju, a ponajviše se od tipičnih vršnjaka razlikuju po svom društvenom ponašanju. Netko tko o djetetu i ovoj dijagnozi ne zna ništa, dijete s AS-om brzo može okarakterizirati kao razmaženo i neodgojeno, dok se zapravo ovo dijete suočava s mnogim problemima koji nam se čine nezamislivima. U nastavku ćemo se osvrnuti na neke od najizraženijih karakteristika djece s AS-om koje su im zajedničke.

• Kontakt očima: teško održavaju kontakt očima pa ponekad djeluju kao da ne reagiraju i ne obaziru se.
• Govor: 50% djece s AS-om počinje govoriti kasno, ali do 5. godine života govori tečno. Njihov je govor pedantan i formalan te imaju problema s razumijevanjem fraza.
• · Motorička nespretnost: neki počinju hodati kasnije, nespretni su u igri loptom i vezanju cipela te imaju neobično držanje dok hodaju ili trče. Imaju nečitljiv rukopis. Često imaju i tikove (brzo žmirkanje, grimase na licu…).
• Nedostatak empatije: dijete s AS-om teško suosjeća s drugima. Također mu je teže prepoznati i izraziti vlastite osjećaje.
• Interesi i rutina: često su opsjednuti nekim područjem interesa, recimo vlakovima.
• Za njih je uobičajena osjetljivost na dodir, zvuk, okus i strukturu hrane te miris, bol i temperaturu. Neka su djeca osjetljiva samo na jednu od navedenih stvari, druga mogu biti osjetljiva na nekoliko njih, a neka djeca na sve navedeno.
• Izvršne funkcije razvijaju se sa zakašnjenjem. To su vještine organizacije i planiranja, radna memorija, kontrola impulsa, organiziranje vremena i prepoznavanje prioriteta (zaboravljanje, gubljenje stvari).
• Socijalne vještine i komunikacija: ne znaju kako uspostaviti odnose i interakciju s vršnjacima te ne razumiju nepisana društvena pravila. Radije razgovaraju s odraslima jer su oni mirniji i tolerantniji prema njihovom ponašanju. Ne vide se kao članovi neke grupe niti su zainteresirani za sudjelovanje u timskim sportovima ili za praćenje trendova u vezi s igračkama ili odjećom.

Dok je za običnu djecu kretanje u školu izazov u kojem brzo uspostavljaju nove odnose, usvajaju pravila ponašanja i osjećaju se sigurno i opušteno, za djecu s AS-om uključivanje u školu vrlo je stresno. Ova djeca obično redovito pohađaju program redovne škole, jer većina nema kognitivne deficite.

Škola za djecu s AS-om znači veliku promjenu. Za njih je to novo i bučno okruženje, puno nepoznatih podražaja, zahtjeva, očekivanja i obveza. Ta djeca u sebi nose velik potencijal koji često nisu u stanju pokazati. Stoga im treba mirno školsko okruženje i promišljena struktura sa što manje djece u grupi. U nastavku ćemo vidjeti kako možemo pomoći djeci s AS-om da što lakše krenu u školu i postignu uspješan školski uspjeh.

Učitelj je jedna od najvažnijih osoba u djetetovom životu. Ako je učitelj empatičan, razumije djetetove probleme i neprestano se obrazuje, tada dijete s AS-om može postići najbolji osobni i obrazovni napredak. Prije svega, mora izbjegavati nestrpljivost i ljutnju te biti svjestan da dijete s AS-om ništa ne čini namjerno. Međutim, uz pomoć učitelja, na kraju se može naučiti ispravnom ponašanju i napredovati u socijalnim vještinama.

Savjeti za pomoć djeci s AS-om na području socijalnih vještina:

• Upotrijebite drugu djecu kao primjer prikladnog ponašanja: neka dijete uči promatrajući druge.
• Budite uzor djeci u izgradnji odnosa: djeca u učionici ponekad ne znaju kako reagirati na neobično ponašanje djeteta s AS-om i prvo će uzeti učitelja kao uzor.
• Potražite alternativne izvore pomoći: dijete s AS-om uči se obratiti drugim učenicima za podršku.
• Potaknite prijateljstva koja obećavaju: dijete s AS-om treba mnogo vremena da nauči kako komunicirati s djecom. Pomaže kada na početku potičemo interakciju s manjim brojem učenika u razredu.
• Osigurajte nadzor tijekom odmora kada nema strukture i postane bučnije, jer su tada najosjetljiviji i ranjivi te mogu i nasilno reagirati ako je podražaja previše.

Djeca s AS-om povrh socijalnih vještina pomoć i prilagodbu trebaju i u školskim aktivnostima:

• Organizirano okruženje za učenje: djetetu je potrebna struktura s jasnim granicama.
• Zbog učestalih problema s pažnjom, zadatke im je potrebno oblikovati u što manje jedinice. Također im treba dodatno vrijeme za pisanje provjera znanja.
• Potrebno je iz razreda ukloniti podražaje na koje su posebno osjetljivi te izbjegavati iznenađenja i nenajavljene promjene.
• Nastavnik treba iskoristiti izuzetnu sposobnost ovih učenika da upamte informacije i tako jačati njihovu sliku o sebi.
• Upotreba vizualnih pomagala: mnogi učenici s AS-om imaju vizualni stil učenja pa bi se organizacija nastave trebala odvijati u ovom smjeru.
• Tijekom objašnjavanja treba što češće provjeravati učenikovo razumijevanje.
• Stvaranje popisa i rasporeda: učitelji trebaju kreirati popise i rasporede te ih je također važno i vremenski definirati.
• Preporučuje se upotreba boja koje mogu jasno označiti različita područja razreda (recimo, gdje se nalaze matematička pomagala i slično).
• Preporučuje se uporaba mjerača vremena, poput pješčanog sata, jer osobe s AS-om često imaju problema s orijentacijom u vremenu.
• Oblikovanje rasporeda sjedenja: prema karakteristikama učenika određujemo gdje će sjediti. Neki radije sjede kraj prozora, dok druge to ometa i odvlači im pažnju.

Zaključno bih napomenula da suživot s djetetom s AS-om nije toliko nemoguć kao što nam se čini u početku. Također nije jednostavan i prisiljava nas da preispitamo sva naša uvjerenja i očekivanja koja smo imali o sebi i o djeci. Nudi nam obilje mogućnosti za osobni i profesionalni rast, ali istodobno će nam trebati i ponešto pomoći i podrške u okruženju, odnosno u školi. Sve ove prilagodbe i strategije učenja mogu pridonijeti učinkovitom suživotu. Najvažnije što možemo učiniti prihvatiti je dijete takvo kakvo jest i dobro se upoznati s AS-om. Znanje i nove informacije dat će nam snagu i energiju da bolje razumijemo svijet djece s AS-om te njihove reakcije na vanjski svijet. Dajmo im šansu i otkrijmo njihove potencijale te potaknimo razvoj njihovih pozitivnih kvaliteta.

Literatura

1. Attwood, T. 2007. Aspergerjev sindrom: Priročnik za starše in strokovne delavce [Aspergerov sindrom: priručnik za roditelje i stručnjake]. Megaton d.o.o. Ljubljana.
2. Jurišić D., B. 2016. Otroci z avtizmom: Priročnik za učitelje in starše [Djeca s autizmom: priručnik za učitelje i roditelje]. Center Janeza Levca. Ljubljana.
3. Klemenc, A. 1977. Kako je biti jaz?: knjiga o fantu z Aspergerjevim sindromom [Kako je to biti ja: knjiga o dječaku s Aspergerovim sindromom]. DCZ Janeza Levca, Ljubljana.
4. Milačić, I. 2006. Priporočila za program učenja socialnih veščin [Preporuke za program učenja socijalnih vještina]. Center za društvo za avtizem. Ljubljana.
5. Pavlin, A. 2016. Individualizirani program podpore in pomoči za učenca z Aspergerjevim sindromom [Individualizirani program podrške i pomoći učeniku s Aspergerovim sindromom]. Magistarski rad. Pedagoški fakultet. Ljubljana.
6. Weiss, S. 2018. Leseni deček sodobnega časa [Drveni dječak modernog doba]. Založba Obzorja. Maribor.
7. Žagar, D. 2012. Drugačni učenci [Drugačiji učenici]. Znanstvena založba Filozofske fakultete (Znanstveno izdavaštvo Filozofskog fakulteta). Ljubljana.