Psihofizičko zdravlje u produženom boravku

jasmina_nedanovski

Jasmina Nedanovski

Sažetak

Ciljevi produženog boravka isprepliću se i nadograđuju odgojno-obrazovnim ciljevima nastave. Djeci želimo osigurati ohrabrujuću, zdravu i sigurnu psihosocijalnu te fizičku okolinu za razvoj i obrazovanje.

Prehrana i tjelesna aktivnost utječu na psihofizičko zdravlje djece. Od početka školske godine, u grupi produženog boravka trudimo se poticati psihofizičko zdravlje djece u sklopu triju aktivnosti. To su: vrijeme ručka, aktivnosti za opuštanje te kreativno provođenje vremena.

Ključne riječi: prehrana, tjelesna aktivnost, psihofizičko zdravlje djece, produženi boravak.

Uvod

U odjelima produženog boravka nadograđujemo nastavne sadržaje s kojima se djeca susreću u nastavi. Aktivnosti nastojimo organizirati na način, da su djeci zanimljive. Produktivnost djece je tokom trajanja produženog boravka smanjena. Kako bismo pridobili pažnju učenika, učitelji moramo biti kreativni, pragmatični, fleksibilni i zanimljivi. Današnje doba od učitelja zahtijeva individualni pristup učenicima. Djeca imaju golemu potrebu za pažnjom. Radi toga, ih još toliko teže odgajamo u samostalne osobe. I roditelji im oduzimaju samostalnost i time im uskraćuju vlastita iskustva. Samostalnost djeteta vrlo je bitan element za njegov razvoj i budući život. Unatoč šarolikom izboru pedagoških pristupa, u današnje vrijeme veliki izazov predstavlja oblikovanje samostalnog učenika. Glavni zadatak učitelja je motivacija i usmjerenje učenika na putu, gdje se ovaj susreće sa svojim potrebama i zahtjevima.

Ručak

Poznata je činjenica, da je preporuka imati 5 obroka dnevno (doručak, dopodnevna užina, ručak, popodnevna užina, večera). Obroci koje pojedemo moraju biti pravilno raspoređeni tokom dana. U produženom boravku učenici imaju ručak i popodnevnu užinu.

Najprije djecu potičemo na temeljito pranje ruku, zatim na samostalno postavljanje u red. Također ih potičemo da sami nose pladnjeve s hranom do stola (taj dio se odnosi na učenike prvih razreda koji su bili naviknuti, da im hranu pripremaju odgajateljice u vrtiću). Posebnu pažnju pridodajemo samostalnom rezanju tvrde hrane, jer to predstavlja problem većem dijelu učenika. Neki učenici pritom trebaju vođenje, prikaz ili pak puno ohrabrenja.

Ručak škola planira u skladu sa smjernicama zdrave prehrane u odgojno-obrazovnim ustanovama, prema savjetima ministarstva za zdravlje. Učitelj učenike tako može poticati i pratiti koliko hrane pojedu.

Neki učenici imaju velike probleme s konzumiranjem hrane. Problem vidim u tome što djeca mnogo različite hrane ne žele ni probati. Kada ih potaknem na to, da barem malo probaju, da vide kakvog okusa je hrana, puno puta su pozitivno iznenađeni nad okusom (npr. dinje). Ako poslije ručka ostane nešto od voća ili peciva, to odnesemo sa sobom u razred. Učenici rado to pojedu kasnije kad su gladni. Nekad nam ostane i voća od prijašnjega dana. Učenici naše škole piju vodu iz slavine. Još dvije godine unazad kuhali smo čaj, sad smo se odlučili za vodu. Za to smo se odlučili jer ispijanje vode poboljšava funkcije pamćenja, razumijevanje te koncentraciju za učenje. Sve grupe PB izradile smo veliku (novu) piramidu prehrane v blagovaonici škole.

SLIKA1prehranska piramida
Slika 1. Piramida prehrane

Aktivnosti za opuštanje

Igra i fizička aktivnost pozitivno utječu na naše tijelo i duševnost. Bergant tvrdi, da su fizička aktivnost i igra procesi, koje naš mozak voli provoditi i tako postaju izvor zadovoljstva i opuštanja. (Bergant 2015, str. 27).

Aktivnosti opuštanja namijenjene odmoru, opuštanju, obnavljanju psihofizičkih snaga mogu se odvijati u učionici, knjižnici, sportskoj dvorani i na igralištu. To vrijeme namijenjeno je različitim igrama (sportske, društvene, zabavne, socijalne te ostale), slušanju glazbe, gledanju video sadržaja, čitanju i razgovoru.

Poslije ručka krenemo s učenicima na opuštanje. Razred dobro provjetrimo. Opuštanje u sportskoj dvorani ili vani naša je svakodnevna rutina. Bitno je, da opskrbimo naš moždani centar kisikom. Aktivnosti na svježem zraku utječu na izlučivanje serotonina, koji je ujedno i glavni aktivator motoričkog korteksa te utiče na opuštanje tijela. U sportskoj dvorani učenike sam poticala na samostalnu izvedbu zadatka. Na početku školske godine primijetila sam, da učenici žele biti cijelo vrijeme vođeni – ako nisu dobili upute, bili su nekoliko zbunjeni. Sada, nekoliko mjeseci kasnije, primijetila sam, da nakon što učenicima pružim nekoliko minuta slobodne igre (bez vođenja), oni budu veseli, zaigraju se sami, podijele uloge u igri i pritom mnogo uživaju.

Aktivnosti za opuštanje provode se kroz igru, fizičku aktivnost, čitanje i sl. Svaki dan imamo na rasporedu upisan pojam aktivnosti za opuštanje. Unutar tog rasporeda, za svaki dan sam dodala jednu drugu aktivnost za opuštanje, koju sam po potrebi prilagodila (vezano za okolnosti u razredu). Vrlo često se nakon aktivne aktivnosti smirimo sa smirujućom glazbom, vizualizacijom. Tek naSLIKA2kon toga, posvetimo se pisanju domaće zadaće. Cilj tih aktivnosti je, da učenici što učinkovitije opuste tijelo, um i obnove psihofizičke snage. Duševno i tjelesno opuštanje vrlo su bitni za zdravlje.

Slika 2. Slušanje smirujuće glazbe

Kreativno provođenje vremena

Poticanje kreativnosti i radoznalosti učenika ulaganje je u budućnost društvenog razvoja. Kreativni i inovativni pojedinci određuju različitost, napredak i razvoj. Vrijeme u produženom boravku nudi mogućnosti za razvoj interesa i kreativnih sposobnosti učenika. Aktivnosti koje se provode su likovne, glazbene, plesne, literarne i matematičke naravi.

Kao učiteljica likovne kulture mogu na tom području učenicima najviše ponuditi. S učenicima isprobavamo različite likovne tehnike, upotrebljavamo različite materijale. Ponekad napravimo zadatak rezanja i lijepljenja, jer to nekim učenicima pravi probleme. Redovno se javljamo i na likovne natječaje, nacionalne kao i na one međunarodne. Prošle godine po prvi puta smo snimili animirani film. Izvesti takav projekt tijekom produženog boravka, bio je velik izazov. U prostoru je morala biti cijelo vrijeme jednaka svjetlost, nitko nije smio pomaknuti stol na kojem su bili kamera i fotoaparat.

Svake godine u produženom boravku organiziramo modnu reviju jer želimo, da se djeca oslobode straha i srama od javnog nastupa. Materijali koje koristimo su otpadni. SLIKA3modna revijaUčiteljice smo ove godine dale upute djeci, da donesu stvari za izradu od doma. Kada su kreacije nastale, izveli smo reviju. Učenici vole nastupati i imaju malu tremu. Međutim, poslije izvedene revije, svi su uzbuđeni i vole pričati o svojim osjećajima.

Slika 3. Modna revija

Ove godine smo prvi put izveli kamišibaj. Učenici su bili oduševljeni tom vrstom kazališta. Podučavam heterogenu grupu (prvi i drugi razred) i primijetila sam, da su se brojni učenici po prvi puta susreli s tim oblikom kazališne predstave. Učenike je taj oblik pripovjedanja povezao. Bili su oduševljeni nad tim oblikom rada. Učenici su također sami pripremili kamišibaj predstavu. Svaki učenik imao je mogućnost (radili smo u grupama po tri), da odluči, hoće li biti pripovjedač, ilustrator priče ili će micati stranice priče. Ove godinu, u svoju grupu uvela sam područje plesa (folklor) i čini mi se vrlo uspješnim. Pozvala sam učiteljicu iz susjedne grupe, s namjerom, da obje grupe povežemo te ih naučimo plesove kao što je Igraj kolo jabuko, Ob bistrem potočku je mlin i sl. Učenici su se predstavili na predstavi grupa produženog boravka s nazivom Pokaži, kaj znaš. Pri tom je vrlo bitna činjenica, da smo sudjelovale kolegica i ja, kao i učenici i tako je nastao predivan nastup odnosno zaključak na našoj priredbi. Djeca su željna glazbe, plesa i fizičkih aktivnosti.

Zaključak

Djeca su naša skrb i poslanstvo. Vrlo je bitno, da im stvaramo poticajnu, sigurnu, zdravu i ljubaznu okolinu. Kolektivno moramo biti svjesni koliku odgovornost imamo za zdravlje i dobrobit djece.

Učitelji pratimo taj način razmišljanja jer smo svjesni, da smo pored roditelja, i mi veliki uzor toj djeci.

Literatura

  1. Bergant T. (2015). Pomen igre za otrokov razvoj. V pedagoški reviji Didakta (online). 4 strani. Dostopno na: https://www.dlib.si/stream/URN:NBN:SI:DOC-1DKDJY4I/92b6be2b-88b4-4562-49e8f0d5f09f/PDF.

Empatija u nastavi

lidija_pecko

Lidija Pecko

Sažetak

Empatija je vrlo vrijedna ljudska osobina. Od najranijeg djetinjstva potrebno je razvijati empatiju, te s godinama proširivati njene vrijednosti. Učenici u učionicu dolaze s različitim osobnostima, te je potrebno utjecati na razvoj empatije, ujedno i prosocijalnog ponašanja, metodom pohvale, igranjem uloga, iskustvenim i suradničkim učenjem, ali i dobrim djelima. Takvim načinim rada uspostavljamo kvalitetno razredno ozračje, koje pridonosi razvoju pozitivnih osobina ali i kvalitetne nastave.

Ključne riječi: empatija, prosocijalno ponašanje, učenje empatije, razvoj empatije.

Uvod

Ljudi su izrazito socijalna bića. Od najranijih dana stvaraju socijalne veze. Inicijalne veze od najranijih dana mnogo su utjecajnije i imaju dugoročne učinke na djetetov socijalni razvoj i razvoj ličnosti, čak i na kognitivni razvoj. Svaki učenik je jedinstven pa tako svaki od učenika u jednom razrednom odjelu ima svoje pojedinačne interese, želje, potrebe, mišljenja, očekivanja, vještine i sposobnosti. Stoga je razumljivo da katkada dolazi do situacija u kojima pojedinačne osobine jednog učenika dolaze u konflikt s nečijim drugim pojedinačnim osobinama. Stoga bi se trebalo kod svakog pojedinca kontinuirano razvijati emaptično prosocijalno ponašanje koje bi za krajnji cilj imalo ostvarenje pozitivnog razrednog ozračja. Stvorila bi se atmosfera koja bi bila poticajna za svakog pojedinca i u kojoj bi svatko imao mogućnost izraziti svoje mišljenje i stavove bez zadrške ili straha od omalovažavanja.

Empatija

Pojam empatije prvi je u današnjem značenju upotrijebio američki psiholog E. B. Titchener dvadesetih godina dvadesetog stoljeća (grč. en = u, pathos = osjećaj, uživljavanje; empatheia = „osjećanje iznutra“), a predstavlja uživljavanja u određene osjećaje u doslovnom prijevodu. Ovaj termin su prvi upotrijebili teoretičari estetike kada su željeli označiti sposobnost percipiranja subjektivnog iskustva neke druge osobe. Uz pojam empatije veže se prosocijalno ponašanje, ono je vid moralnog postupanja koji uključuje društveno poželjna ponašanja poput dijeljenja s drugima, pomaganja, suradnje. Suvremeni istraživači govore o altruizmu, sinonimu za prosocijalno ponašanje.

Psihologijska istraživanja se dugo bave proučavanjem motiva ljudskog ponašanja, kako onog socijalno nepoželjnog, tako i socijalno poželjnog. Altruizam je jedan od oblika prosocijalnog ponašanja odnosno dobrovoljnog, namjernog ponašanja čiji je rezultat korist za drugu osobu (Lay & Hoppmann, 2015). Sam termin “altruizam” skovao je francuski filozof Auguste Comte i potječe od latinske riječi “alteri” (drugi) te se definira kao nesebično ponašanje koje rezultira s koristi za drugu osobu, bez koristi i uz određeni rizik za osobu koja pomaže. Altruistična djela obično izazivaju divljenje okoline. Primjeri altruizma su spašavanje nečijeg života od požara, poplave, utapanja ili naleta automobila, zatim doniranje organa, volontiranje u teškim okolnostima, doniranje za osobu značajne količine novca i slično.

Postoje dvije vrste empatije; emocionalna i kognitivna. Emocionalna empatija je sposobnost koja nam omogućuje da osjećamo istu emociju kao i osoba s kojom razgovaramo, da osjećamo stres ili tugu zbog negativne emocije druge osobe te da suosjećamo s njom zbog čega joj želimo pomoći u teškim situacijama. Pomaže nam uspostaviti emocionalnu povezanost s drugima. Kognitivna empatija se odnosi na razumijevanje tuđih emocija i razmišljanja. Omogućuje nam bolju komunikaciju upravo zato što možemo bolje iznijeti vlastite misli pretpostavljajući kako će osoba na njih reagirati.

Empatija je sama po sebi vrlo moćna. Pokazalo se da korištenje empatije može pomoći smanjiti potencijalno nasilje i generalno smanjiti razinu napetosti i frustracije. To je često vidljivo u serijama i filmovima, gdje postoje pregovarači koji korištenjem empatije pokušavaju, npr. umiriti napadača i pokušati ga uvjeriti da ne ozljedi nikoga. Također, šire gledano, da je više empatije, bilo bi i manje mržnje, sukoba i ratova. Trenutno je vidljivo koliko u svijetu nedostaje razumijevanja i empatije za drugoga, koliko je podijeljenosti unutar nacija, zemalja, kontinenata i koliko se teško međusobno razumijemo. Atticus Finch rekao je: „Nikad ne možete uistinu razumjeti osobu dok niste pokušali shvatiti stvari iz njene pozicije… sve dok se ne stavite u njenu kožu i hodate okolo u njoj.“ Ako shvatimo kako je to osjećati se kako se druga osoba osjeća, koje strahove ima i do čega joj je stalo, zasigurno ću biti ljubaznija/i i imati više razumijevanja. I ako to druga osoba napravi za mene, sigurno će postojati više mogućnosti i želje da pomognemo jedni drugima i da se bolje slažemo. Stoga je empatija ili razumijevanje tuđih osjećanja, misli i stanja sastavni dio dobrog funkcioniranja društva i zajednice.

Teorija Martina Hoffmana podrazumijeva kako empatično dijete osjeća neugodu promatrajući nevolje drugoga, a može je smanjiti pomažući takvoj osobi. Kada prosocijalno ponašanje izaziva osjećaj ugode ili veselje u drugome, tada će i empatično dijete doživljavati te pozitivne emocije. Razlog tome je mišljenje kako ljudi imaju urođenu sposobnost emocionalnog reagiranja na tuđu nevolju. Ona je u svom primitivnom obliku prisutna već u ranom djetinjstvu. Osim roditelja veliku ulogu u njenom razvoju imaju i dječja iskustva. Tako na primjer, roditelji koji svoju djecu uče prepoznavati vlastite i tuđe emocije potpomažu razvoj empatije. Njega olakšava i primjer kada se djeci ukazuje na to kako se drugi ljudi osjećaju zbog njihova neposluha. Kada roditelji često verbaliziraju svoje vlastite reakcije empatije, djeca na te procese obraćaju više pažnje i tako bolje shvaćaju njihovo djelovanje (Vasta, Haith, Miller, 1998).

Odrasli ljudi odlučuju hoće li nekome pomoći na temelju procjene uzroka njihovih problema. Tako postupaju i djeca. Kad smatraju da je nevolju izazvalo nešto što je izvan nečije kontrole, vjerojatnije je da će suosjećati s tom osobom i da će joj pomoći- međutim kad misle da nečiji problem proizlazi iz lijenosti, pohlepe ili nekog drugog činitelja na koji je moguće utjecati, tada nisu spremna pomoći (Barnett i McMinima, 1988., Eisenberg, 1990. prema Vasta, Haith, Miller, 1998).

Razvoj empatije kod djeteta

U literaturi se najčešće navode četiri etape u razvoju empatije (prema V. Velički, 2011):

  • Prva etapa javlja se tijekom prve godine, a predstavlja urođeni refleks. Odnosi se na to da će dijete zaplakati zajedno s drugim djetetom pa se to tumači kao rano empatično ponašanje.
  • U drugoj godini dijete je u stanju tješiti drugoga.
  • U trećoj etapi koja nastaje između treće i šeste godine, kad dijete ovlada dobro jezikom i simbolima, djeca reagiraju na patnju drugih na složenije načine, tražeći rješenje za probleme zbog kojih je druga osoba tužna i sl.
  • Četvrta etapa u razvoju empatije nastupa između šeste i devete godine kad djeca mogu razumjeti svoje vlastite osjećaje u kontekstu šireg smisla.

Ako smo upoznati s ovim fazama, možemo u skladu s dječjim razvojem poticati razvoj empatije. Mogućnost uživljavanja u osjećaje drugih i pronalaženje smisla jedan je od velikih odgojnih zadataka. Mogli bismo reći da upravo tome treba težiti jer predstavlja “znanje za život”, odnosno, razvoj osobina koje će određivati određenu osobu tijekom cijeloga života. Stoga kvalitetna okolina koja je svjesna važnosti poticanja empatije i prevencije stereotipa od presudne je važnosti za odgoj djeteta.

Možemo li naučiti biti empatični?

Dječja spremnost na dijeljenje s drugima, pomaganje i suradnju pod utjecajem su društvenih i okolinskih činitelja.

Za poticanje altruizma, pohvala je mnogo djelotvornija ako se njome ističe da je dijete velikodušno ili spremno na pomoć, nego ako je usmjerena na postupak. Razvojni psiholozi primjenjuju programe nagrađivanja za povećanje učestalosti prosocijalnog ponašanja u školama. Jedno istraživanje altruističkih postupaka predškolske djece u prirodnim uvjetima utvrdilo je da vršnjaci često reagiraju pozitivno na takve postupke smiješeći se, zahvaljujući ili čineći nešto dobro i lijepo zauzvrat (Vasta, Haith, Miller, 1998). Na dječje ponašanje snažno utječu postupci drugih ljudi. Djeca su spremnija na dijeljenje s drugima ili na pomaganje nakon promatranja modela koji je činio isto. Ali djeca ne oponašaju jednako sve modele. Više imitiraju one koje doživljavaju jačima, kompetentnijima ili važnijima. Isto tako redovito gledanje prosocijalnog televizijskog programa može povećati čestinu altruističkog poželjnog ponašanja na svim dobnim razinama.

Prema provedenim istraživanjima na empatiji je moguće razviti čitanjem fiktivnih romana. Čitanjem razvijamo maštu i zamišljanjem situacija i likova opisanih u knjizi zapravo se ”stavljamo u tuđe cipele”. Osim toga, razmišljanjem o situacijama u kojima se našla nama bliska osoba te emocijama koje su bile uzrokovane tim događajima, a naposljetku i razmišljanjem o tome što mi možemo učiniti za tu osobu, kako bismo joj olakšali razvijamo sposobnost uvida u tuđe emocije i razmišljanja.

Učenici primarnog obrazovanja imaju potrebu uspoređivati se sa ostalima, pri tome stvarajući neki svoj poredak u socijalnoj hijerarhiji u razredu: Tko je najpametniji? Tko zna najbolje računati? Tko je najbolji nogometaš? Tko najlošije igra nogomet? Prilikom stvaranja tih ljestvica djeca koja nisu pri vrhu nastale ljestvice osjećaju se razočarano i odbačeno zbog toga što nisu u svemu najbolja. To jedna od najzdravijih stvari tijekom djetinjstva nakon koje dijete kasnije postaje suosjećajnije prema drugima jer ih zapravo istinski može razumjeti, pošto se i ono u nekom trenutku života tijekom razvoja osjećalo tužno, razočarano, povrijeđeno. Dijete koje je proživjelo žalost može lako suosjećati sa drugom osobom koja je tužna, suprotno od osobe koja nije nikad iskusila takav osjećaj tijekom djetinjstva (Greenspan, 2009). Kod djece starije školske dobi, uočava se nedostatak empatije prema roditeljima te mlađoj braći i sestrama tj. one djece koja ulaze u adolescenciju. Razvojno gledano dijete se u to vrijeme odvaja od svoje obitelji kako bi uspješno izgradilo vlastiti identitet te odnose sa ljudima izvan obitelji. Roditelji trebaju shvatiti da je to normalna razvojna faza te trebaju svom djetetu pružiti pomoć da integrira empatiju u svoj normalni rast i razvoj. Važno je da se ne smije adolescentu dopustiti nedostatak empatije prema bliskim osobama, te mu se treba jasno dati do znanja da se prema njima ne smije odnositi na način koji ih povrjeđuje. Treba mu probati objasniti i približiti kako bi se on sam osjećao da se prema njemu netko njemu blizak odnosi na takav način, manjkom empatije. Bitno je stalno dijete poticati na razmišljanje koje se proteže dalje od njega samog te uključuje osjećaje i interese drugih, ne samo njega samog. Učenju empatije kod djeteta dakako doprinosi roditeljsko izražavanje interesa za djetetove doživljaje i osjećaje (pozitivne i negativne), pažljivo i aktivno slušanje, postavljanje pitanja kojima je cilj razjasniti njihove misli i osjećaje. Dijete podvrgnuto takvom roditeljskom utjecaju sposobnije je na dubljem nivou povezati se sa drugima, ponaša se u skladu sa svojim empatičnim osjećajima, tako da sasluša drugoga.

Empatija se može i ciljano razvijati kroz obrazovanje. Aktivnosti koje razvijaju empatiju mogu uključivati razne metode, poput iskustvenog učenja, vježbanja vještina ili didaktičkog pristupa. Vježbanjem empatije kod učenika se povećava i tolerancija, akademski uspjeh, emocionalna inteligencija, prosocijalno ponašanje te se mogu smanjiti predrasude i nasilje među djecom.

Isto tako, imaginarna igra djetetu pruža priliku da koristi svoju kreativnost za sigurno istraživanje svijeta osjećaja. Pretvarajući se da je plišani medo „zločesti učitelj“, ono počinje shvaćati kako je to kad je prema tebi netko zločest. Pretvarajući tu igračku u šaljivi lik, dijete otkriva kako smijanjem može odagnati osjećaj patnje. Ono može zamisliti kako se osjeća njegov lik iz igre kad je povrijeđen ili kad je veseo i vidi kako su ti osjećaji zasebni od njegovih vlastitih. Ono uči biti empatično (Greenspan, 2009). S vremenom, empatija se produbljuje.

Učenicima primarnog obrazovanja možemo pomoći u učenju empatije tako da postanu svjesni vlastitih emocija. Igre „Razmišljajmo o sutrašnjem danu“ omogućuju im da zamisle realne situacije i kako bi se u njima mogli osjećati. Pitanja kako što su „Kako bi se osjećao da tvoja nogometna ekipa sutra ne pobjedi?“ ili „Hoće li se učiteljica ljutiti na tebe ako budeš i dalje zaboravljao zadaću?“ pomaže učeniku predvidjeti osjećaje s kojima bi se inače nasamo izbjeglo suočiti. Učitelji ili roditelji, mogu poticati empatiju na način da

  1. Suosjećamo sa svojim djetetom. Empatija nastaje ako je netko empatičan prema nama.
  2. Pomognite djetetu kako postati svjestan vlastitih osjećaja i da ih izrazi.
  3. Pomognite djetetu kako uskladiti svoje osjećaje s tuđim tako što mu objašnjavate svoje. Iskazujte ih izrazom lica i tonom glasa.
  4. Zainteresirajte dijete za osjećaje drugih ljudi koristeći njegove vlastite osjećaje kao mjerilo za usporedbu.
  5. 5Neka dijete – u sigurnom okruženju – doživi sve moguće situacije.

Marilyn Price-Mitchell predlaže 6 navika kojima kao nastavnik možete doprinijeti razvoju empatije kod učeika:

  • Izgradite dobre odnose s učenicima. Neka oni znaju da vam je stalo do njih.
  • Izgradite samopouzdanje učenika tako da im budete mentor.
  • Učite ih da budu odgovorni i aktivni građani koji mogu donijeti promjene u svoju zajednicu.
  • Kroz svoj posao budite im uzor i inspirirajte ih da i oni daju sve od sebe.
  • Izlažite učenike različitim mišljenjima i pogledima na svijet.
  • Koristite se metodom društveno korisnog učenja i povežite nastavni sadržaj sa životom zajednice (Price-Mitchell, 2020).

U razrednom odjeljenju trebalo bi obratiti pozornost na razvijanje prosocijalnog ponašanja koje bi u cijelosti doprinijelo učenikovom razvoju empatije, aktivnog slušanja, suradnje, konstruktivnog rješavanja sukoba te samopouzdanja i samopoštovanja. Isto tako, ukoliko u učionici vlada prosocijalno ponašanje, nema sumnje da to neće pozitivno utjecati na razredno ozračje u kojem će se svaki pojedinac osjećati prihvaćenim. Pedagoške radionice iskustvenog i suradničkog učenja, omogućuju cjelovitije upoznavanje učenikove osobnosti. Usmjerene su ka procesu čija je svrha omogućiti svakom sudioniku osjećaj jednakosti i pripadnosti.

Iskustveno učenje odnosi se na kreiranje situacija u kojima dijete doživljava određene sadržaje pomoću metode „vlastite kože“ što se postiže igrom, simulacijom i akcijom (Bognar i sur., 2000). Prva i najvažnija osoba koja ima koristi od iskustvenog učenja je dakako učenik.

Suradničkim učenjem razvijaju se i socijalne kompetencije poput suosjećanja, empatije, komunikativnosti, suradnje i prilagođenosti. S obzirom na to, suradničkim učenjem postiže se jačanje individualne motiviranosti i volje za napretkom, javlja se odgovornost prema drugima, poboljšava se komunikaciji u grupi, razvijaju se prijateljski odnosi prema članovima određene skupine, povećava se grupna učinkovitost i djelotvornost te se postižu bolji i kvalitetniji aspekti rješavanja socioemocionalnih problema članova određene skupine (Hare, 1976; Bašić i sur., 1994; prema Kadum-Bošnjak, 2011).

Pokušavajući pomoći učeniku uvidjeti vlastite osjećaje i ponašanja, često izgovaramo rečenice koje nas ometaju u empatičkom povezivanju, npr.:

  • Davanje savjeta: „Mislim da bi trebao/trebala…““Kako to da nisi…?“
  • Nadigravanje: „To nije ništa, čekaj samo da čuješ što se meni dogodilo.“
  • Poučavanje: „Ovo bi moglo postati vrlo pozitivno iskustvo za tebe kada bi ti samo…“
  • Tješenje: „Nisi ti kriv/kriva, učinio/učinila si najbolje što si mogao/mogla.“
  • Pričanje priča: „To me podsjetilo na vrijeme kada…“
  • Zataškavanje: „Razvedri se. Nemoj se osjećati tako loše.“
  • Sažalijevanje: „Oh, jadan/jadna ti.“
  • Ispitivanje: „Kada je to počelo?“
  • Pravdanje: „Htjela sam te nazvati, ali…“
  • Ispravljanje: „Nije se tako dogodilo.“ (Rosenberg, 2006).

Zaključak

Živimo u užurbanom vremenu digitalizacije koja je nepredvidiva i neprestano napreduje. Često smo otuđeni i osamljeni te zaboravljamo na vlastite vrijednosti. Empatija je jedna od najljepših ljudskih osobina. Ona je temelj svih ponašanja koje povezujemo s “dobrotom” te je izvor suosjećanja, altruizma, požrtvovnosti i milosrđa. Potrebna nam je empatija da bismo ju mogli dati. Kada nas netko zaista čuje, a da pri tome ne osuđuje, ne pokušava preuzeti odgovornost, ne pokušava oblikovati, osjećaj je sjajan. Empatija nikada ne prestaje. To je dimenzija života koja se kontinuirano širi kroz svakodnevna iskustva, te tako postiže i promiče kvalitetu empatije. Potrebno je poticati empatično ponašanje djeteta od najranijih faza života. U školi koristiti metode suradničkog učenja, iskustvenog učenja, poticati prosocijalno ponašanje koje je preduvjet za uspostavljanje ugodne radne klime time i kvalitetne nastave. Nastave u kojoj je svaki pojedinac vrijedan i važan sudionik i subjekt u odgojno obrazovnom procesu.

Literatura

  1. Bognar, L., Uzelac, M. i Bagić, A. (2000). Budimo prijatelji – 33 pedagoške radionice.Zagreb: Mali korak
  2. Fabian. A.P., (2008). Empatija kod djece. Preuzeto s Portal za škole: http://www.skole.hr/podsjecamo?news_id=1836
  3. Greenspan S.I. (2009). Sjajni klinci; Kako pomoći djetetu da razvije 10 kvaliteta potrebnih za zdrav, sretan i uspješan život. Buševec: Ostvarenje d.o.o.
  4. Kadum-Bošnjak, S. (2012). Suradničko učenje. Metodički ogledi, 19 (1), 181-199.
  5. Lay J. C. i Hoppmann C.A. (2015). Altruism and Prosocial Behavior. Preuzeto s https://www.researchgate.net/publication/283583352_Altruism_and_Prosocial_Behavior
  6. Price-Mitchell M. (2020). How To Teach Empathy, Roots of Action. Preuzeto s https://www.rootsofaction.com/how-to-teach-empathy/
  7. Rosenberg M.B. (2006). Nenasilna komunikacija, jezik života. Osijek: Grafika d.o.o.
  8. Vasta, Haith, Miller (1998). Dječja psihologija: moderna znanost. Zagreb: Naklada Slap
  9. Velički. V., (2011). Razvoj empatije kod djece. Preuzeto s Inoptimum sistem d.o.o. za razvoj osobnih i sistemskih potencijala. http://www.inoptimum.com/2011/08/02/razvoj-empatije-kod-djece/

Savjetodavna služba u radu s djecom

s emocionalnim poremećajima

tamara_vamberger

Tamara Vamberger

Sažetak

Uvođenjem inkluzije učenici s emocionalnim poremećajima i poremećajima u ponašanju dobili su priliku i pravo uključivanja u redovni osnovnoškolski obrazovni proces s prilagođenim programom i dodatnom stručnom podrškom. Djeci je omogućen individualizirani pristup, no još uvijek se nalaze u okolini punoj nerazumijevanja, neodobravanja i kritike. Unatoč svim diskursima koji se odvijaju u javnom prostoru, savjetodavno osoblje još je uvijek prepušteno sebi u donošenju odluka o pristupu koji će koristiti u radu s učenicima. U članku predstavljamo smjernice za rad s učenicima s emocionalnim poremećajima i poremećajima u ponašanju. Želimo ukazati na nedostatno stjecanje kompetencija savjetodavnog osoblja u javnom školstvu za rad s djecom s posebnim potrebama.

Ključne riječi: djeca s emocionalnim poremećajima i poremećajima u ponašanju, savjetodavno osoblje, obitelj i dijete s posebnim potrebama.

Uvod

Djeca s emocionalnim poremećajima i poremećajima u ponašanju u osnovnoj su školi poseban izazov s kojim se suočava svaki savjetodavni radnik. U školski prostor oni unose nemir, raznolikost i element iznenađenja. Prema riječima M. Kavklera: „Pravo na inkluzivni odgoj i obrazovanje omogućava svoj djeci da uspješno uče, što nalaže poštivanje njihovih različitosti i potrebe za diferencijacijom zahtjeva u procesu učenja.” (Kavkler, 2010.). Djeca s emocionalnim poremećajima i poremećajima u ponašanju primoravaju učitelja i stručno osoblje na aktivnost, na traženje novih načina na putu do uspjeha i na obrazovanje u tom području sa željom da pomognu djetetu. Svrha rada je pojasniti ulogu savjetodavnog radnika u radu s djecom s emocionalnim poremećajima i poremećajima u ponašanju. Savjetodavni radnik razmatra sve elemente djetetovog ponašanja koje je različito od očekivanog u školskoj okolini. U znanje stručnjaka za rješavanje takvih izazova se premalo ulaže i osposobljava se nedovoljan broj savjetodavnih radnika, a neželjenih ponašanja, koja odstupaju od uobičajenih, svake je godine sve više.

1. Savjetodavni rad i djeca s emocionalnim poremećajem i poremećajem u ponašanju

Radno mjesto školskog savjetnika obuhvaća mnogo zadataka i dužnosti koji su sve više birokratski usmjereni. Školska savjetodavna služba je u okvirima škole kao institucije percipirana kao nevidljiva mreža. Ona je koordinator škole, ima uvid u sva događanja u školi i prikuplja veliku količinu informacija o pojedincima. Doima se važno istaknuti činjenicu da se školska savjetodavna služba u proces školovanja može uključiti na više razina i u različitim prilikama obrazovanja pojedinca, pri čemu surađuje i s obitelji učenika. Na razini inkluzije savjetodavna je služba zasigurno jaki posrednik između obitelji djeteta i škole kao institucije. Može utjecati na razrednike, učitelje, učenike, roditelje, a i na vanjske suradnike škole. S obzirom na to da je povezana s događanjima iza kulisa, može kod sadržaja o djeci s posebnim potrebama prelaziti u obrazovni sistem u smislu poticanja učitelja na razmišljanje o tome da svako dijete ima svoju životnu priču i da učenici dolaze iz nejednakih uvjeta za učenje. Brojna djeca kod kuće nemaju podršku za učenje, a mnogi među njima su također materijalno uskraćeni i nemotivirani za rad. Savjetodavna služba može djelovati obrazovno na kolektiv u smislu širenja uvida u pozitivne učinke inkluzije. U skupu ovih radnji i zadataka je i promatranje djece s emocionalnim poremećajem u ponašanju i suradnja s njihovim roditeljima.

Iz klasifikacije emocionalnih smetnji prema Quayu (1979., Dice po Žagar 1993.), sistemi tih smetnji razvrstani su u dvije kategorije, kvantitativnu i kvalitativnu. Za školske primjere koji se odnose na djecu i adolescente, prema ICD 10 (International Classification of Diseases and Health Related Problems, 1995) emocionalni poremećaji i poremećaji u ponašanju razvrstani su u sljedeće podskupine (preuzeto od Žagar, 2012.):

  • hiperkinetski sindrom,
  • smetnje u ponašanju (ograničene na obitelj, nesocijalizirani poremećaj ponašanja socijalizirani poremećaj ponašanja, opozicijsko – prkosno ponašanje),
  • miješani emocionalni poremećaji i poremećaji u ponašanju
  • emocionalni poremećaji koji su karakteristični za djetinjstvo (odvojenost i separacijska anksioznost, fobična tjeskoba u djetinjstvu te socijalna tjeskoba u djetinjstvu),
  • smetnje socijalnog ponašanja koje su karakteristične za djetinjstvo (selektivni mutizam, smetnje u ostvarivanju međusobnih kontakata, pretjerana nevoljkost u osobnim odnosima) (Žagar, 2012., str. 49-52).

Poznavanje klasifikacije pomaže boljem uvidu u probleme djece, budući da u svakodnevni savjetodavni rad pripada i uključivanje u razgovor s učenicima s emocionalnim poremećajima i poremećajima u ponašanju, koji ometaju nastavu i doživljavaju različite tjeskobe prilikom sukoba i svojih ispada.

Savjetodavni radnik uvršten je u stručni tim i na taj se način mora i postaviti – timski, s aspekta grupnog rada stručne grupe, koju za svakog pojedinog učenika u individualiziranom programu potvrđuje ravnatelj. S gledišta savjetodavne službe, u prvom je planu partnerstvo odraslih za dobrobit djeteta. Najvažnija u provedbi svih razgovora s učenikom je svijest djeteta da je u pozadini zajedništvo, suradnja, odgovorno i, naposljetku, samosvjesno djelovanje odraslih na relaciji škola – dom. Naše poznavanje djeteta se međusobno nadopunjava. S aspekta savjetodavne službe je presudno da se odmah, već nakon prve pojave problema u razredu uključi roditelje. Najprije na razini učitelja, odnosno razrednika, nakon toga na razini savjetodavne službe, kao i u okvirima proširenog tima i vodstva škole.

Suočavanje s problemima u školi kod emocionalno-bihevioralnih poremećaja djece predstavlja dvostruki izazov. Na jednoj je strani potrebno živjeti, nositi se njima, a paralelno ih je potrebno sprječavati, otklanjati i smanjivati (Muršič, 2007.). Krajnčan kao izazov odgojno obrazovnom sistemu predlaže iskustvenu pedagogiju, koja može biti izvrsno pomagalo pri otklanjanju negativnih emocija, a ujedno i priprema za život. U prvi plan stavlja igru kao nastavno i odgojno sredstvo, koje u kontinuitetu postaje projekt… (Krajnčan, 2016.). Takav oblik rada sigurno ima brojne pozitivne učinke na rad u razredu, ali često predstavlja znatan izazov, ponajprije učitelju predmetne nastave.

1.1. Razumijevanje djece s emocionalnim poremećajem i poremećajem u ponašanju

U osnovnoj se školi javlja potreba za zajedničkim razumijevanjem djece s emocionalnim poremećajima i poremećajima u ponašanju, kako učitelja, roditelja, školskih kolega, tako i savjetodavne službe. Naš je zajednički cilj spriječiti eskalaciju problema pravovremenom pomoći i potporom. Pristup u djelovanju savjetodavne službe moramo svakom djetetu prilagođavati individualno. Sve počinje razgovorom, kojim uklanjamo balast i postupno dolazimo do srži problema koji kod djeteta izaziva neželjene reakcije. Najčešće se radi o dugoročnom djelovanju cjelovitog stručnog tima, s time da je često težište rješavanja problema upravo ured savjetodavne službe. Djeca u savjetodavnoj službi rješavaju svoje zamjerke, neugodnosti, konflikte i ponašanja s kojima se susreću na putu do škole, na igralištu, na hodniku, u slobodno vrijeme i tijekom nastave. Savjetodavni rad pruža mogućnost individualizacije, razgovora u privatnoj sferi, daleko od osude grupe i zamjeranja. Trebao bi predstavljati sigurno utočište djeci s posebnim potrebama, osobito djeci s emocionalnim poremećajima i poremećajima u ponašanju. Pri radu s takvom djecom ključna je uspostava iskrenog odnosa između savjetodavnog radnika i učenika.

Kao savjetnica imam uvid u događanja „izvana”, budući da na razgovor u ured savjetodavne službe učitelj dovodi učenika koji svojim ponašanjem zaustavlja, odnosno ometa proces učenja. Može se primijetiti da se učitelji u razredu s učenikom s emocionalnim poremećajima i poremećajima u ponašanju često osjećaju iscrpljeno te imaju osjećaj krivnje i nemoći. Djetetovu neprilagođenost doživljavaju kao napad na sebe i kao osobni neuspjeh. Zbog te pozicije nemoći, učitelji često reagiraju vrlo emocionalno i strogo (postavljaju vrlo stroge sankcije koje učenici doživljavaju kao izazov, odnosno priliku za provjeru granica tolerancije učitelja). Najvažnije kod odgajatelja i učitelja je ostati smiren, kontrolirati se, biti obziran i uljudan. To daje primjer cijeloj razrednoj i školskoj zajednici, na koju se često zaboravlja kada je u nju uključeno dijete s emocionalnim poremećajima i poremećajima u ponašanju. U takvim situacijama je također potrebno učitelju ponuditi potporu i pomoć u obliku razgovora. Učitelj je taj koji ima moć tijekom nastave novonastalu situaciju usmjeriti u dobrom pravcu, odnosno pomoći pri sprječavanju njene eskalacije. Učitelji bi na tom području trebali steći više obrazovanja, odnosno stručnog usavršavanja. „Mercedesova shema osnovne funkcije odgoja”, koja je prvotno zamišljena u sklopu odgojnih pristupa u obitelji, mogla bi odgovarati odgojnom polju sekundarne socijalizacije u školi, budući da kod djece s emocionalnim poremećajem i poremećajem u ponašanju taj trokut (ciljevi-pohvala-kritika) često nije u ravnoteži. Takvom je djetetu potrebno ponuditi prilike u kojima će primiti više pohvala. Isto tako, potrebno je pojedincu individualno prilagoditi odgojne ciljeve. Vjerojatno je upravo radi toga iskustvena pedagogija polje u kojem pojedinac može lakše iskazati svoju kreativnost, opustiti se, osjetiti sigurnu okolinu te primiti (samo)potvrde, pohvale i nagrade (Krajnčan, 2016.). U mnogim primjerima se dijete s emocionalnim poremećajima i poremećajima u ponašanju ne uspijeva povezati s učiteljem, budući da nemaju dovoljno prilika za uspostavu dubljih veza, razgovore, izvannastavnu suradnju… Prema Muršiču, jačanje zaštitnih čimbenika u školskom okolišu i u djetetu trebalo bi biti glavna strategija učitelja u pedagoškom procesu u suočavanju s problemima djece s emocionalnim poremećajem i poremećajem u ponašanju (Muršić, 2017.).

1.1.2. Primjer iz prakse

Među uspomenama iz mog radnog iskustva u savjetodavnoj službi osobito me dotaknuo primjer „beznadnog petašića”, koji je svakodnevno maltretirao svoje školske kolege i učiteljicu. U jednom se trenutku počeo prema njima odnositi dosta nasilno… Poslan je na razgovor u savjetodavnu službu, obaviješteni su roditelji i stručni tim. Bez obzira na to što je dječak odmah nakon događaja zažalio zastrašivanje drugih, morao je pripremiti ispriku za svoje školske kolege. Budući da je na nastavi iz slovenskog jezika bio dosta neuspješan, zajedno s razrednicom smo dogovorili da će ispriku pripremiti u praktičnom obliku. Svidjela mu se slastičarska sekcija koju također provodim u spomenutoj školi. S dječakom smo dogovorili da će ispeći male dizane kolačiće u obliku srca i svakome će se osobno (usmeno i pogledom oči u oči) ispričati. Roditelje smo obavijestili o tome… Dijete je dobilo zadatak donijeti sastojke za kolače. Zajedno smo ispekli srca od maka i u dogovoru s razrednicom smo izveli predaju tih dobronamjernih kolačića. Dječaku je prilikom predaje dizanih srca bilo malo neugodno, ali nakon što smo ga pripremili kako izvesti predaju pojedinog srca, to je učinio vrlo dostojanstveno. Imala sam osjećaj da je cilj postignut. Svi pogođeni školski kolege bili su zadovoljni i priznali mu zasluge za njegov trud. Hvalili su ga radi uspješnog pečenja. Nije želio pokazati da ga je događaj dotaknuo, ali je cijela grupa osjetila olakšanje… Paul Tough u knjizi „Zakaj nekaterim otrokom uspeva” (Zašto nekoj djeci uspijeva, Tough, 2014.) opisuje pojedinačne primjere dobre prakse djece s mnogo poremećaja u ponašanju (a i emocionalnim problemima), koji su uspjeli tijek tragičnih događaja usmjeriti u pravom smjeru. U svakoj od tih uspješnih priča je ključna uloga odrasle osobe koju dijete, odnosno adolescent, prihvaća. To može biti majstor nekog obrta, savjetnik, učitelj, odnosno netko kojeg adolescent obožava i želi postati kao ta osoba. Vrlo je važno da s tom osobom uspostavi intenzivan i dugotrajan odnos.

Razumijevanje poremećaja ponašanja djeteta za savjetodavnu službu istovremeno predstavlja nužnost i veliki izazov. Savjetodavni radnik treba imati širu sliku o djetetu. Osim što ga moraju zanimati događanja u školskom okolišu, treba osluhnuti i događanja u obitelji, nedavne događaje koji su se dogodili u obitelji, uspjeh u učenju, kako se dijete osjeća, kako je integriran u skupinu vršnjaka te saznati o njegovim slabim i jakim područjima. Na tom radnom mjestu vrlo je korisna sposobnost empatije savjetnika koji prepoznaje djetetovu nevolju i sposoban je s njim se poistovjetiti. Nepoželjno ponašanje djeteta mogli bismo definirati kao pokus prilagodbe na za njega problematične okolnosti (Muršič 2017.). Dijete s poremećajem u ponašanju, naime, ima problema s razumijevanjem događaja u odnosima, manje je sposobno učiti iz iskustva, manje je empatično prema drugima, a još teže razumije utjecaj svog ponašanja na druge. Takvo se dijete teško ili uopće ne kontrolira te svoje osjećaje teže izražava riječima. Istovremeno ima slab uvid u svoj doprinos zapletaju okolnosti, teško predviđa posljedice svog ponašanja i teško razmišlja o mogućim rješenjima problema. Dijete s emocionalnim poremećajem i poremećajem u ponašanju teško prelazi s jedne aktivnosti na drugu, teže se prilagođava promjenama, teško zadržava pažnju, teško ostaje na jednom mjestu i teže prihvaća ograničenja (Muršič, 2017.). Battelinova (2017.) kaže da su „uzroci „problematičnog” ponašanja niska razina samopoštovanja, negativna slika o sebi i manjak sposobnosti za savladavanje prepreka u svakodnevnom životu. Kako bi dijete razvilo zdravu sliku o sebi, mora se osjećati vrijednim i korisnim”. Savjetodavna služba mnogo puta pruža pomoć razredniku i to u obliku praktičnog priručnika s naslovom „10 korakov do boljše samopodobe” (10 koraka do bolje slike o sebi, Tacol, 2011.), koji velik broj vježbi posvećuje upravo jačanju slike o sebi. Sviđa mi se misao iz ove knjižice koja govori da „pozitivna slika o sebi u značajnoj mjeri određuje zadovoljstvo pojedinca životom, njegovu sreću te djeluje kao zaštita tjelesnog i duševnog zdravlja.” Sljedeća knjižica kojom se služimo u savjetodavnoj službi je „Čudo na razrednih urah” (Čudo na satu razrednika, Šolc, 2015.), koja također potiče na pozitivnu sliku o sebi, povezuje učenike u pojedinim razredima, potiče pohvalu,…

2. Obitelj i dijete s emocionalnim poremećajem i poremećajem u ponašanju

Obitelj je najvažniji čimbenik socijalizacije djeteta i utječe na oblikovanje njegove osobnosti, socijaliziranog ponašanja i karakteristika međuljudskih odnosa (Musek, 2005.). Dijete se rađa s brojnim potrebama čije zadovoljenje najprije za njega osigurava izvorna i osnovna jedinica društva – obitelj. Pored osnovnih potreba, dijete ima potrebu biti pohvaljeno kao osoba, biti pohvaljeno za svoja pozitivna ponašanja, doživljavati neodobravanje za svoja neprimjerena ponašanja… Nikako se ne smije kritizirati djetetovu osobnost i nikako ga se ne smije strogo kažnjavati. Potrebno je s djetetom rješavati nastali problem i paralelno razvijati njegove vještine (Muršić, 2017.).

Psiholozi upozoravaju na to da traumatični događaji iz djetinjstva mogu utjecati na slabu sliku o sebi ili prouzročiti osjećaje bezvrijednosti. Felitti i Anda utvrdili su da visoka ocjena traumatiziranosti vrlo negativno utječe na zdravlje odraslih osoba, čak i kada samodestruktivno ponašanje nije moguće opaziti (Felliti i Anda, 2008.).

Michael Meaney, neuroznanstvenik s fakulteta McGill radio je istraživanje na štakorima. Promatrao je majke štakorice i mladunce. Neke su štakorice svoje mladunce nakon traumatičnih događaja lizale po više minuta, a neke štakorice to nisu činile. Utvrdili su važne razlike između štakora koje su majke tješile i onih kojima je uskraćeno lizanje. Oni kojima nije bilo uskraćeno lizanje usudili su se do 7 puta dalje tražiti hranu. Bili su hrabri i samosvjesni, ostali su se bojali. Posljedice nisu bile samo u ponašanju, nego i biološke. Ako je mladunac primio iskustvo utješnog lizanja, u tom je primjeru odrastao u hrabriju, poduzetniju i prilagođeniju životinju nego onaj koji nije imao takvo iskustvo. Pritom nije bilo važno je li ga lizala i njegovala biološka ili udomiteljska majka… (McGill po Tough, 2012.).

U svom radnom iskustvu primijetila sam da većina djece s emocionalnim poremećajima i poremećajima u ponašanju potječe iz disfunkcionalne obitelji. Često je povod za „otkriće” djeteta s emocionalnim poremećajem i poremećajem u ponašanju razvod roditelja, alkoholizam jednog od roditelja, disfunkcionalno ponašanje jednog od roditelja, nasilje u obitelji, iskrivljena komunikacija u obitelji… odnosno neko drugo traumatično iskustvo.

Iz navedenih razloga potrebno je cjelovito promatranje djeteta s emocionalnim poremećajem u ponašanju. Uzroci njegovih problema nisu samo u njemu. Potrebno je težiti i uvjetima okoline koji mogu pridonijeti promjenama u djetetovom razmišljanju, osjećajima i ponašanju. Odbacivanje od okoline probleme samo potencira. Važno je razumjeti zašto se dijete ponaša na taj način. Trebamo nastojati utvrditi da li se dijete ne može (vještine), ne zna (znanje) ili ne želi (motiviranost) drugačije ponašati (Muršič, 2017.). Battelinova (2017.) kaže da cilj naših razgovora nije u tome da se dijete drugačije ponaša, nego da s djetetom izgradimo jaki odnos.

3. Preporuke za rad s djecom s emocionalnim poremećajem i poremećajem u ponašanju

Pojedini autori preporučuju nekoliko strategija, odnosno načina postupanja za uspješan rad u razredu kod djece s ponašanjem koje se izdvaja od drugih. Možemo istaknuti situacijsko usmjeravanje prema prihvatljivijem ponašanju, poticanje interesa intervencijom kada primijetimo smanjeni interes i slabiju pažnju; zajedničko ponavljanje određenih razrednih pravila (formuliranih kao pozitivna ponašanja), signaliziranje djetetu kod neprimjerenog ponašanja – sistem upozoravanja; izražavanje razumijevanja nepoželjnog ponašanja, ali ne i odobravanje istog, planirano smanjenje obraćanja pažnje na neprimjereno ponašanje, ukoliko se ne radi o težim oblicima ponašanja; osiguranje dodatnih informacija djetetu – za pojašnjenje očekivanja i zahtjeva situacije te smanjivanje napetosti kroz humor (preuzeto od Pierabngelo, Giuliani, 2008.).

Prilog 1. Karikatura savjetodavne radnice i učenika s emocionalnim poremećajem i poremećajem u ponašanju (radnica: „Imam jedan potpuno novi vic za tebe!”, učenik „Ma daaaj, prestani…”)

slika_ziva

Zaključak

U kontekstu rada s djecom s emocionalnim poremećajima i poremećajima u ponašanju, savjetodavni je rad proces prikupljanja podataka, uspostavljanja odnosa i pružanja pomoći u obliku razgovora, usmjeravanja, vođenja i savjetovanja kako se suočiti s problemima. Savjetnik treba savladati brojna područja i upravo on je taj od kojeg učenik s emocionalnim poremećajima i poremećajima u ponašanju najčešće traži pomoć. Savjetnik bi trebao prepoznati problem, znati osmisliti i naučiti učenika kako se nositi s problemima i na koji način ih može umanjiti te kako pronaći model ponašanja koji je razredu prihvatljiv. U diskusiji s učenikom vrijedi naglasiti i neke nužne i dobronamjerne oblike elemenata kojima započinjemo razgovor. Potrebno je osvijestiti formulacije zahtjeva. Trebalo bi birati formulaciju „započni” umjesto „prestani”. Vrlo je važno da dijete ne prikazujemo u lošem svjetlu pred vršnjacima i presudno da kao savjetnici u dijalozima ostanemo mirni te očuvamo samokontrolu, poštovanje, dobronamjernost, ali i autoritet. Na kraju svega, savjetnik je prepušten svojoj snalažljivosti i ponekad može dijete s emocionalnim poremećajima i poremećajima u ponašanju razoružati i humorom.

Literatura

  1. Batteli, N. B. (2017). Naš prispevek pri delu s težavnimi otroki. Čustvene in vedenjske težave v vrtcu in šoli. Zbornik predavanj ob 65-letnici Svetovalnega centra za otroke, mladostnike in starše. Maribor.
  2. Felliti, V. J., Anda R. F. (2008). Social Work and Adverse Childhood Experiences Research: Implications for Practise and Health Policy. Social Work in Public Health 29 (1) 1-10 Source: Pub Med
  3. Kavkler, M., Grah, J. Peklar, D. et all. (2010). Razvoj inkluzivne prakse s pomočjo inkluzivnih timov. Zbornik prispevkov. Zavod republike Slovenije za šolstvo. Ljubljana.
  4. Kobolt, A., Caf, B., Brenčič, I. et all. (2010). Izstopajoče vedenje in pedagoški izzivi. Pedagoška fakulteta univerze v Ljubljani. Ljubljana.
  5. Krajnčan. M. (2016). Od igre do projekta. Založba univerze na primorskem. Koper
  6. Musek. J. (2005). Psihološke in kognitivne študije osebnosti. Znanstveni institut filozofske fakultete. Ljubljana.
  7. Pierangelo, R., Giuliani G., 2008. Classroom managemeetn techniques for strudents with ADHD. A step by step guide for educators. Thousand oaks, CA: Corwin Press.
  8. Šilc K. R. idr. (2015). Čudo na razrednih urah. Javni sklad RS za kulturne dejavnosti. Ljubljana.
  9. Tacol, A. (2011). 10 korakov do boljše samopodobe. Priročnik za učitelje in preventivno delo z razredom. Zavod za zdravstveno varstvo Celje.
  10. Tough, P. (2014). Zakaj nekaterim otrokom uspeva. Učila International, založba d.o.o, Tržič.( str.59-63)
  11. Zbornik prispevkov (2017). Čustvene in vedenjske težave v vrtcu in šoli: preventiva in primeri dobre prakse: zbornik prispevkov ob 65. letnici Svetovalnega centra za otroke, mladostnike in starše. Svetovalni center za otroke mladostnike in starše. Maribor.
  12. Žagar D. (2012). Drugačni učenci. Znanstvena založba Filozofske fakultete Univerze v Ljubljani. Ljubljana.

Neprocjenjiva uloga učitelja

u vrijeme korone

barbaraTK

Barbara Terpin Klavžar

U novim vremenima, koje nam nalaže i oblikuje pojava virusa Covid 19, ljudski odnosi stavljaju se na nove kušnje i cijelo se društvo mora tomu prilagoditi. Vlade nam savjetuju da se distanciramo jedni od drugih kako bismo izbjegli infekciju (osim ako je riječ o našoj užoj obitelj, a ni tamo kontakt sa starijim osobama nije preporučljiv).

Ključne riječi: učionica – sigurno mjesto za učenika tijekom epidemije, uloga učitelja, postupanje s dječjim osjećajima.

To je u potpunosti u suprotnosti s optimalnim uvjetima za ljudski razvoj, a posebice za razvoj djeteta. Premda djeca u ovo doba mogu čuti roditeljska objašnjenja o tome kako „znanstvenici kontroliraju situaciju i kako su pred otkrićem cjepiva”, stručnjaci koji su dublje uključeni u obrazovanje znaju koliko često dijete osjeća mnogo više, nego što čuje. Osjeća zabrinutost roditelja koji razmišlja hoće li mu se za mjesec dana nadređeni zahvaliti na suradnji, ali i reći da mu više nije potreban iz poslovnih razloga uzrokovanih virusom. Kod roditelja osjeća nesigurnost hoće li moći platiti sljedeću ratu kredita. Svakog dana u obitelji može iskusiti intenzivnu emocionalnu napetost u kojoj se roditelji niti jedan pred drugim možda ne usuđuju izraziti brigu koja ih obuzima. Tome uvelike doprinose izolacija, odnosno nedostatak socijalnog kontakta, osjećaj gubitka kontrole nad situacijom, strah od gubitka voljene osobe, nejasne i kontradiktorne informacije, nesigurnost posla i ekonomska nestabilnost. Upozoravajući znakovi negativnog utjecaja situacije na ljudsko tijelo predstavljaju umor, slabu koncentraciju, razdražljivost i nesanicu. Uz fizičko zdravlje, Svjetska zdravstvena organizacija također izdvaja mentalno zdravlje i psihosocijalne posljedice koje virus sa sobom donosi. Iako su glavna istraživanja na ovom području još uvijek u tijeku, stručnjaci uspoređuju učinke koronavirusa na mentalno zdravlje s učincima epidemije SARS-a 2007. godine. Pokazalo se da su karantena i izolacija koje su uslijedile nakon ove epidemije bile povezane s depresijom, tjeskobom, osjećajem srdžbe i većim stopama samoubojstava. Uz to, pokazuju da su problemi s mentalnim zdravljem zbog koronavirusa usporedivi s posljedicama velikih katastrofa (teroristički napadi te prirodne i ekološke katastrofe). Svemu navedenom zajedničko je da kao rezultat toga može doći do porasta pojava iz niza psihosomatskih i somatizacijskih poremećaja – od „manjih problema” poput glavobolje, do bolova u trbuhu, povišenog krvnog tlaka itd. Neki istraživači vjeruju da organ koji će podleći psihosomatskim bolestima ovisi o strukturi ličnosti osobe. Smatraju da svaka emocija ima svoj specifični psihološki sindrom koji aktivira organizam i priprema ga za djelovanje. Primjerice, povišen krvni tlak tumači se kao posljedica zadržavanja srdžbe. Srdžba utječe na srce i krvne žile tako da nam krv „udara” u glavu, srce brže kuca i slično, što je inače logičan odgovor organizma koji se tijekom srdžbe osjeća ugroženim. Ako osoba svojoj srdžbi pruži prikladan kanal za oslobađanje, organizam na kraju popušta i kardiovaskularni sustav se smiruje. Međutim, ako se srdžba potiskuje iznova i iznova, s vremenom osoba toga više zapravo nije ni svjesna, a fizički odraz u obliku visokog krvnog tlaka i dalje je prisutan. Na to kako reagiramo na stresne situacije utječe kombinacija unutarnje ranjivosti pojedinca i vanjskih stresora, jer neće svi oboljeti u istim stresnim okolnostima, niti će svi patiti od iste bolesti. Ključni je činitelj naša unutarnja ranjivost (osjetljivost na stres), koja može biti dijelom urođena, a dijelom stečena. Upravo zbog toga, sposobnost upravljanja emocionalnim odgovorima značajno utječe na funkcioniranje organizma. Odrasla osoba to može naučiti (biti svjesna da su sve neugodne emocije, poput straha, srdžbe, krivnje i tuge, posve normalne te pokušati izraziti te osjećaje tamo gdje su, opet, bitni drugi – bilo prijatelji ili profesionalno kvalificirana osoba).

Ali, što je s našom djecom, najslabijim članovima ovog društva i temeljima našeg budućeg društva? Što se sve događa u njima kad promatraju što se događa kod kuće, kad čuju vijest ili dvije kroz medije, vide susjeda kako se hitro odmakne kad se sretnu u hodniku? Mogu li sebi objasniti što se događa? Posvećujemo li im dovoljno pažnje? Naši nadređeni, ravnatelji, naglašavaju provedbu kurikuluma zbog različitih pritisaka izvana. Razumljivo – to su mjerljive činjenice koje govore o produktivnosti njihovog tima. Međutim, učitelj ne smije zaboraviti da u ovo doba on može biti izuzetno važna osoba u djetetovu životu. U školu dolaze iz često neizvjesnog kućnog okruženja, noseći sa sobom scenarije svjetskih događaja koje oblikuju u svojim glavicama, a koji su često prožeti s previše straha, osjećajem bespomoćnosti i sklonošću preuzimanju prevelike odgovornosti za svoju zrelost. Mnoga djeca učitelje i dalje smatraju kao izuzetno važne osobe, pa često osjećajan učitelj djeci može biti slamka spasa od vrlo nepovoljnih uvjeta za djetetov razvoj. Prvo i najvažnije, i tijekom tog razdoblja, učitelj bi se trebao zapitati koju se djecu u učionici obično previdi. To su često oni koji nisu problematični i glasni te koji se ne ističu. To su djeca koja izbjegavaju kontakt očima i pogledom štošta traže. Umirujuća riječ ili samo pogled prihvaćanja, gesta odobravanja, trenutak kad se njegov glas čuje u sigurnom okruženju. Više od sve glasne i nemirne djece, u ovom je razdoblju najpotrebnije brinuti se o njima. Koristite jednostavan jezik prilagođen njihovoj dobi. Promatrajte kako Vaše riječi na njih utječu – njihov ton glasa, disanje i govor tijela. Potaknite ih na razmjenu misli i osjećaja. Prihvatite izraženo i recite im da su svi ti osjećaji normalni. Recite im da nisu prepušteni sami sebi i da Vam se mogu obratiti u bilo kojem trenutku.

Kako razgovarati s djecom o emocijama, dr. Lois Nightingale (2018.) sugerira:

  • Kada razgovarate s djetetom, upotrijebite riječi tužan, razočaran, ljut, prestrašen…
  • U razgovoru budite znatiželjniji i manje se ponašajte učiteljski. Pitajte, potičite dijete da podijeli svoje neugodne osjećaje. „Izgledaš tužno zbog onoga što se događa, reci mi nešto o tome”. I nemojte nastaviti: „To nije razlog da se tako osjećaš!” Nemojte ga grditi ili navesti na to da se dijete srami jer se tako osjeća, niti ga uvjeravati da se osjeća pogrešno. To može dovesti do toga da se u sebi osjeća loše ili da postane defenzivno.
  • Razgovarajte o lošim osjećajima (također) kao o prolaznim osjećajima, povezanim s vremenom, mjesecom, mijenama…Naglasite da se osjećaji i raspoloženje mijenjaju. I da je to u redu čak i ako se ponekad osjećamo loše. Poštujmo neugodne osjećaje i sjetimo se da su prolazni.
  • Pripremite poster na kojemu svaki smješko prikazuje pojedinu emociju i često ih spominjite s djetetom.
  • Na kraju tjedna, možda na satovima razredne nastave, usmjerite razgovor na ugodne i neugodne osjećaje koje ste nedavno opazili. Usredotočite se na emocije poput ponosa, razočaranja i sl. te ne obraćajte uvijek pažnju na priču ili okolnosti koje su dovele do određenih osjećaja.
  • Razgovarajte s djetetom o tome kako se Vi nosite s neugodnim osjećajima (prošećete, radite u vrtu, razgovarate telefonom s prijateljem, čitate, pišete dnevnik…)
  • Pomozite djetetu napisati popis stvari koje može učiniti / koje mu pomažu kad se susretne s neugodnim osjećajima (slušanje glazbe, plesanje, crtanje kredama na igralištu, pjevanje, sastavljanje slagalica, pisanje dnevnika, pisanje pisma zahvale, kuhanje, udaranje u boksačku vreću, pisanje pisma…). Popis držite na mjestu na kojem će ga dijete moći vidjeti / upotrijebiti kada se uznemiri.
  • Ako se nađete u situaciji da i sami loše kontrolirate situaciju i raspoloženje, ispričajte se i oprostite sebi. Način na koji sami upravljate svojim osjećajima bit će najbolji vodič za Vašeg učenika.
  • Napravite kutak u kojem će Vaše dijete moći stvarati na temu toga kako se osjeća: crtanje, slikanje, rad s glinom… Vježbe o tome „kako se osjećam” mogu potaknuti dijete da koristi kreativnost za rasterećenje od stresa.
  • Fizički vježbajte s djetetom: čak i ako kaže da se nakon tjelesne aktivnosti osjeća samo malo bolje, pohvalite ga.
  • S djecom pomozite onima kojima je u trenutnoj situaciji više potrebna pomoć. Pronađite način da doprinesete njihovoj velikodušnosti prema drugima. Na primjer, s djecom nacrtajte crteže ili napišite pisma za bake i djedove djeteta ili starije osobe u staračkom domu. Neka ovo postane redovita aktivnost.
  • Budite nježni prema sebi, čak i ako Vam sve ne uspijeva optimalno. Ako razvijemo suosjećanje prema sebi, također ćemo moći suosjećati s našim učenicima i okolinom, koji će tako lakše prihvatiti ono što smo rekli ili učinili.

I najvažnije: pripremite se prije nego što stupite pred njih ili pred razred. Ako niste sigurni, razgovarajte s kolegama ili školskom savjetodavnom službom te se osnažite i smirite kako biste pred učenicima mogli djelovati umirujuće. Kao što djecu namjeravate potaknuti da izraze svoje osjećaje, tako i vlastite osjećaje hrabro otkrijte pred suradnicima u čijem se društvu dobro osjećate. Možda ćete svojim postupcima i drugu osobu potaknuti da podijeli svoje emocije ili će Vam ona pružiti osjećaj podrške. Viša razina podrške koju dobivate od kolega u svome radu vrlo je važna i istraživanjima dokazana naznaka manjeg stresa na radnom mjestu. Isto vrijedi i za podršku nadređenih. Podrška u pravo vrijeme može biti ulog koji Vaš podređeni nikada neće zaboraviti.

Literatura

  1. Nightingale, L. 2018. Naziv članka. https://www.goodtherapy.org/blog/page/5/ goodtherapy.org (pristupljeno 15.9.2020.)

Socio-emocionalni razvoj

darovitih učenika

marjetka_novak

Marjetka Novak

Sažetak

Učitelji u svom radu često susreću talentirane učenike. U posljednje vrijeme dosta se govori o talentiranim pojedincima. Daroviti učenici trebaju se smatrati neovisnom skupinom učenika koji imaju izuzetne potencijale ili dostignuća u području učenja, koji opravdavaju individualizirana prilagođavanja u osnovnom i srednjem obrazovanju. U radu s nadarenim učenicima, nastavnik mora imati različite strategije rada u učionici, one koje će potaknuti darovite i pomoći im u razvoju njihovih potencijala. Samo se pravim radom talentirani ljudi mogu razviti u zdrave i kreativne ljude koji će utjecati na razvoj cijelog društva. Opći intelektualni talent omogućava istodobno postizanje izvanrednih dostignuća na nekoliko polja. O talentu govorimo kada učenik postigne izuzetne uspjehe u pojedinim područjima (npr. glazba, umjetnost). Da bi učenik mogao izraziti svoje sposobnosti, važno je da on također ima razvijene radne navike, ustrajan je i prima roditeljsku podršku.

Ključne riječi: nadarena djeca, osnovna škola, identifikacija djece, psihologija.

Uvod

Darovita ili talentirana djeca i adolescenti, prema jednoj od mnogih definicija, su ona koja su na predškolskoj, osnovnoškolskoj i srednjoškolskoj razini pokazala visoka dostignuća ili potencijale na intelektualnom, kreativnom, posebno akademskom, menadžerskom ili umjetničkom polju i trebaju ih posebno prilagoditi uz redovni školski program. programi i aktivnosti.

Središnji dio

Ellen Winner opisala je u svojoj knjizi tri tipične karakteristike darovite djece. Kaže da talentirane ljude karakteriziraju:

• RAZVOJ PREMATURE

Prvi koraci u savladavanju područja nadareni rade brže nego inače. Ta djeca napreduju brže od prosječne djece jer mogu izuzetno dobro učiti na terenu. Pojam se odnosi na organizirana područja: glazba, umjetnost, jezici, matematika, gimnastika …

• TRAJNO RADI NA NJIHOVOJ

Uče brže i kvalitativno različito od prosječne djece. Odrasli traže minimalnu pomoć i mentorstvo u savladavanju područja u kojem djeluju, jer uglavnom uče samostalno. Nova otkrića su za njih uzbudljivo i motivirajuće sredstvo i svako takvo otkriće odvodi dijete korak dalje.

• ŽELJA DA UPRAVLJA

Darovita djeca motivirana su za razumijevanje značenja područja u kojem pokazuju znakove preranog razvoja. Izražavaju intenzivan interes, imaju sposobnost da se oštro usredotoče, jer su zaokupljeni učenjem na takav način da izgube osjećaj za vanjski svijet.

Profesionalno vijeće RS za opće obrazovanje 1999. godine usvojilo je koncept Darovito – otkrivanje i rad s darovitim u osnovnoj školi. Istraživanje pokazuje da nadareni učenici imaju određene osobine ličnosti koje se ne nalaze kod drugih učenika ili su izraženije kod nadarenih učenika. Međutim, ti učenici nisu neka homogena skupina, ali postoje i razlike unutar darovite skupine. Osobine ličnosti koje se nalaze u grupi nadarenih ljudi odnose se na različita područja. Najtipičnija područja:

1. Misaono-kognitivno područje:

  • neobična mašta,
  • točnost promatranja,
  • dobro pamćenje,
  • razvijeno logičko razmišljanje (analiza, apstrakcija, generalizacija, sposobnost rasuđivanja),
  • razvijeno divergentno razmišljanje (tečnost, fleksibilnost, originalnost, razrađenost),
  • smisao za humor.

2. Područje učenja i performansi:

  • široka vidljivost,
  • visoku uspješnost učenja,
  • bogat vokabular,
  • brzina čitanja,
  • motoričke sposobnosti i izdržljivost,
  • vještina u jednoj od umjetničkih aktivnosti (glazba, crtanje, ples, dramatizacija…).

3. Motivacija:

  • velike aspiracije i potreba za postizanjem izvrsnosti,
  • znatiželja,
  • raznoliki i snažno izraženi interesi,
  • upornost u rješavanju zadataka,
  • motivacija za visoku izvedbu,
  • uživanje u postignućima.

4. Socio-emocionalno područje:

  • suosjećanje,
  • nonkonformizam,
  • snažan osjećaj pravde,
  • snažan osjećaj za organizaciju,
  • sposobnost vođenja i utjecaja na druge,
  • neovisnost i autonomija.

Rad sa darovitim učenicima temelji se na sljedećim osnovnim načelima:

  • briga za integrirani osobni razvoj,
  • razvijanje kreativnosti,
  • korištenje viših oblika učenja,
  • korištenje kolaborativnih oblika učenja,
  • širenje i produbljivanje osnovnih znanja,
  • brži napredak u procesu učenja,
  • uzimajući u obzir specifične sposobnosti i snažne interese,
  • razmatranje individualnosti,
  • raznolikost ponude i omogućavanje učenicima slobodnog izbora,
  • promicanje neovisnosti i odgovornosti,
  • uspostavljanje mentorskih odnosa između učenika i nastavnika,
  • stvaranje mogućnosti za povremeno druženje.

Prilikom stvaranja posebnih programa za talentirane posebno treba uzeti u obzir sljedeće uvjeti (George, 1997):

  • da odabrana metoda stavlja dovoljan naglasak na razvoj viših misaonih procesa i koncepata,
  • da je metoda dovoljno fleksibilna i otvorena da se djetetu može razvijati vlastitim tempom,
  • osigurati okruženje za učenje koje djetetu pruža i emocionalnu sigurnost i intelektualne izazove,
  • da odabrana metoda neće otuđiti dijete od vršnjaka ili nepovoljno utjecati na daljnje učenje, što može dovesti do dosade zbog ponavljajućih obrazaca,
  • da odabrana metoda daje prednost procesu prilagođenom djeci.

Rad u prvoj trijadi odvija se unutar roditeljske klase. U slučaju samostalnog učenja, dodatnih časova i izvannastavnih aktivnosti, preporučuje se samo povremeno odvajanje talentiranih učenika iz razreda.

U drugoj i trećoj trijadi, rad s nadarenima proteže se i na neke druge oblike, uglavnom organizirane u okviru fleksibilne i djelomične vanjske diferencijacije.

Školski psiholog provodi test sposobnosti i kreativnosti.

Roditelji moraju dobiti suglasnost roditelja za uključivanje nadarenih učenika u dodatne oblike rada, a mišljenje učenika također se uzima u obzir u drugoj i trećoj trijadi. Upoznavanje i mišljenje roditelja posljednja je faza otkrivanja darovitih osoba, kada savjetodavna služba zajedno s razrednikom informira roditelje da je njihovo dijete prepoznato kao nadareno i također dobiva njihovo mišljenje o djetetu. Otkriće da je dijete nadareno donosi se na sastanku učiteljskog osoblja u učionici, na kojem sudjeluju i savjetodavna služba i koordinator za rad s darovitim.

Rad s nadarenim učenicima trebao bi se odvijati na nekoliko razina, tijekom nastave, u dodatnoj nastavi, izvannastavnim aktivnostima u akademskim, društvenim, sportskim i umjetničkim programima. Posebno za mlađe učenike naglasak je na uključivanju u razredne aktivnosti i u program obogaćivanja škole. Uz navedeno, stariji učenici dobro su pratiti i promovirati svoje interese te postupno razvijati složenost svojih aktivnosti (seminarske zadaće, istraživački zadaci, natjecanja). Učenici mogu u svoju aktivnost uključiti i druge škole (glazbena škola, jezični tečajevi, sportski klubovi).

Otkriveni nadareni studenti kontinuirano se prate – dijagnostika procesa. Dokumentacija o darovitim učenicima arhivira se u školi i njome upravlja školska savjetodavna služba (Žagar, 2012).

Moramo poticati učenice da se integriraju u vanjske institucije u kojima mogu ostvariti svoje talente.

Literatura

  1. Ellen Winner (2005). Nadarjeni otroci, miti in resničnost.
  2. Ferbežer, I., Težak, S., Korez, I. (2008). Samopodoba nadarjenih otrok. Radovljica, Didakta.
  3. George, D. (1997). Nadarjeni otrok kot izziv. Ljubljana: Zavod Republike Slovenije za šolstvo.
  4. Horvat L. in Magajna, L. (1987), Razvojna psihologija. Ljubljana: DZS.
  5. Koncept Odkrivanje in delo z nadarjenimi učenci v devetletni osnovni šoli (1999), Ljubljana, Ministrstvo za šolstvo, znanost in šport, 15. 5. 2006.
  6. http://www.zrss.si/pdf/SSD_nadarjeni%20koncept.pdf
  7. Žagar, D. (2012). Drugačni učenci.

Djeca s Aspergerovim sindromom

maja_sirca

Maja Širca

Sažetak

Čini se da u školama postoji sve više djece kojoj je dijagnosticiran Aspergerov sindrom. U ovom ću članku predstaviti osnovne karakteristike djece s Aspergerovim sindromom i izložiti nekoliko strategija za pomoć na području socijalnih vještina te ponuditi prijedloge prilagodbe učenicima u nastavi.

Ključne riječi: Aspergerov sindrom, prilagodbe u učionici, strategije učenja socijalnih vještina

Kao socijalni pedagog u osnovnoj školi pružam dodatnu profesionalnu pomoć i učenicima kojima je dijagnosticiran Aspergerov sindrom (u daljnjem tekstu AS). Također sam i majka djeteta s AS-om. Naime, moj devetogodišnji sin ima spomenutu dijagnozu. Školovanje je ovoj djeci gotovo uvijek stresno i nije nimalo jednostavno. Stresno je i za nastavnike koji nemaju dovoljno znanja za uspješno vođenje nastave u razredu u kojem postoji učenik s AS-om. Naposljetku, ali ništa manje važno, i roditelji, koji moraju pronaći ravnotežu između zahtjeva škole, vlastitih zahtjeva i stvarnih sposobnosti svoje djece, također doživljavaju stres. U ovom ću članku predstaviti osnovne karakteristike djece s AS i izložiti nekoliko strategija za pomoć na području socijalnih vještina te ponuditi prijedloge prilagodbe učenicima u nastavi.

Djeca s AS-om ne izgledaju drugačije od druge djece. Međutim, iz njihovog ponašanja, manje ili više neobičnog, možemo zaključiti da jesu drugačija. To se odražava na govor, geste, hodanje, komunikaciju i percepciju, a ponajviše se od tipičnih vršnjaka razlikuju po svom društvenom ponašanju. Netko tko o djetetu i ovoj dijagnozi ne zna ništa, dijete s AS-om brzo može okarakterizirati kao razmaženo i neodgojeno, dok se zapravo ovo dijete suočava s mnogim problemima koji nam se čine nezamislivima. U nastavku ćemo se osvrnuti na neke od najizraženijih karakteristika djece s AS-om koje su im zajedničke.

  • Kontakt očima: teško održavaju kontakt očima pa ponekad djeluju kao da ne reagiraju i ne obaziru se.
  • Govor: 50% djece s AS-om počinje govoriti kasno, ali do 5. godine života govori tečno. Njihov je govor pedantan i formalan te imaju problema s razumijevanjem fraza.
  • · Motorička nespretnost: neki počinju hodati kasnije, nespretni su u igri loptom i vezanju cipela te imaju neobično držanje dok hodaju ili trče. Imaju nečitljiv rukopis. Često imaju i tikove (brzo žmirkanje, grimase na licu…).
  • Nedostatak empatije: dijete s AS-om teško suosjeća s drugima. Također mu je teže prepoznati i izraziti vlastite osjećaje.
  • Interesi i rutina: često su opsjednuti nekim područjem interesa, recimo vlakovima.
  • Za njih je uobičajena osjetljivost na dodir, zvuk, okus i strukturu hrane te miris, bol i temperaturu. Neka su djeca osjetljiva samo na jednu od navedenih stvari, druga mogu biti osjetljiva na nekoliko njih, a neka djeca na sve navedeno.
  • Izvršne funkcije razvijaju se sa zakašnjenjem. To su vještine organizacije i planiranja, radna memorija, kontrola impulsa, organiziranje vremena i prepoznavanje prioriteta (zaboravljanje, gubljenje stvari).
  • Socijalne vještine i komunikacija: ne znaju kako uspostaviti odnose i interakciju s vršnjacima te ne razumiju nepisana društvena pravila. Radije razgovaraju s odraslima jer su oni mirniji i tolerantniji prema njihovom ponašanju. Ne vide se kao članovi neke grupe niti su zainteresirani za sudjelovanje u timskim sportovima ili za praćenje trendova u vezi s igračkama ili odjećom.

Dok je za običnu djecu kretanje u školu izazov u kojem brzo uspostavljaju nove odnose, usvajaju pravila ponašanja i osjećaju se sigurno i opušteno, za djecu s AS-om uključivanje u školu vrlo je stresno. Ova djeca obično redovito pohađaju program redovne škole, jer većina nema kognitivne deficite.

Škola za djecu s AS-om znači veliku promjenu. Za njih je to novo i bučno okruženje, puno nepoznatih podražaja, zahtjeva, očekivanja i obveza. Ta djeca u sebi nose velik potencijal koji često nisu u stanju pokazati. Stoga im treba mirno školsko okruženje i promišljena struktura sa što manje djece u grupi. U nastavku ćemo vidjeti kako možemo pomoći djeci s AS-om da što lakše krenu u školu i postignu uspješan školski uspjeh.

Učitelj je jedna od najvažnijih osoba u djetetovom životu. Ako je učitelj empatičan, razumije djetetove probleme i neprestano se obrazuje, tada dijete s AS-om može postići najbolji osobni i obrazovni napredak. Prije svega, mora izbjegavati nestrpljivost i ljutnju te biti svjestan da dijete s AS-om ništa ne čini namjerno. Međutim, uz pomoć učitelja, na kraju se može naučiti ispravnom ponašanju i napredovati u socijalnim vještinama.

Savjeti za pomoć djeci s AS-om na području socijalnih vještina:

  • Upotrijebite drugu djecu kao primjer prikladnog ponašanja: neka dijete uči promatrajući druge.
  • Budite uzor djeci u izgradnji odnosa: djeca u učionici ponekad ne znaju kako reagirati na neobično ponašanje djeteta s AS-om i prvo će uzeti učitelja kao uzor.
  • Potražite alternativne izvore pomoći: dijete s AS-om uči se obratiti drugim učenicima za podršku.
  • Potaknite prijateljstva koja obećavaju: dijete s AS-om treba mnogo vremena da nauči kako komunicirati s djecom. Pomaže kada na početku potičemo interakciju s manjim brojem učenika u razredu.
  • Osigurajte nadzor tijekom odmora kada nema strukture i postane bučnije, jer su tada najosjetljiviji i ranjivi te mogu i nasilno reagirati ako je podražaja previše.

Djeca s AS-om povrh socijalnih vještina pomoć i prilagodbu trebaju i u školskim aktivnostima:

  • Organizirano okruženje za učenje: djetetu je potrebna struktura s jasnim granicama.
  • Zbog učestalih problema s pažnjom, zadatke im je potrebno oblikovati u što manje jedinice. Također im treba dodatno vrijeme za pisanje provjera znanja.
  • Potrebno je iz razreda ukloniti podražaje na koje su posebno osjetljivi te izbjegavati iznenađenja i nenajavljene promjene.
  • Nastavnik treba iskoristiti izuzetnu sposobnost ovih učenika da upamte informacije i tako jačati njihovu sliku o sebi.
  • Upotreba vizualnih pomagala: mnogi učenici s AS-om imaju vizualni stil učenja pa bi se organizacija nastave trebala odvijati u ovom smjeru.
  • Tijekom objašnjavanja treba što češće provjeravati učenikovo razumijevanje.
  • Stvaranje popisa i rasporeda: učitelji trebaju kreirati popise i rasporede te ih je također važno i vremenski definirati.
  • Preporučuje se upotreba boja koje mogu jasno označiti različita područja razreda (recimo, gdje se nalaze matematička pomagala i slično).
  • Preporučuje se uporaba mjerača vremena, poput pješčanog sata, jer osobe s AS-om često imaju problema s orijentacijom u vremenu.
  • Oblikovanje rasporeda sjedenja: prema karakteristikama učenika određujemo gdje će sjediti. Neki radije sjede kraj prozora, dok druge to ometa i odvlači im pažnju.

Zaključno bih napomenula da suživot s djetetom s AS-om nije toliko nemoguć kao što nam se čini u početku. Također nije jednostavan i prisiljava nas da preispitamo sva naša uvjerenja i očekivanja koja smo imali o sebi i o djeci. Nudi nam obilje mogućnosti za osobni i profesionalni rast, ali istodobno će nam trebati i ponešto pomoći i podrške u okruženju, odnosno u školi. Sve ove prilagodbe i strategije učenja mogu pridonijeti učinkovitom suživotu. Najvažnije što možemo učiniti prihvatiti je dijete takvo kakvo jest i dobro se upoznati s AS-om. Znanje i nove informacije dat će nam snagu i energiju da bolje razumijemo svijet djece s AS-om te njihove reakcije na vanjski svijet. Dajmo im šansu i otkrijmo njihove potencijale te potaknimo razvoj njihovih pozitivnih kvaliteta.

Literatura

  1. Attwood, T. 2007. Aspergerjev sindrom: Priročnik za starše in strokovne delavce [Aspergerov sindrom: priručnik za roditelje i stručnjake]. Megaton d.o.o. Ljubljana.
  2. Jurišić D., B. 2016. Otroci z avtizmom: Priročnik za učitelje in starše [Djeca s autizmom: priručnik za učitelje i roditelje]. Center Janeza Levca. Ljubljana.
  3. Klemenc, A. 1977. Kako je biti jaz?: knjiga o fantu z Aspergerjevim sindromom [Kako je to biti ja: knjiga o dječaku s Aspergerovim sindromom]. DCZ Janeza Levca, Ljubljana.
  4. Milačić, I. 2006. Priporočila za program učenja socialnih veščin [Preporuke za program učenja socijalnih vještina]. Center za društvo za avtizem. Ljubljana.
  5. Pavlin, A. 2016. Individualizirani program podpore in pomoči za učenca z Aspergerjevim sindromom [Individualizirani program podrške i pomoći učeniku s Aspergerovim sindromom]. Magistarski rad. Pedagoški fakultet. Ljubljana.
  6. Weiss, S. 2018. Leseni deček sodobnega časa [Drveni dječak modernog doba]. Založba Obzorja. Maribor.
  7. Žagar, D. 2012. Drugačni učenci [Drugačiji učenici]. Znanstvena založba Filozofske fakultete (Znanstveno izdavaštvo Filozofskog fakulteta). Ljubljana.

Rješavanje na nenasilan način

Već najmlađe odgajajmo i usađujmo im vrijednosti, koje su najvažnije za društvo i život, koje želimo i sami

arlena_BK

Arlena Bosnar Krajnc

Uzorak ponašanja

U prezentaciji i evaluaciji slučaja iz prakse želim prikazati, kako je bitno da smo svjesni, da se već mališani susreću s različitim vrstama nasilja, što jako utječe na njihov daljnji razvoj i život. Dandanas je puno ljute (bijesne, revoltirane) djece i mladih, koji se, kad se suočavaju sa svakodnevnim konfliktima, često poslužuju nasiljem.

Svaka škola bi morala učenike učiti vještini razgovora, sudjelovanja, izražavanja mišljenja, sprečavanja i rješavanja konflikata na nenasilan način. Pritom je iznimno bitan uzorak ponašanja, kojeg posreduju i razvijaju nastavnici. Slijedeće je razvijanje osjećaja pripadnosti odnosno povezanosti s vršnjacima te poticanje sudjelovanja i uzimanja u obzir različitosti.

Medijacija

Medijacijom, koju u školi izvodimo već niz godina, učenike s pomoći vršnjaka medijatora učimo, kako se primiti rješavanja međusobnih sporova, što ne pomaže samo uklanjanju trenutnih konflikata među njima, već ih uči i socijalnim vještinama i nenasilnog rješavanja konflikata. Medijator je osoba, koja je osposobljena za vođenje procesa medijacije – pomaže sudjelujućima u procesu, da konstruktivno izraze probleme, želje i potrebe i aktivno sudjeluju kod traženja rješenja. Medijator je neutralan i brine za proces, a glede sadržaja se ne svrstava. Uz brzo i zadovoljavajuće rješenje medijacija doprinosi poboljšanju odnosa i sudjelovanja između zavađenih strana, umanjuje mogućnost zaoštravanja sporova ubuduće i doprinosi razvijanju učinkovitih oblika sprečavanja in razrješavanja teškoća i nesuglasja. Medijacijom se doduše poslužuju učenici 2. i 3. trijade, ali na takav ili sličan način pristupamo rješavanju teškoća i konflikata već i u 1. razredu.

Razgovor o različitosti

S učenicima dosta razgovaramo o prijateljstvu, o odnosima između ljudi, kako rješavati sporove i konflikte.

Učenici su pričali o prijateljima, koje imaju u razredu, i o prijateljima van razreda. Razgovarali smo, kako znamo, da je netko tvoj najbolji prijatelj, što mi napravimo za prijatelje a što oni za nas. Ponekad se naravno i suprotstavimo jedni drugima i utvrđivali smo, koji je najbolji način za pomirenje. Razgovor se nanio na priču Ivo traži prijatelja.

Ciljevi:

  • da uz slušanje priče razmišljaju o prijateljstvu in različitosti
  • da spoznaju, što znači biti i imati dobrog prijatelja
  • biti svjesni, da smo između sebe različiti i prihvaćati različitost,
  • biti svjesni, da je potrebno nesuglasice rješavati na način, koji je prihvatljiv

Priča

Djeca su sjela u krug, na jastuke i slušala priču Ivo traži prijatelja. Nakon čitanja smo priču prepričali. Priča govori o dječaku Ivu, koji je za rođendan dobio loptu, ali se nije imao s kim igrati. Shvati, da si mora potražiti prijatelja. Sretne pticu sjenicu, miša, pčelicu, bubamaru i slona. i Ivo im je pomogao kod njihovih problema. Na kraju je pomogao još i krijesnici, koja nije svjetlila i Ivo ju je očistio, da je lampica opet zasvijetlila. Kad dođe kući zaplače, jer nema nijednog prijatelja. Životinje ga čuju, požure k njemu i tješe ga. Životinje ga pitaju zašto plače, a Ivo kaže, da zato što nema prijatelja.

Popričamo o odnosima u našem razredu. Potaknem učenike, da progovore o svojim teškoćama, nevoljama, ako ih imaju i, ako žele o tome progovoriti. Razgovor nastavljamo temom o različitosti, po čemu smo drugačiji ( boja kose, naočale, pjege, težina, učne sposobnosti, različite etničke pripadnosti, društveni status…). Razgovarali smo i o tome, kako jako možemo nekoga uvrijediti, ako zbijamo šale o njemu, kakve posljedice mogu biti za onoga, tko je povrijeđen.

Igre

Igra Atomići: učenici trče i kad učitelj vikne broj od 2 do 5, uhvate se za ruke tako, da čine skupine učenika u određenom broju.

Deka: učenici imaju zatvorene oči i jednoga sakrijemo pod deku. Ostali učenici moraju utvrditi, tko je pod dekom bez da se taj javlja.

Stolac s moje desne je prazan: učenici u krugu sjede na stolcima a, jedan stolac ostane prazan. Učenik, koji je lijevo od praznog stolca kaže: “Stolac s moje desne je prazan, želim, da na njega sjedne….”.

Pohvala učenika: sjedimo na jastucima u krugu i dodajemo si lopticu. Kad učenik dobije loptu, učenik, koji mu je loptu dodao kaže nekoliko njegovih dobrih osobina. Počinjemo riječima Sviđaš mi se, jer…..”.

Drvo prijateljstva

Odlučili smo, izraditi drvo prijateljstva, da se kod mogućih teškoća uvijek sjetimo na to, da smo unatoč svemu svi prijatelji in da si v problemima moramo pomagati. Učenici su napravili cvijetiće iz papira, na njih nacrtali svoje prijatelje, a neki su znali i nešto lijepo napisati. Iz tvrdog papira smo napravili stablo i krošnju, a na njih nalijepili naljepili cvijetiće. Još smo izrezali i zelene listiće i zalijepili ih na grane. Drvo smo postavili ispred razreda, da ga svi vide i tu će ostati cijele godine.

Vrijednosti

clip_image002Vrijednosti naše škole su POŠTOVANJE, TOLERANCIJA, ZNANJE. Vrlo je važno, da već najmlađe odgajamo i usađujemo im vrijednosti, koje su najvažnije za društvo i život, koje želimo i sami, a sami ih i poštujemo.

Učenicima je taj dan bilo izuzetno lijepo, a i sad primjećujem da ih je dirnulo, budući da su između sebe vrlo prijazni, pomažu si, a i kod sporova brzo dolazimo do rješenja. Naučili su vrijednosti naše škole i njihovo značenje, jer je vrlo bitno da su i naši najmlađi svjesni značenja tih riječi.

Literatura

  1. Helmut H. Erb; (prevedla Jana Ambrožič), Nasilje v šoli in kako se mu lahko zoperstaviš, Radovljica: Didakta (2004)

Jačanje jakih područja

lucija_novsak

Lucija Novšak

Sažetak

Kao provoditeljica dodatne stručne pomoći u redovnim školama, pri svojem se radu susrećem s različitom djecom s posebnim potrebama. Pritom moram dobro poznavati karakteristike posebnih potreba, funkcioniranje djeteta, okruženje iz kojeg potječe, interese, nedostatke i najvažnije, JAKA PODRUČJA. U većini se slučajeva jaka područja brzo pokazuju, djeca ih sama izražavaju. Ali kod nekih su ona posebno skrivena. I kao specijalna pedagoginja mislim da je moj najvažniji posao upravo traženje jakih područja i njihovo jačanje. Kod djece s posebnim potrebama slika o sebi je često negativno razvijeno tj. na nižoj je razini. Zato je jačanje jakih područja i posljedično doživljavanje uspjeha ključno za razvoj pozitivne slike o sebi. Svrha članka je predstaviti značaj jakih područja i odrediti ih na primjeru.

Ključne riječi: jaka područja, slika o sebi, smetnje pri kretanju, priča, računalno opismenjavanje.

Uvod

Glavni cilj uzgojno-obrazovnog rada u školi je optimalan razvoj djeteta, bez obzira na njegovu starost, spol, rasu, vjeroispovijed, narodnu i socijalnu pripadnost. Kao specijalna pedagoginja u školi, moje poslanstvo je pomagati djetetu, roditeljima i učiteljima da zajedno budemo što uspješniji pri ostvarivanju postavljenih ciljeva. Pritom je ključna suradnja svih strana, kako domaćeg okruženja, učitelja, tako i drugih stručnjaka koji rade s djetetom. Važno je poznavati i poštovati razvojne značajke djeteta, nedostatke i, prvenstveno, jaka područja. To su područja kod kojih je dijete uspješno ili ga zanimaju i kod kojih doživljava osjećaj zadovoljstva, pripadnosti i uspjeha.

Pozitivna slika o sebi

Slika o sebi je odnos koji imamo prema sebi, to je vrednovanje samog sebe. Svaki čovjek mora osjećati sebe kao cijenjenog i važnog. To je delikatno u razdoblju djetinjstva i mladosti, zato mi, pedagoški radnici, moramo toga biti svjesni. Razdoblje djetinjstva ključno je za oblikovanje pojedinčeve slike o sebi, budući da u ovom razdoblju dijete postavlja temelje vlastite slike o sebi, a istodobno je vrlo prijemčivo za ocjenu drugih o njemu. Svi mi koji radimo s djecom moramo biti svjesni da svojim riječima i činjenjima utječemo na razvoj samopouzdanja učenika, na kojima će kasnije graditi svoj život. Da bi djeca bila zdrava, sretna i uspješna, moramo razviti takvo okruženje u kojem će moći razvijati pozitivnu sliku o sebi.

Na razvoj samopouzdanja odnosno slike o sebi utječu različiti čimbenici. Najvažniji su kognitivni i socijalni čimbenici koji neposredno utječu na pojedinčevo doživljavanje samog sebe i svijeta koji ga okružuje. Iako se slika o sebi razvija unutra, izražava se i spolja činjenjima pojedinca, budući da utječe na sve što kažemo i učinimo. Utječe na popularnost, prihvaćenost, preuzimanje odgovornosti za sebe i za svoje akcije i na dostignuća pojedinca. Zato pozitivna slika o sebi utječe na odgovarajuće ponašanje, dok negativna slika o sebi onemogućuje primjereno ponašanje. Djeca s pozitivnom slikom o sebi slijede načelu MOGU:

  • spremni su surađivati,
  • spremni su dijeliti s drugima,
  • primaju savjete bez osjećaja krivice,
  • zadovoljni su samim sobom,
  • imaju snažnu želju za dosezanjem uspjeha.

Specijalno-pedagoški rad u školi

Rad specijalnog pedagoga u školi uključuje provedbu dodatne stručne pomoći djetetu s posebnim potrebama. To se najčešće odvija individualno, a može i u manjoj skupini. Pri svojem radu sudjeluje s roditeljima, učiteljima i drugim stručnim suradnicima. Često savjetuje učiteljima u vezi s provedbom adaptacija u procesu poučavanja, daje i prima dodatne informacije o djetetu. Savjetuje roditeljima pri radu s djecom kod kuće.

Kada specijalni pedagog primi dijete u tretman, najprije ga mora dobro upoznati. Pri tom je od izuzetne važnosti osjećaj sigurnosti i pripadanja koji specijalni pedagog daje djetetu. Pritom se može razviti i dublji odnos koji je od izuzetne važnosti za daljnji rad. Izvođači dodatne stručne pomoći djetetu često postajemo osobe od povjerenja, njegovi slušatelji i prijatelji. Kada se između djeteta i specijalnog pedagoga uspostavi veza, izvođač može otkriti kako se odvijaju mentalni procesi i procesi učenja učenika. Pri tom mora utvrditi njegove nedostatke, te u kojoj mjeri ti nedostaci utječu na usvajanje znanja. A poglavito mora prepoznati jaka područja djeteta i o njima voditi računa u planiranju rada s djetetom.To znači da se mora jasno odrediti kako će se ta jaka područja razvijati, kako će se krijepiti i uključivati u proces poučavanja.

Praktični primjer

Opisat ću primjer rada s djevojčicom koja pohađa redovnu školu. Djevojčica ima dijagnosticiranu progresivnu bolest koja utječe na ravnotežu i hodanje. Zajedno surađujemo već više godina pa se je između nas uspostavio dublji odnos. Djevojčicu sam tijekom godina vrlo dobro upoznala. Poznajem njezine razvojne osobine, poteškoće, njezino obiteljsko okruženje, ali, što je najvažnije, i njezina jaka područja koja su tijekom naših sati od vrlo velike važnosti. Djevojčica sporije usvaja školsko znanja, ali u tome se trudi pa je i uspješna. Poteškoće ima na području grube i fine motorike, pisanje je sporije. Puno vježbi provodimo na području motorike i kretanja, propriocepcije i vidno-motoričke koordinacije. Na području čitanja nešto je sporija, ali je njezino razumijevanje čitanja primjereno razvijeno.

Već u samom početku utvrdila sam kako djevojčica ima vrlo bogatu riznicu riječi. Često na zanimljiv način odgovara na svakodnevna pitanja, a kod rekapitulacije priče koju je slušala koristi bogat izbor riječi. Jako područje djevojčice je i crtanje. Pokazuje veliki interes za crtanje pomoću različitih pomagala, i u tome je samostalna i uspješna.

Radi poteškoća na području fine i grafomotorike, članovi strukovne grupe smo se s roditeljima dogovorili da djevojčica u satima dodatne stručne pomoći upozna računalo i da se postupno izvježba u računalnom opismenjavanju. Naime, predviđa se da će u višim razredima računalo češće koristiti za zapisivanje nastavnog gradiva i domaćih uradaka. Učenica je za to izuzetno motivirana.

U izradi ciljeva za provođenje dodatne stručne pomoći polazila sam od razvojnih osobna djevojčice, njezinih nedostataka i njezinih jakih područja. Svake sam godine, u početku školske godine, obavila specijalno-pedagoški pregled, i to kako bih utvrdila da li su se tijekom ljetnog školskog odmora pojavile nekakve promjene i eventualni napredak ili smanjenje već usvojenih vještina. Na temelju utvrđenja i jakih područja odredila sam ciljeve za različita područja funkcioniranja. U ovoj školskoj godini zajedno smo si zadale cilj OBLIKOVANJE PRIČE.

Od ideje do objavljivanja priče

Prije početka oblikovanja priče, ja i učenica zajedno smo odredile aktivnosti koje su potrebne za uspješan rad. Ciljeve smo odredile u sljedećem vrsnom redu:

1. Računalno opismenjavanje: prije no što smo se prihvatile izrade priče, učenica se je najprije morala upoznati s računalom. Tijekom sati dodatne stručne pomoći učenica je izvodila različite igre za rukovanje mišem. Nakon što je učenica to usvojila, koncentrirale smo se na tipkovnicu. Vježbama je pokušala razviti orijentaciju na tipkovnici. A nakon toga učile smo djelovanje računalnog programa Word. Učenica je na početku pisala nasumične riječi i rečenice, a nakon toga je često radila prijepis.

2. Priprema ideje i nacrta priče: djevojčica je temeljem vlastitih interesa i želja odredila temu priče. Nakon toga smo popričale o toj temi i napravile nacrt priče. Učenica je pripovijedala priču, a ja sam je zapisivala na list papira. Kada je priča bila završena, više smo je puta pročitale i dopunile.

3. Zapisivanje priče na računalo: učenica je na našim satima postupno prepisivala priču na računalo. Pri tom je samostalno tipkala i vodila računa o računalnom programu Word. Kada je završila zapisivanje priče na računalu, sve je još jednom pročitala i oblikovno uredila. Nakon toga smo zapisani tekst natiskale.

4. Ilustriranje priče: učenica je više sati ilustrirala priču. Priču je pročitala po dijelovima i za svaki dio odredila bitne podatke koje je iskoristila za ilustracije. Crtala je flomasterima i bojicama.

5. Objavljivanje priče u školskom časopisu: na moju želju i želju djevojčice priču su objavili u školskom glasilu.

SLIKA 1aSLIKA 3aSLIKA 2a
Slika 1, 2 i 3: Objavljivanje priče u školskom glasilu

Zaključak

Na praktično sam primjeru željela pokazati da je u radu s djecom od bitne važnosti traženje i razvijanje jakih područja. Unatoč svojoj dijagnozi, nedostacima i osobitostima u razvoju, djevojčica ima jako dobro izražena jaka područja koje u nastavnom procesu i procesu učenja često ne može koristiti odnosno isti ne dolaze do izražaja. Objavljivanjem priče u školskom glasilu djevojčica je doživjela veliki uspjeh, osjećaj sreće i pripadanja, jer su joj prigodom tog uspjeha čestitali i ostali učenici iz njenog razreda i učitelji. Za razvoj pozitivne slike o samom sebe i samopouzdanja vrlo je važno da djeca što češće dožive takve osjećaje. U svojem radu ću i ubuduće pomoć usmjeravati na jačanje jakih područja, čime ću učenicima omogućiti razvoj pozitivne slike o samom sebi i njihovog samopouzdanja.

Literatura

1. Žibert, S. (2011): Vpliv samopodobe na osebnost in učno uspešnost učenca. Ljubljana: EDUCA.

2. http://www.dlib.si/stream/URN:NBN:SI:doc-ZYMJMZ7U/fabb172e-012d-486a-8f6a-2b138fed9c6a/PDF, 9.7.2019.

Uklonimo stres metodom EFT

amadeja_turnsek

Amadeja Turnšek

Sažetak

U članku je predstavljena EFT metoda (Emotional FreedomTechnique), koja pomaže kod različitih tegoba. Detaljno je opisana izvedba ove tehnike i njezini učinci na tijelo. Mogu je izvoditi kako učenici, tako i učitelji, s obzirom na to da je jednostavna i vrlo učinkovita, ukoliko se izvodi redovito. Istaknuti čimbenik na koji ovom tehnikom djelujemo je stres, koji je u životu i na radnom mjestu često prisutan.

Ključne riječi: EFT metoda, kortizol, stres, tapkanje.

1. Uvod

Ljudi su svakodnevno izloženi situacijama koje stvaraju stres i unutarnju napetost. Navedeno se događa većini ljudi i stoga se čini da je to normalno. Stres nastaje tako što ljudi na vanjske okolnosti i situacije odgovaraju blokiranjem protoka energije u tijelu. Osvještavanje negativnih utjecaja stresa utječe na mogućnost njihovog smanjenja. Postoji nekoliko različitih pristupa kako ovladati stresnim situacijama i ublažiti ih.

2. Što je EFT metoda?

EFT metoda je kao:

  • akupunktura, ali bez uporabe igli,
  • psihoterapija, ali uključuje i tjelesnu komponentu,
  • masaža kojoj je dodana i emocionalna komponenta.

EFT metodu nazivamo još i tapkanje (lagano udaranje). Postupak izgleda tako što prstima tapkamo određene akupunkturne točke dok u međuvremenu pričamo o neugodnom sjećanju i o različitim neugodnim osjećajima.

3. Utjecaj EFT metode

Dr. Church je zajedno s dr. Davidom Feinsteinom dokazao pozitivan utjecaj tapkanja na razinu kortizola. Kortizol je poznat kao hormon stresa koji se otpušta kada naše tijelo zbog utjecaja stresa dođe u stanje koje se naziva stanje borbe ili bijega. Taj hormon podiže razinu šećera u krvi, ubrzava otkucaje srca te se kao posljedica podigne unutarnja temperatura tkiva mišića, čime se mišićni sustav priprema na akciju. Tapkanjem se razina kortizola snižava. Balansira se energijski sistem tijela te se tako otklanja smetnja, a time i negativan osjećaj. Tapkanjem postižemo rasterećenje od negativnih misli i negativnih osjećaja. Kod tapkanja po meridijanima se uz pravilnu verbalnu komunikaciju identificira problem i uklanjaju se svi negativni osjećaji i problemi koje imamo. Ljudi brzo postižu olakšanje i unutarnji mir.

4. Izvođenje EFT vježbi

Osnovni postupak sastavljen je od tapkanja prstima na određene akupunkturne točke tijela i istovremenog izgovaranja određenih riječi kojima se opisuje emocionalni problem ili neugodan osjećaj u tijelu. Tijekom procesa tapkanja potrebno je koncentrirati se na tu negativnu emociju ili uspomenu. Tapkanjem se istovremeno stimuliraju energijski putevi i tako se regulira energijska smetnja. Tapkamo na 9 različitih točaka. Pri tapkanju koriste se jedan, dva ili tri prsta. Točke se stimuliraju 5 do 10 puta. Pri tome je potrebno smireno disati i ponavljati tegobu. Pomoću EFT tehnike u kratkom se vremenu mogu postići velike promjene i olakšanje.

Točke za tapkanje su:

  • na ruci: na vanjskoj strani oba dlana, između zapešća i malog prsta, znači mjesto gdje bismo dlanom udarili karate udarac, stoga je nazivamo i karate točka,
  • na glavi: na vrhu glave,
  • na unutarnjoj strani obrva: na početku obrva, tik uz nos,
  • na vanjskoj strani oka: na vanjskoj strani oka, na kosti,
  • ispod oka: na kosti ispod oka,
  • ispod nosa: između gornje usne i nosa,
  • ispod usta: u naboru između donje usne i brade,
  • na ključnoj kosti: na spoju između ključne i prsne kosti,
  • ispod pazuha: uz stranu tijela, jedan dlan ispod pazuha; kod muškaraca u visini bradavice, kod žena na mjestu grudnjaka.

Slika 1 EFT točke
Slika 1. Točke EFT metode

5. Zaključak

EFT metoda ili tapkanje je praktična i jednostavna metoda za svladavanje svakidašnjeg stresa. Povoljno utječe na razinu hormona stresa kortizola te smanjuje stres i napetost. Njezin učinak je sličan akupunkturi, masaži i psihoterapiji. Vježbe je moguće izvoditi svugdje i u bilo koje vrijeme. U vježbu su uključene različite akupunkturne točke čitavog tijela. Uključivanje EFT metode u život predstavlja drugačiji pristup uklanjanju negativnih osjećaja. Za željeni rezultat potrebno je tek nešto volje i vremena.

6. Literatura

  1. Gider, F. (2015) Stres je povezan z energijski neravnovesjem. Pristupljeno na: https://www.bizinaizi.si/stres-in-energijsko-neravnovesje/
  2. Kuster, V. (2018) EFT tehnika: Priročnik za tapkanje. Pristupljeno na: https://www.vlastakuster.si/To%C4%8Dke_za_tapkanje.php
  3. Fotografija. Pristupljeno na: https://www.vlastakuster.si/To%C4%8Dke_za_tapkanje.php

Emocije u razredu

darja_grmovsek

Darja Grmovšek

Sažetak

Predstavit ću Vam područje emocija u razredu. Bitan su dio života odraslih ljudi, ali i djece i adolescenata. Dijele se na osnovne i kompleksne. Emocije se kod djece i adolescenata razlikuju od emocija kod odraslih jer djeca i adolescenti svoje emocije češće izražavaju te brže prelaze iz jednog krajnjeg emocionalnog doživljaja k drugome. Ne mogu ih dovoljno učinkovito kontrolirati pa i njihovo razumijevanje pojedinih područja emocija nije tako brzo, već neke shvate brže, dok druge kasnije. Posebice se usredotočujem na smisao učiteljevih i učenikovih emocija u razredu. Za učitelja je bitno da pokraj kognitivnog, tjelesnog i socijalnog razvoja, potiče i njihov emocionalni razvoj.

Ključne riječi: emocije, djeca, učitelji, razred

1. Uvod

Uz odgojno-obrazovni rad, pokušavam se usredotočiti na područje emocija koje učenici doživljavaju u razredu. S emocijama se susrećemo odmah nakon rođenja i od tada nas prate na svakom koraku. One nas želeći ili ne želeći vode ka djelovanju, utječu na naše raspoloženje i na društvene odnose z drugim ljudima. Osjećanje daje životu smisao i ljepotu te nas usmjerava i potiče. S godinama djeca emocije sve više prepoznaju, razumiju i s njima se suočavaju, stoga je dobro da imaju pokraj sebe nekoga tko ih u tome usmjerava i prihvaća njihove emocije.

I sama sam osoba koja emocijama pridaje veliki smisao i bez kojih si ne mogu predstavljati život kao i bez ljudi s kojima mogu dijeliti svoje emocije: s njima se veselim prilikom velikih uspjeha, povjeravam im svoje strahove, dok u tužnim trenucima u njima nađem i utjehu. I svu tu potporu, ljubav i razumijevanje pokušavam prenijeti svojim učenicima. Pokušavam ih »podučavati srcem«.

2. Djeca i emocije

Alenka Kompare je mišljenja da se emocije razvijaju sazrijevanjem i učenjem. Djeca oponašaju svoje roditelje, vršnjake i junake iz crtića i knjiga. Dijete promatra svoje roditelje te povezuje njihove emocionalne izraze i ponašanje u određenim situacijama. U situacijama gdje je prisutno i dijete, ono može ponašanje roditelja prihvatiti za svoje. U sličnim situacijama će tako i sam doživljavati slične emocije.

Prilikom ulaska u školu, djeca se susreću s novom okolinom, novim zahtjevima, očekivanjima obitelji i okolice te društvom vršnjaka. Djeca postaju jako znatiželjna, a društvo vršnjaka im omogućava da svoje interese sada mogu prenašati na njih, pošto s njima lakše zadovolje svoje težnje, nego s odraslima. Autoritetu im predstavlja i učiteljica. Dijete mora njenu naklonjenost dijeliti s drugim vršnjacima pa se počnu pojavljivati emocije kao što su rivalstvo, ljubav, ljubomora i mržnja. Uspješnost djetetove prilagodbe u novu okolinu je ovisna o zrelosti njegovih roditelja, učitelja, snagom ega s kojim dijete raspolaže te njegove zrelosti (Obal, 1999.).

3. Škola i emocije

Škola i vršnjaci pojedinom učeniku predstavljaju društveni prostor u kojem proživi mnogo godina i zato to razdoblje života bitno utječe na njegov razvoj i oblikovanje. Učenici se u razredu osjećaju psihičko i fizičko sigurni. Ako učitelj iskazuje zanimanje za svoje učenike i s njima dijeli brige za razrednu zajednicu, time započinje povezivanje sebe s učenicima u razredu (Berčnik, 2007.).

U razredu je bitno da učitelj uz kognitivan, tjelesni i socijalan razvoj učenika potiče i na njihov emocionalni razvoj (Bijela knjiga, 2011.). Učitelj nije samo osoba koja prenosi znanje na učenika, već djeluje na njega cijelom svojom osobnošću. Posebice u prvim godinama djetetovog školovanja učitelj može djetetu postati uzor. Dobro je da učitelj postane svjestan svoje važnosti za djetetov razvoj. Mišljenja sam da učitelj na nedopušteno vladanje učenika ne utječe samo sa savjetovanjem ili postavljanjem pravila, čak štoviše svojim uzorom. Njime direktno poručuje svoje stajalište, vrednote i uvjerenja.

Pozitivan stav učitelja do djece u razredu te radost do izvršavanja posla je izrazito važna. Ako se učitelj trudi kako bi bio što uspješniji i to radi s veseljem, a istovremeno je svjestan da je samo čovjek koji si može dopustiti i greške i neuspjeh, tada mu konflikti i privremene negativne situacije neće eliminirati veselje do rada ili pozitivnu slike sebe samoga.

Razgovor između učitelja i učenika u razredu jedan je od najučinkovitijih načina učenja suočavanja s različitim emocijama. Učenici trebaju dobiti priliku za razgovor o svojim emocijama u sigurnoj i prihvatljivoj okolini.

Emocije utječu na zdravlje, učenje, ponašanje, međusobne odnose i sl., zato je bitno kako se nosimo s njima. Učitelj mora biti svjestan da svaki učenik ima pravo na vlastito osjećanje. Stoga učitelj mora pomoći djetetu da svoje emocije izrazi na učinkovit način.

S djetetom koji ima probleme potrebno je razgovarati i razumjeti njegove doživljaje i izražavanje. Ovisno je o učitelju te o konkretnom djetetu i konkretnoj situaciji kako će se učitelji nositi time kada prepozna djetetovu emociju. Kada učitelj kod djeteta prepozna intenzivan strah, dobro je tada s njime o tome razgovarati i pokušati razumjeti čega se dijete boji i što pritom doživljava. Zatim se razgovor može usmjeriti na načine kontroliranja strahova. Učitelj mora ponajprije dijete koje izražava ljutnju zaustaviti, a zatim i primiriti. Tek kada se dijete potpuno smiri, tada se učitelj može njime razgovarati. Dijete mora znati da učitelj razumije njegov vidik shvaćanja situacije, a zatim neka ga usmjeri u razmišljanje o posljedicama njegovog ponašanja. Tek tada neka učitelj zajedno s djetetom potraži načine društveno prihvatljivog izražavanja ljutnje. Neka mu dosljedno pokaže da se emocije izražavaju riječima, a ne fizičkom agresivnošću. Ako dijete tuguje, očekuje potporu i razumijevanje odraslih koji su mu blizu. Zato je posebno važno da odrasli prihvate njegovu tugu. Djeca koja tuguju zbog smrti osobe na koju su bili navezani trebaju posebnu pozornost. Učitelj mora djetetu ponuditi mogućnost razgovora s njim o njegovom doživljaju. Ako se dijete ne želi odmah razgovarati, neka ga učitelj pusti i da mu mogućnost razgovora nakon nekoliko vremena (Smrtić Vitulić, 2004)..

Odrasla osoba mora učenika aktivno slušati i odgovarati mu s tvrdnjama koje mu jasno pokažu njegovo razumijevanje i prihvaćanje djetetovih emocija. Djetetu možete pomoći i s raznim poticajima kao što su npr. »Ovo je za tebe sigurno jako teško. Jako si ljut zbog toga. Vidim da si uzrujan. Naravno da se u takvoj situaciji bojiš. Zašto se to događa, što misliš? Bojiš se da će ti se dogoditi nešto loše? Što misliš, što bismo trebali učiniti?« Odrasla osoba može se pobrinuti da se dijete u nekoj okolini osjeća sigurno. U razredu možemo kod djece poticati razgovor o emocijama ali i druge aktivnosti preko kojih potrebita djeca razumiju da i njihovi razredni kolege i učiteljica mogu doživjeti slične emocije kao i oni sami.

4. Zaključak

Emocije u razredu su vrlo bitne. Utječu na općenito stanje učitelja i učenika u razredu te na njihovu poslovnu sposobnost i sposobnost učenja. Učeniku škola i vršnjaci iz razreda predstavljaju društveni prostor u kojemu proživljava mnogo godina pa taj dio života bitno utječe na njegov razvoj i oblikovanje.

Neka učitelji svakodnevno namijene nekoliko vremena emocijama i to tako da se pokušaju što više puta odazvati na emocije učenika te su pozorni na izražavanje svojih emocija. Trebaju probati pomoći učenicima koji dožive neugodne emocije, i s njima razgovarati. Povremeno mogu učitelji izvesti i nekakve aktivnosti koje učenicima mogu pomoći kod upoznavanja i razumijevanja emocija te se s njima svakodnevno nositi. Nekoliko savjeta za provedbu učitelji mogu pronaći u priručniku Pomoć djeci kod suočavanja s tugom, strahom i ljutnjom (Akin, Cowan, Palomares, i Schilling, 2000.).

Mišljenja sam da emocije mogu naše živote uljepšati i obogatiti, no moramo se znati pravilno suočiti s njima. Upravo razdoblje djetinjstva i adolescencije daje najviše mogućnosti za razvoj uspješnog suočavanja s emocijama u daljnjem životu.

5. Literatura

  1. Akin, T., Cowan, D., Palomares, S. in Schilling D. (2000). Pomoč otrokom pri spoprijemanju z žalostjo, strahom in jezo. Ljubljana: Educy.
  2. Berčnik, S. (2007). Kaj je skupnega vlogi učitelja v vzgojnem konceptu javnih in alternativnih šol. V T. Devjak (ur.), Pravila in vzgojno delovanje šole. Ljubljana: Pedagoška fakulteta.

Kako savladati tremu prije nastupa

amadeja_turnsek

Amadeja Turnšek

Sažetak

DSCN5598Glazbenik dobro poznaje tremu. Na nastupima je gotovo uvijek prisutna. Je li moguće nastupiti bez treme koja djeluje destruktivno? Uz pomoć različitih tehnika, upornošću i radom na sebi to je moguće. Predstavljeni su uzroci i znakovi treme. U članku je opisan način uporabe tehnike vizualizacije i njezin utjecaj na učenike.

Ključne riječi: trema, nastup, vizualizacija

1. Uvod

Učitelj glazbe se u svom radu često susreće s tremom. Kod nekih učenika je trema, odnosno strah od nastupanja, a često i od ispita vrlo izražena. Može ih onesposobiti i onemogućiti im da pokažu sve svoje znanje pred publikom. Nakon neuspješno izvedenog nastupa razočarani su, nezadovoljni, tužni i lošeg raspoloženja. Loš nastup izrazito utječe na njihovo samopouzdanje i daljnji tijek obrazovanja.

Za učinkovitu promjenu nije dovoljan samo razgovor, stoga su neka djeca bila uključena u tehnike vizualizacije. Ponavljanje ove vježbe prije nastupa nekim je učenicima značajno pomoglo kod same izvedbe nastupa i prije ispita.

2. Što je trema

Trema je vrsta straha koji se odnosi na budućnost. Zamišljamo situaciju za koju nismo uvjereni da ćemo je dobro izvesti i sumnjamo da smo dovoljno dobro spremni.

3. Uzroci treme

Razloga za tremu postoji više i kod svakog se učenika iskazuju na drugačiji način. Najčešći razlozi su:

  • manjak samopouzdanja,
  • nova i neuobičajena situacija,
  • novi okoliš,
  • svjesnost svojih nedostataka,
  • strah od pogrješke,
  • strah od mišljenja drugih,
  • nedovoljna pripremljenost.

4. Znakovi treme

Poznajemo različite znakove treme. Najčešći znakovi su:

  • znojne ruke i hladni dlanovi,
  • ubrzani otkucaji srca,
  • drhtanje ruku,
  • suha usta,
  • slabost,
  • ukočeni mišići,
  • glavobolja,
  • probavne smetnje,
  • negativne misli,
  • napetost,
  • pretjerana osjetljivost,
  • razdražljivost.

5. Vježba vizualizacije

Rad učitelja glazbe usko je vezan uz nastupe. Nekim učenicima nastupi predstavljaju veliki stres i stvaraju nervozu. Neki učenici nemaju tremu i vrlo su sigurni u svoje sviranje, dok se drugi dio učenika u trenucima prije nastupa bori s velikom tremom koja ih sprječava da odsviraju skladbu najbolje što znaju.

Pravilnim pristupom puno se toga može promijeniti. Potrebna je samo volja i upornost. Vrlo je važno kakvo je naše razmišljanje o događaju koji nam stvara stres, kakva je naša vizija tog događaja i kakve osjećaje proživljavamo razmišljajući o navedenom stresoru.

Zbog toga je tehnika vizualizacije vrlo primjerena. Izvodi se kod učenika s izraženom tremom. Vježba se izvodi nekoliko puta prije nastupa.

Učenik opušteno sjedne na stolicu. Instrument ostaje na tlu. Potom zatvori oči i riječima je vođen kroz vizualizaciju nastupa. Zamišlja kako prije nastupa sjedi s ostalim učenicima u sobi. Na stolici sjedi mirno i pribrano. Nije važno što se događa oko njega. Ostali učenici ga ne zanimaju. Važno je da bude svjestan da se je dugo pripremao za nastup te da će uskoro biti vrijeme da to pokaže i ostalima. Na red dolazi njegova točka. Samouvjereno i s uspravnim držanjem zakorači na pozornicu. Na sredini pozornice je postavljen stolac. Laganim koracima mu prilazi i sjedne. Dvorana je puna ljudi i sva pažnja je usmjerena na njega. Stigao je njegov trenutak. U skladbu je bilo uloženo puno sati vježbanja i truda. Rastvara harmoniku, u miru udahne i počne izvoditi skladbu. Zasvira vrlo lijepo, opušteno i točno. Nakon što završi sa skladbom, podigne se i nakloni publici. Publika ga nagradi glasnim pljeskom. Zadovoljan i sretan odlazi iz dvorane.

Nakon nastupa učenici kod kojih je provedena tehnika vizualizacije su rekli da je njihova trema bila značajno manja. Sada nastupi u njima bude ugodne osjećaje, a motivacija za vježbanjem je još veća.

6. Zaključak

Oduševljenje i zadovoljna lica učenika potiču učitelja da nastavlja provoditi navedenu tehniku koja se pri radu s učenicima pokazala kao izrazito učinkovita. Budimo svjesni potencijala kojeg nosimo u sebi i iskoristimo ga. Misao je sve. Mislima stvaramo našu realnost i kreiramo svoju budućnost.

Slika 1. Uspješan nastup mladih harmonikaša

7. Literatura

· https://samozavestni.si/clanki_in_objave/asertivnost_trening_asertivnosti_in_custvena_pismenost/13/trema_je_koristno_custvo/, pristupljeno 21. 5. 2019

Fotografija: vlastiti izvor

Odnosi grade promjene

klavdija_paldauf

Klavdija Paldauf

Sažetak

Temelj za uspješan odgojni rad su međuljudski odnosi, osobito kod djece s emocionalnim i bihevioralnim problemima ili poremećajima. Pošten i otvoren odnos osnova je, na koji možemo graditi, da dijete postaje svjesno vlastitih emocija, da uči razumjeti vlastite reakcije, uči o sebi i traži različite pristupe za poboljšanje ponašanja, što dovodi do transformacije manje prikladnih i nepopravljenih ponašanja. Polazeći od iskustva rada s tom djecom, važno je, da se dijete nauči i samo sebe realno procijeniti.

Ključne riječi: emocionalni problemi, problemi u ponašanju, odnos, odgovornost, samoprocjena.

Uvod

Odgojno-obrazovna ustanova OŠ Veržej nalazi se u sjeveroistočnom djelu Slovenije i ima tri jedinica: vrtić, školu i odgojni dom. U domu radim kao odgojiteljica već 10 godina. Prihvaćamo djeco i adolescente s emocionalnim i bihevioralnim problemima ili poremećajima u času osnovnog školovanja, to je od 6 do 15 godina. Većina djece smještaju Centri za socijalni rad, nekoliko njih smješta sud.

U šest grupama imamo smještenih ukupno 50 djece. U svakoj grupi su smješteni 4-10 djece za koje odgovara četiri odgojitelja. Za vrijeme u kojem su kod nas, odgojitelji brinemo za njih 24 sata na dan, svaki dan u godini, osim kada ode u školi. To je tijekom tjedna u uglavnom od 7,55 do 13,10 sati. Ako situacija to dopušta, vikendom, praznicima i odmorima odlaze kući, svojim obiteljima. Pa i za to vrijeme za njih smo dostupni telefonski.

Socijalno-pedagoški odnos i naše uloge

Socijalno-pedagoški odnos je dvosmjeran proces između mladeži i odgojitelja, stoga je potrebni dobar kontakt, koji diže energiju, donosi opuštanje i pojača spremnost na suradnji. (Krajnčan i Bajželj, 2008).

Za dobar pedagoški odnos odgojitelj trebao bi biti autentičan i empatičan, pored tega i onaj, koji razumijeva i prihvaća. Za sve ovo potrebne su mu spretnosti aktivnog slušanja, pozitivna stav na sposobnosti mladeži i sposobnost vidjeti stvari u drugačije (ibid.)

Svaki mladić sa svojim odgojiteljem stvara odnos na svoj način, isto i odgojitelj stvara odnos sa svakim mladićem na svoj način. Odgojitelj ima kod toga puno različitih uloga, koje su udružene i nalaze se u “babuški“, a naš zadatak tijekom profesionalnog rada je, da ove uloge mijenjamo kada i kako je potrebno (Ristić, 2015.).

Zbog toga profesionalni radnici, pored naše izvorne uloge odgojitelja, često smo još i učitelji, socijalni radnici, zamjeniki roditelja, prijatelji, savjetnici, animatori, motivatori, organizatori, mentori, terapeuti; često pak i neprijatelji, progonitelji, policajci ili “oni koji teže”. Zasigurno sam zaboravila još neku važnu ulogu …

Rad odgojitelja uključuje sve te različite uloge, koje se mijenjaju brzo, stalno se prilagođavaju pojedincima i situacijama u kojima se svi zajedno nalazimo. Mogli bismo također reći, da smo kao “multipraktik” koji dijete “promiješa”. Često njihovi roditelji očekuju, da će mladić kada nas ostavi biti u novoj ulozi kao odgovorna, neovisna osoba ali to nije tako jednostavno.

Motivacija je veća, kad drug drugog vidimo i uzimamo u obzir, smo drug prema drugome emocionalni, empatični i surađujemo. Tako smo odgojitelji dobar primjer za smjernice, koje s njima vježbamo (Švarc, 2015.).

Povratne informacije pomaže u ispravljanju i promjeni ponašanja, ako predlože ispravljanje nedostatka u različitih aktivnostima, zato trebaju biti verbalizirane (Frlec, 2008).

Pozitivna iskustva i odgovornost

Da dijete uči i nauči preuzeti odgovornost za svoje ponašanje, mora da shvati, da je on također odgovoran za promjene u tom. U našom radu mladeži dajemo priliku prikupljanja pozitivnih iskustava, učenju o vlastitoj vrijednosti, traženju sigurnosti i osmišljavanju osobnih ciljeva s priču kojih odvija se učenje za život. Tijekom tog vremena razvijaju i sposobnosti za realnu vlastitu prosudbu o uspjehu, može se razviti odnos prema vlastitim odlukama i vlastitom uspjehu u postizanju ciljeva. Sve to može biti vrlo učinkovito sredstvo za motiviranje promjena u ponašanju, jer analiza vlastitog ponašanja i emocija mora doći od samog djeteta. Međutim, budući da je prihvaćanje odgovornosti za vlastito ponašanje i uvođenje promjena u djece s emocionalnim problemima i problemima u ponašanju dugotrajan proces, promjene često nastaju dugoročno, u mnogim slučajevima tek nekoliko godina kasnije (Gjerek Kreslin, Paldauf i Tekalec, 2016.).

Naše iskustvo

Da bih postigli to, što sam spomenula prije, svaka grupa organizira svaki tjedan sastanak grupe. Svrha ovog udruženja je, da se grupa i svako dijete za sebe ocjeni. Prije nego što govori o sebi, svako mora razmisliti o svome ponašanju, o svojih dostignućima, o svojih greškama, zašto je do njih došlo i kao ih ispraviti. To je vrijeme, da svako za sebe razmili o svojima odnosima prema odgojiteljima, učiteljima ili vršnjacima. To je i vrijeme, da napravi plan za novo učenje.

U mojoj grupi ima 10 djevojka između 10 i 15 godina. U četvrtak popodne svi sjednemo za stol i nakon toga slijedi razgovor; mi ga zovemo “tjedni sastanak“. Svaka djevojka kaže, što joj se taj tjedan dogodilo, što je bilo dobro, što mora da ispravi ili promjeni i kako će to postići. Druge djevojke se pridružuju, ako je potrebno, isto i odgojitelji.

To je zapis jednog djela “sastanka“. Imena djevojčica izmišljena su zbog zaštite osobnih podataka. Ove tri imaju između 12 i 15 godina.

Odgojiteljica: Tko će početi?
Mija: U srijedu popravila sam ocjenu kod matematike. Za ovo sam se dugo učila ovdje i kod kuće. Konačno mi je uspjelo.
Iva: Bravo, vrlo smo ponosni na tebe. Znamo, da si trebala uložiti puno energije i časa. Čestitam ti. Možda drugi put pitaš i mene, ako ti mogu pomoći, pa možda nećeš ni dobiti slabu ocjenu.
Lana: Nadam se, da sada znaš kako se to radi. Vježba, vježba, vježba i nemoj se sramiti pitati za pomoć. Možeš i mene zamoliti za pomoć.
Odgojiteljica: Slažem se. Razmisli o tome, što sve si trebala uraditi prije nego kad dobiješ negativnu ocjenu. Ti si sposobna i možeš biti uspješna. Treba ti još malo energije i rada. I kako su ti rekle kolegice, zatraži pomoć ako ti treba. Kako se razumiješ s vršnjacima?
Mija: U ponedjeljak sam se posvađala s B. One me je zbunila kod učenja, pa sam vrištala na nju. I ona je vrištala na mene.
Iva: Istina je, ali ja sam samo htjela, da ti pomognem, a ti si me ružno gledala i vrištala. Pa sam i ja vrištala nazad.
Odgojiteljica: Dobro, nemojte podizati glasa. Razmislite, kako ćemo sada to promijeniti. Ako sam dobro slušala, B ti si htjela pomoći A, a ona to nije tako shvatila. Dali sada razumijete što se je dogodilo?
Mija: Da, sada znam. Nije bilo potrebno. Mislim, da sam bila takva jer me je čekala ova matematika. Možda bi trebala poslušati to, što mi je B htjela reći. Vjerojatno bi mi i njezina pomoć dobro došla.
Iva: I ja razumijem, da bi trebala pokazati malo više razumijevanja. Sada vidim, da te je ova matematika okupirala. Ispričavam se, što sam vikala na tebe.
Mija: I ja se ispričavam. Nije nama to trebalo. Sljedeći put nadam se, da ćemo se bolje slušati.
Lana: Konačno ste se dogovorile. Kako se sada osjećate?
Mija: Ovo je mnogo bolje, jer smo se zapravo čuli.
Iva: Ali treba nam još vježbe za međusobno slušanje.
Odgojiteljica: To i radimo svaki dan…

Zaključak

Naša djeca često naviknuti su, da govore samo o slabim stvarima. To im se je događalo prije nego što su došli k nama i na to su naviknuti. Često nisu u stanju vidjeti svoje dobre strane, toga što su postigli, kako su nekome pomogli, kako su nekome bili dobar primjer. Ali to je baš to, što je vrlo važno i kod toga trebaju ohrabrenje.

S pozitivnim iskustvom, čak i malim koracima, dođe se daleko. Samo nam treba jasan cilj, motivacija, ohrabrenje, pomoć i razumijevanje. To je to, što vježbamo iz dana u dan. U svemu tome dobri odnosi su oni koji donose rezultate. Pa i ako je to kao Sizifov rad, malo naprijed i malo nazad, ipak je vrlo važno, da malo po malo postignemo promjene kod mladeži u njihovom mišljenju, ponašanju i preuzimanju odgovornosti za sebe.

Literatura

  1. Frlec, Š. (2008.). Koncept samoučinkovitosti in motivacijsko delo socialnega pedagoga. V M. Krajnčan, D. Zorc Maver, B. Bajželj, (ur). Socialna pedagogika med teorijo in prakso. (str. 55- 70). Ljubljana: Pedagoška fakulteta.
  2. Gjerek Kreslin A., Paldauf K., Tekalec A. (2016.). Formativno spremljanje/preverjanje v vzgojnih ustanovah in vzgojnih domovih. Gradivo za študijske skupine za otroke s posebnimi potrebami za šolsko leto 2016/17.
  3. Krajnčan, M. in Bajželj, B. (2008). Odnos – osnova za socialno pedagoško delo. V M. Krajnčan, D. Zorc Maver, B. Bajželj, (ur). Socialna pedagogika med teorijo in prakso. (str. 55-70). Ljubljana: Pedagoška fakulteta.
  4. Ristić, M. (2015.). Refleksija vloge vzgojiteljice v vzgojno-izobraževalnem zavodu. V A. Kobolt (ur.). Moči, izzivi, vizije vzgojnih zavodov. (str. 135-150). Ljubljana: Pedagoška fakulteta.
  5. Švarc, E. (2015.). Utemeljitev smiselnosti in učinkovitosti našega delovanja. V P. Pal.(ur.). Ptički brez gnezda. Leto XXVII. Številka 49. (str. 25-35). Ljubljana.