Mojca Kogoj
Sažetak
Razlike između muškaraca i žena postoje od pamtivijeka. Tisućljećima su žene pristajale na te razlike, prilagođavale im se i prihvaćale određene uloge koje su se od njih očekivale. Negdje na prijelazu iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće došlo je do revolucije. Po prvi su puta u povijesti žene zahtijevale jednakost u svim područjima života. Pritom su rušile sve stereotipne uloge koje su njihove prethodnice popustljivo prihvaćale.
Zanima me kako i u kojoj mjeri roditelji mogu odrediti spolnu ulogu djeteta. Mnogi roditelji pokušavaju izbjeći rodne stereotipe u odgoju svoje djece, ali nisu osobito uspješni jer i mediji snažno utječu na učenje rodnih uloga.
Unatoč činjenici da smo se u mnogočemu odrekli prošlih ideologija, gdje je patrijarhat prihvaćen kao jedini pravilno orijentirani i prihvatljivi oblik obiteljskog i društvenog života, još uvijek postoji uvriježeno mišljenje da je podjela na „mušku” i „žensku” društvenu ulogu, koja je nekad vrijedila, najbolja. Na način na koji smo i sami odgajani prenosimo pojmove o svijetu, vjerovanja, obrasce ponašanja i slično također svojoj djeci. Na taj način prenosimo i stereotipe i predrasude. Stoga nesvjesno djecu učimo spolno stereotipnom ponašanju.
Roditelji se podsvjesno različito odnose prema dječacima i djevojčicama. Različiti načini odijevanja i kažnjavanja, kao i igračke – modeli uloga koje roditelji daju svojoj djeci znatno doprinose diferenciranoj socijalizaciji rodnih uloga.
Ključne riječi: jednakost, nejednakost, spol, stereotipi, predrasude, obitelj.
Uvod
Razlike među ljudima su nebrojene, pa tako ne postoje dvije potpuno jednake osobe. Prva i među najuočljivijim razlikama je razlika u spolu. To je ujedno i razlika koja nas obilježava pri rođenju i određuje našu spolnu ulogu, koja nas kasnije prati kroz sve faze procesa socijalizacije.
Ljudi nisu neutralni po rođenju, već su različiti: dječaci i djevojčice razlikuju se po biološkim svojstvima, tijelu i karakteru, ali se i ponašaju različito prema svom spolu, jer ih na to prisiljava društvo ili kultura u kojoj žive i koja ih u većini slučajeva uvjetuje da preuzmu strogo definirane uloge (Giommi i Perrota, 1993.).
Da je podrijetlo spolnih uloga biološko, uloge u različitim društvima bile bi jednake, ali nisu. U mnogim društvima, prema izjavama Stephena Moorea, na primjer u bivšim sovjetskim republikama, žene obavljaju iste fizičke radove kao i muškarci. Ili u afričkom plemenu Ik, gdje je Colin Turnbbull otkrio potpuno odsustvo majčinskog instinkta. Da podrijetlo uloga nije biološko, prema Mooreu, dokazuju i neka društva u kojima se muškarci uljepšavaju i plešu, a žene to ne rade. Sve navedeno, naravno, govori u prilog tomu da uloge učimo i da one nisu rezultat prirodnih ili bioloških razlika (Moore, 1997.).
Na odnose među spolovima također snažno utječe obrazovanje. Osnovni životni stavovi razvijaju se pod utjecajem obiteljskog života. Velika većina ljudi živi u klasičnoj ili drugačijoj obitelji. Obitelj je prva socijalna skupina u kojoj dijete stječe iskustvo odnosa s drugim ljudima, te je stoga primarni faktor socijalizacije. Obiteljsko okruženje pruža nam prve i vrlo važne informacije o društvu u kojem živimo, o ljudima s kojima živimo, o odnosima i komunikaciji, ulogama i pravilima ponašanja koja vrijede u određenoj zajednici. U obitelji se stvaraju iskustva kako bi se regulirali i procijenili odnosi s drugim ljudima; u obitelji obavljamo mnoge aktivnosti potrebne za svakodnevno preživljavanje (Slokan i Barle, 1995.).
Odijelce koje kupujemo za novorođenče, pokrivač za kolijevku, rođendanska čestitka itd. „moraju” biti ružičasti ako se radi o djevojčici ili plavi ako se radi o dječaku. To samo po sebi ne bi bilo loše, kad to ne bi bio pouzdan znak da diskriminiramo spolove, da ih doživljavamo kao suprotnosti, kao bitne razlike među ljudima (Košiček, 1992.).
Kad počnemo kupovati dječje igračke, obično nemamo dvojbe što donijeti dječaku, a što djevojčici. Njemu ćemo pokloniti autić, kamiončić, traktorčić, jer dječak „mora” razvijati svoju, navodno urođenu, sklonost tehnologiji. Kakav će to biti muškarac ako ga ne zanimaju motori i drugi strojevi? Djevojčici ćemo kupiti kuhinjicu, posuđe za kuhanje, pribor za šivanje. Često se misli da joj time činimo veliku uslugu, jer joj navodno pomažemo da što prije potpunije razvije svoju „prirodnu” potrebu naučiti kućanske poslove. Kakva će to biti žena ako to ne bude znala (ibidem)?
Često postoji mišljenje da je osnovna uloga žene udati se i postati majkom – kažu pobornici tradicionalne uloge spolova. Pored toga „idealisti” zagovaraju mišljenje da je ženi urođen „majčinski instinkt” i treba mu što prije dati mogućnost da se što prije afirmira – naravno u igri (ibidem).
Stereotipne predodžbe o muškarcima i ženama zasigurno imaju vidljiv utjecaj na obrazovanje, u kojem možemo pronaći uvjerenje da se obrazovanje dječaka mora razlikovati od obrazovanja djevojčica. Je li dječak ili djevojčica? Ovo je jedno od prvih seksističkih pitanja koje se javlja odmah nakon rođenja djeteta, iako spolna uloga još nema svoje značenje, odnosno još nije formirana, pa je podjela po spolu potpuno nevažna za tako ranu fazu djetetova života. Zapravo, ovo bi pitanje trebalo biti „odgovarajuća” reakcija pri rođenju djeteta, ali ujedno predstavlja način kako je spol unutar postojećih društvenih odnosa postao središte u definiciji ljudske subjektivnosti (Košiček, 1992.).
Često spominjemo ravnopravnost spolova, ističemo njezinu važnost za napredak društva, mudrujemo o tome što bi bilo potrebno učiniti za to, a istodobno smo svjesni da ju je teško u potpunosti provesti u svim životnim aktivnostima.
Ravnopravnost spolova znači jednako priznavanje, moć i sudjelovanje oba spola u svim područjima javnog i privatnog života. Ravnopravnost spolova suprotna je neravnopravnosti spolova, a ne različitosti spolova. Znači prihvaćanje i jednako vrednovanje razlika između žena i muškaraca i njihovih različitih uloga u društvu (Kanjuo Mrčela, 1996.).
Roditelji koji su svjesni važnosti ravnopravnosti spolova za napredak društva i koji su svjesni da su „muška” i „ženska” uloga samo stereotip, koji također prihvaćaju drugi spol kao punopravnog i ravnopravnog sudionika u životu, također su svjesni da je potrebno usaditi djetetu osjećaj jednakosti, bez obzira na spol. „Dakle, ako djetetu želimo sreću, dužni smo ga naučiti jednakom odnosu među spolovima, ne kroz predavanja i propovijedi, već vlastitim primjerom.” Obitelj bi trebala biti škola ravnopravnosti spolova (Košiček, 1992.: 113).
Stokes Szanton smatra „… da su djeca društvena bića. Od trenutka kada se rode i cijeli svoj životni vijek povezani su i kontaktiraju s drugim ljudima. Iz socijalnih i društvenih odnosa uče o samome sebi, stječu znanja o međuovisnosti među ljudima i razvijaju socijalne vještine” (Stokes Szanton, 2001.: 57).
Djeca prvo iskustvo socijalizacije izvan obitelji stječu u vrtiću. Osim oca i majke, upravo smo mi odgojitelji u vrtićima s kojima djeca uspostavljaju prve odnose. Na nama odgojiteljima je odgovornost i zadatak pružiti, koliko god je to moguće, ugodno i sigurno vrtićko okruženje, istovremeno pružajući djeci dovoljno topline i razumijevanja za njihove potrebe. Što se događa unutar vrtića? Djeca sve više vremena provode u vrtiću, pa ne smijemo zaboraviti odgojitelje koji svojim radom utječu na razvoj osobnosti djeteta od djetinjstva. Odgojitelj mora biti svjestan razlika između dječaka i djevojčica koje su uvjetovane njihovim biološkim spolom, uzimati ih u obzir i istovremeno osigurati da se među njima razvijaju jednaki odnosi. Nažalost, vrtić također može biti nositelj mnogih stereotipa koji koče napredniji pogled na rodnu ravnopravnost.
Kao što je navedeno u Bijeloj knjizi (1995.), u prošlosti je organizacija života u vrtićima prvenstveno bila podređena zdravstvenim i higijenskim standardima i praktičnim zahtjevima svakodnevne rutine. Obrazovni program također nije obraćao pažnju na temu ravnopravnosti među spolovima. Nakon promjene slovenskog društvenog poretka 1990. godine, odgojno-obrazovni sustav također je trebalo u potpunosti preoblikovati. Odgojitelji u vrtićima tražili su nove pristupe u odgojno-obrazovnom radu, što se očitovalo u većoj fleksibilnosti, organizaciji života u vrtiću, razmatranju djetetove posebnosti te fleksibilnijem planiranju i provedbi odgojnog rada (Bijela knjiga, 1995.).
Danas funkcija vrtića nije samo pružanje skrbi za predškolsku djecu i rješavanje socijalnih problema, već i dopunjavanje obiteljskog obrazovanja i podizanje kvalitete života predškolskog djeteta.
Jednako važni kao pisani ciljevi i sadržaji kurikuluma su svakodnevne aktivnosti, komunikacija i integracija s djecom i među njima, upotreba pohvala ili kritika, pravila za kontrolu vremena i prostora i slično. Upravo se u tim aktivnostima prikriveni kurikulum može najoptimalnije provoditi. Prikriveni kurikulum uključuje mnoge elemente odgojnog utjecaja na dijete koji nisu nigdje definirani, ali su često učinkovitiji u obliku neizravnog obrazovanja od izravnih obrazovnih aktivnosti definiranih u pisanom kurikulumu (Kurikulum za vrtiće, 1999.: 20).
Odgojitelj, pomoćnik odgojitelja i druge odrasle osobe uključene u odgojni proces u vrtiću moraju osigurati da djeca vrtić doživljavaju kao okruženje u kojem su mogućnosti za uključivanje u aktivnosti i svakodnevni život jednake, bez obzira na spol, tjelesnu i mentalnu konstituciju, nacionalnu pripadnost, kulturno podrijetlo, religiju itd., a također i kao okruženje u kojem mogu stvoriti siguran rodni identitet. Trebali bi djecu upoznati sa seksizmom i rasizmom ili nacionalizmom i ne smiju dopuštati komentare, obraćanja i postupke koji stereotipiziraju ljude. Prihvaćaju razlike među ljudima bez pretjerivanja i izbjegavaju usporedbe u ophođenju s pojedinačnim djetetom. Trebaju izbjegavati seksističku upotrebu jezika (ibid., str. 54-55).
Mislim da je ravnopravnost spolova kod nas u većini slučajeva dobro uspostavljena. U sve više obitelji supružnici djeluju kao ravnopravni partneri. U vrtićima odgajatelji organiziraju aktivnosti prema propisanom kurikulumu, koji također naglašava ravnopravnost spolova. Oni to načelo ispunjavaju utoliko lakše koliko su i sami uvjereni u ispravnost i nužnost ovog načela. Ali mislim, da su rodni stereotipi, koji se na različite prikrivene načine prenose s koljena na koljeno, i dalje manje-više prisutni. Problematični su jer predstavljaju usporavajući faktor koji onemogućava jednakopravnost spolova. Kako roditelji odijevaju svoju djecu? Tko vodi dijete u vrtić? Tko razgovara sa mnom na konzultacijama? Dijele li roditelji odgovornosti na roditeljskim sastancima? S kakvim se igračkama igraju dječaci, a s kakvim djevojčice? Jesu li agresivnije djevojčice ili dječaci? Kakav je odnos vrtića prema ravnopravnosti spolova? Kakav je odnos pomoćnika odgojitelja prema djeci – je li jednak za sve? To su ključna pitanja koja su me vodila u provedbi istraživanja.
Kako bi se došlo do točnijih zaključaka o ravnopravnosti spolova, imalo bi smisla provesti anketu među odgojiteljima i roditeljima.
Ideja je izvesti projekt na temu jednakosti spolova, gdje bismo sustavno kroz dječje aktivnosti doznali kakvu edukaciju djeca dobivaju kod kuće i mora li dječak biti dječak, a djevojčica mora biti djevojčica.
1. Empirijski dio
Radila sam s grupom djece u dobi od 3 do 4 godine, koja se prvi put formirala. Neka su djeca došla iz naše jedinice, neka iz drugih vrtića, neka od njih već su bila uključena u naš vrtić i ostala su u ovoj grupi, a neka djeca su došla iz kućne njege. Dakle, moglo bi se reći da se grupa formirala nanovo s nekoliko strana. Prije početka školske godine poznavala sam samo poneko dijete i roditelje, tako da nisam znala kakva će biti grupa i što mogu očekivati. Znala sam da u grupi imam dijete s posebnim potrebama, koje ima blagi mentalni poremećaj i koje je prije već bilo uključeno u našu drugu jedinicu. Prve mjesece proveli smo upoznavajući jedni druge, kako djece tako i roditelja, jer se nismo poznavali. Bilo je potrebno dosta vremena za razgovore s roditeljima na satima konzultacija, roditeljskom sastanku i pri svakodnevnom razgovoru. Tako smo se kroz razgovore s roditeljima, društvene igre i druge aktivnosti upoznali i počeli normalno funkcionirati kao grupa.
Djeca su u vrtić dolazila uglavnom sa svojim majkama, koje su različito reagirale na rastanku. Mislim da to nije uvjetovano spolom, već razmišljanjem i vremenom koje roditelj ima na raspolaganju. Čim ujutro uđemo u vrtić, vidimo različitost obitelji, razmišljanja, odgoja i naravno tempa života, koje je različito za svaku obitelj. Izdvajao se otac čija je obitelj brojala šest članova. Od toga su četvero bila djeca. Kod kuće imaju farmu o kojoj se on sam brine. Žena je visoko obrazovana i radi kao ravnateljica, što znači da je većinom odsutna od kuće, a otac mora brinuti o njihovoj djeci. Uglavnom ih je otac vozio u vrtić i također dolazio po njih. Kako su prve dvije kćeri starije, mlađa dva sina dobivala su njihovu odjeću, što znači da su i oni nosili ružičaste majice, tajice…, za što njih uopće nije bilo briga. Ostala djeca u vrtiću su mi na početku govorila da imaju ružičastu odjeću, kao i igračke za djevojčice, ali su se s vremenom naviknula na to. U ovoj je obitelji sve funkcioniralo spontano, bez stereotipa i predrasuda o tome koju funkciju netko u obitelji treba imati. Takvi roditelji daju dobar primjer svojoj djeci jer su ih spontano navikavali na ravnopravnost spolova. U ovom slučaju praksa potvrđuje teoriju da su razmišljanje, život i odgoj kod kuće u obitelji jako važni u razvoju dječjeg razmišljanja.
U zadnje sam vrijeme sve više primjećivala da su se djevojčice igrale s autićima i cestom koju smo imali, tako da igra nije bila odvojena i djevojčice su se „usudile” igrati s igračkama koje se smatraju muškim, i obrnuto, mnogo se dječaka igralo u kutku za kuhanje i kutku s lutkama. Sva su djeca također neizmjerno voljela biti „dežurna”. Jedva su čekali podijeliti salvete, prebrisati stolove nakon jela, pomesti igraonicu, zalijevati cvijeće… i nisu te poslove shvaćali kao poslove djevojčica. Vjerojatno je svemu tome pridonijela činjenica da je sa mnom u skupini radio pomoćnik odgojitelja. Sviđa mi se što je svojim postojanjem već ispunio ciljeve kurikuluma koji kaže: „Doživljavanje vrtića kao okruženja u kojem postoje jednake mogućnosti za uključivanje u aktivnosti i svakodnevni život, bez obzira na spol, tjelesnu i mentalnu konstituciju, nacionalnu pripadnost, kulturno porijeklo, religiju itd.” U našem vrtiću radi već četvrtu godinu, a sa mnom u tandemu drugu godinu. Prošle smo godine imali grupu djece u dobi od 4 do 5 godina, i u tom se razdoblju pokazalo da su posebno dječaci bili oduševljeni muškarcem u grupi. Pomoćnik je znao igrati igre koje su bile više „za dječake”, znao ih je nagovarati na muški način, razgovarati s njima. S druge strane, svaki put kad muški odgojitelj zalije biljke u igraonici, posluži hranu, pomete igraonicu, obriše prašinu ili samo pospremi za sobom, dolazi do malog pomaka u svijesti djece koja tome svjedoče. A još više kad im čita bajku, pjeva pjesmicu, svira instrument, pokazuje djetetu kako se drži kist ili mu izmjeri temperaturu, zamota pelenu, živahno razgovara s njim, tješi ga i nudi mu utočište. Tako djeca vide jednakopravnu podjelu rada. Primjećujem da su socijalne interakcije u grupi nešto drugačije. Razlika se javlja u svim odnosima: u odgojiteljskom tandemu, u odnosu tandem-djeca, a također i u odnosu tandem-roditelji. Promjena je pozitivna, ali se ove godine na početku dogodilo da je majka djeteta, koje je prvi put upisano u vrtić, imala poteškoća u komunikaciji s pomoćnikom odgojitelja. No ubrzo je shvatila da s njim može razgovarati o problemima koji su je mučili pri uključenju djeteta u vrtić, kao i da ga je dijete rado prihvatilo i vjerovalo mu. U takvoj je situaciji još važnije da je pomoćnik odgojitelja pokušao roditelju pristupiti polako i strpljivo.
Odnosi s roditeljima su raznovrsniji, jer je nekim majkama ili očevima lakše povjeriti muškarcu, a ovdje imaju izbor kome vjerovati, a mogu vjerovati i oboma. Muški odgajatelj jednostavno daje šire i drugačije, odlučnije povratne informacije o djetetu. Roditelji muške odgojitelje uvijek gledaju s odobravanjem. Također mi se čini da mame često šalju očeve da ga pogledaju i uzmu kao primjer.
Bez sumnje je poželjno i korisno za društvo u cjelini da je jedno od prvih iskustava djeteta u životu da se o njemu brinu muškarac i žena u vrtiću. Stoga sam istaknula pomoćnika s kojim radim, jer je to pridonijelo dodatnim pozitivnim i negativnim iskustvima.
2. Zaključak refleksijom
Svakako ni jedno drugo pitanje ne postavlja toliko oprečnih mišljenja kao pitanje preuzimaju li djeca i u kojoj mjeri svoju spolnu ulogu zbog svojih bioloških prilika ili zbog socijalizacije i kulturnog determinizma, kojima su izložena od rođenja. Vjerujem da rodni stereotipi često stvaraju nerealnu i nepravednu predodžbu o muškarcima i ženama koja je društveno i kulturno determinirana. Svjesni smo da smo svi zarobljenici vlastitih subjektivnih teorija. Roditelji, odgojitelji, učitelji. Jedina je razlika u tome što je naša profesionalna dužnost utjecati na djecu kroz obrazovanje, kritičkom procjenom naše vlastite prakse, poznavanjem naše povijesti i kulture i osjetljivim praćenjem društvenog okruženja u kojem djelujemo i živimo.
Razgovor o rodnim razlikama postao je svojevrsni trend u modernom svijetu. Pritom su biološke razlike one koje su najuočljivije i najmanje kontroverzne. Proveden je veliki broj istraživanja i postoji pregršt teorija. Nakon čitanja otkrila sam da novija istraživanja u utvrđivanju razlika između muškaraca i žena u različitim sposobnostima, poput intelektualnih i socijalnih, pokazuju sve manje razlike među spolovima. Međutim, i stavovi roditelja se mijenjaju. Suvremeno društvo sve veći naglasak stavlja na osvješćivanje… Demokratizacija i poznavanje ljudskih prava te rušenje tabua i stereotipa sve više prodiru u pore našeg društva. Uočavajući razlike, došla sam do zaključka da muški odgojitelj nema puno zajedničkog s muškim domarom ili kuharom, upravo suprotno, ima više zajedničkog s odgojiteljicom. Spol nije ključna odrednica osobnosti, već je to individualna kultura pojedinca (obrazovanje, vrijednosti, ciljevi…), zato je muškarac koji se posveti profesiji odgojitelja (profesija u pogledu zvanja; eng. „calling”) i samoostvaren je, ponajprije – odgajatelj; muškarac tek sekundarno (Avsec). Nije dovoljno da muškarac u vrtiću nadilazi i ruši stereotipe; mora biti svjestan da se svakodnevno mora dokazivati na profesionalnom i radnom polju. Napokon, trebali bi biti jednakovrijedni s jednakim tretmanom – ni boljim ni lošijim od svojih suradnica.
Razlike među spolovima u vrtiću postaju sve manje, mada ih društvo i dalje doživljava kao važne i zapravo utječu na interakciju u vrtiću. Najvažniji su višak u smislu količine i kvalitete interakcija, koji se javlja zbog dječje percepcije da je tandem sličan obitelji, i koristi koju djeca od njega imaju.
Tijekom pisanja seminarskog rada shvatila sam da je prikriveni kurikulum odraz subjektivnih predodžbi i osobnih uvjerenja nas samih, životnih i radnih iskustva koja imamo i pomaže nam „objasniti” svijet i proces vlastitog profesionalnog razvoja. Samo istraživanje dalo mi je veću širinu rada, promišljeni pogled „iza kulisa” profesionalnog rada i, prije svega, mogućnost dubljeg promišljanja o našoj svakodnevnoj praksi na polju predškolskog odgoja.
Literatura
- Avsec, A. Spol i razlike među spolovima. http://www.psiha.net/aavsec/PPT/Spol_razlike.pdf
- Bijela knjiga o odgoju i obrazovanju u Republici Sloveniji (1995). Ljubljana: Ministarstvo obrazovanja.
- Giommi, R. i Perrota, M. (1993). Učimo se ljubezni. Ljubljana: Državna založba Slovenije.
- Kanjuo Mrcela, A. (1996). Ženske v menedžmentu. Ljubljana: Enotnost.
- Košiček, M. (1992). Otrok, moja skrb! Maribor: Obzorja.
- Kurikulum za vrtiće (1999). Ljubljana: Ministrstvo za šolstvo in šport, Zavod za šolstvo.
- Moore, S. (1997). Sociologija: ključni pojmi in dejstva. Ljubljana: Znanstveno in publicistično središče.
- Slokan, A. i Barle, A. (1995). Družina. V: Sociologija. Ljubljana: Narodna in univerzitetna knjižnica.
- Stokes Szanton, E. (2001). Oblikovanje oddelkov, osredotočenih na otroke od prvega do tretjega leta starosti. Ljubljana: Pedagoški inštitut, Razvojno-raziskovalni center iniciativ Korak za korakom.
Lajkaj ovo:
Lajk Učitavanje...
to je u pernici. Za djecu koja ima problema s organiziranjem stvari na stolu, lijepljenje “granica” za bilježnice i olovku može pomoći u usmjeravanju – kako dijete treba da spremi svoje stvari.
Ponekad smo koristili vježbu za smirivanje i povezivanje te vježbu ležeće osmice. Ležeća osmica koristi se za vježbu pažnje, koncentracije… Osim toga uz pomoć nje vježba se vještina prelaska srednjeg polja koja je važna za učenje čitanja i pisanja. Vježbe smo koristili jer je Brain Gym namijenjen između ostalo poboljšanju koncentracije, pamćenja, kontroli hiperaktivnosti, koordinaciji pokreta… Ležeća osmica se koristi tako, da učenik s kuglicom ili prstom putuje po “putu” koji je izdubljen na ploči osmice i tako aktivira rad obje strane mozga
ge načine. Za odmore koristili smo loptice i rekete bez ručke. Dodavali smo loptice; prvo držali reket objema rukama, pa naizmjenično jednom, pa drugom. 
hodati, nositi ih na različite načine. Učenik je loptice vodio po podu oko prepreka jednom nogom, pa onda drugom. Ponekad je kombinirao lijevu i desnu nogu, najviše na početku kad je imao poteškoće sa hvatanjem loptica nogom.
Pogled kroz prozor 
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.