Čemu nas uče hiperaktivni učenici?

Anka Zupančič

Sažetak

U svom radu učitelji se susreću i s hiperaktivnim učenicima koje treba tretirati individualno, s velikom dozom strpljenja, ustrajnosti i dosljednosti. Osim toga, vrlo je važno sudjelovati s roditeljima, kao i sa stručnjacima poput savjetnika, dječjih psihijatara, psihologa i defektologa.

Ključne riječi: hiperaktivnost, suradnja, profesionalni rast.

Uvod

Na mom profesionalnom putu najviše me obilježila školska godina kada je učenik Peter, (ime je izmišljeno) uključen u odjeljenje od 27 učenika. Dobila sam informaciju da se radi o djetetu s posebnim potrebama odnosno hiperaktivnim i nedostatkom pažnje.

Iskustvo s učenikom

Prvi školski dani protekli su sasvim uobičajeno. Upoznavala sam učenike i vodila ih kroz nastavni proces. Međutim, Peter je ubrzo počeo osjećati želučane probleme, pa je u rujnu bio odsutan nekoliko dana.

Prva ocjenjivanja obično počinju u listopadu, tako da se među učenicima pojavljuju blaga napetost i strah od neuspjeha. Peter je nakon prvog manjeg neuspjeha nekontrolirano se uzrujao. Najprije je bijes usmjerio na list papira i rastrgao ga, a zatim je ustao i nastavio riječima: Glup sam! Nesposoban sam! Nemam pojma! Na njegovo ponašanje odazvala sam se tako da sam mu postavila granice. Međutim, svi moji napori samo su ”dolili ulje na vatru”. Petrov bijes je eskalirao. Svaki put trebalo mu je još više vremena da se smiri. S obzirom na to da su se ispadi i vlastite krize ponavljali pojačavajući se iz dana u dan, obratila sam se za pomoć školskoj savjetnici, koja mi je dala savjete o tome kako trebam postupiti u toj situaciji. S obzirom na to da sam tako postupila već ranije i da kod Petra to nije uspjelo, još više sam se uznemirila i u glavi su mi se pojavila pitanja: Kako to da unatoč svim mojim naporima i trudu nema ni najmanjih pomaka u smjeru njegovog pozitivnog ponašanja? Što sam trebala učiniti drugačije?

Situacija me potaknula na istraživanje. Počela sam čitati literaturu o djeci s poremećajem pažnje i hiperaktivnosti. Osim toga, prijavila sam se na seminar o ovoj temi i razgovarala s kolegama o njihovim iskustvima. Uz sve to, ubrzo sam shvatila da se u slučaju Petra radi o hiperaktivnosti s impulsivnošću, što je najrjeđi oblik ponašanja pri hiperaktivnosti. Kao „prvu pomoć“ uvijek sam imala pri ruci knjigu Poteškoće pri učenju u osnovnoj školi (Magajna, 2008.), u kojoj su navedene preporuke za rad u odjeljenju. Počela sam svjesno poticati odnosno usmjeravati Petra tako što sam u prikladnim situacijama pohvalila njegove kvalitete. Cijelo vrijeme posvećivala sam veliku pozornost dobrim odnosima u odjeljenju, u jutro najavljivala sam sve aktivnosti za tekući dan, te uključivala razne aktivnosti za opuštanje tijekom nastave. Uz sve to, nadala sam se promjeni na bolje.

Krajem prvog tjedna mjeseca studenog Peter je imao veliki ispad tijekom sata likovne umjetnosti. Učenici su crtali portrete, a u učionici je vladala ugodna atmosfera. Pomno sam promatrala Petra od samog jutra. Osjetila sam olakšanje kada sam vidjela da je oduševljen likovnim zadatkom. Obilazila sam razred i savjetovala učenike tijekom crtanja. Pohvalila sam Petra, jer sam primijetila koliko se trudi. Kada sam već bila na drugom kraju učionice, iznenada je naglo ustao i prevrnuo stol tako da je odletio prema stolu druga. Prije nego što sam došla do njega, snažno je udario školsku drugaricu u trbuh. Među učenicima je zavladao strah. U tom trenutku samo sam ga željela odvojiti od ostalih učenika kako ne bi nekoga ozlijedio. Vrijeđao je svoje drugare i mene. Bilo je vrlo potresno. Zamolila sam jednog učenika da dovede školsku savjetnicu. Uvjerila sam Petra da ostane u jednom dijelu učionice, ali on je i dalje vrištao i vrijeđao sve oko sebe. Ništa ga nije moglo smiriti. Dok se opirao i vrištao, školska savjetnica i ja ispratili smo ga iz učionice. Ovaj neugodan i zabrinjavajući događaj trajao je više od četvrt sata. Za mene je bio još veći izazov vratiti se u učionicu među zbunjene i uplašene učenike, budući da su u meni bujale snažne emocije odnosno uzrujanost i adrenalin. Učenicima sam uputila nekoliko umirujućih riječi i potaknula ih da nastave stvarati. Uz instrumentalnu glazbu pokušala sam nadjačati Petrove vriske koji su se čuli iz hodnika. Majka je došla po Petra. Rekao je da ga je uzrujalo to što je jednu crtu lica pogrešno nacrtao i nije je mogao ispraviti. O događaju sam obavijestila roditelje učenika koje je Peter udario. Unatoč njegovom postupku, pokazali su veliko razumijevanje.

Uslijedili su vrlo teški, naporni mjeseci. Petar je imao ispad svaki dan, tijekom 2. ili 3. školskog sata. Nakon ispada prijevremeno odlazio kući. Jednog dana pokušao se popeti kroz prozor učionice koji se nalazi na 2. katu kako bi skočio u dubinu. Svom snagom odvukla sam ga natrag s prozora. Čuvar je postavio posebne klinove na sve prozore tako da se ne mogu otvoriti više od 15 cm. Nekoliko je puta pokušao pobjeći iz škole. Počeo je donositi opasne predmete u školu, čak i švicarski nož koji mu je poklonio otac. Osim intenziteta, produžilo se i trajanje ispada. Nekoliko puta bila sam toliko potresena da sam zbog težine pritiska s kojim sam se morala suočiti plakala u uredu ravnateljice. Nije bilo lako nastaviti s nastavom.

Prosinačka jutra donosila su teška razmišljanja o tome hoću li biti dovoljno jaka da spriječim Petra da povrijedi svoje drugare i hoću li se živa vratiti iz škole. Borila sam se da razvijem samokontrolu, te sam tijekom Petrovog nesnosnog vrištanja, uvreda i udaranja nogama uspjela zadržati miran ton koristeći ohrabrujuće riječi i usmjeravajući ga na disanje i smirenje. Razvila sam i sposobnost prepoznavanja promjena u njegovom ponašanju. Uspjela sam ga smiriti ili barem ublažiti ispad.

Svi ti događaji koji su povezani s Petrom, zaista su snažno utjecali na atmosferu u odjeljenju. Prvi sati školskog dana bili su puni napetosti. Učenici su osjećali strah čak i tijekom odmora. Kada je Peter prijevremeno otišao kući, jedan je učenik komentirao da sam potpuno drugačija i sretnija kada on nije na satu. Budući da mi je bilo mnogo lakše kada je izašao iz učionice, to sam očito, pokazala pred učenicima.

U siječnju se situacija pogoršala. Peter je svojim ponašanjem počeo ugrožavati svoj život i živote drugih. Psihologinja koja je pratila njegovo ponašanje uputila ga je na bolničko liječenje. Proveo je kod kuće mjesec dana čekajući da bude primljen u bolnicu. Bolnica nema dovoljno mjesta za djecu sa spomenutim poremećajem.

U razdoblju kada Petra nije bilo u školi, prvi put sam u školskoj godini ‘odahnula’ i potpuno se posvetila podučavanju ostalih 26 učenika. Bilo je užasno spoznati da uz sve ovo što se događalo u vezi s Petrom, uopće nisam imala dovoljno vremena za njih. Raspoloženje u odjeljenju potpuno se promijenilo. Atmosfera je postala ugodna i opuštena. Petrovo je ponašanje, međutim, utjecalo na to da se učenici međusobno povežu i postanu tolerantniji jedni prema drugima.

U ožujku je Peter otišao u bolnicu, gdje je također pohađao bolničku školu, i tamo ostao dva mjeseca. Prije njegova povratka u školu, školska savjetnica i ja konzultirali smo se sa stručnim timom u bolnici. Pokazalo se da uz poremećaj hiperaktivnosti Peter ima i teže emocionalne poremećaje te poremećaje ponašanja, kao i Aspergerov sindrom pa smo u školi dobili upute za rad. Premjestili smo cijelo odjeljenje u učionicu u prizemlju i uklonili kuke s prozora. Otvarala sam prozore samo u trenucima kada se Petrovo ponašanje moglo kontrolirati. Kuku sam čuvala spremljenu u zaključanoj ladici. Svibanj i lipanj prošli su mirnije. Petar je u tom razdoblju imao pratilju odnosno osobu koja je tijekom nastave bila uz njega. Tijekom pojave ispada gospođa ga je na odgovarajući način, nježno uhvatila i osigurala da nikoga ne ugrožava. Ekstremno ponašanje pojavilo se samo nekoliko puta. Ovakve su situacije rješavali ona i školska savjetnica. Tako sam se mogla posvetiti podučavanju cijelog odjeljenja. Školska godina završila je puno bolje nego što je započela.

Zaključak

Zahvaljujući stečenom iskustvu, bolje sam razumjela Petrove emocije, još jače razvila samokontrolu i vještine smirenog ponašanja u stresnim situacijama. Shvatila sam i da je otvorenost pravi način rješavanja problema u komunikaciji s roditeljima te da se učitelj današnjice suočava s izazovima koji nadilaze postojeću literaturu i znanja stečena tijekom studija, kao i da je za sveobuhvatno liječenje učenika s takvim problemima potrebna interdisciplinarna suradnja između nadležnih institucija.

Literatura

1. Anderluh M. (2015). Nemirni otroci v šoli. Ljubljana: Ljubljana: Pediatrična klinika.
2. Cedilnik, T., Rostohar D. (2016). Dajmo nemirnemu otroku priložnost za učenje. Vzgoja in izobraževanje, let. XLVII, št. 5-6, s. 65-71.
3. Majgajna, L. et al. (2008). Učne težave v osnovni šoli: koncept dela. Ljubljana: Zavod Republike Slovenije za šolstvo.
4. Žerovnik, A. (2004). Otroci s posebnimi potrebami. Ljubljana: Družina.