Jačanje jakih područja

Lucija Novšak

Sažetak

Kao provoditeljica dodatne stručne pomoći u redovnim školama, pri svojem se radu susrećem s različitom djecom s posebnim potrebama. Pritom moram dobro poznavati karakteristike posebnih potreba, funkcioniranje djeteta, okruženje iz kojeg potječe, interese, nedostatke i najvažnije, JAKA PODRUČJA. U većini se slučajeva jaka područja brzo pokazuju, djeca ih sama izražavaju. Ali kod nekih su ona posebno skrivena. I kao specijalna pedagoginja mislim da je moj najvažniji posao upravo traženje jakih područja i njihovo jačanje. Kod djece s posebnim potrebama slika o sebi je često negativno razvijeno tj. na nižoj je razini. Zato je jačanje jakih područja i posljedično doživljavanje uspjeha ključno za razvoj pozitivne slike o sebi. Svrha članka je predstaviti značaj jakih područja i odrediti ih na primjeru.

Ključne riječi: jaka područja, slika o sebi, smetnje pri kretanju, priča, računalno opismenjavanje.

Uvod

Glavni cilj uzgojno-obrazovnog rada u školi je optimalan razvoj djeteta, bez obzira na njegovu starost, spol, rasu, vjeroispovijed, narodnu i socijalnu pripadnost. Kao specijalna pedagoginja u školi, moje poslanstvo je pomagati djetetu, roditeljima i učiteljima da zajedno budemo što uspješniji pri ostvarivanju postavljenih ciljeva. Pritom je ključna suradnja svih strana, kako domaćeg okruženja, učitelja, tako i drugih stručnjaka koji rade s djetetom. Važno je poznavati i poštovati razvojne značajke djeteta, nedostatke i, prvenstveno, jaka područja. To su područja kod kojih je dijete uspješno ili ga zanimaju i kod kojih doživljava osjećaj zadovoljstva, pripadnosti i uspjeha.

Pozitivna slika o sebi

Slika o sebi je odnos koji imamo prema sebi, to je vrednovanje samog sebe. Svaki čovjek mora osjećati sebe kao cijenjenog i važnog. To je delikatno u razdoblju djetinjstva i mladosti, zato mi, pedagoški radnici, moramo toga biti svjesni. Razdoblje djetinjstva ključno je za oblikovanje pojedinčeve slike o sebi, budući da u ovom razdoblju dijete postavlja temelje vlastite slike o sebi, a istodobno je vrlo prijemčivo za ocjenu drugih o njemu. Svi mi koji radimo s djecom moramo biti svjesni da svojim riječima i činjenjima utječemo na razvoj samopouzdanja učenika, na kojima će kasnije graditi svoj život. Da bi djeca bila zdrava, sretna i uspješna, moramo razviti takvo okruženje u kojem će moći razvijati pozitivnu sliku o sebi.

Na razvoj samopouzdanja odnosno slike o sebi utječu različiti čimbenici. Najvažniji su kognitivni i socijalni čimbenici koji neposredno utječu na pojedinčevo doživljavanje samog sebe i svijeta koji ga okružuje. Iako se slika o sebi razvija unutra, izražava se i spolja činjenjima pojedinca, budući da utječe na sve što kažemo i učinimo. Utječe na popularnost, prihvaćenost, preuzimanje odgovornosti za sebe i za svoje akcije i na dostignuća pojedinca. Zato pozitivna slika o sebi utječe na odgovarajuće ponašanje, dok negativna slika o sebi onemogućuje primjereno ponašanje. Djeca s pozitivnom slikom o sebi slijede načelu MOGU:

• spremni su surađivati,
• spremni su dijeliti s drugima,
• primaju savjete bez osjećaja krivice,
• zadovoljni su samim sobom,
• imaju snažnu želju za dosezanjem uspjeha.

Specijalno-pedagoški rad u školi

Rad specijalnog pedagoga u školi uključuje provedbu dodatne stručne pomoći djetetu s posebnim potrebama. To se najčešće odvija individualno, a može i u manjoj skupini. Pri svojem radu sudjeluje s roditeljima, učiteljima i drugim stručnim suradnicima. Često savjetuje učiteljima u vezi s provedbom adaptacija u procesu poučavanja, daje i prima dodatne informacije o djetetu. Savjetuje roditeljima pri radu s djecom kod kuće.

Kada specijalni pedagog primi dijete u tretman, najprije ga mora dobro upoznati. Pri tom je od izuzetne važnosti osjećaj sigurnosti i pripadanja koji specijalni pedagog daje djetetu. Pritom se može razviti i dublji odnos koji je od izuzetne važnosti za daljnji rad. Izvođači dodatne stručne pomoći djetetu često postajemo osobe od povjerenja, njegovi slušatelji i prijatelji. Kada se između djeteta i specijalnog pedagoga uspostavi veza, izvođač može otkriti kako se odvijaju mentalni procesi i procesi učenja učenika. Pri tom mora utvrditi njegove nedostatke, te u kojoj mjeri ti nedostaci utječu na usvajanje znanja. A poglavito mora prepoznati jaka područja djeteta i o njima voditi računa u planiranju rada s djetetom.To znači da se mora jasno odrediti kako će se ta jaka područja razvijati, kako će se krijepiti i uključivati u proces poučavanja.

Praktični primjer

Opisat ću primjer rada s djevojčicom koja pohađa redovnu školu. Djevojčica ima dijagnosticiranu progresivnu bolest koja utječe na ravnotežu i hodanje. Zajedno surađujemo već više godina pa se je između nas uspostavio dublji odnos. Djevojčicu sam tijekom godina vrlo dobro upoznala. Poznajem njezine razvojne osobine, poteškoće, njezino obiteljsko okruženje, ali, što je najvažnije, i njezina jaka područja koja su tijekom naših sati od vrlo velike važnosti. Djevojčica sporije usvaja školsko znanja, ali u tome se trudi pa je i uspješna. Poteškoće ima na području grube i fine motorike, pisanje je sporije. Puno vježbi provodimo na području motorike i kretanja, propriocepcije i vidno-motoričke koordinacije. Na području čitanja nešto je sporija, ali je njezino razumijevanje čitanja primjereno razvijeno.

Već u samom početku utvrdila sam kako djevojčica ima vrlo bogatu riznicu riječi. Često na zanimljiv način odgovara na svakodnevna pitanja, a kod rekapitulacije priče koju je slušala koristi bogat izbor riječi. Jako područje djevojčice je i crtanje. Pokazuje veliki interes za crtanje pomoću različitih pomagala, i u tome je samostalna i uspješna.

Radi poteškoća na području fine i grafomotorike, članovi strukovne grupe smo se s roditeljima dogovorili da djevojčica u satima dodatne stručne pomoći upozna računalo i da se postupno izvježba u računalnom opismenjavanju. Naime, predviđa se da će u višim razredima računalo češće koristiti za zapisivanje nastavnog gradiva i domaćih uradaka. Učenica je za to izuzetno motivirana.

U izradi ciljeva za provođenje dodatne stručne pomoći polazila sam od razvojnih osobna djevojčice, njezinih nedostataka i njezinih jakih područja. Svake sam godine, u početku školske godine, obavila specijalno-pedagoški pregled, i to kako bih utvrdila da li su se tijekom ljetnog školskog odmora pojavile nekakve promjene i eventualni napredak ili smanjenje već usvojenih vještina. Na temelju utvrđenja i jakih područja odredila sam ciljeve za različita područja funkcioniranja. U ovoj školskoj godini zajedno smo si zadale cilj OBLIKOVANJE PRIČE.

Od ideje do objavljivanja priče

Prije početka oblikovanja priče, ja i učenica zajedno smo odredile aktivnosti koje su potrebne za uspješan rad. Ciljeve smo odredile u sljedećem vrsnom redu:

1. Računalno opismenjavanje: prije no što smo se prihvatile izrade priče, učenica se je najprije morala upoznati s računalom. Tijekom sati dodatne stručne pomoći učenica je izvodila različite igre za rukovanje mišem. Nakon što je učenica to usvojila, koncentrirale smo se na tipkovnicu. Vježbama je pokušala razviti orijentaciju na tipkovnici. A nakon toga učile smo djelovanje računalnog programa Word. Učenica je na početku pisala nasumične riječi i rečenice, a nakon toga je često radila prijepis.

2. Priprema ideje i nacrta priče: djevojčica je temeljem vlastitih interesa i želja odredila temu priče. Nakon toga smo popričale o toj temi i napravile nacrt priče. Učenica je pripovijedala priču, a ja sam je zapisivala na list papira. Kada je priča bila završena, više smo je puta pročitale i dopunile.

3. Zapisivanje priče na računalo: učenica je na našim satima postupno prepisivala priču na računalo. Pri tom je samostalno tipkala i vodila računa o računalnom programu Word. Kada je završila zapisivanje priče na računalu, sve je još jednom pročitala i oblikovno uredila. Nakon toga smo zapisani tekst natiskale.

4. Ilustriranje priče: učenica je više sati ilustrirala priču. Priču je pročitala po dijelovima i za svaki dio odredila bitne podatke koje je iskoristila za ilustracije. Crtala je flomasterima i bojicama.

5. Objavljivanje priče u školskom časopisu: na moju želju i želju djevojčice priču su objavili u školskom glasilu.

Slika 1, 2 i 3: Objavljivanje priče u školskom glasilu

Zaključak

Na praktično sam primjeru željela pokazati da je u radu s djecom od bitne važnosti traženje i razvijanje jakih područja. Unatoč svojoj dijagnozi, nedostacima i osobitostima u razvoju, djevojčica ima jako dobro izražena jaka područja koje u nastavnom procesu i procesu učenja često ne može koristiti odnosno isti ne dolaze do izražaja. Objavljivanjem priče u školskom glasilu djevojčica je doživjela veliki uspjeh, osjećaj sreće i pripadanja, jer su joj prigodom tog uspjeha čestitali i ostali učenici iz njenog razreda i učitelji. Za razvoj pozitivne slike o samom sebe i samopouzdanja vrlo je važno da djeca što češće dožive takve osjećaje. U svojem radu ću i ubuduće pomoć usmjeravati na jačanje jakih područja, čime ću učenicima omogućiti razvoj pozitivne slike o samom sebi i njihovog samopouzdanja.

Literatura

1. Žibert, S. (2011): Vpliv samopodobe na osebnost in učno uspešnost učenca. Ljubljana: EDUCA.

2. http://www.dlib.si/stream/URN:NBN:SI:doc-ZYMJMZ7U/fabb172e-012d-486a-8f6a-2b138fed9c6a/PDF, 9.7.2019.

(Ne)matematička priča (ili što kad se matematičari raspišu)

Ela Veža

“U životu je najvažnije imat dobru priču.” – rečenica je s kojom se složilo cijelo društvo dok je matematičarki nevidljivi upitnik lebdio iznad glave. Naravno ekipa se uglavnom sastojala od turističkih djelatnika i zaposlenika raznoraznih uslužnih djelatnosti. Odnosno osoba kojima je posao bio dobro prodati određeni proizvod…” Ali to nije sve, ako požurite dobit ćete i….!”

Svaka čast razrednim pjesničkim dušama iz MIOC-a Bari, Nuiću, pa i Snježani (pardon Željani), ali ova matematičarka nikad nije osjetila pjesničku ili spisateljsku inspiraciju. Ok, možda bi i mogla posložiti koji haiku. Ipak brojevi su i tu.

Poezija i proza, priče i pričice, bajke i basne, opisi i dijalozi pisanje i brisanje nisu za nju dok je matematika tu. (Rima il štima?)
Lako je zapisati 2+2=4 ili ako nekome nije, također zapis 2+2 <>4 i cijeli matematički svijet razumije o čemu je riječ. Bez ikakvog pridjeva i zareza. A s druge strane, što je pisac u svom literarnom djelu htio reći? “ Ajde, pogodi sad?“ Nikad ono što misliš, već što profa kaže. Zna se tko pobjeđuje, a tko unaprijed gubi u srazu priče i zadatka.

I sad (da tako kažemo) stigoše u modu matematičke priče. “Da sam htjela bit Krleža ne bih studirala matematiku.” nebrojeno puta ponovila je tu rečenicu dok bi kao “informatičarka” obavljala zadaću učitelja hrvatskoga jezika i teškom mukom pisala obavijesti za web. Dobro raditi i stvari koje ne voli karakteristika je matematičara.…I to se nauči, sve studirajući matematiku x ili y godina.

Na seminaru za matematičare stiže zadatak. Napiši matematičku priču!!! Možeš sam ili u društvu, ali po tim i tim pravilima.

Kakva priča? Jedino što zna je da ne želi priču, pogotovo ne matematičku. Ma ni bilo koju drugu. Voli pričati, ali ne voli priče. Možda se to može nazvati i traumama iz djetinjstava, ali priče, bajke i basne nisu njen svijet. Kod nje prolazi samo Kušanov prepoznatljiv svijet.

Ono po čemu pamti određenu priču su nelogičnosti i neodgovorena pitanja. Eventualno bi se trebala zadovoljiti odgovorima – „..ali tako ide priča“.
Kao i svakom djetetu pričali su joj priče, bajke, basne uglavnom o pobjedi dobra nad zlom, istine nad laži, ljubavi nad mržnjom. Crvenkapica, Trnoružica, Ivica i Marica, Pepeljuga, priče brače Grimm, Ezop…Svim tim pričama je zajedničko da postoje u različitim verzijama, ali mala tvrdoglava glava bi uvijek nanjušila problem.

Trnoružica je odspavala 100 il 1000 godina nebitno ( označimo godine sa x), a ostarila je…ni dana? Ni ona ni njeno kraljevstvo. I pitanje je tu : ” Je li princ mlađi od nje 80 ili 980 godina (odnosno x-20 godina?) jer on odspavao u ovoj priči nije.

Crvenkapica nije razlikovala ba4ku od vuka, pa koliko ružna je bila baka? A unuče? 😉

Ivica i Marica prve večeri se vratiše kući prativši trag po kamenčićima koje je putem bacao Ivica. Drugog dana bacao je mrvice kruha koje su ptičice pojele pa se nisu mogli vratiti kući. Zar se samo matematička glava zapitala tko je odnio kamenčiće. Kako i drugog dana nije mogao pratiti kamenčiće koji su svijetlili u mraku. Možda ih je mogla odnijeti svraka? No to ne piše?

A tek Pepeljuga, čarolija prestala u ponoć i sve se vratilo u normalu. Ali ostale su staklene cipelice? Heloooouuu za njih čarolija ne vrijedi? Koji je to broj cipela koji odgovara samo njenoj nozi? Je li ta iznimka, matematičko postoji jedinstven!?

I sad u novu priču bi da ne promaši temu trebala uplesti Ivanu Brlić-Mažuranić ( da kratica je IBM i nije računalo), kojoj crtica ili ne označava djedovo prezime. Njeni ljubitelji će reći naša poznata spisateljica, a skup ili podskup (za sada lako prebrojiv) kojem pripada matematičarka će je povezati sa strašnim slikama iz lektire.

Kosjenka i Regoč priča je koje se matematičarka danas uopće ne sjeća. Prisjeća se ilustracije Regočeve duge kose i Kosjenke u košari na Regočevom ramenu. Od priče pamti, naravno samo problem. Isti problem koji je mučio i kod Palčića ili Gulliverovih putovanja. Tko je prave veličine? U kojem svijetu matematičarka živi. Je li velika kao Gulliver ili mala kao Liliputanci. Koga bi mogla sresti svojim putem? Regoča ili Kosjenkinu košaru? Piscima očito to nije bitno, ali maloj matematičarki je. Red veličine u matematici je itekako bitan. Matematičarka se ne boji tek tako malih bubica. Ako ih sebi zorno može zamisliti nekoliko puna većim od nje. Brrr

Na kraju ispada da uvodna rečenica vrijedi i za matematičare. Možemo ubaciti za svaki život barem jednu dobru priču. Ova je nematematička priča uz to s promašenom temom. Točnije priča jedne matematičarke koja zna kako promašiti temu. Totalno promašiti temu. Ali možda je priča dobra? A kažu da je to u životu najvažnije…imati dobru priču.

Iz toga slijedi…

Ako je dobro za sve, onda vrijedi i za matematičare! Da, ako žele dobiti potvrdu o usavršavanju o matematičkim pričama.

Dokaz proturječjem ili pričom,… smislit ćemo već neku. Znamo da barem matematičari imaju maštu.

POGOVOR (čiča-miča nije još gotova priča)

Da bi priča imala sretan kraj važno je napisati sve kako je točno bilo. Dakle, iznimno nadahnuta Nina svoju je priču o bratu Jaglancu i sestrici Rutvici napisala u trenu za vrijeme samog stručnog usavršavanja matematičara. Priču je rado podijelila sa svojom kolegicom Blaženkom i timom u kojem se našla ova (ne)spisateljica. Blaženka je okupila skup matematičara na blaženom Facebooku gdje se izmijenilo ideja i…ideja. Adela je uz Dajaninu inicijativu s lakoćom posložila svog Stribora u Šumu. Privukli su i Marka koji je ribaru Palunku dao smisao (života). Krug se samo širio i širio. A zapisana je i ova (ne)matematička priča ( il’ možda jadikovka) koja zbog “uvik kontra” vjerojatno ne bi bila zapisana da nije pravih matematičara koji vole priče.

POPOGOVOR

Od svih tih priča nastao je i niz igrokaza za Splitsku večer matematike, tematska izložba, radionice i predavanja i nagradna igra. A matematičarka na kraju nije mogla odoljeti izazovu, otvorila je lektiru i posložila rečenice, ali u IBM integrame.

Ne zaboravite u životu je važno imati dobru priču. Možemo indukcijom provjeriti je li i najvažnije.