Kako društvene igre utječu na dijete

mateja_lesnicar

Mateja Lešničar

Sažetak

Škola je važan društveni prostor za djecu. Nudi im kognitivni, emocionalni i socijalni razvoj, uzimajući u obzir individualne razlike i prethodna iskustva. Omogućuje djeci da razvijaju i održavaju osobu u sebi te da razvijaju humane, ljudske međuljudske odnose. Kroz društvene igre djeca stječu nova iskustva bezbolno i bez posljedica u kojima na razigrani način provjeravaju različite uloge s kojima se susreću u životu. Društvene igre uključuju igre samo razvoja, igre stjecanja društvenih vještina, igre stjecanja emocionalnih kompetencija i igre opuštanja. Važno je odabrati prikladnu društvenu igru ​​za grupu. Ako se djeca u grupi ne poznaju, prvo je potrebno stvoriti povjerenje među njima. To postižemo igrama spoznaje i povjerenja. Međutim, kad se skupina dobro poznaje i ima „grupni problem“, biramo igre rješavanja sukoba i igre tolerancije.

Ključne riječi: igre na ploči, igra uloga, slika o sebi.

Uvod

Razred je raznolika zagonetka pojedinaca koji se razlikuju u mnogim osobinama, sposobnostima, znanjem i strukturi ličnosti. Ponašanje u učionici uvelike ovisi o interakcijama učenika i nastavnika. Učenicima se ponekad teško priviknuti jedni na druge ili ih uopće nema, što može biti posljedica nedostatka socijalnih vještina. Ponekad se također dogodi da izostanak jednog potpuno promijeni klasnu dinamiku. U nekim slučajevima transfer jednog učenika ima pozitivan učinak na dinamiku pojedinca i razreda (Gerbec, 2004).

Središnji dio

Poticajna i pozitivna klima za učenje sigurno doprinosi većem utjecaju na obrazovne i obrazovne ciljeve pojedinca i cjeline. Na klimu u učionici utječu: karakteristike pojedinih učenika, stavovi i očekivanja učitelja, prisutnost ili odsutnost pojedinih učenika, stavovi i očekivanja učenika, planiranje nastavničke discipline, red sjedenja, roditeljska uključenost u školske i razredne aktivnosti (Gerbec, 2004).
Koliko je važna klima u grupi ovisi o: koheziji grupe i atraktivnosti grupe pojedincima. Visoka povezanost grupe ogleda se u prevladavanju pozitivnih emocija među članovima i u osjećaju odgovornosti za njezin uspjeh ili neuspjeh. Pokazatelji društvene atmosfere u skupinama dijele se na: objektivne i subjektivne pokazatelje. Objektivni pokazatelji su: aktivnost ili pasivnost ili apatija članovi grupe, prisutnost ili odsutnost napetosti i sukoba u grupi, izgradnja koalicije, agresija u grupi. Subjektivni pokazatelji su: osjećaj pripadnosti grupi (osjećaj “mi”), odanost zajedničkom, osjećaj solidarnosti s grupom, osjećaj snage grupe (Nastran Ule, 1997). Socijalna klima koja se razvija u skupini rezultat je procesa koji ujedinjuju pojedince u iste ciljeve i interese, privlačnost i simpatiju, emocionalnu podršku među članovima, suradnju. Pojedinci se mogu također podijeliti zbog konkurencije, osobnih interesa, dobrih položaja, sukoba i neprijateljstva. U tim procesima koji počinju dominirati, takva se klima stvara u grupi. Možemo govoriti o lošijoj socijalnoj klimi kada pojedinci nemaju zadovoljene socijalno-emocionalne potrebe za međusobnim druženjem, privlačnošću, povjerljivošću i učvršćivanjem samopouzdanja. Razne veze uspostavljaju se među članovima grupe. Dešava se da neki studenti ili pojedinci ne nađu nikoga u grupi s kojim mogu zadovoljiti većinu socijalno-emocionalnih potreba. Takav čovjek je usamljen i nezadovoljan u grupi. Klima u učionici je čimbenik koji također utječe na uspjeh učenika u školi ili u procesu učenja. U povoljnoj klimi u učionici, rezultati učenika su također dobri. Treba naglasiti da na školsku klimu utječu i vanjski čimbenici, poput obiteljske klime, društveno-ekonomskog i socio-kulturnog statusa obitelji. Stoga je uloga učitelja kao formalnog voditelja odjela pokušati spriječiti da negativni vanjski čimbenici presudno utječu na status učenika u učionici. Najvažniji proces socijalne interakcije je komunikacija, odnosno razmjena informacija. Karakterizira ga odvijanje na vrlo različitim razinama složenosti, od jednostavnog kontakta dviju osoba koje se slučajno susreću na putu, do nekoliko složenih verbalnih i neverbalnih oblika komunikacije, sudjelovanja ili natjecanja u različitim društvenim situacijama. Može se promatrati kao proces koji se prvenstveno tiče pojedinaca koji u njemu sudjeluju, ili kao proces koji stvara i čuva grupe, institucije, kulturu (Nastran Ule, 1997).

Društvene igre su tehnike koje pomažu i djeci i odraslima da se bolje upoznaju i nauče slušati jedni druge, razumiju i suosjećaju jedni s drugima, prihvaćaju i rješavaju konfliktne situacije i grade odnose suradnje umjesto konkurencije. Njihova poanta je razmotriti što se događalo dok igrate. Ponekad je ovo učenje intimne prirode, a ponekad se može priopćiti grupi u obliku vođene rasprave. Za učitelje su učinkovito sredstvo za uspostavljanje ravnopravnog i izravnog kontakta s djecom. Omogućuju im da upoznaju svakog pojedinca i suosjećaju s njim, te posljedično mijenjaju ponašanje prema učeniku i razbijaju li njihove predrasude. Društvene igre omogućuju djeci kontakt i međusobno povezivanje. Usamljeni ljudi dobivaju priliku razgovarati i upoznati razrednike, djeca koja se previše nametnu pridržavaju pravila grupe. Na taj se način razvijaju solidarnost, međusobna pomoć i poštovanje različitosti. Djeca se opuštaju, mogu iskazati emocije i stavove, a neki se strahovi smanjuju (npr. Strah od govora pred razredom, strah od obrane vlastitih pogleda, strah od nekih kolega iz razreda …). Društvene igre potiču kreativnost. Osnovna svrha socijalnih igara kao obrazovne tehnike je educiranje (podučavanje, poticanje, razvoj, unapređivanje) društvenih interakcija. To znači da se kroz društvenu igru ​​pojedinac razvija, stječe, podiže svijest o znanju, sposobnostima, vještinama i osjećajima koji će mu pomoći da lakše, ugodnije, kompetentnije i kvalitetnije komunicira sa svojim društvenim okruženjem.

Zaključak

Klima u školi vezana je za školu u cjelini, uključujući školski odbor i upravu škole. Učenici u razrednoj zajednici počinju formirati grupu kad postoji osjećaj emocionalne povezanosti između njih i grupa postane privlačna. Razredi se razlikuju u tome koliko su čvrste veze između učenika, koliko su spremni jedni drugima da pomažu i koliko snažno osjećaju pripadnost. U učionici bi trebala postojati klima koja studentima omogućava osobni rast i razvoj.

Literatura

  1. Ferbežer, I., Težak, S., Korez, I. (2008). Samopodoba nadarjenih otrok. Radovljica, Didakta.
  2. Gerbec, M. (2004). Delovanje v smeri večje sprejetosti učenke in ugotavljanje njene nadarjenosti. Educa, letnik XIII.
  3. Marjanovič Umek, L.in Zupančič, M.(2006).Psihologija otroške igre: od rojstva do vstopa v šolo. Ljubljana: Znanstveni inštitut Filozofske fakultete.
  4. Nastran Ule, M. (1997). Temelji socialne psihologije. Ljubljana: Znanstveno in publicistično središče.
  5. Žagar, D.(2009).Psihologija za učitelje. Ljubljana: Znanstvena založba Filozofske fakultete.

Jačanje jakih područja

lucija_novsak

Lucija Novšak

Sažetak

Kao provoditeljica dodatne stručne pomoći u redovnim školama, pri svojem se radu susrećem s različitom djecom s posebnim potrebama. Pritom moram dobro poznavati karakteristike posebnih potreba, funkcioniranje djeteta, okruženje iz kojeg potječe, interese, nedostatke i najvažnije, JAKA PODRUČJA. U većini se slučajeva jaka područja brzo pokazuju, djeca ih sama izražavaju. Ali kod nekih su ona posebno skrivena. I kao specijalna pedagoginja mislim da je moj najvažniji posao upravo traženje jakih područja i njihovo jačanje. Kod djece s posebnim potrebama slika o sebi je često negativno razvijeno tj. na nižoj je razini. Zato je jačanje jakih područja i posljedično doživljavanje uspjeha ključno za razvoj pozitivne slike o sebi. Svrha članka je predstaviti značaj jakih područja i odrediti ih na primjeru.

Ključne riječi: jaka područja, slika o sebi, smetnje pri kretanju, priča, računalno opismenjavanje.

Uvod

Glavni cilj uzgojno-obrazovnog rada u školi je optimalan razvoj djeteta, bez obzira na njegovu starost, spol, rasu, vjeroispovijed, narodnu i socijalnu pripadnost. Kao specijalna pedagoginja u školi, moje poslanstvo je pomagati djetetu, roditeljima i učiteljima da zajedno budemo što uspješniji pri ostvarivanju postavljenih ciljeva. Pritom je ključna suradnja svih strana, kako domaćeg okruženja, učitelja, tako i drugih stručnjaka koji rade s djetetom. Važno je poznavati i poštovati razvojne značajke djeteta, nedostatke i, prvenstveno, jaka područja. To su područja kod kojih je dijete uspješno ili ga zanimaju i kod kojih doživljava osjećaj zadovoljstva, pripadnosti i uspjeha.

Pozitivna slika o sebi

Slika o sebi je odnos koji imamo prema sebi, to je vrednovanje samog sebe. Svaki čovjek mora osjećati sebe kao cijenjenog i važnog. To je delikatno u razdoblju djetinjstva i mladosti, zato mi, pedagoški radnici, moramo toga biti svjesni. Razdoblje djetinjstva ključno je za oblikovanje pojedinčeve slike o sebi, budući da u ovom razdoblju dijete postavlja temelje vlastite slike o sebi, a istodobno je vrlo prijemčivo za ocjenu drugih o njemu. Svi mi koji radimo s djecom moramo biti svjesni da svojim riječima i činjenjima utječemo na razvoj samopouzdanja učenika, na kojima će kasnije graditi svoj život. Da bi djeca bila zdrava, sretna i uspješna, moramo razviti takvo okruženje u kojem će moći razvijati pozitivnu sliku o sebi.

Na razvoj samopouzdanja odnosno slike o sebi utječu različiti čimbenici. Najvažniji su kognitivni i socijalni čimbenici koji neposredno utječu na pojedinčevo doživljavanje samog sebe i svijeta koji ga okružuje. Iako se slika o sebi razvija unutra, izražava se i spolja činjenjima pojedinca, budući da utječe na sve što kažemo i učinimo. Utječe na popularnost, prihvaćenost, preuzimanje odgovornosti za sebe i za svoje akcije i na dostignuća pojedinca. Zato pozitivna slika o sebi utječe na odgovarajuće ponašanje, dok negativna slika o sebi onemogućuje primjereno ponašanje. Djeca s pozitivnom slikom o sebi slijede načelu MOGU:

  • spremni su surađivati,
  • spremni su dijeliti s drugima,
  • primaju savjete bez osjećaja krivice,
  • zadovoljni su samim sobom,
  • imaju snažnu želju za dosezanjem uspjeha.

Specijalno-pedagoški rad u školi

Rad specijalnog pedagoga u školi uključuje provedbu dodatne stručne pomoći djetetu s posebnim potrebama. To se najčešće odvija individualno, a može i u manjoj skupini. Pri svojem radu sudjeluje s roditeljima, učiteljima i drugim stručnim suradnicima. Često savjetuje učiteljima u vezi s provedbom adaptacija u procesu poučavanja, daje i prima dodatne informacije o djetetu. Savjetuje roditeljima pri radu s djecom kod kuće.

Kada specijalni pedagog primi dijete u tretman, najprije ga mora dobro upoznati. Pri tom je od izuzetne važnosti osjećaj sigurnosti i pripadanja koji specijalni pedagog daje djetetu. Pritom se može razviti i dublji odnos koji je od izuzetne važnosti za daljnji rad. Izvođači dodatne stručne pomoći djetetu često postajemo osobe od povjerenja, njegovi slušatelji i prijatelji. Kada se između djeteta i specijalnog pedagoga uspostavi veza, izvođač može otkriti kako se odvijaju mentalni procesi i procesi učenja učenika. Pri tom mora utvrditi njegove nedostatke, te u kojoj mjeri ti nedostaci utječu na usvajanje znanja. A poglavito mora prepoznati jaka područja djeteta i o njima voditi računa u planiranju rada s djetetom.To znači da se mora jasno odrediti kako će se ta jaka područja razvijati, kako će se krijepiti i uključivati u proces poučavanja.

Praktični primjer

Opisat ću primjer rada s djevojčicom koja pohađa redovnu školu. Djevojčica ima dijagnosticiranu progresivnu bolest koja utječe na ravnotežu i hodanje. Zajedno surađujemo već više godina pa se je između nas uspostavio dublji odnos. Djevojčicu sam tijekom godina vrlo dobro upoznala. Poznajem njezine razvojne osobine, poteškoće, njezino obiteljsko okruženje, ali, što je najvažnije, i njezina jaka područja koja su tijekom naših sati od vrlo velike važnosti. Djevojčica sporije usvaja školsko znanja, ali u tome se trudi pa je i uspješna. Poteškoće ima na području grube i fine motorike, pisanje je sporije. Puno vježbi provodimo na području motorike i kretanja, propriocepcije i vidno-motoričke koordinacije. Na području čitanja nešto je sporija, ali je njezino razumijevanje čitanja primjereno razvijeno.

Već u samom početku utvrdila sam kako djevojčica ima vrlo bogatu riznicu riječi. Često na zanimljiv način odgovara na svakodnevna pitanja, a kod rekapitulacije priče koju je slušala koristi bogat izbor riječi. Jako područje djevojčice je i crtanje. Pokazuje veliki interes za crtanje pomoću različitih pomagala, i u tome je samostalna i uspješna.

Radi poteškoća na području fine i grafomotorike, članovi strukovne grupe smo se s roditeljima dogovorili da djevojčica u satima dodatne stručne pomoći upozna računalo i da se postupno izvježba u računalnom opismenjavanju. Naime, predviđa se da će u višim razredima računalo češće koristiti za zapisivanje nastavnog gradiva i domaćih uradaka. Učenica je za to izuzetno motivirana.

U izradi ciljeva za provođenje dodatne stručne pomoći polazila sam od razvojnih osobna djevojčice, njezinih nedostataka i njezinih jakih područja. Svake sam godine, u početku školske godine, obavila specijalno-pedagoški pregled, i to kako bih utvrdila da li su se tijekom ljetnog školskog odmora pojavile nekakve promjene i eventualni napredak ili smanjenje već usvojenih vještina. Na temelju utvrđenja i jakih područja odredila sam ciljeve za različita područja funkcioniranja. U ovoj školskoj godini zajedno smo si zadale cilj OBLIKOVANJE PRIČE.

Od ideje do objavljivanja priče

Prije početka oblikovanja priče, ja i učenica zajedno smo odredile aktivnosti koje su potrebne za uspješan rad. Ciljeve smo odredile u sljedećem vrsnom redu:

1. Računalno opismenjavanje: prije no što smo se prihvatile izrade priče, učenica se je najprije morala upoznati s računalom. Tijekom sati dodatne stručne pomoći učenica je izvodila različite igre za rukovanje mišem. Nakon što je učenica to usvojila, koncentrirale smo se na tipkovnicu. Vježbama je pokušala razviti orijentaciju na tipkovnici. A nakon toga učile smo djelovanje računalnog programa Word. Učenica je na početku pisala nasumične riječi i rečenice, a nakon toga je često radila prijepis.

2. Priprema ideje i nacrta priče: djevojčica je temeljem vlastitih interesa i želja odredila temu priče. Nakon toga smo popričale o toj temi i napravile nacrt priče. Učenica je pripovijedala priču, a ja sam je zapisivala na list papira. Kada je priča bila završena, više smo je puta pročitale i dopunile.

3. Zapisivanje priče na računalo: učenica je na našim satima postupno prepisivala priču na računalo. Pri tom je samostalno tipkala i vodila računa o računalnom programu Word. Kada je završila zapisivanje priče na računalu, sve je još jednom pročitala i oblikovno uredila. Nakon toga smo zapisani tekst natiskale.

4. Ilustriranje priče: učenica je više sati ilustrirala priču. Priču je pročitala po dijelovima i za svaki dio odredila bitne podatke koje je iskoristila za ilustracije. Crtala je flomasterima i bojicama.

5. Objavljivanje priče u školskom časopisu: na moju želju i želju djevojčice priču su objavili u školskom glasilu.

SLIKA 1aSLIKA 3aSLIKA 2a
Slika 1, 2 i 3: Objavljivanje priče u školskom glasilu

Zaključak

Na praktično sam primjeru željela pokazati da je u radu s djecom od bitne važnosti traženje i razvijanje jakih područja. Unatoč svojoj dijagnozi, nedostacima i osobitostima u razvoju, djevojčica ima jako dobro izražena jaka područja koje u nastavnom procesu i procesu učenja često ne može koristiti odnosno isti ne dolaze do izražaja. Objavljivanjem priče u školskom glasilu djevojčica je doživjela veliki uspjeh, osjećaj sreće i pripadanja, jer su joj prigodom tog uspjeha čestitali i ostali učenici iz njenog razreda i učitelji. Za razvoj pozitivne slike o samom sebe i samopouzdanja vrlo je važno da djeca što češće dožive takve osjećaje. U svojem radu ću i ubuduće pomoć usmjeravati na jačanje jakih područja, čime ću učenicima omogućiti razvoj pozitivne slike o samom sebi i njihovog samopouzdanja.

Literatura

1. Žibert, S. (2011): Vpliv samopodobe na osebnost in učno uspešnost učenca. Ljubljana: EDUCA.

2. http://www.dlib.si/stream/URN:NBN:SI:doc-ZYMJMZ7U/fabb172e-012d-486a-8f6a-2b138fed9c6a/PDF, 9.7.2019.