Tehnike i metode za bolje razmišljanje

Karmen Porenta

Sažetak

Naše odluke, riječi i djela imaju veoma snažan učinak na okoliš. Međutim, moguće je primijetiti da učinak naših misli, neizgovorenih riječi ili emocija može biti veoma snažan – pozitivan u slučaju pozitivnih misli, ali i negativan u slučaju negativnog razmišljanja ili emocija. Misli ne utječu samo na naše tijelo i naše zdravlje, već i na našu okolinu, ljude koje susrećemo i događaje koji nam se događaju. I sama imam brojna osobna iskustva koja mi potvrđuju da moje razmišljanje oblikuje moju budućnost. U članku ću opisati kako promatram i usmjeravam svoje učenike, te koje tehnike koristim u svom radu i nastavi.

Ključne riječi: pozitivne misli, karakter učenika, dobar osjećaj, zahvalnost, tehnike i metode razmišljanja, stav.

Uvod

U posljednje vrijeme sve je više znanstvenih potvrda o utjecaju misli na događaje. Svaki biolog zna da ishod eksperimenta koji provodi na staničnim strukturama ovisi o njegovom raspoloženju. Kvantna fizika danas je najvažnija, ali ujedno i najneobičnija teorija koja opisuje zakone prirode. Mnogi vrhunski fizičari, uključujući i nobelovce, zagovaraju razumijevanje jednadžbi kvantne fizike na način, da samo svijest stvara stvarnost. Dakle, svojom sviješću doslovno stvaramo stvarnost.

Učiteljeva je zadaća prepoznati kako učenici razmišljaju te kakve misli, riječi i postupke izazivaju jedni kod drugih, jer o tome ovisi razredna klima u razredu, uspješnost učenika i njihovo zadovoljstvo. Čak i učenici, koji često na život gledaju kroz ružičaste ili dugine naočale, ponekad izražavaju negativne misli i imaju svoje velike probleme i poteškoće, iako ih odrasli ili profesori ponekad ne primjećuju ili ih ne shvaćaju dovoljno ozbiljno. Čuje li učitelj više puta slične izjave kao što su: „Najgori sam u svom razredu“ ili „Nitko me ne voli“ ili „Nitko se ne želi igrati sa mnom“? U takvom slučaju potrebno je odmah djelovati. Za učenike je učinkovito i zdravo verbalizirati svoje osjećaje i vjerovati starijima ili učitelju.

Učitelj na svakom koraku suočava učenika s pozitivnošću

Mnogo puta i mi kao učitelji kao i sami učenici, trebamo podsjetnik da se uvijek iznova prisjećamo pozitivnog razmišljanja. Na različitim mjestima u učionici možemo objesiti natpise, plakate, letke s pozitivnim porukama ili simbolima. Na primjer: Negativan mislilac vidi problem u svakoj prilici, a pozitivan mislilac vidi priliku u svakom problemu. Jednostavno lijepimo riječi zahvalnost, hvala, dobro raspoloženje, osmijeh, hrabrost i tako dalje. Također možemo zalijepiti motivacijske citate poznatih osoba. I sama sam veliki ljubitelj propovijedanja ovakvih metoda i tehnika, mislim da upravo ovi natpisi meni i mojim studentima ulijevaju snagu stvaranja i kreativnosti. Ono što je najvažnije je da učenici, a s njima i ja, učimo da smo mi ti koji stvaramo smisao u svom životu, mi osmišljavamo svoj život, a ovi natpisi su neizostavni elementi u našoj svakodnevici.

Učitelji i roditelji hvale karakter djeteta odnosno učenika

Možda nismo ni svjesni koliko često kažemo našoj djeci i učenicima: „Joj, kako si lijepa danas“ ili „Baš super izgledaš u toj haljini“. Iako su ti komplimenti, načini pohvale dobrodošli, još je bolje kada nađemo načina da pohvalimo ono što djeca odnosno učenici doista jesu, i to što rade, a ne kako izgledaju. Neka sadržaj ima prednost nad formom.
Znamo li i sami kako se osjećamo kada netko pohvali naše cipele, kuhanje ili dobro obavljen posao? Dobar je osjećaj, zar ne? Ali kako se osjećamo kada nas netko pohvali za nešto što doista jesmo? Kako se osjećamo kada nas netko stvarno vidi? Taj osjećaj je sjajan, zar ne? Tako i moć pohvale djeluje na djecu ili student. Dijete ili učenik koji se osjeća cijenjenim i prihvaćenim od strane majke, oca i učitelja može promijeniti svijet.

Potičemo djetetov odnosno učenikov do zahvalnosti

Učenici se lako i brzo mogu upustiti u igru beskonačnog uspoređivanja. Roditelji i učitelji često čuju komentare poput: “Moj razrednik ima nove role, a ja nemam” ili “Crtež mog razrednika je ljepši od mog”. Budući da se učenje koje stvara (dobru ili lošu) naviku – željeznu košulju – najčešće uči primjerom, djeca su vrlo vjerojatno čula slične razgovore od odraslih koji se natječu i uspoređuju s drugim odraslima. Takve izjave djece ili učenika mogu se preusmjeriti govoreći o zahvalnosti i navodeći primjere zašto svi možemo biti zahvalni u odnosu na određenu situaciju. Na primjer: zahvalan sam što imam svoje stare koturaljke koje su besprijekorne, zahvalan sam i na dobrom prijatelju ili prijateljici iz razreda kojoj od srca poklanjam nove koturaljke, častim prijateljicu iz razreda koja lijepo crta i za to je dobila odličnu ocjenu. Možda mogu i sam nacrtati nešto slično.

Također potičem učenike da vode svoj dnevnik zahvalnosti, ili još bolje motivacijski dnevnik pod nazivom Sanjaj velike snove, u kojem će osim zahvalnosti moći spoznati koliko je njihov rad važan, koliko su jedinstveni i nezamjenjivi svijetu. Dnevnik im također pomaže u verbalnom izražavanju, zapisivanju, izgradnji mašte, čime proširuju svoj vokabular, razmišljanje i na kraju, ali ne manje važno, pogled na svijet.

Zaključak

Kao učiteljica i edukatorica razredne nastave, veliku pozornost posvećujem metodama i tehnikama koje pomažu meni i mojim učenicima da razvijemo pozitivan način razmišljanja. Ovo je moja redovita dnevna praksa. Mišljenja sam da na taj način učenici mogu biti puno uspješniji u svom radu i učenju, jer su u suprotnom destruktivni prema sebi i svojoj okolini. Često koristim tehnike ili metode kao što su:

• Kad primijetim da se učenik stavlja u ulogu žrtve i govori si da ne zna, da ne može, da je to nemoguće, ja ga saslušam i počnem s njim igrati igru, tj. trebao bi završiti rečenicu, nastaviti s riječju ali, na primjer: Ne, znam, ali mogu naučiti jer sam pametan učenik. Veliku pažnju posvećujem tom  da te negativne fraze učenicima ne postanu navika jer vrlo brzo mogu postati svakodnevni izgovori. Lakše je ne raditi ništa nego uopće nešto učiniti.
• Kada primijetim da je učenik grub prema razredniku, dam mu zadatak da odvoji malo vremena i razmisli kakve posljedice mogu imati njegove riječi i postupci, a zatim mu dam list papira na koji mora napisati svoje misli i kako će se, naravno, popraviti napravljena i prouzročena šteta.
• Uvijek koristim dvosmjernu komunikaciju, jer komunikacija je ključ dobrog odnosa. Učenika uvijek vodim u dijalog koji se sastoji od pitanja i odgovora. Vodim i usmjeravam učenike da i oni meni postavljaju pitanja, bilo o tekućim tvarima ili o svakodnevnim događajima.

Literatura

1. Trojar T. (2020). Preprosti načini, da postane pozitivno razmišljanje vasa navada. monotro.si.https://www.monotro.si/preprosti-nacini-da-postane-pozitivno-misljenje-vasa-navada/
2. Norman V., P. (2015). Moč pozitivnega mišljenja. Celje: Celjska Mohorjeva družba.
3. Vidiš A. (29. 1. 2017). Kako otroka učim pozitivnega razmišljanja. Alenkavindis.si. http://www.alenkavindis.si/kako-otroka-ucim-pozitivnega-razmisljanja/
4. Štrukelj A. (1. 10. 2020). 9 načinov, kako otroke naučiti pozitivnega, naprednega in produktivnega mišljenja.sanjajvelikesanje.si. https://www.sanjajvelikesanje.si/9-nacinov-kako-otroke-nauciti-pozitivnega-naprednega-in-produktivnega-misljenja/

Poremećaji ponašanja učenika

Karmen Porenta

Sažetak

Čini se da je posljednjih godina sve više učenika u osnovnim školama s dijagnosticiranim problemima i poremećajima u ponašanju, a i današnji način života sa sobom donosi vrlo nemirnu, hiperaktivnu djecu s poremećajem pažnje i otežanom koncentracijom kod učenja. Sve više učenika treba pomoć školskih savjetnika i pomoć kod učenju kod kuće. Učenici su sve manje samostalni u radu i učenju.

Ključne riječi: emocionalni razvoj, ponašanje, učenik, nemir, poremećaji pažnje, koncentracija, hiperaktivnost.

Uvod

Emocionalni razvoj učenika prvenstveno započinje i razvija se njegovim iskustvima u krugu obitelji, gdje se najprije susreće s ugodom i neugodom, ugodnim i neugodnim emocionalnim stanjima. Tu se razvija i njegovo ponašanje. Ponašanje je nasljeđe njegovih prošlih sjećanja. Uči oponašanjem.

Emocionalni poremećaji i poremećaji ponašanja mogu se pojaviti odvojeno, ali najčešće su spojeni u jedan zajednički sindrom poremećaja. To je invaliditet karakteriziran emocionalnim i ponašajnim reakcijama koje se toliko razlikuju od prihvaćenih normi da nepovoljno utječu na akademska postignuća.

Poremećaji ponašanja učenika svrstavaju se u sljedeće skupine:

1. Opća uznemirenost učenika – poremećaji pažnje i koncentracije.

2. Postojani i često ponavljani obrasci ponašanja učenika koji značajno prelaze granicu prihvatljivog, a to je:

• ograničeni na krug obitelji: agresivno, prkosno i destruktivno ponašanje u krugu obitelji, dok se u široj društvenoj sredini ponašaju potpuno primjereno;
• nesocijalizirani: nesposobnost uspostavljanja primjerenih odnosa s vršnjacima i ljudima općenito, izolirani su i nepopularni, često su svadljivi ili čak nasilni;
• socijalizirani poremećaj ponašanja: uspostavljaju primjerene međuljudske odnose, samo se u određenim okolnostima ponašaju agresivno i destruktivno;
• prkosno ponašanje: takvi su učenici vrlo uzbudljivi i prgavi, često se svađaju s odraslima, odbijaju pravila i ograničenja, svjesno zadirkuju i izazivaju druge. Krivnju i pogreške pripisuju isključivo drugima, teško im je suosjećati s emocijama drugih.

3. Mješoviti emocionalni poremećaji i poremećaji ponašanja – karakteriziraju ih strah i tjeskoba te izbjegavanje neizvjesnosti:

• razvod ili separacijska anksioznost (učenik se pretjerano boji i odbija svako odvajanje od najbližih, koji mu pružaju sigurnost, pa je u nepovoljnom položaju na području socijalizacije);
• fobična anksioznost (panični strah od predmeta, životinje, situacije…);
• socijalna anksioznost (učenik je stalno zabrinut, nepovjerljiv, vidi samo mogućnost loših ishoda i nepovoljnih posljedica).

Poremećaj pažnje ili hiperaktivnost

Hiperaktivnost spada u skupinu poremećaja ponašanja i emocionalnih poremećaja koji obično počinju u ranom djetinjstvu ili adolescenciji. Karakterizira ga nedostatak ustrajnosti u aktivnostima koje zahtijevaju mentalni angažman, sklonost mijenjanju različitih aktivnosti te neorganizirana, loše usmjerena i pretjerana aktivnost. Učenici s ovim poremećajem često su impulzivni, skloni nezgodama i često se nalaze u disciplinskim sukobima zbog nepromišljenog kršenja pravila. Manje su popularni među svojim vršnjacima i mogu se izolirati.
Poremećaj se često označava skraćenicom ADHD (attention deficit hyperactivity disorder) ili poremećaj pažnje i hiperaktivnost.

Razlikujemo tri tipa učenika koji imaju ovaj poremećaj:

1.) Učenik koji ima samo problema s koncentracijom – obilježava ga nepažnja. Znakovi nepažnje su:

• ne obraća dovoljno pažnje na detalje, griješi u školskom radu;
• teško održava pažnju tijekom vođenih zadataka ili igara;
• daje osjećaj kao da nas ne sluša, iako mu se obraćamo;
• ne pridržava se uputa, ne izvršava zadatke i poslove;
• ima problema s organizacijom u obavljanju zadataka i drugih aktivnosti;
• često odbija zadatke koji zahtijevaju mentalni napor;
• često gubi stvari (igračke, školski pribor, papuče…);
• vanjski čimbenici ga brzo uznemire;
• često zaboravlja na svoje obveze.

2.) Učenik koji je nemiran odnosno hiperaktivan. Znakovi koji se javljaju kod učenika su:

• često zamahuje rukama ili nogama i vrpolji se na stolici;
• često ustaje sa sjedala i hoda po prostoriji, iako se očekuje sjedenje;
• uporno trčanje ili penjanje u neprikladnim situacijama;
• teško se tiho bavi igrom i drugim aktivnostima;
• pretjerano priča.

3.) Učenik koji je impulzivan. Znakovi impulzivnosti kod učenika su:

• često odgovara prije nego što u potpunosti čuje pitanje;
• teško čeka na red;
• često ometa vršnjake ili se miješa, upada u igru i govor.

Čisti tipovi se rijetko nalaze. Učenici često imaju znakove iz sve tri ili barem dvije skupine, a za postavljanje dijagnoze znakovi moraju biti prisutni kod učenika dulje od šest mjeseci i to u najmanje dvije ili tri situacije (npr. škola, dom, društvene situacije).

Kako učitelj pomaže učeniku s problemima u ponašanju:

• Učitelj mora prihvatiti učenika onakvim kakav jest i ispravno protumačiti njegove probleme.
• Učitelj prvo analizira stanje obiteljske situacije, djeteta, njegove okoline i škole.
• Učitelj obavještava školskog savjetnika o problemu.
• Savjetnik provodi dijagnostiku i specifične korekcijske tehnike, radi s roditeljima.
• Radnici škole moraju učenicima osigurati sigurno i prijateljsko okruženje u kojem će se osjećati prihvaćeno i voljeno.
• Moraju otkriti uzrok djetetovih problema.
• Učitelji i savjetnici samo pitaju dijete što je u danom trenutku sposobno postići.
• Djelatnici škole pripremaju individualizirani program.

Zaključak

Učitelji uvelike utječemo na živote svojih učenika. Velik broj učenika priželjkuje naše talente i našu pomoć. Nedisciplinirani učenici, s druge strane, silno žele našu podršku i pažnju, a da bi u tome uspjeli, ma koliko se grozno ponašali na satu, to su djeca s emocionalnim problemima i problemima u ponašanju koja kronično izrazito neprimjereno reagiraju na okolinu. Utjecaj okoline dodatno potiče takvo ponašanje, pa i reakcije same okoline postaju nestrpljive i odbojne. Učenici žele biti dobri ako to znaju i mogu. U tome im možemo pomoći mi učitelji. Ako to ne možemo postići sami, potražimo stručnu pomoć.

Literatura

1. Motnje vedenja in čustvovanja. (30. 9. 2020). scvsi.splet.arnes.si. http://scvsi.splet.arnes.si/files/2017/11/Zlo%C5%BEenka-motnje-vedenja-.pdf
2. Učenci s čustvenimi in/ali vedenjskimi motnjami. (2022). Ossentilj.si. https://www.ossentilj.si/uccustvedenmotna/
3. Žagar, D. (2012). Drugačni učenci. Ljubljana: Filozofska fakulteta.