Tabu teme za djecu u predškolskoj dobi

Kako komunicirati s djecom u predškolskoj dobi

barbaraKR

Barbara Kunc Rašetarević

Sažetak

Je li istina da u današnje vrijeme ne treba ništa skrivati ​​od djece? Je li istina da ne smije biti tabu tema i da djeci treba prezentirati sve što ih zanima?

Dugo sam razmišljala o tabuima i djeci. Mogu li tako dostupne informacije štetiti djetetu i njegovom razvoju? Djeca postavljaju puno pitanja. Zašto, kako, gdje? Tijekom godina ova pitanja postaju sve kompliciranija, a odrasli u tome imaju vrlo važnu zadaću, jer moraju djecu upoznati s temama koje bi mogle biti tabu, a pritom voditi računa i o djetetovom razvoju.

Ključne riječi: predškolska djeca, tabu, dostupnost informacija.

Uvod

Djeca su prirodno znatiželjna i vrlo motivirana za istraživanje svijeta koji ih okružuje. Žele učiti o svemu što ih zanima, ali o nekim područjima još uvijek su tabu. Djeca su premala da bi se s njima bavila. Teme koje su odraslima možda sasvim normalne, djeci mogu biti potpuno nepoznate i za njih predstavljaju tabu.

Tabu teme mogu utjecati na djecu predškolske dobi na nekoliko načina. Oni mogu imati koristi ako su im informacije o njima dostupne na pravi način jer će tako lakše razumjeti što se događa u svijetu oko njih.

No, također im mogu izazvati strah ako dožive situaciju u kojoj moraju komunicirati o nekoj tabu temi, a s njom prije nisu imali doticaja.

Tabu

Tabu teme su vrlo različite, od seksualnosti, smrti, do bolesti. Sve ove teme mogu biti stresne za djecu, ali te su stvari dio naših života, pa je važno o njima razgovarati. Odrasli – roditelji i odgajatelji imaju u tome vrlo važnu ulogu te moramo osigurati otvorenu komunikaciju s djecom. Vrlo je važno da se te informacije prenose na način da ne štete djetetu.

Informacije koje su tako lako dostupne svima u današnjem svijetu mogu imati značajan utjecaj na djecu. Do informacija mogu dolaziti na različite načine, pa moraju odrasli biti vrlo oprezni s tim jer i kod djeteta mogu izazvati strahove i brige. Djeca bi trebala npr. predstaviti smrt voljene osobe kao nešto što se događa, iako je teško. Moramo ih osvijestiti da se ljudi ne vraćaju, da je to dio života.

Neki psiholozi smatraju da djeci treba prezentirati sve što požele, dok je u isto vrijeme zadatak odraslih sakriti određene teme od njih. Stručnjaci imaju različita mišljenja o tabu temama:

„Tabu teme sastavni su dio naših života i često nas mogu dovesti u neugodan osjećaj ili nedoumicu, jer nismo sasvim sigurni hoćemo li ih prvo sami znati prihvatiti, a potom i drugima na pravi način prenijeti.

Ovo posljednje posebno je težak zadatak u predškolskom razdoblju, jer djeca nemaju ni iskustva ni razumijevanja da mogu bez straha prihvatiti određene sadržaje, razumjeti ih i na njih primjereno reagirati. No, tabu teme u predškolskom razdoblju ne možemo u potpunosti izbjeći i možda je tako i ispravno. Pazimo samo da biramo takve tabu teme koje proizlaze iz pitanja i interesa djece, a koje su ujedno prisutne u području njihova neposrednog razvoja. Svoja razmišljanja i mišljenja o pojedinim temama trebamo iznijeti na djeci razumljiv i pojednostavljen način, a skup informacija treba zadovoljiti samo djetetovu temeljnu znatiželju.“, Polona Marolt, sveuč. dipl. ped.

Razgovarala sam sa savjetnicom koja radi u osnovnoj školi. Njezino mišljenje: “Vjerujem da se s djecom može razgovarati o svim temama, ali primjerenim jezikom i s pravom količinom detalja.” Nakon odgovarajuće povratne informacije, dijete se obično smiri i odgovorom djeluje umireno. No, smatram da je potreban oprez da su teme izvor interesa djece, a ne aktualni trendovi. Djeca tek grade svoja uvjerenja i važno je da stječu informacije temeljene na dokazanim teorijama i praksama. Inače, možemo stvarno utjecati na njihov razvoj itd.”

„Mislim da zbog „nezrelosti“ mozak predškolske djece nije u stanju razviti isto razumijevanje kao mozak zdrave odrasle osobe. Stoga je ključan sadržaj i način na koji odgovaramo na djetetovo pitanje. Važna je regulacija dječjih emocionalnih reakcija. Dakle, ako odgajatelj može moderirati i ponuditi umirujuće odgovore od svih u grupi, ne vidim prepreku. U radu s klijentima primjećujem vidljive posljedice nereguliranih emocija u odnosu na sadržaje koji nadilaze djetetovo razumijevanje i najčešće se izražavaju kao strah, tjeskoba, napadaji panike…”, Psihoterapija Vilin.

Vidjela sam i da je istraživanje provedeno na Sveučilištu u Oxfordu („Oxfordska studija o tjelesnoj aktivnosti i zdravlju“) pokazalo da djeca kojoj ništa nije skriveno gube smisao za maštu.

Zaključak

Tabu teme važan su dio života i zadatak je odraslih da s djecom razgovaraju što otvorenije. Dostupnost informacija u današnje vrijeme može biti korisna, ali odrasli moraju osigurati da djeca pristupaju informacijama primjerenim dobi.

Zadatak je i odgajatelja da u svoj rad nastoje uključiti tabu teme, a pritom voditi računa o razvoju djece. Odgajatelji moraju poticati djecu koja žive u ranjivom okruženju da govore o sebi. Zadaća odgajatelja nije ostaviti dijete neodgovorenim pitanjima, već mu uvijek pokazati da mu je stalo do njegovih problema i da će mu uvijek biti spreman pomoći.

LIteratura

  1. Schuster-Brink, C. (1994.), Dječja pitanja ne poznaju tabue, Naklada Kres
  2. Verhnjak, R. (2015), Odnos odgojitelja prema obradi tabu tema u dječjem vrtiću,
  3. Diplomski rad, Pedagoški fakultet Maribor

Igra bez igračaka

barbaraKR

Barbara Kunc Rašetarević

Sažetak

Trebaju li djeca doista najskuplje igračke za igru ​​ili im je dovoljno samo nekoliko bočica, rola od papira i čepovi?

Kroz igru ​​djeca razvijaju i jačaju svoju maštu. Što je uopće mašta? Mašta je slobodna kombinacija misli i ideja koje dijete može stvoriti u potpuno novu ideju na temelju prethodnih iskustava. Time se djetetu otvaraju beskrajne mogućnosti i otkrivanja raznih stvarnih i nerealnih situacija. Mašta je potrebna za sposobnost kritičkog mišljenja, kako kod odraslih tako i kod djece. Kad razmišljamo o mašti, misli nas vode u djetinjstvo ili do djece, pitamo se odakle im ideje, kako ih povezuju u više ili manje smislene priče, kojima ponekad nije vidjeti kraja. Potičimo to kod naše djece, jer iz toga se rađa kreativnost, a iz kreativnosti nove ideje.

Ključne riječi: igra, mašta, prirodni/otpadni materijal.

Uvod

Kvalificirana sam odgojiteljica i svoju misiju obavljam u dječjem vrtiću na selu. Djelujemo u sklopu osnovne škole, imamo jedno odjeljenje vrtića u koje je uključeno 19 djece. Odjel je kombinirani, što znači da su u njemu uključena djeca svih uzrasta, od 1 do 6 godina. Ponekad imam velikih izazova zbog različite dobi djece koja traži puno prilagodbe. Radimo po principu rada KORAK PO KORAK – imamo puno kutaka (likovni, čitalački, obiteljski, didaktički i graditeljski). Djeca se svakodnevno igraju u kutovima i mogu se slobodno kretati između njih, ali moraju sami voditi računa o broju SLIKA 1(koliko djece smije biti u pojedinom kutu). Najmlađa djeca imaju često problema s pridržavanjem ovih pravila, no odgajatelji ih usmjeravamo i pomažemo. Primijetila sam da unatoč živoj igraonici djeca ponekad ne znaju što bi radila i dosadno im je. Odlučila sam se za promjenu i tako smo napravili mjesec bez igračaka.

Dječja igra i mašta

Željela sam da djeca iskušaju svoju kreativnost u suradnji između sebe i prije svega da jačaju i razvijaju svoju maštu. Uklonili smo obiteljski kutak, a u didaktičko-građevnom kutku uklonili smo sve igračke i zamijenili ih prirodnim i otpadnim materijalima (boce, kutije, čepovi, tuljci, školjke, drvene pločice i sl.). Od postojećih kutaka zadržali smo samo kutak za čitanje i likovni. Sav materijal u vrtić su donijela djeca pa smo u projekt uključili i roditelje. Prvi dan, kada su djeca došla u igraonicu, bila su iznenađena i neko su vrijeme samo gledala, ne znajući što učiniti. Trebalo je dosta vremena prije nego što su došli do prve boce i kutije. Ohrabrili su se i počeliSLIKA 2 rukovati prirodnim/otpadnim materijalom. U početku je igra bila jako bučna, tukli su se bocama, bacali ih u zrak, bacali kutije i lonce i ja sam im to dopustila. Pustila sam ih da igraju potpuno slobodno i samo gledala ih. Mališani su ovih dana puno više stvarali i u likovnom kutku – nastao je ogroman broj različitih i zanimljivih proizvoda.

Dani su prolazili, a igra se nastavljala razvijati. Primijetila sam da se djeca međusobno slažu i surađuju. Starija djeca počela su uključivati ​​mlađu djecu u svoju igru.

SLIKA 3SLIKA 4SLIKA 5

Projektom smo ostvarili ciljeve u odjelu, gdje su djeca imala priliku razvijati vještine i načine uspostavljanja, održavanja i uživanja u prijateljskim odnosima s jednim ili više djece (što uključuje rješavanje problema, pregovaranje i dogovaranje, mijenjanje uloga). Shvatili su da su predmeti u svijetu mašte drugačiji nego u prirodi i imaju svojstva koja nemaju u prirodi. Razvijali su mentalne operacije, uključivali se u komunikacijske procese u svakodnevnoj komunikaciji, i dalje i dalje…

Kako stoji u kurikulumu za dječji vrtić, učenje djeteta predškolske dobi temelji se na neposrednoj aktivnosti s predmetima i stjecanju konkretnog iskustva s ljudima i stvarima, promišljanju aktivnosti i stvaranju ideja te stjecanju socijalnog iskustva. Dječja je igra aktivnost koja na najprirodniji način objedinjuje temeljna načela predškolskog odgoja. Ako se dovoljno široko definira u smislu nadilaženja svoje uključenosti u akademski ili razvojni pristup u predškolskom odgoju i obrazovanju, shvaćen je kao način razvoja i učenja djeteta u ranom razdoblju (Kurikulum za vrtiće, 2019.).

Platon – grčki filozof je rekao: “Djetetu je dovoljno da skače, trči, igra se sa svime što mu padne pod ruku.” Nikada u životu neće biti tako prekrasno zaposlen.”

Zaključak

Projektom sam prije svega željela postići da djeca upoznaju da im za igru ​​ne trebaju najbolje i najskuplje igračke. Malo otpadnih i prirodnih materijala dovoljno je za kvalitetnu igru. Dijete koje će koristiti otpad od prirodnog materijala, naučit će kako se i otpad može dobro iskoristiti. Njegova će igra biti kreativna – i bila je. Primijetio sam da djeca mogu poboljšati svoju igru ​​ako im je materijal dovoljno dugo dostupan, jer moraju njime baratati i upoznavati njegova svojstva. Međusobno su raspravljali o idejama, kao što sam već spomenuo, a time su jačali i svoje socijalne vještine. Oduševila me dječja kreativnost i njihova igra.

Dječja igra je aktivnost koja se odvija prema unutarnjoj motivaciji djeteta. Bez nje ne bi bilo sretnog djetinjstva. Dijete ima pravo na igru. Djeca se ne igraju s namjerom da razviju svoje vještine ili da naprave neki proizvod trajne vrijednosti. Igraju se radi zadovoljenja unutarnje potrebe (Toličič, 1981., str. 9).

Literatura

  1. Lončar, T. (2020), Domišljija odkriva tvojo igrivost, Samostalno izdavanje
  2. Ministarstvo prosvjete i športa (2019), Kurikulum za vrtce: Predšolska vzgoja v vrtcih, Ministarstvo prosvjete i športa i Zavod za školstvo Republike Slovenije
  3. Psihoterapija Konsulta, 2017. Preuzeto sa: http://www.psihoterapija-konsulta.si/clanki/odrasli/zakaj-je-domisljija-tako-pomembna