„Internet je za mene beskrajna avantura“

Dan sigurnog interneta u OŠ Veliki Bukovec

Uvod

Što prvo pomislite kad čujete riječ internet? Kako je to „šareni svijet“ pun različitih i korisnih informacija? Vjerujem da rijetko tko ili gotovo nitko prvo ne pomisli na opasnosti koje prijete na njemu. Pogotovo ne djeca.
Kako bismo otkrili što internet predstavlja upravo djeci, učenici 6. razreda OŠ Veliki Bukovec dobili su zadatak napisati sastavak pod naslovom „Što je za mene internet?“. Iz mnoštva zanimljivih razmišljanja izdvajamo sljedeća dva:

„Za mene je internet sreća. Ne bih bio sretan da nemam pristup stranici Net.hr ili da nemam pristup stranici Facebook.com.“,

„Internet je za mene beskrajna avantura na koju se može doći jednim klikom na ikonu u obliku slova „e“ .

Pismeni su radovi pokazali da su današnji učenici emocionalno vezani uz internet i on je za njih virtualni prijatelj koji im pomaže u pronalaženju informacija (slika, animacija, filmova, glazbe, igara), u komuniciranju i druženju s prijateljima.

Uloga učitelja

Kako učitelji i odrasli mogu doprinijeti da djeca shvate pravo značenje interneta? Ključna riječ je obrazovanje, istinita i pravovremena informacija bilo od roditelja, bilo od učitelja ili prijatelja.
Ne samo u veljači uz Dan sigurnog interneta, već kontinuirano tijekom cijele godine učenike treba poučavati o pozitivnim i negativnim stranama interneta te kako svojim odgovornim ponašanjem mogu izbjeći neugodnosti i zaštiti se od zloupotreba.
Ovaj smo put za to izdvojili po jedan školski sat za svaki razred razgovarajući o temama sigurnosti na internetu.

Nastavni sadržaji o sigurnosti na internetu

Učenici 4. i 5. razreda čitali su i rješavali zadatke u interaktivnim pričama na stranicama sigurnost.tvz.hr, a zatim smo zajednički raspravljali o događajima iz priča. Nakon priča pogledali su i sadržaje u Priručniku o sigurnosti na istim stranicama.

Odlično su reagirali na razgovor i svojim primjerima, idejama i mišljenjima pokazali da znaju prepoznati dobro od lošeg, ali i da znaju za osnovne opasnosti kao što su hakeri, virusi, pedofili. U radioničkom su dijelu sata izradili plakate o temama:

• Pravila ponašanja na internetu,
• Virusi,
• Prava djece na internetu,
• Prijetnje na internetu.

Plakate smo izvjesili u školskim hodnicima kao podsjetnike i obrazovne materijale za akciju „Sigurniji internet za djecu“.

 

U osmim razredima provedena je anonimna anketa u kojoj je sudjelovalo 42 učenika.

 

Cilj ankete bilo je saznati:

• koje stranice se najčešće posjećuju,
• trebaju li ih roditelji kontrolirati,
• što znaju o sigurnosti djece na internetu,
• ponašaju li se odgovorno,
• jesu li upoznati s opasnostima koje im prijete,
• što znaju o pojmovima hoax i phishing.

Ustanovilo se da učenici internet najčešće koriste u zabavne svrhe kao što je dopisivanje s prijateljima, igranje igrica, slušanje pjesama, gledanje videoisječaka, pregledavanje fotografija. Samo četvero je učenika napisalo da internet koriste za „skidanje“ materijala za školu. Najposjećenije stranice su Facebook, Youtube, Games At Miniclip i Blog.hr.

Na pitanje smatraju li da ih roditelji trebaju kontrolirati, većina učenika je odgovorila ne jer smatraju da znaju koje su stranice primjerene za njihovu dob i kako se treba ponašati te da su sami odgovorni za svoje postupke. Tri učenika su napisala da roditelji trebaju kontrolirati svoju djecu samo da vide što rade i upozore ih na opasnosti.

Sigurnost kao pojam definirali su: nedavanjem osobnih podataka (adrese, broja mobitela, podataka o svojim roditeljima, podataka o školi koju polaze) te „ne dopisivanjem“ s nepoznatim osobama.

Na pitanje ponašaju li se odgovorno, primjereno i sigurno, učenici su odgovorili pozitivno jer se ne dopisuju s nepoznatim osobama, ne daju osobne podatke, ne stavljaju neprimjerene fotografije i ne posjećuju stranice sumnjivog sadržaja.

Za opasnosti koje im prijete, većina je odgovorila da su to pedofili, hakeri i virusi.

Na pitanje što za njih znači rečenica „Jednom objavljeno – na internetu može ostati zauvijek!“, učenici su odgovorili da ako stavimo tekst, fotografiju ili videoisječak na internet, to može postati dostupno svima zauvijek, a nikad se ne zna kakve osobe postoje i što mogu učiniti s tim.

Zanimljivo je da učenici do ispunjavanja ankete nikad nisu ni čuli za pojam hoax ili phishing, a kamoli odgovorili na pitanje što je to. Tu se vidi problem nedovoljnog obrazovanja učenika jer bi ih trebalo uputiti i usmjeriti na stranice s korisnim sadržajima i objasniti moguće posljedice neprihvatljivog ponašanja. Ipak, donekle smo zadovoljni rezultatom ankete jer su učenici pokazali da razmišljaju o internetu kao o djelomično pouzdanom i nesigurnom mediju.
Anketa je pokazala i problem nedovoljnog obrazovanja roditelja o opasnostima na internetu ili radu na računalu. Dio roditelja ni ne zna provjeriti svoje dijete jer oni sami ne koriste računalo („Mama i da hoće, ne zna pogledati što sam radio na računalu“.), ali poneki roditelji nisu ni svjesni opasnosti koje prijete njihovoj djeci.

Samo razgovorom i uzajamnim povjerenjem roditelj – dijete, učitelj – učenik možemo korištenje interneta učiniti sigurnijim.