Priča, skeč i savjeti mudrica

Ivanka Kranjčević-Orešković

Ove godine odlučila sam u akciju Sigurniji internet za djecu uključiti što više učenika iz cijele škole. Stariji učenici već su dovoljno upoznati s raznim zamkama na mreži o čemu često slušaju pa su, nakon dobivenih informacija o akciji, trebali izraditi panoe na temu „To je više od igre, to je tvoj život“. Panoi su 8. veljače ujutro osvanuli u školskom holu gdje će ostati cijeli mjesec.

Većina izrađenih panoa za temu je imala Facebook, što najbolje govori o tome čime su učenici najviše zaokupljeni na mreži i gdje se pojavljuju problemi sigurnosti.

---

U prvi razred gimnazije došla sam s nekoliko pripremljenih priloga koje smo pogledali i komentirali. Izdvajam dva zanimljivija.

1. Ispričala sam priču o Simoni preuzetu s portala http://www.safe.si. Simonu su razredni kolege počeli zlostavljati na popularnom forumu. Odlučila je da ne će reći nastavnici, a roditelje to ionako ne zanima.
   Jedna učenica se odmah nadovezala i rekla: „Dobro je postupila, ionako će to jednog dana prestati“. Druga je odmah uskočila: „Ma, što ne treba reći, ja bih pokrenula sve oko sebe kad bi mi se to dogodilo“. To je, naravno, pokrenulo cijelu raspravu iz koje smo izvukli zaključak da nasilje ne treba trpjeti, već se treba obratiti starijima.
   Priča o Simoni može se naći na sljedećoj stranici.
2. Započela sam priču o objavljivanju fotografija na Facebooku i upitala tko može gledati njihove fotografije. „Prijatelji“, odgovorili su. „A koliko imate prijatelja?“ Počeli su pljuštati odgovori: „300, 500, 600… 1200!“ „1200?“ upitala sam. „A znaš li tko su svi ti tvoji prijatelji?“ „Neke znam, većinu ne.“
   Sljedećih dana uslijedila je revizija prijatelja i šok: „Pa tko su svi ti ljudi koji gledaju što ja radim i koji gledaju moje slike?”. Kad je prije tri godine učenica otvorila profil, bilo je „fora“ imati što više prijatelja, bez razmišljanja tko se sve tu krije i kakve su mu namjere.

Zaključila sam da su im ovakvi razgovori i razne situacije s kojima se susreću na mreži – interesantni, da žele o tome raspravljati i da su dosta spontani u razgovoru. Za domaću zadaću trebali su pronaći razne materijale o rizičnom/sigurnom ponašanju, savjete, novinske natpise ili opisati neka svoja dobra/loša iskustva, iznijeti svoje preporuke sigurnosti i poslati mi materijale e-poštom.

Bila sam vrlo zadovoljna pronađenim materijalima te se rodila ideja da sve to pokažemo svim učenicima u školi, da na naš sat sigurnijeg interneta pozovemo roditelje i nastavnike. Najavili smo događaj i na lokalnom radiju koji nas je pratio tijekom akcije.

Pregledali smo prikupljeni materijal, izdvojili zanimljivije dijelove, posložili savjete, videoisječke i osmislili scenarij. Učenici su spontano osmislili i skeč o tome kako bi u stvarnom životu izgledalo da se prijateljstva sklapaju poput onih na Facebooku i u tome su istinski uživali! Bila sam oduševljena njihovim sudjelovanjem u stvaranju zamišljenog.

Program je bio koncipiran tako da se pokaže videoisječak ili pročita neka nepoželjna situacija, nakon čega su dvije „mudrice“ savjetovale kako bi se trebalo ponašati u takvim situacijama. Našlo se tu i osobno iskustvo spomenute djevojke s velikim brojem prijatelja i još jedne kojoj su provalili na Facebook, iako je „lozinku sačuvala samo za sebe“.

Obuhvaćena su područja:

• Cyberbulling
• Pazi s kim razgovaraš
• Tajnost podataka
• Objava fotografija i osobnih podataka
• Krađa identiteta
• Prijatelji na Facebooku
• Phishing

---

Izdvajam dio vezan za cyberbulling:

• Učenica čita priču o Ani preuzetu sa stranice
• Prikazuje se videoisječak o cyberbullingu

• Učenici navode novinske naslove o cyberbullingu

„Mudrice“ čitaju savjete:

• Ovo su samo neki od velikog broja primjera cyberbullinga, novog oblika vršnjačkog zlostavljanja koje se nezaustavljivo širi razvojem novih tehnologija.
• Djeca i mladi koji imaju iskustvo ugnjetavanja, maltretiranja, izrugivanja, prijetnji ili drugih oblika nasilja od svojih vršnjaka preko mobitela ili interneta, osjećaju se potištenima, usamljenima i neshvaćenima.
• Neki takva ponašanja ne prepoznaju kao oblik ružnog nasilničkog ponašanja drugih, nego kao kritiku koju nisu zaslužili ili se pak boje da odrasli u njihovoj okolini neće takvo ponašanje smatrati zlostavljanjem.
• Na taj način aktivnosti, koje su prije bile ugodne i zabavne, postaju izvor tjeskobe i straha.
• Ne sudjelujte u tome! Sutra se isto može dogoditi i vama!
• Ako ste žrtva takvog nasilja, nemojte šutjeti o tome. Ne možete promijeniti nasilnika, ali recite roditelju, nastavniku ili nekoj odrasloj osobi u koju imate povjerenja. Oni će znati što učiniti. Nastavite govoriti dok netko nešto ne poduzme.
• Niste vi krivi što vas vrijeđaju, zlostavljaju, omalovažavaju!

Prikazuje se videoisječak Prekini lanac.

Budući su bili pozvani i roditelji, učenici su pronašli i 11 savjeta za njih na ovoj adresi.

Na kraju je jedna učenica pročitala svoj esej pod nazivom Internet – obveza ili način života?. Posljednji odlomak je bio prekrasan zaključak naše priče:

„Kako zauzeti ispravan stav ako su argumenti podijeljeni? Hm, potrebno nam je subjektivno mišljenje, a za njega životno iskustvo. Zato ne tražite od naše generacije da ne griješi. Vodite nas glavnim savjetima, upozoravajte na najveće nevolje, a one sitne prepustite da sami otkrijemo. Mudrost traži iskustvo, iskustvo se stvara na sitnim pogreškama.“

Iako sam bila puna entuzijazma kad smo započeli akciju, prije samog programa postala sam skeptična jer se jedan takav obrazovni sadržaj prvi put održavao javno, pred svim učenicima. Međutim, mojem strahu nije bilo mjesta, program je izuzetno dobro prihvaćen. Rijetko bi koji „frajerčić“ promrsio: „Mo´š mislit kako će roditelji gledati što ja radim!“ ili „Baš ću roditeljima dati lozinku!“.

Bila sam presretna kad mi je jedan roditelj po završetku programa prišao i rekao: „Ovo ste prekrasno složili“ i kad su roditelji u manjim grupama ostali komentirati pojedine dijelove prikazanog. Drugi, vrlo važan cilj ove akcije je i obrazovanje roditelja. Predavanje za roditelje održat ću na Vijeću roditelja i roditeljskim sastancima učenika prvih razreda.

U razgovoru s nekim učenicima nakon predavanja saznala sam kako je bilo zanimljivo i da su s nestrpljenjem očekivali što će biti sljedeće.

Zaključak

Akcija u školi je uspjela jer su se učenici obraćali učenicima, govorili im o svojim iskustvima i to se prihvatilo drugačije, nego kada to kažu nastavnici ili roditelji.

Učenike možda ponekad podcjenjujemo – treba ih pustiti da sami istražuju, predlažu, uvažavati ih i voditi u realizaciji njihovih zamisli.

Učenici koji su sve osmislili uistinu su uživali i bili svjesni da rade nešto važno za sve. Posebno su bili ponosni kad se članak o našem obrazovnom satu našao u Novom listu s njihovom fotografijom i kad je sljedećeg dana na lokalnom radiju objavljen cjelovit prilog o akciji općenito, s posebnim naglaskom na ono što smo mi napravili.