bez granica i predrasuda
Nataša Ljubić Klemše
Prošle sam školske godine „probila led“ i započela s provođenjem videokonferencija i odmah se „zarazila“; znala sam da je to mene! Moji su učenici tada pohađali 1. razred. Susret s novim tehnologijama nije im bio nov s obzirom da od prvog nastavnog dana svakodnevno koristimo obrazovne tehnologije u nastavi i izvannastavnim aktivnostima. 
Održali smo Skype videokonferenciju s učenicima 2. razreda OŠ Ivane Brlić-Mažuranić Ogulin, na temu mog zavičaja. Bili smo oduševljeni načinom na koji smo uživo razgovarali s učenicima i međusobnim izlaganjima i pričama učenika koji su sa žarom govorili o ljepotama svojeg zavičaja. Već su tada moji učenici upoznali zakonitosti provođenja videokonferencija; dobra priprema učenika i učiteljica te vrsno dogovoren i razrađen hodogram uvjeti su realizacije svake videokonferencije.
Početkom ove školske godine na Vijeću učenika moje škole dat je prijedlog o održavanju međunarodnih videokonferencija. Odmah me moja pedagoginja uključila u realizaciju ideje. Na Facebook grupi Videoconference ubrzo sam „upoznala“ profesoricu engleskog jezika iz Derbenta, države Dagestan u Ruskoj Federaciji, profesoricu Dianu Feras. Brzo smo dogovorile provođenje naše prve međunarodne videokonferencije. U školskom timu za provođenje videokonferencija je predsjednik Vijeća učenika i njegovi pomagači, pedagoginja, učiteljica engleskog jezika i ja.
a školski tim Gymnasium No 1 iz Derbenta predstavljali su učenici 1. razreda gimnazije, godišnjaci naših osmaša i profesorica Diana.
Tema naše prve međunarodne videokonferencije bila je odijevanje. Učenici obiju škola predstavili su prezentacijom svoju državu, svoj grad i svoju školu. Saznali smo gdje je smješten Dagestan, da je glavni grad Makhachkala, da je Derbent najstariji od deset gradova u Dagestanu (oko 5000 godina), da imaju preko 1000 sela, da je Dagestan republika Ruske Federacije, da je njihov službeni jezik ruski, ali da u državi govore još 12 drugih jezika te saznali i vidjeli zašto ih nazivaju i muzejom na otvorenom. Naši su učenici predstavili našu Hrvatsku i prikazali samo neke od prirodnih ljepota naše države. Prezentacijom u Preziju predstavili su grad Bjelovar, njegove ljepote te našu školu. Nakon toga su pričali o kodeksu odijevanja u školama, koje su sličnosti i koje razlike. Niti jedni nemaju službenu odjeću (uniforme) u školama, ali zato imaju određene preporuke i pravila. Zanimljivo je kako su učenici naše škole predstavili tri bitno drugačija glazbena i odjevna stila: emo, rap i hipster. Učenici predstavnici ovih stilova pričali su o problemima s kojima se u školi susreću s obzirom na takvo odijevanje. Odgovarali su na postavljena pitanja učenika iz Derbenta. Bilo je to vrlo zanimljivo predstavljanje. Učenici iz Derbenta nemaju Vijeće učenika i svojevrsni kodeks odijevanja kao mi, ali smo se iznenadili kad smo saznali da u školi ne smiju nositi traperice jer je to neprikladno. „Čudno nam je da u školi ne smiju nositi traperice, dok mi to svi smijemo. Nama je to najnormalnija odjeća“, rekla je jedna učenica naše škole. Učenici obiju škola i škole imaju podjednak stav i pravila spram upotrebe mobilnih i pametnih telefona u školi: u vrijeme nastave moraju biti isključeni, ali ih učenici smiju koristiti na odmorima. Komunicirali smo na engleskom jeziku i na taj su način naši učenici bili u prilici prvi puta u školi razgovarati i odgovarati na pitanja samo na engleskom jeziku jer jedino su tako mogli uspostaviti komunikaciju s učenicima iz Derbenta i međusobno se razumjeti.
Naši su učenici oduševljeni ovakvim načinom komunikacije. „Odlično!“, „Svidjeli su nam se!“, „Vrlo zanimljiva prezentacija!“, „Super!“, „Ja volim Ruse, Rusi vole Apple!“, bio je ushićen učenik koji je od učenika iz Derbenta dobio veliki pljesak kad im je odsvirao jednu skladbu na saksofonu.
Svi su se učenici složili kako žele imati još ovakvih videokonferencija, koje su izvrsna prilika za učenje i upoznavanje.
Ubrzo je uslijedila prva međunarodna konferencija učenika mojeg razreda, učenika 2.c! s učenicima istog razreda Gymnasium No 1 iz Derbenta na temu hobija i sporta. Razlika u godinama i sposobnostima aktivne upotrebe engleskog jezika nije se isticala. Moji su učenici upotrijebili znanje engleskog jezika i tekst kojim su snimali Vokije za predstavljanje u eTwinning projektu i odgovarali na unaprijed pripremljena pitanja učenika iz Derbenta. Zaključili smo kako učenici podjednako vole nogomet te kako je nogomet nacionalni sport obiju zemalja, s razlikom da smo mi naveli kao drugi popularan sport u RH rukomet, a učenici iz Derbenta atletiku s kojom postižu zapažene rezultate na olimpijskim igrama.
Održali smo i treću videokonferenciju s istim učenicima i dragom nam profesoricom Dianom. Bila je to prilika da predstavimo našu državu, naš grad i našu školu ne samo učenicima, već i svim ravnateljima i učiteljima/profesorima škola iz Debenta, ali bio je to i velik zadatak za nas! Briljirali smo! Održali smo izvanrednu i iznimno uspješnu videokonferenciju. Uzornu! Trud oko pripreme, brojni dogovori i probe, chatovi i Skype razgovori s profesoricom Dianom, odgovornost učenika i zajednička nam želja da se dostojno prezentiramo je uspjela. Prikazali smo im puno opsežniju prezentaciju naše države, našeg grada, naše škole, učenika i učitelja u njoj. Prikazali smo mnoge ljepote naše Hrvatske i čuli kako su mnogi bili iznenađeni i oduševljeni našom državom jer do tada ili nisu čuli za Hrvatsku ili nisu znali za tolike naše ljepote. Vrlo smo uspješno predstavili i mnoge važne segmente našeg školskog života. Imali smo i glazbenu pratnju dvoje učenika na saksofonu i gitari, a nismo propustili ponovno prikazati istaknute glazbene i odjevne stilove nekoliko učenika. Učenici su međusobno odgovarali i postavljali si pitanja o kulturi odijevanja u školi, kodeksu odijevanja te pravima i dužnostima našeg Vijeća učenika (s obzirom da učenici iz Derbenta nemaju Vijeće učenika). Iznimno smo bili ponosni kada smo na fotografijama vidjeli kako su učenici iz Derbenta s velikom pozornošću i uvažavanjem učili o našoj državi i o nama: postavili su na ploču grb naše RH i sat s vremenom koji je pokazivao vremensku razliku od tri sata kašnjenja našeg lokalnog vremena. Time su pokazali koliko nas uvažavaju i cijene te kako su sretni, kao i mi, što surađujemo na ovaj način.
Kad sam o provedenim videokonferencijama pričala učiteljima moje škole, vidjela sam da su se neki zainteresirali za ovakav način rada. Ostaje na njima odlučiti hoće li videokonferencije iskoristiti i upotrijebiti kao izvrstan način učenja o drugima, proširivanja svijesti o pripadnosti državi i gradu i dati svoj doprinos razvoju građanskog odgoja u našoj školi.
Pogled kroz prozor 