Šetnja Berlinom
Na Forum inovativnog obrazovanja koji se od 23. do 25. ožujka 2010. godine održavao u Berlinu, krenula sam oboružana licitarskim srcima, lavandama, novčanicima i kapama koje sam, kao i za svako dosadašnje školsko putovanje, dobila od simpatičnih zaposlenika Turističke zajednice Hrvatske i Grada Zagreba. Dali su mi toliko materijala da mi nije sve stalo u kovčeg jer njegova težina nije smjela premašiti 20 kg. Međutim, da sam znala kolika će biti potražnja za tim malim suvenirima, možda bih se odlučila i na dodatnu prtljagu!
Naša mala grupa stigla je u Berlin već u rano nedjeljno poslijepodne pa smo nakon smještanja u hotel Ellington, u kojemu sve odiše po jazzu i koji je nazvan po legendarnom Dukeu, krenuli na kratko upoznavanje Berlina.
U dugogodišnjoj praksi profesorice njemačkog jezika još nisam naišla na udžbenik u kojem bar jedna lekcija nije bila posvećena Berlinu, tako da sam taj grad, mogla bih reći, poznavala u dušu – doduše samo preko udžbenika i interneta. Stoga nije bilo čudno da sam osjećala neopisivo uzbuđenje pri samoj pomisli da ću u stvarnosti zaista i vidjeti sve te znamenitosti o kojima sam pričala svojim učenicima.
Redovnom autobusnom linijom br. 100 krenuli smo iz nekadašnjeg Zapadnog u Istočni Berlin. Na željezničkoj stanici Zoo poznatoj po Christiane F. i njenom drogama uništenom životu ništa ne odaje bogatstvo Zapada. Naprotiv, sve izgleda prilično zapušteno sa staklenim zgradama tipičnim za 60-te godine prošlog stoljeća, upravo onako kako sam zamišljala socijalistički, istočni dio grada. Situaciju popravlja velebni Reichstag sa staklenom kupolom sjajnog britanskog arhitekta Normana Fostera. Na putu prema slavnom Alexanderplatzu, odmah nakon toliko puta viđenih Brandenburških vrata, koja su u stvarnosti puno manja nego sam ih zamišljala, situacija se potpuno mijenja i obnovljeni Berlin u punom sjaju ponosno predstavlja ujedinjenu Njemačku.
Innovative Education Forum
Sljedeći sam dan nakon registracije pogledala štand na kojem ću izložiti svoj projekt. Zamišljala sam da će se svi sudionici nalaziti u jednoj velikoj zajedničkoj dvorani, no ono što sam vidjela, bilo je razočaravajuće. Zemlje su smjestili po abecedi u nekoliko uskih prostorija, a hrvatski štand nalazio se u, kako se meni činilo, zapećku. Plakat o projektu koji smo s toliko truda pripremali – bio je prevelik, a škare koje smo dobili da ga prekrojimo – premale. Povrh toga, fotografije na plakatu nisu dozvoljavale da ga prerežemo onako kako bi to odgovaralo mjerama štanda. Uza sve to, na zidu neposredno do nas nalazila se slika ljudskog mozga – sve u svemu, početak je bio izuzetno deprimirajući.
No onda je Darko Jureković stao na ljestve, skinuo sliku mozga i stavio sliku glagoljice – i svijet je odmah postao ljepši. Škarice su odlično prekrojile plakat, licitari su popunili praznine, a lavande zamirisale cijelom prostorijom koja odjednom više nije bila tako mala i skučena. I počelo je ono najvažnije – upoznavanje s ostalim sudionicima. U zraku se osjetila radoznalost i želja za učenjem, novim poznanstvima i suradnjom, a osjećaj zajedništva ubrzo je povezao učitelje iz četrdesetak europskih zemalja. Iako smo se tek upoznali, naši razgovori tekli su glatko, smijeha nije nedostajalo, a ono što smo u tili čas uspjeli postići, je da jedni druge nismo doživljavali kao konkurenciju, već smo uživali u pruženoj prilici da učimo jedni od drugih kao pravi cjeloživotni učenici.
A prilika za učenje nije nedostajalo. Oduševile su me raznolike inovativne ideje koje su predočene u 80 projekata, najviše u kategoriji Suradnja, čime je posebno istaknut suradnički moment našeg globalnog življenja. Ono što se pak događa na području unaprjeđivanja zajednice, nadišlo je sva moja očekivanja. Od klimatskih projekata u kojem mi je ljubazna portugalska profesorica za nekoliko minuta napravila novčanik od kartona za mlijeko do instrukcija koje daju učenici svojim kolegama tako da se obrada lekcije snimi u razredu, a zatim objavi na školskim stranicama kako bi svatko tko nije bio na nastavi ili nije dobro shvatio gradivo, imao priliku pogledati objašnjenje tog dijela gradiva iz perspektive svog vršnjaka.
Ocjenjivanje
Svaki projekt ocjenjivala su tri člana žirija koji su prije posjete štandu proučili i ocijenili unaprijed poslane VCT-e (Virtual Classroom Tour). Moji ocjenjivači iz Belgije, Bugarske i Velike Britanije bili su vrlo ljubazni i simpatični tako da se ocjenjivanje pretvorilo u vrlo ugodan dvadesetominutni razgovor sa svakim sucem ponaosob.
Nakon sudačkog obilaska svi su sudionici odahnuli te su vrijeme nakon toga posvetili razmjeni iskustava i svojih Twitter, Facebook ili e-adresa kako bismo se nakon završetka Foruma mogli povezati i zajednički stvarati i unaprjeđivati našu viziju inovativnih škola. Dok smo se družili na zajedničkoj večeri u Rodeo klubu, preuređenoj pošti u centru Berlina, suci su na svojoj sudačkoj večeri odlučivali o pobjednicima, što je trebalo ostati tajnom do gala večere u četvrtak.
Moj četvrtak je, međutim, loše počeo. Naime, Željka Knezović, jedina sutkinja iz Hrvatske, bila je vrlo rezervirana prema meni već na doručku te je izbjegavala gotovo svaki kontakt sa mnom. Budući da smo se nas dvije dobro slagale, ja sam ovo protumačila na jedini logičan način, a to je da sam na bodovanju osvojila nula bodova i time potpuno osramotila cijelu hrvatsku obrazovnu zajednicu. Stvar je pogoršala moja ravnateljica, prof. Bielen, svojim SMS porukama da novinari neprestano zovu školu i pitaju kako smo prošli u Berlinu. Kako ću uopće doći natrag u Zagreb, mislila sam skrušeno i pitala se što mi je to sve uopće trebalo.
Crne misli odagnao mi je posjet inovativnoj školi u dijelu Berlina u kojem pretežito stanuju stranci, a u kojoj su kolegu iz Švedske i mene po učionicama vodile dvije simpatične učenice, Sibel i Melike. Posjetili smo profesore iz različitih predmeta i upoznavali se s njihovim načinom rada u okruženju novih tehnologija. Sa zavišću sam promatrala dobro opremljene učionice, svaku s desetak računala i projektorom, a kad sam ušla u učionicu u kojoj se nalazio ormar s laptopima za sve učenike, s uzdahom sam se sjetila kako u mojoj školi na jedno računalo dolazi 20 učenika. Sjetno sam pomislila na to kakve bismo uspjehe nizali da u mojoj IX. gimnaziji imamo ovakve uvjete rada!
Pobjednici
Proglašenje se odvijalo u velikoj i svečano ukrašenoj dvorani Radialsystema blizu poznatih murala na ostacima berlinskog zida, nazvanih East Side Gallery. Proglašenje je proteklo kao u snu i vrlo brzo – moje ime se sasvim neočekivano pojavilo na ekranu i pozvana sam da dođem po diplomu polufinalista. Mojoj sreći se od sveg srca pridružila Željka, koja je teret čuvanja tajne mogla konačno skinuti sa svojih leđa.
Nešto kasnije proglašeni su pobjednici po kategorijama: 
Kategorija Zajednica:
- Barry Corrigan, Sjeverna Irska: Making Homework Count – Parent Engagement
- Mihaela Garabet, Rumunjska: Discovering Green Technologies
- Simon Horleston, Velika Britanija: Climate Change Challenge
Kategorija Suradnja:
- Jan Webb, Velika Britanija: Working In A Classroom Without Walls
- Jugoslava Lulić, Srbija: A Journey Through Space and Centuries
- Martin Ryum, Danska: Leave Them Kids Alone
Kategorija Sadržaj:
- Anna Karslon, Švedska: ICT Enriched Teaching
- Ursula Hynes, Irska: My Study Mate
- Babina Elena, Rusija: The Forgotten Monument of Unforgotten War
Cape Town
Moj projekt nije ušao u finale, ali na moju veliku radost, 25 –ero polufinalista pozvano je na svjetski Forum inovativnog obrazovanja koji će se krajem listopada održati u Cape Townu. Nadam se da će nam se do tada pridružiti novi učitelji sa svojim učenicima i njihovim virtualnim razglednicama te da ćemo u Južnoj Africi predstaviti jedan uistinu pravi globalni projekt.
Pogledajte prezentaciju kojom je svoj projekt Arjana Blažić predstavila na skupu za voditelje županijskih stručnih vijeća u Primoštenu, a videosnimku njenog predstavljanja u Berlinu pogledajte ovdje.
Greetings Presentation http://d1.scribdassets.com/ScribdViewer.swf?document_id=29700719&access_key=key-2g79z21edfjwc55ouz53&page=1&viewMode=slideshow
Pogled kroz prozor 