Napopriko po Savičenštini

Eli: ma ča je ta Marija Radoslović zaspravlje bila to ča govoru?

Tamara Perković

Bivši Društveni dom Savičenta, a danas Mediteranski plesni centar u Svetvinčentu bio je u petak 27. i u subotu 28. siječnja neobično pun za ovo doba godine. Velik broj roditelja, djedova i baka, sadašnjih i bivših učitelja te poneki kazališni entuzijast došao je pogledati Napopriko po Savičenštini (Eli: ma ča je ta Marija Radoslović zaspravlje bila to ča govoru?). Predstavu su s ogromnim trudom i puno ljubavi priredili učenici i učitelji Osnovne škole Svetvinčenat na izvornoj domaćoj čakavštini kombinirajući ju s talijanštinom i modernim žargonom. Poznatu su priču o posljednjoj optuženoj i spaljenoj istarskoj vještici ispričali na nekonvencionalan i interaktivan način ispreplićući prošlost i sadašnjost te transmitirajući u publiku snažnu poruku humanosti, ljubavi i moralnog integriteta pojedinca naspram zajednice.

Ideja za predstavu rodila se u svibnju prošle godine kada je Marija Radoslović nakratko bila najtraženija osoba u Savičenti. Tada je za potrebe Erasmus+ projekta I.M.A.G.I.N.E (Imagination and Motivation through Art and Game in Interaction with your Nearby Enviroment) u kojem sudjeluje Osnovna škola Jurja Dobrile iz Rovinja i dolaska učenika iz Portugala i Francuske u dva navrata ostvarena suradnja sa školom u Svetvinčentu. Prema ideji učiteljica hrvatskog jezika i povijesti Tamare i Goranke Perković te uz pomoć učiteljica matematike iz Rovinja Ine Pendić i Sanje Bimbi nastala je povijesno-matematička igra „Kamo je otišla Mare?“. U njoj su učenici po mjestu tražili travarku rješavajući matematičke zadatke uz pomoć modernih tehnoloških alata (tableta i smartphoneova), ali ponajprije krećući se kroz mjesto i osluškujući priču o njegovoj povijesti kroz usta malih savičentskih glumaca koji su utjelovili čitavu paletu stvarnih likova iz prošlosti: freskoslikara Ognobenusa iz Trevisa, Kugu, Kapetana kaštela, Mariju Radoslović, Svetu Katarinu… Nekima od tih „starih“ likova u ovoj predstavi pridružili su se novi iz drugih vremena. Svi su se oni zajedno našli u vremenskoj rupi gdje su se pomirile prošlost i sadašnjost te je istaknuta važnost svakog pojedinca za bolju budućnost ili Marinim riječima: „Vrime nas je pojilo sve skupa i u ten konfužjonu od boške, pomišalo je i lita. Svi smo kako jena karuna zmišani. Ko želimo pojti svoje doma, moramo znati i kad kamo pojti. A vi svi samo svoja posla gledate. Tako ne finite nikamor!“

Još jedan dobar poticaj za realizaciju predstave bio je projekt OŠ Savičenta Z sela u selo-popriko kojem je cilj motivirati učenike na učenje o sredini u kojoj žive boraveći u prirodi i proučavajući materijalnu i nematerijalnu kulturnu baštinu svog zavičaja. Jedan od načina za to su svjedočanstva djedova i baka i međusobno druženje s prijateljima iz okolnih sela čime se nastoje premostiti međugeneracijske i socijalne barijere.

U predstavi je sudjelovalo 20 učenika, petnaestero glumaca (po redoslijedu pojavljivanja: Loren Čekada, Nenad Đokić, Lana Bulešić, Lena Maružin, Vito Kutić, Fran Peršić, Marina Hrelja, Mateo Peršić, Mario Živolić, Paola Bilić, Antonia Vorić, Valentina Pajković, Emili Perković, Katarina Macan i Frane Pekica) i petero svirača (Leo Lenić, Mateo Otočan, Dalen Piljan, Matija Mišan, David Obrovac) što čini četvrtinu ukupnog broja polaznika mjesne osnovne škole. Predstavu je režirala učiteljica hrvatskog jezika i književnosti te voditeljica radionice medijske kulture – MEKA Mirjana Doblanović Pekica prema dramskom tekstu učiteljice Goranke Perković koja je uz pomoć pedagoginje Ljiljane Matijaš izradila i kostime, a za scenografiju i glazbu pobrinuo se učitelj likovne kulture Noel Šuran. Mali glumci su mali samo po pitanju svojih godina, pa je bolje o njima govoriti kao o mladim glumcima jer su pokazali kako emocija i entuzijazam mogu zasjeniti amaterizam i nedostatak iskustva i novčanih sredstava. Publika je to osjetila, prepoznala i nagradila.

Uključujući i generalnu probu u četvrtak, koja je bila rezervirana za učenike Osnovne škole Svetvinčenat, predstavu je pogledalo tristotinjak ljudi, neki jednom, a neki i dva puta. Dojmovi su bili izrazito pozitivni te su mnogi od gledatelji izrazili želju za učestalijim događajima ovakve vrste.

Naša Mare nije kao u stvarnosti spaljena. Ona je narodu potrebna da ga liječi od neznanja, mržnje i pohlepe te da mu ponovno udahne dušu. Za razliku od prošlosti u kojoj je Marija Radoslović osuđena na okrutnu smrt jer je po optužnici umirućem djetetu u nemoći da ga izliječi „isisala život poljupcem“. Ostajemo u nadi da će budućnost imati više razumijevanja za sve „Marije“.