Kakvi smo cyber vozači?

Maja Panić

Pojavom interneta i njegovim razvojem, naša su djeca naglo odrasla, za njih više nema granica između onoga što je primjereno, a što nije. A treba priznati kako svakodnevno nailaze na novosti za koje im nitko nije rekao da postoje, što znače i kako se braniti ili barem na dobar način nositi s njima.

Dolaskom poziva za provođenje akcije Sigurniji internet za djecu u našu školu, nije bilo dvojbe. Učenici od 5. do 8. razreda i ove su godine imali priliku biti dio ove akcije i na satu informatike slušati o internetu, društvenim mrežama, Facebooku i o nečemu za što do sada nisu znali – cyberbullyingu i ovisnosti o internetu.

Naš je razgovor popraćen PowerPoint prezentacijom. Još jednom sam ih podsjetila kako riječ internet nije samo tako izmišljeni pojam, već je složenica engleskih riječi International i Network. Iskoristila sam i priliku da ih upoznam s početcima stvaranja ove tako popularne mreže što je izazvalo sveopće čuđenje. 1969. godinu povezivali su s rečenicom „Pa tada se još ni moj tata nije rodio!“.

Kada ih pitam koje im prednosti donosi internet, uvijek spominju igrice, Facebook.com i prepisivanje lektira. Znaju oni da postoje raznovrsni virusi, nekolicina učenika nam je ispričala što im se dogodilo s računalom kada se srelo s virusom. Prošle smo godine razgovarali o sigurnom internetu pa već sami nabrajaju razne antivirusne programe.

Zamolila sam da dignu ruku svi oni koji koriste društvene mreže. Javilo se par učenika. Nakon toga morali su se javiti oni koji imaju profil na Facebooku. Ovaj put brojala sam učenike koji se nisu javili jer je tih bilo samo 2 do 3 u svakom razredu. Razjasnili smo dilemu oko pojma društvene mreže.

Ove sam godine posebno izdvojila Facebook s namjerom da im ukažem na problem krađe zaporke i „provaljivanja“ na istoimenu stranicu. Naime, bilo je slučajeva kada su učenici dolazili s pričom kako im je netko ukrao zaporku i sada u njihovo ime piše ružne stvari po njihovom profilu. Došla sam do još jednog zanimljivog saznanja – svi koriste adrese e-pošte kao korisničko ime prilikom prijave na Facebook, a da uopće ne koriste e-poštu za komunikaciju. Zaporke koje stvaraju obično su sastavljene od njihovih imena, imena prijatelja i vrlo često imena njihovih simpatija.

Još uvijek nisu svjesni nečega što se zove privatnost podataka te im nije problem najboljem prijatelju otkriti svoju zaporku. Djeca to masovno koriste te „provaljuju“ jedni drugima na profile, mijenjaju zaporke i, zapravo, čine čuda. Ispričali su mi na koji način to rade. Najveći trik u svemu je sigurnosno pitanje! Svi su spominjali pitanje „Mjesto rođenja tvoje majke“, za koje su rekli da je vrlo jednostavno doći do njega. Samo na profilu trebaš pogledati iz kojeg je grada osoba i zaključiš i sam u kojem je gradu rođena njihova majka. U većini slučajeva stvar je funkcionirala! Mogu reći da, s jedne strane, djeca ove dobi imaju zavidnu razinu znanja u snalaženju na internetu i novim programima, dok, s druge strane, još uvijek nisu spremni surfati bez nadzora roditelja ili učitelja.

Razgovarali smo kako napraviti idealnu zaporku i kako je održati tajnom. Veliku pozornost usmjerila sam na bonton prilikom korištenja Facebooka jer nisu svjesni posljedica svojim neslanih šala i zezancija. Objasnila sam im kako Facebook samo po sebi nije ni dobar ni loš, već ga oni sami čine takvim, ovisno o tome što pišu. Ne samo da su korisnici, oni su ujedno i urednici ove društvene mreže.

Preko razonode došli smo do, za njih, novog pojma cyberbullying. Nisu znali što je to, a neki su priznali da to rade, naravno, nesvjesno. Posebno što se tiče fotografija i njihovog komentiranja. Upozorila sam ih kako nije dozvoljeno stavljati fotografije koje nekoga vrijeđaju što i jest njihov najveći problem.

Na stranici naše škole također je postavljena anketa „Koliko znaš o nasilju preko interneta?“. Nakon što smo popričali, dobili su zadatak da riješe anketu. Dosadašnjim glasovanjem 72,2 % izjasnilo se kako zna dovoljno da se može zaštiti. Nadam se njihovoj iskrenosti i vjerujem kako sam barem malo pridonijela ovoj činjenici.

Za kraj, priznali su da su ovisni o internetu, neki o igricama, a neki o Facebooku. Sastavila sam mali upitnik u tu svrhu. Bilo je zanimljivo slušati njihove komentare i čuđenje „Zar i to postoji?!“. Razgovarali smo o igranju pokera koji velika većina svakodnevno igra. Nekima je ova ovisnost „ušla toliko pod kožu“ da, ne samo da ga igraju na računalu, nego i online. Zajedno smo zaključili da je ponekad bolje družiti se s prijateljima uživo, a ne samo preko chata ili igrati igrice poput skrivača, nego virtualno hraniti životinje na farmi. Ili, vezano uz poker, što oni zapravo imaju? Milijune koje su osvojili? Ništa osim virtualnog novca, virtualnih životinja, virtualnih prijatelja i puno, puno mašte. Jer, na kraju svega, ako jednog dana ne bude više Facebooka, bit će nam teško promijeniti dosadašnje navike. A i sve što radimo iz zabave i razonode, treba koristiti umjereno.

Akciju „Sigurniji internet za djecu“ održala sam u tjednu od 7. do 11. veljače. Ove godine željela sam nekako svemu ovome dati veći značaj jer smatram da je cyber odgoj važan dio u odgoju i obrazovanju svakog djeteta. U zbornici sam postavila poziv za sve učitelje koji žele biti sudionici ove akcije. Nekolicina učitelja prisustvovala je jednom od satova. Obično su to bili razrednici kako bi još jednom dobili uvid u ponašanje svojih učenika na internetu.

Na roditeljskim sastancima nastojimo upozoriti roditelje na problem sigurnosti djece na internetu kako bismo zajedničkim snagama pomogli na vrijeme. Vjerujem da je vrlo važno obrazovanje i roditelja i učenika. Samo ćemo tako razvoj današnjih tehnologija i njihove negativne posljedice svesti u granice naše kontrole.

Za kraj bih izdvojila dvije misli: „Ako se ne znaš nositi s posljedicama, nemoj tražiti probleme!“ i „Ono što ne želiš sebi, nemoj raditi ni drugima!“.