Kakvi smo cyber vozači?

maja_panic

Maja Panić

Pojavom interneta i njegovim razvojem, naša su djeca naglo odrasla, za njih više nema granica između onoga što je primjereno, a što nije. A treba priznati kako svakodnevno nailaze na novosti za koje im nitko nije rekao da postoje, što znače i kako se braniti ili barem na dobar način nositi s njima.

Dolaskom poziva za provođenje akcije Sigurniji internet za djecu u našu školu, nije bilo dvojbe. Učenici od 5. do 8. razreda i ove su godine imali priliku biti dio ove akcije i na satu informatike slušati o internetu, društvenim mrežama, Facebooku i o nečemu za što do sada nisu znali – cyberbullyingu i ovisnosti o internetu.

Naš je razgovor popraćen PowerPoint prezentacijom. Još jednom sam ih podsjetila kako riječ internet nije samo tako izmišljeni pojam, već je složenica engleskih riječi International i Network. Iskoristila sam i priliku da ih upoznam s početcima stvaranja ove tako popularne mreže što je izazvalo sveopće čuđenje. 1969. godinu povezivali su s rečenicom „Pa tada se još ni moj tata nije rodio!“.

Kada ih pitam koje im prednosti donosi internet, uvijek spominju igrice, Facebook.com i prepisivanje lektira. Znaju oni da postoje raznovrsni virusi, nekolicina učenika nam je ispričala što im se dogodilo s računalom kada se srelo s virusom. Prošle smo godine razgovarali o sigurnom internetu pa već sami nabrajaju razne antivirusne programe.

Zamolila sam da dignu ruku svi oni koji koriste društvene mreže. Javilo se par učenika. Nakon toga morali su se javiti oni koji imaju profil na Facebooku. Ovaj put brojala sam učenike koji se nisu javili jer je tih bilo samo 2 do 3 u svakom razredu. Razjasnili smo dilemu oko pojma društvene mreže.

Ove sam godine posebno izdvojila Facebook s namjerom da im ukažem na problem krađe zaporke i „provaljivanja“ na istoimenu stranicu. Naime, bilo je slučajeva kada su učenici dolazili s pričom kako im je netko ukrao zaporku i sada u njihovo ime piše ružne stvari po njihovom profilu. Došla sam do još jednog zanimljivog saznanja – svi koriste adrese e-pošte kao korisničko ime prilikom prijave na Facebook, a da uopće ne koriste e-poštu za komunikaciju. Zaporke koje stvaraju obično su sastavljene od njihovih imena, imena prijatelja i vrlo često imena njihovih simpatija.

Još uvijek nisu svjesni nečega što se zove privatnost podataka te im nije problem najboljem prijatelju otkriti svoju zaporku. Djeca to masovno koriste te „provaljuju“ jedni drugima na profile, mijenjaju zaporke i, zapravo, čine čuda. Ispričali su mi na koji način to rade. Najveći trik u svemu je sigurnosno pitanje! Svi su spominjali pitanje „Mjesto rođenja tvoje majke“, za koje su rekli da je vrlo jednostavno doći do njega. Samo na profilu trebaš pogledati iz kojeg je grada osoba i zaključiš i sam u kojem je gradu rođena njihova majka. U većini slučajeva stvar je funkcionirala! Mogu reći da, s jedne strane, djeca ove dobi imaju zavidnu razinu znanja u snalaženju na internetu i novim programima, dok, s druge strane, još uvijek nisu spremni surfati bez nadzora roditelja ili učitelja.

Razgovarali smo kako napraviti idealnu zaporku i kako je održati tajnom. Veliku pozornost usmjerila sam na bonton prilikom korištenja Facebooka jer nisu svjesni posljedica svojim neslanih šala i zezancija. Objasnila sam im kako Facebook samo po sebi nije ni dobar ni loš, već ga oni sami čine takvim, ovisno o tome što pišu. Ne samo da su korisnici, oni su ujedno i urednici ove društvene mreže.

Preko razonode došli smo do, za njih, novog pojma cyberbullying. Nisu znali što je to, a neki su priznali da to rade, naravno, nesvjesno. Posebno što se tiče fotografija i njihovog komentiranja. Upozorila sam ih kako nije dozvoljeno stavljati fotografije koje nekoga vrijeđaju što i jest njihov najveći problem.

Na stranici naše škole također je postavljena anketa „Koliko znaš o nasilju preko interneta?“. Nakon što smo popričali, dobili su zadatak da riješe anketu. Dosadašnjim glasovanjem 72,2 % izjasnilo se kako zna dovoljno da se može zaštiti. Nadam se njihovoj iskrenosti i vjerujem kako sam barem malo pridonijela ovoj činjenici.

Za kraj, priznali su da su ovisni o internetu, neki o igricama, a neki o Facebooku. Sastavila sam mali upitnik u tu svrhu. Bilo je zanimljivo slušati njihove komentare i čuđenje „Zar i to postoji?!“. Razgovarali smo o igranju pokera koji velika većina svakodnevno igra. Nekima je ova ovisnost „ušla toliko pod kožu“ da, ne samo da ga igraju na računalu, nego i online. Zajedno smo zaključili da je ponekad bolje družiti se s prijateljima uživo, a ne samo preko chata ili igrati igrice poput skrivača, nego virtualno hraniti životinje na farmi. Ili, vezano uz poker, što oni zapravo imaju? Milijune koje su osvojili? Ništa osim virtualnog novca, virtualnih životinja, virtualnih prijatelja i puno, puno mašte. Jer, na kraju svega, ako jednog dana ne bude više Facebooka, bit će nam teško promijeniti dosadašnje navike. A i sve što radimo iz zabave i razonode, treba koristiti umjereno.

Akciju „Sigurniji internet za djecu“ održala sam u tjednu od 7. do 11. veljače. Ove godine željela sam nekako svemu ovome dati veći značaj jer smatram da je cyber odgoj važan dio u odgoju i obrazovanju svakog djeteta. U zbornici sam postavila poziv za sve učitelje koji žele biti sudionici ove akcije. Nekolicina učitelja prisustvovala je jednom od satova. Obično su to bili razrednici kako bi još jednom dobili uvid u ponašanje svojih učenika na internetu.

Na roditeljskim sastancima nastojimo upozoriti roditelje na problem sigurnosti djece na internetu kako bismo zajedničkim snagama pomogli na vrijeme. Vjerujem da je vrlo važno obrazovanje i roditelja i učenika. Samo ćemo tako razvoj današnjih tehnologija i njihove negativne posljedice svesti u granice naše kontrole.

Za kraj bih izdvojila dvije misli: „Ako se ne znaš nositi s posljedicama, nemoj tražiti probleme!“ i „Ono što ne želiš sebi, nemoj raditi ni drugima!“.

Jesmo li na internetu sigurni?

maja_panic

Osnovna škola “Fran Koncelak”, Drnje

Uvod

Prvo obilježavanje Dana sigurnog interneta u OŠ „Fran Koncelak“ u Drnju obilježili smo predavanjem popraćenim PowerPoint prezentacijom, razgovorom o iskustvima učenika i anketom o sigurnosti na internetu.

U tjednu od 15. do 19. veljače po jedan sat nastave informatike posvetila sam informiranju učenika o sigurnom internetu. Na spomen riječi internet, svi su učenici bili oduševljeni jer u njihovom poimanju informatike sve se zapravo i svodi na internet. Ali kada sam spomenula negativne stvari koje nam donosi, prema njihovom mišljenju, „najcool stvar za slobodno vrijeme“, bili su pomalo razočarani.

Špijuni i policajci – o antivirusnim programima i vatrozidu

Priča je započela od njihovog najsretnijeg dana – dana kada su konačno dobili računalo i priključak na internet za koji su roditelje mjesecima nagovarali. Računalo povezuju s igricama, a kad ih se pita što je za njih internet, onda svi uglas poviču: Facebook! No, ubrzo su veselje i žar priče o internetu prekinule riječi virus, krađa identiteta i krađa povjerljivih informacija.

Prije negoli smo se odvažili krenuti u svijet surfanja, pregledali smo našu dasku za surfanje. Krenuli smo od pretpostavke da je, prije svega, potrebno zaštiti naše računalo. Gotovo svi učenici su znali za antivirusne programe, a većina je čula i za vatrozid, no nisu znali točno objašnjenje. Kako bih im približila ulogu vatrozida, krenuli smo glumiti: odabrali smo dva učenika koji su razgovarali, treći je dobio ulogu „špijuna koji tajno prisluškuje razgovor“, dok se četvrti trebao pobrinuti da „špijun“ ne čuje o kakvoj je tajni riječ. Sad je svima sve postalo jasno.

Međutim, za redovitu nadogradnju i primjenu zakrpa za operacijski sustav – nitko nije čuo! U mogućnostima upravljačke ploče utvrdili smo postavljanje vatrozida i uslugu automatskog skidanja zakrpa za Windowse. Upoznali su se s antivirusnim programom AVG i načinom na koji funkcionira svaki antivirusni program. Učenici su shvatili da su antivirusni programi poput policajaca koji na graničnom prijelazu propuštaju samo one putnike koji imaju putovnicu.

„Olovku koristimo za pisanje, gumicu za brisanje, a internetske preglednike za ulaz u svijet interneta.“ Rasprava o internetskim preglednicima učenicima se posebno svidjela te sam iz razgovora saznala kako većinom koriste Internet Explorer, Mozillu Firefox, Operu pa čak i Google Chrome.

Facebook

Razgovor o stranici s osobnim sadržajem i ikonom Facebook nije trebalo poticati. Svi su čuli za Facebook! Kada sam ih zamolila da navedu definiciju Facebooka, pogledali su me pomalo začuđeno i pitali: „Možemo li ići na internet i pronaći na Googleu što je to Facebook?“ Pohvala za snalaženje! Ali, objasnila sam im kako je svaki odgovor točan. Facebook je većina učenika definirala kao stranicu za druženje i razgovor s prijateljima, nekolicina kao društvenu mrežu, mrežu koja povezuje ljude koji su udaljeni!
Svjesni su činjenice da na Facebooku postoje profili iza čijih se imena kriju osobe koje su zloupotrijebile ili ukrale tuđi identitet. Kod većine je prisutan određeni strah od nepoznatih „prijatelja“ jer su iz raznih izvora već čuli sve negativne strane trenutno najpopularnije stranice.

Preuzimanje sadržaja s interneta i internetski bonton

Preuzimanje sadržaja – metode klijent-server i peer-to-peer bile su novost za njihove uši. Opet smo se poslužili demonstracijom jer je lakše razumjeti na primjeru, a slušati ako se priča o „slatkim“ stvarima: ulogu servera dodijelila sam sebi sa zamišljenom vrećicom bombona, a svaki je učenik stekao ulogu klijenta uzimajući bombon iz vrećice. Na sličnom principu shvatili su razmjenu sadržaja „bomboni“ u metodi peer-to-peer gdje klijent ujedno može biti i server.

E-poštu uglavnom koriste kao ulaz u Facebook profil i stranice s igricama. Nisu čuli za spam poruke, ali spomenuli su primjer e-poruka koje dobivaju na svoj račun, a ne znaju tko ih šalje. Razočaranim pogledom gledali su me kada sam spomenula zlonamjerne besplatne programe, osobito igrice!

Internetski bonton za njih je novost, čak ni ne shvaćaju ozbiljnost kršenja pravila bontona, no svi su zapamtili da je najvažnije biti pristojan i ne koristiti neprimjerene riječi u komunikaciji. Svjesni su zabrane pregledavanja stranica neprimjerenog sadržaja za njihovu dob te odbijanja svake vrste komunikacije s nepoznatim osobama.

Anketa o sigurnosti na internetu

Šećer na kraju: još jedno iznenađenje – 09. veljače Dan je sigurnog interneta. „No, pa i to postoji? Nismo znali!“ Sada znamo i sigurno ćemo i dogodine posvetiti jedan sat sigurnom internetu. Drugi put više pažnje posvetit ću poduci roditelja na što su me ponukali rezultati ankete o korištenju interneta i mrežnih usluga.

Prvu skupinu anketiranih učenika činila su djeca u dobi od 11 do 12 godina (78 učenika):

  • 82 % učenika koristi internet, od toga 34 % uz nadzor roditelja,
  • dnevno prosječno provode 2 sata na internetu,
  • njih 28 % misli da je internet siguran,
  • najčešće posjećuju Facebook,
  • definicija Facebooka u 58 % se tumači kao razgovor i druženje s prijateljima, upoznavanje, igranje i zabava, a 1 % ga definira kao najbolju stvar u životu,
  • na pitanje što bi učinili kada bi ih nepoznata osoba stavila na svoju listu prijatelja, u 59 % bi ju ignorirali.

Drugu skupinu činila su djeca u dobi od 13 do 14 godina (74 učenika):

  • 95 % učenika koristi internet, od toga samo 6 % uz nadzor roditelja,
  • dnevno su na internetu od 2 do 4 sata,
  • 27 % učenika misli da je internet siguran,
  • najčešće posjećuju Facebook,
  • 38 % učenika Facebook definira kao mrežu na kojoj se ljudi druže, dopisuju, razmjenjuju slike i videosadržaje, a 7 % ga definira kao stvarno cool, super stvar, život, „zver“,
  • 65 % učenika ignoriralo bi nepoznatu osobu koja bi im poslala zahtjev za prijateljstvo.

Zaključak

U naglom razvoju interneta i njegovih usluga, osobito u razvoju društvenih mreža, stvara se nova definicija druženja među djecom – virtualni prijatelji, a privatnost osobnih podataka gotovo da i ne postoji. Do 12. godine djeca su donekle disciplinirana i kod njih se osjeća doza straha od nepoznatog. U 13. i 14. godini prelaze iz zaigranosti u naivnost i ne shvaćaju moguće opasnosti. Uvjereni su kako je život bez interneta nezamisliv, a ukidanje Facebooka najgore što ih može zadesiti. Opsjednutost Facebookom kod nekih je prešla u fanatizam, oglušuju se na svaku negativnu riječ vezanu za takvu vrstu internetske komunikacije. Preporuka svima – od djece je teško krenuti! Smatram kako je vrlo važno podučiti roditelje i upoznati ih s vrlo opasnom igračkom koju su dali u ruke svojoj djeci!