Nasilje među učenicima – vođenje razgovora

monika_hobor

Monika Hóbor

Sažetak

U školi se učestalo može naići na različite oblike vršnjačkog nasilja. Učenici u prvom razredu osnovne škole ponekad ne znaju kako izraziti svoja očekivanja i u trenutcima  bespomoćnosti događa se da udare svoj prijatelja iz razreda ili mu jednostavno, izgovore nešto ružno. U tim trenutcima mi učitelji moramo se postaviti kao pravedni, profesionalni vođe, tako da bez optužbi, prijetnji, kazne i bez lošeg osjećaja dovedemo učenike do samostalnog zaključka odgovarajućeg ponašanja. Na takav način se učenici uče kako u nadolazećim situacijama rješavati probleme kada se zateknu u sličnim okolnostima. Moje iskustvo vođenja ovakvog tipa razgovora je vrlo pozitivno, a uviđam i pozitivne reakcije učenika na isto.

Ključne riječi: vođenje razgovora bez prisile, pokazivanje zanimanja za učenika, briga za učenika.

Uvod

Iščitavajući stručnu literaturu, susrela sam se s knjigama dr. Williama Glassera „Svaki učenik može biti uspješan“, „Dobra škola“ i „Učitelj u dobroj školi“ što me potaknulo da i sama pokušam učiti teoriju izbora. Uslijedilo je dvogodišnje obrazovanje koje sam uspješno završila. Sad je razgovor s učenicima mnogo jednostavniji. U nastavku teksta iznijet ću ilustrativni primjer mog razgovora s učenicima, te sve ono o čemu u međuvremenu razmišljam, kako se osjećam i što izgovaram. Razgovor koji navodim u nastavku je preslika realnoga, dok su imena, izmišljena.

Središnji dio

Primjećujem da su se dva učenika sukobila. Odlazim do njih i zamolim ih da sjednu pokraj mene (iako nisu tražili pomoć, odlazim do njih, jer iz moje uloge učitelja proizlazi zadaća da štitim učenike od nasilja.)

Ja: „Marko i Filip, željela bih znati više o onome što se događa.” (Pokazujem zanimanje za njih. Obojici se obraćam istovremeno, da bih im dala priliku, da počne govoriti osoba koja želi govoriti. Govoreći o događaju možda će osvijestiti ono što se upravo dogodilo, a možda će i sljedeći put u sličnoj situaciji odabrati ponašanje koje ih spaja.)
Filip: „Marko me udario.” (Uviđam optužbu, umjesto da mi kaže što je on učinio i kako je sve doživio.)
Ja: „Filip, od tebe bi htjela čuti, što si učinio i kako si doživio Marka.” (Izražavam svoja očekivanja).
Filip: „Igrao sam se. Došao je Marko i udario me. Ne znam zašto. Vratio sam mu. Tada smo se počeli boriti.” (Prije nego što nastavim razgovor s njim, želim pokazati zanimanje i za Marka.)
Ja: „Marko, želiš li mi i ti nešto reći?” (Sada ima Marko priliku izraziti svoje viđenje. Sa ovim pitanjem pokazujem zanimanje i brigu za njega.)
Marko: „Udario sam Filipa jer se nije htio igrati sa mnom. Uzvratio mi je i došlo je do borbe. “
Ja: „Čujem da si udario Filipa jer se nije želio igrati s tobom. Što si očekivao od Filipa, kada si ga odabrao udariti?“ (Spominjem “izbor” kako bi shvatio, da je sam odabrao ovakvo ponašanje.)
Marko: „Ništa.”
Ja: „Rekao si da si ga udario jer se nije htio igrati s tobom. Jesi li očekivao da će se igrati s tobom ako ga udariš?” (Razgovor pokušavam voditi u smjeru u kojem će Marko možda shvatiti da odabirom ne-asocirajućeg ponašanja neće biti povezan sa učenikom iz razreda i time neće doći do onoga što zapravo želi.)
Marko: „Znao sam da se neće htjeti igrati sa mnom ako ga udarim. Bio sam ljut na njega i sam htio da zna i osjeća koliko sam ljut.“
Ja: „Ako dobro razumijem, to si učinio zato što si bio u nevolji – jer se Filip nije htio igrati sa tobom.” (Provjeravam da li ga dobro razumijem.)
Marko: „Da.”
Ja: „Marko, kako bi se uz Filipa ili drugim učenicima mogao brinuti o sebi, a da nikoga ne udariš?” (Stvaram uvjete u kojima bi Marko mogao shvatiti, da njegovo ponašanje nije odgovor na ono što rade drugi učenici, već njegov izbor. Shvaćam da je ovo za njega samo informacija – što će učiniti s njom, njegov je izbor. Vodim ga da razmisli o tome kako se uz druge može brinuti o sebi.)
Marko neko vrijeme razmišlja, a onda kaže: „Mogao bih pokušati uvjeriti Filipa da se igra sa mnom. Ako se još uvijek ne bi htio igrati sa mnom, mogao bih se igrati s nekim drugim. Mogao bih se igrati i sam. Mogao bih i crtati, čitati, … “
Ja: „Pronašao si dosta rješenja koja bi ti mogla pomoći u sličnoj situaciji. Kako bih se osjećao uz te izbore?” (Ovo ga pitam da vidim, hoće li zadovoljiti svoje potrebe u drugim izborima i hoće li se uz to dobro osjećati.)
Marko: „Bio bih dobro.”
Okrećem se Filipu: „Filip, što te je spriječilo da se igraš s Markom?” (Pokazujem zanimanje za Filipa koji je odbio igrati se s Markom.)
Filip: „Ne želim se igrati s njim, jer on sve radi po svome.”
Ja: „Kako se osjećaš uz Marka?” (Usredotočujem razgovor na osjećaje da ih možda više osvijesti.)
Filip: „Uz njega mi nije ugodno.”
Ja: „Kako bi si mogao objasniti njegovo ponašanje, da bi se osjećao ugodnije uz njega?” (Stvaram uvjete u kojima bi Filip možda mogao shvatiti, da je za svoje osjećaje odgovoran sam.)
Filip: „Mogao bi si objasniti da je Marko takav i voli raditi ono što želi. Možda bih ga mogao pitati kako si on predstavlja pravila igre i bi se mogli  dogovoriti tako, kako bi odgovaralo obojici.” (Počeo je razmišljati, kako se uz druge brinuti o sebi. Kada želimo uskladiti želje s drugima, važno je objasniti, zašto je to važno za nas. Na taj način lakše će nas drugi shvatiti i možda će zadovoljiti našu želju zbog održavanja dobrog odnosa s nama.)
Ja: „Da, mogao bih. Prije sam vidjela dva momka koji su bili jako ljuti jedan na drugog. Sada vidim kao da je ovaj bijes oslabio. Želite li možda jedan drugome nešto reći?” (Izražavam ono što vidim i pozivam ih da jedan drugome nešto kažu. To mi je važno zbog toga, da budu možda u budućnosti bez mene uspjeli riješiti problem i međusobno razgovarati.)
Marko se nasmiješi Filipu i kaže: „Žao mi je što sam te udario. Stvarno se želim igrati s tobom.“
Filip se također nasmiješi i kaže: „I meni je žao što sam te udario i što se nisam htio igrati s tobom. Možemo se sada igrati ako želiš. Ali prije se dogovorimo, kako ćemo se igrati.“
Marko: “U redu.“ (Gledaju me kao da čekaju da im dopustim da odu. Nasmiješim se i kažem da se mogu ići igrati.)
Kasnije primjećujem da se Marko i Filip dogovaraju za igru. Dolazim do njih. Razgovor nakon razgovora čini mi se važnim, jer to doprinosi širenju ili promjeni slike u njihovom svijetu kvalitete.
Ja: „Marko i Filip, vidim da se dogovarate i da se zabavljate zajedno. Do vas sam došla, jer me zanima kako ste doživljavali naš razgovor.“
Marko: “Meni je bilo dobro. Pogotovo jer sam sam pronašao rješenje, što mogu učiniti kada se netko ne želi igrati sa mnom.”
Filip: “I meni je bilo dobro. Bio sam opušten i nisam se bojao, da ćete se ljutiti na mene.“
Ja: “Što ste dobili s dogovaranjem?”
Oboje: “Sada se znamo dogovoriti.”
Ja: “Kako ste doživljavali moju pomoć?”
Oboje: “Bilo je dobro što ste nam pomogli. Sami vjerojatno ne bi pronašli rješenje i još bi se uvijek ljutili ili borili.“

Zaključak

U ovom razgovoru nisam imala nikakvih frustracija, ali sam se osjećala odgovornom (na temelju uloge učitelja) da stvorim uvjete u kojima će učenici sami doći do rješenja. U danim uvjetima znali su odabrati ponašanje koje ih je povezalo. U vođenju mi je bilo ugodno, jer se nisam osjećala odgovornom za njihov problem. Svjesna sam da iz uloge učiteljice proizlazi moj zadatak stvoriti uvjete u kojima će učenici možda samostalno doći do rješenja svog problema. Razgovor sam vodila tako da nisam osudila ni jednog od njih. Pokušala sam ih voditi na način da sami dođu do rješenja.