Empatija u nastavi

lidija_pecko

Lidija Pecko

Sažetak

Empatija je vrlo vrijedna ljudska osobina. Od najranijeg djetinjstva potrebno je razvijati empatiju, te s godinama proširivati njene vrijednosti. Učenici u učionicu dolaze s različitim osobnostima, te je potrebno utjecati na razvoj empatije, ujedno i prosocijalnog ponašanja, metodom pohvale, igranjem uloga, iskustvenim i suradničkim učenjem, ali i dobrim djelima. Takvim načinim rada uspostavljamo kvalitetno razredno ozračje, koje pridonosi razvoju pozitivnih osobina ali i kvalitetne nastave.

Ključne riječi: empatija, prosocijalno ponašanje, učenje empatije, razvoj empatije.

Uvod

Ljudi su izrazito socijalna bića. Od najranijih dana stvaraju socijalne veze. Inicijalne veze od najranijih dana mnogo su utjecajnije i imaju dugoročne učinke na djetetov socijalni razvoj i razvoj ličnosti, čak i na kognitivni razvoj. Svaki učenik je jedinstven pa tako svaki od učenika u jednom razrednom odjelu ima svoje pojedinačne interese, želje, potrebe, mišljenja, očekivanja, vještine i sposobnosti. Stoga je razumljivo da katkada dolazi do situacija u kojima pojedinačne osobine jednog učenika dolaze u konflikt s nečijim drugim pojedinačnim osobinama. Stoga bi se trebalo kod svakog pojedinca kontinuirano razvijati emaptično prosocijalno ponašanje koje bi za krajnji cilj imalo ostvarenje pozitivnog razrednog ozračja. Stvorila bi se atmosfera koja bi bila poticajna za svakog pojedinca i u kojoj bi svatko imao mogućnost izraziti svoje mišljenje i stavove bez zadrške ili straha od omalovažavanja.

Empatija

Pojam empatije prvi je u današnjem značenju upotrijebio američki psiholog E. B. Titchener dvadesetih godina dvadesetog stoljeća (grč. en = u, pathos = osjećaj, uživljavanje; empatheia = „osjećanje iznutra“), a predstavlja uživljavanja u određene osjećaje u doslovnom prijevodu. Ovaj termin su prvi upotrijebili teoretičari estetike kada su željeli označiti sposobnost percipiranja subjektivnog iskustva neke druge osobe. Uz pojam empatije veže se prosocijalno ponašanje, ono je vid moralnog postupanja koji uključuje društveno poželjna ponašanja poput dijeljenja s drugima, pomaganja, suradnje. Suvremeni istraživači govore o altruizmu, sinonimu za prosocijalno ponašanje.

Psihologijska istraživanja se dugo bave proučavanjem motiva ljudskog ponašanja, kako onog socijalno nepoželjnog, tako i socijalno poželjnog. Altruizam je jedan od oblika prosocijalnog ponašanja odnosno dobrovoljnog, namjernog ponašanja čiji je rezultat korist za drugu osobu (Lay & Hoppmann, 2015). Sam termin “altruizam” skovao je francuski filozof Auguste Comte i potječe od latinske riječi “alteri” (drugi) te se definira kao nesebično ponašanje koje rezultira s koristi za drugu osobu, bez koristi i uz određeni rizik za osobu koja pomaže. Altruistična djela obično izazivaju divljenje okoline. Primjeri altruizma su spašavanje nečijeg života od požara, poplave, utapanja ili naleta automobila, zatim doniranje organa, volontiranje u teškim okolnostima, doniranje za osobu značajne količine novca i slično.

Postoje dvije vrste empatije; emocionalna i kognitivna. Emocionalna empatija je sposobnost koja nam omogućuje da osjećamo istu emociju kao i osoba s kojom razgovaramo, da osjećamo stres ili tugu zbog negativne emocije druge osobe te da suosjećamo s njom zbog čega joj želimo pomoći u teškim situacijama. Pomaže nam uspostaviti emocionalnu povezanost s drugima. Kognitivna empatija se odnosi na razumijevanje tuđih emocija i razmišljanja. Omogućuje nam bolju komunikaciju upravo zato što možemo bolje iznijeti vlastite misli pretpostavljajući kako će osoba na njih reagirati.

Empatija je sama po sebi vrlo moćna. Pokazalo se da korištenje empatije može pomoći smanjiti potencijalno nasilje i generalno smanjiti razinu napetosti i frustracije. To je često vidljivo u serijama i filmovima, gdje postoje pregovarači koji korištenjem empatije pokušavaju, npr. umiriti napadača i pokušati ga uvjeriti da ne ozljedi nikoga. Također, šire gledano, da je više empatije, bilo bi i manje mržnje, sukoba i ratova. Trenutno je vidljivo koliko u svijetu nedostaje razumijevanja i empatije za drugoga, koliko je podijeljenosti unutar nacija, zemalja, kontinenata i koliko se teško međusobno razumijemo. Atticus Finch rekao je: „Nikad ne možete uistinu razumjeti osobu dok niste pokušali shvatiti stvari iz njene pozicije… sve dok se ne stavite u njenu kožu i hodate okolo u njoj.“ Ako shvatimo kako je to osjećati se kako se druga osoba osjeća, koje strahove ima i do čega joj je stalo, zasigurno ću biti ljubaznija/i i imati više razumijevanja. I ako to druga osoba napravi za mene, sigurno će postojati više mogućnosti i želje da pomognemo jedni drugima i da se bolje slažemo. Stoga je empatija ili razumijevanje tuđih osjećanja, misli i stanja sastavni dio dobrog funkcioniranja društva i zajednice.

Teorija Martina Hoffmana podrazumijeva kako empatično dijete osjeća neugodu promatrajući nevolje drugoga, a može je smanjiti pomažući takvoj osobi. Kada prosocijalno ponašanje izaziva osjećaj ugode ili veselje u drugome, tada će i empatično dijete doživljavati te pozitivne emocije. Razlog tome je mišljenje kako ljudi imaju urođenu sposobnost emocionalnog reagiranja na tuđu nevolju. Ona je u svom primitivnom obliku prisutna već u ranom djetinjstvu. Osim roditelja veliku ulogu u njenom razvoju imaju i dječja iskustva. Tako na primjer, roditelji koji svoju djecu uče prepoznavati vlastite i tuđe emocije potpomažu razvoj empatije. Njega olakšava i primjer kada se djeci ukazuje na to kako se drugi ljudi osjećaju zbog njihova neposluha. Kada roditelji često verbaliziraju svoje vlastite reakcije empatije, djeca na te procese obraćaju više pažnje i tako bolje shvaćaju njihovo djelovanje (Vasta, Haith, Miller, 1998).

Odrasli ljudi odlučuju hoće li nekome pomoći na temelju procjene uzroka njihovih problema. Tako postupaju i djeca. Kad smatraju da je nevolju izazvalo nešto što je izvan nečije kontrole, vjerojatnije je da će suosjećati s tom osobom i da će joj pomoći- međutim kad misle da nečiji problem proizlazi iz lijenosti, pohlepe ili nekog drugog činitelja na koji je moguće utjecati, tada nisu spremna pomoći (Barnett i McMinima, 1988., Eisenberg, 1990. prema Vasta, Haith, Miller, 1998).

Razvoj empatije kod djeteta

U literaturi se najčešće navode četiri etape u razvoju empatije (prema V. Velički, 2011):

  • Prva etapa javlja se tijekom prve godine, a predstavlja urođeni refleks. Odnosi se na to da će dijete zaplakati zajedno s drugim djetetom pa se to tumači kao rano empatično ponašanje.
  • U drugoj godini dijete je u stanju tješiti drugoga.
  • U trećoj etapi koja nastaje između treće i šeste godine, kad dijete ovlada dobro jezikom i simbolima, djeca reagiraju na patnju drugih na složenije načine, tražeći rješenje za probleme zbog kojih je druga osoba tužna i sl.
  • Četvrta etapa u razvoju empatije nastupa između šeste i devete godine kad djeca mogu razumjeti svoje vlastite osjećaje u kontekstu šireg smisla.

Ako smo upoznati s ovim fazama, možemo u skladu s dječjim razvojem poticati razvoj empatije. Mogućnost uživljavanja u osjećaje drugih i pronalaženje smisla jedan je od velikih odgojnih zadataka. Mogli bismo reći da upravo tome treba težiti jer predstavlja “znanje za život”, odnosno, razvoj osobina koje će određivati određenu osobu tijekom cijeloga života. Stoga kvalitetna okolina koja je svjesna važnosti poticanja empatije i prevencije stereotipa od presudne je važnosti za odgoj djeteta.

Možemo li naučiti biti empatični?

Dječja spremnost na dijeljenje s drugima, pomaganje i suradnju pod utjecajem su društvenih i okolinskih činitelja.

Za poticanje altruizma, pohvala je mnogo djelotvornija ako se njome ističe da je dijete velikodušno ili spremno na pomoć, nego ako je usmjerena na postupak. Razvojni psiholozi primjenjuju programe nagrađivanja za povećanje učestalosti prosocijalnog ponašanja u školama. Jedno istraživanje altruističkih postupaka predškolske djece u prirodnim uvjetima utvrdilo je da vršnjaci često reagiraju pozitivno na takve postupke smiješeći se, zahvaljujući ili čineći nešto dobro i lijepo zauzvrat (Vasta, Haith, Miller, 1998). Na dječje ponašanje snažno utječu postupci drugih ljudi. Djeca su spremnija na dijeljenje s drugima ili na pomaganje nakon promatranja modela koji je činio isto. Ali djeca ne oponašaju jednako sve modele. Više imitiraju one koje doživljavaju jačima, kompetentnijima ili važnijima. Isto tako redovito gledanje prosocijalnog televizijskog programa može povećati čestinu altruističkog poželjnog ponašanja na svim dobnim razinama.

Prema provedenim istraživanjima na empatiji je moguće razviti čitanjem fiktivnih romana. Čitanjem razvijamo maštu i zamišljanjem situacija i likova opisanih u knjizi zapravo se ”stavljamo u tuđe cipele”. Osim toga, razmišljanjem o situacijama u kojima se našla nama bliska osoba te emocijama koje su bile uzrokovane tim događajima, a naposljetku i razmišljanjem o tome što mi možemo učiniti za tu osobu, kako bismo joj olakšali razvijamo sposobnost uvida u tuđe emocije i razmišljanja.

Učenici primarnog obrazovanja imaju potrebu uspoređivati se sa ostalima, pri tome stvarajući neki svoj poredak u socijalnoj hijerarhiji u razredu: Tko je najpametniji? Tko zna najbolje računati? Tko je najbolji nogometaš? Tko najlošije igra nogomet? Prilikom stvaranja tih ljestvica djeca koja nisu pri vrhu nastale ljestvice osjećaju se razočarano i odbačeno zbog toga što nisu u svemu najbolja. To jedna od najzdravijih stvari tijekom djetinjstva nakon koje dijete kasnije postaje suosjećajnije prema drugima jer ih zapravo istinski može razumjeti, pošto se i ono u nekom trenutku života tijekom razvoja osjećalo tužno, razočarano, povrijeđeno. Dijete koje je proživjelo žalost može lako suosjećati sa drugom osobom koja je tužna, suprotno od osobe koja nije nikad iskusila takav osjećaj tijekom djetinjstva (Greenspan, 2009). Kod djece starije školske dobi, uočava se nedostatak empatije prema roditeljima te mlađoj braći i sestrama tj. one djece koja ulaze u adolescenciju. Razvojno gledano dijete se u to vrijeme odvaja od svoje obitelji kako bi uspješno izgradilo vlastiti identitet te odnose sa ljudima izvan obitelji. Roditelji trebaju shvatiti da je to normalna razvojna faza te trebaju svom djetetu pružiti pomoć da integrira empatiju u svoj normalni rast i razvoj. Važno je da se ne smije adolescentu dopustiti nedostatak empatije prema bliskim osobama, te mu se treba jasno dati do znanja da se prema njima ne smije odnositi na način koji ih povrjeđuje. Treba mu probati objasniti i približiti kako bi se on sam osjećao da se prema njemu netko njemu blizak odnosi na takav način, manjkom empatije. Bitno je stalno dijete poticati na razmišljanje koje se proteže dalje od njega samog te uključuje osjećaje i interese drugih, ne samo njega samog. Učenju empatije kod djeteta dakako doprinosi roditeljsko izražavanje interesa za djetetove doživljaje i osjećaje (pozitivne i negativne), pažljivo i aktivno slušanje, postavljanje pitanja kojima je cilj razjasniti njihove misli i osjećaje. Dijete podvrgnuto takvom roditeljskom utjecaju sposobnije je na dubljem nivou povezati se sa drugima, ponaša se u skladu sa svojim empatičnim osjećajima, tako da sasluša drugoga.

Empatija se može i ciljano razvijati kroz obrazovanje. Aktivnosti koje razvijaju empatiju mogu uključivati razne metode, poput iskustvenog učenja, vježbanja vještina ili didaktičkog pristupa. Vježbanjem empatije kod učenika se povećava i tolerancija, akademski uspjeh, emocionalna inteligencija, prosocijalno ponašanje te se mogu smanjiti predrasude i nasilje među djecom.

Isto tako, imaginarna igra djetetu pruža priliku da koristi svoju kreativnost za sigurno istraživanje svijeta osjećaja. Pretvarajući se da je plišani medo „zločesti učitelj“, ono počinje shvaćati kako je to kad je prema tebi netko zločest. Pretvarajući tu igračku u šaljivi lik, dijete otkriva kako smijanjem može odagnati osjećaj patnje. Ono može zamisliti kako se osjeća njegov lik iz igre kad je povrijeđen ili kad je veseo i vidi kako su ti osjećaji zasebni od njegovih vlastitih. Ono uči biti empatično (Greenspan, 2009). S vremenom, empatija se produbljuje.

Učenicima primarnog obrazovanja možemo pomoći u učenju empatije tako da postanu svjesni vlastitih emocija. Igre „Razmišljajmo o sutrašnjem danu“ omogućuju im da zamisle realne situacije i kako bi se u njima mogli osjećati. Pitanja kako što su „Kako bi se osjećao da tvoja nogometna ekipa sutra ne pobjedi?“ ili „Hoće li se učiteljica ljutiti na tebe ako budeš i dalje zaboravljao zadaću?“ pomaže učeniku predvidjeti osjećaje s kojima bi se inače nasamo izbjeglo suočiti. Učitelji ili roditelji, mogu poticati empatiju na način da

  1. Suosjećamo sa svojim djetetom. Empatija nastaje ako je netko empatičan prema nama.
  2. Pomognite djetetu kako postati svjestan vlastitih osjećaja i da ih izrazi.
  3. Pomognite djetetu kako uskladiti svoje osjećaje s tuđim tako što mu objašnjavate svoje. Iskazujte ih izrazom lica i tonom glasa.
  4. Zainteresirajte dijete za osjećaje drugih ljudi koristeći njegove vlastite osjećaje kao mjerilo za usporedbu.
  5. 5Neka dijete – u sigurnom okruženju – doživi sve moguće situacije.

Marilyn Price-Mitchell predlaže 6 navika kojima kao nastavnik možete doprinijeti razvoju empatije kod učeika:

  • Izgradite dobre odnose s učenicima. Neka oni znaju da vam je stalo do njih.
  • Izgradite samopouzdanje učenika tako da im budete mentor.
  • Učite ih da budu odgovorni i aktivni građani koji mogu donijeti promjene u svoju zajednicu.
  • Kroz svoj posao budite im uzor i inspirirajte ih da i oni daju sve od sebe.
  • Izlažite učenike različitim mišljenjima i pogledima na svijet.
  • Koristite se metodom društveno korisnog učenja i povežite nastavni sadržaj sa životom zajednice (Price-Mitchell, 2020).

U razrednom odjeljenju trebalo bi obratiti pozornost na razvijanje prosocijalnog ponašanja koje bi u cijelosti doprinijelo učenikovom razvoju empatije, aktivnog slušanja, suradnje, konstruktivnog rješavanja sukoba te samopouzdanja i samopoštovanja. Isto tako, ukoliko u učionici vlada prosocijalno ponašanje, nema sumnje da to neće pozitivno utjecati na razredno ozračje u kojem će se svaki pojedinac osjećati prihvaćenim. Pedagoške radionice iskustvenog i suradničkog učenja, omogućuju cjelovitije upoznavanje učenikove osobnosti. Usmjerene su ka procesu čija je svrha omogućiti svakom sudioniku osjećaj jednakosti i pripadnosti.

Iskustveno učenje odnosi se na kreiranje situacija u kojima dijete doživljava određene sadržaje pomoću metode „vlastite kože“ što se postiže igrom, simulacijom i akcijom (Bognar i sur., 2000). Prva i najvažnija osoba koja ima koristi od iskustvenog učenja je dakako učenik.

Suradničkim učenjem razvijaju se i socijalne kompetencije poput suosjećanja, empatije, komunikativnosti, suradnje i prilagođenosti. S obzirom na to, suradničkim učenjem postiže se jačanje individualne motiviranosti i volje za napretkom, javlja se odgovornost prema drugima, poboljšava se komunikaciji u grupi, razvijaju se prijateljski odnosi prema članovima određene skupine, povećava se grupna učinkovitost i djelotvornost te se postižu bolji i kvalitetniji aspekti rješavanja socioemocionalnih problema članova određene skupine (Hare, 1976; Bašić i sur., 1994; prema Kadum-Bošnjak, 2011).

Pokušavajući pomoći učeniku uvidjeti vlastite osjećaje i ponašanja, često izgovaramo rečenice koje nas ometaju u empatičkom povezivanju, npr.:

  • Davanje savjeta: „Mislim da bi trebao/trebala…““Kako to da nisi…?“
  • Nadigravanje: „To nije ništa, čekaj samo da čuješ što se meni dogodilo.“
  • Poučavanje: „Ovo bi moglo postati vrlo pozitivno iskustvo za tebe kada bi ti samo…“
  • Tješenje: „Nisi ti kriv/kriva, učinio/učinila si najbolje što si mogao/mogla.“
  • Pričanje priča: „To me podsjetilo na vrijeme kada…“
  • Zataškavanje: „Razvedri se. Nemoj se osjećati tako loše.“
  • Sažalijevanje: „Oh, jadan/jadna ti.“
  • Ispitivanje: „Kada je to počelo?“
  • Pravdanje: „Htjela sam te nazvati, ali…“
  • Ispravljanje: „Nije se tako dogodilo.“ (Rosenberg, 2006).

Zaključak

Živimo u užurbanom vremenu digitalizacije koja je nepredvidiva i neprestano napreduje. Često smo otuđeni i osamljeni te zaboravljamo na vlastite vrijednosti. Empatija je jedna od najljepših ljudskih osobina. Ona je temelj svih ponašanja koje povezujemo s “dobrotom” te je izvor suosjećanja, altruizma, požrtvovnosti i milosrđa. Potrebna nam je empatija da bismo ju mogli dati. Kada nas netko zaista čuje, a da pri tome ne osuđuje, ne pokušava preuzeti odgovornost, ne pokušava oblikovati, osjećaj je sjajan. Empatija nikada ne prestaje. To je dimenzija života koja se kontinuirano širi kroz svakodnevna iskustva, te tako postiže i promiče kvalitetu empatije. Potrebno je poticati empatično ponašanje djeteta od najranijih faza života. U školi koristiti metode suradničkog učenja, iskustvenog učenja, poticati prosocijalno ponašanje koje je preduvjet za uspostavljanje ugodne radne klime time i kvalitetne nastave. Nastave u kojoj je svaki pojedinac vrijedan i važan sudionik i subjekt u odgojno obrazovnom procesu.

Literatura

  1. Bognar, L., Uzelac, M. i Bagić, A. (2000). Budimo prijatelji – 33 pedagoške radionice.Zagreb: Mali korak
  2. Fabian. A.P., (2008). Empatija kod djece. Preuzeto s Portal za škole: http://www.skole.hr/podsjecamo?news_id=1836
  3. Greenspan S.I. (2009). Sjajni klinci; Kako pomoći djetetu da razvije 10 kvaliteta potrebnih za zdrav, sretan i uspješan život. Buševec: Ostvarenje d.o.o.
  4. Kadum-Bošnjak, S. (2012). Suradničko učenje. Metodički ogledi, 19 (1), 181-199.
  5. Lay J. C. i Hoppmann C.A. (2015). Altruism and Prosocial Behavior. Preuzeto s https://www.researchgate.net/publication/283583352_Altruism_and_Prosocial_Behavior
  6. Price-Mitchell M. (2020). How To Teach Empathy, Roots of Action. Preuzeto s https://www.rootsofaction.com/how-to-teach-empathy/
  7. Rosenberg M.B. (2006). Nenasilna komunikacija, jezik života. Osijek: Grafika d.o.o.
  8. Vasta, Haith, Miller (1998). Dječja psihologija: moderna znanost. Zagreb: Naklada Slap
  9. Velički. V., (2011). Razvoj empatije kod djece. Preuzeto s Inoptimum sistem d.o.o. za razvoj osobnih i sistemskih potencijala. http://www.inoptimum.com/2011/08/02/razvoj-empatije-kod-djece/