Agresivno ponašanje u školi – otvoreno ili prikriveno

vesna_kukavica

Vesna Kukavica

Sažetak

Agresivno ponašanje, nepristojno ponašanje, socijalno neprihvatljivo ponašanje, ponašanje koje ne odobravamo. U trenutku iskazivanja agresije i nepristojnog ponašanja među učenicima, pitamo se je li žrtva dovoljno zaštićena i jesmo li upotrijebili sve oblike prevencije u razredu kako takvog ponašanja uopće ne bi bilo. Možda prebrzo reagiramo i tako uskraćujemo mladima mogućnost da sami rješavaju probleme, a zbog toga nemaju prilike naučiti kako se ponašati jedni prema drugima. U tom slučaju učenici ne mogu ovladati odgovarajućim socijalnim i komunikacijskim vještinama u rješavanju sukoba. Previše ih štitimo i onemogućujemo im samostalno stjecanje iskustva koje će im itekako trebati u životu. Možda to činimo zbog toga što želimo da se u školi osjećaju sigurno i da se ničega ne boje.

Ključne riječi: agresivno ponašanje, sukob, strategije, vještine rješavanja sukoba, nulta tolerancija na nasilje.

Uvod

Kao stručni zaposlenici odgojno-obrazovnih institucija i pedagozi, obvezujemo se nultoj toleranciji na nasilje.
Sve češće i češće smo u ulozi onih koji rješavaju sukobe među učenicima. U puno navrata prebrzo interveniramo i time djeci oduzimamo mogućnost da međusobni sukob razriješe sami, a samim time i da usvoje te strategije.
Imamo li tendenciju odmah i u svakoj situaciji štititi djecu? Možda. A možda želimo imati potpunu kontrolu nad djecom jer se bojimo da im se što ne dogodi. Međutim, ta kontrola samo povećava ranjivost mladih. Zbog toga moramo mladima dati više povjerenja u samostalnom rješavanju međusobnih problema, ali i razvijati socijalne i komunikacijske vještine s njima.

Nasilno ponašanje – fizičko, psihičko ili verbalno – ponašanje je koje susrećemo na svakom koraku. Nasilje je zlouporaba moći koja se iskazuje u raznim oblicima.
Govorimo o naučenom, neprimjerenom ponašanju kao odgovoru na neugodne osjećaje straha, mržnje ili ljutnje. To je nešto što je društvu već odavno poznato. Takvo ponašanje poznavali su i naši preci, a protiv njega su se borile i generacije prije nas.
Mnogi nasilje doživljavaju kao krajnji izlaz, kao odraz osobne nemoći, a vještine rješavanja problema su neprilagođene. Neprimjereno reagiramo kada netko prelazi našu osobnu granicu. Takvo ponašanje uvijek uključuje emocije. Nasilje je pokušaj nadmoći jačih nad slabijima: udarcima, ucjenom, riječima, zlostavljanjem, prezirom, iskorištavanjem i dr. (sažetak prema M. Munc, 2010.).

Danas možemo biti zabrinuti jer mladi sve svoje probleme i tegobe rješavaju nasiljem: udarcima, ucjenama, vrijeđanjem, ponižavanjem, prezirom. Zabrinjavajuća je sve raširenija pojava prikrivenog nasilja i ponašanja koja više ni ne doživljavamo kao nasilje.

Često se pitam je li ovakvo stanje u školi samo odraz trenutačnog stanja u društvu, ili je to samo razvojna faza mladih u kojoj svoju nesigurnost iskazuju neprihvatljivim ponašanjem, ili je možda odraz onoga što se događa kod kuće gdje su mladi svakodnevno izloženi nasilju.
Svijet u kojem živimo brzo se mijenja. Od mladih se traži sve više i više. A mnogi ne mogu pratiti ove brze promjene.
U obrazovanju mladih moramo pokazati kako ne toleriramo nasilje. Naša je briga odgajati djecu u duhu nulte tolerancije na nasilje i reagirati na svaki pokušaj nasilnog ponašanja. Vlastitom reakcijom pokazujemo da je takvo ponašanje neprihvatljivo.
Kao savjetnica u osnovnoj školi nailazim na različite oblike nasilja učenika, na različita »lica nasilja« od neprikladnih riječi, borbe za bolji socijalni položaj, udaraca, pljuvanja, guranja, vrijeđanja, ucjena, izopćavanja iz društva i dr.
Iako o nasilju, uzrocima i posljedicama mnogo razgovaramo s učenicima, provodimo prevencijske radionice, pripremamo predavanja za učenike i njihove roditelje i održavamo individualne razgovore, ipak spoznajemo kako nasilnog ponašanja nema manje, nego sve više – i to prikrivenog nasilja.

Tako smo u našoj školi odlučili provesti istraživanje o nasilju kako bismo provjerili stanje, odnosno znaju li učenici uopće prepoznati i raspoznati nasilna ponašanja te kako ih doživljavaju, kao i provjeriti način na koji se suočavaju s nasiljem i reagiraju na njega.

Glavni nalazi istraživanja

1. Vrste nasilja

Mlađi učenici primjećuju nasilno ponašanje svaki dan, a mnogi ne čine ništa – ne upozore učitelja o takvom ponašanju. Više od pola učenika već je bilo u situaciji da su sebe doživljavali žrtvama nasilnog ponašanja. Kažu kako najčešće vide ili doživljavaju fizičko nasilje (udarac, štipanje, šamar, opetovano udaranje), a na drugom je mjestu verbalno nasilje (ružne riječi, psovke, vulgarnosti). Stariji učenici (od 6. do 9. razreda) najčešće doživljavaju psihičko nasilje – ponižavanje, izopćenja iz grupe, zabrane druženja s nekime, širenje laži o nekome.
Učitelji najčešće primjećuju psihičko nasilje kada učenici nekoga izopće iz grupe, ne druže se s njime, o nekome šire ružne glasine ili ga ponižavaju.

2. Tko su žrtve

Učenici ističu da su najčešće žrtve nasilja oni učenici koji su se tek upisali u školu, oni koji su fizički slabiji ili mlađi, oni koji su nemirni za vrijeme nastave te oni koji nisu uspješni u školi.

3. Kada se događa

Najčešće se nasilje događa prije ili poslije nastave, za vrijeme pauze, a to primjećuju i učenici i učitelji.

4. Gdje se nasilje događa

Učenici kažu kako se nasilje uglavnom odvija na hodnicima, u razredu ili zahodu, a učitelji najviše nasilja vide na hodnicima, u zahodu i svlačionici, odnosno na mjestima koja su skrivena od pogleda.

5. Prijave li svi čin nasilja

80% učenika prijavi da su bili žrtvama nasilja, a isto učine i učitelji. Ako netko odluči prešutjeti, to je uglavnom zbog straha, sramote, ili odbija reći jer ga nije ga briga, ili misli da se ionako ništa neće promijeniti.

6. Što poduzimaju kada vide nasilje

Učenici odmah kažu prvoj odrasloj osobi koju ugledaju, a neki čak žele sami zaustaviti nasilje.
Učitelji odmah reagiraju, zaustavljaju nasilno ponašanje, razrednika obavijeste o događaju, razgovaraju s učenikom ili ga šalju savjetniku.

7. Što su posljedice nasilnog ponašanja

Učenici tvrde da su posljedice nasilnog ponašanja razgovor o ponašanju s razrednikom, odgojna opomena i razgovor sa savjetnicom. 5% učenika misli da posljedica nema.

8. Prikriveno nasilje i koliko je prisutno

Učenici kažu kako prikrivenog nasilja (55%) ima više nego otvorenog. Učitelji smatraju da ga ima i više od toga, oko 65%.

9. Kako razumijemo prikriveno nasilje

Za učenike je to ponašanje koje ne vidimo, nešto o čemu se ne govori, događaj o kojem nikada ne smiješ nikome reći.
Učitelji ga vide kao nešto neprimijećeno, skriveno pogledu, ponašanje za koje učenici uopće ne kažu ili pak učenici određena ponašanja ne doživljavaju kao nasilna i zato o njima ne govore.

AKTIVNOSTI za prevenciju i podizanje svijesti o problemima nasilnog ponašanja:

  • tematski roditeljski sastanci, okrugli stolovi i diskusije s roditeljima
  • tematski razredni roditeljski sastanci o nasilju, kako rješavati nasilje, kako se nositi s nasiljem, kako ga spriječiti
  • planirano vrijeme dežurstava učitelja prije nastave, za vrijeme pauze, nakon nastave i tijekom svih zajedničkih aktivnosti, planiran nadzor učenika-vozača
  • jasna školska pravila o prikladnom ponašanju (Obrazovni plan škole, prioriteti- projekti)
  • jasna razredna pravila o ponašanju i odgovornosti učenika
  • razredni satovi (razrednik): razgovori o nasilju, o žrtvama, o nasilnicima, o prepoznavanju nasilja, o prihvatljivom i neprihvatljivom ponašanju i zašto, kako međusobno rješavati probleme, kako reagirati, koga moliti za pomoć
  • zajedničke razredne aktivnosti za poboljšanje razredne atmosfere i boljih odnosa među učenicima
  • razvijanje socijalnih vještina, kako međusobno komunicirati, kako se nositi s emocijama, što je dobro za samopouzdanje
  • obavljanje dobrovoljnog rada
  • provođenje radionica: 8 krugova izvrsnosti, igre uloga, socijalne vještine
  • održavanje radionica o emocionalnoj inteligenciji, emocionalnoj pismenosti, kako izraziti svoje emocije i kako se s njima nositi
  • nulta tolerancija na nasilje: pri pojavi nasilnog ponašanja moramo odmah reagirati i razgovarati s učenicima; razgovori između savjetnice i roditelja svih učenika upletenih u nasilje; zajedničko formuliranje strategija i individualni plan rada s nasilnicima i žrtvama
  • izricanje odgojnog ukora (odgojne opomene)
  • radionice s učenicima koji su nasilnici i koji su žrtve.

Zaključak

Cilj svih aktivnosti je osvijestiti učenike o pojavi i oblicima nasilja kao i nultoj toleranciji na nasilje, upozoriti o osjetljivosti tog problema i važnosti uključenosti svih prisutnih kako bi se nasilno ponašanje odmah rješavalo i sankcioniralo.
Cilj prevencije je smanjiti nasilje i utjecati na razmišljanje svih učenika o tome da takvo ponašanje nije prihvatljivo u društvu i da ga moramo osuđivati.
Ali svakako moramo naučiti da svatko u rješavanju nasilja može i mora preuzeti svoj dio odgovornosti i izvršiti svoju ulogu: i učitelji, i roditelji, i učenici.
Nasilno ponašanje možemo u određenoj mjeri smanjiti, ali ga nikada ne možemo potpuno iskorijeniti.

Literatura

  1. Erb, H. E. (2004). Nasilje v šoli in kako se mu lahko zoperstaviš. Radovljica: Didakta
  2. Habbe, J. (2000). Nasilje in varnost otrok v šolah. Ljubljana: Lisac&Lisac
  3. Muršič, Z. MIlivojevoć, B. Brvar, K. Filipčič in drugi (2010). Znanje o čustvih za manj nasilje v šoli. Ljubljana. Inštitut za kriminologijo pri Pravni fakulteti v Ljubljani
  4. M. Munc (2010). Nemoč nasilja. Maribor. De Vesta
  5. Didakta, številka 194, letnik XXVI; FOKUS: nasilje v šoli
  6. Vzgoja in izobraževanje, številka 3-4, letnik 2016; O nasilju