Kako najmlađa djeca uče

simona_agrez

Simona Agrež Franko

Sažetak

Igra u poticajnoj atmosferi djeci pruža mogućnosti za promicanje inicijative, izgradnju povjerenja, empatije, samopouzdanja i autonomije. Znajući način, na koji dijete uči te bitne karakteristike njegovog razvoja, možemo mu kroz razne obrazovne aktivnosti omogućiti, da postane aktivno, kompetentno dijete, koje preuzima ulogu aktivnog sudionika u procesu učenja. Tijekom provedbe aktivnosti iz područja matematika u vezi sa motorikom, koristili smo razvojno-procesno planiranje, tako smo djeci pripremili zadatak, koji ih izaziva, a daje im i potvrdu. Djeci u dobi od prve do treće godine potrebno je pružiti dovoljno aktivnosti, da budu aktivni, uloga odgajatelja je, da prepozna djetetove interese, potrebe i sposobnosti. Uz podršku odrasle osobe u vrtiću može se adekvatno uključiti u aktivnosti koje razvijaju i potiču kreativnost, pozitivno samopoštovanje i odgovorno donošenje odluka.

Ključne riječi: vrtić, najmlađa djeca, aktivnost djece, kompetencije, samopouzdanje, matematika, motorika, uloga odgajatelja

Uvod

Tijekom rada s najmlađom djecom u vrtiću, primijetila sam, da je biti odgajatelj u prvom starosnom razdoblju poseban izazov, posebice u smislu praćenja potreba i interesa najmlađe djece, zadovoljavanja njihovih emocionalnih potreba te promatranja njihovog razvoja i napretka. U tom razdoblju je sa strane djece u većini slučajeva vrlo slaba verbalna komunikacija, interakcija s tom djecom odvija se na razini prepoznavanja neverbalnog jezika, percipiranja njihove (ne)aktivnosti. Znajući bitne karakteristike djetetovog razvoja i način na koji on uči, možemo mu kroz razne obrazovne aktivnosti omogućiti, da postane aktivno, KOMPETENTNO dijete.

Aktivnosti i kompetencije djece

Kurikulum za vrtce (1999.: 18) u poglavlju Razvoj i učenje djeteta definira: „Poznavanje djetetovog razvoja važan je okvir koncepta predškolskog odgoja“. J. Lepičnik – Vodopivec (2006.: 37) kaže: „Polazište sveobuhvatno usmjerenih kurikuluma je obrazovanje zasnovano na promicanju dječje kompetencije u komunikaciji i interakciji s okolinom. Promišljeni situacijski uvjeti koji omogućuju djeci učenje kroz iskustvo su od najveće važnosti. Učenje temeljeno na iskustvu način je učenja koji nastoji povezati izravno iskustvo percepciju, spoznaju i aktivnost u jedno“.

Aktivno učenje

Igra u poticajnoj atmosferi uključuje sve komponente aktivnog učenja – to jest materijale i odluke o tome što će se igrati, gdje će se igrati, kako i s kim. Važno je, kako  djeca komuniciraju kada se igraju i kako im odrasla osoba pruži podršku za igru. Ako se djeca igraju u poticajnim uvjetima, imaju mnogo prilika da budu svjesni drugih; mogu promatrati što drugi rade i oponašati ih; upustiti se u avanture; usredotočiti se na stvari koje ih zanimaju; razgovarati o onome što rade i osjećaju. Kao rezultat toga, postoji mnogo mogućnosti za izgradnju povjerenja, autonomije, inicijative, empatije i samopouzdanja. (M. Hohman, Weikart, 2005: 59)

Uloga odgajatelja

Stručnjaci na području predškolskog obrazovanja  su mišljenja da kurikulum mora uzimati u obzir suvremeno znanje o poučavanju djece predškolske dobi, izbjegavajući formalno učenje. Koncept “razvojno prikladne prakse” (Bredekamp, 1996 .; E. D. Bahovec i K. B. Golobič, 2005: 68) naglašava da se planiranje kurikuluma mora temeljiti na promatranju i bilježenju interesa te napretka u razvoju svakog djeteta. Bogata ponuda aktivnosti vrlo je važna, baš kako je i važno, da djeca imaju dovoljno vremena za istraživanje s aktivnim sudjelovanjem u aktivnostima (E.D. Bahovec i K.B. Golobič, 2005: 68-69). Kurikulum za vrtce (1999) definira ulogu odgajatelja. Odrasli obraćaju pažnju na ono što djeca uče i kako uče te daju djeci snagu da vode vlastito učenje. Odrasli promatraju i komuniciraju s djecom kako bi otkrili kako svaki pojedinac razumije, misli i zaključuje. Odgajatelj želi prepoznati interese i sposobnosti svakog djeteta i pružiti mu odgovarajuće ohrabrenje.

Svrha praćenja i praćenje

Dobivanje podataka o djetetu kao osnova za planiranje rada u odjelu ključni je element u promatranju i praćenju djeteta. Koristimo ga za prepoznavanje raznolikosti i individualnosti djece, na taj način možemo mu pružiti odgovarajuću podršku njihovom razvoju te pružiti djeci mogućnost aktivnog sudjelovanja u procesu praćenja vlastitog razvoja. (Batistič Zorec, 2002).

Studija slučaja – kako uče najmlađa djeca?

S djecom od prve do treće godine izvodili smo matematičke aktivnosti prepoznavanja i imenovanja boja, ocjenjujući ih prema jednom klasifikatoru  (boja). Aktivnost smo povezali s   područjem „gibanja“ – motorike. Djeca su se kretala po sobi i razvrstavala kuglice crvene, plave, žute i zelene boje, u kutije s obojenima oznakama. Svrha obrazovne aktivnosti bila je povezivanje matematike sa drugim područjem – sa motorikom. Kako bi djeca imala više motivacije, igraonicu smo isprepletali elastičnom trakom. Djeca vole biti u pokretu, tako spontano izvode matematičke aktivnosti kroz igru. Posljedično su i više aktivni.   Mlađa djeca doživljaju svijet holistički. Učenje matematike je za njih izazovno iskustvo, pa im treba dati zadatak na zanimljiv način kako bi postigli dodatnu motivaciju.

Tijekom provedbe aktivnosti došli smo do sljedećih saznanja:

  • 1Mala djeca u dobi oko 18 mjeseci sortiraju kuglice spontano i nasumično, a aktivnost vađenja i nošenja loptica dovoljna im je aktivnost.
  • Djeca u dobi od 2 do 2,5 godine trebaju upute, pomoć, razgovor o aktivnostima. Većina djece ispravno pokazuje boju lopte koju zovemo ali je još ne može ispravno imenovati.
  • Djeca u dobi od 2,5 do 3 godine počinju spontano razvrstavati loptice po boji, čineći manje pogreške. Povremeno bilo koja starija djeca, kad pronađu pogrešno razvrstanu lopticu, promijene je u skladu s tim da je stave u pravu kutiju. U većini slučajeva ta djeca također ispravno imenuju boju.

23

  • Djeca su na različite načine rješavala svoje poteškoće u kretanju, u početku su puzala ispod žice, kasnije su ih počela križati, a prema kraju aktivnosti, počela su ih dizati i hodati ispod.
  • Matematička aktivnost zahtijeva veliku pažnju djeteta, pa smo djeci tako i više puta nudili rad u manjim skupinama, aktivnost smo ponavljali svakodnevno, tijekom cijele sedmice.

Zaključak

„Dobra komunikacija i učenje djece kroz igru moguće je samo u malim grupama, aktivnost odgajatelja usmjerena je uglavnom na proces planiranja projekata i pripreme situacija za učenje. Atributi izvedbe uključuju: osjetljivost, odgovornost, savjesnost, fleksibilnost, empatiju, kreativnost, komunikativnost … Svi ovi zahtjevi zahtijevaju od odgajatelja u vrtiću veliki dio profesionalne i moralne odgovornosti (Čudina Obradović, v J. Lepičnik-Vodopivec, 2006:37)“. Tijekom provedbe aktivnosti, dobila sam potvrdu, da je planiranje po razvojno-procesnom planu u grupi od prve do treće godine jako preporučljivo, jer se djeci nudi aktivnost koja ih izaziva, a daje im i  potvrdu. Djeca su izvršila zadatak sa velikim entuzijazmom. Matematičke aktivnosti zahtijevaju puno razmišljanja, stoga se preporučuje provođenje zahtjevnih zadatka tijekom igre. Tako se djeci adekvatno daju zadaci koje mogu obaviti, a pritom se osjećaju ugodno, zadovoljno, grade samopoštovanje i povjerenje u sebe. Kao odgajatelj želim, da djeca uče iz svog iskustva, stoga potičem istraživanje, jer mislim da dijete najviše uči kad je aktivan sudionik, čak i ako su njegova rješenja u početku „kriva“ iz perspektive odraslih, važno je da samo pronađe način, da riješi problem na svoj način.
Branim mišljenje da se djeci u grupama od prve do treće godine  previše puta ne pruža dovoljno mogućnosti da budu aktivni, jer odgajatelji ne prepoznaju djetetove interese, potrebe i sposobnosti. Uz odgovarajuću podršku osjetljivog i autonomnog odgajatelja koji mu daje osjećaj samopouzdanja, dijete se može aktivno uključiti u aktivnosti koje razvijaju i potiču kreativnost, pozitivno samopoštovanje i odgovorno donošenje odluka.

Literatura

  1. Bahovec, E., Bregar, G.K. (2005). Šola in vrtec skozi ogledalo, Ljubljana.
  2. Bahovec, E. idr. (1999). Kurikulum za vrtce, MŠŠ, Ljubljana.
  3. Batistič Zorec, M. (2002), Google tražilica: 20. 12. 2015.
  4. Batistič Zorec, M. (2003). Razvojna psihologija in vzgoja v vrtcih, Inštitut za psihologijo osebnosti, Ljubljana.
  5. Hohmann, M., Weikart, D.P. (2005). Vzgoja in učenje predšolskih otrok.
  6. Lepičnik – Vodopivec, J. (2006). Okoljska vzgoja v vrtcu, Ljubljana, AWTS.