Kamišibaj

– analogna i kreativna komunikacija u digitalno doba

nina_kranjec

Nina Kranjec

Sažetak

Školska knjižnica sastavni je dio odgojno-obrazovnog procesa u školi. Svojim aktivnostima i različitim projektima za poticanje čitanja, doprinosi razvoju čitalačke kulture djeteta i stvaranju pozitivnog odnosa prema knjizi. Današnji moderni digitalizirani svijet zasićen je brojnim sadržajima. Sve se vrlo brzo odvija. Protutežu svemu tome čini kamišibaj kazalište koje omogućuje bijeg u analogni, kreativni svijet minimalizma u kojemu smo usredotočeni samo na pojavu slika na papiru i glas pripovjedača. Kamišibaj dolazi iz Japana. Kod nas je posebice raširen tezukuri kamišibaj, u sklopu kojega sami odabiremo priču koju želimo podijeliti s publikom, stvarati slikovni materijal i postavljati cjelokupni tijek kamišibaja. Pomoću kamišibaj kazališta kod djece možemo razviti unutarnju motivaciju za čitanje na nenametljiv način. U našoj školi redovito predstavljamo kamišibaj kazalište pomoću kojega učenike povezujemo međupredmetno i međugeneracijski.

Ključne riječi: školska knjižnica, pripovijedanje, motivacija za čitanje, kamišibaj.

1. Školska knjižnica i njezin utjecaj na razvoj čitalačke kulture djece

Školska knjižnica je sastavni dio odgojno-obrazovnog procesa u školi. Svojim aktivnostima i različitim projektima za poticanje čitanja doprinosi razvoju čitalačke kulture djeteta i stvaranju pozitivnog odnosa prema knjizi (Novosel, 2009).

Jedan od temeljnih zadataka školske knjižnice je potaknuti i ojačati unutarnju motivaciju za čitanjem kod učenika. Razvija se kao posljedica pozitivnih iskustava s čitanjem koja djeca stječu u grupnom radu s knjigama, zajedničkim ili samostalnim čitanjem kod kuće ili u školi, grupnim posjetama knjižnica, sudjelovanjem na satu čitanja bajki, stvaranjem uz čitanje knjiga… (Bucik, 2003).

Čitanjem i pripovijedanjem njegujemo dječju maštu i postupno razvijamo koncentraciju, koja svima nedostaje u današnje vrijeme nadmetanja, buke, brzine, konzumerizma i digitalizacije (Vilčnik, 2019).

2. Ljudi od davnina pripovijedaju priče

Pripovijedanje je staro kao i samo čovječanstvo. Već su u drevna vremena priče o tadašnjem životu bile uprizorene po zidovima pećina. Provodili su vrijeme izmišljajući i pripovijedajući priče koje su se usmenom predajom prenosile s koljena na koljeno, a s putnicima i selidbama ljudi putovale iz zemlje u zemlju.

3. Kamišibaj kao oblik za razvijanje unutarnje motivacije za čitanje

Krajem dvadesetih godina prošlog stoljeća, u Japanu je razvijena posebna vrsta umjetnosti koja povezuje slike i riječi. To je kamišibaj ili papirnato kazalište. Radi se o umjetnosti pripovijedanja priča pomoću slika. Temelj kamišibaj kazališta čini butaj (slika 1), mala drvena kutija u koju stavljamo niz slika koje pričaju priču. Na okvir butaja pričvršćena su vratašca. Otvara ih kamišibajac (pripovjedač), koji započinje s pripovijedanjem priče. Istovremeno, iz otvora na bočnim stranama butaja izvlači slike koje ocrtavaju tijek priče (slika 2). Na kraju priče vratašca butaja se zatvaraju (Sitar, 2020).

4. Gaito kamišibaj

U Japanu je prevladao gaito kamišibaj na biciklu. Kamišibajac se biciklom na koji je pričvrstio butaj, vozio od mjesta do mjesta, a svoj dolazak najavljivao s dvije male drvene palice (hiošigi). Ispod butaja bila je kutija sa slatkišima koje su djeca kupovala umjesto ulaznica. Kamišibajac je uobičajeno pripovijedao tri priče. Posljednju priču obično bi prekinuo, kada bi bila najzanimljivija i nastavio voziti. Tako je osigurao publiku i na sljedećoj predstavi (Sitar, 2020).

5. Tezukuri kamišibaj

Posljednjih godina kamišibaj dobiva sve veće značenje u Europi. Izvodi se isključivo autorski, tezukuri kamišibaj, u sklopu kojega sami biramo priču koja nas je dotaknula i želimo je podijeliti s publikom. U tu svrhu izrađujemo poseban slikovni materijal i postavljamo cjelokupan tijek kamišibaja (Sitar, 2020).

Naravno, naša je odgovornost da pritom odaberemo kvalitetan tekst zanimljivog sadržaja, napisan na razumljivom jeziku s bogatim rječnikom. Za slikovni dio koristimo minimalizam, jako izražene crte i jasne oblike bez detalja jer je slika u kamišibaju jedinstveni događaj pri čemu gledatelj nema vremena za detaljno i dugotrajno promatranje (Sitar, 2020).

6. Kamišibaj u školskoj knjižnici

U današnjem modernom digitaliziranom svijetu zasićenom brojnim podražajima, kada se većina školskih i radnih obveza zbog koronavirusa preselila na računala, kamišibaj nam predstavlja bijeg u svijet minimalizma gdje smo usredotočeni samo na pojavljivanje slika na papiru i glas pripovjedača.

U našoj školi odlučili smo iskoristiti kamišibaj gledalište za međupredmetno i međugeneracijsko povezivanje pomoću kojega najmlađe učenike naše škole, tijekom prosinačkog slavlja, vodimo u svijet bajki. Bajke su odabrale knjižničarke, a sve ostalo je dio naših učenika. Naime, na likovnom kružoku pod mentorstvom učiteljice likovne kulture, učenici su najprije izradili nacrt slikovnog materijala odabrane bajke (slika 3), zatim se primili posla (slika 4). Koristili su tuš, bijele pastele i slikanje kavom. Kako bi se što više približili izvornom kamišibaj kazalištu, učenici su na satu domaćinstva ispekli kolačiće (slika 5) koje su učenici dobili umjesto ulaznice. U ulozi kamišibajca našli su se stariji učenici naše škole. Tako smo ostvarili prvi školski kamišibaj koji je povezao učenike različitih razreda i predmeta.

Kako navodi J. Sitar (2020), kamišibaj nam pruža nove mogućnosti izražavanja i odlično je pomagalo u pedagoškom procesu i za učitelje i za učenike jer predstavlja kreativni izazov.

U našoj školi dobro iskorištavamo sve prednosti kamišibaja. Svake godine s međupredmetnom i međugeneracijskom suradnjom stvaramo jedan posve autorski kamišibaj, u sklopu kojega učenici nižih razreda sami pišu priču i na likovnom kružoku izrađuju slikovni materijal, a stariji učenici nalaze se u ulozi kamišibajaca.

clip_image002 clip_image004
Slika 1. Butaj                Slika 2. Kamišibaj kazalište

clip_image006 clip_image008 clip_image010
Slika 3. Nacrt slikovnog materijala        Slika 4. Crtanje         Slika 5. “Ulaznice”

7. Zaključak

Djeca danas žive u digitalnom dobu. Veći dio dana okružuju ih zvučni i svjetlosni podražaji, sve se odvija vrlo brzo zbog čega mnogi imaju poteškoća s koncentracijom. Kamišibaj kazalište svojim minimalizmom i jednostavnošću predstavlja potpunu suprotnost. Kao takvo, bez brojnih podražaja, omogućuje nam da se posve smirimo, opustimo i usredotočimo na priču koju nam otkriva kamišibajac svojim glasom i slikama u butaju.

8. Literatura

  1. Bucik, N. (2003). Motivacija za branje. V M. Blatnik Mohar (Ur.), Beremo skupaj: priročnik za spodbujanje branja (str. 112-118). Ljubljana: Mladinska knjiga.
  2. Novosel, D. Š. (2009). Vrednotenje učinkov branja v šolski knjižnici. Šolska knjižnica, 19 (1), str. 51-55.
  3. Sitar, J. (2020). Umetnost kamišibaja: priročnik za ustvarjanje. Maribor: Aristej.
  4. Vilčnik, D. (2019). Zgodbe oziroma pravljice kot pozitivni vir. V A. Križan Lipnik, M. Černetič in K. Valenčak (Ur.), Za srečo v družini (str. 66-69). Murska Sobota: Založba Ajda.

Stvaranje kamišibaja u školi

fabijana_stih

Fabijana Štih

Sažetak

Japansko kazalište, koje se naziva kamišibaj, u razredu sam koristila za šarolikost nastavnih satova slovenskog jezika. Kasnije sam željela da bi učenici postali aktivni sudionici u stvaranju kamišibaja. U okviru dodatne nastave prvo sam učenicima pročitala priču, a poslije smo pripremili njezinu predstavu pomoću kamišibaja, koju su pod mom mentorstvom predstavili široj publici. U tom procesu su učenici razvijali svoje retoričke i likovne vještine, te istodobno vježbali i konstruktivno sudjelovanje u grupi.

Ključne riječi: kamišibaj, stvaralačko izražavanje, pripovijedanje

Uvod

Kamišibaj je staro japansko prijenosno kazalište, kojeg bi mogli nazvati i „papirnato kazalište“. Izvođač kamišibaja zove se kamišibajkar i pripovijeda priču uz slike, koje se čuvaju u maloj drvenoj pozornici – butaju. Izvođači kamišibaja su u Japanu nekada postavili svoju drvenu pozornicu na bicikl i odvezli se na mjesto, gdje su pomoću drvenih štapića i uzvika „Kamišibaj!“ privukli gledatelje.

Stvaranje kamišibaja

1. Najprije sam odabrala priču koja je bila pogodno duga, pogodna za likovnu reprodukciju Slika 1. Prezentacija pričes kamišibajem te istovremeno i edukativna. Priču sam učenicima pročitala, ne pokazujući im slike, te im time omogućila da su bez posebnog fokusa mogli zamisliti slike pojedinih prizora.

Slika 1. Prezentacija priče

2. PosSlika 2. Skiciranje kadrovalije smo tekst zajedno analizirali i podijelili ga na pojedine dijelove. Učenici su na list papira napravili skice pojedinih kadrova, koji bi događanje predstavljali kao u filmu. Svaku skicu su obilježili brojevima.

Slika 2. Skiciranje kadrova

U toj fazi je bilo potrebno puno mašte i usklađivanja u grupi. Kod kamišibaja je bitno, da slike nisu kao u slikovnici i da uz pojedinu sliku nema previše teksta. Potrebno se je fokusirati na bitne stvari. Sve slike trebaju biti međusobno povezane i predstavljene tako, da gledaoca cijelo vrijeme drže u iščekivanju.

3. Slijedio je dogovor, koje likovne tehnike bi bile najprikladnije za pojedini kadar, da bi Slika 3. Likovno stvaralaštvobile za publiku dovoljno vidljive i atraktivne. U našem razredu smo odabrali kolaž i slikanje.

Slika 3. Likovno stvaralaštvo

4. Kod kamišibaja je na prvoj slici uvijek je prvo naveden autor, naslov priče a može biti dodana i ilustracija. Između slijede slike, kod nas ih je bilo 14. Posljednja slika sadrži ključnu sliku i napis „kraj“.

5. Istovremeno sa stvaranjem slika održavalo se također učenje Slika 4. Učenje pripovijedanja i vučenje slika iz pozorniceteksta uz pojedinu sliku i učenje vučenja listova iz okvira pozornice. Prije početka predstave uvijek je nužno provjeriti redoslijed slika. Drvena pozornica je postavljena na mali stol ili stolicu. Odlučili smo, da će biti dva učenika pripovjedači, dok su tri učenice bile zadužene za vučenje slika iz pozornice. Vučenje slika mora biti prilagođeno pripovijedanju priče. Listove se može vuči polako ili brzo, samo do pola…

Slika 4. Učenje pripovijedanja i vučenje slika iz pozornice

Slika 5. Na kraju se vratašca pozornice zatvorePažnju publike pripovjedač dobije s kucanjem štapića i usklikom „Kamišibaj“! Onda otvori vratašca pozornice i počne s pripovijedanjem. Važno je emotivno pripovijedanje i primjerna mimika lica te umjeren tempo tijekom otkrivanja slika. Uz pripovijedanje su bili uključeni i zvučni efekti. Na kraju se završi s posljednjom slikom, gdje piše kraj i slike se ne izvlače, nego se polako zatvore vratašca pozornice.

Slika 5. Na kraju se vratašca pozornice zatvore

6. Nakon tri mjeseca su bili učenici spremni da priču predstave cijeloj školi, roditeljima i nastupe na sajmu. Prije toga pridobili smo dozvolu autorice priče, koja je bila oduševljena da je njezina priča popularna među učenicima i da se je predstavlja i izvan razreda na nekoliko drugačiji način.

Slika 6. Nastup
Slika 6. Nastup

Zaključak

Učenici su vježbali različite strategije čitanja i time dobili neprocjenjiva iskustva s nastupanjem van razreda. Izvijestili su da im je bila priprema kamišibaja zanimljiva i svaka izvedba poseban izazov. Kroz cijeli proces su mogli ugasiti svoju znatiželju, postali su samopouzdaniji i ponosni na svoje stvaranje i nastupanje.

Stvaranje kamišibaja je u školi vrlo korisno didaktičko pomagalo, jer se njime možemo koristiti kod svih predmeta. Pruža nam puno slobode i stvaralaštva te nastavu čini zanimljiviju.

Izvori i literatura

  1. Glavan, R.: Pozitivni virus se širi po Sloveniji. https://www.delo.si/nedelo/pozitivni-virus-se-siri-po-sloveniji-80414.html, pridobljeno: 18. 6. 2019
  2. Nagode, S., Rupnik Hladnik, T.: Kamišibaj v šoli in doma. OŠ 8 talcev Logatec in OŠ Poljane Ljubljana, 2018.
  3. Pečjak. S., Gradišar, A.: Bralne učne strategije. Ljubljana: ZRSŠ, 2012.
  4. http://www.mizs.gov.si/fileadmin/mizs.gov.si/pageuploads/podrocje/os/prenovljeni_UN/UN_slovenscina_OS.pdf, pridobljeno: 18. 6. 2019