Prijateljstvo ne poznaje granica

nevica_iskra

Nevica Iskra

Sažetak

Prijateljstvo je poseban odnos među osobama koje nisu partneri, ali se međusobno vrlo dobro razumiju. Prijatelji ti pomognu kada imaš problema, možeš računati na njih, kao i oni na tebe. S prijateljima provedemo puno lijepih trenutaka koje nikada ne zaboravimo. Ali prijateljstvo je također i vrednota, koja je, osim obitelji, jedna od najvažnijih u životu.

Moraš se jako potruditi naći prave prijatelje u životu, također i izvan granica svoje domovine. Ta me misao vodila kada sam odlučila da, s obzirom na to da smo pogranična općina s Republikom Hrvatskom, pokušam sa svojim učenicima trećeg razreda potražiti prijatelje na drugoj strani granice, u Hrvatskoj. A niti u snovima nisam pomislila na to da bih mogla doći u kontakt s pripadnicima Slovenaca koji žive u Hrvatskoj. Sa svojim sam učenicima željela istkati prijateljske veze s njihovim vršnjacima u Hrvatskoj, dopisivati se, susretati se i družiti… Mi smo dobili oboje: Hrvatske prijatelje, od kojih su neki potomci Slovenaca, a još su i u školi učili slovenski jezik. Hrvatski vršnjaci su istkali s nama prisne prijateljske veze i mogli su s nama vježbati također i slovenski jezik.

Ključne riječi: državna granica, prijateljstvo, vršnjaci, druženje.

Uvod

Za pomoć u izvedbi plana zamolila sam kolegicu koja je prije nekoliko godina predavala u školi u Rijeci. Pronašla mi je elektronsku adresu učiteljice koja je vodila 3. razred u OŠ Pećine u Rijeci i naše je dopisivanje krenulo. Na našu veliku sreću, učenici trećeg razreda su u toj školi učili i slovenski jezik kao izborni predmet. Prvo su to bili kontakti putem elektronske pošte, ali su učenici željeli više. Naravno, mi smo ih u tome podržali. Moji su učenici za prijatelje iz Rijeke stvarali na različite načine: crtali su crteže, izrađivali čestitke, sitne darove… Isto su činili i naši prijatelji u Rijeci i pisma, fotografije, maleni paketi putovali su u Hrvatsku i dolazili iz Hrvatske. A s vremenom to nije bilo dovoljno i jedni i drugi smo se zaželjeli susreta, željeli smo se upoznati, vidjeti u živo, a ne samo na fotografijama.

1. Druženje s vršnjacima iz OŠ Pećine Rijeka

U prosincu smo ih pozvali da predblagdansko dopodne i druženje s Djedom Mrazom provedu s nama. S veseljem su se odazvali našemu pozivu.

Radoznali pogledi, topao stisak ruku, slovenske i hrvatske riječi prikrale su se na usnice. Naša je ravnateljica najprije pozdravila goste, zatim je svaki učenik pozdravio svoga hrvatskoga prijatelja, prikopčao mu oznaku s imenom, koju je sam izradio, i pozvao ga na marendu. Slijedilo je druženje s ostalim učenicima nižih razreda. Nastupili smo kratkim kulturnim programom, u kojemu su sudjelovali još i dječji pjevački zbor i školska plesna skupina te se zabavali s mišicom Minkom iz kazališne skupine Kolenc, koja je slavila rođendan. Posjetio nas je Djed Mraz i darivao nas. Zajedno smo s hrvatskim prijateljima u zahvalu Djedu Mrazu i zapjevali.

Nakon završene priredbe svojim smo gostima pokazali školu i prepustili se opuštenom čavrljanju s učenicima i učiteljima. Slijedio je zajednički ručak.

Poslijepodnevni dio druženja započeli smo šetnjom po starom dijelu grada. Razgledali smo zgradu općine i nastavili put do Hodnikovoga mlina, gdje su našli svoj dom razni predmeti, namještaj, odjeća iz prošlosti. Pogrijali smo se toplim čajem te se uputili u imageknjižnicu Makse Samsa. Knjižničarke su predstavile svoj rad te nas pozvale među knjižne police i knjigama darovale goste iz Rijeke. Vratili smo se u školu i zasladili se kroasanima i sokom. Sve goste, učenike i učiteljice, darivali smo sitnim darovima. Naši gosti su se uz nove utiske i doživljaje teško odvojili od nas. Obećali smo si da ćemo i u buduće imati kontakte, dopisivati se i susretati. S veseljem smo prihvatili njihov poziv da ih još u toj školskoj godini posjetimo u Rijeci.

U proljeće našim smo prijateljima u Rijeci uzvratili posjet. Ujutro smo se skupili pred školom, ukrcali se u autobus te u veselom iščekivanju krenuli prema Hrvatskoj. U Jelšanama smo prešli slovensko-hrvatsku granicu. Put smo nastavili autocestom.

Pogled na more, koje se kupalo u jutarnjem suncu, očarao nas je. Vozili smo se kroz grad Rijeku na jedan od gradskih brežuljaka gdje stoji OŠ Pećine.

Prijatelji, učenici 3. razreda, već su nas nestrpljivo čekali. Ponovni je susret bio vrlo srdačan, glasan, veseo. Nakon što smo se pozdravili, pozvali su nas na marendu. Zatim su nas pratili u razgledavanju škole. Budući da se zajedno s njima školuju također i slijepa i slabovidna djeca, prikazali su nam kako izgleda njihova nastava. Isprobali smo pomagala koja ta djeca koriste. Posjetili smo također i njihovu knjižnicu.

Naši su nam prijatelji željeli pokazati svoj grad. Prvo smo se spustili do rijeke Riječine te se prošetali Korzom do Pomorsko-povijesnoga muzeja, gdje smo razgledali zanimljivu izložbu o Titaniku. Zatim smo posjetili Prirodoslovni muzej. Kustos Boštjan Surina (rodom iz Ilirske Bistrice) predstavio nam je životinjski svijet okolice Rijeke. Vrlo su nas oduševile preparirane morske i kopnene životinje u prirodnoj veličini. Najviše nas je privukao akvarij s morskim životinjama.

Put smo nastavili pored znamenitih Riječkih vrata, koja izviru još iz rimskih vremena, do pristaništa i dalje na tržnicu. Raznobojnost, šarolikost, buka i gužva potpuno su nas obuzeli. Riječinu smo prešli preko Mosta branitelja, kojega su izgradili u spomen borcima Domovinskog rata 1991.

Vratili smo se u školu gdje su nas počastili s ukusnim ručkom. Nakon ručka uputili smo se na obližnju plažu gdje smo se igrali, razgovarali, bacali kamenčiće u more te si u njemu osvježili prevruće nožice. Kasno popodne vratili smo se u školu, žalosni se pozdravili s prijateljima i obećali daljnju suradnju. Jedni drugima smo zaželjeli vesele i razigrane ljetne praznike. Puni novih doživljaja i prelijepih sjećanja na druženje vratili smo se kući.

Slijedeću je školsku godinu u OŠ Pećine došlo do kadrovskih promjena i dopisivanje se završilo. Moja su djeca napredovala u 4. razred i dobila novu učiteljicu koja nije bila spremna nastaviti tamo gdje smo mi stali. Treba biti svjestan da su to još uvijek malena djeca, koja trebaju puno poticanja, pomoći, volje, rada… da se takav projekt nastavi.

2. Druženje s učenicima dopunske nastave slovenskoga jezika u SKD Istra Pula

U početku slijedeće školske godine dobila sam novu generaciju trećaša koje sam opet potakla na suradnju i zajedno smo zavirili preko granice, ovaj put u Pulu. Već sam u OŠ Pećine sudjelovala s divnom učiteljicom, gđom.Vidom Srdoč. Naša se suradnja nastavila i ona nas je dovela u Pulu, gdje u Slovenskom kulturnom društvu Istra predaje slovenskim potomcima u Hrvatskoj dopunsku nastavu slovenskoga jezika. Poučavala je i oduševila za suradnju sedmero djece od 4. do 7. razreda.

Opet su putovala pisma, fotografije, sitni darovi koje smo izradili sami…

Ali i ovaj put nas to nije zadovoljilo i poželjeli smo druženja. Budući da je do Pule i natrag do Bistrice malo dalje nego do Rijeke, naišli smo na financijske prepreke, jer prijevoz nije jeftin.

Gđa. Srdoč i predsjednica Slovenskog kulturnog društva Istra Pula gđa. Danica Avbelj pronašle su rješenje: prijavile su nas na projekt Ministarstva obrazovanja, znanosti i sporta – Zavoda Republike Slovenije za školstvo: UKLJUČIVANJE SLOVENSKIH POTOMAKA U HRVATSKOJ U KVALITETNO I TRAJNO UČENJE SLOVENSKOGA JEZIKA.

S gđom. Srdoč smo pripremile svu potrebnu dokumentaciju koju je Slovensko kulturno društvo Istra Pula poslalo u Ministarstvo obrazovanja, znanosti i sporta – Zavod Republike Slovenije za školstvo. Uspjeli smo na natječaju i dobili financijska sredstva koja smo trebali za dva susreta naših učenika.

Pripreme za susret su kod nas u Sloveniji krenule. Svi smo nestrpljivo očekivali susret koji se dogodio u ožujku na datum obilježavanja materinskog dana u Sloveniji. Prvo smo se susreli u našoj školi. Opet radoznali pogledi, topao stisak ruku, slovenske i hrvatske riječi na usnama i poneka kretnja rukom… Slijedilo je razgledavanje naše škole i, naravno, zajednička marenda, koja je probila još i zadnji komadić leda koji je još ostao i riječi su vrele iz djece. Naša su djeca željela sve pokazati, ispričati, dok su učenici iz Pule bili radoznali te su željeli puno toga doznati, razgledati, isprobati… Jezik više nije bio prepreka, razgovor je potekao, prijateljstva su se tkala.


imageZatim je slijedio sat nastave slovenskoga jezika. Zajedno smo obradili pjesmu Tone Pavčeka MAMA JE JEDNA JEDINA. Svaki je učenik glasno pročitao jednu kiticu. Poklonili smo se mamama za njihov praznik. Od krep papira izradili smo karanfil, koji su učenici odnijeli svojim mamama.

Nimageaše se druženje nastavilo. Autobusom smo se najprije odvezli u Škocjanske jame te u pratnji vodiča pogledali znamenitosti Škocjanskih jama i njihove okolice.

Put smo nastavili na seosko imanje u Narinu. Vlasnik nas je najprije proveo po imanju te nam objasnio put od sjemena do kruha. Pokazao nam je također i alate i strojeve koje još uvijek koristi u radu. Gazdarica nam je pripremila domaću marendu, koja nas je svih oduševila i glasno smo je pospremili u svoje trbuščiće. Zatim smo išli u crnu kuhinju, to je kuhinja iz starih vremena. Odjenuli smo pregače, zaštitili glave kapom za dečke i maramom za djevojčice te se prihvatili pečenja kruha. Gazdarica je najprije zamijesila krušno tijesto. Svaki učenik je dobio komad tijesta, koji je mjesio i oblikovao u štručicu. Kruh se zatim dizao u košarici. Gazdarica je svaku štručicu posebnim loparom dala u krušnu peć, gdje se kruh ispekao. Svako je dijete svoju štručicu odnijelo kući. Čitav je autobus mirisao po svježe pečenom kruhu kada smo se vračali u Bistricu. Na školskom smo se dvorištu sa suzama u očima oprostili od hrvatskih prijatelja uz obećanje da ćemo se uskoro sresti u Puli.

U lipnju smo održali obećanje i krenuli prema Puli. Atmosfera u autobusu bila je vesela, učenici su bili nestrpljivi i jedva su čekali susret s prijateljima. Susret je bio glasan, pun zagrljaja, slovenskih i hrvatskih riječi… Hrvatski su nas prijatelji vodili na razgledavanje najvećega akvarija u Hrvatskoj koji se nalazi u staroj tvrđavi Verudela.

image

imageSlijedilo je razgledavanje Arene, gdje su nam ispričali kako su u prošlosti živjeli stanovnici toga drevnoga grada, o gladijatorskim igrama nekoć i o priredbama koje se u Areni održavaju danas.

Nakon ručka prijatelji su nam željeli pokazati grad. Put imagenas je vodio kroz znamenita Zlatna vrata, koja potiču iz rimskih vremena, u centar grada. Posjetili smo Slovenski dom gdje se naši prijatelji druže i uče slovenski jezik. Upoznali smo također i predsjednicu Slovenskoga kulturnoga društva Istra Pula gđu. imageDanicu Avbelj.

Druženje je bilo neopisno, kao da se znamo već dugo godina.

O našim su druženjima izvjestili također i mediji: internetni portal Slovenci u susjednim državama i glasilo Mavrica koji izdaje SKD Istra Pula.

Zaključak

Prijateljstvo je nešto najlepše što čovjek može doživjeti. Jedna je od najvažnijih vrednota u životu. Boksar Muhamed Ali o prijateljstvu je dao nekoliko zanimljivih misli: »Što je to prijateljstvo najteže je objasniti. Ne možeš ga naučiti u školi. Ali, ako nisi naučio što prijateljstvo znači, nisi u životu naučio ništa.« Svatko od nas treba prijatelja, ponekad i više od jednoga, da mu povjeri sve tajne, sve dobre i loše vijesti te zna da te nikada neće izdati. Na svome životnom putu upoznamo puno prijatelja s kojima dijelimo zajedničke interese i mnijenja, s njima provodimo vrijeme i otkrivamo skrivene kutke domovine i svijeta. S trećašima smo slično tako satkali prijateljske veze s njihovim vršnjacima u Hrvatskoj. Oni su na neki način isto tako povezani sa Slovenijom, jer su neki potomci Slovenaca, koji ujedno uče slovenski jezik. Prisne prijateljske veze koje smo satkali traju još i danas; s nekima se od njih još uvijek dopisujemo, a vršnjaci iz Pule na taj način s nama utvrđuju stečeno znanje slovenskoga jezika.

Literarura

  1. CARNEGIE, DALE. 2000 Kako si pridobiš prijatelje. Ljubljana. Mladinska knjiga
  2.  https://sl.wikipedia.org/wiki/Prijateljstvo

Primjena moderne tehnologije u izgradnji mostova među školama:

Projekt PRIJATELJSTVO – Finska i Hrvatska

marlena_bogdanovic

Marlena Bogdanović

Zaista su brojne mogućnosti i koristi koje učitelji mogu ilogomati koristeći eTwinning (više o tome na www.etwinning.net)! O nekima ste od njih mogli čitati u članku Learning Labs – eTwinning prilika za stručno usavršavanje, u Pogledu kroz prozor, broj 23, listopad 2010.

eTwinning redovito organizira stručna usavršavanja diljem Europe, a stručno usavršavanje na moju omiljenu temu: Korištenje digitalnih medija u nastavi, mene je posebno zainteresiralo. Mojoj sreći nije bilo kraja kada sam primila obavijest da je moja prijava prihvaćena i da mi je dodijeljena stipendija za eTwinning stručno usavršavanje na University of Applied Sciences u Helsinkiju, u Finskoj. Otišla sam tako, u studenom prošle godine, puna očekivanja i s ambicioznim popisom ciljeva:

  1. Naučiti što više o primjeni digitalnih medija u nastavi;
  2. Upoznati i zahvaliti prof. Jukki Orawi, čijem sam istoimenom seminaru prisustvovala online i koji me je oduševio svojim pristupom radu, količini, kvaliteti i načinu predstavljanja sadržaja;
  3. Pronaći kolegu iz Finske koji je spreman za međunarodnu suradnju s mojom školom.

Treba li naglašavati da su dani u Finskoj prebrzo prošli, a ja sam se vratila preplavljena prekrasnim dojmovima i ponosna na činjenicu da sam u cjelini ostvarila sve ono što sam planirala!

Osobito sam bila sretna što sam, od brojnih kolega koje sam upoznala u Helsinkiju, upoznala i jednoga koji je bio posebno zainteresiran za uspostavu suradnje među školama: gospodin Mikko Lume, ravnatelj osnovne škole u malom finskom mjestu Rovaniemiu, svima bolje poznatom kao selu Djeda Božićnjaka! Po povratku u Hrvatsku, na moju su elektroničku adresu uskoro počele stizati poruke iz Finske. Gospodin Lume me je povezao s kolegicom Heli Raihonnen, učiteljicom 4. razreda, koja je oduševljeno pristala na suradnju s našom školom. Izmjenjivali smo poruke, pisamca, crteže. Svi smo zajedno polako učili koristiti elektroničku poštu, programe za pregledavanje i uređivanje teksta i fotografija kako bismo što bolje upoznali naše prijatelje i njihov zavičaj, a i kako bismo im pokazali zavičaj u kojem živimo, a koji se tako jako razlikuje od njihovog! Nama je Dalmatincima osobito uzbudljiva bila ova poruka, koja nam je stigla sredinom ožujka, u vrijeme kada mi već polako pripremamo kratke rukave:

„Oh, blago njima!“, uzvikivali su moji učenici, smatrajući da bi se i oni usudili izaći i igrati nogomet na -38 C! A do jučer, malobrojni su izlazili na buru i desetak stupnjeva „ciče“ dalmatinske zime.

Kako je to sada bilo smiješno! Mojim se učenicima ideja o ledenim stolicama kao simbolu prijateljstva učinila prekrasnom i nikako im nije bilo jasno kako su s takvom idejom mogli osvojiti tek 3. mjesto. Zaključili su da, sjedeći na takvoj stolici, nikako ne može biti hladno onome koji sjedi na njoj jer ga grije ljubav i snaga prijateljstva!

chair1chair2chair3

Odmah smo odlučili da ćemo i mi pokrenuti sličan projekt – projekt PRIJATELJSTVO!

Poslali smo im novu poruku elektroničke pošte i izložili ideje svojim prijateljima u Finskoj:

  • i mi bismo izrađivali nešto lijepo za svoje prijatelje! Svojim bismo uratcima pokazali koliko nam je prijateljstvo važno;
  • mi nemamo snijeg, zato ćemo koristiti sve moguće likovne tehnike i materijale;
  • postavit ćemo novu, zajedničku mrežnu stranicu za naš projekt;
  • na kojoj ćemo objaviti fotografije naših radova;
  • mali će prijatelji u Finskoj također sudjelovati na mrežnoj stranici: pregledavat će naše radove, glasovati i tako odabrati najuspješnije, koje ćemo nagraditi diplomama;
  • svi će sudionici projekta dobiti prigodne zahvalnice.

Finci su oduševljeno prihvatili naš prijedlog. Krenulo se na posao!

rad na projektuvlak prijateljstva

Da bi projekt zaista bio prijateljski, pozvali smo i učenike iz drugih razrednih odjeljenja u našoj školi. I ne samo njih! Iskoristila sam Proljetnu školu HPKZ-a (poveznica na stranicu HPKZ-a) u Opatiji (Tema: Hrvatska na pragu EU, 21. – 23. ožujka 2011.), na kojoj sam održala izlaganje, ali i iskoristila priliku da pozovem kolege iz drugih škola da nam se pridruže u ovom projektu.

Svi su zainteresirani upućeni u detalje projekta i na svoje su elektroničke adrese dobili potrebne materijale o projektu, kao i ovaj mali podsjetnik:

Radovi su uskoro počeli pristizati. Kolegice iz OŠ Slano iz Slanog i OŠ Bana Josipa Jelačića iz Zagreba pridružile su se učenicima iz OŠ Tučepi. Naša je zajednička mrežna stranica rasla i iz dana u dan postajala sve ljepša i sadržajnija (možete pogledati ovdje). Nestrpljivo smo dočekali trenutak kada su iz Finske stigli rezultati glasovanja – svi su pohrlili na mrežne stranice projekta i zajednički se veselili osvojenim bodovima.

Posebno su svečani, ali i dirljivi, bili trenutci kada su u učionicama u Slanom, Zagrebu i Tučepima organizirane posebne svečanosti na kojima su učenicima uručivane diplome. Pljeskalo se iskreno, od srca, osvajačima prvih triju mjesta koji su nagrađeni diplomama, kao i svima ostalima kojima su uručena priznanja. Primili smo toliko poruka oduševljenja zbog sudjelovanja u ovom projektu, Prijateljstvo na djelu! Neke od komentara objavili smo i na mrežnoj stranici projekta.

Osobito su me razveselile elektronička pisma koja su počela pristizati nakon što smo završili s radom na ovom projektu. Zahvaljujući činjenici što je mrežna stranica projekta bila dostupna svima na internetu – mostu druženja i prijateljstva, za naš projekt su saznale sa ravnateljem iz Rovaniemiai kolegice iz drugih škola u zemlji, ali i šire. Svima se svidio naš rad, mnogima je bilo žao što nisu prije saznali za ovu aktivnost i što je rad na projektu završio. Ostavili su svoje kontakte, sa željom da im se javimo ako bismo i u budućnosti organizirali slične aktivnosti. I sam je ravnatelj škole u Rovaniemiu, s početka ove priče, sretan zbog lijepe suradnje koju su ostvarili naši učenici. Najavio je i svoj posjet te nestrpljivo očekujemo njegov dolazak. Naša će se suradnja, po svoj prilici, nastaviti i u novoj školskoj godini. Već se veselimo novim aktivnostima i novim projektima!