Nataša Adam, učiteljica razredne nastave
Ključne riječi: suradnja, djeca s posebnim potrebama, projektni rad, kombiniranje predmeta u obrazovne svrhe, prihvaćanje i poštovanje.
Malo je toga što je važnije od suradnje, osobito među djecom. Zbog toga sam do sada sa zadovoljstvom radila na zajedničkim projektima između djece iz naše škole i djece s posebnim potrebama iz susjedne škole. U nastavku je kratko opisan moj rad, s naglaskom na ovogodišnji projekt i njegove rezultate.
Razlike i njihovo prihvaćanje izazov je prisutan svugdje, uključujući i osnovne škole. Sve više djece dolazi u školu iz različitih sredina, a ostala djeca moraju biti spremna primiti ih u svoju sredinu. Još je teže kada se djeca s posebnim potrebama pridruže nekoj skupini. Razlikuju se od većine i njihova kvaliteta života često ovisi o nama. Upravo iz tog razloga, surađivala sam s CUEV Strunjan (škola za osobe s posebnim potrebama), odnosno s njihovom područnom školom u Divači, posljednjih desetak moje dvadesetogodišnje učiteljske karijere. Suradnja s učenicima s različitim razvojnim poteškoćama, izazov je za mene i djecu koju podučavam jer je svake godine drugačija. Ljudi obično imaju negativan stav prema onima koji se razlikuju od njih, čak i kad su u pitanju djeca. Nazivamo ih čudnima ili bolesnima. Moramo biti svjesni da su oni, isto kao i mi, ljudi koji moraju biti prihvaćeni upravo takvi kakvi jesu. Biti tolerantan prema njima obogaćuje naš karakter više nego što možemo zamisliti.
Upravo iz tog razloga, moje je životni poziv naučiti učenike da poštuju djecu s posebnim potrebama i da postanu njihovi prijatelji bez ikakvih problema. To pokušavam postići planiranjem i provođenjem projekata koji potiču izravnu interakciju između djece iste dobi. Na taj način pozitivno utječem na djecu, proširujem njihove vidokruge, podižem njihovu razinu tolerancije, razbijam stereotipe i u njih usađujem osjećaje suosjećanja i solidarnosti.
U 10 godina, koliko traju interakcije između moje djece i djece iz CUEV-a Strunjan (radionice, aktivnosti, izleti s noćenjem, suradnja na kulturnim priredbama), primijetila sam da djeca iz moje škole imaju unutarnju motivaciju, više energije, entuzijazma, sposobnosti i kreativnosti. Mi kao njihovi učitelji, samo im moramo dati priliku da stupe u kontakt s onima koji su različiti. Ali u današnje vrijeme, ova vrsta nastave i obrazovanja zahtijeva kvalitetan nastavni proces, gdje se korisna znanja postižu isključivo korelacijom predmeta iz različitih područja. Prilikom prenošenja relevantnog znanja, učitelji moraju podučiti svoje učenike kako povezati stečene informacije iz različitih predmeta jer je to jedini način kako će učenici vidjeti smisao stečenog znanja, i još važnije, kako će stečeno koristiti u svakodnevnom životu.
Kombiniranje ili povezivanje informacija iz različitih predmeta najočitije je prilikom rada na projektima. Učenicima je veoma zanimljivo koristiti otvoreni pristup radu i stečeno znanje u životnim situacijama.
Zbog toga su naši učenici, kombinirajući određene predmete, istraživali Kras i Brkini, naš školski okoliš. Pritom smo se uglavnom usredotočili na kulinarske specijalitete, osobito na recepte naših baka i starijih generacija. Pripremila sam relevantne materijale potrebne za teorijski dio radionice. Nakon toga, učenici su mogli saznati više o voću kaki (japanska jabuka), koje raste u regijama Kras i Brkini, a koja pruža zanimljive mogućnosti u kulinarstvu. Istaknuli smo način čuvanja voća i njegov okus u kulinarstvu.
No, kao što se moglo i očekivati, djeca su bila najsretnija kada su sudjelovala u praktičnom dijelu radionice. Pomagali su napraviti marmeladu od kakija na način kako bi to napravile njihove bake, kao i karnevalske krafne punjene tom istom marmeladom.
Održali smo ovu radionicu s namjerom da proizvode izložimo na štandu na ekološkom sajmu pod nazivom “Altermed“. Djeci je to bilo od posebne važnosti jer smo sve učinili uz pomoć djece s posebnim potrebama iz CUEV-a Strunjan. Sve smo zajedno radili, od kuhanja marmelade, do izrade krafni i šivanja ekoloških vrećica za kupovinu.
Na kraju našeg projekta, sretna sam što sam mogla vidjeti da naša djeca prihvaćaju svoje pomoćnike s razvojnim poteškoćama te da su ovakvi projekti, koji podržavaju razlike među djecom, potrebni u školama. Učenici stječu bogato iskustvo i dobivaju mnogo više nego što sami daju. Uče prihvaćati razlike koje nas svih oplemenjuju i obogaćuju. Svatko od njih u sebi nosi nešto jedinstveno što ih čini posebnima.
Pogled kroz prozor 