Učitelj i zlostavljano dijete

polona_ramsak

Polona Ramšak

Nasilje u obitelji utječe na sveobuhvatan psihofizički razvoj djeteta. Takva su djeca često uplašena, loše spavaju, imaju nisko samopouzdanje, a u školi su ljuta i agresivna, imaju poteškoće u učenju, sklona su kršenju pravila ili su pretjerano suzdržana. Učitelji se svakodnevno susrećemo s takvom djecom i vrlo često njihove poteškoće pripisujemo nepristojnosti, lijenosti, razmaženosti, a rijetko pomislimo da je možda uzrok djetetova neprilagođenog ponašanja nasilje u obitelji. Poslije takvih utvrđenja obično se osjećamo nemoćnima jer se ne želimo isticati, miješati u tuđu obiteljsku dinamiku ili bojimo posljedica za sebe i za spomenuto dijete.

Djeca dolaze u školu iz različitih okruženja. U jednom samom razredu svaki se školski sat spoje djeca koja žive u ohrabrujućem okruženju, djeca koja su centar svijeta za svoje roditelje, djeca koja su emocionalno zapostavljena, razmažena djeca, kao i djeca koja su svakodnevno žrtve obiteljskog nasilja (zanemarivanja i psihičkog, fizičkog, seksualnog ili ekonomskog nasilja). Djevojke su obično povučenije, pretjerano povodljive i uslužne, anksiozne, depresivne, samopouzdanje im je loše, a povjerenje u svijet narušeno. Dječaci se odazivaju agresivno, pribjegavaju štetnom ponašanju, imaju poteškoće u rješavanju sukoba i razumijevanju autoriteta te su spremni učiniti sve kako bi prikrili stvarnu obiteljsku dinamiku.

U školi učitelju se ponekad dogodi da dijete progovori o obiteljskom nasilju. U takvom se trenutku učitelj nađe u teškom položaju, jer mora na temelju osobnog poznavanja djeteta donesti odluku o tome govori li dijete istinu ili ne. Ako učitelj poznaje dijete kao istinoljubivo, zaključit će da je to ipak ozbiljna stvar i da je djetetu potrebna pomoć. A ako učitelj zna da dijete često laže, može zaključiti da dijete samo pokuša privući pažnju pa će prekinuti razgovor odnosno dati djetetu do znanja da ga ne shvaća ozbiljno. Ipak, učitelj ne može i ne smije ostavljati takve stvari neodređene. Dijete koje je možda zlostavljano izabralo ga je za svog povjerenika, za što je moralo skupiti puno hrabrosti, i najmanje što učitelj može učiniti je otkriti istinu. A ovdje se pojave problemi. Učitelj ne može tek tako nazvati djetetove roditelje i pitati je li kod kuće sve u redu. Također im ne može reći da mu se njihovo dijete povjerilo, jer riskira da će dijete doživjeti još težu obliku nasilja kad se vrati kući. Logično je, dakle, u ovakvom slučaju kontaktirati školsku savjetodavnu službu, gdje se priča često i završi. Školski savjetnici obično vrlo rijetko dolaze u opći kontakt s učenicima, tako da povrijeđeno dijete možda neće htjeti sa njima podijeliti svoju priču. Također, školska savjetodavna služba u suštini nema nadležnosti za rješavanje ovakvih situacija. Slijedom toga, stvar se upućuje u Centar za socijalnu skrb (CSS), kamo su roditelji pozvani na razgovor. Roditelji na razgovoru, naravno, poriču nasilje, isto kao i dijete, koje su roditelji doma spretno pripremili na taj razgovor. Stvar je znači prekinuta, Centar je učinio svoj dio posla, situacija je riješena. Ili nije?

U svojih 25 godina podučavanja u osnovnoj školi naišla sam na puno zlostavljane djece i više ili manje uspješno sam im se trudila pomoći. A u srcu svaki dan nosim sa sobom priče ovo četvero djece.

Djevojka J.

J. je bila mirna, suzdržana, skromno odjevena, neokupana, imala je mnogo poteškoća u učenju. Živjela je na velikoj farmi s majkom, otac joj je umro prije nekoliko godina. Jednog dana razgovarali smo s djecom o generacijskom jazu između djece i roditelja, a J., koja je uvijek bila vrlo nenametljiva, poviknula je: “Najviše se naljutim kad mi odrasli kažu da uživam u godinama svog djetinjstva, jer mi nikad više neće biti tako lijepo. Ako je ovaj život koji živim sada vrhunac mog života, onda je najbolje da se odmah ubijem. “

Pošto ne živim u istom gradu gdje podučavam, nisam poznavala njezinu obiteljsku situaciju zato sam počela ispitivati svoje kolege. Otkrila sam da je djevojčina majka teška alkoholičarka koja je pila cijele noći i poslije prespavala cijele dane. Živjela je sa svojim novim partnerom, također alkoholičarom, koji je nedavno počeo djevojčicu i seksualno zlostavljati. Kad sam saznala za svu pozadinu ovog slučaja, bila sam zaprepaštena odnosom svojih kolega, jer nisam razumjela kako je moguće da nitko ne poduzima nikakve mjere. Rečeno mi je bilo da su već mnogo puta slučaj prijavili CSS-u, koji kažu da redovito vrše nadzor nad članovima obitelji. Kad sam pitala J. o tom nadzoru, rekla mi je: “Dva dana ranije nazovu majku i kažu joj da dolaze u posjet. Mama dva dana ne pije i sprema cijelu kuću. Kad dođu iz Centra, ona stoji iza štednjaka i kuha. Socijalne radnice su sretne, a ja se ne usuđujem ništa reći jer se prosto bojim. “

J. nisam vidjela nikad više, nakon što je završila osnovnu školu. Čula sam kasnije da je pokušala u srednjoj školi čak dva puta izvršiti samoubojstvo. Poslije toga za njom izgubio se svaki trag.

Djevojka K.

U devetom razredu mi je K. povjerila da ima njezina majka novog ljubavnika koji ju baš previše ne voli. Do djevojke bio je verbalno nasilan, a majka je pala potpuno pod njegov utjecaj. Jednog zimskog dana K. je po dolasku iz škole našla kovčeg sa svojim stvarima ispred kućnih vrata. Shrvana je očajno zvonila sve dok joj majka kroz prozor nije rekla da je više ne voli i da bi trebala otići živjeti negdje drugdje.

Djevojčica je pješice krenula do Centra za socijalnu skrb. Neprimjereno obučena prepješačila je 9 milja kroz snijeg, a na vratima Centra srela zaposlenike koji su baš odlazili kući. K. je bilo rečeno da se vrati u ponedjeljak. Djevojka je za pomoć zaprosila svog deset godina starijeg poznanika, poznatog trgovca drogom, i ostala kod njega 9 godina. Za to vrijeme počela je piti i pušiti, kasnije je prešla na teške droge i ušla u prostituciju zbog novca. Majka je nikada nije tražila, a CSS se ne sjeća njezinog slučaja.

Dječak M.

Dečka M počela sam podučavati tek u 5. razredu. Proveo je sate trčeći okolo, ismijavao je drugu djecu, rugao im se. Bio je krajnje neuredan, zaudarao je po cigaretama, vlazi i neopranoj odjeći. Živio je s roditeljima i mlađim bratom. Njegovoj majci već su prethodno uzeli 4 djece i smjestili ih kod udomiteljskih obitelji, a M. je i sam već dva puta pobjegao iz udomiteljske obitelji. Doma prevladavali su alkohol, siromaštvo, M. je često spavao vani, čak i zimi, jer su njegovi roditelji ponekad utonuli u alkoholizirani san i zaboravili sina.

U školi svakodnevno su se pojavljivali problemi. Uznemiravao je svoje učitelje, bježao iz škole, plakao u hodniku i bijesno udarao u zid. Jednog dana neočekivano došli su po njega djelatnici CSS. Dijete su odveli iz školskog okruženja, jer je tako bilo prouzrokovanih manje problema. M. je vrištao poput životinje, grizao i udarao. Vratio se za dva dana i trčkarao po razredu kao da se ništa nije dogodilo. Onda je ponovno pobjegao. Tada je u meni nešto puklo. Nakon škole sam ga pričekala i odvela ga na komadić torte. Dva dana kasnije vodila sam ga na ručak u gostionicu. Sav izgladnio bacio se na hranu. Nekoliko dana kasnije kupila sam mu džemper. Nosio ga je neprekidno deset dana, a potom nikad više. Zamijenio ga je za cigarete. Kupila sam mu novi kojeg je opet zamijenio.

Zamolila sam njegovu majku mogu li mu pomoći kod učenja. Bilo joj je svejedno. Svaki dan nakon škole vodila sam ga svojoj kući, pripremila mu ručak, oprala odjeću i poslije smo zajedno učili. Zajedno smo učili do kraja devetog razreda. Ljeti sam ga vozila na izlete, kupovala mu stvari za koje sam smatrala da mu trebaju i koje su uvijek iznova nestajale. Čak sam ga željela udomiti jer sam bila sigurna da bi i on sam tako nešto htio. Ali njegova ljubav prema majci i pogotovo odanost svojoj obitelji, bili su neizmjerni. Iako su ga kod kuće na razne načine zlostavljali, to je još uvijek bio njegov dom.

Dječak J.

J. je bio izuzetno lijepo dijete. To je bilo prvo što ste mogli primijetiti na njemu. Ali odmah nakon toga bio je izuzetno naporan. Nevjerojatno inteligentan, znatiželjan, lijepog ponašanja, uvijek u prvom planu. Tjednima nije se pojavljivao u školi, i onda se iznenada opet pojavio, uvijek u istom džemperu. I opet ga nije bilo u školi. I opet se vratio. Zamišljala sam da je to jedno izuzetno razmaženo dijete koje ima svega previše. Njegova majka, tiha i neprimjetna, svaki mu je dan donosila stvari u školu.

Jedne sam veljače pripremala djecu za školsku proslavu, u kojoj je sudjelovao i J. te neki drugi učenici. Rano sam se probudila i sjetila da sam zaboravila naručiti nešto izvođačima. Poslala sam im poruke i J. mi je odmah odgovorio. Kad sam ga pitala zašto je tako rano već budan, napisao mi je: “Toliko sam gladan i tako mi je hladno da ne mogu spavati.” Bila sam u šoku. U sljedećih nekoliko tjedana počeo mi se lagano otvarati i saznala sam da ga majka svakodnevno tuče, da ne pohađa redovito školu jer nema čistu odjeću i da je stalno gladan jer majka sav svoj novac potroši na sebe. Dok je govorio, došlo mi je da zaplačem. Nisam znala što da uradim. U školi su opet svi već od prije sve znali. Nazvala sam policiju i prijavila zlostavljanje djeteta. Policija je naredila Centru za socijalnu skrb da majki oduzmu dijete. Došli su u školu i rekli mu da će morati ići živjeti kod neke udomiteljske obitelji. Sav zbunjen pobjegao je iz ureda i naletio na mene u hodniku. Rekao mi je što se događa. Pitao me može li živjeti sa mnom, a ja sam odgovorila da.

Od toga je prošlo već gotovo osam godina. Put kojeg smo u tim zajedničkim godinama prehodali, je izvanredan. Zahvalna sam na hrabrosti za koju nisam ni znala da je imam jer sam zbog nje tada rekla da. Bio je to najvažniji dan moga života. Danas je J. student magistarskih studija i ja i on smo postali prava obitelj za cijeli život.

Svrha mog pisanja nije ocrniti rad CSS ili školskih savjetodavnih službi. Uvjerena sam da one djeluju onako kako znaju i mogu. Ipak, željela bi potaknuti sve učitelje koji prepoznaju zlostavljano dijete da sami nešto poduzmu u vezi toga. Oslanjanje na razne institucije samo je oslonac zbog kojeg se možda stvarno na trenutak osjećamo bolje, ali u suštini za dijete nismo napravili ništa. Ja sam uspjela spasiti jedno dijete. Da li možete zamisliti kako bi bilo kad bi svatko između nas jednoga spasio?

Zašto djeca prestanu čitati?

polona_ramsak

Polona Ramšak

Svi znamo da čitanje ima dobar utjecaj na cjelovit razvoj djeteta, jer doprinosi njegovom jezičnom i intelektualnom razvoju, razvija maštu i bogati emocionalni život, a i proširuje rječnik i obzorja na različitim područjima znanja.

Obiteljska pismenost ima ogroman utjecaj na to hoće li dijete, odnosno tinejdžer, postati čitatelj. Radi se o konceptu, koji uključuje prirodan nastanak obrazovne aktivnosti unutar kuće i obitelji.

Jednostavno rečeno, obiteljska pismenost obuhvaća širok spektar aktivnosti unutar obitelji povezanih s pismenošću u širem smislu riječi, naime obitelj znatno utječe na razvoj čitanja i dječje pismenosti (djetetovo iskustvo pisanja i čitanja unutar obitelji) u njegovoj prirodnoj okolini.

U kući bogatoj raznovrsnim materijalima, gdje je knjiga, kao i široka paleta tiskanih materijala (tisak, magnetna slova, obrazovne igre i tako dalje), djetetu dostupna na svakom koraku, postanu ispis i pismenost bitan dio djetetovog odrastanja.

Posebnu dodanu vrijednost imaju i emocionalna i motivacijska klima, što se odražava u stavovima članova obitelji, pogotovo u odnosu tih roditelja prema pismenosti, kao i njihovoj nadi u odnosu na postizanje uspjeha svoje djece.

Jednako tako, obiteljskoj pismenosti daju veliki pečat kulturne karakteristike obitelji. Različita kulturna okruženja stavljaju u centar pažnje različite aktivnosti povezane s pismenošću, što znači da se čitanje kao način provođenja slobodnog vremena izražava na različite načine u različitim sredinama. U nekim obiteljima čitanje je vrlo bitno zbog stjecanja novog znanja, dok u drugima predstavlja samo gubljenje vremena ili izbjegavanje obaveza.

Dijete se obično rodi u obitelj punu ljubavi. Znači, roditelji koji žele pružiti svojemu djetetu najbolji mogući život, počnu sa zanosom za njega kupovati razne igračke, a i prve knjige. Zadivljeni tim sićušnim stvorenjem koje su stvorili, roditelji dan za danom gledaju kako njihovo dijete kao spužva upija informacije iz svoje okoline.

Kada dijete prvi put rukama dohvati tvrdu kartonsku knjigu, oni su oduševljeni, fotografiraju ga i šalju fotografije svim osobama koje poznaju. S djetetom u naručju namjeste se na kauč ili krevet, gdje imitiraju glasove životinja i vozila, omogućujući djetetu da s nespretnim prstima upućuje na knjižne stranice. Dijete je uzbuđeno.

Kad ima dijete tri godine, ushićeni roditelji mu kupe magnetna slova koja slažu u kombinacije prvih riječi na prednjoj strani hladnjaka. Roditelji su oduševljeni kad dijete počne prepoznavati oblike slova i slagati kratke riječi. Ako je dijete posebno vrijedno, za nagradu kupe mu knjigu. Sada je i tog stiskanja na kauču nekoliko manje, kao i čitanja knjige, jer roditelji shvate da su knjige prilično skupe, a knjižnicu nemaju vremena posjećivati. Ni oni sami više ne čitaju jer su previše zauzeti sa svojom djecom i obitelji.

Greška broj jedan. Istraživanja pokazuju da djeca u prosjeku postignu razinu pismenosti svojih roditelja, a vrlo su im slični i kod stjecanja vještine čitanja. Ako dijete nikada svoje roditelje ne vidi čitati, to ne znači da ne možemo od njega očekivati da ipak bude strastveni čitač. Ali roditelji su preokupirani aplikacijama umjesto da cijene tiskanu riječ. Isto tako ih više zanima gledanje Netflixa nego čitanje.

Kada dijete ima pet godina, roditelji mu pred spavanje obično čitaju bajke. Ali samo jedna bajka djetetu nije dovoljna, a roditelji su nakon radnog dana iscrpljeni. Tako se večernje maženje i čitanje pretvaraju u borbu, tko će koga pobijediti.

“Samo još jednu, mooolim!”
“Dosta je bilo za danas. Brzo na spavanje.”
“Mooolim, samo još jednu, jednu kratku, a poslije ću zaspati.”
“Već sam ti jučer pročitala tri, a za danas je dosta.”

I tako dalje, dok se roditelji ne počinju bojati noći jer znaju da jedna bajka djetetu neće biti dovoljna. Tako mu ispričaju priču o tome kako će biti sjajno u školi, gdje će moći naučiti samostalno čitati bajke.

Greška broj dva. U suštini djetetu govorimo kako će učenjem čitanja izgubiti lijepe trenutke uz roditelje, koje svaku noć nestrpljivo čeka. Večernje čitanje ne sastoji se samo od sadržaja priče, nego je to povezivanje, toplina, jedno sigurno utočište. Sa zajedničkim čitanjem roditelji upotrijebe socijalnu interakciju s djetetom kao određen psihološki alat koji pomaže u upravljanju njegovog ponašanja. Uz slušanje priča, uživljavanje i razumijevanje književnih likova, djeca razvijaju empatiju i upoznavaju različite perspektive određenih situacija.

Dijete ide u školu. Većinu slova već je upoznao, malo zna i pisati. U školi se voli družiti s prijateljima, a pogotovo mu se sviđaju satovi kada s vršnjacima sjedne na pod i sluša učiteljicu, koja im čita knjige. Takvi trenuci dijete smire i uliju u njega osjećaj sigurnosti, koji mu je već poznat iz obiteljskog okruženja.

Knjižničarka u školi draga je žena koja mu svaki tjedan pomaže odabrati hrpu knjiga, za koje se nada da će mu ih roditelji vikendom i pročitati. Kod kuće ga roditelji potiču da piše i čita, hvale ga kako mu dobro ide, ali i dalje ponavljaju da dolazi vrijeme kada će i sam morati početi čitati. Za njih to znači da je njihovo dijete već veliko i samostalno, stoga su ponosni na njega, ali dijete želi taj put odgoditi. Ono još uvijek voli da mama ili tata noću legnu uz njega na krevet, mu čitaju i maze ga. Želi također govoriti o pričama, koje mu roditelji čitaju, i ispraviti ih, kada utvrdi da su htjeli već sto puta pročitanu priču malo skratiti. Jedne večeri to se i dogodi. Mama kaže: „Danas ti neću ja čitati naglas. Sada si veliki, i možeš pokušati sam.”

Greška broj tri. Dijete još uvijek treba pomoć roditelja kod tehnike čitanja, u smišljanju novih, težih riječi, rečenica i misli. On treba roditelje, koji će mu objasniti različita značenja iste riječi, da se s njim smiju ili plaču, i da zajedno prepoznaju važnost čitanja.

Dijete polako počinje samo prolaziti kroz slikovnice. Povremeno čak uspije uvjeriti roditelje da mu nešto malo pročitaju, ali to je sve rjeđe i rjeđe. Ne nalazi više vremena za čitanje, jer obiteljska dinamika upućuje na to da se u večernjim satima sada rade druge stvari. Večernji sati, koji su bili toliko godina predviđeni za čitanje, sada odjednom postanu vrijeme za gledanje televizije, čišćenje kuće, kuhanje, „surfanje“ internetom, kompjutorske igre. Roditelji ga nauče da se čita samo ljeti na plaži i da se tada nadoknadi čitanje za cijelu godinu. Naravno dijete na plaži voli raditi druge stvari. Roditelji su uvjereni da će njihovo dijete biti sljedeća zvijezda nogometa, zato će ga voziti na treninge po petnaest sati tjedno. Ali to nije dovoljno, ide i na sate gitare, kampiranje i vjeronauk, tako da nema više vremena da bi od dosade legnuo u krevet i čitao. Ako je jako dobar, roditelji mu kupe sladoled ili obećaju da će moći biti na kompjuteru koji sat dulje. Knjige više ne kupuju jer ih ima dovoljno u knjižnici. Roditelji vjeruju da pročitana knjiga više nema nikakve vrijednosti, zato samo leži na polici. Kupuju još samo enciklopedije na rate.

Greška broj četiri. Vrlo je važno da ima dijete vlastite knjige i časopise. Također je važno da ima vlastite police za knjige ili komodu te da pazi na svoje knjige. Naime, vlastite knjige su jako važne, jer roditelji time pokažu svome djetetu da su dovoljno bitne da na njih potroše novac. A ako roditelji daju djetetu osjećaj da su knjige preskupe, onda ga time uče da su manje važne nego sve drugo na čemu troše novac. Znači, manje su važne od odjeće, odmora, računalnih igara, rolera ili kina. Dijete okruženo knjigama će uzeti i pročitati vlastitu knjigu, prije nego će otići u knjižnicu..

Dijete u školi upoznaje različite profesore, koji svaki na svoj način predaju o važnosti čitanja. Međutim, ono rijetko vidi kojeg profesora da u svoje slobodno vrijeme, odnosno u vrijeme odmora, uzme knjigu u ruke. Puno više je pričanja o čitanju nego samog čitanja. Pošto je cijeli razred uključen u projekt čitanja (op. autorice: u Sloveniji se taj projekt zove Bralna značka), uključi se i on. Saznaje da ako pročita tri ili četiri knjige, krajem školske godine će dobiti nagradu za čitanje i mama će biti sretna. Odluči čitati za taj projekt i sljedeće godine. Otkrije da može učiteljici obnoviti i već prije pročitanu knjigu. Zatim mu stariji prijatelj kaže da može naći sadržaj te knjige na internetu. Tako počinje igra mačke i miševa – hoće li učiteljica znati da nisam pročitao knjigu; da li ću je moći prevariti? Dalje, za domaće štivo treba pročitati četiri knjige, koje mu izabere učiteljica. Knjige mu se ne sviđaju jer pričaju o davnim vremenima, siromaštvu i ratu, o djeci, koja je hodala bosa u školu i popodne čuvala krave, ali zna da mora uložiti trud za lijepu ocjenu.

Greška broj pet. Škola pristupa k čitanju tako, da tu vještinu povezuje s nagradom. Ako pročitaš knjigu, dobiješ dobru ocjenu. Tako se čitanje iz užitka pretvara u transfer. Kada se čitanju doda taj pritisak ocjene, dijete ima osjećaj da radi. Naime, u prošlosti je čitao za nagradu, a sada čitanje jednači s radom, iako bi želio uživati u njemu.

Dijete je u šestom razredu. Sada čita samo za školu. Knjige mu propišu odrasle osobe i većina mu se ne dopada. Sve više i više čitanje postaje dosadna aktivnost. Ne može razumjeti, kako može neka vršnjakinja stalno imati svoj nos u knjigama. Što vidi u tim knjigama? Kada ga učiteljica pita zašto ne čita više, kaže da zbog toga što su knjige glupe. Učiteljica ga uvjerava da to nije istina. Onda vidi da puno djece u školi čita Harryja Pottera. Pošto mu se filmovi sviđaju, on se potrudi i sam pročita prvi dio knjige. Iznenađen sam nad sobom, on je oduševljen. Volio bi još. Volio bi o pročitanom razgovarati. U razredu su vršnjaci već dvije knjige prije njega, a roditelji nisu ni pročitali te knjige. Otac mu kaže neka ide u knjižnicu. Kada dođe i zamoli za neku sličnu knjigu kao što je Harry Potter, bibliotekarka ga pošalje na odjel za djecu i mlade gdje će sigurno pronaći nešto za sebe. Dijete šeće među policama ali ne zna što bi izabrao, jer nije naučio tražiti među knjigama i ode kući. Bijesan je. Sve su knjige glupe.

Greška broj šest. Od trenutka rođenja djeteta knjige su izbor odraslih, bilo da je to knjiga koju su mu kupili, podarili ili donijeli iz knjižnice. Dijete mora naučiti da je odabir knjiga postupak, koji može donijeti jednako zadovoljstvo kao samo čitanje. Treba naučiti da prvenstveno pogleda naslovnice i utvrdi dali ga one privlače. Onda mora da lista knjigu, gleda slike, pročita prvu i zadnju rečenicu, možda još koju između, jer samo tako može osjetiti knjigu. Također je djetetu treba reći da mu se sve knjige neće svidjeti. To ne znači da su loše, nego da mu u tom razdoblju ne odgovaraju. To je sasvim jednako tome, kako mi pogledamo na stotine loših filmova, a navečer opet sjednemo pred ekran u očekivanju još jednog. Znači zbog jedne »loše« knjige mi nećemo odustati od čitanja.

Što možemo napraviti učitelji da našim učenicima približimo čitanje? Najvažniji je primjer. Kad učenik dođe do učiteljice, mora vidjeti knjige u njezinom ormariću. Vidjeti mora, kako nastavnica na vožnji izletničkim autobusom izvlači iz torbe knjigu i zadire u nju. Učenik treba čuti kako nastavnice međusobno pričaju o pročitanim knjigama. Doživjeti mora, kako učitelj dođe u razred i oduševljeno pročita kratki izvadak iz knjige, koju trenutno čita.

Također ne bih smjeli kritizirati djetetov odabir knjiga. Mnogi nastavnici materinskog jezika učenicima objašnjavaju kako dijelimo literaturu na visoku i trivijalnu, na prikladnu i neprikladnu. Posebice stripove doživljavaju kao lošu književnost i gledaju na nju s prijezirom, iako su istraživanja pokazala da mnogi adolescenti baš s čitanjem stripova prebrode to razdoblje pubertete, jer bi inače bilo sasvim moguće da bi prestali čitati zauvijek.

Mnogi nastavnici pokušavaju svoje učenike potaknuti s različitim razrednim natjecanjima u čitanju ili stavljanjem plakata na zidove, na kojima pokraj imena nekih učenika »svjetlucaju« zvjezdice, a pokraj drugih nema ništa. Nemojmo zaboraviti da u tim primjerima nije naglasak na čitanju nego opet za postizanje određenih uspjeha, a to nije naša namjera. Organizirajte radije večer čitanja, gdje je jedina nagrada za vrijedne čitatelje govoriti o pročitanom i otkrivanje novih dimenzija.

Izvori i literatura

  1. Grginič, M. (2006). Družinska pismenost. Domžale: Izolit.
  2. Grosman, M. idr. (2003). Beremo skupaj: priročnik za spodbujanje branja. Ljubljana: Mladinska knjiga.
  3. Kesič Dimic, K. (2010). Priročnik o branju. Ljubljana: Alba.
  4. Knaflič, L. (2009). Branje za znanje in branje za zabavo: priročnik za spodbujanje družinske pismenosti. Ljubljana: Andragoški center Slovenije
  5. Knaflič, L. (2002). Kako družinska pismenost vpliva na pismenost otrok. Psihološka obzorja 11 (2), Društvo psihologov Slovenije.
  6. Skubic, D. (2013). Otrokovo poznavanje koncepta tiska (knjige) kot pomemben del zgodnje pismenosti. Jezik in slovstvo, letnik 58, št. 3.