Poticanje kreativnog razmišljanja

petra_SS

Petra Sedmak Strle

Sažetak

Svaki stručnjak proučava područje kreativnog razmišljanja iz vlastitog stajališta, no svi se slažu u tome, da je kreativnost nešto što je oduvijek bilo dio čovjeka. Međutim, kako točno se taj dio čovjeka razvija i posljedično oblikuje njegove potencijale, to još nije baš izvjesno. Mislim da imamo stručni radnici koji radimo s djecom prilično velik utjecaj na to u ranoj dobi školovanja. Razvoju dječjih potencijala doprinosimo također potičući i razvijajući njihovo kreativno razmišljanje. Predstavit ću vam jedan od pristupa koji možemo upotrijebiti za poticanje kreativnosti, a to su takozvani Ključevi za razmišljanje. Riječ je o stvaranju neobičnih veza i posljedično učinkovito razvijanje kreativnog razmišljanja.

Ključne riječi: kreativnost, mašta, ključevi za razmišljanje.

Uvod

Ne postoji općeprihvaćena definicija kreativnosti, međutim stručnjaci se slažu da je kreativnost čovjekova generička suština, koja predstavlja uvjet za njegov opstanak. Svaki čovjek ima u sebi nešto kreativnosti, iako možda često to nije razvidljivo (Gabrijelčič 2015: 167). Različite definicije usredotočene su na potencijal ličnosti ili na proces odnosno produkt, no sve to povezuje jedan čimbenik, a to jest »novost«. Kreativnost dakle nije nešto što imate ili nemate, već se kreativno razmišljanje razvija i postaje važan konačni rezultat procesa učenja, kako za učitelja tako i za učenika.

Kreativnost

Ako kreativnost definiramo kao stvaranje novih ideja koje su korisne u određenim situacijama, onda imamo na umu vještinu koja je ključna za učenike 21. vijeka. U ovoj ekonomiji temeljenoj na informacijama karakteristike uspjeha učenja su sljedeće: sposobnost prepoznavanja problema i osmišljavanje mogućih rješenja, procjena učinkovitosti ovih strategija i konačno komunikacija s drugima o vrijednosti tih rješenja. Karakteristike kreativnog razmišljanja su tzv. tečnost, kad pojedinac ima veliki broj ideja za neko rješenje, fleksibilnost, pri čemu je riječ o sposobnosti promjene smjera razmišljanja i sposobnost predstavljanja neobične situacije te konačno originalnost kao sposobnost produciranja neobičnih ili korisnih rješenja (Gabrijelčič 2015: 168). Kreativni pristupi povećavaju predanost učenika i konkretnu upotrebu znanja u svakodnevnom životu. Ovo su pristupi koji potiču entuzijazam i radost tijekom procesa učenja u nastavi (Lucariello i sur. 2016: 19). Smatram da je potrebno obratiti pažnju na poticanje kreativnog razmišljanja na početku pohađanja škole, jer će samo tako učenici moći stvarno napredovati u budućnosti. Potreban je pravi pristup, inače će učinci poticaja biti zanemarivi. Potrebno je dopustiti različite načine rješavanja problema, jer strategije koje se mogu naučiti nisu nužno jedini pravi odgovor. Naglasak je na vrijednosti i poželjnosti različitih mišljenja, što su dobra polazišta za raspravu. Moramo biti svjesni činjenice da učenici koji posjeduju visoku razinu kreativnosti nisu smetnja, ako ih samo znamo usmjeriti u rješavanje problema. Budući da se kreativnost ne razvija spontano, potrebno je pripremiti aktivnosti koje uključuju stvaranje, izume, predviđanja i otkrića. Također možemo koristiti metode postavljanja pitanja i stvaranja neobičnih veza. Međutim, moramo pružiti učenicima mogućnost da rješavaju probleme u skupinama i zatim predstave svoje ideje široj publici. Sposobnost nastavnika da zna i može dijeliti svoju kreativnost s učenicima je izuzetno važna. (Lucariello i sur., 2016: 20).

Tehnike i metode poticanja kreativnog razmišljanja

Suština kreativnog razmišljanja je u tome da tražimo problem i pronalazimo rješenje tamo gdje to ne možemo na klasičan način. No, to ne možemo postići preko noći. Zato je vrlo važna činjenica da se kreativnost može poticati na tehnički način. Riječ je o tzv. poticanju uspavanog mozga da počne raditi u novom ritmu. Pri odabiru tehnike možemo se usredotočiti na različite čimbenike, a to su broj učenika, priroda problema, stupanj teškoće, trajanje provedbe, ovladavanje tehnikom i tako dalje. Pri tome učitelji obično biraju među imitacijom (identificiraju nedostatke tuđih rješenja), personifikacijom (igranje uloga), kvizovima, zagonetkama, zapisivanju ideja, brainstorminga, razvijanja scenarija… Bez obzira na odabir tehnike, učitelj mora paziti da ne kritizira, ne ocjenjuje, već potiče razvijanje što više ideja (Gabrijelčič 2015: 173).

“Ključevi za razmišljanje”

Iako su sve gore navedene tehnike učinkovite na svoj način, tražila sam nešto što će biti blisko djeci koja su tek dobro zakoračila u školu i koja su tek nedavno prešla fazu djece iz vrtića do prvoškolaca. Dok sam tražila prikladan način za sustavno poticanje kreativnog razmišljanja, naišla sam na takozvane Thinker’s keys for kids, što u prijevodu znači ključevi za razmišljanje ili doslovno ključevi mislioca za djecu. To nije neka nova metoda, budući da sam pronašla tri desetljeća stare zapise o njoj i odlučila sve isprobati u praksi. U eksperimentu sam se oslanjala na objašnjenje savjetnika za posebne potrebe nadarene djece iz Australije, Tonyja Ryana (1990.), koji je ključeve povezao s tematskim pristupom podučavanju. Njegov cilj je bio stvaranje pozitivnog stava prema učenju i povećanje učinkovitosti pamćenja. Ryan je u svom radu iznio prijedloge na teme transporta, hrane i okoliša, međutim metoda se može primijeniti za bilo koju temu koja je dio nastavnog plana i programa. U praksi sve to izgleda tako da odaberemo temu iz kurikuluma (izabrala sam temu iz učenja o okolišu, naime, povrtnjak), pripremimo predpitanja i formuliramo pitanja, dileme ili izjave (vidi tablicu), pri čemu se također moramo prepustiti našoj maštu. Kako bi učenicima sve to bilo što više opipljivo, pripremila sam im ključeve u fizičkom obliku (plastificirane aplikate u obliku ključeva – slika 1), tako da su onda mogli primiti svoje zadatke.

imageimage

Zaključak

Kreativno razmišljanje u školi ima važnu vrijednost, jer je kao oblik kompleksnog razmišljanja usko povezano sa samom kvalitetom učenja. Činjenica je dakle da se kreativnost u školi može sustavno razvijati, no kako ćemo se nositi s njom ovisi o svakom pojedincu (Juriševič). Bez obzira na to što smo svi stručno osposobljeni, svi imamo svoja jaka područja, interese, prioritete, a o tome ovise i naši pristupi i metode rada kojima učinkovito doprinosimo kreativnosti učenika. Metoda koju sam predstavila pogodna je za najmlađe učenike jer je njihova mašta još uvijek neograničena pa je takav način rada zaista učinkovit poticaj za razvoj kreativnog razmišljanja.

Literatura

  1. Juriševič, M. Ustvarjalnost v območju bližnjega motivacijskega razvoja. Dostopno na spletni povezavi: http://www.pef.uni-lj.si/ceps/knjiznica/doc/mojca/JurisevicMprispevek.pdf (20.07.2020)
  2. Kukanja-Gabrijelčič, M. (2015). Nadarjeni in talentirani učenci : med poslanstvom in odgovornostjo. Koper : Univerza na Primorskem, Znanstveno-raziskovalno središče, Univerzitetna založba Annales.
  3. Lucariello, Joan M.(2016). Dvajset najpomembnejših psiholoških načel za poučevanje in učenje od vrtca do srednje šole. Ljubljana : Pedagoška fakulteta, Center za raziskovanje in spodbujanje nadarjenosti (CRSN).
  4. Ryan, T. (1990). Thinker’s keys. Dostupno na: https://www.scribd.com/document/203089327/Thinkers-Keys-Version1

Značaj dramske aktivnosti u školi

petra_SS

Petra Sedmak Strle

Sažetak

U ovom ću članku predstaviti kako razvijamo i jačamo kreativnost učenika kroz dramske aktivnosti. Aktivnosti koje provodimo s učenicima unutar dramske skupine naime stavljaju u prvi plan sudjelovanje, interese, darovitost i talent svakog pojedinog učenika te mu tako daju mogućnost za razvijanje kreativnosti, inovativnosti i kritičkog razmišljanja. Mislim da je kreativnost u školi zaista prečesto zanemarena, a s druge strane ona je u životu vrlo važna. Tijekom provedbe proširenog programa zajedno s učenicima stvaramo »prostor« za razvoj mašte kao vještine, jer nas samo to vodi po putu do našeg cilja, do kreativnosti.

Ključne riječi: dramska igra, kreativnost, razvijanje vještina.

Uvod

Prošireni program u sklopu kojeg provodimo produženi boravak za učenike temelji se na zajedničkim društvenim vrijednostima, načelima i ciljevima osnovnoškolskog obrazovanja te stručnim i konceptualnim polazištima. Rad na području proširenog programa vođen je specifičnim pedagoškim principima, koji u prvi plan procesa učenja postavljaju učenika, povezivanje, suradnju i timski rad te potiču kreativnost i inovativnost. Provedbom proširenog programa stručni radnici želimo među ostalog također osigurati poticajno, inkluzivno, kreativno i sigurno okruženje za učenje, igru, druženje i opuštanje nakon provedbe obveznog programa. Principi i ciljevi ovog programa omogućuju nam da teatar u školi nije, kao što to kaže Helena Korošec (2010:1) »samo curica koja tapće nogama i koja povremeno za vrijeme satova slovenskog jezika pronađe svoje mjesto u čitanju dramskih tekstova i čija se uloga tamo često završava«, već je to izazov današnjeg vremena u tome, kako tradicionalno obrazovanje proširiti na razvoj kreativnosti te svijesti pojedinca kao jedinstvene osobe i kao dijela jednog društvenog okruženja (Korošec 2010:1).

Predstava je zabava

Pod nazivom Predstava je zabava djeluje raznolika skupina učenika u dobi od devet do jedanaest godina koja se bavi kreativnim kazališnim aktivnostima u sklopu proširenog programa.

Aktivnosti su osmišljene tako da učenici jačaju i razvijaju izravne perceptivno-iskustvene sposobnosti, estetska iskustva, interese, maštu, kreativnost i inovativnost. Jedan od ciljeva kazališnog stvaralaštva jest uspostavljanje ravnoteže između djetetovog razumijevanja čiste fakultativne igre i njegovog odnosa do kazališta kao formiranog medija. Cilj mentorskog rada je razvijanje djetetove kreativnosti i uspostavljanje opuštenog i suradničkog okruženja. Dakle ne radi se samo o režiranju vlastitih ideja, već također za dodavanje kazališnih komponenti u dječju igru (Korošec 2007,119). Svoj rad sam osmislila idejom da dramsko obrazovanje ne znači samo stvaranje predstave, već je to priprema njenih sudionika – učenika da se opuste i da im dramatizacija možda može pomoći u upoznavanju sebe i drugih (Korošec 2004).

Vježbom do savršenstva

Bez obzira na to s kakvim sam se vizijama i ciljevima upustila u izazov mentorstva novoformirane dramske skupine, učenici su već u samom početku imali pred očima samo jedno, a to jest predstava s kojom će se publici predstaviti kao glumci na pozornici. Svjesna sam da je priprema i uprizorenje predstave za učenike izuzetan doživljaj, jer tijekom rada upoznaju proces i karakteristike kazališne predstave, razvijaju osjećaj za uprizorenje i improvizaciju te jačaju sposobnost pažnje. Međutim, u ostvarivanju ovog dugoočekivanog cilja, prvo je potrebno dati prednost aktivnostima kroz koje učenici (ne-)svjesno razvijaju sposobnost izražavanja mimikom, gestikulacijom, pokretom i govorom u prostoru pozornice. Pri tome imam na umu vježbe zagrijavanja, povezivanja i izražavanja. U nastavku ću predstaviti one koje su učenici najradije izvodili.

Vježbe zagrijavanja: Pretvorite se
Učenici se podjele u parove ili po tri u skupini, a učitelj daje upute u što se moraju pretvoriti, npr.: »Pretvorite se u kućanski aparat«. Zatim pojedini par/skupina (prije toga zajedno se još dogovore o načinu predstavljanja) predstavlja zadatak tako da pokretima ili glasovnim izražavanjem prikaže svoju ideju, dok drugi učenici pogađaju u što su se pretvorili.

Vježbe povezivanja: Prenesite dalje
Jedan od učenika pokaže i »daje« svoj pokret/pozu/zvuk/mimiku lica učeniku kojeg sam odabere, a odabrani učenik ponovi za njim te sam na isti način daje dalje. Postane jako interesantno ako prvi učenik npr. svom zvuku doda još pokret ili mimiku, pa tako mora onaj koji to prima što pravilnije ponoviti, a sljedeći improvizator možda tome doda još nešto svoje, itd.

Vježbe izražavanja: Kako?
Učenici su najčešće izrazili želju po vježbama s didaktičkim kartama Kako? (Schmidt 2008) u kojima se radi o uživljavanju, empatiji, prepoznavanju značenja pokreta i gestikulacije drugih ljudi, jer riječi ponekad mogu sakriti istinu, ali govor tijela nikad. Kod ove vježbe učenik odabere kartu, na kojoj piše na koji način (npr. zanosno) treba drugi učenik nešto uraditi, a učitelj odredi što treba uraditi (npr. treba prenijeti predmet s jednog stola na drugog). Izvođenjem ove vježbe učenici su na razigran način postali zaista dobri promatrači i interpreti u stvaranju na različitim područjima. .

Crvenkapica i rođendanski kaos

Kroz prethodno spomenute vježbe uspjela sam upoznati »glumce« u tolikoj mjeri da smo mogli započeti pripremu predstave koja odgovara njima. Odabrala sam dramatizaciju nepoznatog autora, u kojoj nam likovi pokazuju da postoje djeca koja se znaju družiti i igrati bez moderne tehnologije. Tako se jednom prilikom, kad roditelji nisu kod kuće, okupe i odluče da će odglumiti bajku o Crvenkapici. U tom sadržaju smjesta sam prepoznala priliku gdje će učenici moći ispreplesti dječju razigranost, jednostavnost, originalnost i maštu. Predstava mi se činila kao dobar izazov za mene in učenike. Moja su se predviđanja nakon predstave pokazala više nego točna, jer su učenici svojom autentičnošću na pozornici gledateljima dočarali pravu kazališnu predstavu. Odaziv koji su dobili od publike ostavio je na njima veliki dojam, što nesumnjivo pozitivno utječe na njihov razvoj samopouzdanja.

Učenici su tijekom godine zaista napredovali u mašti i kreativnosti, jer nakon prvih susreta, kad su još bili suzdržani i trebalo im je mnogo ohrabrenja, postajali su sve samostalniji i kreativniji. Budući da su mi često pričali u koji lik bi se htjeli transformirati na pozornici, kakvi dramski događaji i kakvi zapleti im se sviđaju, kakav kostim žele odjenuti… oblikovala sam dramski tekst prema njihovim željama. Svatko od njih dobio je upravo onu ulogu koju je sam smislio. Na kraju su za dramatizaciju sami izmislili i naslov – Rođendanski kaos. Rezultat njihove participacije u oblikovanju dramatizacije bio je nevjerojatan. Brzo su zapamtili tekst i bez problema su se uživjeli u lik i zbivanje. Učenici su bili doista predani, zato su se još osobito osjećali uskraćene, kad nam je izvanredna situacija u vrijeme proglašenja epidemije u Sloveniji spriječila nastup.

Zaključak

Mislim da je važno da učenici odaberu tečaj drame kao nešto u čemu će i dalje ispunjavati i nadograđivati svoje znanje te će tako pomoću učitelja sami sebi postaviti individualne ciljeve i planirati radne strategije, s kojima će moći postići te ciljeve. Uz odgovarajuće i stalne povratne informacije učitelja ili drugova iz razreda učenici znaju gdje su, što već znaju i što bi još željeli znati. Logična posljedica takvog pristupa su svjesnost i odgovorno ponašanje, koji se temelje na vlastitoj želji, interesu i stalnoj samoregulaciji. Mentorstvo dramske skupine može biti prekrasno iskustvo za učitelja, omogućavajući mu da se profesionalno i osobno razvija, no ponekad mora biti spreman napustiti svoju zonu komfora i prepustiti se intuiciji, kako bi mogao otkriti dimenzije svoje i dječje kreativnosti. Svjesna sam da ne obrazujem buduće glumce, ali ipak nastojim da pomoću aktivnosti povezanim s kazališnom igrom pomažem razvijati maštu, snalažljivost, osjećaj za prezentaciju i promatranje, smisao za estetiku, a također i etičku prosudbu (Ahačič 1977: 37).Želim da sve što učenici doživljavaju kroz dramske aktivnosti doprinese njihovom društvenom, emocionalnom i intelektualnom razvoju te im ujedno omogućuje razumijevanje kazališne umjetnosti.

Literatura

  1. Ahačič, D. (1977). Gledališka vzgoja. Izhodišča in cilji, prvi del. Ljubljana: Univerzum.
  2. Korošec, H. (2004). Simbolna igra z lutko – način komunikacije v razredu. Magistrsko delo. Ljubljana: Univerza v Ljubljani, Pedagoška fakulteta.
  3. Korošec, H. (2007). Gledališče – medij za učenje in poučevanje ter otrokov celostni razvoj. Sodobna pedagogika, 58/1, str. 110-127.
  4. Korošec, H. (2010). Novo razumevanje vloge gledališča v vzgoji in izobraževanju. Dostupno na poveznici: https://takatukateam.wixsite.com/konferenca/helena-koroec-2. Pridobljeno junij 2020.
  5. Schmidt, G. (2008). Kako? Didaktične kartice. Dostupno na poveznici: http://www2.arnes.si/~gschmi/studenti/KAKOpdf/KAKOKNJIGA.pdf Pridobljeno junij 2020.