Rješavanje na nenasilan način

Već najmlađe odgajajmo i usađujmo im vrijednosti, koje su najvažnije za društvo i život, koje želimo i sami

arlena_BK

Arlena Bosnar Krajnc

Uzorak ponašanja

U prezentaciji i evaluaciji slučaja iz prakse želim prikazati, kako je bitno da smo svjesni, da se već mališani susreću s različitim vrstama nasilja, što jako utječe na njihov daljnji razvoj i život. Dandanas je puno ljute (bijesne, revoltirane) djece i mladih, koji se, kad se suočavaju sa svakodnevnim konfliktima, često poslužuju nasiljem.

Svaka škola bi morala učenike učiti vještini razgovora, sudjelovanja, izražavanja mišljenja, sprečavanja i rješavanja konflikata na nenasilan način. Pritom je iznimno bitan uzorak ponašanja, kojeg posreduju i razvijaju nastavnici. Slijedeće je razvijanje osjećaja pripadnosti odnosno povezanosti s vršnjacima te poticanje sudjelovanja i uzimanja u obzir različitosti.

Medijacija

Medijacijom, koju u školi izvodimo već niz godina, učenike s pomoći vršnjaka medijatora učimo, kako se primiti rješavanja međusobnih sporova, što ne pomaže samo uklanjanju trenutnih konflikata među njima, već ih uči i socijalnim vještinama i nenasilnog rješavanja konflikata. Medijator je osoba, koja je osposobljena za vođenje procesa medijacije – pomaže sudjelujućima u procesu, da konstruktivno izraze probleme, želje i potrebe i aktivno sudjeluju kod traženja rješenja. Medijator je neutralan i brine za proces, a glede sadržaja se ne svrstava. Uz brzo i zadovoljavajuće rješenje medijacija doprinosi poboljšanju odnosa i sudjelovanja između zavađenih strana, umanjuje mogućnost zaoštravanja sporova ubuduće i doprinosi razvijanju učinkovitih oblika sprečavanja in razrješavanja teškoća i nesuglasja. Medijacijom se doduše poslužuju učenici 2. i 3. trijade, ali na takav ili sličan način pristupamo rješavanju teškoća i konflikata već i u 1. razredu.

Razgovor o različitosti

S učenicima dosta razgovaramo o prijateljstvu, o odnosima između ljudi, kako rješavati sporove i konflikte.

Učenici su pričali o prijateljima, koje imaju u razredu, i o prijateljima van razreda. Razgovarali smo, kako znamo, da je netko tvoj najbolji prijatelj, što mi napravimo za prijatelje a što oni za nas. Ponekad se naravno i suprotstavimo jedni drugima i utvrđivali smo, koji je najbolji način za pomirenje. Razgovor se nanio na priču Ivo traži prijatelja.

Ciljevi:

  • da uz slušanje priče razmišljaju o prijateljstvu in različitosti
  • da spoznaju, što znači biti i imati dobrog prijatelja
  • biti svjesni, da smo između sebe različiti i prihvaćati različitost,
  • biti svjesni, da je potrebno nesuglasice rješavati na način, koji je prihvatljiv

Priča

Djeca su sjela u krug, na jastuke i slušala priču Ivo traži prijatelja. Nakon čitanja smo priču prepričali. Priča govori o dječaku Ivu, koji je za rođendan dobio loptu, ali se nije imao s kim igrati. Shvati, da si mora potražiti prijatelja. Sretne pticu sjenicu, miša, pčelicu, bubamaru i slona. i Ivo im je pomogao kod njihovih problema. Na kraju je pomogao još i krijesnici, koja nije svjetlila i Ivo ju je očistio, da je lampica opet zasvijetlila. Kad dođe kući zaplače, jer nema nijednog prijatelja. Životinje ga čuju, požure k njemu i tješe ga. Životinje ga pitaju zašto plače, a Ivo kaže, da zato što nema prijatelja.

Popričamo o odnosima u našem razredu. Potaknem učenike, da progovore o svojim teškoćama, nevoljama, ako ih imaju i, ako žele o tome progovoriti. Razgovor nastavljamo temom o različitosti, po čemu smo drugačiji ( boja kose, naočale, pjege, težina, učne sposobnosti, različite etničke pripadnosti, društveni status…). Razgovarali smo i o tome, kako jako možemo nekoga uvrijediti, ako zbijamo šale o njemu, kakve posljedice mogu biti za onoga, tko je povrijeđen.

Igre

Igra Atomići: učenici trče i kad učitelj vikne broj od 2 do 5, uhvate se za ruke tako, da čine skupine učenika u određenom broju.

Deka: učenici imaju zatvorene oči i jednoga sakrijemo pod deku. Ostali učenici moraju utvrditi, tko je pod dekom bez da se taj javlja.

Stolac s moje desne je prazan: učenici u krugu sjede na stolcima a, jedan stolac ostane prazan. Učenik, koji je lijevo od praznog stolca kaže: “Stolac s moje desne je prazan, želim, da na njega sjedne….”.

Pohvala učenika: sjedimo na jastucima u krugu i dodajemo si lopticu. Kad učenik dobije loptu, učenik, koji mu je loptu dodao kaže nekoliko njegovih dobrih osobina. Počinjemo riječima Sviđaš mi se, jer…..”.

Drvo prijateljstva

Odlučili smo, izraditi drvo prijateljstva, da se kod mogućih teškoća uvijek sjetimo na to, da smo unatoč svemu svi prijatelji in da si v problemima moramo pomagati. Učenici su napravili cvijetiće iz papira, na njih nacrtali svoje prijatelje, a neki su znali i nešto lijepo napisati. Iz tvrdog papira smo napravili stablo i krošnju, a na njih nalijepili naljepili cvijetiće. Još smo izrezali i zelene listiće i zalijepili ih na grane. Drvo smo postavili ispred razreda, da ga svi vide i tu će ostati cijele godine.

Vrijednosti

clip_image002Vrijednosti naše škole su POŠTOVANJE, TOLERANCIJA, ZNANJE. Vrlo je važno, da već najmlađe odgajamo i usađujemo im vrijednosti, koje su najvažnije za društvo i život, koje želimo i sami, a sami ih i poštujemo.

Učenicima je taj dan bilo izuzetno lijepo, a i sad primjećujem da ih je dirnulo, budući da su između sebe vrlo prijazni, pomažu si, a i kod sporova brzo dolazimo do rješenja. Naučili su vrijednosti naše škole i njihovo značenje, jer je vrlo bitno da su i naši najmlađi svjesni značenja tih riječi.

Literatura

  1. Helmut H. Erb; (prevedla Jana Ambrožič), Nasilje v šoli in kako se mu lahko zoperstaviš, Radovljica: Didakta (2004)

Učitelj i zlostavljano dijete

polona_ramsak

Polona Ramšak

Nasilje u obitelji utječe na sveobuhvatan psihofizički razvoj djeteta. Takva su djeca često uplašena, loše spavaju, imaju nisko samopouzdanje, a u školi su ljuta i agresivna, imaju poteškoće u učenju, sklona su kršenju pravila ili su pretjerano suzdržana. Učitelji se svakodnevno susrećemo s takvom djecom i vrlo često njihove poteškoće pripisujemo nepristojnosti, lijenosti, razmaženosti, a rijetko pomislimo da je možda uzrok djetetova neprilagođenog ponašanja nasilje u obitelji. Poslije takvih utvrđenja obično se osjećamo nemoćnima jer se ne želimo isticati, miješati u tuđu obiteljsku dinamiku ili bojimo posljedica za sebe i za spomenuto dijete.

Djeca dolaze u školu iz različitih okruženja. U jednom samom razredu svaki se školski sat spoje djeca koja žive u ohrabrujućem okruženju, djeca koja su centar svijeta za svoje roditelje, djeca koja su emocionalno zapostavljena, razmažena djeca, kao i djeca koja su svakodnevno žrtve obiteljskog nasilja (zanemarivanja i psihičkog, fizičkog, seksualnog ili ekonomskog nasilja). Djevojke su obično povučenije, pretjerano povodljive i uslužne, anksiozne, depresivne, samopouzdanje im je loše, a povjerenje u svijet narušeno. Dječaci se odazivaju agresivno, pribjegavaju štetnom ponašanju, imaju poteškoće u rješavanju sukoba i razumijevanju autoriteta te su spremni učiniti sve kako bi prikrili stvarnu obiteljsku dinamiku.

U školi učitelju se ponekad dogodi da dijete progovori o obiteljskom nasilju. U takvom se trenutku učitelj nađe u teškom položaju, jer mora na temelju osobnog poznavanja djeteta donesti odluku o tome govori li dijete istinu ili ne. Ako učitelj poznaje dijete kao istinoljubivo, zaključit će da je to ipak ozbiljna stvar i da je djetetu potrebna pomoć. A ako učitelj zna da dijete često laže, može zaključiti da dijete samo pokuša privući pažnju pa će prekinuti razgovor odnosno dati djetetu do znanja da ga ne shvaća ozbiljno. Ipak, učitelj ne može i ne smije ostavljati takve stvari neodređene. Dijete koje je možda zlostavljano izabralo ga je za svog povjerenika, za što je moralo skupiti puno hrabrosti, i najmanje što učitelj može učiniti je otkriti istinu. A ovdje se pojave problemi. Učitelj ne može tek tako nazvati djetetove roditelje i pitati je li kod kuće sve u redu. Također im ne može reći da mu se njihovo dijete povjerilo, jer riskira da će dijete doživjeti još težu obliku nasilja kad se vrati kući. Logično je, dakle, u ovakvom slučaju kontaktirati školsku savjetodavnu službu, gdje se priča često i završi. Školski savjetnici obično vrlo rijetko dolaze u opći kontakt s učenicima, tako da povrijeđeno dijete možda neće htjeti sa njima podijeliti svoju priču. Također, školska savjetodavna služba u suštini nema nadležnosti za rješavanje ovakvih situacija. Slijedom toga, stvar se upućuje u Centar za socijalnu skrb (CSS), kamo su roditelji pozvani na razgovor. Roditelji na razgovoru, naravno, poriču nasilje, isto kao i dijete, koje su roditelji doma spretno pripremili na taj razgovor. Stvar je znači prekinuta, Centar je učinio svoj dio posla, situacija je riješena. Ili nije?

U svojih 25 godina podučavanja u osnovnoj školi naišla sam na puno zlostavljane djece i više ili manje uspješno sam im se trudila pomoći. A u srcu svaki dan nosim sa sobom priče ovo četvero djece.

Djevojka J.

J. je bila mirna, suzdržana, skromno odjevena, neokupana, imala je mnogo poteškoća u učenju. Živjela je na velikoj farmi s majkom, otac joj je umro prije nekoliko godina. Jednog dana razgovarali smo s djecom o generacijskom jazu između djece i roditelja, a J., koja je uvijek bila vrlo nenametljiva, poviknula je: “Najviše se naljutim kad mi odrasli kažu da uživam u godinama svog djetinjstva, jer mi nikad više neće biti tako lijepo. Ako je ovaj život koji živim sada vrhunac mog života, onda je najbolje da se odmah ubijem. “

Pošto ne živim u istom gradu gdje podučavam, nisam poznavala njezinu obiteljsku situaciju zato sam počela ispitivati svoje kolege. Otkrila sam da je djevojčina majka teška alkoholičarka koja je pila cijele noći i poslije prespavala cijele dane. Živjela je sa svojim novim partnerom, također alkoholičarom, koji je nedavno počeo djevojčicu i seksualno zlostavljati. Kad sam saznala za svu pozadinu ovog slučaja, bila sam zaprepaštena odnosom svojih kolega, jer nisam razumjela kako je moguće da nitko ne poduzima nikakve mjere. Rečeno mi je bilo da su već mnogo puta slučaj prijavili CSS-u, koji kažu da redovito vrše nadzor nad članovima obitelji. Kad sam pitala J. o tom nadzoru, rekla mi je: “Dva dana ranije nazovu majku i kažu joj da dolaze u posjet. Mama dva dana ne pije i sprema cijelu kuću. Kad dođu iz Centra, ona stoji iza štednjaka i kuha. Socijalne radnice su sretne, a ja se ne usuđujem ništa reći jer se prosto bojim. “

J. nisam vidjela nikad više, nakon što je završila osnovnu školu. Čula sam kasnije da je pokušala u srednjoj školi čak dva puta izvršiti samoubojstvo. Poslije toga za njom izgubio se svaki trag.

Djevojka K.

U devetom razredu mi je K. povjerila da ima njezina majka novog ljubavnika koji ju baš previše ne voli. Do djevojke bio je verbalno nasilan, a majka je pala potpuno pod njegov utjecaj. Jednog zimskog dana K. je po dolasku iz škole našla kovčeg sa svojim stvarima ispred kućnih vrata. Shrvana je očajno zvonila sve dok joj majka kroz prozor nije rekla da je više ne voli i da bi trebala otići živjeti negdje drugdje.

Djevojčica je pješice krenula do Centra za socijalnu skrb. Neprimjereno obučena prepješačila je 9 milja kroz snijeg, a na vratima Centra srela zaposlenike koji su baš odlazili kući. K. je bilo rečeno da se vrati u ponedjeljak. Djevojka je za pomoć zaprosila svog deset godina starijeg poznanika, poznatog trgovca drogom, i ostala kod njega 9 godina. Za to vrijeme počela je piti i pušiti, kasnije je prešla na teške droge i ušla u prostituciju zbog novca. Majka je nikada nije tražila, a CSS se ne sjeća njezinog slučaja.

Dječak M.

Dečka M počela sam podučavati tek u 5. razredu. Proveo je sate trčeći okolo, ismijavao je drugu djecu, rugao im se. Bio je krajnje neuredan, zaudarao je po cigaretama, vlazi i neopranoj odjeći. Živio je s roditeljima i mlađim bratom. Njegovoj majci već su prethodno uzeli 4 djece i smjestili ih kod udomiteljskih obitelji, a M. je i sam već dva puta pobjegao iz udomiteljske obitelji. Doma prevladavali su alkohol, siromaštvo, M. je često spavao vani, čak i zimi, jer su njegovi roditelji ponekad utonuli u alkoholizirani san i zaboravili sina.

U školi svakodnevno su se pojavljivali problemi. Uznemiravao je svoje učitelje, bježao iz škole, plakao u hodniku i bijesno udarao u zid. Jednog dana neočekivano došli su po njega djelatnici CSS. Dijete su odveli iz školskog okruženja, jer je tako bilo prouzrokovanih manje problema. M. je vrištao poput životinje, grizao i udarao. Vratio se za dva dana i trčkarao po razredu kao da se ništa nije dogodilo. Onda je ponovno pobjegao. Tada je u meni nešto puklo. Nakon škole sam ga pričekala i odvela ga na komadić torte. Dva dana kasnije vodila sam ga na ručak u gostionicu. Sav izgladnio bacio se na hranu. Nekoliko dana kasnije kupila sam mu džemper. Nosio ga je neprekidno deset dana, a potom nikad više. Zamijenio ga je za cigarete. Kupila sam mu novi kojeg je opet zamijenio.

Zamolila sam njegovu majku mogu li mu pomoći kod učenja. Bilo joj je svejedno. Svaki dan nakon škole vodila sam ga svojoj kući, pripremila mu ručak, oprala odjeću i poslije smo zajedno učili. Zajedno smo učili do kraja devetog razreda. Ljeti sam ga vozila na izlete, kupovala mu stvari za koje sam smatrala da mu trebaju i koje su uvijek iznova nestajale. Čak sam ga željela udomiti jer sam bila sigurna da bi i on sam tako nešto htio. Ali njegova ljubav prema majci i pogotovo odanost svojoj obitelji, bili su neizmjerni. Iako su ga kod kuće na razne načine zlostavljali, to je još uvijek bio njegov dom.

Dječak J.

J. je bio izuzetno lijepo dijete. To je bilo prvo što ste mogli primijetiti na njemu. Ali odmah nakon toga bio je izuzetno naporan. Nevjerojatno inteligentan, znatiželjan, lijepog ponašanja, uvijek u prvom planu. Tjednima nije se pojavljivao u školi, i onda se iznenada opet pojavio, uvijek u istom džemperu. I opet ga nije bilo u školi. I opet se vratio. Zamišljala sam da je to jedno izuzetno razmaženo dijete koje ima svega previše. Njegova majka, tiha i neprimjetna, svaki mu je dan donosila stvari u školu.

Jedne sam veljače pripremala djecu za školsku proslavu, u kojoj je sudjelovao i J. te neki drugi učenici. Rano sam se probudila i sjetila da sam zaboravila naručiti nešto izvođačima. Poslala sam im poruke i J. mi je odmah odgovorio. Kad sam ga pitala zašto je tako rano već budan, napisao mi je: “Toliko sam gladan i tako mi je hladno da ne mogu spavati.” Bila sam u šoku. U sljedećih nekoliko tjedana počeo mi se lagano otvarati i saznala sam da ga majka svakodnevno tuče, da ne pohađa redovito školu jer nema čistu odjeću i da je stalno gladan jer majka sav svoj novac potroši na sebe. Dok je govorio, došlo mi je da zaplačem. Nisam znala što da uradim. U školi su opet svi već od prije sve znali. Nazvala sam policiju i prijavila zlostavljanje djeteta. Policija je naredila Centru za socijalnu skrb da majki oduzmu dijete. Došli su u školu i rekli mu da će morati ići živjeti kod neke udomiteljske obitelji. Sav zbunjen pobjegao je iz ureda i naletio na mene u hodniku. Rekao mi je što se događa. Pitao me može li živjeti sa mnom, a ja sam odgovorila da.

Od toga je prošlo već gotovo osam godina. Put kojeg smo u tim zajedničkim godinama prehodali, je izvanredan. Zahvalna sam na hrabrosti za koju nisam ni znala da je imam jer sam zbog nje tada rekla da. Bio je to najvažniji dan moga života. Danas je J. student magistarskih studija i ja i on smo postali prava obitelj za cijeli život.

Svrha mog pisanja nije ocrniti rad CSS ili školskih savjetodavnih službi. Uvjerena sam da one djeluju onako kako znaju i mogu. Ipak, željela bi potaknuti sve učitelje koji prepoznaju zlostavljano dijete da sami nešto poduzmu u vezi toga. Oslanjanje na razne institucije samo je oslonac zbog kojeg se možda stvarno na trenutak osjećamo bolje, ali u suštini za dijete nismo napravili ništa. Ja sam uspjela spasiti jedno dijete. Da li možete zamisliti kako bi bilo kad bi svatko između nas jednoga spasio?

„Pisanje na leđima“

radionica prevencije nasilničkog ponašanja među učenicima

zoran_hercigonja

Zoran Hercigonja

Sažetak

U sklopu razrednog projekta „Prevencija nasilničkog ponašanja među učenicima“ provedena je radionica „Pisanje na leđima“ kojom se dotaknuo kontekst nasilja iz „zasjede“, gdje su učenici neizravnim putem izrazili svoja mišljenja i stavove o učenicima koji su sjedili do njih. Cilj ove radionice, bio je osvijestiti učenike o činjenici kako često neizravnim putem uzimamo preveliku slobodu nepromišljeno izražavajući svoja nezadovoljstva drugima ujedno vređajući te druge oko sebe. Radionica je također trebala omogućiti razvoj empatije i prosocijalnog ponašanja među učenicima te usmjeriti učenike u razvoju samopouzdanja i sigurnosti oko sebe.

Ključne riječi: prosocijalno ponašanje, nasilje, prevencija

Uvod

Međuvršnjačko nasilje u školskoj okolini, manifestira se na različite načine, najčešće kao fizičko maltretiranje i nanošenje fizičkih ozlijeda drugim učenicima. Fizičko nasilje prati također i poznati oblik verbalnog nasilja i zlostavljanja, koje se manifestira kroz izrugivanje, javno omalovažavanje, povredu dostojanstva osobe. Iako posotji više tipova međuvršnjačkog nasilja u školama; navedeni tipovi su najuestaliji. Na pojavu nasilja reagira se tek onda kada se pojave prve ozbiljne posljedice takvog ponašanja. Često ignoriramo ranije uzroke nasilničkog ponašanja ili njegove prvotne znakove koji su vrlo teško prepoznatljivi, a mogu biti od velike pomoći kod utvrđivanja nasiničkog ponašanja među učenicima. Škole se trude spriječiti pojavu nasilnog ponašanja među djecom u školi radom na primarnoj prevenciji razvijanjem prosocijalnog ponašanja uključivanjem učenika u suradnički i timski rad na nekoj aktivnosti kojom uče životne vještine. Školski stručni suradnici se također trude čestim intervencijama i projektima uključiti učenike u razvijanje samopouzdanja, potvrđivanja sigurnosti i stvaranja pozitivne slike o sebi. Uz spomenute intervencije, zanemaruju se neizravni načini izražavanja učenikovih stavova prema drugom učeniku. Učenici će mnogo jednostavnije izraziti svoje mišljenje i stav prema drugom učeniku neizravnim načinom izražavanja. Tako će biti lakše utvrditi trenutačno stanje samopouzdanja tog učenika i njegovu sigurnost u njega samoga. Upravo se tom problematikom bavila provedena radionica.

Materijali, ciljevi metode i tijek radionice

Radionica „Pisanje na leđima“ provedena je u VII. Osnovnoj školi Varaždin na satu razrednog odjela nad učenicima 6. razreda. Radionici je prisustvovala grupa od petnaest učenika 6. razreda. Radionica je dio razrednog projekta „PREVENCIJE NASILNIČKOG PONAŠANJA MEĐU UČENICIMA“.Temeljni ciljevi radionice, bili su povezani s ciljevima spomenutog razrednog projekta.

Ciljevi:

  • Spriječiti pojavu nasilnog ponašanja među djecom u školi radom na primarnoj prevenciji (razvijanjem samopouzdanja učenika i pozitivne slike o sebi, učenjem životnih vještina)
  • Razvijati empatiju i prosocijalno ponašanje te poticati druženje, suradnju i prijateljske odnose među učenicima
  • Informirati učenike i roditelje o vrstama i oblicima nasilja i zlostavljanja te o mogućim mjerama prevencije
  • Podučiti djecu kako ispravno reagirati na nasilje i zaštititi sebe i druge.

Temeljni cilj radionice bio je preko vođenih aktivnosti dovesti učenike do zaključka da se osjećamo moćnije i jače vrjeđajući druge te da je to odraz naše nesigurnosti, nedostatka samopouzdanja te da nam vrijeđanje služi kao paravan da bismo prikrili svoej slabosti i sigurnost u same sebe.

Materijali i metode:

Za ostvarenje navedene radionice bilo je potrebno:

  • petnaestak papira u boji,
  • selotejp traka
  • flomaster za pisanje
  • plave omotnice
  • bijeli origami ukrasi u obliku golubice.

Tijek aktivnosti:

Petnaest učenika 6. razreda od čega deset učenica i pet učenika sudjelovali su u radionici. Najprije su razmjestili školske klupe i stolice posložili u krug. Između stolaca su ostavili dovoljan razmak tako da su se mogli okretati oko stolca za 180°. Učenici su mogli birati pokraj koga će sjediti u aktivnostima radionice.

Prva aktivnost

Prva aktivnost je bila uzajamna masaža žeđa. Učenici su se okrenuli najprije svojem desnom susjedu i laganim pokretima ruku masirali leđa otvorenih dlanova. Prilikom provedbe ove aktivnosti, vladao je blagi žamor i smijeh. U istoj vježbi učenici su se okrenuli do svojeg susjeda ulijevo i nastavili blagu masažu leđa. Atmosfera je bila vrlo ugodna i vladao je blagi žamor.

Druga aktivnost

Nakon te vježbe, učenici su se trebali ponovno okrenuti svojem desnom susjedu i grubljom masažom masirati leđa susjeda stinutih šaka. Istu radnju, ponovili su i okrenuvši se susjeud slijeva. Atmosfera blagog žamora je postepeno prelazila u negodovanje, nezadovoljstvo i grube komentare pojedinih učenika.

Treća aktivnost

Po završetku te aktivnosti, učenici su se vratili u prvotni položaj. Svakome od njih, razrednik je podijelio jedan A4 papir u boji, selotejp traku i flomastere za pisanje. Učenci su trebali svojem prvom susjedu na leđa nalijepiti papir i čekati daljnje upute.

Četvrta aktivnost

Nakon uspješnog pričvršćivanja papira na leđa, učenici su se trebali okrenuti lijevom susjedu i napisati prvu asocijaciju vezanu za osobu ispred sebe na papir na leđima. Nakon toga su se okrenuli desnom susjedu i ponovili istu proceduru.

Tada je uslijedilo pitanje od strane razrednika: „Kako se sada osjećaš kada ti netko piše po leđima?“ Na to pitanje su učenici odgovarali pojedinačno u krugu. Najčešći odgovor je bio: „Osjećam se glupo“. No pokreti učeniak su govorili nešto drugo. Učenici su bili dosta uznemireni i nesigurni. Uslijedilo je i drugo pitanje: „Čega se najviše bojiš da ti piše na leđima?“. Na to pitanje učenici nisu odgovarali. Izmotavali su se i tražili način kako bi izbjegli to pitanje. Pokreti učenika odavali su nervozu i uznemirenost.

Peta aktivnost

Po završetku te aktivnosti, učenici su svojem susjedu s desna trebali na leđa napisati što žele promijeniti na osobi ispred sebe (Što želiš promijeniti na drugome ispred sebe?). Isto su trebali ponoviti i na susjedu s lijeva.

Šesta aktivnost

Nakon te aktivnosti uslijedilo je čitanje sadržaja listića. Svaki učenik je u krugu na glas pročitao sadržaj lista skinutog s leđa. Odgovori na pitanje „Što želiš promijeniti na drugome ispred sebe?“ najčešći odgovori su bili: Želim da promijeni majicu jer jo bolje stoji plava…Želim da češće igramo nogomet…Ništa. Odgovori su se odnosili najčešće na neke uobičajene stvari poput odijevanja, izgleda i druženja, a opet neki su napisali samo Ništa da bi se što prije riješili pitanja. Kada smo se vratili na raniji sadržaj gdje su učenici trebali napisati prvu asocijaciju vezanu za osobu ispred sebe, postali su uznemireni. Poneki učenici suodbijali pročitati sadržaj papira. Pregledom tog sadržaja, došlo se do zaključka da je sadržaj bio uvredljiv i nanosio povredu osobe. Naravno nije se radilo o neprimjerenom rječniku, ali je sadržaj odražavao vrlo neugodne i uvredljive misli o drugim učenicima.

Taj sadržaj nastavnik nije pročitao na glas zbog zaštite osobe svakog pojedinog učenika. No on je postao vrlo dobar materijal prema kojem su vodile aktivnosti radionice. Nastavnik je na temelju toga vodio razgovor s učenicima kako se ponekad osjećamo moćnije i jače vrijeđajući druge te da to često predstavlja paravan i dokaz da tako skrivamo vlastitu nesigurnost i slabosti. Nakon toga sus uslijedila pitanja kojima se smanjila napetost među učenicima: „Jeste li mislili da je to što ste napisali moglo povrijediti nekoga?“ i „Možemo li se šaliti, a da pritom ne povrijedimo druge? “. To su bila pitanja nad kojima su učenici razmišljali.

Sedma aktivnost

Za kraj učenici su dobili plave omotnice u kojjima se nalazio origami ukras bijele golubice, simbol mira i praštanja. Učenici su trebali na krilo golubice napisati „poruku mira“ i u plavoj omotnici darovati odabranoj osobi unutar kruga.

Zaključak

Provedena radionica, vrlo je uspješno odrađena s važnom porukom: „Vrijeđanje drugih služi kao paravan iz akojega skrivamo vlastitu nesigurnost i slabost.“Također učenici su se suočili s neizravnim oblikom nasilja. Iskusili su osjećaj krivnje, grižnju savjest zbog sadržaja koje su uputili učenicima ispred sebe. Radionica je bila jedan praktičan način za demonstraciju nasilja prije manifestacije istog s ozbiljnim posljedicama na štetu učenika. Cilj ove radionice: osvijestiti učenike o činjenici kako često neizravnim putem uzimamo preveliku slobodu nepromišljeno izražavajući svoja nezadovoljstva drugima ujedno vređajući te druge oko sebe u potpunosti je ostvaren s pozitivnim rezultatom.

Što moraš napraviti kada se dogodi problem na internetu?

martina_ivic

Martina Ivić

Već je dobro poznato da smo u kolovozu prošle godine postali dijelom EU projekta Sigurnost na internetu, zajedno s još četiri hrvatske škole, a zadatak nam je stvaranje kurikuluma o sigurnosti djece na internetu u sklopu Hrvatskoga kvalifikacijskog okvira. Dijelom projekta nismo postali slučajnim odabirom, već zbog dugotrajnog rada na ovom problemu koji je još 2010. na satovima Informatike započeo učitelj Darko Rakić obilježavajući u veljači Dan sigurnijega interneta.

11. veljače ove godine Dan sigurnijega interneta obilježili smo na nivou gotovo cijele škole. Naime, u 19 nižih razreda matične i područnih škola, kao i u 17 viših razreda provedene su radionice o sigurnijem korištenju interneta, čiji je cilj bio podizanje svijesti kod učenika i učitelja o problemima sigurnosti na internetu.

Tema, način rada i cilj sata bili su isti za sve dobne skupine. Tema radionica bila su Pravila za sigurniji internet, cilj je bio izraditi plakat s tim pravilima, a radilo se u skupinama. U uvodnom dijelu učenici su gledali filmove, a tu je ujedno i najveća razlika jer su teme i vrsta filma bile prilagođene uzrastu učenika. Tako su učenici razredne nastave gledali animirani film Sigurnost na internetu, tema animiranoga filma za učenike petih i šestih razreda bila je Lažno predstavljanje, a oni najstariji pogledali su dva filma: Objavljivanje informacija ina Facebooku i Sexting. Filmovi su na zanimljiv način uveli učenike u teme o kojima govore, a o kojima će kasnije napraviti plakat. Ti filmovi su se ujedno cijeli dan prikazivali na školskome televizoru u hodniku škole, a stepenice ispred bile su uvijek pune znatiželjnika. Nakon prikazivanja uslijedio je razgovor o viđenome, razmjenjivala su se osobna iskustva, a zajedničko pitanje svim generacijama bilo je Što moraš napraviti kada se dogodi problem na internetu?

Nakon uvodnoga dijela, svaka je skupina dobila četiri natuknice, odnosno pravila o sigurnosti na internetu, između kojih su morali izabrati ono koje smatraju najvažnijim, prepisati ga na zajednički plakat i svima obrazložiti zašto su izabrali baš to pravilo. Mnogi učenici dodali su i vlastita pravila, a sve su začinili originalnim crtežima koji upozoravaju na opasnosti koje vrebaju na internetu. Zanimljivo je da je najveći broj učenika kao najvažnije pravilo izabrao ono koje govori o rješavanju situacije kada se na internetu dogodi neki oblik nasilja ili neprihvatljivoga ponašanja, a ono kaže da se moramo obratiti starijim osobama (roditeljima, učiteljima, školskom psihologu i sl.). Čini se to kao pokazatelj da učenici često šute o lošim stvarima koje im se događaju na internetu. Među češće korištenim pravilima bila su ona koja upozoravaju na opasnosti prihvaćanja nepoznatih ljudi kao prijatelja te ona koja se odnose na zaštitu osobnih podataka. Sva ova pravila učenici će još usavršavati i dopisivati tijekom cijele školske godine.

Dakle, 650 učenika i 36 učitelja razredne i predmetne nastave obilježavajući Dan sigurnijega interneta dobilo je puno novih informacija o toj temi koje su jasno napisali i nacrtali na plakate kako bi uvijek imali podsjetnik na ono što ne smiju činiti ili što moraju činiti ako se pojavi neki oblik neprihvatljivoga ponašanja na internetu. Razredima koji su se uključili u obilježavanje ovoga dana i njihovim učiteljima/razrednicima na sjednici Učiteljskoga vijeća uručene su zahvalnice za sudjelovanje.

Sljedeći korak bit će upoznavanje roditelja s ovim, sve prisutnijim problemom, najprije na Vijeću roditelja, a onda i kroz radionice na roditeljskim sastancima, a isto tako i učitelja koji će biti upoznati s procesom nastanka i donošenja Politike prihvatljivog korištenja tehnologije, a na radionicama će stvarati zajednička pravila za sve djelatnike u vezi korištenja tehnologije. Dopunit ćemo i Pravilnik o pedagoškim mjerama i protokol o postupanju u slučaju nasilja među djecom i mladima (nasilje na internetu i elektroničko nasilje).

U jedno smo sigurni, bio je ovo dobar i učinkovit početak zajedničkoga rada na problemu koji se ne događa nekome drugome, već se bilo kada i bilo gdje, može dogoditi upravo – VAMA!

Zaustavimo nasilje na društvenim mrežama

lidija_kralj

Lidija Kralj

city_preview

Jeste li primijetili nedavno na televizijskim programima video isječke o sprečavanju nasilja na YouTubeu i Facebooku? Ako niste, ali i ako jeste – sad je pravo vrijeme da ih pogledate zajedno s učenicima i njihovim roditeljima.

Zaustavimo nasilje na društvenim mrežama!“ je viralna kampanja za osvješćivanje javnosti (prvenstveno djece i mladih) o nasilju na društvenim internetskim mrežama. Sufinancirana je sredstvima Europske komisije kroz program Mladi na djelu te sredstvima Ureda za udruge Vlade RH, a inicijativa je mladih iz udruge Medijska tvornica.

Opći cilj projekta je podizanje svijesti o odgovornosti roditelja za ponašanje djece i mladih u realnom i u virtualnom svijetu. Nužna je edukacija i informiranje djece, mladih i roditelja te ostalih aktivnih djelatnika u odgojno-obrazovnim institucijama o nasilju koje je itekako prisutno na internetu. Za mlade su pripremili argumente i poruke kojima ih žele motivirati na promjenu postojećih obrazaca nasilja na internetu, posebice na društvenim mrežama poput Facebooka i You Tubea koje se nerijetko koriste kao instrument zlouporabe, objavljivanja i prikazivanja osobnih podataka u svrhu maltretiranja, ismijavanja ili zlostavljanja druge osobe. 

Posjetitelji u majicamaPoruka kampanje prenosi se kroz dva spota koji obrađuju tematiku nasilja na Facebooku i YouTubeu, a u oba spota se pojavljuje i glasnogovornica kampanje, Daniela Trbović . Prikazuju se na 24 sata TV, Z1 televiziji, Jabuci TV i HRT-u. Redatelj oba spota je David Tešić, autor glazbe Boris Đurđević dok je voditeljica projekta ujedno i producentica Valerija Novak, predsjednica udruge.

Projekt je predstavljen u Arena centru, u kojem će se 8. rujna održati završno događanje popraćeno interaktivnim kvizom u kojem će se mlađi naraštaji poučavati o problemu i prevenciji cyberbullyinga.

A što ili tko je medijska tvornica?

clip_image002Medijska tvornica je organizacija mladih ljudi koji žele pridonijeti razvitku civilnog društva. Cilj udruge je promicanje, razvijanje i poboljšanje civilnog društva, zaštita ljudskih prava kombiniranjem novih medijskih tehnologija, kulture i audio-vizualne umjetnosti. Svrha djelovanja sastoji se od zalaganja za zaštitu ljudskih prava, prava djece, mladeži, žena i obitelji te borbu protiv svih oblika ovisnosti i informiranja javnosti o važnosti borbe protiv nasilja, socijalne isključenosti, diskriminacije i stereotipa. Također, Medijska tvornica promiče kvalitetu života kroz afirmaciju zaštite okoliša, bavljenja športom, poticanje hobija i inovativnog provođenja slobodnog vremena. Kroz afirmacijske medijske kampanje i projekte, naša organizacija želi koristiti potencijale mladih ljudi i pretvoriti ih u pozitivne akcije.

Udruga je u protekle dvije godine provela sedam projekata:

  • Love and Money: 50 Years of Creative Britain” u suradnji s Britanskim veleposlanstvom
  • Green City Project – promotivni spotovi o zaštiti okoliša, promociji umjetnosti, kulture i kvalitetnog provođenja vremena; u suradnji s Markom Lasićem Neredom
  • Green Cup nogometno – humanitarni turnir za pomoć udruzi Sindrom Down Zagreb
  • Sunčana strana dlana – snimanje kratkometražnog dokumentarnog filma „Can`t Bring Us Down“ u suradnji s udrugom Sindrom Down Zagreb, održavanje projekcija filma i koncert povodom Međunarodnog dana sindroma Down u kazalištu Kerempuh
  • SNIMI OVO! – inicijativa mladih za mlade koja potiče kvalitetno provođenje vremena te osposobljava mlade u domovima za nezbrinutu djecu putem medijske radionice. Jedan od pobjedničkih projekata na natječaju Svjetske banke.
  • Život dostojan čovjeka”  – medijska kampanja s ciljem edukacije, informiranja i osvješćivanja javnosti o problemima zaposlenih koji ne primaju plaću. Jedan od sedam pobjedničkih projekata na HOLCIM natječaju.
  • U siječnju 2012. Medijska tvornica je započela s pripremnim aktivnostima na posljednjem projektu Zaustavimo nasilje na društvenim mrežama.

Osnivateljice udruge su Valerija Novak i Maja Puhovski, a nastala je na zajedničkoj želi i viziji kojom su željele svojim specifičnim znanjima i iskustvima promijeniti svijet. Valerija je započela svoju karijeru kao marketing menadžer i producent te je spojila svoju ljubav prema filmu s organizacijskim i prodajnim vještinama Maje Puhovski koja je svoje oruđe iskalila u sedam godina rada u telekomunikacijskoj tvrtci. Udrugu podjednako vode Valerija kao idejna začetnica i predsjednica udruge ujedno zadužena za projektni menadđment i Maja kao kreativni koordinator i pokretač strasti za dalje, ujedno i potpredsjednica udruge.

Tajna uspjeha je da u Medijskoj tvornici svi rade sve i nikome nije ništa teško, a san im je dobiti Oscara za film godine u području neprofitne djelatnosti.

Uopće ne sumnjamo da će u tome i uspjeti Smiješak

clip_image004Ekipa projekta „Zaustavimo nasilje na društvenim mrežama“

Detaljnije o radu udruge možete doznati na www.medijska-tvornica.com