Sadržaji iz astronomije

u razrednoj nastavi

monika_hobor

Monika Hóbor

Sažetak

U članku su predstavljeni sadržaji iz astronomije u osnovnoj školi, a koji su prisutni kao obavezno gradivo razredne nastave. Sa spomenutim sadržajima učenici se susreću već u 1. razredu, kada bivaju upoznati s dijelovima dana, putovanjem Sunca po nebu, svojim godinama. Kasnije saznaju zašto dolazi do izmjene dana i noći, razlozima postojanja različitih godišnja doba te zašto je godina duga 365 dana; nauče koristiti kompas i odrediti strane svijeta; prepoznaju Sunce kao izvor života na Zemlji, koje nam daje toplinu i svjetlost; uče o Mjesecu te nauče zašto mijenja oblik. Slijedom navedenog lako je uočiti da u postojećem programu razredne nastave postoji već mnogo sadržaja koji pripadaju domeni astronomije. U nastavku članka ti su sadržaji detaljnije predstavljeni.

Ključne riječi: astronomija u razrednoj nastavi, sadržaji iz astronomije, minimalni standardi.

Uvod

Na što pomislimo kad čujemo riječ astronomija? Uglavnom na planete, Mjesec, rakete, astronaute, zvijezde, vanzemaljce i slično. Ali astronomija je puno više od toga. To je kompleksna znanost i obuhvaća mnoge pojmove, koje često s njom i ne dovodimo u vezu. Kada je riječ o astronomiji, često prebrzo zaključujemo kako u razrednoj nastavi nema pripadajućih joj sadržaja. No, ako pozornije promotrimo, shvatit ćemo da ih ima poprilično mnogo. U nastavku ću predstaviti sadržaje iz astronomije koje susrećemo u razrednoj nastavi.

Prvi razred

Već u prvom razredu osnovne škole učenici se susreću sa različitim sadržajima iz astronomije koji su isprepleteni s ostalim sadržajima unutar predmeta „Spoznavanje okolja“. Te sadržaje sam taksativno navodim u tablici 1.

Tablica 1.image

Već u 1. razredu, u nastavnom predmetu „Spoznavanje okolja“ susrećemo mnoge teme vezane uz astronomiju. Sunce je dio svemira, a u vezi s njim učenici uče koji je njegov položaj na nebu u različito doba dana kao i to da Sunce putuje nebom. U cjelini koja tematizira vrijeme, učenici otkrivaju kalendar, upoznaju godinu, svoju starost i starost svojih bliskih rođaka. Sve to izražavaju u godinama. Učenici 1. razreda znaju opisati što rade u određeno doba dana; već poznaju jutro, prijepodne, podne, popodne i večer. Također znaju što je dan i što je noć, kao i opisati razliku između to dvoje.

Drugi razred

Tijekom 2. razreda osnovne škole učenici se susreću s različitim sadržajima iz astronomije koji su dijelom nastavnog predmeta „Spoznavanja okolja“. Spomenuti  sadržaji navedeni su u tablici 2.

Tablica 2.image

U 2. razredu osnovne škole u sklopu astronomskih sadržaja učenici uče o putovanju Sunca i Mjeseca po nebu. Učenik zna da sunce izlazi i zalazi, da mijenja svoj položaj na nebu. Kao što i mjesec mijenja svoj oblik i položaj na nebu. Tada nauče i da Sunce sja i grije te da je izvor energije za život na Zemlji, a i ponavljaju se već poznati pojmovi iz 1. razreda, koji se odnose na doba dana. Učenici znaju opisati što rade u određenoj doba dana i opisati razliku između dana i noći. Učenici 2. razreda već znaju imenovati dane u tjednu imenovati te koristiti ih kao slijed događaja; znaju kako urediti događaje pravilnim redoslijedom, kako pisati tijek događaja kao i na koji način definirati događaj koristeći vremenske oznake: sada, prije, zatim, danas, jučer, sutra. Učenici ove dobi znaju da se svjetlost opaža vidom te da je oko osjetilo za vid. Izvor svjetlosti na Zemlji je Sunce, a upoznaju i druge izvore svjetlosti. Oni također nauče da se svjetlost odbija i da zbog toga možemo vidjeti boje. Učenici nauče da dan dijelimo na sate, sate na minute kao što i poznaju mehanizam za mjerenje vremena i različite vrste sati. Učenici 2. razreda znaju izmjeriti kratkoročne događaje i vremenski odrediti svoje aktivnosti.

Treći, četvrti i peti razred

U 3., 4. i 5. razredu učenici nadograđuju stečena znanja iz astronomije te stječu nova. Sadržaji iz astronomije se u 3. razredu, kao u 1. i 2. razredu, pojavljuju u sklopu nastavnog predmeta „Spoznavanje okolja“, dok u 4. i 5. razredu u sklopu „Naravoslovje in tehnika“. Učenici u 3. razredu nauče podijeliti sate na minute, koristiti različite satove te izmjeriti kratkoročne događaje. U 3., 4. i 5. razredu učenici uče o planetima, njihovim svojstvima, njihovoj podjeli te raspodjeli u prostoru. Kao planet našeg Sunčevog sustava oni istražuju Zemlju i detaljnije je izučavaju. Upoznaju Zemlju kao svemirsko tijelo koje ima magnetsko polje pa se iz tog razloga pomoću kompasa može odrediti sjever odnosno jug. Učenici uče da se Zemlja okreće oko svoje osi i da to okretanje traje 24 sata, što znači da se vrti 1 dan. U isto vrijeme Zemlja kruži i oko Sunca. Ovo kruženje traje 365 dana. U sklopu istog gradiva učenici su upoznati s činjenicama da Zemlja, Sunce i Mjesec imaju mijene i pomračenja, da Mjesec kruži oko Zemlje 28 dana te da je njezin prirodni satelit. Učenici 3., 4. i 5. razreda već su dovoljno stari da shvate da postoje planete izvan Sunčevog sustava, da su zvijezde na nebu poredane u zviježđa, te upoznaju izgled zvijezda i zviježđa kao i galaksije, tj. zvijezde u prostoru, njihova svojstva, rasprostranjenost i raspored.

Zaključak

Slijedom navedenog uviđamo kako su prvi koraci s upoznavanjem astronomije poduzeti vrlo rano, još u prvom razredu osnovne škole. Od toga koliko dugo mjesec kruži oko Zemlje, do toga što je posljedica rotacije Zemlje (dan i noć) i što donosi kruženje Zemlje oko Sunca (doba godine). Sve navedeno se odnosi na učenje dana u tjednu, mjeseci u godini. Stoga, ne preostaje nam drugo nego zaključiti koliko su nam znanja iz astronomije  važna i kako nas prati svaki dan … na svakom koraku.

Literatura

  1. Hóbor, M. (2004): Diplomska naloga: Kako si učenci predstavljajo vesolje?
  2. https://www.gov.si/assets/ministrstva/MIZS/Dokumenti/Osnovna-sola/Ucni-nacrti/obvezni/UN_spoznavanje_okolja_pop.pdf
  3. https://www.gov.si/assets/ministrstva/MIZS/Dokumenti/Osnovna-sola/Ucni-nacrti/obvezni/UN_naravoslovje_in_tehnika.pdf

Učenje kroz igru (1. – 3. razred)

monika_hobor

Monika Hóbor

Sažetak

Mala djeca se neizmjerno vole igrati, kretati i učiti. Kad krenu u školu, želimo ih podučiti na čudan, njima stran način. Većinu vremena koje provode u školi sjede (na stolici ili na podu) i slušaju učitelja, gledaju interaktivnu ploču, prepisuju, rješavaju radne bilježnice i … dosađuju se. Dijete zna da ga prepisivanje s ploče ne nauči apsolutno ništa i da vrlo aktualna bijela interaktivna ploča samo potiče dosadnu nastavu ispred ploče. Dobar učitelj svjestan je da je djeci za učenje potrebna igra. Učenje kroz igru ​​je zabavno. Iz tog razloga sam prikupila neke igre koje se moji učenici vole igrati i uz njih se još i puno stvari nauče.

Ključne riječi: učenje kroz igru, zabava, dobar učitelj.

Uvod

Za prezentaciju sam odabrala igre koje se mogu koristiti kod različitih školskih predmeta, od učenja o okolini do glazbene umjetnosti. Naravno da je igranje zabavnije kad nas je više uključenih u igru. Upravo to je razlog zbog kojeg su ove igre namijenjene za  igranje dvoje ili više učenika. Tako se u parovima ili skupinama djeca povezuju te još više zabavljaju dok istovremeno jedan od drugoga uče, a da to uopće nisu ni primijetili.

Središnji dio

Priča se može koristiti kod svih školskih predmeta kako bi privukla pažnju. Djeca si uz priču zamišljaju neku smiješu situaciju koja vodi do cilja ovog školskog sata. Na primjer: Ako na nastavnom satun uče o drveću, mogu im reći: “Direktorica škole se je jučer poput mačke vješto popela na vrh drveta.” Djeca potom dijele svoje zamisli u parovima ili grupama. Pritom slijede radnim pitanjima:

  • Na koje drveće? – s iglicama, s listovima, breza, hrast … (ponavljaju/uče o vrstama drveća).
  • Gdje se nalazi to drveće? – u parku, u dvorištu, u šumi… (ponavljaju/uče o tom gdje raste drveće).
  • U koje doba godine je u priči vaše drveće i kako znate koja je to doba godine? –
  • priču zamišljaju neku smiješu situaciju koja vodi do cilja ovog školskog sata. Na primjer: Ako na nastavnom satun uče o drveću, mogu im reći: “Direktorica škole se je jučer poput mačke vješto popela na vrh drveta.” Djeca potom dijele svoje zamisli u parovima ili grupama. Pritom slijede radnim pitanjima:

    • Na koje drveće? – s iglicama, s listovima, breza, hrast … (ponavljaju/uče o vrstama drveća).
    • Gdje se nalazi to drveće? – u parku, u dvorištu, u šumi… (ponavljaju/uče o tom
  • zima; gole grane, proljeće; cvatu stabla, ljeto; plodovi, jesen; otpada lišće …

Memori – vježba pamćenja i učenja korisna za sve školske predmete. Potrebno je najmanje 10 parova. Igra se u parovima ili skupinama. Karte su obrnute slikom prema dolje. Igrač okreće dvije karte. Ako su par, on ih pokupi i nastavi igrati. Ako nisu par, ostavlja karte (slikom prema dolje) u igri. Na potezu je sljedeći igrač.

  • Na jednoj kartici je primjerice slika neke životinje, a na drugoj opis životinje.
  • Na jednoj kartici je pitanje, primjerice: Kako se zove osjetilo za vid?, a na drugoj odgovor: Oči. Umjesto teksta može biti i sličica.

Hvatanje teksta – ovom igrom učenici uče tekst pjesme u glazbenoj umjetnosti. Učenici slušaju pjesmu. Prilikom ponovnog slušanja pokušavaju zapisati što više teksta. Onda pokušavaju u paru ili u grupi sastaviti tekst pjesme. Kad je tekst sastavljen, ponovo slušaju pjesmu i ispravljaju nepravilnosti. Na taj način djeca na zabavan način pamte puno teksta prije nego što zaista počnu učiti pjesmu.

Originalna rješenja – na papiru je nacrtano puno krugova. Djeca dovršavaju krugove vođeni vlastitom idejom. Pokušavaju pronaći što više rješenja (sunce, lopta, lice …). Rade u parovima ili u grupi. Kad učenici kažu da se više ničega ne mogu dosjetiti, dajemo im nekoliko minuta više ne bi li došli do originalnih rješenja.

Što više riječi – učenici rade u parovima ili skupinama. Na izabrano početno slovo zadatak je navesti što više riječi vezanih uz određenu nastavnu jedinicu. Početna slova mogu se vezati uz, primjerice, omiljenu životinju, najboljeg sportaša, njihovu učiteljice.

Reci mi što više – učenici su u parovima, zadatak je da 5 minuta govore što više o određenoj, odnosno zadanoj temi (primjerice ljudsko tijelo, šuma, prehrana … ).

Kviz – na kraju školske godine učenici u grupama od 4 – 5 osoba mogu pripremiti drugim grupama pitanja iz cjelogodišnje jedinice. Grupa koja postavlja pitanja mora znati točan odgovor. Na ovaj način učenici na zabavan način ponavljaju cjelogodišnju jedinicu već dok pripremaju pitanja. Zbog unutarnje motivacije, i doma traže pitanja. Istovremeno su motivirani i za učenje jer žele točno odgovoriti na pitanja ostalih grupa. Sljedeći sat vodi jedna od grupa, a ostale odgovaraju. Sve skupine trebaju doći na red da vode sat/kviz.

Televizija – nastavnu jedinicu predstavljaju u parovima ili skupinama u obliku TV emisije. Žanr emisije biraju sami: zabavna, dječja, informativna, dokumentarna …

I na kraju, kako bi izbjegli pitanje: “Što smo radili prošli sat?” fotografiramo tijek sata. Sljedeći sat započinjemo projiciranjem fotografija. Time je uspostavljen most između dva sata.

Zaključak
Cilj školskog sata je da učenici što više rade samostalno. Dobar učitelj provest će više vremena pripremajući se za školski sat i bit će samo tihi voditelj, promatrač i savjetnik učenicima tijekom nastave. Dobar učitelj moći će odabrati pravu igru za razvojnu fazu svakog pojedinca. Djeca su aktivna tijekom takvih školskih sati i puno uče. Igre su vrlo dobre za učenike i zato preporučujem svima da se u školi što više igraju.

Učenje materinskog jezika kroz igru

1. – 3. razreda

monika_hobor

Monika Hóbor

Sažetak

U Sloveniji djeca kreću u školu u dobi od 5 – 6 godina. Djeca tog uzrasta još uvijek imaju veliku potrebu za igrom i kretanjem. Zbog toga je vrlo važno da se čim više poučavanja vrši putem igre i zabave. Psiholozi već desetljećima znaju da mnoge stvari u našem životu nismo naučili koncentriranim naporom, već putem opuštenih i ugodnih iskustava. Igrajući se učenici usvajaju znanje na sličan način kao kad su bili vrlo mali; lako, prirodno i bez prevelike svijesti o tome koliko su, zapravo, naučili. Učitelji trebaju biti svjesni činjenice da su mnogi školski neuspjesi upravo posljedica dosade. Središnji dio nastave ne bi smjeli biti izvođeni putem računala, projektora, interaktivne ploče, radnih listova, učitelja samog. Središte nastave trebali bi biti učenici.

Ključne riječi: učenje, igra, zabava.

Uvod

Kao učiteljica razredne nastave 1. trijade (od 1. – 3. razreda), suočila sam se s velikim izazovom: kako približiti učenicima učenje na zabavniji način? Obzirom da djeca jako vole učiti, igrati se, zabavljati i kretati, pokušala sam pronaći način na koji bih sve to mogla ispreplesti. Zašto bi učenje materinjeg jezika trebalo biti dosadno i teško kada može biti zabavno i jednostavno? U nastavku predstavljam nekoliko igara za zabavno učenje materinjeg jezika kroz igru.

Središnji dio


Petica – učenici u paru naizmjence bacaju kocku. Kad prvi baci broj 5, mora nacrtati, primjerice, letvicu u ogradi (okomita linija). Što više puta baci broj 5, više će letvica biti u ogradi. Također mogu crtati valove, grane drveća, srce …

Što vidim? Jedan od učenika u paru ili grupi kaže: “Vidim nešto što započinje na slovo o.” Ostali pogađaju što bi to moglo biti. U učionici, na slovo ‘o’ su: ormar, ogledalo, olovka i drugo. U tom nabrajanju možemo dodati i boju, primjerice: “Vidim nešto zeleno što počinje na slovo ‘t'” (trava, trenerka, torba …). Onaj tko pogodi zamišljeno, sljedeći je na redu.

Što kupujem? Jedan od učenika u paru kaže: „Kupujem nešto što započinje na slovo ‘č’.“ Drugi treba izreći riječ koja započinje navedenim slovo: – npr. čokolada, čaša, četka. Uloge se izmjenjuju.

Kamion – učenici u paru naizmjenično nabrajaju riječi koje započinju istim slovom: “Kamion vozi jabuke, jaja, jogurt …”.

Dućan – igra se može igrati u parovima ili u grupama. Djeca kupuju stvari istim početnim slovom. Primjerice, prvi kaže: „Kupujem ananas“, drugi nastavlja: „Kupujem ananas i automobil“, treći upotpunjuje niz: „Kupujem ananas, automobil i astronauta.“. Mogu se igrati na način da kupuju abecednim redom, to bi izgledalo ovako: “Kupujem ananas.”, “Kupujem ananas i banane.”, “Kupujem ananas, banane i cvjetaču.”

Kalodont – igra se u parovima ili u grupi. Učenik izgovara riječ koja započinje posljednjim slogom prethodne riječi: banana, naranča, čarape … Kad učenik izgovori riječ koja završava na „ka“, drugi može reći „kalodont“ i time igra završava, jer ne postoji riječ koja započinje s „nt“.

Koji glas? Potrebne su nam pločice s početnim slovima. Na svakoj pločici je samo 1 slovo. Potrebne su nam također sličice koje raspoređujemo na pločice prema njihovom početnom glasu. U početku imamo samo 2 pločice, a zatim ih postupno dodajemo te na taj način i sama igra postaje zahtjevnija. Igru može igrati pojedinac sam, ali je svakako zanimljivija u parovima, trojkama.

Razigrana slova – upoznavanje slova kroz priču, na zanimljiv i razigran način. Učenje slova ‘S’ započinjemo pričom o suncu: Sunce sjajno svijetli na sive stijene iza kojih se skriva slijepac i sanja. Priču mogu nastaviti učenici u parovima. Plastelinom oblikuju sunčane zrake i zmiju u obliku slova S. Zatim nacrtaju krug. U parovima nabrajaju riječi koje počinju na slovo ‘S’ te crtaju po jednu zraku u obliku slova ‘S’ za svaku ispravnu riječ.

Memorija – trening pamćenja koristan u svim školskim predmetima. Učenici traže parove. Oni sami mogu izraditi igru i već pri toj aktivnosti ostvariti učenje. Tijek igre: sve su karte obrnute slikom ili tekstom prema dolje. Učenik može u jednom potezu okrenuti samo dvije karte. Ako nije pronašao par, vraća karticu u početni položaj i na redu je sljedeći učenik. Ako tko nađe par, iznova je na redu. Broj pitanja i odgovora ovisi o djetetovoj razvojnoj fazi.

  • Na jednu karticu napišemo veliko slovo A, na drugu malo slovo a ili malo pisano slovo a.
  • Na jednoj je kartici riječ, na drugoj je sličica.
  • Na jednu karticu napišemo pitanje (primjerice: Tko je najveći slovenski pjesnik?), a na drugu odgovor (France Prešeren). Umjesto teksta može biti i sličica.

Tablica slova – na asfalt nacrtamo tablicu 5 x 5 i u svako polje napišemo po jedno slovo abecede. Od jednog do drugog slova djeca dolaze skačući na jednoj nozi ili s obje noge te na taj način slažu riječi. To mogu biti imena, životinje, biljke i ostalo.

Gora riječi – zadatak je da iz slova dane riječi slože što više novih riječi. Kao primjer može poslužiti Trnoružica, ako iz te riječi izvuku slova mogu tvoriti riječi: trn, žica, ruža, nož, cura … Potragu za riječima mogu ostvariti u paru ili u skupinama.

Riječi – u grupi učenici napišu što više riječi na određeno slovo. Kad učitelj primijeti da već teško pronalaze riječi, neka im da još malo vremena, jer tada mozak najviše radi.

Bajka – učenici u grupi sastavljaju bajku. Svaki učenik ponovi prije izrečeno i dodaje svoju riječ. To izgleda ovako: “Jednom“, „Jednom davno “, “Jednom davno je “, i tako dok zajedno ne dođu do kraja bajke.

Asocijacije – prvi učenik kaže riječ, drugi kaže asocijaciju na prvu riječ, treći asocijaciju na drugu riječ. To može izgledati ovako: nogomet, lopta, bacanje, koš, smeće …

Zaključak

Učenjem kroz igru učenici mogu bolje zadovoljiti svoje potrebe za kretanjem, zabavom, slobodom (mogu se slobodno igrati umjesto da uče ), ljubavlju (prihvaćeni su u svojoj grupi i s njom sudjeluju). Na ovaj način učenik rado radi i uči nove stvari. Iz tog razloga preporučujem svima koji rade s djecom neka se igraju s njima što je više moguće i neka učenje bude zabavno. Tako će školski dan biti ispunjen zadovoljstvom kod djece ali i kod učitelja.

Učenje matematike kroz igru

od 1. do  3. razreda

monika_hobor

Monika Hóbor

Sažetak

Znamo da većina ljudi ne voli matematiku. Već u prvim razredima osnovne škole mnogi imaju problema s njom i ti problemi tijekom godina postaju sve veći. Unatoč trudu i učenju, nema dobrih rezultata. Upravo zbog toga, a kao učiteljica razredne nastave, stalno razmišljam o tome kako približiti matematiku učenicima da bi im bila zanimljivija, zabavnija i, naravno, lakša. Moram priznati da sam upravo u nastavi matematike pronašla najviše mogućnosti za igru. Računanje može biti jako zabavno za učenike, kao i tablica množenja. Matematika se na više načina može povezati s kretanjem, tako da se djeca uz igru kreću te istovremeno nesvjesno uče. Upravo na taj način matematika može postati omiljeniji školski predmet.

Ključne riječi: učenje kroz igru, zabava, zanimljiva matematika.

Uvod

Budući da se djeca u nižim razredima osnovne škole jako vole igrati i učiti, izabrala sam nekoliko zabavnih i poučnih igara. Uz te igre učenici sa zanimanjem dolaze do novih znanja, a da toga nisu ni svjesni. Matematika je poznata kao zahtjevan i nepopularan školski predmet. Upravo je zbog toga važno pokušati je približiti djeci kako bi je zavoljeli, uz nju se zabavljali i dobro se osjećali. U nastavku vam predstavljam neke od mnogih matematičkih igara.

Središnji dio

Uno – ova poznata igra vrlo je pogodna za učenje boja i brojeva. Svaki put kada dijete odloži karticu, kaže koje je boje i koji broj je na njoj.

Crni Petar – igra kartama u kojoj učenici skupljaju parove na sličan način kao u igri Memori, koju opisujem u nastavku.

Trgovina – zbrajanje i oduzimanje; djeca sama izrade novce te se pobrinu za predmete koji će se prodavati. Osobu koja je u ulozi prodavača često mijenjamo kako bi postigli to da što više učenika stekne i ovo iskustvo; zbraja i oduzima i pritom se igra.

Kamenčići – u prirodi djeca prikupe nekoliko kamenčića. U paru ih prebrojavaju i zbrajaju ne bi li odgonetnuli koliko ih imaju zajedno.

Koliko pogodaka? Dvojica bacaju loptu u koš, a zatim zbrajaju zajedničke pogotke.

BUM! Tablicu množenja stavimo na istaknuto mjesto tako da je vidljiva svim učenicima koji sjede u krugu. Tijekom igre mogu si s njom pomoći. Redom nabrajaju brojeve. Kada dođu do višekratnika određenog broja ili je ova brojka u broju, moraju reći BUM. Npr. Tablica množenja 3: 1, 2, BUM, 4, 5, BUM, 7, 8, BUM, 10, 11, BUM, BUM, 14 … Igra zahtijeva mnogo pažnje i upravo je zbog toga djeci iznimno zanimljivija.

Memori – vježba pamćenja i učenja; korisna je kod svih školskih predmeta. Potrebno je najmanje 10 parova. Igra se u parovima ili skupinama. Karte su obrnute slikom prema dolje. Igrač okreće 2 karte. Ako su par, on ih pokupi i nastavi igrati. Ako nisu par, ostavlja karte (slikom prema dolje) u igri. Na potezu je sljedeći igrač.

  • Na jednoj karti su, primjerice točke, a na drugoj broj.
  • Na jednoj karti je, primjerice geometrijski lik, a na drugoj opis lika.
  • Na jednoj karti je pitanje (na primjer: koji lik ima 3 stranice?), a na drugoj odgovor (trokut.). Umjesto teksta može biti i sličica.
  • Na jednoj karti je račun, na drugoj rješenje.

Igre s kockicama – na kockicama umjesto točkica mogu biti brojevi:

  • Učenici u parovima bacaju svaki svoju kockicu, zatim zabilježe račun i zbrajaju, oduzimaju ili množe. Na primjer: Jedan baca 3, drugi 5. Oni pišu 3 + 5 = ___ ili 5 – 3 = ___ ili 3 x 5 = ___ .
  • Učenici u parovima naizmjence bacaju kocku. Svaki ima 6 bacanja. Učenik baca kockicu i bilježi broj koji je bacio. Zatim ima još 5 bacanja. Baciti treba viši broj no što je bacio ranije. Ako baci manji ili jednak broj, na redu je drugi igrač. Kad baci veći broj, dodaje novi broj. Svaki igrač ima maksimalno 6 bacanja. Slijedi uvid: tko je u paru dobio veći ukupni broj? Za koliko veći? (zbrajanje, uspoređivanje, računanje s nepoznatim člankom ili oduzimanje).

Rizik učenici su u parovima. Učenik baca kockicu i zbraja točkice. Baciti može koliko puta želi i zapisati zbroj svih točkica koje baci. Ako baci 1, postigne 0 bodova u tom krugu, a kocku predaje drugome učeniku u paru. Kod ove igre mora se znati zaustaviti u pravo vrijeme. Igra traje sve dok bilo koji u paru dosegne, npr. 100 bodova (zbroj svih krugova).

Do 6 i natrag – učenici u parovima naizmjenice bacaju kocku. Najprije treba baciti broj 1, zatim 2 i tako dalje do šest. Svatko zapisuje svoje brojeve. Kad učenik dosegne 6, mora ponovo baciti 6, zatim 5 i tako skroz do 1. Unatrag precrta brojeve. Tko će prvi precrtati sve brojeve?

Izbriši – svaki od učenika u paru napiše brojeve od 1 do 6. Nakon toga naizmjence bacaju kocku i izbrišu broj koji bacaju. Tko će prvi izbrisati sve brojeve?

Koliko dana je preostalo – … do nove godine … do početka praznika … do rođendana? U paru bacaju kocku i oduzimaju svoje dane od 20 do 0. Ako bacimo 5, računamo 20 – 5 = 15. Ako zatim bacimo 6, računamo 15-6=9. Na kraju se mora baciti točan broj do 0.

Prsti zbrajanje do 20: Dva istovremeno pokazuju bilo koji broj prstiju te ih zbrajaju. Igra završi kada su obojica zbrojili i zapisali 10 računa.

Potapanje brodova – igra koja se preporučuje za učenje čitanja mreže.

Tombola – učenici je mogu igrati u skupinama s brojevima do 20, 100. Mogu izvlačiti račune za dodavanje, oduzimanje, množenje i dijeljenje i pokriti ispravno rješenje na svojoj karti.

Zaključak

Kao voditeljici nastavnog procesa vrlo mi je važno da pri matematici učenici dobro nauče nastavnu jedinicu. Uz to želim da bude zanimljiva i onima koji trebaju možda malo više vremena za učenje. Upravo kroz igre učenici mogu dobro naučiti i utvrditi nastavnu jedinicu na zanimljiv i zabavan način. Svaki put mi je u zadovoljstvo kad vidim vesela i nasmijana lica učenika. Istina, računanje može biti igra. Probajte i vi. Smile

Nasilje među učenicima – vođenje razgovora

monika_hobor

Monika Hóbor

Sažetak

U školi se učestalo može naići na različite oblike vršnjačkog nasilja. Učenici u prvom razredu osnovne škole ponekad ne znaju kako izraziti svoja očekivanja i u trenutcima  bespomoćnosti događa se da udare svoj prijatelja iz razreda ili mu jednostavno, izgovore nešto ružno. U tim trenutcima mi učitelji moramo se postaviti kao pravedni, profesionalni vođe, tako da bez optužbi, prijetnji, kazne i bez lošeg osjećaja dovedemo učenike do samostalnog zaključka odgovarajućeg ponašanja. Na takav način se učenici uče kako u nadolazećim situacijama rješavati probleme kada se zateknu u sličnim okolnostima. Moje iskustvo vođenja ovakvog tipa razgovora je vrlo pozitivno, a uviđam i pozitivne reakcije učenika na isto.

Ključne riječi: vođenje razgovora bez prisile, pokazivanje zanimanja za učenika, briga za učenika.

Uvod

Iščitavajući stručnu literaturu, susrela sam se s knjigama dr. Williama Glassera „Svaki učenik može biti uspješan“, „Dobra škola“ i „Učitelj u dobroj školi“ što me potaknulo da i sama pokušam učiti teoriju izbora. Uslijedilo je dvogodišnje obrazovanje koje sam uspješno završila. Sad je razgovor s učenicima mnogo jednostavniji. U nastavku teksta iznijet ću ilustrativni primjer mog razgovora s učenicima, te sve ono o čemu u međuvremenu razmišljam, kako se osjećam i što izgovaram. Razgovor koji navodim u nastavku je preslika realnoga, dok su imena, izmišljena.

Središnji dio

Primjećujem da su se dva učenika sukobila. Odlazim do njih i zamolim ih da sjednu pokraj mene (iako nisu tražili pomoć, odlazim do njih, jer iz moje uloge učitelja proizlazi zadaća da štitim učenike od nasilja.)

Ja: „Marko i Filip, željela bih znati više o onome što se događa.” (Pokazujem zanimanje za njih. Obojici se obraćam istovremeno, da bih im dala priliku, da počne govoriti osoba koja želi govoriti. Govoreći o događaju možda će osvijestiti ono što se upravo dogodilo, a možda će i sljedeći put u sličnoj situaciji odabrati ponašanje koje ih spaja.)
Filip: „Marko me udario.” (Uviđam optužbu, umjesto da mi kaže što je on učinio i kako je sve doživio.)
Ja: „Filip, od tebe bi htjela čuti, što si učinio i kako si doživio Marka.” (Izražavam svoja očekivanja).
Filip: „Igrao sam se. Došao je Marko i udario me. Ne znam zašto. Vratio sam mu. Tada smo se počeli boriti.” (Prije nego što nastavim razgovor s njim, želim pokazati zanimanje i za Marka.)
Ja: „Marko, želiš li mi i ti nešto reći?” (Sada ima Marko priliku izraziti svoje viđenje. Sa ovim pitanjem pokazujem zanimanje i brigu za njega.)
Marko: „Udario sam Filipa jer se nije htio igrati sa mnom. Uzvratio mi je i došlo je do borbe. “
Ja: „Čujem da si udario Filipa jer se nije želio igrati s tobom. Što si očekivao od Filipa, kada si ga odabrao udariti?“ (Spominjem “izbor” kako bi shvatio, da je sam odabrao ovakvo ponašanje.)
Marko: „Ništa.”
Ja: „Rekao si da si ga udario jer se nije htio igrati s tobom. Jesi li očekivao da će se igrati s tobom ako ga udariš?” (Razgovor pokušavam voditi u smjeru u kojem će Marko možda shvatiti da odabirom ne-asocirajućeg ponašanja neće biti povezan sa učenikom iz razreda i time neće doći do onoga što zapravo želi.)
Marko: „Znao sam da se neće htjeti igrati sa mnom ako ga udarim. Bio sam ljut na njega i sam htio da zna i osjeća koliko sam ljut.“
Ja: „Ako dobro razumijem, to si učinio zato što si bio u nevolji – jer se Filip nije htio igrati sa tobom.” (Provjeravam da li ga dobro razumijem.)
Marko: „Da.”
Ja: „Marko, kako bi se uz Filipa ili drugim učenicima mogao brinuti o sebi, a da nikoga ne udariš?” (Stvaram uvjete u kojima bi Marko mogao shvatiti, da njegovo ponašanje nije odgovor na ono što rade drugi učenici, već njegov izbor. Shvaćam da je ovo za njega samo informacija – što će učiniti s njom, njegov je izbor. Vodim ga da razmisli o tome kako se uz druge može brinuti o sebi.)
Marko neko vrijeme razmišlja, a onda kaže: „Mogao bih pokušati uvjeriti Filipa da se igra sa mnom. Ako se još uvijek ne bi htio igrati sa mnom, mogao bih se igrati s nekim drugim. Mogao bih se igrati i sam. Mogao bih i crtati, čitati, … “
Ja: „Pronašao si dosta rješenja koja bi ti mogla pomoći u sličnoj situaciji. Kako bih se osjećao uz te izbore?” (Ovo ga pitam da vidim, hoće li zadovoljiti svoje potrebe u drugim izborima i hoće li se uz to dobro osjećati.)
Marko: „Bio bih dobro.”
Okrećem se Filipu: „Filip, što te je spriječilo da se igraš s Markom?” (Pokazujem zanimanje za Filipa koji je odbio igrati se s Markom.)
Filip: „Ne želim se igrati s njim, jer on sve radi po svome.”
Ja: „Kako se osjećaš uz Marka?” (Usredotočujem razgovor na osjećaje da ih možda više osvijesti.)
Filip: „Uz njega mi nije ugodno.”
Ja: „Kako bi si mogao objasniti njegovo ponašanje, da bi se osjećao ugodnije uz njega?” (Stvaram uvjete u kojima bi Filip možda mogao shvatiti, da je za svoje osjećaje odgovoran sam.)
Filip: „Mogao bi si objasniti da je Marko takav i voli raditi ono što želi. Možda bih ga mogao pitati kako si on predstavlja pravila igre i bi se mogli  dogovoriti tako, kako bi odgovaralo obojici.” (Počeo je razmišljati, kako se uz druge brinuti o sebi. Kada želimo uskladiti želje s drugima, važno je objasniti, zašto je to važno za nas. Na taj način lakše će nas drugi shvatiti i možda će zadovoljiti našu želju zbog održavanja dobrog odnosa s nama.)
Ja: „Da, mogao bih. Prije sam vidjela dva momka koji su bili jako ljuti jedan na drugog. Sada vidim kao da je ovaj bijes oslabio. Želite li možda jedan drugome nešto reći?” (Izražavam ono što vidim i pozivam ih da jedan drugome nešto kažu. To mi je važno zbog toga, da budu možda u budućnosti bez mene uspjeli riješiti problem i međusobno razgovarati.)
Marko se nasmiješi Filipu i kaže: „Žao mi je što sam te udario. Stvarno se želim igrati s tobom.“
Filip se također nasmiješi i kaže: „I meni je žao što sam te udario i što se nisam htio igrati s tobom. Možemo se sada igrati ako želiš. Ali prije se dogovorimo, kako ćemo se igrati.“
Marko: “U redu.“ (Gledaju me kao da čekaju da im dopustim da odu. Nasmiješim se i kažem da se mogu ići igrati.)
Kasnije primjećujem da se Marko i Filip dogovaraju za igru. Dolazim do njih. Razgovor nakon razgovora čini mi se važnim, jer to doprinosi širenju ili promjeni slike u njihovom svijetu kvalitete.
Ja: „Marko i Filip, vidim da se dogovarate i da se zabavljate zajedno. Do vas sam došla, jer me zanima kako ste doživljavali naš razgovor.“
Marko: “Meni je bilo dobro. Pogotovo jer sam sam pronašao rješenje, što mogu učiniti kada se netko ne želi igrati sa mnom.”
Filip: “I meni je bilo dobro. Bio sam opušten i nisam se bojao, da ćete se ljutiti na mene.“
Ja: “Što ste dobili s dogovaranjem?”
Oboje: “Sada se znamo dogovoriti.”
Ja: “Kako ste doživljavali moju pomoć?”
Oboje: “Bilo je dobro što ste nam pomogli. Sami vjerojatno ne bi pronašli rješenje i još bi se uvijek ljutili ili borili.“

Zaključak

U ovom razgovoru nisam imala nikakvih frustracija, ali sam se osjećala odgovornom (na temelju uloge učitelja) da stvorim uvjete u kojima će učenici sami doći do rješenja. U danim uvjetima znali su odabrati ponašanje koje ih je povezalo. U vođenju mi je bilo ugodno, jer se nisam osjećala odgovornom za njihov problem. Svjesna sam da iz uloge učiteljice proizlazi moj zadatak stvoriti uvjete u kojima će učenici možda samostalno doći do rješenja svog problema. Razgovor sam vodila tako da nisam osudila ni jednog od njih. Pokušala sam ih voditi na način da sami dođu do rješenja.

Razgovorom do dobrih odnosa među vršnjacima

monika_hobor

Monika Hóbor

Sažetak

Kada se učenici sukobe, učitelj je taj koji se u taj odnos mora umiješati i kroz pravilno vođenje razgovora dovesti učenike do rješenja nastalog problema. Važno je da u tom trenutku ne zauzima strane, da nikog ne optužuje, ne poseže za lošom retorikom (prijetnje, kazne, podmićivanje, žaljenje) te da se uz to dobro osjeća. Razgovor koji učitelj treba voditi trebao bi biti takav da se svi sudionici (uključujući i učitelja) dobro osjećaju i se svi slažu s pronađenim rješenjem.
Znanje koje posjedujem sam stekla na dvogodišnjem obrazovanju Teorije izbora dr. Williama Glassera. Glasserove kvalitetne škole nalaze se širom svijeta. Takva škola postoji i u Sloveniji, u Preserju kraj Radomlja, te je to prva takva škola u Europi. Na ovom obrazovanju sam naučila kako biti dobar vođa te s razgovorom dovesti učenike do dobrih međusobnih odnosa. U nastavku ću predstaviti svoj primjer.

Ključne riječi: naša očekivanja, traženje rješenja, dobri odnosi.

Uvod

Učenici 1. razreda imaju nakon ručka i vođenih aktivnosti slobodno vrijeme za igru. Očekujem da nađu društvo za igru te da se u miru igraju. Ponekad moja očekivanja nisu stvarna. Tada ih doživljavam kao djecu koja uz druge ne zadovoljavaju svoje potrebe i ih zbog toga pokušavaju zadovoljiti na način koji nije u skladu sa školskim pravilima. U tom slučaju moja je odgovornost, koja proizlazi iz uloge učiteljice, da razgovaram s učenicima. Jer su se učenici svađali u igri s kockama i je jedan od njih došao do mene po pomoć (jer sami nisu pronašli rješenje), razgovarala sam s njima. Tijekom razgovora zabilježila sam svoja očekivanja, percepcije i misli. Razgovor je istinit, imena su izmišljena.

Središnji dio

Erik dolazi do mene. Uviđam da je loše volje. Ljuto gleda, čelo mu je naborano.
Erik: “Monika, s Bojanom smo se igrali kockama. Kada mu nisam htio dati crvene kocke, glasno mi je zavikao u uši.” (Erik osjeća da ga Bojan napada. Pri tom nije svjestan da je Bojan u nevolji i da ga zato napada.)
Ja: “Izgledaš mi ljut. S kojom svrhom si mi došao to reći?” (S tim pitanjem želim saznati želi li Bojana gurnuti u nevolju ili mu možda pomoći da pronađe rješenje problema.)
Erik: “Želim da mu kažeš da ne čini to.” (Od mene očekuje da riješim njihov problem. Shvaćam da mogu stvoriti dobre uvjete pokazujući mu da ga čujem, da sam zainteresirana za njega, da ga prihvaćam, da mu pomažem da razmišlja o sebi.  Svađa između dva učenika je njihov problem. Budući da mi je stalo do njih, pomažem im da pronađu rješenje.)
Ja: “Šta te sprječava da mu ovo kažeš?” (Izražavam svoje zanimanje za njega. S ovim pitanjem želim, da počne razmišljati da neke probleme može riješiti sam.)
Erik: “Ništa.”
Ja: “Što bi mu mogao reći?”
Erik: “Bojan, prestani.” (Rekao je mirno.)
Ja: “Mu možeš objasniti zašto bi trebao prestati i zašto tebi smeta kad ti vrišti u uho?” (Kada želimo spojiti naše želje s drugima, važno je objasniti zašto nam je to važno. Na taj način će nas bolje razumjeti i možda udovoljiti našoj želji te zadržati dobar odnos s nama.)
Erik: “Mogao bih mu reći da prestane, jer kada viče me boli u ušima.” (Pronašao je objašnjenje koje mu odgovara. Meni je važno da sada suočim obojicu.)
Ja: “Bojan, Erik mi se potužio, jer je u vašem odnosu primijetio poteškoću. Hoćeš li mi reći nešto o tome?” (Bez osuđivanja okrećem se Bojanu, koji ima s tim priliku izraziti svoje viđenje. S tim pokazujem zanimanje i brigu za njega.)
Bojan: “Nije mi htio dati crvene kocke pa sam mu zavikao u uho.” (Rekao je što je učinio. Sada je važno da stavi u riječi svrhu ove vike.)
Ja: “S kojom namjerom si mu viknuo u uho?” (Važno mi je razgovarati o tome što se dogodilo. Tako će možda znati sami riješiti problem u sljedećoj sličnoj situaciji.)
Bojan: “Bio sam ljut na njega te sam htio, da mi da kocku.”
Ja: “Jesi li mislio da ćeš ga odabirom takvog ponašanja prisiliti da ti da kocku?” (Uvela sam “izbor” kako bi možda osvijestio da je on sam izabrao takvo ponašanje.)
Bojan: “Znao sam da mi kocke neće dati ni na koji način. Znam da nisam učinio dobro.” (Svjestan je da nije ispravno postupio.)
Ja: “Osjećam da svoj izbor ponašanja smatraš pogrešnim. Kako bi morao postupiti, da bi bilo po tvome dobro.” (Ne osuđujem ga i ne komentiram je li je njegov izbor dobar ili ne. Vodim ga da razmisli o tome kako može rješavati problem kad naiđe na njega.)
Bojan: “Mogao bih ga lijepo zamoliti za crvenu kocku.” (Očito očekuje da bi mu Erik na lijepu riječ dao kocku s kojom se on igra. Ali to se ne mora dogoditi.)
Ja: “Što bi mogao učiniti ako ti Erik još uvijek ne bi dao kocke?” (Vodim ga da pronađe rješenje kada se njegova očekivanja ne ostvare.)
Bojan: “Mogao bih uzeti kocku druge boje. Također bi mogao počekati da se Erik prestane igrati s njom. Mogao bih početi graditi nešto drugo gdje mi ne bi trebala crvena kocka.” (Pronašao je dosta rješenja koje bi mogao upotrijebiti u sljedećoj sličnoj situaciji i bi tako održao dobar odnos s drugim učenikom iz razreda.)
Ja: “Bi li se uz ovakav izbor ponašanja dobro osjećao?” (Zanimam se za njegova osjećanja uz drugačijim/prikladnijim ponašanjem.)
Bojan: “Da, dobro bih se osjećao.”
Ja: “Vidim da si u stanju pronaći rješenja koja te povezuju s kolegom iz razreda.” (Hvalim njegovu sposobnost pronalaženja rješenja za dobre međusobne odnose.) Prvo sam slušala oboje. Sada ću voditi razgovor tako kako bi oni imali priliku izraziti svoje misli jedni drugima. To činim sa namjerom kako bih u drugoj sličnoj situaciji možda sami mogli pronaći rješenje problema. Okrećem se Eriku, koji cijelo vrijeme tiho sluša naš razgovor.
Ja: “Erik, želiš li nešto reći Bojanu?”
Erik: “Bojan, ne sviđa mi se kad mi vičeš u uho. To je neugodno i boli me.” (U Erikovom glasu osjećam smirenost. Možda mu je već otpustio.)
Bojan: „Erik, žao mi je što sam se tako ponašao. Sljedeći put ću te lijepo moliti, a ako mi ne budeš spreman dati kocke, izabrat ću drugu.” (U njegovom glasu osjećam iskrenost.)
Erik: “U redu je.” Zagrle se i Bojan dodaje: “Neću to više raditi.” Vrate se igrati sa kockama. (Pod uvjetima koje sam stvorila, mogli su odabrati ponašanje koje ih je ponovo povezalo. Uz vođenje osjećala sam se ugodno i se nisam osjećala odgovornom za problem ili za rješavanje problema. Osjetila sam odgovornost da stvorim uvjete u kojima bi dečki mogli doći do rješenja. Rekla sam im da ću im se vratiti odmah, kad bude to moguće.)
Čim sam imala vremena vratila sam se Eriku i Bojanu. Zanimalo me kako su doživljavali naš razgovor, kako su se osjećali, što im je donio dogovor, kako su doživljavali moju pomoć.
Ja: “Erik i Bojan, tijekom razgovora sam primijetila dva prijatelja koji rješavaju problem. Čini mi se da ste ga uspješno riješili. Zanima me kako ste vi doživljavali ovaj razgovor i kako ste se osjećali.” (Takav razgovor može pridonijeti širenju ili promjeni slike u njihovom svijetu kvalitete.)
Erik: “Ja sam za taj problem najprije okrivio Bojana, ali nisam razmišljao o tome što bih mogao učiniti kako bih se osjećao bolje. Isprva mi je bilo malo neugodno jer sam mislio da čete se srditi jer mu nisam dao kocke. Onda sam shvatio da se ne srdite i da bi za mene bilo dobro da dođem do rješenja problema. Pomoću te misli osjećao sam se dobro i odmah počeo tražiti rješenja. Sviđalo mi se da se nisi ljutila.” (Vidim da se je u razgovoru dobro osjećao i nije se osjećao ugroženim. Znao je da je dobro za njega doći do rješenja problema.)
Bojan: “Bio sam siguran da ćeš se ljutiti. Kad sam shvatio da se to neće dogoditi, opustio sam se i se osjećao ugodno. Bio sam spreman tražiti rješenja za problem.“ (I kod njega uočim da se je tijekom razgovora osjećao ugodno i nije bio ugrožen.)
Ja: “Što vam je donijelo dogovaranje?” (Još uvijek se zanimam za njih.)
Erik: “Meni je donijelo to da nisam više ljut na Bojana i da smo još uvijek dobri prijatelji.”
Bojan: “I meni je donijelo to da smo još uvijek dobri prijatelji i da se možemo u miru igrati.” (Uočim da se uz ovaj razgovor sve više zbližavaju. Ovo si objašnjavam zbog pogleda jednog na drugog i osmijehu na njihovom licu.)
Ja: “Kako ste doživjeli moju pomoć?”
Bojan: “Svidjela mi se tvoja pomoć jer sami vjerojatno ne bi počeli razmišljati o rješenjima, nego bi okrivljavali jedan drugog.”
Erik: “Meni isto kao i Bojanu.” (Počeli su razmišljati da je važno razmišljati o rješenjima i o tome što možemo mi sami učiniti da se osjećamo bolje uz druge.)
Ja: “Što ćete moći učiniti sljedeći put u sličnoj situaciji?” (Stvaram uvjete da shvate kako mogu sljedeći put sami riješiti problem.)
Oboje: “Možemo reći što želimo, što očekujemo. I onda se dogovorimo tako da odgovara obojici.” (Vidim ponos na njihovom licu. I ja se osjećam ugodno.)

Zaključak

Djeca su tijekom zajedničke igre naišla na problem i je jedan od njih došao do mene po pomoć. Razgovor sam vodila tako da nisam stala na ničiju stranu niti sam rekla što je ispravno, a što nije. Nisam koristila loše navike. Pokušala sam ih voditi tako da sami dođu do rješenja ili do toga, da znaju što bi bilo dobro učiniti. Uz to smo se svi osjećali dobro. Ovakav način razgovora iskreno preporučujem svima.

Problemi u međusobnim odnosima – traženje rješenja

monika_hobor

Monika Hóbor

Sažetak

Učenici se zbog neostvarenih očekivanja često posvađaju sa svojim kolegama. Međusobnim razgovorom ponekad mogu pronaći rješenje koje svima odgovara. Kada sami nisu u stanju riješiti probleme, zadatak je učitelja da učenike dovede do rješenja koje odgovara svima. U nastavku navodim primjer razgovora. Uz to sam napisala i svoje misli, percepcije i očekivanja. Do ovakvog načina vođenja razgovora, došla sam na dvogodišnjem obrazovanju u „Teoriji izbora“ poznatog teoretičara dr. Williama Glassera. Postoje mnoge škole u svijetu u kojima učitelji podučavaju po njegovoj teoriji. To su takozvane Glasserove kvalitetne škole. Takvu školu imamo i u Sloveniji, u Preserju pri Radomljah, koja je prije više od deset godina postala prva takva škola u Europi.

Ključne riječi: svađa među učenicima, vođenje razgovora, pronalaženje rješenja, naša očekivanja.

Uvod

Nekoliko učenika 2. razreda svaki put se guralo i borilo ne bi li stajali u prvom redu pri odlasku u teretanu. Kod njih je uvijek nanovo dolazilo do svađe i posljedično, lošeg raspoloženja. Učenici su dobri sportaši s izraženom natjecateljskom naravi, stoga im je važno da budu prvi – čak i ako je to samo u redu za odlazak u teretanu. Kad dođe do problema u odnosima između učenika, moja je odgovornost, koja proizlazi iz uloge učitelja, pomoći učenicima da dođu do rješenja.

Središnji dio

Ja: “Djeco, vidim da neki od vas žele biti prvi u redu. Kome je važno da bude prvi u redu?” (Želim saznati kojim učenicima je važno biti prvi u redu. To je važno za daljnju raspravu u pronalaženju rješenja.)
Nekoliko učenika podiže ruku.
Ja: “Je li ostalim svejedno, gdje stojite u redu?” (Pokazujem brigu i za druge.) Drugi potvrđuju da im je svejedno gdje stoje.
Ja: “Molim one, kojima je važno biti prvi, da dođu bliže.” (Pozivam ih bliže, jer mi se čini važnim pronaći rješenje unutar male grupe koje se događaj tiče.)
Do mene dolazi četiri učenika. Ostali stoje u redu i promatraju što će se dogoditi.
Ja: “Želite li svi vi biti prvi u redu kad idemo u teretanu?” (Ovo pitam kako bih se uvjerila da sva četvorica znaju zašto su došli do mene.)
Svi kimaju.
Ja: “Bit će potrebno pronaći rješenje koje će odgovarati i vama i meni.” (Naznačim što će slijediti.)
Jedan od njih kaže: “Meni je svejedno gdje stojim.” (Povlači se. Još uvijek se zanimam za njega.)
Ja: “Stvarno ti je svejedno gdje stojiš?” (Postavljam pitanje kako bih bila sigurna da razumije situaciju.)
Kima glavom.
Ja: “Onda se možeš pridružiti ostalim u redu.”
Pridruži im se.
Okrećem se trojici koji su ostali.
Ja: „Vidim da vas troje želi biti prvi u redu. Također shvaćam da to dovodi do sporova uz koje niste zadovoljni. Iz tog razloga, mislim da bi bilo dobro pronaći rješenje koje bi odgovaralo vama i meni. Pokušajte pronaći rješenje tako da budete svi zadovoljni. Ne morate ga pronaći odmah. Razmišljajte, predložite, razgovarajte jedni s drugima … i kada nađete rješenje dođite i recite mi.” (Vidim zadovoljstvo na licu – osmjehe. Imaju slobodne ruke da pronađu rješenja.)
Ja: “Ako vam treba moja pomoć, na raspolaganju sam vam.” (Pokazujem, da sam spremna pomoći. Često se događa da odaberemo samo dvije alternative: da mi rješavamo problem ili da rješavanje problema ostavimo djeci bez naše podrške. Oboje je krivo.)
Idemo u teretanu. Ovaj put se smještaju na kraj reda i razgovaraju. Smiju se. (Shvaćam da se zabavljaju dok traže rješenje.)
Nakon tjelovježbe, gdje su bili zajedno u grupi te imali priliku tražiti rješenje, trojica dolaze do mene. Kažu mi da ne mogu pronaći rješenje koje bi svima odgovaralo. (Vidim da se zabavljaju i spajaju. To sam uočila zbog njihovog smijeha i dobre volje.)
Ja: “Možete li mi reći kako ste razgovarali? Voljela bih znati više o tome.” (Ovo pitanje postavljam kako bih saznala više o njihovoj percepciji te da olakšam nastavak razgovora. Smatram da je važno obratiti pozornost na proces, a ne samo na cilj.)
Jedan od njih kaže: “Kad se jedan od nas prisjetio prijedloga koji mu je odgovarao, rekao nam ga je. Unatoč činjenici da smo se nekim prijedlozima nasmijali, nismo pronašli ovakvog koji bi nam svima odgovarao.” Druga dva kimaju. To shvaćam kao potvrdu onoga što je prvi rekao.
Ja: “Što kažete vi?” (Želim saznati kako oni doživljavaju razgovor.)
Obojica kažu da se slažu s onim što je rekao prvi.
Ja: “Vidim da ste se uz traženje rješenja zabavljali. Zbog čega ste mi došli ovaj put?” (Želim saznati trebaju li moju pomoć.)
Sva tri: “Imate li vi prijedlog?” (Okrenu se prema meni za pomoć. Sada mogu dati svoj prijedlog. Razmišljam, što bi mi bilo prihvatljivo i možda bi bilo prihvatljivo i za njih. Važno mi je da imam na umu, da možda moje rješenje neće biti njima prihvatljivo.)
Ja: (razmišljam glasno) “Tjelovježbu imamo 3 puta tjedno, u ponedjeljak, utorak i četvrtak. Vas je trojica. Da li s tom informacijom možete lakše pronaći rješenje koje bi vam odgovaralo?” (Nudim dio rješenja i čekam da možda sami dođu do rješenja. Vidim da razmišljaju. Čekam ih i gledam.)
Jedan od njih uzvikne: “Svaki dan bi mogao biti jedan od nas!” (Sjajno! Ima prijedlog. Sada je potrebno samo provjeriti da li ostala dva prijedlog razumiju i je li im prikladan.)
Ja: “Kako to misliš?” (Postavljam pitanje kako bih bolje osvijetlio svoje misli).
On: “Tri dana imamo tjelovježbu. Nas je troje. Dakle, svaki put bude jedan od nas prvi u redu.” Dvojica odmah s osmijehom prihvate ponuđeni prijedlog. (Ovaj prijedlog ima rupe i sporovi se mogu ponoviti. Zbog toga nastavljam razgovor.)
Ja: “Rješenje mi se sviđa. Ipak imam jednu brigu. Kako ćete riješiti problem kada neće biti tjelovježbe – zbog praznika, dana aktivnosti, … ?” (Pitanje postavljam da se već na početku dogovorimo i izbjegnemo moguće kasnije nesuglasice.)
Kratko vrijeme razmišljaju, onda jedan od njih pita: “Imate li kakav prijedlog?” (Ponovno se obrate meni za pomoć.)
Ja: “Pričekajte da malo razmislim.” (Uzmem si vrijeme da razmislim o tome. Promatraju me. I sa tim pokazujem brigu za njih. Želim pomoći da možda pronađemo rješenje koje bi zadovoljilo sve tri i mene.) “Bi li za vas bilo prihvatljivo da bude jedan od vas prvi u redu ponedjeljkom, drugi utorkom i treći četvrtkom?” Odmah su potvrdili.
Ja: “To znači da u slučaju da u ponedjeljak neće biti tjelovježbe, taj tjedan učenik, koji je zakazan za ponedjeljak, neće biti prvi u redu. I naravno i za ostale dane.” (Čekam da li je prijedlog prihvatljiv za sva tri.)
Sva trojica se slažu s prijedlogom. (Njihov osmijeh uočim kao zadovoljstvo.)
Ja: “Sada moramo odlučiti tko će biti prvi koji dan. Kad se složite, javite mi da zapišem.” (Čini mi se da ako nešto napišem stvarima pridoda dodatnu težinu ili važnost.)
Odu od mene. Dogovaraju se i se smiju. Uskoro se vrate. Svi se smiju. (Čini mi se da s ponosom sjaje kako su pronašli rješenje s kojim su svo troje zadovoljni.)
Jedan od njih kaže: “Dogovorili smo se.” (Uzimam papir i olovku.)
Ja: “Molim vas, recite mi što da napišem. Kakav je vaš dogovor?” (Za mene je stvar toliko važna da ću je zapisati kako to ne bih slučajno zaboravila.)
Diktiraju koji će dan tko biti prvi u redu. Zapisujem i pričvršćujem papir na svoju oglasnu ploču iznad stola. Kad to učinim, djeca odu. (Promatram ih. Vidim ih sretne i zadovoljne. I ja se dobro osjećam. Nisam se ljutila, nisam ih kažnjavala … nisam im nametnula svoje mišljenje i u tome sam se osjećala vrlo dobro. Stvorila sam uvjete u kojima su našli rješenja i istovremeno zadovoljili svoje potrebe – ovo vidim iz njihove dobre volje.
Uskoro si opet uzmem vrijeme za ova tri učenika, jer mi se čini važno govoriti o onome što sam uočila, kako se sada osjećaju, što im je doneslo dogovaranje i kako su doživjeli moju pomoć. Sve to može doprinijeti širenju ili promjeni slike u njihovom svijetu kvalitete.
Pozivam ih do sebe. Uočavam da su opušteni.
Ja: “Želim vam reći što sam uočila tijekom našeg razgovora. Vidjela sam kako se svađate, vičete, ljutite, … ukratko niste bili zadovoljni s onim što se događalo. Očito ste imali nevolje. Čini mi se da ste se u potrazi za rješenjem zabavljali i međusobno spojili i održali dobro prijateljstvo. Pronašli ste rješenje koje odgovara svima i meni. Tijekom razgovora osjećala sam se dobro.” (I s time iskazujem da mi je do njih stalo.)
Ja: “Zanima me kako se sada osjećate?”
Jedan od njih kaže: “Vrlo mi je dobro. Bilo je zabavno tražiti rješenja.”
Drugi: “I ja se dobro osjećam.”
Treći: “Osjećam se sjajno!”
Ja: “Što vam je donijelo dogovaranje?”
Prvi: “Meni to, da smo opet dobri prijatelji. Nije ugodno kad se borimo.”
Drugi: “Ja sam shvatio da se nije potrebno odmah posvađati. Možemo razgovarati i ako se ne možemo dogovoriti, zatražimo vašu pomoć. “
Treći: “Meni je dogovaranje donijelo to, da smo opet dobri prijatelji i da ćemo sljedeći put možda moći pronaći rješenje bez svađanja.”
Ja: “Kako ste doživjeli moju pomoć?”
Prvi: “Drago mi je što se niste ljutili. Vaša pomoć mi je bila dobrodošla, jer bez nje možda ne bi došli do rješenja.”
Drugi: “Vaša pomoć mi je bila vrlo dobra. Najviše mi se svidjelo što niste prisilili svoje rješenje.”
Treće: “Vaša mi je pomoć bila sjajna. Niste nam nametnuli svoje mišljenje i dali ste nam slobodne ruke da pronađemo rješenja. Kad smo tražili pomoć, sudjelovali ste s nama.”
Nasmiješim se i kažem: “Drago mi je što smo tako dobro zadovoljili naše potrebe u danim okolnostima.” Oni se također nasmiješe i odlaze pripremiti se za sljedeći školski sat.

Zaključak

Uz odgovarajuće vođenje bez prisile, koristeći navike povezivanja (slušanje, marljivost, doprinos, potpora, poticanje, povjerenje, prijateljstvo) i odsustvom ometajućih navika (kazna, prijetnje, šuljanje, podmićivanje – nagrađivanje, žalbe, kritiziranje, optuživanje), učenici su došli do rješenja koje odgovara njima, kao i učitelju. Tijekom razgovora svi su se sudionici osjećali dobro.