Medijska kultura

u odgojno-obrazovnim ustanovama

Marinela Boras

Sažetak

Medij je svako sredstvo posredstvom kojega se prenose poruke. Suvremena društva ubrzano se mijenjaju, posebice novi mediji. Oni su neizbježni u 21. stoljeću, ali bi trebalo biti više odgojnih, a manje manipulativnih sadržaja. Učenici novih generacija svakodnevno su suočeni s novim medijima te ih treba poučiti kako se njima služiti. Moglo bi ih se redovito poučavati o medijskoj kulturi u sklopu sata razrednika, nastavnih predmeta te (među)predmetnih tema. Pojava novih medija mijenja način na koji učenici razmišljaju što rezultira potrebom za novim oblicima učenja i poučavanja. Stoga je važno koristiti medije, posebice društvene mreže, kao obrazovne alate s obzirom da su sastavni dio svakodnevnice učenika. Mediji također igraju ključnu ulogu u socijalizaciji mladih. Pregled istraživanja pokazuje da je odgojno-obrazovnim ustanovama u Republici Hrvatskoj potrebna medijska pedagogija i novi školski kurikulum koji sadržava upute i metodičke prijedloge za razvijanje kritičkog mišljenja učenika. Humanizam bi mogao biti odgovor na okolnosti modernog doba, a u samom središtu odgojno-obrazovnih ustanova trebali bi biti odgoj i poučavanje za razumijevanje. Nastavnici bi trebali biti pripremljeni za poučavanje medijske kulture u odgojno-obrazovnim ustanovama, a učenici bi razvijali medijske i globalne kompetencije u skladu s tržištem rada, aktivnim građanstvom i pravim vrijednostima.

Ključne riječi: mediji, poučavanje, kritičko mišljenje.

Uvod

Ako bismo definirali medije, to je svako sredstvo posredstvom kojega se prenose poruke, vijesti, obavijesti i slično (Hrvatska enciklopedija, 2019). Učenici 21. stoljeća svakodnevno su suočeni s novim medijima te ih treba poučiti kako se njima služiti. Svake se veljače povodom Dan sigurnijeg interneta (eng. Safer Internet Day) provode razni događaji i aktivnosti kojima se želi podići svijest o sigurnosnim problemima na internetu i kako ih djeca i mladi mogu riješiti. Međutim, nije dovoljan samo jedan dan u godini, nego učenike treba redovito poučavati o informatičkoj i medijskoj kulturi u sklopu sata razrednika, nastavnih predmeta te predmetnih i međupredmetnih tema. Stoga bi medijska kultura škole mogla postati sastavni dio kurikuluma Republike Hrvatske.

Mediji u odgojno-obrazovnim ustanovama

Prema Tolić (2009), medijska pedagogija ,,za predmet svog poučavanja ima sociopedagogijske, sociokulturalne i sociopolitičke aspekte u suvremenim sredstvima komuniciranja, a osobito se bazira na analizi uloge medija na svijest i ponašanja djece i mladih te njihovog osposobljavanja za kritičku analizu medija”. Središnji pojam i krajnji cilj razvoja medijske pedagogije trebale bi biti medijske kompetencije. Medijska pismenost uži je pojam od medijskog obrazovanja, a medijsko obrazovanje uži je pojam od medijskog odgoja. Autorica navodi da mediji igraju ključnu ulogu u socijalizaciji mladih.

U odgoju tzv. Alfa generacije posebnu ulogu igraju digitalni mediji koji se mogu koristiti u nastavi. Prema Matijeviću i Topolovčanu (2017), učenike tzv. net generacije ne može zadovoljiti model nastave prema kojemu učitelji poučavaju, a učenici sjede, slušaju, gledaju i uče. Govore o multimedijskoj didaktici prema kojoj učenici istražuju, otkrivaju, igraju se, komuniciraju te rješavaju stvarne ili zamišljene probleme. Smatraju da mediji pomažu u procesu učenja i poučavanja, a oslanjanju se na konstruktivističku didaktiku.

Rodek (2011) govori o “konstruktivističkoj paradigmi učenja koja je bitno promijenila neke spoznaje o prirodi procesa učenja i poučavanja”. Autor govori o novoj kulturi učenja koja je potpomognuta razvitkom digitalnih medija. Poseban naglasak stavlja na cjeloživotno obrazovanje, a smatra da je primjena novih medija i novih oblika učenja izazvala značajne promjene u tradicionalnoj kulturi poučavanja, posebice uporaba tzv. web 2.0 digitalnih alata.

Burić (2010) govori da je ,,tržište masovnih medija velikim dijelom okrenuto djeci i mladima”. Sadržaji koji se nude mladima nadilaze nekoć obrazovne i poticajne edukativne programe. Kušić (2010) govori da masovni mediji postaju dominantni u odnosu na ostale agente socijalizacije. Smatra da utječu na formiranje životnih ličnosti i stilova djece i mladih, posebice u adolescenata. Govori da u tom turbulentnom periodu transformacije djeca i mladi traže svoj identitet te pokušavaju oponašati svoje idole gledajući sadržaje i slušajući poruke koje im mediji šalju. Prema tome određuju svoje stavove, obrasce ponašanja i vrijednosne orijentacije. Nove tehnologije su neizbježne u 21. stoljeću, ali bi trebalo biti više odgojnih, a manje manipulativnih sadržaja. Stoga autor smatra da je ,,važno medijsko opismenjivanje djece i mladih u kontekstu cjeloživotnog učenja, ali i educiranje njihovih roditelja i nastavnika u čemu bitnu ulogu ima škola kao odgojno-obrazovna ustanova i suvremena pedagogijska znanost”.

Miliša i Ćurko (2010) govore o odgoju za kritičko mišljenje i medijskoj manipulaciji. Smatraju da mediji često zloupotrebljavaju informacije pa je stoga ne samo učenicima, nego i nastavnicima potrebna medijska pedagogija koja bi bila uvrštena u školski kurikulum. Tako bi nastavnici mogli dodatno poučavati djecu i mlade kritičkom mišljenju i promišljanju o dostupnim informacijama putem medija. Smatraju primjerima dobre prakse debatne klubove i nastavu etike, ali da se kritičko mišljenje može poučavati u sklopu svih nastavnih predmeta i većini izvannastavnih aktivnosti.

Erjavec i Rotar (2000) govore da je davne ,,1964. godine UNESCO potaknuo ideju o odgoju za medije koji bi povećao razumijevanje medija i razvio kritičku svijest o medijima kod mladih pripremajući ih za odgovorno državljanstvo”. Autorice govore da je put ka demokratskom odgoju djece zacrtan u mnogim europskim dokumentima i preporukama koje se zalažu za demokratsko društvo, te štite pravo djece da budu informirana i zaštićena od nekontrolirane medijske produkcije.

Koprivec i Dubčić (2018) govore da pojava novih tehnologija mijenja način na koji djeca i mladi razmišljaju što rezultira potrebom za novim oblicima učenja i poučavanja. Pripadnici novih generacija tzv. digitalni urođenici (eng. Digital Natives) koriste nove tehnologije od rođenja pa je razumljivo da žive, razmišljaju, uče i rade na različit način od prijašnjih generacija. Stoga je važno koristiti medije, posebice društvene mreže, kao obrazovne alate s obzirom da su sastavni dio svakodnevnice učenika.

Bognar (2016) govori o e-učenju koje se ostvaruje uz primjenu elektroničkih uređaja. Autor smatra da bi e-učenje trebalo omogućiti učenicima razvijanje mašte te promišljanje o svijetu u kojem žive. Smatra da se suvremeni sustavi za e-učenje kao što su društvene mreže mogu koristiti za ostvarivanje takvog učenja. Međutim, trebamo se zapitati kao pojedinci i odgojno-obrazovni djelatnici jesu li društvene mreže uistinu društvene i pridonose li zaista socijalizaciji mladih.

Zaključak

Pregled dosadašnjih istraživanja pokazuje da je Republici Hrvatskoj potrebna medijska pedagogija i novi školski kurikulum koji sadržava upute i metodičke prijedloge za razvijanje kritičkog mišljenja djece i mladih u odgojno-obrazovnim ustanovama.

Previšić (2010) govori da je humanizam glavna vrijednosna afirmacija i poštivanje čovjeka kao „mjere svih stvari“. Pažin-Ilakovac (2016) tvrdi da bi humanizam mogao biti odgovor na okolnosti modernog doba stalnih promjena, pristiglog „šoka budućnosti“ (Toffler, 1975), odnosno „šoka današnjice“ (Miliša, 2014). Autorica smatra da bi se današnji odgoj i obrazovanje trebali okretati ka vrijednostima kao što su rad, odgovornost, etičnost, solidarnost itd. Misli da bi u samom središtu odgojno-obrazovnih ustanova trebali biti odgoj i poučavanje za razumijevanje.

Miliša i Tolić (2009) govore da se suvremena društva ubrzano mijenjaju, posebice novi mediji. Smatraju da novi digitalni mediji utječu na medijsku socijalizaciju djece i mladih te navode da su nužne veze između moralnog relativizma, medijske socijalizacije i kulturnog identiteta za razvoj interkulturalne komunikacije. Stoga bi nastavnici trebali biti pripremljeni za poučavanje informatičke i medijske kulture u odgojno-obrazovnim ustanovama, a učenici bi razvijali medijske i globalne kompetencije u skladu s tržištem rada, aktivnim građanstvom i pravim vrijednostima.

Literatura

1. Bognar, B. (2016). Teorijska polazišta e-učenja. Croatian Journal of Education, 18 (1), 225-256.
2. Burić, J. (2010). Djeca i mladi kao konzumenti masovnih medija. Etika i tržišne manipulacije potrebama mladih. Filozofska istraživanja, 30 (4), 629-634.
3. Erjavec, K. i Zgrabljić Rotar, N. (2000). Odgoj za medije u školama u svijetu Hrvatski model medijskog odgoja. Medijska istraživanja, 6 (1), 89-107.
4. Hrvatska enciklopedija (2019), Medij. Leksikografski zavod Miroslav Krleža.
5. Violić Koprivec, A. i Dubčić, J. (2018). Facebook kao obrazovni alat u nastavi stranih jezika. MediAnali, 12 (15), 69-84.
6. Kušić, S. (2010). Utjecaj masovnih medija na (ne)prevenciju ovisnosti. Osmi susret pedagoga Hrvatske – Kriza odgoja i/ili odgoj u vrijeme krize, Osijek, Hrvatska.
7. Matijević, M. i Topolovčan, T. (2017). Izazovi i trendovi u multimedijskoj didaktici. Radovi Zavoda za znanstvenoistraživački i umjetnički rad u Bjelovaru, (11), 87-99. https://doi.org/10.21857/mjrl3uxqz9
8. Miliša, Z. i Ćurko, B. (2010). Odgoj za kritičko mišljenje i medijska manipulacija. MediAnali, 4 (7), 57-72.
9. Miliša, Z. i Tolić, M. (2009). Moralni relativizam i medijska socijalizacija u razvoju interkulturalne komunikacije. MediAnali, 3 (5), 143-162.
10. Miliša, Z. (2014). Upozorenje-šok današnjice. Filozofski fakultet Osijek.
11. Pažin-Ilakovac, R. (2016). Kurikulumsko partnerstvo u u izgradnji odgojno-socijalne kulture škole (Disertacija). Filozofski fakultet Osijek.
12. Previšić, V. (2010), Socijalno i kulturno biće škole: kurikulumske perspektive. Pedagogijska istraživanja, 7 (2), 165-177.
13. Rodek, S. (2011). Novi mediji i nova kultura učenja. Napredak, 152 (1), 9-28.
14. Toffler, A. (1975), Šok budućnosti. Otokar Keršovani.
15. Tolić, M. (2009). Temeljni pojmovi suvremene medijske pedagogije. Život i škola, LV (22), 97-103.
16. Violić Koprivec, A. i Dubčić, J. (2018). Facebook kao obrazovni alat u nastavi stranih jezika. MediAnali, 12 (15), 69-84.

Čitanje, mozak, tehnologija

Aleksandra Rožič

Sažetak

Čitanje je kroz povijest imalo različite značaje, utjecalo je na razvoj društva i obrnuto, društvo i vrijeme odražavali su se u čitanju. Članak sažima nekoliko teorijskih polazišta o čitanju, mozgu i istraživanjima koja se bave čitanjem u odnosu na učenike, medije i mozak. Cilj je istaknuti problem, sagledati ga iz različitih točaka gledišta i potaknuti na razmišljanje o rješenjima koja se odnose na čitanje u suvremenom društvu kod djece i adolescenata. Čitateljske aktivnosti prolazile su kroz razne procese, prilagođavale se društvenom kontekstu, što će vjerojatno nastaviti i ubuduće, a drugi ih mediji nisu prevladali, pojavljuju se samo novi načini čitanja.

Ključne riječi: čitanje, tehnologija, mozak, mediji, poticaji za čitanje.

„Tisućama godina nakon izuma pisma, čitanje je i dalje kontroverzan koncept koji uzrokuje zabrinutost. Proturječna stajališta, među kojima se nakon 1960. ističu razočaranje pismenošću i sumnje u njezinu budućnost, postaju sve polariziranija“ (Furedi, 2017). U nastavničkoj i knjižničarskog zajednici također smo često zabrinuti i tražimo nove načine da privučemo čitatelje, jer vjerujemo da je pomno čitanje temelj mnogih drugih aktivnosti kao što su učenje, razmišljanje, kritičko mišljenje, razgovor, rasprava… Istovremeno se pitamo i brinemo kakav utjecaj imaju nove tehnologije na sadašnje generacije djece, na njihov razvoj, na mozak, na učenje, čitanje.

Motivacija za čitanjem opada s dobi učenika (Tancing, 2014), što nije ništa novo, jer u tom razdoblju tinejdžeri imaju druga zanimanja, počinju se osamostaljivati i istraživati svijet oko sebe. Zainteresirani su za mnoge stvari, znatiželjni su, imaju puno popodnevnih obveza, treninzi postaju intenzivniji, u školi je više gradiva, učenja, žele se suprotstaviti autoritetu, roditeljima, nastavnicima. Međutim, mnogi su se čitatelji vratili nakon tog razdoblja jer su ipak u djetinjstvu, do 12. godine, bili u kontaktu s knjigom, usvojili obrasce čitanja, učvrstili tehniku čitanja i uživali u čitanju. Slično tome, Pečjak, S. i Gradišar, A. (2002) smatraju da čitanje postaje problem kada postane sredstvo učenja, kada se niz drugih aktivnosti počinje natjecati s čitanjem te kada se u vezi s čitanjem nagomilaju loša iskustva.

U moderno se doba knjiga, pored navedenog, bori za pažnju djece, tinejdžera i odraslih s novim tehnologijama koje su uvijek dostupne i nude brojne mogućnosti, utječu na emocije, misli. Pojavljuju se brojni negativni utjecaji, lažne vijesti, manje je pomnog čitanja, a puno „čitamo“ – prelijećemo preko stranica. Naš je mozak vješt u multitaskingu, no ima poteškoća s pomnim čitanjem i razmišljanjem. Karmen Erjavec (2015) u članku sažima da mnogi znanstvenici definiraju suvremeno djetinjstvo kao „medijski proslijeđeno“ i da djeca provode previše vremena s medijima umjesto u čitanju i drugim kreativnim aktivnostima. Godine 2011. provedeno je istraživanje (Erjavec, 2015) o konzumaciji medija u vezi s čitanjem među slovenskom djecom u dobi od 6 do 12 godina. Provedena je anketa i polustrukturirani vođeni intervjui. Istraživanje je pokazalo da djeca u prosjeku provode 2,3 sata dnevno gledajući televiziju, 1,2 sata dnevno igrajući se na računalu ili igraćim konzolama, 40 minuta dnevno slušajući radio, jedan sat tjedno na internetu, 15 minuta dnevno čitajući knjige te 20 minuta tjedno čitajući časopise. Također se pokazalo da čitanje knjiga opada s dobi, a povećava se upotreba medija već kod djece do 12 godina. Dječaci su rekli „da radije igraju igre na konzolama i/ili na mreži, umjesto da čitaju, jer im je to zanimljivije ili manje dosadno, jer se nešto događa i zato što zahtijeva manje napora“ (Ibid. 2015).

Čitanje mozgu nije urođeno, kao što je učenje govora ili hodanja; pojavilo se kasnije u evoluciji. Vjerojatno se počelo pojavljivati prije ne više od šest tisućljeća (Armstrong, 2015, 44), mozak se ne bavi čitanjem dovoljno dugo da bi se razvile posebne živčane mreže, kao što Tancing (2014) kaže: „Učenje čitanja i računanja nije dio naše genetske opreme“. Međutim, mozak je plastičan i stalno se mijenja i prilagođava. „Čitanje se stoga temelji na preuređivanju postojećih živčanih mreža. To je iznenađujuća sposobnost mozga da se preuredi, da nauči nešto novo“ (ibid.). Tancing (ibid.) navodi da se učenje čitanja temelji na prepoznavanju oblika (vizualno polje oblika riječi) i na vezama tih prepoznatih oblika s drugim poljima uključenih u slušni i apstraktni semantički prikaz. Sustav vidnog polja oblika riječi u prošlosti je bio namijenjen prepoznavanju predmeta, oblika i lica, a tijekom tisućljeća naučio je prepoznavati riječi. Čitanje je vrlo zahtjevna aktivnost jer „mozak mora fonetski i grafički povezane jedinice (foneme i grafeme) prevesti u formalne strukture (morfeme) s određenom semantičkom vrijednošću. Čitanje nastaje kad mozak stekne sposobnost takvoga prevođenja“ (Armstrong, 2015).

Razne studije pokazuju da se mozak mijenja kada se bavi određenom aktivnošću (Armstrong, 2015, 58). U studiji londonskih taksista, snimanje mozga pokazalo je da što se više godina bave tim poslom, to je stražnji dio hipokampusa – koji je povezan s orijentacijom, navigacijom – veći (Spitzer, 2016). Stoga se pitamo javljaju li se promjene i u mozgu današnje djece i adolescenata, jer su vrlo izloženi zaslonskim medijima. Čitanje jača, razvija određene veze u mozgu, nove neuronske puteve, razvija razmišljanje, jer ako nemaju određeno znanje i informacije koje stječu čitanjem, ne mogu misliti, ne mogu ih povezati.

Za potrebe projekta OBJEM, 2019. godine provedeno je mjerenje kompetencija vezanih uz čitalačku pismenost kod 2710 učenika i 222 nastavnika u osnovnih škola. Pokazalo se da u 1. razdoblju obrazovanja (1. – 3. razred osnovne škole) jako uživaju u čitanju (aritmetička sredina 4,22 od 5), u 2. RO-u manje (4. – 6. razred osnovne škole, 3,69), dok je pad još veći u 3. RO-u (7. – 9. razred osnovne škole, 3,18). Zanimljivo je da postoji odstupanje u odgovorima nastavnika koji procjenjuju da učenici uživaju u čitanju s prosječnom ocjenom 2,85, što je znatno niže od one koju su dali sami učenici. Učenici vole govoriti o onome što su pročitali, jer je prosječna ocjena (3,40 od 5), kao i stavka da sami odaberu što će pročitati, visoko ocijenjena (1. RO – 4,33, 2. RO – 4,01 i 3. RO – 3,90).

To su podaci koji nam govore da učenici, unatoč svemu, ipak uživaju u čitanju, možda i više nego što mislimo, te da vole sami odlučiti što će čitati. To treba biti temelj na kom će se graditi, potaknuti ih da uzmu knjigu u ruke ili čitaju poučne tekstove. Dobro je pobrinuti se za okruženje bez distrakcija, da mogu čitati s razumijevanjem i razgovarati o pročitanome. Primjećujemo da učenici trebaju poticaj da uzmu knjigu u ruke, a ispostavilo se da mnogi uživaju u tome. Tome mogu pridonijeti razne poticajne kampanje, ali one moraju biti na razini cijele škole ili povezane s određenim predmetima, nastavnicima. Da učenici steknu dojam da je čitanje također važno i ravnatelju, nastavniku tjelesne i zdravstvene kulture… Vrlo dobar odziv imala je aktivnost „Pogodi tko to čita“, u kojoj smo svakog mjeseca fotografirali učitelja ili bilo kojeg drugog stručnog suradnika koji je prekrio lice knjigom, a zatim su učenici pokušavali pogoditi tko se skrivao iza knjige. Slika je bila izložena u glavnom hodniku, a pored nje je bila kutija u koju su ubacivali ime osobe. Naravno, na kraju mjeseca uslijedilo je izvlačenje pobjednika i dodjela nagrada. Zanimljivo je da se značajno povećala potražnja za knjigom koja je bila izložena. Više učenika željelo ju je pročitati, a aktivnost je privukla i učenike viših razreda. Učenici također vole zajedničko čitanje naglas, pa smo zajedno čitali knjigu za čitateljsku značku. Vrlo je dobar poticaj i kada dolaze u knjižnicu s nastavnicima, posude knjige, odrede datum te zatim razgovaraju o njima u razredu. Dakle, projekti na razini razreda ili na razini škole mogu pružiti značajan doprinos čitanju. Međutim, poticaj je potreban sve vrijeme i naš je posao ustrajati.

Slika 1. Pogodi tko to čita

Kroz povijest se čitanje doista mijenjalo od glasnog čitanja grčkih filozofa do individualnog, strastvenog ili kritičkog čitanja, a u novije vrijeme priključuje se i digitalno čitanje, prelijetanje i, kako kaže Kovač (2020): „prelijetanje postaje problematično samo ako potisne druge, pomnije načine čitanja koji produbljuju i šire naš rječnik i uče nas analitički razmišljati i imati kritički stav prema medijskim manipulacijama i populističkim zamagljivanjima“. Dakle, unatoč svemu, čitanje i dalje opstaje i još uvijek ima važno mjesto u društvu i učenju. Kao i u prošlosti, vjerojatno će se i u budućnosti mijenjati načini, svrhe, vrste čitanja, ali ne treba brinuti da će ga drugi mediji istisnuti.

Literatura

1. Armstrong, P. B. (2015). Kako se literatura igra z možgani. Ljubljana: Znanstvena založba Filozofske fakultete.
2. Carr, N. (2011). Plitvine. Ljubljana: Cankarjeva založba.
3. Čater,M. (2019). Branje in možgani. eSinapsa. http://www.sinapsa.org/eSinapsa/clanki/240/branje_in_mozgani (23.3.2021)
4. Erjavec, K. (2015).Medijska potrošnja in branje knjig pri slovenskih otrocih. Otrok in knjiga, 41 (89), 36–47.
5. Furedi, F. (2017) Moč branja. Ljubljana: UMco.
6. Kovač, M. (2020). Berem, da se poberem. Ljubljana: Mladinska knjiga.
7. Kropp P. (2000). Vzgajanje bralca. Tržič: Učila.
8. Pečjak, S. in Gradišar, A. (2002). Bralne učne strategije. Ljubljana: Zavod Republike Slovenije za šolstvo.
9. Skupni povzetek začetnega zajema podatkov projekta OBJEM – merjenje kompetenc za osnovne šole (Interno gradivo projekta OBJEM)
10. Spitzer, M. (2016). Digitalna demenca: kako spravljamo sebe in svoje otroke ob pamet. Celovec: Mohorjeva.
11. Tancing, S. (2014). Kako branje spreminja možgane in kaj izgubimo, če pisanje nadomestimo s tipkanjem? Sodobni pristopi poučevanja prihajajočih generacij. http://eduvision.si/Content/Docs/Zbornik%20prispevkov%20EDUvision%202014.pdf (20.3.2021)

Medijska kultura

– izazov za učitelja i učenika

Vesna Samardžić, profesorica hrvatskoga jezika i književnosti

Sažetak

Kao dio nastave Hrvatskoga jezika, obrađuju se različiti sadržaji iz medijske kulture što je poseban izazov za učitelja koji treba zainteresirati učenike za sadržaje koje ovaj dio nastavnoga procesa nudi. U današnje vrijeme djeca odrastaju uz medije, ali to ne znači da ih dovoljno poznaju i da se znaju nositi sa svim onim što im mediji serviraju. Upravo iz toga razloga posebna zadaća učitelja je da učenika nauči odabrati kvalitetne sadržaje. Često se na nastavi Hrvatskoga jezika u području medijske kulture obrađuju sadržaji koje današnja djeca smatraju dosadnima, ali uz pravilan pristup i motivaciju, djeca se mogu zainteresirati i za takve sadržaje. Jedan od primjera je upoznavanje učenika s crtanim filmovima Zagrebačke škole crtanog filma. Na prvi pogled takvi su crtani filmovi današnjoj djeci nezanimljivi, ali ako se uspiju zainteresirati za njih, nakon početnog otpora počinju shvaćati umjetničku vrijednost takvih sadržaja.

Ključne riječi: mediji, Zagrebačka škola crtanog filma, Surogat, Dušan Vukotić.

Uvod

Zagrebačka škola crtanoga filma naziv je za školu animacije koja je nastala u Zagrebu pedesetih godina 20. stoljeća. Nastavna jedinica koja se bavi značajkama Zagrebačke škole crtanoga filma obrađuje se u osmome razredu na satu Hrvatskoga jezika u sklopu medijske kulture.

Odgojno-obrazovni ishodi koje učenici trebaju ostvariti na satu obradbe Zagrebačke škole crtanoga filma su:

• opisati povijest Zagrebačke škole crtanoga filma
• odrediti obilježja Zagrebačke škole crtanoga filma i uspoređivati ih s obilježjima drugih animiranih filmova
• uočiti važnost Zagrebačke škole crtanog filma za hrvatsku kinematografiju.

Raščlamba

Nastojeći učenicima približiti umjetničku vrijednost crtanih filmova nastalih u to vrijeme, najprije sam odlučila pobuditi emocije kod njih. Razgovarali smo o njihovome djetinjstvu te su učenici davali primjere animiranih filmova koji su ih se posebno dojmili, a zatim su dobili zadatak da nacrtaju svoje omiljene junake iz crtanih filmova.

Nakon što su učenici nacrtali omiljenoga junaka iz crtanih filmova, razgovarali smo o odabranim junacima, a zatim smo zajedno pogledali crtani film Zagrebačke škole crtanoga filma (Ante Zaninović, Zid). Njihovu sam pažnju usmjerila na to da usporede svoje nacrtane junake i likove koje vide u prikazanom crtanom filmu i na taj sam ih način uvela u novu nastavnu jedinicu i raščlambu filmova Zagrebačke škole crtanoga filma.

Nakon razgovora o junacima animiranih filmova, učenicima sam dala interaktivnu prezentaciju koja im je trebala poslužiti da se upoznaju s poviješću Zagrebačke škole crtanoga filma, ali i da uoče značajke Škole.

Interaktivna prezentacija izrađena u mrežnome alatu Genially nalazi se ovdje.

Učenici su potom dobili zadatak da istraže i pronađu dvije fotografije. Jedna je fotografija trebala predstavljati crtež iz crtanoga filma Zagrebačke škole crtanoga filma, a druga crtež iz animiranoga filma Walta Disneya.

Zatim su trebali usporediti sličnosti i razlike dviju odabranih fotografija i zaključiti po čemu se razlikuju te koje su im sličnosti. Svoja su zapažanja trebali predstavi u obliku plakata.

Plakat je trebao sadržavati odabrane fotografije, te sličnosti i razlike između njih.

Zapažanja su temeljili na onome što su doznali o obilježjima Zagrebačke škole crtanog filma, a plakate su izrađivali u mrežnome alatu Canva.

Slika 1. Učenički radovi

Nakon što su se učenici upoznali s osnovnim značajkama Zagrebačke škole crtanog filma, zajedno smo pogledali film Surogat Dušana Vukotića te su nakon raščlambe filma učenici dobili zadatak ponovno pogledati film te odgovoriti na postavljena pitanja. Pitanja su ugrađena u film uz pomoć alata Edpuzzle, a primjer se može vidjeti na sljedećoj poveznici.

Zaključak

Sadržaji koje s učenicima obrađujemo na satovima Hrvatskoga jezika učenicima se često ne sviđaju i čine im se zastarjelima, ali uz pravilan pristup učenici mogu zajedno s učiteljima otkriti nove sadržaje i uroniti u svijet umjetnosti koji bi teško spoznali samostalno. Pristup koji sam predstavila, a u kojemu su učenici najvećim dijelom radili samostalno pokazao mi se učinkovitim. Učenici su izrekli svoje zadovoljstvo, a mnogi od njih su istaknuli da su im se pogledani filmovi svidjeli te da će nastojati pronaći još filmova Zagrebačke škole crtanoga filma i samostalno ih pogledati.

Reklame i djeca

Bojana Vogrinc

Naše se društvo razvilo do te mjere, da djecu treba učiti o zamkama i prijetnjama globaliziranog svijeta. (Pongračič, P. (2007)

Jedna od velikih zamki suvremenog svijeta je konzumerizam, koji je postao dio svakodnevnog života. Činjenica je, da živimo u potrošačkom društvu i da ga ne možemo izbjeći, a nedvojbeno su i djeca vrlo važna skupina potrošača. Što možemo učiniti da marketing i oglašavanje ne čine nas i našu djecu neodgovornim i nekritičkim potrošačima?
Kako odgajati djecu da budu kritični potrošači? Što možemo učiniti u vrtiću? Kako osvijestiti roditelje?

Započeli smo s projektom Kako napraviti reklamu, koji je trajao je dva mjeseca.

Ključne riječi: reklama, vrtić, dijete, obrazovanje potrošača, projekt, Reggio Emilia, mediji.

Uvod

Dijete uči racionalnu potrošnju od roditelja i emocionalno uvjetovanu potrošnju od vršnjaka. Mediji, koji su izvor informacija za djecu o proizvodima, također igraju važnu ulogu.

Ne možemo u potpunosti izbjeći medije, tako da je besmisleno (i teško učiniti) djeci zabraniti gledanje oglasa. Sve što moramo učiniti je objasniti svrhu oglašavanja djeci i mladima. (Vovko, 2014).

Rješenje nije u obrazovanju bez medija, već u medijskom obrazovanju.
Moramo odgajati djecu, da budu odgovorni potrošači, svjesni građani koji su svjesni svojih prava i razumiju, da su ključni motiv medija profit i ideološki i politički utjecaj na pojedinca..
Dijete je osjetljivo, sugestivno, izuzetno prijemčivo, uči imitacijom, identificira se sa stvarnim i virtualnim ljudima. Stoga je naša zadaća, ali i naša odgovornost, pomoći djetetu, da utvrdi korisnost onoga što se pruža pravilnim izborom i kritičkim nadzorom sadržaja..

Zato je važno da mladi ljudi steknu informacije, znanja, vještine i sposobnosti potrebne za život u potrošačkom društvu u različitim oblicima neformalnog obrazovanja. Mladim potrošačima koji su bolje informirani i lakše je samostalno prihvaćati odluke i ostvarivati ​​svoja prava, a kroz način na koji konzumiraju utječu ne samo na kvalitetu svog života, već i na kvalitetu života drugih (Šimon, 2010).

Naš zadatak u ovom projektu bio je kritički procijeniti oglase, osvijestiti roditelje kako pomoći djeci u otkrivanju i prepoznavanju prave (tj. skrivene) svrhe oglašavanja, utvrđivanju korisnosti onoga što se pruža odabirom i ispravnim nadzorom sadržaja. Ovdje je trebalo djetetu objasniti kako i zašto oglasi potiču lažna i pretjerana očekivanja.
Medijsko obrazovanje nije samo sadržaj, već i proces. Njegov je cilj vezan uz pitanja kritičke analize medijskog sadržaja. Planirane su i druge aktivnosti, povezali smo ih s različitim područjima nastavnog plana i nadogradili.

Projekt je osmišljen prema elementima Reggio Emilia, gdje se planiranje, provedba i evaluacija isprepliću i nadopunjuju. Ipak, mislimo, da bez dobrog unaprijed planiranog i postavljenih ciljeva, koji se, naravno, stalno dopunjuju i nadograđuju, također nema dobre provedbe. Ključno je sudjelovanje djece, poštovanje različitosti, različita mišljenja i pristupi, no ako djeci pružimo okruženje u kojem će sve to doći do izražaja i izraziti se, puno smo učinili. Također smo svjesni da previše liderstva i rada prema unaprijed pripremljenom planu nije produktivno, pa smo se trudili kretati kako po planu stručnih radnika tako i prema sudjelovanju djece.

Ciljevi projekta:

• dijete ima priliku kritički procijeniti komercijalne utjecaje, modne trendove,… i upoznato je s mogućnostima kritičkog ponašanja,
• potaknuti i ohrabriti djecu, da kroz iskustvo upoznaju medije i da je postepeno savladaju,
• pružiti djeci iskustvo učenja da je stvaranje medijskih poruka posao i profit, da mediji konstruiraju stvarnost i sami su konstruirani,
• usmjeriti roditelje i djecu na kritičnu distancu od ponuđenih medijskih sadržaja i na razuman izbor medija,
• poštivanje različitih pogleda (svaki interpretira oglas na svoj način), slušanje interpretacije drugih, prihvaćanje i kritička procjena,
• usmjeravanje djece prema onome što im stvarno treba,
• sami dizajniramo medijske proizvode što je realnije moguće, razumijevajući tako rad medija sve više i više,
• omogućiti djeci demokratsko sudjelovanje i time razvoj vještina potrebnih za kritičko razmišljanje, promjenu pasivnog stava u aktivni.

Ciljevi za odgajatelje:

• biti svjestan važnosti informacija i medija, biti u mogućnosti odabrati kvalitetne informacije, kritičko razmišljanje,
• usvajanje osnova medijske pismenosti,
• razvoj samopouzdanja u odnosu na medije, kritična udaljenost od medijskih konstrukcija,
• promjena pasivnog stava prema aktivnom (u odnosu na reklamne poruke),
• izražavanje nečijih mišljenja, dijalog, podizanje svijesti o drugima, uvažavanje mišljenja drugih.

Projekt je proveden u tri dijela:

U prvom dijelu projekta upoznali smo reklamne poruke, kritički ih procijenili, istražili i razgovarati u grupi. Jedan od naših ciljeva bio je upoznati djecu s raznim oglasima i senzibilizirati ih da kritički ocjenjuju reklame kroz eksperimente i ispitivanja raznih proizvoda. Ustanovili smo, da neki proizvodi, unatoč izvrsnoj reklamiranosti, nisu ispunili naša očekivanja.
U drugom dijelu projekta sami smo kreirati reklame. Napravili smo dobre kao i nerealne reklame i procijeniti oboje. Reklame i slogan pravili su doma i roditelji sa svojom djecom.
U trećem dijelu izradili smo reklamu za završni događaj našeg vrtića i nakon toga ostvarili smo jumbo plakat.

Studija slučaja:
Odgajateljice smo za početak odigrale vrlo pretjeranu i nerealno reklamu za čisto obične bombone za djecu. Zajedno smo razmišljali, gdje sve imamo reklame, što nam kažu i čemu služe. Jesmo li ikad kupili oglašeni proizvod i kako to funkcionira?

Postavili smo si pitanja, na koje smo tijekom projekta dobivali odgovore. Što želimo znati o reklamama, želimo li ih uopće upoznati, znamo li uopće zašto i kako prave reklame tako da nas toliko privlači. Tko se pojavljuje u reklamama? Napravili smo plakat o onome što već znamo i što želimo znati.

Pogledali smo panoe u našem gradu i sami izrezali i zalijepili nekoliko slika tiskanih reklama. Na početku su djeca bila prilično rezervirana, no ubrzo je iz njih izašao pravi “potrošački duh” i znatiželja, a prije svega nevjerojatno pretjerivanje kada su opisivali proizvode na slikama.

Reklame smo pogledali i na računalu. Djeca su odmah prepoznala neke reklame. Odlučili smo provjeriti neke proizvode. Bilo je puno smijeha, iznenađenja i razočaranja -srećom za nas, jer to je ono što smo željeli!

Napravili smo vlastiti studio za snimanje i “televiziju” od materijala za otpad. Djeca su odabrala proizvod iz otpadne ambalaže i zaigrali na našoj “televiziji”, koju su snimili i video kamerom. Nepotrebno je reći da su reklame bile u stilu: “Za sve lijepo i mlado … za pametne … za marljive …”, i sve je bilo nevjerojatno jeftino i svima dostupno: djeci, roditeljima, bakama i djedovima: “

Izrada oglasa

Kada smo već znali puno o oglasima, djeca i roditelji dobili su domaće zadatke, kako bi napravili jednu stvarnu i nestvarnu reklamu za isti proizvod.

Počeli smo tražiti ideje za reklamiranje našu grupu. Nacrtali smo leptire, zalijepili lice svakog djeteta na sredinu i predstavili se kao skupina leptira. Pozvali smo i roditelje, da s djecom kod kuče naprave slogan i oglas za našu grupu.

Tako smo od svih ideja izabrali sliku za završni događaj vrtića sa sloganom Vrtuljak zdravlja.

Nakon toga nam je grafički dizajner Leon predložio, da napravimo reklamu za naš vrtić, koja bi bila u obliku jumbo plakata, koji će biti zalijepljen u našem gradu i na kojem će se moći diviti svi građani.

Naravno, bacili smo se na djelo: pregledali smo sve panoe u gradu. Kako su napravljeni, što komuniciraju, gdje su obješeni? Testirali smo različite ideje: kako napraviti takvu reklamu, koja je metoda najbolja, koje materijale koristiti, kojom tehnikom … testirali smo mnoge aktivnosti na svjetlosnoj ploči, oklijevali između računalnog programa Slikar i drugih opcija. Djeca su bila jako motivirana.

A onda se neki dan jedno od djece nacrtalo običnim kemijskim olovkama i predložilo, da svako nacrta sebe i onda sve slike sastavimo na jumbo plakatu.

Iskoristili smo slogan iz reklama za naš vrtić, koji su djeca napravila zajedno s roditeljima kod kuće: HIŠA VESELJA, IGRE, PJESME I PLESA! Gospodin Leon kontaktirao je tiskaru Ar tisk, koji su napravili jumbo plakat i postavili ga na ulazu u naš grad.

Kad smo došli na kraj, gdje je stajao naš jumbo plakat, djeca su puna oduševljenja vikala:

“Vidiš me, gledaj me, već sam zalijepljena! U, kako sam velika! Nisam tako crtao! Gledaj, naš vrtić! Kakva prekrasna slika! “

Zaključak

Vjerujemo da smo svim aktivnostima potaknuli djecu, da putem iskustva upoznaju medijske poruke, te ih više ne slijede slijepo kao na početku projekta i da su mnogo kritičniji prema reklamama.
Sami smo stvaranjem medijskih poruka brzo shvatili, što nas toliko privlači u reklamama, shvatili smo kako suptilno reklame utječu na naš potrošački duh. Nastojeći dizajnirati reklamne poruke što je realnije moguće, shvatili smo da reklame više nisu toliko atraktivne, ali su nam korisne.

Roditelji su projekt ocijenili vrlo pozitivno, mnogi su razmišljali o tome što dijete gleda na televiziji kod kuće i što o njemu misli. Iznenadio nas je vrlo pozitivan stav roditelja, unatoč prvom strahu da se oni neće najaktivnije uključiti

Literatura

1. Bahovec E. idr.(1999). Kurikulum za vrtce. MŠŠ, Ljubljana
2. Šimon, M. ur. (2010). Tudi mladi smo lahko potrošniki. [online]. Maribor. Zavod PIP. [citirano 29.2.2016]. Dostopno na spletnem naslovu: https://issuu.com/aktiven_drzavljan/docs/mladi_potrosnik.
3. Pongračič P. (2007). Vzgoja potrošnikov (Diplomsko naloga). Ljubljana. Fakulteta za družbene vede http://dk.fdv.uni-lj.si/diplomska/pdfs/Pongracic-Polona.PDF
4. Vovko, M. (2014). Potrošniška vzgoja mladih. [Diplomska naloga]. Ljubljana. Univerza vLjubljani, Fakulteta za družbene vede. [citirano 2.3.2016]. Dostopno na spletnem naslovu: http://dk.fdv.uni-lj.si/diplomska_dela_1/pdfs/mb11_vovko-manca.pdf.

Upotreba elektroničkih medija i ADHD

Maja Trunkelj

Uvod

Današnje društvo, socijalne interakcije te način života ljudi doživljava velike promjene. U zadnjem desetljeću je u prvom planu rast upotrebe elektroničkih uređaja, društvenih mreža i internetskih komunikacijskih izvora. Sve mlađa djeca upotrebljavaju pametne elektroničke uređaje i različite internetske komunikacijske kanale. Stručni suradnici u školama opažamo sve više poteškoća na području usmjerenosti te održavanja procesa pažnje i koncentracije. Učenici su općenito slabiji na području osnovnih vještina – čitanja, pisanja, računanja. Pregledom strane literature nalazimo izvore informacija koji povezuju porast poremećaja pažnje i koncentracije s opširnijom upotrebom elektroničkih uređaja.

Sažetak

ADHD je neurofiziološki poremećaj čiji uzrok još nije točno određen. Na pojavu ADHD utječe neurofiziološka struktura mozga, a kao važan čimbenik i okolina. Broj djece s ADHD je zadnjih godina strmo narastao, kao što se i povećava dio vremena kojeg djeca i adolescenti prežive u doticaju s elektroničkim medijima. Računalne igre, crtani filmovi i ostali medijski sadržaji su se s vremenom promijenili; pratimo sve nasilnije i uzbudljivije sadržaje. Pretjerano uzbuđenje uz praćenje takvih sadržaja s vremenom može dovesti do hipersenzibilnosti na uobičajene podražaje. Posljedično, učenici i adolescenti imaju poteškoće pri izvođenju i praćenju uobičajenih školskih i izvanškolskih aktivnosti. Članak predstavlja korelacije te utjecaj elektroničkih medija na pojavu ADHD. Sažete su teorije te otkrića stranih autora koje pokušavam prenijeti u školski prostor.

Ključne riječi: ADHD, mediji, pozornost, koncentracija, impulzivnost

Pitanja suvremenog društva

Opća javnost je zabrinuta zbog moguće korelacije između česte upotrebe elektroničkih medija i porastom broja djece s ADHD (Schmidt i Vanderwater, 2008). Mediji s kojima se djeca susreću su se korjenito promijenili u zadnjih 40 godina. Crtani filmovi, TV emisije, računalne igre su postali nasilniji, uzbudljiviji te se emitiraju u bitno bržem tempu. Upravo u zadnja četiri desetljeća opažamo i izrazit porast udjela djece s poremećajima pažnje, koncentracije i impulzivnosti (Visser idr., 2014 v Nikkelen, Valkenburg, Bushman i Huizinga, 2014). Šokantno istraživanje je pokazalo da američka djeca i adolescenti od 8 do 18 godine starosti upotrebi elektroničkih medija dnevno namijene 6 sati i 21 minutu, više vremena namjenjuju samo spavanju (Ray in Ram Jat, 2010). Negativni utjecaji su preko medija i Interneta na dosegu ruke u svakom domu, virtualni svijet je lako dostupan za gotovo sve pojedince svih starosti (Ray in Ram Jat, 2010).

Definicija ADHD

Autorice S. Pulec Lah i L. Rotvejn Pajič (2011a, str. 161) ADHD definiraju kao:»Razvojno uvjetovane poteškoće s nedovoljnom pozornošću, hiperaktivnost i impulzivnost koji bitno odstupaju od uobičajene slike ponašanja vršnjaka iste mentalne starosti te pojedinca izrazito ometaju u njegovu funkcioniranju na temeljnim područjima života: učenju, socijalnom te kasnije radnom, označavaju dijagnostičke pojmove hiperkinetički poremećaj, tj. pojam pomanjkanja pozornosti i hiperaktivnost«. Pojam hiperkinetički poremećaj proizlazi iz međunarodne dijagnostičke klasifikacije Svjetske zdravstvene organizacije MKB-10, pojam poremećaj pomanjkanja pozornosti i hiperaktivnost definira međunarodna dijagnostička klasifikacija Američkog psihijatrijskog udruženja DSM V.

Utjecaj elektroničkih naprava, medija

Pregledom strane literature možemo pronaći više teoretskih obrazloženja s kojima je moguće definirati i potvrditi utjecaj upotrebe elektroničkih medija na porast broja djece s ADHD. Ipak je još uvijek premalo empiričkih dokaza i utvrđenja o tome koji su ključni čimbenici upotrebe elektroničkih medija koji utječu na poteškoće s pozornošću, hiperaktivnost i impulzivnost (Nikkelen idr. 2014).

B. A. Primack (2008 u Ray in Ram Jat, 2010) je sa suradnicima utvrdio da gledanje televizije ima važnu ulogu u razvoju djeteta te pri pojavi poremećaja pažnje i koncentracije s/bez hiperaktivnosti. Djeca i adolescenti s ADHD u prosijeku više gledaju televiziju od vršnjaka (Acevedo-Polakovich, 2008 u Ray in Ram Jat, 2010). Izloženost nasilnim sadržajima u medijima je povezana s agresivnim ponašanjem, razmišljanjem, živčanim uzbuđenjem i ljutnjom (Ray i Ram Jat, 2010). J. Johnson (2007 u Schmidt i Vanderwater, 2008) je sa suradnicima istraživao korelacije između vremena gledanja televizije i pojavom poremećaja pažnje. Utvrdili su da adolescenti koji gledaju televiziju više od tri sata na dan spadaju u skupinu rizičnih pojedinaca za poremećaj pažnje. Turski učenici drugog i trećeg razreda koji gledaju televiziju više od dva sata na dan, na ocjenjivačkoj ljestvici CBCL također dosežu slabije rezultate u odnosu na vršnjake koji gledaju televiziju manje od dva sata na dan. (Ozmert idr. 2002 u Schmidt i Vanderwater, 2008). Po izvještajima roditelja djece s ADHD, su ta djeca sposobna gledati televiziju vrlo dugo bez da bi odvratili pozornost i koncentraciju (Sprafkin idr., 1984 u Schmidt i Vanderwater, 2008). I. D. Acevado-Polakovich (2007 u Schmidt i Vanderwater, 2008) je sa suradnicima utvrdio da osmogodišnjaci s potvrđenom dijagnozom ADHD u dvaput više slučajeva imaju televizor u svojoj sobi. Iz toga proizlazi da imaju više dostupa do televizijskih sadržaja. Istovremeno djeca s ADHD koja nemaju televizor u svojoj sobi svejedno više gledaju televiziju nego djeca bez ADHD i bez televizora. Dakle, utvrđeno je da djeca s ADHD prežive više vremena pred televizorom od vršnjaka. Po izvještajima roditelja, djeca s ADHD često gledaju televiziju s roditeljima jer takvo zajedničko druženje ne izaziva konflikte i ne predstavlja dodatan stres za dijete ili roditelja. Što više vremena dijete preživi pred televizorom, s tabletom ili mobilnim telefonom u rukama, to mu manje vremena preostane za kvalitetnije aktivnosti u slobodnom vremenu koje u znatno većoj mjeri pozitivno utječu na njegov cjelovit razvoj, npr. sport, fizički socijalni kontakt, kulturne aktivnosti i vrijeme koje preživi s obitelji (Ray i Ram Jat, 2010; Nikkelen idr., 2014). Elektronički mediji mogu negativno utjecati na razvoj djece koja nisu dovoljno zrela da bi razlikovala fantazijski svijet od stvarnosti. što su djeca mlađa, to su osjetljivija na utjecaj medija – djeca mlađa od 7 godina nisu sposobna jasno razlikovati između stvarnosti i fantazijskog svijeta (Valkenburg i Cantor, 2001 u Nikkelen idr., 2014).

Nasilni sadržaj može pokrenuti pretjerano intenzivno uzbuđenje u djetetovom funkcioniranju. Nakon takve dugotrajne ispostavljenosti djeca postanu neuspješna u funkcioniranju u preostalim aktivnostima (školskim i izvanškolskim) koje ne izazivaju takvo uzbuđenje (Ballard idr., 2006 u Nikkelen idr., 2014). Upravo se preniska razina uzbuđenja kod ostalih aktivnosti manifestira kao poteškoća na području pažnje, koncentracije i hiperaktivnosti (Nigg, 2006; White, 1999 u Nikkelen idr., 2014). Brz tempo prikazivanja pomaka, brzi i mogući slušni podražaji u djetetu bude način funkcioniranja i razmišljanja kod kojih su podražaji uvjetovani s neposrednim i brzim odgovorima. Takav način funkcioniranja može učenika ometati u izvođenju zadataka koji zahtijevaju održavanje i čuvanje pažnje (Lang idr., 2000 u Nikkelen idr., 2014). Čestim ispostavljanjem brzim i snažnim vizualnim i slušnim podražajima te brzom tempu pomičnih slika, se učenici naviknu na snažno senzoričko uzbuđenje što snižava uobičajenu razinu uzbuđenja kod ostalih aktivnosti.

Zaključak

Povećana upotreba medija bez nadzora mora u budućnosti biti jasno prepoznata kao rizični čimbenik za razvoj poteškoća na području pažnje i koncentracije kod djece i adolescenata. Masovni mediji su važno prodrla u domaću okolinu kao i u školski prostor. Interaktivne ploče, interaktivne vježbe, tableti postaju sve atraktivniji i sve češće korišten oblik rada s učenicima. Učenici su obično više unutarnje motivirani kod takvog oblika rada. Uz to treba očuvati svijest o tome da trenutno ne postoje empirički dokazi s kojima bi utemeljili veću učinkovitost i kakvoću takvog načina poučavanja u odnosu na klasični pristup. Dakle, učitelj je stručnjak koji pažljivo planira sadržaj i trajanje rada s elektroničkim medijima te ih upotrebljava kao dopunski, svakako ne kao središnji ili jedini oblik rada. S. Pulec Lah i L. Rotvejn Pajič (2011b) pojašnjavaju da su za učenike s ADHD još uvijek korisni tradicionalni pristupi, tj. da unutar školskog sata izmjenjujemo aktivnosti koje zahtijevaju intenzivnu mislenu usredotočenost s manje zahtjevnim, opuštajućim aktivnostima. Poželjno je mijenjanje oblika zadataka, tempa rada i pomagala, učenicima ponudimo mogućnost izbora kod zadataka i s time potičemo usredotočenost i ustrajanje pri zadatku. Kad uvodimo promjene u procesu učenja, moramo paziti na održavanje jasne i pregledne strukture tijeka aktivnosti to jest zadataka.

Literatura

1. Nikkelen S. W. C, Valkenburg P. M., Bushman B. J. in Huizinga M. (2014). Media use and ADHD-related behaviours in children and adolescents: a meta-analysis (50), 2228 – 2241.
2. Pulec Lah, S., Rotvejn Pajič, L. (2011a). Prepoznavanje in diagnostično ocenjevanje motenj pozornosti in hiperaktivnosti. V L. Magajna in M. Velikonja (ur.), Učenci z učnimi težavami – prepoznavanje in diagnostično ocenjevanje (str. 161 – 187). Ljubljana: Pedagoška fakulteta Univerza v Ljubljani.
3. Pulec Lah, S., Rotvejn Pajič, L. (2011b). Spodbujanje učne uspešnosti učencev z učnimi težavami zaradi motnje pozornosti in hiperaktivnosti. V  M. Košak Babuder in M. Velikonja (ur.), Učenci z učnimi težavami: Pomoč in podpora (str. 158 – 175). Ljubljana: Pedagoška fakulteta Univerza v Ljubljani.
4. Ray, M. in Ram Jat K. (2010). Effect of electronic media on children 47 (17), 561 – 568.
5. Schmidt M. E. in Vanderwater E. A. (2008). Media and attention, cognition, and school achievement (18)1, 63 – 85.

Pogled uz različite projekte

Broj 113, svibanj 2019.
ISSN 1848-2171

Andrejka Gabrovec kako bi podigla svijest o skrbi za čist i uređen okoliš uključila je svoje učenike u projekt izrade proizvoda od otpadnih plastičnih boca. Više…

Kao učiteljica, Bojana Urbanc, se stalno bori kako bi pronašla načine da učenicima engleski jezik bude istovremeno zabavan i poučan. Jedan od načina je gledanje i analiziranje filmova, koji su bogati izvori za podučavanje gramatike, vokabulara i poboljšanje jezičnih vještina kao što su slušanje, govor, pa čak i pisanje. Više…

Međunarodna suradnja u obrazovanju je bitna jer ona utječe ne samo na pojedince koji sudjeluju, nego igra i značajnu ulogu u širem, pa čak i više kulturnom, društvenom, socijalnom otvorenošću Europske zajednice, kaže Damjana Marn. Više…

Daniela Usmiani sudjelovala je na međunarodnoj konferenciji u Italiji pod nazivom „Erasmus4ever Erasmus4future“. Koje aktivnosti su provedene i što je sve doživjela, možete pročitati ovdje. Više…

U izvannastavnoj aktivnosti Mladi planinari učenici se osposobljavaju za samostalno planinarenje te razvijaju zdrave životne navike. Osim toga, učiteljica Ivica Padaršič kaže kako se utvrđuju prijateljske veze, međusobno poštivanje te osjećaj povezanosti sa skupinom. Više…

U svojem članku Jasminka Belščak je opisala koje su aktivnosti provedene u projektu My magical dust. Cilj projekta je povezati učitelje i roditelje, školu i zajednice za dobrobit učenika. Ovaj projekt ističe neke od glavnih problema s kojima se učenici svakodnevno susreću, ali se često zanemaruju. Primjerice, depresija i anksioznost kod učenika i djece u mladoj dobi su sve učestaliji. Više…

U prvim godinama života djeca su mnogo ranjivija od odraslih jer još nemaju kriterije za prosuđivanje što je dobro i što je loše. Jožica Zupančič je iznijela svoje mišljenje o opasnostima prekomjernog korištenja računalne tehnologije kod djece. Više…

Erasmus projekt „Nauči me igrati“ („Teach me how to play“) je usmjeren na razvoj novih metoda poučavanja temeljenih na igrifikaciji kako bi kroz izazove igre učenje postalo zabavno, a kod učenika se potaknuo razvoj kreativnosti i znatiželje. U sklopu projektnih aktivnosti izradili su prvu društvenu edukativnu igru „Angels and the Dragon“ u kojoj učenici, učitelji, pa i mentori Tea Pavičić Zajec i Tamara Ređep spašavaju Varaždin od požara. Više…

Pletarstvo je tradicionalna tehnika za izradu košare i drugih predmeta za svakodnevno korištenje. Tadeja Bogdan nam je ispričala kako se je s učenicima okušala u izradi košara. Više…

Mediji su svuda oko nas i kao takvi imaju veliki utjecaj na svakog pojedinca na njegov život. Nastavnice Sanja Pavlović Šijanović i Kristina Kristek odlučile su podići svoje kompetencije i razinu svoga znanja o medijskoj pismenosti sudjelovanjem na radionici „Djeca upoznaju medije“ u Glasu Slavonije u Osijeku, u sklopu događanja Dani medijske pismenosti koji se održavaju u organizaciji Agencije za elektroničke medije i Ureda UNICEF-a za Hrvatsku i pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i Ministarstva znanosti i obrazovanja. Kako su provele dan u redakciji sa učenicima 3c razreda, pročitajte ovdje. Više…

I. osnovna škola Čakovec i voditeljica projekta Ivana Ružić po prvi put se iskušala u kratkoročnoj razmjeni učenika u projektu Erasmu+ Smarter… Greener… Safer… koja je održana u slikovitom gradu Zamoscu u Poljskoj. Više…

Posjet Finskoj je također dio tog projekta u kojem međunarodni timovi razvijaju suradnju i primjere dobre prakse u primjeni i uvođenju inovacija u nastavi, razvijajući ekološku svijest i poduzetnički duh učenika, učitelja i lokalne zajednice.Više… 

Maja Miklavž Sintič u svom članku je prikazala upotrebu kamišibaj kazališta kao didaktičnog pomagala za poučavanje narodnog pjevanja i tekstova narodnih pjesama. Primjena kamišibajana utječe na brže pamćenje teksta te na bolju interpretaciju pripovijedanja i pjevanja. Više…

Učenici s disleksijom trebaju učiteljevu potporu, razumijevanje i pohvalu. Maja Kužnik prilagođava poučavanje engleskog jezika te na taj način stvara dobar odnos između učenika i učitelja. Od ključnog značenja je da uzmemo u obzir njihove prilagodbe te prilagođeno ocjenjujemo pismene ispite jer ih time motiviramo. Više…

Bajke su neizostavan dio odrastanja svakog dijete. Lucija Ademoski govori o značenju sudjelovanja bajki u životu djeteta. Prikazan je njihov nastanak i razvoj, a posebno je istaknuta uloga narodnih priča i klasičnih bajki jer one svojom simbolikom djeci nude neprocjenjivo iskustvo doživljavanja svijeta u razdoblju odrastanja. Više…

Lucija Ademoski govori o čimbenicima koji utječu na djetetovu motiviranost za čitanje, o poticanju na čitanje, kako kod kuće tako i u školi te o strategijama čijim se primjenama tijekom duljeg razdoblja pridonosi većoj zainteresiranosti djece za čitanje. Više…

U svojem putopisu Boris Jeđud je opisao lijepu i toplu zemlju Španjolsku te aktivnosti koje su provedene u sklopu Erasmus+ projekta. Više…

Gordana Lohajner

Dostupnost i korištenost suvremenih medija

u osnovnoškolskoj populaciji te njihova uporaba u procesu učenja te slobodnog vremena – prikaz istraživanja

Zdenka Brebrić i Nataša Ljubić Klemše
Tim za kvalitetu I. osnovne škole Bjelovar

Boje  li se  Gutenbergovci elektorničke ere?

Svjedoci smo pozornosti u prosvjetnoj, ali i u javnosti uopće, koja se poklanja ulozi suvremenih tehnologija kako u obrazovnoj, ali i u bilo kojoj drugoj osobnoj i društvenoj stvarnosti. Mišljenja se kreću od predimenzioniranja uloge suvremenih medija koja će posve zamijeniti poučavatelja do onih koji ukazuju na nužnost zadržavanja personaliziranog poučavanja u kojem je primarni izvor znanja poučavatelj. 

Naravno, zdrav razum se uvijek priklanja sredini jer je proces poučavanja i učenja vrlo složen. Nicholac Carr iznosi zanimljivu tezu da su uvođenjem nekoliko važnih povijesnih medija mijenjala kompletna povijest, struktura mišljenja, ljudski mozak te samim tim i ljudsko ponašanje. Oralnu kulturu je zamijenila pisana nakon izuma tiskarskog stroja, a pisanu je zamijenila elektronička. Te epohe nose ključne promjene i u sferi odgoja i obrazovanja. U oralnoj kulturi bitni čimbenik bilo je zapamćivanje, prenošenje znanja usmenim putem te pisana kultura koja daje temelje demokratizaciji obrazovanja u kojoj ona biva dostupna široj populaciji. 

No, prava demokratizacija dostupnosti zbiva se u digitalnoj kulturi. Svjedoci smo koja se eksplozija dostupnosti informacija dogodila pojavom televizijskih mreža pa onda izumom www-a, a poglavito pojavom dvojice mladih genijalaca Sergej Brin-a i Larry Page-a i njihovog svemoćnog Googla-a. S tim u vezi slijede i vrijednosno-etičke promjene koje se, napominjem, u najboljem obliku, mogu izraziti kroz nekoliko aksioma još jednog digitalne ikone, Steve-a Jobs-a:

„Cijeli život slijedi svoj san i radi ono što voliš. Privlači ljude koji slično razmišljaju i dijele vašu viziju, strast je pogonsko gorivo, a vizija je odredište. Nema inovacija bez kreativnosti.“

No, vrijednosno-etičke promjene, nažalost, idu i u „negativnom“ smjeru kroz smanjenje socijalnih interakcija, slabljenje razumijevanja složenosti socijalnog konteksta koji se najbolje može iščitavati u stvarnosti: prostor i vrijeme u tri dimenzije, a ne samo u vremenu i jednodimenzionalnosti digitalnog svijeta.

No, možda je zadnja brana Gutenbergove generacije već porušena i možda je novi čovjek jednostavno rođen i povratka nema i možda je strah neosnovan za nove generacije, a samo se relikti prošlosti  gutenbergovskog uma starije generacije jednostavno boje kao što su se predstavnici oralne kulture bojali njih.

Kakva je situacija među učeničkom populacijom što se tiče dostupnosti i korištenju novih medija, imaju li ulogu u obrazovnom procesu i koliku te koja opća mjesta tih sadržaja navode kao generacijski važne mogu se vidjeti u rezultatima istraživanja provedenog u I. osnovnoj školi Bjelovar na uzorku učenika 4. i 7. razreda.

Dinamika korištenja, omiljeni sadržaji, zabava ili učenje?

Cilj je istraživanja bio ispitati dinamiku i svrhu korištenja, dostupnost  medija (TV programa i društvenih mreža), frekvenciju omiljenih  sadržaja te postojanje razlike u navedenim parametrima s obzirom na uzrast učenika 4. i 7. razreda. Ukupno je ispitano 98 učenika 4. razreda i  80 učenika 7. razreda. 

Zabava i društvene mreže zvuče poznato?

Najveći broj učenika, njih gotovo 40% provede jedan do dva sata gledajući TV program. Svaki peti učenik TV program gleda manje od jednog sata dnevno, a svaki treći učenik gledajući TV program provede više od dva sata.

Najgledanije emisije, tijekom provođenja ispitivanja – siječanj i veljača 2015. godine bile su „Tvoje lice zvuči poznato“, „Kud puko da puklo“, „Pet na pet“ i „Lud, zbunjen, normalan“.

Manje od jednog sata računalo dnevno koristi svaki treći učenik, približno toliko učenika koristi računalo između jednog i dva sata, što znači da tri od četiri učenika dnevno provedu za računalom do dva sata. Više od dva sata dnevno provede 23,46% učenika. Svaki deseti učenik nema računalo ili nikada ne provodi vrijeme za računalom. Posljednji podatak navodi na zaključak da prosječno u razredu barem dva učenika nemaju računalo.

Najviše učenika, njih gotovo polovica, računalo koristi za zabavu (igranje igrica, slušanje glazbe…). Nešto manje ih računalo koristi za ispunjavanje školskih obaveza. Samo 6% ispitanika koristi računalo za nešto drugo.

Dvije trećine ispitanih učenika su članovi društvenih mreža: Facebook, Viber, Skype, Google, Twitter i eTwinning. S obzirom da je poznat broj učenika 4. razreda koji su korisnici eTwinninga, odnosno TwinSpace-a, ostaje pitanje sigurnosti upotrebe ostalih društvenih mreža i pitanje edukacije za njihovi upotrebu i pristupa općenito. Naime, pristup i upotreba određenih društvenih mreža nije dozvoljena učenicima koji su mlađi od 13 godina (Facebook). Kako bi postali korisnici Google Play usluge učenici moraju biti stariji od 13 i mlađi od 18 te imati dozvolu roditelja. Naime, svaka društvena mreža, odnosno korisnička aplikacija ima svoja pravila koja je potrebno i nužno pročitati i proučiti te se istih pridržavati.

Pametni telefon koriste gotovo tri od četiri učenika. Ne koristi ih uopće 18,55% (gotovo svaki peti učenik), dok svaki deseti učenik ne koristi pametni telefon ili koristi tablet.

Navedeni podaci ukazuju na veliku prisutnost tehnologije u životima desetogodišnjaka, učenika 4. razreda. Govoriti o pozitivnom utjecaju ili pak negativnom na ličnost, osobnost, učenje ili

druženje učenika nemoguće je bez detaljnijih istraživanja i boljeg poznavanja informacijske tehnologije i njezinih implikacija na obrazovanje.

„Smartfon je moja treća ruka“ (učenica, 7. razred)

TV program vrlo je atraktivan i učenicima 7. razreda. Gotovo polovica njih provede od jednog do dva sata gledajući ga. Više od dva sata dnevno TV program gleda skoro četvrtina učenika. Manje od jednog sata dnevno TV program gleda skoro svaki peti učenik, a povremeno ga gleda svaki osmi učenik.

Tijekom provođenja ispitivanja – siječanj i veljača 2015. godine učenici 7. razreda najviše su gledali emisije „Tvoje lice zvuči poznato“ i „Pet na pet“. Gledanošću slijedi serija „Kud puklo da puklo“, „Lud, zbunjen, normalan“ te „2 i pol muškarca“ i „Teorija velikog praska“.

Učenici tijekom dana računalo najviše koriste manje od jednog sata, svaki treći učenik. Nešto manje njih računalo koristi više od jednog sata i manje od dva sata. Više od dva sata dnevno za računalom provede gotovo četvrtina učenika. U prosjeku samo jedan učenik u odjeljenju nema računalo i/ili ga nikada ne koristi. 

Pri tome je računalo najviše korišteno za zabavu (igranje igrica, slušanje glazbe…), točnije dva od tri učenika računalo percipiraju kao uređaj za zabavu. Ostalima, u jednakom omjeru, računalo služi za ispunjavanje školskih obaveza, odnosno za nešto drugo. 

Društvene mreže vrlo su omiljene kod učenika sedmih razreda. Devet od deset učenika su aktivni korisnici društvenih mreža, najviše Facebook-a. eTwinning kao međunarodna društvena mreža osnovnih škola nije korištena kod učenika 7. razreda. Stoga je za zaključiti kako su sve društvene mreže koje koriste učenici 7. razreda neobrazovne, točnije njihova upotreba nema obrazovnu utemeljenost. Navedeni je podatak vrlo važan iz razloga sigurne upotrebe interneta, ali i edukacije učenika i njihovih roditelja za sigurni Internet. No, ovo pitanje otvara i Pandorinu kutiju. Naime, u Hrvatskoj ne postoji sustavna edukacija učitelja za sigurniji internet. Škole velikom većinom još uvijek nisu donijele smjernice za sigurniji Internet. Sigurnosne politike škola uglavnom ne postoje jer mjerodavni ne znaju kako ih uvesti i/ili neće se prihvatiti velikog i za učenike i mlade naraštaje odgovornog posla utvrđivanja sigurnosnih politika u domeni upotrebe tehnologija, obrazovnih tehnologija i interneta.

Tzv. pametni telefon ima većina ispitanih učenika 7. razreda, njih 87.50%, što znači da svaki osmi učenik nema pametni telefon. 

Analiza podataka ukazuje na veliku prisutnost tehnologije i društvenih medija u životima učenika sedmih razreda. Brojčani bi podaci ukazuju na nedostatak sustavne edukacije učenika, time i njihovih roditelja, u upotrebi tehnologija. Podatak da samo svaki šesti učenik računalo koristi za ispunjavanje školskih obaveza može ukazivati na izostanak upotrebe novih obrazovnih tehnologija u podučavanju od strane učitelja, ali i nedovoljnu edukaciju učenika za upotrebu novih tehnologija u obrazovne svrhe.

Društvene mreže su „IN“, čak i one koje se ne bi smjele koristiti

Kako bilo, kod učenika 7. razreda, generacije prvih korisnika društvenih mreža, pametnih tehnologija, širokopojasnog interneta uočava se manjak edukacije za upotrebu istih, nedostatak svijesti i znanja o mogućnostima novih obrazovnih tehnologija te izostanak sustavne edukacije učitelja o dobrobitima i pozitivnim ishodima učenja uz upotrebu novih obrazovnih tehnologija.

Dobra vijest: Facebook ih ne povezuje

Uspoređujući rezultate istraživanja učenika 4. i 7. razreda moguće je pronaći određene sličnosti. Učenici 4. i 7. razreda podjednako tijekom dana provode vrijeme gledajući TV program, ali pri tome i u potpunosti ne favoriziraju iste TV emisije, premda neke od njih podjednako gledaju. Računalo u prosjeku koriste u podjednakim omjerima, premda učenici 7. razreda računalo koriste manje od učenika 4. razreda, što je razumljivo, ako pametne telefone percipiraju kao zasebnu kategoriju. Uočljivo je i za istaknuti podatak o svrsi upotrebe računala. Učenici 7. razreda tri puta manje koriste računalo za ispunjavanje školskih obaveza. Znajući koliki su napori učiteljice mr. Nataše Ljubić  Klemše u upotrebi eTwinninga i nastojanju da se računala, tableti, pametni telefoni i cjelokupna obrazovna tehnologija koriste u svrhu učenja i ovo je akcijsko istraživanje velik doprinos uvođenju eTwinninga u nastavu i njegovoj implementaciji u nastavni kurikul.

Moć medija i nepostojanje medijske i informacijske pismenosti

Posljedice ovog sociološkog fenomena više se ne mogu pripisati zemljama koje su u krizi, zemljama koje su prošle teško razdoblje prepoznavanja nacionalnog i kulturnog identiteta, zemljama koje iz BDP-a za obrazovanje izdvajaju minoran dio. Navedeni su podaci posljedica nepostojanja nacionalnih smjernica upotrebe društvenih medija kod učenika mlađih od 18 godina. Isti su posljedica nemara države za budućnost mladih naraštaja koji odrastaju u okruženju sloboda u kojima izostaje odgovornost. Isto je posljedica i sustavnog zatomljavanja znanja i prakse određenog broja obrazovnih stručnjaka koji godinama ukazuju na navedeni problem. Dublja analiza problema ukazuje na činjenicu da za realizaciju navedenih programa i kurikuluma o sigurnom korištenju interneta i obrazovnih tehnologija ne zahtijeva velike materijalne troškove. Istina je porazna, za to su potrebni visoko obrazovani kadrovi u nastavi koji znaju kako ispravno i sigurno koristiti Internet, suvremene obrazovne tehnologije te kako i učenike i njihove roditelje istovremeno obrazovati u ovom području.

Zaključak

Budući da ovo istraživanje ima akcijski karakter iz njega proizlaze nužne pedagoške implikacije za usmjeravanje odgojno-obrazovnih postupaka te prilagođavanje unutarnjeg kurikuluma ovim pokazateljima, ali postoji i niz implikacija za sustavnu prevenciju neprimjerenog korištenja nekih elemenata digitalne kulture. 

Prvenstveno se ovo odnosi na edukaciju učitelja u području upotrebe novih obrazovnih tehnologija i njihovu primjenu i upotrebu u nastavi. 

Snimanje obrazovnih filmova

Antonija Horvatek

U današnje vrijeme možemo naći mnoštvo (amaterskih) obrazovnih filmova na internetu. Budući da sam ih i sama snimila dosta, u ovom ću članku opisati kako se sve mogu koristiti ovakvi filmovi, kojim detaljima pridajem pažnju kod snimanja i koje sam sve načine snimanja isprobala. Možda će nekome, tko i sam planira snimati, dobro doći ta podjela iskustva. Dosad sam snimila osamdesetak filmova, snimanjem se bavim otprilike godinu dana, a dosadašnja gledanost filmova je preko 94 000 puta. Zadnja brojka nesumnjivo govori i o potrebi za postojanjem takvih filmova.

Namjena filmova

Budući da sam učiteljica matematike, u filmovima objašnjavam upravo gradivo matematike osnovne škole. Filmovi se mogu koristiti u razne svrhe:

• Za samostalno učenje kod kuće, a pogotovo kad učenik izostane s nastave (jedan ili više sati) te ne uspije samostalno ili uz nečiju pomoć savladati gradivo. Ako nakon povratka u školu nema ni dopunsku nastavu, problem je još veći. Međutim, ako ima internet i ako ima želju savladati to gradivo, pomoć je tu, i to ne tek nakon povratka u školu, već cijelo vrijeme dok je još kod kuće!

• Za prisjećanje postupaka koji se zaborave.

Neki učenici uvijek iznova zaboravljaju neke osnovne postupke, npr. postupak pismenog dijeljenja jednoznamenkastim brojem, postupak racionalizacije nazivnika itd. Sad o tome imaju filmove na internetu pa kad zaborave, lako se mogu prisjetiti.

• Kao nadogradnja onoga što radimo u nastavi.

Prve sam filmove snimila potaknuta problemom nedostatka vremena u nastavi zbog čega ponekad na satu ne idemo u detalje do kojih bi zbog prirode samog gradiva bilo dobro doći, a moguće je i da će neki gimnazijski profesori podrazumijevati da se i to obradilo, iako nije u programu. Kako bih smanjila (svoje) nezadovoljstvo tim problemom, odlučila sam neke dijelove gradiva objasniti kroz filmove te učenicima ponuditi da pomoću tih filmova samostalno prošire svoje znanje kod kuće. Naravno, učitelj se nema pravo osloniti na to da će svi učenici to i učiniti (nemaju svi internet i nisu ga obvezni imati). Dakle, takvo učenje kroz filmove ne može se smatrati obvezom učenika, ali može se, kroz nagradne zadatke, na satu nagraditi učenike koji su takvu neobveznu zadaću ipak izvršili te ih najavom tih zadataka potaknuti na takvo samostalno učenje.

• Korištenje filmova na satovima zamjene.

Neki obrazovni filmovi mogu se koristiti i na samom satu pomoću projektora, a pogotovo u slučaju kad je na satu na zamjeni učitelj-nestručnjak. Učitelj koji je odsutan može isplanirati da kolega koji ga mijenja na početku sata pokaže film kroz kojeg će se objasniti gradivo te da nakon toga učenici pred ploču idu rješavati zadatke. Jednom sam prilikom i sama na svom satu na taj način koristila film, a razlog je bila jaka upala grla zbog koje mi je bio problem puno pričati. Film je taj dio odradio umjesto mene. Naravno, takva izvedba sata neće uvijek biti moguća, ona ovisi o samom gradivu i o postojanju/nepostojanju odgovarajućeg filma.

• Za prikupljanje ideja kako obraditi/pojasniti gradivo.

Filmove mogu koristiti i studenti – budući učitelji koji odavde mogu crpiti ideje kako pojasniti gradivo, ali i uočiti detalje koji se u filmu ističu zbog čestih pogrešaka učenika na njima (a koje, budući da nemaju iskustva u nastavi, dosad nisu imali prilike uočiti). Mogu ih koristiti i drugi učitelji; korisno je kad međusobno dijelimo ideje. Također ih mogu koristiti i roditelji koji zajedno sa svojom djecom pokušavaju savladati neko gradivo.

Sadržaj i duljina filma

Većina mojih filmova sastoji se od dva dijela. U prvom dijelu objašnjavam gradivo (teoriju) i/ili kroz primjere pokazujem određeni postupak ističući mjesta na kojima učenici često griješe. Nerijetko pokažem i više načina rješavanja istog zadatka. Nakon toga, u drugom dijelu, zadam nekoliko zadataka te predložim gledatelju da zaustavi film, sam (na papiru) riješi zadatke i nakon toga ponovno pokrene film, usporedi svoja rješenja s onima koja će biti prikazana u filmu. Mišljenja sam da je taj drugi dio jako bitan jer učenici često nakon gledanja kako drugi rješavaju primjer imaju osjećaj da sve razumiju, no kad krenu samostalno rješavati zadatke, pokaže se da to nije tako. Stoga je dobro da sami uoče ako nešto nisu dobro savladali te da po potrebi film ili neke dijelove pogledaju iznova.

Ako se želi snimiti film kojeg će što veći broj učenika rado pogledati, preporučljivo je, uz postizanje jasnoće objašnjavanja, pokušati postići i što manju minutažu filma. Zbog nedostatka strpljivosti kod većine današnjih učenika te zbog problema s koncentracijom, ako je moguće, bolje je snimiti serijal od nekoliko kratkih filmova te u svakom pojasniti dio, nego snimiti jedan dugačak film. U opisu svakog pojedinog filma treba jasno napisati koji se detalji tu pojašnjavaju kako bi gledatelj na osnovu opisa zaključio koji mu film treba te sukladno tome, taj film i pogledao. Naravno, ako zbog prirode gradiva nije preporučljivo rascjepkati film, snimit će se u komadu – ne treba pod svaku cijenu cjepkati.

U sljedećem broju Pogleda čitajte kako snimati objavljivati takve filmove.

Sve moje filmove možete naći ovdje (ugrađene na moje mrežne stranice).