u odgojno-obrazovnim ustanovama
Marinela Boras
Sažetak
Medij je svako sredstvo posredstvom kojega se prenose poruke. Suvremena društva ubrzano se mijenjaju, posebice novi mediji. Oni su neizbježni u 21. stoljeću, ali bi trebalo biti više odgojnih, a manje manipulativnih sadržaja. Učenici novih generacija svakodnevno su suočeni s novim medijima te ih treba poučiti kako se njima služiti. Moglo bi ih se redovito poučavati o medijskoj kulturi u sklopu sata razrednika, nastavnih predmeta te (među)predmetnih tema. Pojava novih medija mijenja način na koji učenici razmišljaju što rezultira potrebom za novim oblicima učenja i poučavanja. Stoga je važno koristiti medije, posebice društvene mreže, kao obrazovne alate s obzirom da su sastavni dio svakodnevnice učenika. Mediji također igraju ključnu ulogu u socijalizaciji mladih. Pregled istraživanja pokazuje da je odgojno-obrazovnim ustanovama u Republici Hrvatskoj potrebna medijska pedagogija i novi školski kurikulum koji sadržava upute i metodičke prijedloge za razvijanje kritičkog mišljenja učenika. Humanizam bi mogao biti odgovor na okolnosti modernog doba, a u samom središtu odgojno-obrazovnih ustanova trebali bi biti odgoj i poučavanje za razumijevanje. Nastavnici bi trebali biti pripremljeni za poučavanje medijske kulture u odgojno-obrazovnim ustanovama, a učenici bi razvijali medijske i globalne kompetencije u skladu s tržištem rada, aktivnim građanstvom i pravim vrijednostima.
Ključne riječi: mediji, poučavanje, kritičko mišljenje.
Uvod
Ako bismo definirali medije, to je svako sredstvo posredstvom kojega se prenose poruke, vijesti, obavijesti i slično (Hrvatska enciklopedija, 2019). Učenici 21. stoljeća svakodnevno su suočeni s novim medijima te ih treba poučiti kako se njima služiti. Svake se veljače povodom Dan sigurnijeg interneta (eng. Safer Internet Day) provode razni događaji i aktivnosti kojima se želi podići svijest o sigurnosnim problemima na internetu i kako ih djeca i mladi mogu riješiti. Međutim, nije dovoljan samo jedan dan u godini, nego učenike treba redovito poučavati o informatičkoj i medijskoj kulturi u sklopu sata razrednika, nastavnih predmeta te predmetnih i međupredmetnih tema. Stoga bi medijska kultura škole mogla postati sastavni dio kurikuluma Republike Hrvatske.
Mediji u odgojno-obrazovnim ustanovama
Prema Tolić (2009), medijska pedagogija ,,za predmet svog poučavanja ima sociopedagogijske, sociokulturalne i sociopolitičke aspekte u suvremenim sredstvima komuniciranja, a osobito se bazira na analizi uloge medija na svijest i ponašanja djece i mladih te njihovog osposobljavanja za kritičku analizu medija”. Središnji pojam i krajnji cilj razvoja medijske pedagogije trebale bi biti medijske kompetencije. Medijska pismenost uži je pojam od medijskog obrazovanja, a medijsko obrazovanje uži je pojam od medijskog odgoja. Autorica navodi da mediji igraju ključnu ulogu u socijalizaciji mladih.
U odgoju tzv. Alfa generacije posebnu ulogu igraju digitalni mediji koji se mogu koristiti u nastavi. Prema Matijeviću i Topolovčanu (2017), učenike tzv. net generacije ne može zadovoljiti model nastave prema kojemu učitelji poučavaju, a učenici sjede, slušaju, gledaju i uče. Govore o multimedijskoj didaktici prema kojoj učenici istražuju, otkrivaju, igraju se, komuniciraju te rješavaju stvarne ili zamišljene probleme. Smatraju da mediji pomažu u procesu učenja i poučavanja, a oslanjanju se na konstruktivističku didaktiku.
Rodek (2011) govori o “konstruktivističkoj paradigmi učenja koja je bitno promijenila neke spoznaje o prirodi procesa učenja i poučavanja”. Autor govori o novoj kulturi učenja koja je potpomognuta razvitkom digitalnih medija. Poseban naglasak stavlja na cjeloživotno obrazovanje, a smatra da je primjena novih medija i novih oblika učenja izazvala značajne promjene u tradicionalnoj kulturi poučavanja, posebice uporaba tzv. web 2.0 digitalnih alata.
Burić (2010) govori da je ,,tržište masovnih medija velikim dijelom okrenuto djeci i mladima”. Sadržaji koji se nude mladima nadilaze nekoć obrazovne i poticajne edukativne programe. Kušić (2010) govori da masovni mediji postaju dominantni u odnosu na ostale agente socijalizacije. Smatra da utječu na formiranje životnih ličnosti i stilova djece i mladih, posebice u adolescenata. Govori da u tom turbulentnom periodu transformacije djeca i mladi traže svoj identitet te pokušavaju oponašati svoje idole gledajući sadržaje i slušajući poruke koje im mediji šalju. Prema tome određuju svoje stavove, obrasce ponašanja i vrijednosne orijentacije. Nove tehnologije su neizbježne u 21. stoljeću, ali bi trebalo biti više odgojnih, a manje manipulativnih sadržaja. Stoga autor smatra da je ,,važno medijsko opismenjivanje djece i mladih u kontekstu cjeloživotnog učenja, ali i educiranje njihovih roditelja i nastavnika u čemu bitnu ulogu ima škola kao odgojno-obrazovna ustanova i suvremena pedagogijska znanost”.
Miliša i Ćurko (2010) govore o odgoju za kritičko mišljenje i medijskoj manipulaciji. Smatraju da mediji često zloupotrebljavaju informacije pa je stoga ne samo učenicima, nego i nastavnicima potrebna medijska pedagogija koja bi bila uvrštena u školski kurikulum. Tako bi nastavnici mogli dodatno poučavati djecu i mlade kritičkom mišljenju i promišljanju o dostupnim informacijama putem medija. Smatraju primjerima dobre prakse debatne klubove i nastavu etike, ali da se kritičko mišljenje može poučavati u sklopu svih nastavnih predmeta i većini izvannastavnih aktivnosti.
Erjavec i Rotar (2000) govore da je davne ,,1964. godine UNESCO potaknuo ideju o odgoju za medije koji bi povećao razumijevanje medija i razvio kritičku svijest o medijima kod mladih pripremajući ih za odgovorno državljanstvo”. Autorice govore da je put ka demokratskom odgoju djece zacrtan u mnogim europskim dokumentima i preporukama koje se zalažu za demokratsko društvo, te štite pravo djece da budu informirana i zaštićena od nekontrolirane medijske produkcije.
Koprivec i Dubčić (2018) govore da pojava novih tehnologija mijenja način na koji djeca i mladi razmišljaju što rezultira potrebom za novim oblicima učenja i poučavanja. Pripadnici novih generacija tzv. digitalni urođenici (eng. Digital Natives) koriste nove tehnologije od rođenja pa je razumljivo da žive, razmišljaju, uče i rade na različit način od prijašnjih generacija. Stoga je važno koristiti medije, posebice društvene mreže, kao obrazovne alate s obzirom da su sastavni dio svakodnevnice učenika.
Bognar (2016) govori o e-učenju koje se ostvaruje uz primjenu elektroničkih uređaja. Autor smatra da bi e-učenje trebalo omogućiti učenicima razvijanje mašte te promišljanje o svijetu u kojem žive. Smatra da se suvremeni sustavi za e-učenje kao što su društvene mreže mogu koristiti za ostvarivanje takvog učenja. Međutim, trebamo se zapitati kao pojedinci i odgojno-obrazovni djelatnici jesu li društvene mreže uistinu društvene i pridonose li zaista socijalizaciji mladih.
Zaključak
Pregled dosadašnjih istraživanja pokazuje da je Republici Hrvatskoj potrebna medijska pedagogija i novi školski kurikulum koji sadržava upute i metodičke prijedloge za razvijanje kritičkog mišljenja djece i mladih u odgojno-obrazovnim ustanovama.
Previšić (2010) govori da je humanizam glavna vrijednosna afirmacija i poštivanje čovjeka kao „mjere svih stvari“. Pažin-Ilakovac (2016) tvrdi da bi humanizam mogao biti odgovor na okolnosti modernog doba stalnih promjena, pristiglog „šoka budućnosti“ (Toffler, 1975), odnosno „šoka današnjice“ (Miliša, 2014). Autorica smatra da bi se današnji odgoj i obrazovanje trebali okretati ka vrijednostima kao što su rad, odgovornost, etičnost, solidarnost itd. Misli da bi u samom središtu odgojno-obrazovnih ustanova trebali biti odgoj i poučavanje za razumijevanje.
Miliša i Tolić (2009) govore da se suvremena društva ubrzano mijenjaju, posebice novi mediji. Smatraju da novi digitalni mediji utječu na medijsku socijalizaciju djece i mladih te navode da su nužne veze između moralnog relativizma, medijske socijalizacije i kulturnog identiteta za razvoj interkulturalne komunikacije. Stoga bi nastavnici trebali biti pripremljeni za poučavanje informatičke i medijske kulture u odgojno-obrazovnim ustanovama, a učenici bi razvijali medijske i globalne kompetencije u skladu s tržištem rada, aktivnim građanstvom i pravim vrijednostima.
Literatura
- Bognar, B. (2016). Teorijska polazišta e-učenja. Croatian Journal of Education, 18 (1), 225-256.
- Burić, J. (2010). Djeca i mladi kao konzumenti masovnih medija. Etika i tržišne manipulacije potrebama mladih. Filozofska istraživanja, 30 (4), 629-634.
- Erjavec, K. i Zgrabljić Rotar, N. (2000). Odgoj za medije u školama u svijetu Hrvatski model medijskog odgoja. Medijska istraživanja, 6 (1), 89-107.
- Hrvatska enciklopedija (2019), Medij. Leksikografski zavod Miroslav Krleža.
- Violić Koprivec, A. i Dubčić, J. (2018). Facebook kao obrazovni alat u nastavi stranih jezika. MediAnali, 12 (15), 69-84.
- Kušić, S. (2010). Utjecaj masovnih medija na (ne)prevenciju ovisnosti. Osmi susret pedagoga Hrvatske – Kriza odgoja i/ili odgoj u vrijeme krize, Osijek, Hrvatska.
- Matijević, M. i Topolovčan, T. (2017). Izazovi i trendovi u multimedijskoj didaktici. Radovi Zavoda za znanstvenoistraživački i umjetnički rad u Bjelovaru, (11), 87-99. https://doi.org/10.21857/mjrl3uxqz9
- Miliša, Z. i Ćurko, B. (2010). Odgoj za kritičko mišljenje i medijska manipulacija. MediAnali, 4 (7), 57-72.
- Miliša, Z. i Tolić, M. (2009). Moralni relativizam i medijska socijalizacija u razvoju interkulturalne komunikacije. MediAnali, 3 (5), 143-162.
- Miliša, Z. (2014). Upozorenje-šok današnjice. Filozofski fakultet Osijek.
- Pažin-Ilakovac, R. (2016). Kurikulumsko partnerstvo u u izgradnji odgojno-socijalne kulture škole (Disertacija). Filozofski fakultet Osijek.
- Previšić, V. (2010), Socijalno i kulturno biće škole: kurikulumske perspektive. Pedagogijska istraživanja, 7 (2), 165-177.
- Rodek, S. (2011). Novi mediji i nova kultura učenja. Napredak, 152 (1), 9-28.
- Toffler, A. (1975), Šok budućnosti. Otokar Keršovani.
- Tolić, M. (2009). Temeljni pojmovi suvremene medijske pedagogije. Život i škola, LV (22), 97-103.
- Violić Koprivec, A. i Dubčić, J. (2018). Facebook kao obrazovni alat u nastavi stranih jezika. MediAnali, 12 (15), 69-84.