Jelena Ivanović
Sažetak
Epilepsija se smatra jednom od najučestalijih poremećaja u grani neurologije koja može imati poznate, ali i nepoznate uzroke. Nastanak napada se opisujemo kao posljedicu prekomjernog prijenosa informacija s jedne živčane stanice na drugu te zbog velike količine električne aktivnosti. Uzroci, ali i liječenje ovise o vrsti napada i dobi.
Za normalno školovanje i uspjeh potrebno je da roditelji detaljno informiraju školu o djetetovu stanju kako bi se znala primijeniti pomoć kod nastanka napada, ali i kod njihova sprečavanja. Najbitniji postupak kod napada je da se učenika nikako ne smije ostaviti samoga te da ga se osigura kako ne bi nastale nove ozljede tijekom trzaja. Ako napad traje iznimno dugo potrebno je pozvati pomoć te obavijestiti roditelje.
Ključne riječi: epilepsija, uzroci, liječenje, škola.
Uvod
Riječ epilepsija potječe od starogrčkog glagola ἐπιλαμβάνειν, što znači zgrabiti ili pogoditi. Epilepsija nije niti jedan sindrom niti neka bolest već se može reći da je skup mnogih sindroma. Prema SZO (Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji) epilepsija se definira kao kronična bolest raznovrsne epidemiologije karakterizirana ponavljanim napadima zbog ekscesivnog izbijanja iz moždanih neurona. (Ljiljana Zergollern & suradnici, 1994.)
Jedno od glavnih i temeljnih prava djeteta jest pravo na zdravlje, stoga je iznimno važno djetetu s epilepsijom omogućiti liječenje, ali i sigurnu okolinu kako bi se ono moglo normalno razvijati i usavršavati.
Epilepsija
Prvi ju je definirao Jackson opisujući da napad nastaje kao posljedica prekomjernog pražnjenja živčane stanice uz koju se pripisuje i niži prag stimulacije te uz nazočnost precipitirajućih faktora. Karakterizirana je epizodama koje mogu biti kratke i neopažene pa sve do dugih i snažnih trzaja povezanih prijenosom informacija s jedne na drugu živčanu stanicu i ako je u prijenosu količina električne aktivnosti nenormalna dolazi do napadaja. Druga obilježja su gubitak svijesti, poremećaji osjeta i kretanja koji uključuju sluh, vid i okus te problemi antonimnih i mentalnih funkcija.
Uzroci
Najprije ovise o životnoj dobi, a zatim o vrsti napadaja. Stanja koja dovode do progresije napada su urođene mane, poremećaji elektrolita te metabolički poremećaji, komplikacije dijabetesa, zatajenje bubrega, hematomi i tumori, trovanje opojnim sredstvima i njihovo liječenje. No postoji i idiopatska epilepsija čiji je uzrok nepoznat i ne može biti otkriven.
Dijagram 1.
Podjela epileptičkih napada prema kliničkoj slici:
1. Parcijalni pojavljuju se kao posljedica patološkog izbijanja iz jedne regije mozga. Dijelimo ih na napade s elementarnom simptomatologijom (motoričke, senzorne, vegetativne), napade sa složenom simptomatologijom (psihomotorne) te parcijalne napade koji se generaliziraju sekundarno. Kod parcijalnih napada prisutno je blago pomućenje svijesti te zahvaćenost jedne strane tijela.
2. Primarno generalizirani javljaju se kao posljedica primarnog patološkog izbijanja iz centrencefalona. Njih dijelimo na generalizirane toničke-kloničke napade (grand mal), apsanse (petit mal – jednostavni i složeni), mioklonizme, infantilne spazme, toničke i atoničke napade.
3. Fragmentalni nazivaju se i lutajućima jer nastaju kao posljedica izbijanja te se sele po različitim regijama mozga zbog nezrelosti puteva.
4. Neklasificirani epileptički napadi su različitih kliničkih slika zbog nedostatka anamneze ili problema u vlastitom procjenjivanju viđenog.
Liječenje
Osnovica liječenja je dobar odnos i suradnja puna povjerenja s liječnikom potom lijekovi. Njima se postiže kontrola štetnih i opasnih napadaja, ali da pri tome ne pridonose negativne učinke na stanje, dok samo povjerenje u liječnika potiče terapiju. Liječniku je potrebno znati vrstu i vrijeme trajanja napadaja, dob i spol bolesnika kako bi znao odrediti pravilan lijek i pravilnu dozu. Uglavnom se koristi mono-terapija, tj. liječenje jednovrsnim lijekom, a zatim se, ako ova terapija ne bude uspješna, prelazi na kombiniranu terapiju. Kirurška metoda koristi se kod uklanjanja hematoma ili tumora. Nakon propisivanja i uzimanja terapije važno je barem jednom godišnje obaviti kontrolu radi osobne procjene i sigurnosti.
Epilepsija u odgojno obrazovnoj ustanovi
Postoji veliki udio epileptične djece koja pohađaju školu normalne razine inteligencije te mogu imat vrlo dobar školski uspjeh. Škola je mjesto gdje se sastavljaju temelji budućeg života djece s napadajima, a tome najviše pridonose učitelji koji djeci s epilepsijom, uz eventualnu pomoć, osiguravaju iste izglede kao i ostaloj djeci.
Kod djece dobro regulirane, kontrolirane epilepsije i uspješne terapije, ne pojavljuju se zaostatci u odnosu na vršnjake. No ipak postoje problemi koji su posljedice nuspojave lijekova, anksioznosti, neuroloških oštećenja, epileptičkih napadaja. Najvažnije sastavnice kod učenika s epilepsijom u razredu su mogućnost sudjelovanja u svim odgojno – obrazovnim aktivnostima, prepoznavanje znakova koji mogu uputiti na promjene u zdravstvenom stanju djeteta, sprečavanje mogućih novonastalih ozljeda te na vrijeme, pravilno i sigurno pružanje prve pomoći.
Kako pružiti pomoć?
Sigurna školska okolina za epileptičnog učenika osigurava se kroz dvije razine. Prva i razina je upoznavanje nastavnika i školstva s dijagnozom kako bi se na vrijeme osigurale daljnje aktivnosti. Ako učenik teško podnosi fizički napor treba mu smanjiti aktivnost i izbjegavati zahtjevne vježbe na nastavi TZK, radi li se o fotosenzitivnoj epilepsiji treba izbjeći koliko je moguće računala. Bilo bi dobro kada bi u školi postojala osoba poput liječnika ili medicinske sestre koja bi trebala proći edukaciju o epilepsiji te nastavnike uputiti u rad s takvim učenikom, ali i u postupke prve pomoći ako dođe do napadaja za vrijeme nastave. Važan zadatak nastavnika ili razrednika jest praćenje učenikova rada, progresije ili pogoršanja oko savladavanja gradiva te su to dužni prijaviti najprije roditeljima a onda i stručnoj službi.
Druga razina je pružanje prve pomoći. Prvo i osnovno je da se učenika ne smije ostaviti samog te da treba ostati smiren i tako djelovati na okolinu. Zatim se ne smiju sputavati mišićne kontrakcije, ništa stavljati u usta, dakle nikako davati vodu, hranu ili lijekove dok učenik nije u potpunosti orijentiran. Treba osloboditi područje vrata kako ga ne bi stezalo i dodatno otežavalo disanje , podložiti mekani materijal pod glavu i spriječiti stvaranje drugih ozljeda. Po završetku napada učenika treba umiriti i umiti kako bi došao sebi te pozvati i obavijestiti njegove roditelje. Hitnu pomoć pozvat ćemo ako napad ne prestaje ni nakon 10min ili ako nastupi više napada za redom u vrlo kratkim intervalima.
Na temelju predrasuda koje se donose u današnje vrijeme, djeca ili osobe s epilepsijom su stigmatizirane, pogotovo od strane male i zdrave djece kojima sve što je nepoznato predstavlja strah. Djeci koja boluju od bilo kakvog oblika epilepsije iznimno je važno da su prihvaćeni od strane vršnjaka i da ih radi toga ne osuđuju 
jer to stvara dodatan pritisak i stres na učenika i može na taj način izazvati učestalije napade.
Slika 1. Postavljanje u bočni položaj (preuzeto s https://belosa.info/epilepsija/ 12.3.2021.)
Zaključak
Uz sav tehnološki, medicinski i dijagnostički napredak, kontrola bolesti, učinkovitost liječenja te rano prepoznavanje epilepsije je iznimno važno za život djeteta, ali i njegove okoline. Čim se pojave i najmanji znaci epilepsije potrebno je obaviti detaljne pretrage kako bi se on održavala kontroliranom i kako ne bi došlo do pogoršanja stanja. Učenicima s epilepsijom koja pohađaju klasičnu školu važno je osigurati sigurnu okolinu te pružanje pomoći kod napadaja ako do njega dođe. To se jedino postiže tako da roditelji informiraju školski sustav o stanju djeteta te da se suradnici educiraju i oni sami educiraju druge učenike kako druga ne bi imali predrasude prema učeniku s epilepsijom jer bi to samo loše utjecalo na njega, ali i na cjelokupan razred.
Literatura
- Vida Demarin i sur., Priručnik iz neurologije, Zagreb, 1998.
- Günter Krämer, Dijagnoza epilepsija, Naklada Slap, 2009.
- Duško Mardešić i sur., Pedijatrija, Školska knjiga, Zagreb, 2003.
- Rainer Winkel, Djeca koju je teško odgajati, Educa, Zagreb, 1994.
- Ljiljanja Zergollern i sur., Pedijatrija 2, Ik Naprijed, Zagreb, 1994.
- https://www.nzjz-split.hr/images/SKOLSKA/protokol_epilepsija.pdf
Pogled kroz prozor 