Empatija u nastavi

lidija_pecko

Lidija Pecko

Sažetak

Empatija je vrlo vrijedna ljudska osobina. Od najranijeg djetinjstva potrebno je razvijati empatiju, te s godinama proširivati njene vrijednosti. Učenici u učionicu dolaze s različitim osobnostima, te je potrebno utjecati na razvoj empatije, ujedno i prosocijalnog ponašanja, metodom pohvale, igranjem uloga, iskustvenim i suradničkim učenjem, ali i dobrim djelima. Takvim načinim rada uspostavljamo kvalitetno razredno ozračje, koje pridonosi razvoju pozitivnih osobina ali i kvalitetne nastave.

Ključne riječi: empatija, prosocijalno ponašanje, učenje empatije, razvoj empatije.

Uvod

Ljudi su izrazito socijalna bića. Od najranijih dana stvaraju socijalne veze. Inicijalne veze od najranijih dana mnogo su utjecajnije i imaju dugoročne učinke na djetetov socijalni razvoj i razvoj ličnosti, čak i na kognitivni razvoj. Svaki učenik je jedinstven pa tako svaki od učenika u jednom razrednom odjelu ima svoje pojedinačne interese, želje, potrebe, mišljenja, očekivanja, vještine i sposobnosti. Stoga je razumljivo da katkada dolazi do situacija u kojima pojedinačne osobine jednog učenika dolaze u konflikt s nečijim drugim pojedinačnim osobinama. Stoga bi se trebalo kod svakog pojedinca kontinuirano razvijati emaptično prosocijalno ponašanje koje bi za krajnji cilj imalo ostvarenje pozitivnog razrednog ozračja. Stvorila bi se atmosfera koja bi bila poticajna za svakog pojedinca i u kojoj bi svatko imao mogućnost izraziti svoje mišljenje i stavove bez zadrške ili straha od omalovažavanja.

Empatija

Pojam empatije prvi je u današnjem značenju upotrijebio američki psiholog E. B. Titchener dvadesetih godina dvadesetog stoljeća (grč. en = u, pathos = osjećaj, uživljavanje; empatheia = „osjećanje iznutra“), a predstavlja uživljavanja u određene osjećaje u doslovnom prijevodu. Ovaj termin su prvi upotrijebili teoretičari estetike kada su željeli označiti sposobnost percipiranja subjektivnog iskustva neke druge osobe. Uz pojam empatije veže se prosocijalno ponašanje, ono je vid moralnog postupanja koji uključuje društveno poželjna ponašanja poput dijeljenja s drugima, pomaganja, suradnje. Suvremeni istraživači govore o altruizmu, sinonimu za prosocijalno ponašanje.

Psihologijska istraživanja se dugo bave proučavanjem motiva ljudskog ponašanja, kako onog socijalno nepoželjnog, tako i socijalno poželjnog. Altruizam je jedan od oblika prosocijalnog ponašanja odnosno dobrovoljnog, namjernog ponašanja čiji je rezultat korist za drugu osobu (Lay & Hoppmann, 2015). Sam termin “altruizam” skovao je francuski filozof Auguste Comte i potječe od latinske riječi “alteri” (drugi) te se definira kao nesebično ponašanje koje rezultira s koristi za drugu osobu, bez koristi i uz određeni rizik za osobu koja pomaže. Altruistična djela obično izazivaju divljenje okoline. Primjeri altruizma su spašavanje nečijeg života od požara, poplave, utapanja ili naleta automobila, zatim doniranje organa, volontiranje u teškim okolnostima, doniranje za osobu značajne količine novca i slično.

Postoje dvije vrste empatije; emocionalna i kognitivna. Emocionalna empatija je sposobnost koja nam omogućuje da osjećamo istu emociju kao i osoba s kojom razgovaramo, da osjećamo stres ili tugu zbog negativne emocije druge osobe te da suosjećamo s njom zbog čega joj želimo pomoći u teškim situacijama. Pomaže nam uspostaviti emocionalnu povezanost s drugima. Kognitivna empatija se odnosi na razumijevanje tuđih emocija i razmišljanja. Omogućuje nam bolju komunikaciju upravo zato što možemo bolje iznijeti vlastite misli pretpostavljajući kako će osoba na njih reagirati.

Empatija je sama po sebi vrlo moćna. Pokazalo se da korištenje empatije može pomoći smanjiti potencijalno nasilje i generalno smanjiti razinu napetosti i frustracije. To je često vidljivo u serijama i filmovima, gdje postoje pregovarači koji korištenjem empatije pokušavaju, npr. umiriti napadača i pokušati ga uvjeriti da ne ozljedi nikoga. Također, šire gledano, da je više empatije, bilo bi i manje mržnje, sukoba i ratova. Trenutno je vidljivo koliko u svijetu nedostaje razumijevanja i empatije za drugoga, koliko je podijeljenosti unutar nacija, zemalja, kontinenata i koliko se teško međusobno razumijemo. Atticus Finch rekao je: „Nikad ne možete uistinu razumjeti osobu dok niste pokušali shvatiti stvari iz njene pozicije… sve dok se ne stavite u njenu kožu i hodate okolo u njoj.“ Ako shvatimo kako je to osjećati se kako se druga osoba osjeća, koje strahove ima i do čega joj je stalo, zasigurno ću biti ljubaznija/i i imati više razumijevanja. I ako to druga osoba napravi za mene, sigurno će postojati više mogućnosti i želje da pomognemo jedni drugima i da se bolje slažemo. Stoga je empatija ili razumijevanje tuđih osjećanja, misli i stanja sastavni dio dobrog funkcioniranja društva i zajednice.

Teorija Martina Hoffmana podrazumijeva kako empatično dijete osjeća neugodu promatrajući nevolje drugoga, a može je smanjiti pomažući takvoj osobi. Kada prosocijalno ponašanje izaziva osjećaj ugode ili veselje u drugome, tada će i empatično dijete doživljavati te pozitivne emocije. Razlog tome je mišljenje kako ljudi imaju urođenu sposobnost emocionalnog reagiranja na tuđu nevolju. Ona je u svom primitivnom obliku prisutna već u ranom djetinjstvu. Osim roditelja veliku ulogu u njenom razvoju imaju i dječja iskustva. Tako na primjer, roditelji koji svoju djecu uče prepoznavati vlastite i tuđe emocije potpomažu razvoj empatije. Njega olakšava i primjer kada se djeci ukazuje na to kako se drugi ljudi osjećaju zbog njihova neposluha. Kada roditelji često verbaliziraju svoje vlastite reakcije empatije, djeca na te procese obraćaju više pažnje i tako bolje shvaćaju njihovo djelovanje (Vasta, Haith, Miller, 1998).

Odrasli ljudi odlučuju hoće li nekome pomoći na temelju procjene uzroka njihovih problema. Tako postupaju i djeca. Kad smatraju da je nevolju izazvalo nešto što je izvan nečije kontrole, vjerojatnije je da će suosjećati s tom osobom i da će joj pomoći- međutim kad misle da nečiji problem proizlazi iz lijenosti, pohlepe ili nekog drugog činitelja na koji je moguće utjecati, tada nisu spremna pomoći (Barnett i McMinima, 1988., Eisenberg, 1990. prema Vasta, Haith, Miller, 1998).

Razvoj empatije kod djeteta

U literaturi se najčešće navode četiri etape u razvoju empatije (prema V. Velički, 2011):

  • Prva etapa javlja se tijekom prve godine, a predstavlja urođeni refleks. Odnosi se na to da će dijete zaplakati zajedno s drugim djetetom pa se to tumači kao rano empatično ponašanje.
  • U drugoj godini dijete je u stanju tješiti drugoga.
  • U trećoj etapi koja nastaje između treće i šeste godine, kad dijete ovlada dobro jezikom i simbolima, djeca reagiraju na patnju drugih na složenije načine, tražeći rješenje za probleme zbog kojih je druga osoba tužna i sl.
  • Četvrta etapa u razvoju empatije nastupa između šeste i devete godine kad djeca mogu razumjeti svoje vlastite osjećaje u kontekstu šireg smisla.

Ako smo upoznati s ovim fazama, možemo u skladu s dječjim razvojem poticati razvoj empatije. Mogućnost uživljavanja u osjećaje drugih i pronalaženje smisla jedan je od velikih odgojnih zadataka. Mogli bismo reći da upravo tome treba težiti jer predstavlja “znanje za život”, odnosno, razvoj osobina koje će određivati određenu osobu tijekom cijeloga života. Stoga kvalitetna okolina koja je svjesna važnosti poticanja empatije i prevencije stereotipa od presudne je važnosti za odgoj djeteta.

Možemo li naučiti biti empatični?

Dječja spremnost na dijeljenje s drugima, pomaganje i suradnju pod utjecajem su društvenih i okolinskih činitelja.

Za poticanje altruizma, pohvala je mnogo djelotvornija ako se njome ističe da je dijete velikodušno ili spremno na pomoć, nego ako je usmjerena na postupak. Razvojni psiholozi primjenjuju programe nagrađivanja za povećanje učestalosti prosocijalnog ponašanja u školama. Jedno istraživanje altruističkih postupaka predškolske djece u prirodnim uvjetima utvrdilo je da vršnjaci često reagiraju pozitivno na takve postupke smiješeći se, zahvaljujući ili čineći nešto dobro i lijepo zauzvrat (Vasta, Haith, Miller, 1998). Na dječje ponašanje snažno utječu postupci drugih ljudi. Djeca su spremnija na dijeljenje s drugima ili na pomaganje nakon promatranja modela koji je činio isto. Ali djeca ne oponašaju jednako sve modele. Više imitiraju one koje doživljavaju jačima, kompetentnijima ili važnijima. Isto tako redovito gledanje prosocijalnog televizijskog programa može povećati čestinu altruističkog poželjnog ponašanja na svim dobnim razinama.

Prema provedenim istraživanjima na empatiji je moguće razviti čitanjem fiktivnih romana. Čitanjem razvijamo maštu i zamišljanjem situacija i likova opisanih u knjizi zapravo se ”stavljamo u tuđe cipele”. Osim toga, razmišljanjem o situacijama u kojima se našla nama bliska osoba te emocijama koje su bile uzrokovane tim događajima, a naposljetku i razmišljanjem o tome što mi možemo učiniti za tu osobu, kako bismo joj olakšali razvijamo sposobnost uvida u tuđe emocije i razmišljanja.

Učenici primarnog obrazovanja imaju potrebu uspoređivati se sa ostalima, pri tome stvarajući neki svoj poredak u socijalnoj hijerarhiji u razredu: Tko je najpametniji? Tko zna najbolje računati? Tko je najbolji nogometaš? Tko najlošije igra nogomet? Prilikom stvaranja tih ljestvica djeca koja nisu pri vrhu nastale ljestvice osjećaju se razočarano i odbačeno zbog toga što nisu u svemu najbolja. To jedna od najzdravijih stvari tijekom djetinjstva nakon koje dijete kasnije postaje suosjećajnije prema drugima jer ih zapravo istinski može razumjeti, pošto se i ono u nekom trenutku života tijekom razvoja osjećalo tužno, razočarano, povrijeđeno. Dijete koje je proživjelo žalost može lako suosjećati sa drugom osobom koja je tužna, suprotno od osobe koja nije nikad iskusila takav osjećaj tijekom djetinjstva (Greenspan, 2009). Kod djece starije školske dobi, uočava se nedostatak empatije prema roditeljima te mlađoj braći i sestrama tj. one djece koja ulaze u adolescenciju. Razvojno gledano dijete se u to vrijeme odvaja od svoje obitelji kako bi uspješno izgradilo vlastiti identitet te odnose sa ljudima izvan obitelji. Roditelji trebaju shvatiti da je to normalna razvojna faza te trebaju svom djetetu pružiti pomoć da integrira empatiju u svoj normalni rast i razvoj. Važno je da se ne smije adolescentu dopustiti nedostatak empatije prema bliskim osobama, te mu se treba jasno dati do znanja da se prema njima ne smije odnositi na način koji ih povrjeđuje. Treba mu probati objasniti i približiti kako bi se on sam osjećao da se prema njemu netko njemu blizak odnosi na takav način, manjkom empatije. Bitno je stalno dijete poticati na razmišljanje koje se proteže dalje od njega samog te uključuje osjećaje i interese drugih, ne samo njega samog. Učenju empatije kod djeteta dakako doprinosi roditeljsko izražavanje interesa za djetetove doživljaje i osjećaje (pozitivne i negativne), pažljivo i aktivno slušanje, postavljanje pitanja kojima je cilj razjasniti njihove misli i osjećaje. Dijete podvrgnuto takvom roditeljskom utjecaju sposobnije je na dubljem nivou povezati se sa drugima, ponaša se u skladu sa svojim empatičnim osjećajima, tako da sasluša drugoga.

Empatija se može i ciljano razvijati kroz obrazovanje. Aktivnosti koje razvijaju empatiju mogu uključivati razne metode, poput iskustvenog učenja, vježbanja vještina ili didaktičkog pristupa. Vježbanjem empatije kod učenika se povećava i tolerancija, akademski uspjeh, emocionalna inteligencija, prosocijalno ponašanje te se mogu smanjiti predrasude i nasilje među djecom.

Isto tako, imaginarna igra djetetu pruža priliku da koristi svoju kreativnost za sigurno istraživanje svijeta osjećaja. Pretvarajući se da je plišani medo „zločesti učitelj“, ono počinje shvaćati kako je to kad je prema tebi netko zločest. Pretvarajući tu igračku u šaljivi lik, dijete otkriva kako smijanjem može odagnati osjećaj patnje. Ono može zamisliti kako se osjeća njegov lik iz igre kad je povrijeđen ili kad je veseo i vidi kako su ti osjećaji zasebni od njegovih vlastitih. Ono uči biti empatično (Greenspan, 2009). S vremenom, empatija se produbljuje.

Učenicima primarnog obrazovanja možemo pomoći u učenju empatije tako da postanu svjesni vlastitih emocija. Igre „Razmišljajmo o sutrašnjem danu“ omogućuju im da zamisle realne situacije i kako bi se u njima mogli osjećati. Pitanja kako što su „Kako bi se osjećao da tvoja nogometna ekipa sutra ne pobjedi?“ ili „Hoće li se učiteljica ljutiti na tebe ako budeš i dalje zaboravljao zadaću?“ pomaže učeniku predvidjeti osjećaje s kojima bi se inače nasamo izbjeglo suočiti. Učitelji ili roditelji, mogu poticati empatiju na način da

  1. Suosjećamo sa svojim djetetom. Empatija nastaje ako je netko empatičan prema nama.
  2. Pomognite djetetu kako postati svjestan vlastitih osjećaja i da ih izrazi.
  3. Pomognite djetetu kako uskladiti svoje osjećaje s tuđim tako što mu objašnjavate svoje. Iskazujte ih izrazom lica i tonom glasa.
  4. Zainteresirajte dijete za osjećaje drugih ljudi koristeći njegove vlastite osjećaje kao mjerilo za usporedbu.
  5. 5Neka dijete – u sigurnom okruženju – doživi sve moguće situacije.

Marilyn Price-Mitchell predlaže 6 navika kojima kao nastavnik možete doprinijeti razvoju empatije kod učeika:

  • Izgradite dobre odnose s učenicima. Neka oni znaju da vam je stalo do njih.
  • Izgradite samopouzdanje učenika tako da im budete mentor.
  • Učite ih da budu odgovorni i aktivni građani koji mogu donijeti promjene u svoju zajednicu.
  • Kroz svoj posao budite im uzor i inspirirajte ih da i oni daju sve od sebe.
  • Izlažite učenike različitim mišljenjima i pogledima na svijet.
  • Koristite se metodom društveno korisnog učenja i povežite nastavni sadržaj sa životom zajednice (Price-Mitchell, 2020).

U razrednom odjeljenju trebalo bi obratiti pozornost na razvijanje prosocijalnog ponašanja koje bi u cijelosti doprinijelo učenikovom razvoju empatije, aktivnog slušanja, suradnje, konstruktivnog rješavanja sukoba te samopouzdanja i samopoštovanja. Isto tako, ukoliko u učionici vlada prosocijalno ponašanje, nema sumnje da to neće pozitivno utjecati na razredno ozračje u kojem će se svaki pojedinac osjećati prihvaćenim. Pedagoške radionice iskustvenog i suradničkog učenja, omogućuju cjelovitije upoznavanje učenikove osobnosti. Usmjerene su ka procesu čija je svrha omogućiti svakom sudioniku osjećaj jednakosti i pripadnosti.

Iskustveno učenje odnosi se na kreiranje situacija u kojima dijete doživljava određene sadržaje pomoću metode „vlastite kože“ što se postiže igrom, simulacijom i akcijom (Bognar i sur., 2000). Prva i najvažnija osoba koja ima koristi od iskustvenog učenja je dakako učenik.

Suradničkim učenjem razvijaju se i socijalne kompetencije poput suosjećanja, empatije, komunikativnosti, suradnje i prilagođenosti. S obzirom na to, suradničkim učenjem postiže se jačanje individualne motiviranosti i volje za napretkom, javlja se odgovornost prema drugima, poboljšava se komunikaciji u grupi, razvijaju se prijateljski odnosi prema članovima određene skupine, povećava se grupna učinkovitost i djelotvornost te se postižu bolji i kvalitetniji aspekti rješavanja socioemocionalnih problema članova određene skupine (Hare, 1976; Bašić i sur., 1994; prema Kadum-Bošnjak, 2011).

Pokušavajući pomoći učeniku uvidjeti vlastite osjećaje i ponašanja, često izgovaramo rečenice koje nas ometaju u empatičkom povezivanju, npr.:

  • Davanje savjeta: „Mislim da bi trebao/trebala…““Kako to da nisi…?“
  • Nadigravanje: „To nije ništa, čekaj samo da čuješ što se meni dogodilo.“
  • Poučavanje: „Ovo bi moglo postati vrlo pozitivno iskustvo za tebe kada bi ti samo…“
  • Tješenje: „Nisi ti kriv/kriva, učinio/učinila si najbolje što si mogao/mogla.“
  • Pričanje priča: „To me podsjetilo na vrijeme kada…“
  • Zataškavanje: „Razvedri se. Nemoj se osjećati tako loše.“
  • Sažalijevanje: „Oh, jadan/jadna ti.“
  • Ispitivanje: „Kada je to počelo?“
  • Pravdanje: „Htjela sam te nazvati, ali…“
  • Ispravljanje: „Nije se tako dogodilo.“ (Rosenberg, 2006).

Zaključak

Živimo u užurbanom vremenu digitalizacije koja je nepredvidiva i neprestano napreduje. Često smo otuđeni i osamljeni te zaboravljamo na vlastite vrijednosti. Empatija je jedna od najljepših ljudskih osobina. Ona je temelj svih ponašanja koje povezujemo s “dobrotom” te je izvor suosjećanja, altruizma, požrtvovnosti i milosrđa. Potrebna nam je empatija da bismo ju mogli dati. Kada nas netko zaista čuje, a da pri tome ne osuđuje, ne pokušava preuzeti odgovornost, ne pokušava oblikovati, osjećaj je sjajan. Empatija nikada ne prestaje. To je dimenzija života koja se kontinuirano širi kroz svakodnevna iskustva, te tako postiže i promiče kvalitetu empatije. Potrebno je poticati empatično ponašanje djeteta od najranijih faza života. U školi koristiti metode suradničkog učenja, iskustvenog učenja, poticati prosocijalno ponašanje koje je preduvjet za uspostavljanje ugodne radne klime time i kvalitetne nastave. Nastave u kojoj je svaki pojedinac vrijedan i važan sudionik i subjekt u odgojno obrazovnom procesu.

Literatura

  1. Bognar, L., Uzelac, M. i Bagić, A. (2000). Budimo prijatelji – 33 pedagoške radionice.Zagreb: Mali korak
  2. Fabian. A.P., (2008). Empatija kod djece. Preuzeto s Portal za škole: http://www.skole.hr/podsjecamo?news_id=1836
  3. Greenspan S.I. (2009). Sjajni klinci; Kako pomoći djetetu da razvije 10 kvaliteta potrebnih za zdrav, sretan i uspješan život. Buševec: Ostvarenje d.o.o.
  4. Kadum-Bošnjak, S. (2012). Suradničko učenje. Metodički ogledi, 19 (1), 181-199.
  5. Lay J. C. i Hoppmann C.A. (2015). Altruism and Prosocial Behavior. Preuzeto s https://www.researchgate.net/publication/283583352_Altruism_and_Prosocial_Behavior
  6. Price-Mitchell M. (2020). How To Teach Empathy, Roots of Action. Preuzeto s https://www.rootsofaction.com/how-to-teach-empathy/
  7. Rosenberg M.B. (2006). Nenasilna komunikacija, jezik života. Osijek: Grafika d.o.o.
  8. Vasta, Haith, Miller (1998). Dječja psihologija: moderna znanost. Zagreb: Naklada Slap
  9. Velički. V., (2011). Razvoj empatije kod djece. Preuzeto s Inoptimum sistem d.o.o. za razvoj osobnih i sistemskih potencijala. http://www.inoptimum.com/2011/08/02/razvoj-empatije-kod-djece/

Mediji i učenici

lidija_pecko

Lidija Pecko

Sažetak

Mediji i uznapredovala informacijsko komunikacijska tehnologija znatno utječe na živote učenika a i sve nas. Mediji postaju dio kulture. Nastava 21. stoljeća nezamisliva je bez medija. Mediji postaju sredstva informiranja, obrazovanja i zabave. Današnja djeca najviše su izložena utjecaju medija i njihovi se životi ne mogu promatrati bez prisutnosti medija. Sredstvo su oblikovanja stavova, a djeca su njima izložena od najranijeg doba, te imaju važnu ulogu u odgoju djece. Važno je obratiti pozornost na sadržaje koja djeca gledaju te na taj način spriječiti negativne posljedice koje mediji donose. Stoga je provedeno istraživanje utjecaja medija na učenike četvrtih razreda Osnovne škole. Cilj istraživanja bio je ispitivanje stavova o utjecaju medija na četvrtaše (desetogodišnjake), spoznajama o sigurnosti na internetu, utjecaju medija na dječji razvoj, spoznaje o nasilju u medijima, stereotipima u medijima.

Ključne riječi: medij, internet, sigurnost, cyberbullying.

Uvod

Internet, kao elektronski medij, učenicima i studentima olakšava učenje, dostupne su mnoge besplatne e-knjige, dokumenti se brzo pretražuju i lako se može doći do najnovijih istraživanja, obnavljanja starih poznanstava ili, pak, uspostavljanja novih. Svi ti pozitivni aspekti interneta prihvatljivi su sve dok ne dođe do ovisnosti o internetu. Bitna je uloga roditelja u medijskom odgoju. Roditelj najčešće misli da može sve riješiti kontrolom. Nužno je imati nadzor nad sadržajem kojeg djeca pretražuju na internetu. Neke nasilne emisije koje djeca pogledaju jednom, neće ostaviti trajne posljedice, ali dugoročno i nekontrolirano konzumiranje istih treba izbjegavati. Jedno od takvih je cyber nasilje. Kao novi oblik izražavanja nasilničkog ponašanja koje se svakodnevno širi i umrežava sve više djece i mladih. Problem dezinformacija traži kritičko promišljanje i vrednovanje, odgovorno ponašanje djece u virtualnom okruženju. Koliko su digitalne tehnologije loše ili dobre za mentalno zdravlje učenika, utječu li na dječju igru i razvoj? Znamo li što je digitalni otisak? Sve su to pitanja koja si trebamo postaviti kako bi mogli i dalje razvijati svoje kompetencije.

Korištenje se internetom danas smatra „ulaznicom u potpuni život”, i tko nije „medijski pismen” u opasnosti je da ostane isključen iz života na različitim razinama.

Digitalni mediji

Mediji su najširoj javnosti omogućili upoznavanje različitih oblika novih informacijskih tehnologija. Nova informacijska tehnologija može biti vrlo moćna, može obogaćivati svakodnevni život čovjeka ali i olakšavati određene segmente života. Pomagati u uspostavljanju odnosa sa svijetom. Mediji su važni za organizaciju iskustava i uvjeta učenja. U kurikulumskom modelu možemo ih označiti kao posrednike iskustava ili elemenata podražaja na temelju kojih dolaze određene reakcije. Ostvaruju se na svim strukturnim razinama kurikuluma, a posebice u sadržajima i organizaciji učenja i poučavanja. Prema Hrvatskoj enciklopediji termin medij označava svako sredstvo posredstvom kojega se prenose poruke, vijesti, obavijesti i sl. Prema Bognar i Matijević (2005), riječ „medij“ latinskog je podrijetla (lat. medius) što znači srednji, u sredini, a u pedagogijsku je terminologiju dospio iz engleske literature (engl. medium – sredina, srednji, sredstvo, element, medij).

Najstariji medij je sam čovjek, jer i čovjek koji prenosi informaciju je medij. Razvojem tehnologije kroz povijest, razvijali su se i različiti mediji. Osnovna zadaća je prenijeti informacije širem krugu ljudi. Iz tog razloga nazvani su masovnim medijima.

Masovni mediji su sredstva masovnog priopćivanja, skupni naziv za komunikacijska sredstva, sredstva javnoga priopćivanja i ustanove koje djeluju na velik broj čitatelja, slušatelja i gledatelja. Razvojem interneta prenošenje informacija, postalo je jednostavnije i dostupnije širim masama. Internet kao novi elektronski medij, obilježio je novu eru medija.

U odgojno obrazovnom sustavu danas sve više uključujemo razne medije; časopise, enciklopedije, TV emisije, računala. Osobito brz razvoj računalne tehnike doveo je do mogućnosti povezivanja svih izvora u cjelovit interaktivni sustav u kojemu učenik može u svakom trenutku doći do željene informacije. Zbog svoje karakteristike da se koristi više medija istodobno, takav sustav naziva se multimedijski. Uz primjenu naprednih audiovizualnih sredstava ima mogućnost generiranja virtualnog okruženja. U takvom nastavnom procesu učenik se opredjeljuje za sadržaje prema individualnim afinitetima, koji ga osposobljavaju za samostalno učenje.

Digitalni mediji u nastavi koriste se za olakšavanje učenja. Korištenjem medija učenje se želi ubrzati, racionalizirati, biti produktivnije i zanimljivije. U obrazovanju primjenjuju se od temeljnih podataka, igara za učenje, raznih nastavnih programa za učenje i vježbe, pokusa i simulacija kompleksnih komunikacijskih i kooperacijskih okruženja.

Istraživanje i metodologija

Cilj istraživanja: ispitivanje stavova o utjecaju medija na četvrtaše (desetogodišnjake), spoznajama o sigurnosti na internetu, utjecaju medija na dječji razvoj, spoznaje o nasilju u medijima, stereotipima u medijima.

Sudionici istraživanja; učenici 4.b, 4.c i 4.d razreda OŠ „Dobriša Cesarić”, Požega (siječanj 2021.godine)

Mjerni instrument: anketni upitnik (Forms obrazac)

Rezultati

U anketnom ispitivanju sudjelovalo je 29 dječaka i 23 djevojčice četvrtog razreda OŠ „Dobriša Cesarić”, Požega.

slika 1Medije koriste više puta dnevno (73%), a od navedenih medija (novine, radio, elektronski mediji – internet, televizija) najčešće koriste elektronske medije (62%) za zabavu (75%).

Smatraju kako je najveća prednost korištenja medija učenje (32,6%).

U velikom postotku, čak 87% ispitanika smatra kako mediji mogu utjecati na porast nasilnog ili nekog drugog neprimjerenog ponašanja, isto tako smatraju kako mediji mogu manipulirati stavovima ljudi, širiti lažne vijesti i govor mržnje te utjecati na osjećaje i ponašanja ljudi (92%).

Slika 2Ispitanici najviše koriste internet za igranje igrica (28.8%) ali i za gledanje zabavnih video sadržaja (25%).

Svi ispitanici znaju što su društvene mreže, a od istih najviše koriste viber (55.7%).

77% ispitanika ima pristup računalu/mobitelu/tabletu s internetom u vlastitoj sobi, a 44% ispitanika nadzire roditelj za vrijeme boravka na računalu/mobitelu/tabletu koje ima pristup internetu.

Boravak na računalu/mobitelu/tabletu roditelj zabranjuje i ograničava najčešće radi kako bi spriječio ovisnost djeteta o tehnologiji.

Slika 3.

75% ispitanika komunicira s nekom drugom osobom preko interneta, dok 83% ispitanika ne dijeli privatne sadržaje (fotografije, video, osobne informacije poput kućne adrese, broja telefona) na društvenim mrežama.

90% ispitanika je razgovaralo s roditeljima ili učiteljima o korištenju interneta i komunikaciji preko društvenih mreža, a 58% ispitanika nije čulo za „Cyberbullying”.

S tvrdnjom kako internet uvijek ima pozitivne učinke, ispitanici su bili neodlučni 52%.

S tvrdnjom kako društvene mreže mogu biti mjesto vršnjačkog nasilja 75 % ispitanika se slažu u potpunosti.

S tvrdnjom kako je potrebno učiti u školi o korištenju novih medija i društvenih mreža 65% ispitanika se slaže u potpunosti.

Ispitanici nisu sigurni jesu li dovoljno medijski pismeni.

Zaključak

Kako su rezultati istraživanja pokazali da učenici četvrtih razreda najčešće koriste elektronske medije za zabavu više puta dnevno, internet za igre i gledanje zabavnih video sadržaja, većina ih ima računalo s pristupom internetu u svojoj sobi, većina ih komunicira s drugom osobom preko interneta, možemo zaključiti kako su mediji sastavni dio komunikacije među desetogodišnjacima. Mediji nisu ni štetni ni korisni, a mogu biti i jedno i drugo. Utječu na društvenu socijalizaciju i oblikuju identitet djece. Ispitanici su svjesni utjecaja medija na nasilje, manipulaciju stavovima ljudi, problemom dezinformacija. Iznimno bitnu ulogu u izlaganju djece medijskim utjecajima imaju njihovi roditelji. Djeca uče u obitelji o životu s medijima, pa se pravilan odnos prema medijima mora vježbati. Roditelji trebaju stvoriti preduvjete i poučiti djecu korištenju medija i promatrati što djecu privlači. S druge strane oni su djeci uzor, model, pa je roditeljski odnos prema medijima za djecu neposredna orijentacija. Desetogodišnjaci su svjesni negativnih utjecaja medija na njihov razvoj, ali i činjenice kako društvene mreže mogu biti mjesto vršnjačkog nasilja. Ispitanici se slažu kako je potrebno više učiti o medijima jer nisu sigurni koliko su medijski pismeni.

Mediji pružaju nove mogućnosti, ali se ne smije zanemariti novi komunikativni model koji promoviraju. Zbog toga je nužno razvijanje medijske kompetencije koja će osposobiti za prepoznavanje brojnih mogućnosti koje mediji nude.

Literatura

  1. Bognar L., Matijević M. (2005). Didaktika. Zagreb: Školska knjiga Nadrljanski M., Nadrljanski Đ.,
  2. Bilić M.(2007). Digitalni mediji u obrazovanju
  3. http://infoz.ffzg.hr/INFuture/2007/pdf/7-08%20Nadrljanski%20&%20Nadrljanski%20&%20Bilic,%20Digitalni%20mediji%20u%20obrazovanju.pdf
  4. Područja kurikuluma. http://www.kurikulum.hr/dokumenti-podrucja-kurikuluma/ zadnja posjeta: 10.1.2021.
  5. Sindik, J. (2011). Kako roditelji percipiraju utjecaj medija na predškolsku djecu? Medijska istraživanja, (18) 1, 5-32.

Disciplina u razredu – Metoda 1-2-3

lidija_pecko

Lidija Pecko

Sažetak

Rad s učenicima, najvažniji je posao na svijetu, ali i vrlo težak. U svakom trenutku može krenuti pogrešno. Uzroci školske nediscipline najčešće su biološke osobine učenika, emocionalni problemi, situacije u školi. Vrlo je važna osobina i stav učitelja, kojeg učenici uočavaju. Na početku zajedničkog rada treba definirati pravila ponašanja, zatim dobro organizirati nastavni sat. Čim se problem pojavi treba ga svesti na najmanju moguću mjeru. Metoda 1-2-3 omogućuju učitelju uspostavljanje discipline na jednostavan način.

Uvod

Disciplina je skup pravila i propisa koji osiguravaju funkcioniranje neke ustanove, organizacije, grupe ili pojedinca u skladu s postavljenim ciljevima i zadacima (Spajić-Vrkaš, Kukoč, Bašić, 2001., 109). Disciplina nije tišina, slijepo pokoravanje i bezuvjetna poslušnost, nego uključuje zajedničkim pravilima uređen razgovor, raspravu, propitivanje mišljenja autoriteta, i sl. Disciplina je pretpostavka rada u grupi, ali i samostalnog rada.

Učiteljski stres veliki je problem. Stres povezan s poslom najveći je zdravstveni i sigurnosni problem našeg učiteljskog poziva. Uzrokuje teškoće poput tjeskobe, depresije, srčanih bolesti… Postoji mogućnost, ako naučimo kako se bolje nositi sa stresom, reagirati na što zdraviji i učinkovitiji način ili izravno djelovati. Metoda 1-2-3, profesionalno ponašanje učitelja, te očekivanja učenika pomažu djelotvornom uspostavljanju radne klime.

Metoda 1-2-3

Metoda 1-2-3 je učinkovita metoda blagog i odlučnog discipliniranja djece od vrtićke dobi do 8. razreda Osnovne škole. Sastoji se od ponašanja: prestani i počni.

Drskost, neprestano upadanje u riječ, vikanje, hodanje po razredu, dosađivanje, bacanje olovke, gumice, gađanje drugih učenika, dio je svakodnevnice u razredu. Takvo ponašanje je prestani ponašanje. Počni ponašanje uključuje pozitivne aktivnosti poput čišćenja, rješavanja zadataka, pamćenje podataka, prelaženje s jedne aktivnosti na drugu, dizanjem ruke i ljubaznosti s drugim ljudima.

Prvo ponašanje prestani je svo ono ponašanje što učenici rade, a počni ponašanje je ono ponašanje koje učenici ne rade. Za prestani ponašanje koristimo tehniku 1-2-3 odbrojavanja, a za počni ponašanje koristimo ili odabiremo tehniku pohvale, jednostavnog zahtijeva, posljedice…

tablica1Tablica 1. Phelan T. W., Schonour S.J., (2006) 1-2-3 Uspjeh za odgojitelje i učitelje, str.14.

Često u objašnjavanju nastavnog sadržaja previše pričamo i pokazujemo previše emocija. Time iritiramo i zbunjujemo učenike. Vodimo se izrekom: „izbaci sve iz sebe!“ koja je često dvosmjerna. Ili vičemo kritizirajući ili se veselimo plačući. Autori preporučuju što manje pozornosti posvećivati negativnom, a obilatom pozornošću nagrađivati pozitivno ponašanje. Bez pričanja i bez emocije. Metoda 1-2-3 zahtijeva jasan, kritički, samouvjeren stav učitelja. Naravno, sve u skladu s njegovom osobnošću. često su dobri učitelji zahtjevni, ali u istoj mjeri zrače toplinom i podrškom.

U učionici se često susrećemo s preaktivnim učenicima koji nastoje svoje nezadovoljstvo ili dosadu pokazati ostalima. Tako je u mome razrednu bio učenik koji je u sredini nastavnog sata bacao dio gumice po učionici i učenicima. Nakon mog hladnog pogleda, nastavio je i dalje. Rekla sam mu: Ovo je 1. Podigao je obrvu i nastavio dalje gađati ostale učenike. Nakon pet sekundi, rekla sam mu: Ovo je 2! Učenik se zaustavio i čim je podigao ruku da nastavi dalje s bacanjem, rekla sam mu: Ovo je 3, uzmi 5! Jasnim, strogim govorom, rekla sam mu da se ohladi, pokupi gumice po učionici i smisli način kako će se ispričati učenicima koje je gađao ali i ostalim učenicima koje je ometao.

Time sam pružila dva načina odbrojavanje – upozorenja. Treći – time out može biti gubitak privilegija, mobitela, oduzimanje igračaka, odlazak ranije u krevet….

Kada izgovarate Ovo je 3, uzmi 5! nema više raspravljanja, jednostavno u tišini nastavimo s radom, a učenik u time out-u odrađuje svoj dug. Vrlo je bitno upoznati učenike na početku nastavne godine s ovakvim načinom discipliniranja. Prilikom upoznavana odigrati s učenicima primjerenu situaciju nediscipline – igranje uloga.

Reći učenicima:

U naš razred ćemo uvesti pravila. Pravilo glasi ovako: Kada činite nešto što ne biste smjeli činiti pružit ću vam dvije prilike da se popravite. Ako odbijete suradnju, morat ćete odraditi time-out.

Dakle, kada postanete neposlušni, prvo ću reći:

Ovo je 1. Ako nastavite po starom, reći ću.
Ovo je 2. Ako ni tada ne prestanete, reći ću:
Ovo je 3. uzmi 5!

Na svu sreću vi ćete poslušati već nakon 1 ili 2 pa ćemo onda sve lijepo zaboraviti. Hajdemo vježbati!

Što očekivati kada se započne s metodom 1-2-3?

Učenici će se svrstati u jednu od dvije kategorije

1. izravnih suradnika (većina)

2. izravnih izazivača (nekolicina). Phelan T. W., Schonour S.J., (2006) 1-2-3 uspjeh za odgojitelje i učitelje, str.10.

vrlo je važno upoznati roditelje s programom, te voditi evidenciju odbrojavanja. Dogovorom o odbrojavanju 1-2-3 postiže se disciplina, te učenici odrađuju svoje neprimjereno ponašanje. Nakon nekoliko tjedana doći ćete u situaciju kako brojite samo 1 -2 , bez potrebe za izgovaranjem borja 3.

No, bilo je i situacija kada je učenik podmetnuo nogu drugom učeniku, koji je u padu lupio glavom o stol. Tada treba reći, ovo je broj 3! Posljedice su tada teže; poziv roditeljima, posjet pedagogu… Učitelj treba sam razjasniti težinu nastale situacije u razredu. Poznaje svoje učenike i zna kako reagirati na novonastalu situaciju. Kada je riječ o sukobu među vršnjacima potrebno je odbrojavati i jednom i drugom učeniku, te primjereno postaviti ili zadati time out. Kada je riječ o provali bijesa – pričekati s time out-om dok se učenik ne smiri, tj. dok ispad ne završi.

Učitelji i disciplina

Disciplina u razredu ovisi i o:

  1. o ponašanju učitelja, očekivanjima,
  2. o očekivanjima učenika, i što je najvažnije,
  3. o običajima škole.

1. ponašanje učitelja – za postizanje potrebnog reda važnija su umijeća djelotvornog poučavanja nego nastavnikov odnos prema učeničkom neposluhu. Ako su nastavne aktivnosti dobro isplanirane i pripremljene, ako obrada nastavne jedinice potiče i održava učeničku pozornost, zanimanje i sudjelovanje te ako su aktivnosti izazovne i pružaju realistične izglede za uspjeh, tad će se uspostaviti potreban red.

Osobnost učitelja ima značajnu ulogu u cjelovitom procesu nastave, pa tako i u uspostavi discipline. Učitelj treba preuzeti ulogu vođe i zračiti kvalitetama vođe. Dobar učitelj mora znati pokazati moć, ali ju ne smije zlorabiti.

2. očekivanja učenika – Učenici preispituju svojega učitelja od prve minute, osjećaju govor tijela i nijanse ponašanja. Matematički rečeno, učenici svoga učitelja rastave na proste faktore. Odmah vide želi li biti tu, ima li im što zanimljivo reći i poštuje li ih kao ljude. U svojim učiteljima žele prepoznati prijatelja i stručnjaka.

3. običaji škole – Disciplina je jedan od nosećih stupova dobre nastave. Ako se taj stup stalno lomi, urušava se stup dobre nastave.

Prema Rijavec, ostvariti disciplinu možemo kroz načelo najmanje intervencije s primjerom njegove primjene u razredu (Wolfgang, 1995., prema Rijavec 2003.).

tablica2

Zaključak

Metoda 1-2-3 utječe na povećanje razine samopoštovanja u razredu, i učitelja i učenika. Svaki učitelj želi postići takvu situaciju da se učenik osjeća dobro, bez obzira na okolnosti. Samopoštovanje učenika treba graditi na međusobnom slaganju s drugima, uspješnom obavljanju svog posla, kompetenciji te brigom o karakteru. Učitelji su predani svom zanimanju, i pri tome pridaju veliku važnost svom usavršavanju. Koje je neprestano. Uspješni učitelji su pripremljeni, aktivno uključeni, jasni, dosljedni, vrsni u poučavanju i profesionalnom ponašanju. Dobro isplanirane nastavne aktivnosti koje će poticati i održavati učeničku pozornost, nastavnikovo zanimanje, skoro zanos („uživljenost“) za posao koji obavlja, te osjetljivost učitelja za uzajamno poštovanje i razumijevanje put je k uspostavi pozitivne razredne klime.

Postavimo si pitanje: Kako želimo provoditi vrijeme s učenicima?

Literatura

  1. Coloroso, B. (2007.), Disciplina sa srcem, Ostvarenje, Zagreb
  2. Phelan T.W., Schonour S.J. (2006), 1-2-3 uspjeh za odgojitelje i učitelje, Ostvarenje, Zagreb
  3. Vidović V., Vlahović – Štetić V., Rijavec M., Miljković D., (2003.), Psihologija obrazovanja, Iep Vern, Zagreb
  4. Spajić Vrkaš V., Kukoč M., Bašić S.,Interdisciplinarni rječnik : obrazovanje za ljudska prava i demokraciju, Hrvatsko povjerenstvo za UNESCO, 2001

Sigurnost na internetu u 3.c – 2020.g

Lidija Pecko

Učenici 3.c sa svojom učiteljicom Lidijom Pecko, proveli su nekoliko radionica sigurnosti imagena internetu. Digitalna osobna iskaznica, Digitalni trag, Uguglaj svoje ime i ponosi se time, Log – out društvo je na igralištu, Nije zlato sve što sja, Zeleni monitori, samo su neke od aktivnosti koje su učenici s velikim zanimanjem upoznali. Kako već treću godinu rade na tabletima, ove godine smo posjetili i informatičku učionicu. Upoznali su dijelove računala te program festsite.com i pisanje u Wordu. Odigrali su multimedijsku igru „Sigurnosti na internetu“.

Dan sigurnosti na internetu 11.2.2020. proveli su integrirajući nastavne predmete imagematematiku, hrvatski jezik i prirodu i društvo. Proveli smo radionicu Digitalna osobna iskaznica (ponovili pravila pisanja velikog slova), te odigrali interaktivnu igru iz matematike te riješili kvizove digitalnog udžbenika iz prirode i društva (vremenska crta).

Poveznica na igru.

Cilj radionica:

  • prepoznavati dobre i loše strane interneta (brz pristup informacijama)
  • opisati pojam digitalni ugled kao skup informacija objavljenih o nekome na internetu
  • navesti osobne podatke
  • svijestiti važnost čuvanja osobnih podataka
  • navesti primjere u kojima su pri prijavi osobni podatci učenika zaštićeni (AAI)
  • poštivati tuđe osobne podatke
  • opisati posljedice dugotrajnoga boravka za računalom
  • prepoznati elektronički otpad (monitori, baterije i sl.)
  • zaključiti da je opasno zagađivati prirodu elektroničkim otpadom
  • slijediti upute o zbrinjavanju elektroničkoga otpada

Učenici su pokazali vrsno znanje u pretraživanju, sudjelovanju u radionicama, ali i kako ostavljati trag na internetu.

imageimage