Odnosi grade promjene

klavdija_paldauf

Klavdija Paldauf

Sažetak

Temelj za uspješan odgojni rad su međuljudski odnosi, osobito kod djece s emocionalnim i bihevioralnim problemima ili poremećajima. Pošten i otvoren odnos osnova je, na koji možemo graditi, da dijete postaje svjesno vlastitih emocija, da uči razumjeti vlastite reakcije, uči o sebi i traži različite pristupe za poboljšanje ponašanja, što dovodi do transformacije manje prikladnih i nepopravljenih ponašanja. Polazeći od iskustva rada s tom djecom, važno je, da se dijete nauči i samo sebe realno procijeniti.

Ključne riječi: emocionalni problemi, problemi u ponašanju, odnos, odgovornost, samoprocjena.

Uvod

Odgojno-obrazovna ustanova OŠ Veržej nalazi se u sjeveroistočnom djelu Slovenije i ima tri jedinica: vrtić, školu i odgojni dom. U domu radim kao odgojiteljica već 10 godina. Prihvaćamo djeco i adolescente s emocionalnim i bihevioralnim problemima ili poremećajima u času osnovnog školovanja, to je od 6 do 15 godina. Većina djece smještaju Centri za socijalni rad, nekoliko njih smješta sud.

U šest grupama imamo smještenih ukupno 50 djece. U svakoj grupi su smješteni 4-10 djece za koje odgovara četiri odgojitelja. Za vrijeme u kojem su kod nas, odgojitelji brinemo za njih 24 sata na dan, svaki dan u godini, osim kada ode u školi. To je tijekom tjedna u uglavnom od 7,55 do 13,10 sati. Ako situacija to dopušta, vikendom, praznicima i odmorima odlaze kući, svojim obiteljima. Pa i za to vrijeme za njih smo dostupni telefonski.

Socijalno-pedagoški odnos i naše uloge

Socijalno-pedagoški odnos je dvosmjeran proces između mladeži i odgojitelja, stoga je potrebni dobar kontakt, koji diže energiju, donosi opuštanje i pojača spremnost na suradnji. (Krajnčan i Bajželj, 2008).

Za dobar pedagoški odnos odgojitelj trebao bi biti autentičan i empatičan, pored tega i onaj, koji razumijeva i prihvaća. Za sve ovo potrebne su mu spretnosti aktivnog slušanja, pozitivna stav na sposobnosti mladeži i sposobnost vidjeti stvari u drugačije (ibid.)

Svaki mladić sa svojim odgojiteljem stvara odnos na svoj način, isto i odgojitelj stvara odnos sa svakim mladićem na svoj način. Odgojitelj ima kod toga puno različitih uloga, koje su udružene i nalaze se u “babuški“, a naš zadatak tijekom profesionalnog rada je, da ove uloge mijenjamo kada i kako je potrebno (Ristić, 2015.).

Zbog toga profesionalni radnici, pored naše izvorne uloge odgojitelja, često smo još i učitelji, socijalni radnici, zamjeniki roditelja, prijatelji, savjetnici, animatori, motivatori, organizatori, mentori, terapeuti; često pak i neprijatelji, progonitelji, policajci ili “oni koji teže”. Zasigurno sam zaboravila još neku važnu ulogu …

Rad odgojitelja uključuje sve te različite uloge, koje se mijenjaju brzo, stalno se prilagođavaju pojedincima i situacijama u kojima se svi zajedno nalazimo. Mogli bismo također reći, da smo kao “multipraktik” koji dijete “promiješa”. Često njihovi roditelji očekuju, da će mladić kada nas ostavi biti u novoj ulozi kao odgovorna, neovisna osoba ali to nije tako jednostavno.

Motivacija je veća, kad drug drugog vidimo i uzimamo u obzir, smo drug prema drugome emocionalni, empatični i surađujemo. Tako smo odgojitelji dobar primjer za smjernice, koje s njima vježbamo (Švarc, 2015.).

Povratne informacije pomaže u ispravljanju i promjeni ponašanja, ako predlože ispravljanje nedostatka u različitih aktivnostima, zato trebaju biti verbalizirane (Frlec, 2008).

Pozitivna iskustva i odgovornost

Da dijete uči i nauči preuzeti odgovornost za svoje ponašanje, mora da shvati, da je on također odgovoran za promjene u tom. U našom radu mladeži dajemo priliku prikupljanja pozitivnih iskustava, učenju o vlastitoj vrijednosti, traženju sigurnosti i osmišljavanju osobnih ciljeva s priču kojih odvija se učenje za život. Tijekom tog vremena razvijaju i sposobnosti za realnu vlastitu prosudbu o uspjehu, može se razviti odnos prema vlastitim odlukama i vlastitom uspjehu u postizanju ciljeva. Sve to može biti vrlo učinkovito sredstvo za motiviranje promjena u ponašanju, jer analiza vlastitog ponašanja i emocija mora doći od samog djeteta. Međutim, budući da je prihvaćanje odgovornosti za vlastito ponašanje i uvođenje promjena u djece s emocionalnim problemima i problemima u ponašanju dugotrajan proces, promjene često nastaju dugoročno, u mnogim slučajevima tek nekoliko godina kasnije (Gjerek Kreslin, Paldauf i Tekalec, 2016.).

Naše iskustvo

Da bih postigli to, što sam spomenula prije, svaka grupa organizira svaki tjedan sastanak grupe. Svrha ovog udruženja je, da se grupa i svako dijete za sebe ocjeni. Prije nego što govori o sebi, svako mora razmisliti o svome ponašanju, o svojih dostignućima, o svojih greškama, zašto je do njih došlo i kao ih ispraviti. To je vrijeme, da svako za sebe razmili o svojima odnosima prema odgojiteljima, učiteljima ili vršnjacima. To je i vrijeme, da napravi plan za novo učenje.

U mojoj grupi ima 10 djevojka između 10 i 15 godina. U četvrtak popodne svi sjednemo za stol i nakon toga slijedi razgovor; mi ga zovemo “tjedni sastanak“. Svaka djevojka kaže, što joj se taj tjedan dogodilo, što je bilo dobro, što mora da ispravi ili promjeni i kako će to postići. Druge djevojke se pridružuju, ako je potrebno, isto i odgojitelji.

To je zapis jednog djela “sastanka“. Imena djevojčica izmišljena su zbog zaštite osobnih podataka. Ove tri imaju između 12 i 15 godina.

Odgojiteljica: Tko će početi?
Mija: U srijedu popravila sam ocjenu kod matematike. Za ovo sam se dugo učila ovdje i kod kuće. Konačno mi je uspjelo.
Iva: Bravo, vrlo smo ponosni na tebe. Znamo, da si trebala uložiti puno energije i časa. Čestitam ti. Možda drugi put pitaš i mene, ako ti mogu pomoći, pa možda nećeš ni dobiti slabu ocjenu.
Lana: Nadam se, da sada znaš kako se to radi. Vježba, vježba, vježba i nemoj se sramiti pitati za pomoć. Možeš i mene zamoliti za pomoć.
Odgojiteljica: Slažem se. Razmisli o tome, što sve si trebala uraditi prije nego kad dobiješ negativnu ocjenu. Ti si sposobna i možeš biti uspješna. Treba ti još malo energije i rada. I kako su ti rekle kolegice, zatraži pomoć ako ti treba. Kako se razumiješ s vršnjacima?
Mija: U ponedjeljak sam se posvađala s B. One me je zbunila kod učenja, pa sam vrištala na nju. I ona je vrištala na mene.
Iva: Istina je, ali ja sam samo htjela, da ti pomognem, a ti si me ružno gledala i vrištala. Pa sam i ja vrištala nazad.
Odgojiteljica: Dobro, nemojte podizati glasa. Razmislite, kako ćemo sada to promijeniti. Ako sam dobro slušala, B ti si htjela pomoći A, a ona to nije tako shvatila. Dali sada razumijete što se je dogodilo?
Mija: Da, sada znam. Nije bilo potrebno. Mislim, da sam bila takva jer me je čekala ova matematika. Možda bi trebala poslušati to, što mi je B htjela reći. Vjerojatno bi mi i njezina pomoć dobro došla.
Iva: I ja razumijem, da bi trebala pokazati malo više razumijevanja. Sada vidim, da te je ova matematika okupirala. Ispričavam se, što sam vikala na tebe.
Mija: I ja se ispričavam. Nije nama to trebalo. Sljedeći put nadam se, da ćemo se bolje slušati.
Lana: Konačno ste se dogovorile. Kako se sada osjećate?
Mija: Ovo je mnogo bolje, jer smo se zapravo čuli.
Iva: Ali treba nam još vježbe za međusobno slušanje.
Odgojiteljica: To i radimo svaki dan…

Zaključak

Naša djeca često naviknuti su, da govore samo o slabim stvarima. To im se je događalo prije nego što su došli k nama i na to su naviknuti. Često nisu u stanju vidjeti svoje dobre strane, toga što su postigli, kako su nekome pomogli, kako su nekome bili dobar primjer. Ali to je baš to, što je vrlo važno i kod toga trebaju ohrabrenje.

S pozitivnim iskustvom, čak i malim koracima, dođe se daleko. Samo nam treba jasan cilj, motivacija, ohrabrenje, pomoć i razumijevanje. To je to, što vježbamo iz dana u dan. U svemu tome dobri odnosi su oni koji donose rezultate. Pa i ako je to kao Sizifov rad, malo naprijed i malo nazad, ipak je vrlo važno, da malo po malo postignemo promjene kod mladeži u njihovom mišljenju, ponašanju i preuzimanju odgovornosti za sebe.

Literatura

  1. Frlec, Š. (2008.). Koncept samoučinkovitosti in motivacijsko delo socialnega pedagoga. V M. Krajnčan, D. Zorc Maver, B. Bajželj, (ur). Socialna pedagogika med teorijo in prakso. (str. 55- 70). Ljubljana: Pedagoška fakulteta.
  2. Gjerek Kreslin A., Paldauf K., Tekalec A. (2016.). Formativno spremljanje/preverjanje v vzgojnih ustanovah in vzgojnih domovih. Gradivo za študijske skupine za otroke s posebnimi potrebami za šolsko leto 2016/17.
  3. Krajnčan, M. in Bajželj, B. (2008). Odnos – osnova za socialno pedagoško delo. V M. Krajnčan, D. Zorc Maver, B. Bajželj, (ur). Socialna pedagogika med teorijo in prakso. (str. 55-70). Ljubljana: Pedagoška fakulteta.
  4. Ristić, M. (2015.). Refleksija vloge vzgojiteljice v vzgojno-izobraževalnem zavodu. V A. Kobolt (ur.). Moči, izzivi, vizije vzgojnih zavodov. (str. 135-150). Ljubljana: Pedagoška fakulteta.
  5. Švarc, E. (2015.). Utemeljitev smiselnosti in učinkovitosti našega delovanja. V P. Pal.(ur.). Ptički brez gnezda. Leto XXVII. Številka 49. (str. 25-35). Ljubljana.