Razredni projekt: Kako je bilo nekada

– Sojeničari

Katarina Vinšek

Sažetak

S obzirom na to da se naša škola nalazi u neposrednoj blizini Ljubljanskog barja, smatram da je potrebno posvetiti više vremena upoznavanju učenika s karakteristikama i načinom života sojeničara. Oko 2000. godine p.n.e. Ljubljansko barje naseljavaju sojeničari, koji su živjeli u sojeničarskim naseobinama. Voda koja je okruživala naseobine štitila je stanovnike od zvijeri i predstavljala izvor hrane. Jednostavan i drugačiji način života sojeničara, usko povezanih s prirodom, uvijek privlači učenike i budi u njima želju za istraživanjem. U tu svrhu svake godine u okviru nastave za 5. razred pripremamo razredni projekt koji traje cijelu školsku godinu. Predstavit ću vam neke aktivnosti odnosno radnje koje možete izvesti i sami.

Ključne riječi: sojeničarska naseobina (naselje), način života sojeničara, Ljubljansko barje, prapovijest, društvo.

Uvod

Do sada su na Ljubljanskom barju pronađena 23 ostatka koji se odnose na 23 veće sojeničarske naseobine te brojni predmeti zahvaljujući kojima se polako sastavlja mozaik načina života sojeničara/sošničara: glinena posuda, oruđe od životinjskih kostiju i rogova, bakreni predmeti, čamci izdubljeni u deblima, drveni kotač i osovina dvokolica.

Drveni kotač s osovinom, koji je ležao u močvarnom tlu 5200 godina, danas se smatra najstarijim drvenim kotačem na svijetu.

Tko su bili sojeničari i kako su živjeli?

Sojeničari su živjeli tijekom bakrene dobe, oko 2000 godine p.n.e. Naselili su se na jezeru koje je prekrivalo današnje Ljubljansko barje. Ovo ime (mostiščarji) dobili su jer su živjeli u drvenim nastambama koje su međusobno bile povezane mostovima. U jezersko dno bilo je zabijeno kolje na kojem su postavljene sojenice. Uglavnom su se bavili lovom i ribolovom te primitivnom poljoprivredom. Bili su odjeveni u životinjske kože. Kao prevozno sredstvo koristio se drveni čamac (sažeto MOJE MESTO LJUBLJANA (uni-lj.si)).

Koristili su glinu i izrađivali posuđe te jednostavan nakit. Osim ribara bilo je i pastira, koji su već imali svoja stada, pa možemo reći da su to bili i prvi počeci ispaše i bavljenja stočarstvom.

No, poznavali su također trgovinu i trampu, a ne smijemo zaboraviti da su se bavili i kožarskim zanatom (dabrova koža).

Sojeničari odnosno sošničari su redovito jeli meso i masti, mliječne proizvode, puževe, rakove, školjke i jaja. Prikupljali su također slatki i ljekoviti med. Jeli su rukama (Gale i sur., 2019.).

Slika 1. Sojeničarske naseobine na Ljubljanskom barj
Izvor: Od prvih bivališč do stalnega domovanja (os-toncke-cec.si)

Prezentacija projekta

1. Obrada književnih djela

Zajedno s učenicima čitam knjigu Deček Brin na domačem kolišču (Dječak Brin u svom naselju), autora Sebastijana Pregelja. Knjiga govori o dječaku Brinu, koji živi u jednoj od sojeničarskih naseobina koje su u davna vremena postavljane na jezeru, koje se nalazilo na površini koju danas prekriva Ljubljansko barje. Ima veliku obitelj, koju vodi djed Volk (Vuk). Iako većina djece vjeruje u ono što im ispričaju stariji, Brin je vrlo znatiželjan dječak. Ne vjeruje da se iza visokih planina, koje su prekrivene vječnim snijegom i ledom, nalazi kraj svijeta. Slično je i s njegovim stricem Oblakom. Čovjek kojeg u naselju smatraju osobenjakom, kreira predmete od drveta koje drugi smatraju nepotrebnim i ne razumiju njihovu svrhu, sve do momenta kada dovršava svoj prvi kotač. Tek zahvaljujući Brinovom oduševljenju, drugi stanovnici počinju spoznavati njegovu korisnost. Po ugledu na djeda djeda Volka koji je jednom prilikom pripitomio vuka po kojem je dobio ime, Brin je pripitomio sokola. Kada pored svega još i prevari medvjeda te tako spasi pastira i stado, postaje junak u očima stanovnika naselja (sažeto Sebastijan Pregelj: Deček Brin na domačem kolišču (biblos.si)).

Osim navedenog djela, učenicima predstavljam i sadržaj knjige Dabrovi, autora Janeza Jalna. Pročitam im neke odlomke koji zorno opisuju sojeničarske naseobine i način života sojeničara.

»Voda u jezeru narasla je do kolaca na kojima su bile postavljene kolibe, a počela je opadati tek kada je neke zabrinulo da će prodrijeti kroz pod i otjerati ih iz suhih ležišta u vlažne drvene čamce, istesane od po jednog samog debla, udubljene čamce, koji su se privezani uz naselje ljuljali na mutnoj vodi. Danju su, međutim, tiho klizili uokolo po jezeru te su tijekom obavljanja poslova nekoliko puta morali preploviti ​​udaljenost između naselja i kopna (Jalen, 1982, str. 7).

U učionici gledamo nekoliko videosnimki, koje su javno dostupne na internetu te na taj način lakše dobivamo predstavu o tome kako su živjeli sojeničari.

Posjećujemo školsku i mjesnu knjižnicu, pregledavamo literaturu, tražimo informacije i zapisujemo zanimljivosti koje pronađemo. U učionici potom izrađujemo plakate ili prezentacije o sojeničarima te ih prezentiramo i ocjenjujemo.

2. Izrada jednostavnog nakita

Najčešće nošene dijelove sojeničarske nošnje predstavljali su privjesci i ukrasne bobice od različitih materijala. Za izradu ogrlica koristili su izbušene školjke, kamenčiće, životinjske zube i lijepo oblikovane bobice od drveta i gline, nanizane na uzicu. U iškim naseobinama pronađene su dvije bakrene narukvice i pojasne kopče od životinjskih kostiju, a u sojeničarskoj naseobini na području Notranje Gorice otkriven je dio češlja izrađen od roga. Sojeničarke su izrađivale nakit od gline, kamenčića, kostiju i drugih prirodnih materijala. Za ukrašavanje jedne perlice trebalo im je nekoliko sati. Navečer su se okupljale oko vatre, čavrljale i pravile perlice. Izrađivale su čak i niti na koje su nizale perlice (Gale idr., 2019).

Na satima likovne umjetnosti također se trudimo sami izraditi ​​jednostavne lančiće, narukvice, naušnice i nakit za gležanj (nanožnice) od raznih prirodnih materijala. Učenici uživaju u kreiranju, a potom sa zadovoljstvom nose svoj nakit.

3. Kiparstvo

Sošničari su bili lončari. Lončarstvo je bila jedna od djelatnosti tipičnih za mlađa razdoblja prapovijesti. Posuđe su izrađivali ručno, pri čemu su oblici i ukrasi bili jednostavni. Izrađivali su ga za razne namjene: kuhanje, skladištenje, za držanje napitaka i pohranjivanje posmrtnih ostataka umrlih.

Na nastavi se učenici imaju priliku okušati u kiparstvu. Trudimo se napraviti jednostavno posuđe, zdjele i zdjelice od gline. Na ovaj način pokušavamo se još više približiti razumijevanju načina života sojeničara. Rad s glinom djecu umiruje i nehotice nas povezuje s prirodom.

4. Arhitektura, oblikovanje prostora

Sada kada smo se pobliže upoznali sa sojeničarskim naseobinama i načinom života u njima, vrijeme je da ih i sami izgradimo. U prirodi prikupljamo granje, slamu, pijesak, kamenje i druge prirodne materijale koji se mogu koristiti u radu. Rad se odvija u grupama pa, te je potrebno puno dogovora i suradničkog učenja. Učenicima uvijek prepuštam maksimalnu slobodu kreativnog izražavanja, usmjeravam ih i potičem u radu, pri čemu ponekad nešto predložim. Njihovi proizvodi svake su godine izvrsno urađeni i zaista jedinstveni.

Slike 2 i 3: Izrada sojeničarskih naseobina (osobna arhiva)

Slike 4, 5 i 6: Naše sojeničarske naseobine (osobna arhiva)

Zaključak

Sojeničari su živjeli usko povezani s tada netaknutom prirodom. Ona im je dala utočište, hranu, piće, bila je njihova korisna učiteljica i prijateljica. Čini se da su sojeničari to osjetili i da su je poštovali. Upravo ovako osjećamo se i mi na kraju projekta koji provodimo tijekom cijele školske godine. Svi smo bogatiji za nova znanja i zadovoljni svojim radom. Poštujemo prošlost i povijest te se iz njih učimo.

“Mi nismo stvaratelji povijesti. Povijest stvara nas.” – Martin Luther King, Jr.

Literatura

1. Gale M., Osredkar E., Stražiščar T. (2016). Učna pot po stopinjah koliščarjev. Ljubljana: Srednja poklicna in strokovna šola Bežigrad.
2. Jalen, J. (1982). Bobri. Ljubljana: Mladinska knjiga.
3. Pregelj, S. (2021). Deček Brin na domačem dvorišču. MIŠ Založba.
4. MOJE MESTO LJUBLJANA (uni-lj.si) Dostupno na: http://www.educa.fmf.uni-lj.si/izodel/sola/2003/di/jurkovic/Moje_mesto/Cas.htm [Pristupljeno 15.1.2022.].
5. Sebastijan Pregelj: Deček Brin na domačem kolišču (biblos.si) [Pristupljeno 15.1.2022.].

Videosnimke:
Ljubljansko barje in koliščarji – YouTube
KOLIŠČA – Vasi Sredi Jezera – YouTube
Ljubljansko barje nekoč – YouTube

Odbačena hrana u našoj osnovnoj školi

Katarina Vinšek

Sažetak

U školi se na satu prirode svake godine dotaknemo teme bacanja hrane. To je hrana koju ne pojedemo i bacimo je u smeće. Prema statističkim podacima, u Sloveniji svaki stanovnik godišnje baci 68 kg hrane, što iznosi 139.000 tona otpadne hrane (2018.). Svake godine u svijetu se baci čak 1,5 milijuna tona hrane. Problem odbačene hrane čini mi se gorućim i uvijek aktualnim, zato mu i u školi posvećujem nešto vremena.

Ključne riječi: hrana, otpad, odbačena hrana, prerada otpadne hrane.

Svjetski dan hrane

Na taj način također nekako podižemo svijest o Svjetskom danu hrane, koji se obilježuje 16. listopada. Glavna je svrha Svjetskog dana hrane upozoravanje da u svetu živi velik broj ljudi koji trpi zbog nedostatka hrane. Upravo je to drugi razlog zašto ima smisla razgovarati o odbačenoj hrani.

Ukupna količina otpadne hrane koju smo u Sloveniji prouzročili u 2018. iznosila je gotovo 139.900 tona. Ta količina mogla bi biti znatno manja kad bi naš odnos prema hrani bio drugačiji i kad bismo se pobrinuli da hrana ne završi u otpadu. Prema procjeni među tom otpadnom hranom bilo je 38 % jestivog dijela, a uz osvješćivanje i pravilan odnos prema hrani tu količinu mogli bismo smanjiti ili spriječiti. Nejestivog dijela otpadne hrane, npr. kostiju, koštica, kore (od guljenja), ljuski od jaja, lupina, ljusaka itd., koji većinom nije moguće izbjeći, bilo je 62 %. (Statistički ured Republike Slovenije, https://www.stat.si/StatWeb/news/lndex/8433)

Slika 1. Odbačena hrana u svijetu
Izvor: https://www.radovednih-pet.si/vsebine/rp5-nit-sdz-osn/# (Sažeto 11. 10. 2020.)

Učenici su uvijek puni ideja o tome što bi se sve moglo učiniti kako bi odbačene hrane bio što manje. Njihovi prijedlozi:

• Kada kupujemo hranu, možemo kupiti manje.
• Ne kupujmo lako kvarljivu hrane za zalihe.
• Obratimo pozornost na rok uporabe.
• Skuhajmo samo toliko koliko ćemo pojesti.
• Ono što ne pojedemo za ručak, možemo pojesti kasnije ili za večeru.
• Hranu koja nam je ostala možemo dati domaćim životinjama.
• Otpadnu hranu koja je pogodna za biološki otpad odložimo u komposter.
• Hranu koju ne pojedemo možemo zamrznuti za drugi put.
• Nismo izbirljivi i ne izmišljamo što ćemo jesti, a što ne.

Prerada odbačene hrane

Ove godine u školi nas je uglavnom zanimalo kamo ide hrana koju učenici ne pojedu. Prvo smo odgovor potražili od naše voditeljice prehrane. Rekla nam je da otpadnu hranu odvozi poduzeće koje se time bavi. Kamo odvoze hranu i što se s njom događa nije znala. Pozvala nas je u školsku blagovaonicu gdje smo mogli vidjeti odbačenu hranu nakon školske užine. Hrana je bila odvojena i prikupljena u posudama za otpad. Ono što je ostalo od dobre užine (voće, kruh, pecivo…) uvijek se ponudi i za ručak, kad si to može uzeti svaki učenik. Saznali smo i da je otpada nakon ručka znatno više nego nakon užine. I sama primjećujem da djeca u školi slabo jedu ručak. Najveći problem vidim u tome što si ne uzmu dovoljno vremena. Ručak, naime, pojedu vrlo brzo. I po tom pitanju moglo bi se u školi učiniti još mnogo.

Slika 2. Odvajanje hrane u školskoj blagovaonici

Kako još uvijek nismo znali gdje završava hrana koja ostane u školi, pisali smo poduzeću koje se brine za odvoz otpadne hrane. Odgovorili su nam da se ta vrsta otpada predaje bioplinarama gdje ga pretvaraju u električnu energiju. Ostatke nakon prerade otpada raspu po poljoprivrednim površinama.

Otpadna hrana nije sporna samo s moralnog i društvenog aspekta, nego ima i velik utjecaj na okoliš, jer je treći najveći uzročnik emisija stakleničkih plinova. Emisije stakleničkih plinova uzrokuju zagrijavanje okoliša, a time i klimatske promjene. Ekološke posljedice toplije atmosfere su zagrijavanje voda, topljenje snijega, intenzivnije padaline, dulja sušna razdoblja i drugi ekstremni vremenski događaji koji nepovoljno utječu na životne i gospodarske uvjete u okruženju u kojem živimo. (Stran pa ne bomo metal, 2020, sažeto »Stran pa ne bomo metal!« | Naša super hrana (nasasuperhrana.si)

Vaganje ostataka školske užine

Tu bi naše istraživanje moglo završiti, ali zanimale su nas i mnoge druge stvari. Postavili smo si zadatak da mjesec dana važemo ostatke školske užine u našoj učionici, a nakon toga ćemo taj podatak pomnožiti s razredima u našoj školi i dobiti približnu količinu bačene hrane u mjesec dana. Opravdano možemo pretpostaviti da bi podaci bili znatno veći kad bismo se odlučili za ručak.

Slika 3. Dnevni otpad od školske užine

Prije početka ovog projekta postavili smo hipotezu u kojoj smo predvidjeli koliko će koštati masa odbačene hrane. Predvidjeli smo 15–20 kg.

Redovito smo vagali ostatke užine i podatke marljivo upisivali u pripremljenu tablicu.

Na kraju mjeseca zbrojili smo vrijednosti i dobili sljedeće podatke: U roku od mjesec dana u našem razredu skupilo se 1080 g otpadne hrane. U našoj školi ima 27 razreda, što u prosjeku iznosi 29.160 g – gotovo 30 kg otpadne hrane samo od školske užine.

Ovim kratkim razrednim istraživanjem utvrdili smo da smo pogriješili u predviđanju i da je bačene hrane znatno više. Dobivenim podatkom bili smo iznenađeni i zgroženi.

Međunarodni dan osviještenosti o gubicima hrane i otpadnoj hrani

Dan 29. rujna proglašen je od Generalne skupštine Ujedinjenih naroda i uz potporu Organizacije Ujedinjenih naroda za prehranu i poljoprivredu (FAO) međunarodnim danom osviještenosti o gubicima hrane i otpadnoj hrani. Ove godine obilježili smo ga prvi put.

Hrana se gubi ili odbacuje u svim fazama lanca opskrbe hranom, i to na farmama, u transportu, obradi, preradi i proizvodnji, u trgovinama, restoranima i javnom sektoru.

No pokazalo se da najveći udio otpadne hrane nastaje u našim kućanstvima.

Prema Statističkom uredu Republike Slovenije, u Sloveniji je u 2018. godini proizvedeno ukupno oko 140.000 tona otpadne hrane. Od toga su čak 52 % otpadne hrane proizvela kućanstva, 30 % ugostiteljstvo i usluge, 10 % distribucija i trgovina hranom i 8 % proizvodnja hrane (proizvodnja i prerada). (Hrana ni za v smeti, 2020, sažeto Hrana ni za v smeti! | Naša super hrana (nasasuperhrana.si)

S obzirom na velik udio odbačene hrane u kućanstvima, dobro je da taj problem počnemo osvješćivati već u ranoj dobi. Dobro je da učenici vide koliko se hrane stvarno baci. Moramo biti svjesni da smo mi ti koji možemo nešto promijeniti i time posljedično pomoći našem planetu.

Uza sve već napisano, naravno da se možemo sjetiti i gladnih usta po cijelom svijetu. Djeca su gladna dok su nama trbusi i hladnjaci puni. Svaki osmi stanovnik našeg planeta je gladan, a svaki treći trpi zbog nedostatka hrane. Ako svake godine potaknem na razmišljanje o tome barem trećinu svojih učenika, mislim da je moj cilj postignut.

Zaključak

Na kraju našeg razrednog projekta moji učenici i ja odlučili da ćemo dobro razmisliti prije nego što bacimo hranu u smeće, pa makar to bila samo korica kruha. Pritom ne mogu zanemariti našu poslovicu zbog koje mi je uvijek toplo oko srca: »Ako kruščić padne na tlo, podigni i poljubi ga.«

Literatura

1. https://www.stat.si/StatWeb/news/lndex/8433
2. https://www.nasasuperhrana.si/clanek/stran-pa-ne-bomo-metal/
3. https://www.nasasuperhrana.si/clanek/hrana-ni-za-v-smeti/