Upotreba elektroničkih medija i ADHD

maja_trunkelj

Maja Trunkelj

Uvod

Današnje društvo, socijalne interakcije te način života ljudi doživljava velike promjene. U zadnjem desetljeću je u prvom planu rast upotrebe elektroničkih uređaja, društvenih mreža i internetskih komunikacijskih izvora. Sve mlađa djeca upotrebljavaju pametne elektroničke uređaje i različite internetske komunikacijske kanale. Stručni suradnici u školama opažamo sve više poteškoća na području usmjerenosti te održavanja procesa pažnje i koncentracije. Učenici su općenito slabiji na području osnovnih vještina – čitanja, pisanja, računanja. Pregledom strane literature nalazimo izvore informacija koji povezuju porast poremećaja pažnje i koncentracije s opširnijom upotrebom elektroničkih uređaja.

Sažetak

ADHD je neurofiziološki poremećaj čiji uzrok još nije točno određen. Na pojavu ADHD utječe neurofiziološka struktura mozga, a kao važan čimbenik i okolina. Broj djece s ADHD je zadnjih godina strmo narastao, kao što se i povećava dio vremena kojeg djeca i adolescenti prežive u doticaju s elektroničkim medijima. Računalne igre, crtani filmovi i ostali medijski sadržaji su se s vremenom promijenili; pratimo sve nasilnije i uzbudljivije sadržaje. Pretjerano uzbuđenje uz praćenje takvih sadržaja s vremenom može dovesti do hipersenzibilnosti na uobičajene podražaje. Posljedično, učenici i adolescenti imaju poteškoće pri izvođenju i praćenju uobičajenih školskih i izvanškolskih aktivnosti. Članak predstavlja korelacije te utjecaj elektroničkih medija na pojavu ADHD. Sažete su teorije te otkrića stranih autora koje pokušavam prenijeti u školski prostor.

Ključne riječi: ADHD, mediji, pozornost, koncentracija, impulzivnost

Pitanja suvremenog društva

Opća javnost je zabrinuta zbog moguće korelacije između česte upotrebe elektroničkih medija i porastom broja djece s ADHD (Schmidt i Vanderwater, 2008). Mediji s kojima se djeca susreću su se korjenito promijenili u zadnjih 40 godina. Crtani filmovi, TV emisije, računalne igre su postali nasilniji, uzbudljiviji te se emitiraju u bitno bržem tempu. Upravo u zadnja četiri desetljeća opažamo i izrazit porast udjela djece s poremećajima pažnje, koncentracije i impulzivnosti (Visser idr., 2014 v Nikkelen, Valkenburg, Bushman i Huizinga, 2014). Šokantno istraživanje je pokazalo da američka djeca i adolescenti od 8 do 18 godine starosti upotrebi elektroničkih medija dnevno namijene 6 sati i 21 minutu, više vremena namjenjuju samo spavanju (Ray in Ram Jat, 2010). Negativni utjecaji su preko medija i Interneta na dosegu ruke u svakom domu, virtualni svijet je lako dostupan za gotovo sve pojedince svih starosti (Ray in Ram Jat, 2010).

Definicija ADHD

Autorice S. Pulec Lah i L. Rotvejn Pajič (2011a, str. 161) ADHD definiraju kao:»Razvojno uvjetovane poteškoće s nedovoljnom pozornošću, hiperaktivnost i impulzivnost koji bitno odstupaju od uobičajene slike ponašanja vršnjaka iste mentalne starosti te pojedinca izrazito ometaju u njegovu funkcioniranju na temeljnim područjima života: učenju, socijalnom te kasnije radnom, označavaju dijagnostičke pojmove hiperkinetički poremećaj, tj. pojam pomanjkanja pozornosti i hiperaktivnost«. Pojam hiperkinetički poremećaj proizlazi iz međunarodne dijagnostičke klasifikacije Svjetske zdravstvene organizacije MKB-10, pojam poremećaj pomanjkanja pozornosti i hiperaktivnost definira međunarodna dijagnostička klasifikacija Američkog psihijatrijskog udruženja DSM V.

Utjecaj elektroničkih naprava, medija

Pregledom strane literature možemo pronaći više teoretskih obrazloženja s kojima je moguće definirati i potvrditi utjecaj upotrebe elektroničkih medija na porast broja djece s ADHD. Ipak je još uvijek premalo empiričkih dokaza i utvrđenja o tome koji su ključni čimbenici upotrebe elektroničkih medija koji utječu na poteškoće s pozornošću, hiperaktivnost i impulzivnost (Nikkelen idr. 2014).

B. A. Primack (2008 u Ray in Ram Jat, 2010) je sa suradnicima utvrdio da gledanje televizije ima važnu ulogu u razvoju djeteta te pri pojavi poremećaja pažnje i koncentracije s/bez hiperaktivnosti. Djeca i adolescenti s ADHD u prosijeku više gledaju televiziju od vršnjaka (Acevedo-Polakovich, 2008 u Ray in Ram Jat, 2010). Izloženost nasilnim sadržajima u medijima je povezana s agresivnim ponašanjem, razmišljanjem, živčanim uzbuđenjem i ljutnjom (Ray i Ram Jat, 2010). J. Johnson (2007 u Schmidt i Vanderwater, 2008) je sa suradnicima istraživao korelacije između vremena gledanja televizije i pojavom poremećaja pažnje. Utvrdili su da adolescenti koji gledaju televiziju više od tri sata na dan spadaju u skupinu rizičnih pojedinaca za poremećaj pažnje. Turski učenici drugog i trećeg razreda koji gledaju televiziju više od dva sata na dan, na ocjenjivačkoj ljestvici CBCL također dosežu slabije rezultate u odnosu na vršnjake koji gledaju televiziju manje od dva sata na dan. (Ozmert idr. 2002 u Schmidt i Vanderwater, 2008). Po izvještajima roditelja djece s ADHD, su ta djeca sposobna gledati televiziju vrlo dugo bez da bi odvratili pozornost i koncentraciju (Sprafkin idr., 1984 u Schmidt i Vanderwater, 2008). I. D. Acevado-Polakovich (2007 u Schmidt i Vanderwater, 2008) je sa suradnicima utvrdio da osmogodišnjaci s potvrđenom dijagnozom ADHD u dvaput više slučajeva imaju televizor u svojoj sobi. Iz toga proizlazi da imaju više dostupa do televizijskih sadržaja. Istovremeno djeca s ADHD koja nemaju televizor u svojoj sobi svejedno više gledaju televiziju nego djeca bez ADHD i bez televizora. Dakle, utvrđeno je da djeca s ADHD prežive više vremena pred televizorom od vršnjaka. Po izvještajima roditelja, djeca s ADHD često gledaju televiziju s roditeljima jer takvo zajedničko druženje ne izaziva konflikte i ne predstavlja dodatan stres za dijete ili roditelja. Što više vremena dijete preživi pred televizorom, s tabletom ili mobilnim telefonom u rukama, to mu manje vremena preostane za kvalitetnije aktivnosti u slobodnom vremenu koje u znatno većoj mjeri pozitivno utječu na njegov cjelovit razvoj, npr. sport, fizički socijalni kontakt, kulturne aktivnosti i vrijeme koje preživi s obitelji (Ray i Ram Jat, 2010; Nikkelen idr., 2014). Elektronički mediji mogu negativno utjecati na razvoj djece koja nisu dovoljno zrela da bi razlikovala fantazijski svijet od stvarnosti. što su djeca mlađa, to su osjetljivija na utjecaj medija – djeca mlađa od 7 godina nisu sposobna jasno razlikovati između stvarnosti i fantazijskog svijeta (Valkenburg i Cantor, 2001 u Nikkelen idr., 2014).

Nasilni sadržaj može pokrenuti pretjerano intenzivno uzbuđenje u djetetovom funkcioniranju. Nakon takve dugotrajne ispostavljenosti djeca postanu neuspješna u funkcioniranju u preostalim aktivnostima (školskim i izvanškolskim) koje ne izazivaju takvo uzbuđenje (Ballard idr., 2006 u Nikkelen idr., 2014). Upravo se preniska razina uzbuđenja kod ostalih aktivnosti manifestira kao poteškoća na području pažnje, koncentracije i hiperaktivnosti (Nigg, 2006; White, 1999 u Nikkelen idr., 2014). Brz tempo prikazivanja pomaka, brzi i mogući slušni podražaji u djetetu bude način funkcioniranja i razmišljanja kod kojih su podražaji uvjetovani s neposrednim i brzim odgovorima. Takav način funkcioniranja može učenika ometati u izvođenju zadataka koji zahtijevaju održavanje i čuvanje pažnje (Lang idr., 2000 u Nikkelen idr., 2014). Čestim ispostavljanjem brzim i snažnim vizualnim i slušnim podražajima te brzom tempu pomičnih slika, se učenici naviknu na snažno senzoričko uzbuđenje što snižava uobičajenu razinu uzbuđenja kod ostalih aktivnosti.

Zaključak

Povećana upotreba medija bez nadzora mora u budućnosti biti jasno prepoznata kao rizični čimbenik za razvoj poteškoća na području pažnje i koncentracije kod djece i adolescenata. Masovni mediji su važno prodrla u domaću okolinu kao i u školski prostor. Interaktivne ploče, interaktivne vježbe, tableti postaju sve atraktivniji i sve češće korišten oblik rada s učenicima. Učenici su obično više unutarnje motivirani kod takvog oblika rada. Uz to treba očuvati svijest o tome da trenutno ne postoje empirički dokazi s kojima bi utemeljili veću učinkovitost i kakvoću takvog načina poučavanja u odnosu na klasični pristup. Dakle, učitelj je stručnjak koji pažljivo planira sadržaj i trajanje rada s elektroničkim medijima te ih upotrebljava kao dopunski, svakako ne kao središnji ili jedini oblik rada. S. Pulec Lah i L. Rotvejn Pajič (2011b) pojašnjavaju da su za učenike s ADHD još uvijek korisni tradicionalni pristupi, tj. da unutar školskog sata izmjenjujemo aktivnosti koje zahtijevaju intenzivnu mislenu usredotočenost s manje zahtjevnim, opuštajućim aktivnostima. Poželjno je mijenjanje oblika zadataka, tempa rada i pomagala, učenicima ponudimo mogućnost izbora kod zadataka i s time potičemo usredotočenost i ustrajanje pri zadatku. Kad uvodimo promjene u procesu učenja, moramo paziti na održavanje jasne i pregledne strukture tijeka aktivnosti to jest zadataka.

Literatura

  1. Nikkelen S. W. C, Valkenburg P. M., Bushman B. J. in Huizinga M. (2014). Media use and ADHD-related behaviours in children and adolescents: a meta-analysis (50), 2228 – 2241.
  2. Pulec Lah, S., Rotvejn Pajič, L. (2011a). Prepoznavanje in diagnostično ocenjevanje motenj pozornosti in hiperaktivnosti. V L. Magajna in M. Velikonja (ur.), Učenci z učnimi težavami – prepoznavanje in diagnostično ocenjevanje (str. 161 – 187). Ljubljana: Pedagoška fakulteta Univerza v Ljubljani.
  3. Pulec Lah, S., Rotvejn Pajič, L. (2011b). Spodbujanje učne uspešnosti učencev z učnimi težavami zaradi motnje pozornosti in hiperaktivnosti. V  M. Košak Babuder in M. Velikonja (ur.), Učenci z učnimi težavami: Pomoč in podpora (str. 158 – 175). Ljubljana: Pedagoška fakulteta Univerza v Ljubljani.
  4. Ray, M. in Ram Jat K. (2010). Effect of electronic media on children 47 (17), 561 – 568.
  5. Schmidt M. E. in Vanderwater E. A. (2008). Media and attention, cognition, and school achievement (18)1, 63 – 85.