Prvi početak hodanja kod djece

Alenka Povšič

Sažetak

Prvi samostalni koraci u životu vrlo su važni. Od dana kada dijete prvi put stane na noge, do trenutka kada prijeđe dnevnu sobu, djetetov razvoj prolazi kroz nekoliko faza. Dijete mora proći sve faze, iako se na jednoj može ostati nekoliko dana ili nekoliko mjeseci. Kroz teoriju razvoja hodanja željeli smo istraživanjem potvrditi razvoj hodanja.

Ključne riječi: hodanje, djeca predškolske dobi, prvi koraci, pokret.

Uvod

Hodanje je osnovna ljudska funkcija bez koje bi bilo teško preživjeti. Omogućuje osobi da se spontano i prirodno kreće po prostoriji kako bi dobila hranu, razmnožila se, opustila, zabavila. Pri promatranju hodanja možemo promatrati i raspoloženje pojedinca: ako ste tužni, sporije se krećete i imate opuštenije mišiće. Ako ste sretni, lagano se krećete po sobi. Ispravni smo i strogi kada izražavamo odlučnost. U razvoju hodanja vrlo je važno da dijete radi u poticajnom okruženju u kojem mu odrasli mogu ponuditi što više kako bi se njegove sposobnosti u potpunosti razvile.

Razvoj hodanja

Ljudi često misle da djeca uče hodati brzo i lako, ali to nije istina. Prvi pokreti koji su osnovni za dijete za hodanje, javljaju se u prenatalnom razdoblju odnosno odmah nakon rođenja. Na taj način dijete svladava pokret, koordinira mišiće nogu i trupa. Sve je to osnova za složenije motoričke sposobnosti, kao npr. pri uspravnom hodu. U samom razvoju hodanja najprije se javlja refleks hodanja. (Horvat i Magajna, 1989.)

Najraniji oblik kretanja je kotrljanje, koje uključuje opterećenje glave i mišićavih ramena. Sljedeća faza je kretanje u sjedećem položaju, gdje dijete u sjedećem položaju gura pomičući jednu nogu naprijed dok je druga noga savijena i pomaže mu u održavanju ravnoteže. Ovaj pokret uključuje i ruke koje pokrivaju tijelo i ujedno mu daju potporu za ravnotežu. Takvo kretanje se javlja oko 6 mjeseci starosti.

Sljedeći oblik kretanja u razvoju hodanja je puzanje. Puzanje je karakterizirano istezanjem tijela, a trbuh u početku dodiruje tlo. Glava i ramena su podignuti i poduprti jer nose težinu. Puzanje nije naizmjenični pokret ruku i stopala, već ruku i savijenih koljena. Kada beba otkrije ovaj novi oblik kretanja, ponekad je toliko uzbuđena da puže unatrag, iako je igračka koju želi dohvatiti ispred njega. Vidi se da je puzanje po zadnjici djeci u početku lakše, ali dijete mora naučiti kako usmjeriti svoje tijelo u željenom smjeru. (Papalia, D. E., 2003.)

Dijete u početku pokušava stajati samo na osloncu i održavati ravnotežu, stoji snažno razmaknuto, koljena i kukovi su blago savijeni, a gornji dio trupa i glava blago nagnuti prema naprijed. Mnogo se puta dijete ljulja naprijed-natrag jer još ne kontrolira svoju ravnotežu. Kada dijete stekne sposobnost uspravnog stajanja, pažljivo počinje s prvim koracima. Prvi koraci su nesigurni, kratki, usmjereni ravno, veliki je razmak između stopala, zagazite cijelo stopalo i krila rukama. Dijete se jako trudi ostati uspravno pa se pomaže rukama, dlanova stisnutih u šaku. Djeca se osjećaju sigurnije držeći igračku, pa neka dijete nosi igračku sa sobom. To čini mišiće napetijim i uspješnijim u upravljanju težinom u ravnoteži. Dijete održava ravnotežu tijekom prve šetnje ne samo rukama, već i tako što prvo stopalo prvo postavi na tlo pa tek onda podiže drugo. (Horvat i Magajna, 1989.)

Hodanje kao filogenetski uvjetovano kretanje ima točno definiran redoslijed pojavljivanja u svom razvoju kretanja prema smjeru kretanja u prostoru i bočnosti tijela odnosno slijed kretanja tjelesnih udova. Prema Delacatu (1960), hodanje, koje prati druge lokomotorne pokrete u motoričkom razvoju, trebalo bi se razvilo kao kretanje stopala prema stopalu (križanje), jednostrano kretanje i konačno u križni obrazac.

Istraživanje

Uzorak varijabla:

Skala promatranja temeljila se na Delacatoovoj teoriji kretanja tjelesnih udova.

S ljestvicom ocjenjivanja uočili smo:

• prilazi li dijete koje hoda jednom nogom drugoj,
• hoda li u istom smjeru pomicanjem lijeve noge i ruke u isto vrijeme,
• oz. ili hodati poprečno na način istovremenog pomicanja lijeve noge i desne ruke.

Promatrali smo kvalitetu hoda prema razvojno uvjetovanim smjerovima kretanja i to:

• stan za hodanje,
• hodanje uz stepenice,
• hodajući niz stepenice.

Način rada:

• Promatrali smo djecu predškolske dobi u prvom i drugom dobnom razdoblju.
• U promatranje su uključena oba spola.
• Opaženo je 54 djece, od toga 28 djevojčica i 28 dječaka.
• Promatrano je 25 djece iz prve dobne skupine i 29 djece iz druge dobne skupine.

Hipoteza

• U vrtiću smo promatrali razvoj hodanja i željeli saznati razlike u hodu prema dobi djece. Djeca su bila u dobi od jedne do šest godina. Promatrali smo kada dolazi do raspeća.
• Zanimalo nas je postoje li razlike u razvoju hodanja prema spolu. Idu li cure ili momci ranije na križ?
• Htjeli smo saznati koje je dobno razdoblje tipičnije za hodanje po križu?

Rezultati

Usporedba prema dobi djece.

Kod jednogodišnjaka hodanje po križu još se ne javlja, jer većina njih hoda po križanju. Dok dvogodišnjaci već doživljavaju poprečno hodanje, ali samo na ravnom terenu. Hodaju gore-dolje stepenicama prelazeći ili jednosmjerno. Za trogodišnjake i četverogodišnjake sva djeca hodaju po ravnom križu, a većina ih hoda po stepenicama gore-dolje jednosmjerno. Većim dijelom petogodišnjaci i šestogodišnjaci hodaju ravno, uz stepenice i križno.

Usporedba prema dobi djece.

Uspoređujući rezultate prema dobi, utvrdili smo da je više križnog hodanja u drugoj dobnoj skupini. U prvom dobnom razdoblju uočavamo da djeca našeg uzorka hodaju poprečno samo po ravnoj liniji kada hodaju gore ili dolje i hodaju jednostrano ili čak uz približavanje.

Usporedba po spolu djece.

Usporedbom rezultata po spolu nisu pronađene značajne razlike. Na križu je više djevojaka nego dječaka. Prema našem istraživanju, djevojčice su pobjeđivale u krosu spuštajući se stepenicama brže od dječaka. Naš je uzor premalen da bismo generalizirali, da djevojčice prije hodaju prekriženih nogu nego dječaci.

Zaključak

Dijete je hodalo. Hoda sretno i korača u život ne znajući što ga čeka. Trebalo je puno truda da dođe do ove završne faze, ali dok je hodao, zaboravljene su sve poteškoće i napori da nauči vitalnu sposobnost kojom uči i osvaja svijet. Do sada smo gledali kako dijete uči hodati s mišlju “Hoće li mi doći jednog dana”, “Što ne može pravilnije hodati”, “Ali nauči hodati ali već…”. Ali kroz istraživanje smo vidjeli koliko je snage i truda potrebno da jedan pokret dovede do hodanja. Dijete se uvijek trudi najbolje što može, ali djetetu postavljamo previsoke kriterije i jer ih naravno ne dostiže, ne primjećujemo koliko brzo dijete svladava male pokrete koji su još važniji u hodu. Odgajatelji kao roditelji mogu doprinijeti zdravom razvoju djeteta i imati pravilno razvijenu građu tijela, što je vrlo važno za djetetov razvoj hodanja. Trebamo odvojiti vrijeme za dijete i zajedno s njim razvijati motoričke aktivnosti i kretati se u prirodi.

Literatura

1. Doman R .J., Spitz E. B., Zucman E., Delacato C. H., Doman G. (1960): Children with severe brain injuries: Neurologic organization in terms of mobility. JAMA 174:257.
2. Horvat, L., Magajna, L. (1989): Razvojna psihologija. Ljubljana: DZS.
3. Papalia, D. E. in sod. (2003): Otrokov svet: Otrokov razvoj od spočetja do konca mladostništva. Ljubljana: Educy.