Sigurna upotreba novca kod djece

bernardaKL

Bernarda Kunstelj Lepojić

Sažetak

Živimo u vrijeme kada u našem društvu prevladava potrošačka orijentacija. Sve nas potiče na trošenje novaca, a skoro nitko nas ne usmjerava k njegovom razumnom raspoređivanju. Racionalno rukovanje novcem je vrlo važno, jer nam novac još uvijek predstavlja dostup do osnovnih dobara. Pri upoznavanju djece s raznim funkcijama novca veliku ulogu imaju roditelji i učitelji. Na predmetu domaćinstvo su učenici u 5. razredu sami probali organizirati svoju rođendansku zabavu i pri tom pametno raspolagati s fiktivnim iznosom. Za zadatak su imali mjesec dana vremena, nakon čega su svoj rad predstavili i procijenili.

Ključne riječi: financijska pismenost, sigurna kupovina, novac, predmet domaćinstvo, učenici 5. razreda

Uvod

Štednja je koncept, s kojim se srećemo tijekom cijelog života. Djeca se već u vrtiću susreću sa pojmom štednje – štednja sa prirodnim dobrima (vodom, hranom, elektrikom …). Pojam štednje, se zatim kroz cjelokupno obrazovanje širi, odrasli pak na spomen riječi štednja, najprije pomisle na novac.

Danas se, u vrijeme potrošačkog društva, rijetko djecu usmjerava na pojam štednje novca. Ili pak odrasli djeci dozvoljavaju, da odlučuju o kupovini i da sa svojim željama često premašuju obiteljske prihode. Djecu se tako rijetko usmjerava u to, da je potrebno ograničenu sumu novca pametno rasporediti.

1. Znanje o novcu

Prijenos financijskog znanja na djecu je prije svega zadatak roditelj. Loše financijske navike oblikuju se već u ranom djetinjstvu, pa je potrebno djecu dovoljno rano poučiti i upoznati sa vrijednošću novca, sa time kako se zaradi, štedi i planira njegova upotreba. Ali, što bi djeca trebala znati o novcu u određenoj starosnoj dobi? U reviji Moje financije je Mihajlovič (2011)djecu i mlade podijelio u četiri starosne skupine: 9 godina, 13 godina, 18 godina i 23 godine. Mi ćemo se posvetili prvoj i drugoj skupini.

Starosna dob od 9 godina

U dobi od 9 godina , djeca bi trebala moći razmijeniti novčanicu u sitniš i obratno.

Isto tako bi trebali razumjeti što piše na cjeniku proizvoda. Dobro je, potaknuti dijete u toj dobi da razmišlja o tome kako može zaraditi novac vlastitim radom i kako se novac štedi. Dijete mora biti u stanju razlikovati želje i potrebe. Trebalo bi poznavati i neke primjere obiteljske imovine (npr. automobil, bankovni račun).

Mišljenja se razlikuju i o tome, koliko džeparca dijete treba dobiti u ovoj dobi. U svakom slučaju i bez obzira na količinu džeparca, treba ga podsjetiti da svoj džeparac mora podijeliti u tri dijela: oko 60% trebala bi biti trenutna potrošnja, 30% džeparca treba štedjeti za dugoročni cilj a desetinu džeparca treba donirati u dobrotvorne svrhe.

Takva raspodjela džeparca trebala bi naučiti dijete razlikovati kratkoročne i dugoročne ciljeve, a istovremeno će se naviknuti na ono što treba donirati.

Naravno, moramo očekivati da će u tome početno i pogriješiti i moramo mu dopustiti da dio svog džeparca troši u skladu sa svojim željama (Mihajlovič, 2011).

Starosna dob od 13 godina

Djeca, koja prelaze u adolescenciju, izložena su impulzivnom shopingu i nezdravom trošenju jer su pod stalnom kontrolom vršnjaka i medija. U ovoj dobi moraju biti svjesni da im slijepo trošenje onemogućava njihove dugoročne ciljeve. U ovoj dobi ,djeca i adolescenti trebali bi biti u mogućnosti razlikovati slične proizvode i uspoređivati ih a kasnije odlučiti kupiti onaj koji nudi najviše za isti novac. Trebali bi znati planirati svoje osobno trošenje novca. Trebali bi znati razliku između dionica, obveznica i uzajamnog fonda. U toj bi dobi roditelji štedne račune trebali zamijeniti bankovnim računima na koji mogu izravno prenijeti njegov džeparac. Mlada osoba mora biti u stanju sama polagati i podizati novac sa računa, ali najvažnije je da su ga roditelji naučili nadzirati situaciju na njemu. Ako dijete ili adolescent prebrzo troši svoj džeparac, roditeljima nije dopušteno da mu daju dodatni novac jer na taj način neće steći osjećaj usklađivanja rashoda s prihodom (baš tamo).

Znanje o novcu je važno i za dijete i za odrasle. Rođenjem djeteta odrasli se stavljaju u ulogu skrbnika i odgajatelja. Njihova je zadaća osigurati da dijete postigne neovisnost na što većem broju područja, uključujući i financijska.

Juhant (2019) ne samo da preporučuje roditeljima da prisiljavaju dijete na štednju, već i da ga naučimo mudro upravljati novcem. Snažno savjetuje da ne kažete djeci da »štede što je više moguće«, jer, kako Juhant kaže, oni mogu postati ili škrtice ili neumjereno trošiti, što je najčešći odgovor na takvu prisilu. Uspjeh i cilj je naučiti dijete štedjeti i trošiti na potrebne stvari.

Nezrelo rukovanje novcem, rasipanje i pretjerano trošenje, omamljenosti ili uzimanje. Ovo je samo nekoliko oblika pogrešnog odnosa prema novcu koji djeca uče od svojih roditelja. Ljudski je pogriješiti, ali moramo biti svjesni da radimo pogreške brzo i nije ih lako ispraviti. Jelenc (1968.) je pisao o svim spomenutim pogreškama prije pola stoljeća, tj. u vrijeme kada novac nije imao takvu tendenciju u životu pojedinca kao danas. Već tada je u svom radu istaknuo da bi roditelji trebali odmah poduzeti mjere čim primijete da dijete rukuje novcem i imovinom na pogrešan, površan i neodgovoran način. Što ga duže puste, teže će biti posljedice i teže će promijeniti njegovo ponašanje. Pokušamo li na pravi način analizirati uzroke pogrešnog odnosa prema novcu, možemo zaključiti da pogreške ne potječu od same djece. U principu , ovi se nedostaci kod djece rijetko pojavljuju sami, bez drugih poremećaja u ponašanju. Ako se pojave bez drugih opaženih poremećaja ličnosti, mogu se brzo otkloniti. Međutim, teže se je boriti protiv onih temeljnih na popratnim pojavama koje su već duboko ukorijenjene u djetetovu ličnost. Zato je još važnije da budemo pažljivi i dosljedni kada je u pitanju novac.

Psiho financijski savjetnik Zoran Milivojević (Mihajlovič, 2011) smatra da je najveća pogreška koju roditelji čine u odnosu do novca, ta da djecu štite od financijske realnosti u obitelji. Roditelji su često spremni odustati od mnogih stvari i prikriti mnogošto, samo da se dijete u društvu ne bi osjetilo manje vrijedno. Pogrešan odnos se očituje i u činjenici da djeci daju ili previše džeparca , što znači da kasnije ne poštuju novac, ili premalo džeparca , pa se tako ne mogu samostalno naučiti upravljati viškom novca. Milivojević također ističe da roditelji ne obraćaju dovoljno pozornosti na dječju štednju, jer žele osigurati da ostvare djetetove želje, jer je lakše kupiti skupi poklon nego pokloniti djetetu sebe i svoje vrijeme.

2. Kada i u kolikoj mjeri povjeriti djetetu novac?

Do polaska u školu, malo djece pokazuje potrebu za vlastitim novcem, pogotovo ako su u potpunosti zadovoljene sve njihove stvarne želje. Djeca između prvog i četvrtog razreda već pokazuju želju za vlastitim novcem, iako znamo da ne znaju samostalno njime raspolagati. Iako su djeca još mala, ipak je pametno, da im roditelji u neko doba namijene nešto novca – toliko da mogu zadovoljiti jednu ili dvije skromne želje (npr. kupiti sladoled, otići u kino). To ubrza razvoj djetetove neovisnosti i jača razinu samopouzdanja (Končnik Goršić, 2004).

Kako dijete ulazi u jedanaestu godinu života, sve je više i više stvari koje želi samostalno kontrolirati i s kojima želi upravljati. Ta želja za neovisnošću zbunjuje i plaši mnoge roditelje, ali potrebno je razumjeti da je to pravi način da dijete odraste. Upravo zbog tog puta, na kojem roditelji žele da njihova djeca postanu što neovisnija, roditelj ih mora podržavati, voditi i pomagati na tom putu (Kočnik Goršić,2004).

3. Financijska pismenost odraslih i djece

Da bi pojedinac postao financijski pismen i obrazovan, to se prije svega mora osigurati odgojem (kada je pojedinac još dijete), vrijednostima s kojima se pojedinac odgaja i odnosom roditelja prema novcu i imovini. Sve ove činjenice i stečena znanja utječu na daljnji život pojedinca. Za održavanje i povećanje blagostanja svakog pojedinca , važno je dobro upravljanje njihovim financijskim sredstvima. Ekonomija i socijalno okruženje u kojem pojedinci donose svoje odluke, naglo se mijenjaju posljednjih godina. Odgovornosti za financijske odluke i sigurnost u budućnosti prenose se s države i poslodavaca na pojedinca, što posljedično i pretpostavlja i rizike povezane s odlukama. To povećava količinu informacija koju pojedinac mora prihvatiti i procijeniti. Da bismo se smatrali financijski održivim, moramo biti u mogućnosti upravljati osobnim/obiteljskim financijama, moramo biti u mogućnosti planirati unaprijed i donositi odluke povezane s financijskim uslugama / proizvodima (Nacionalni program financijskog obrazovanja. 2010).

4. Ekonomija domaćinstva u slovenskom nastavnom planu i program

U školama učenici počinju učiti o novcu na planirani način. Kurikulum za školski predmet Domaćinstvo, u 5.razredu , u temi Ekonomija domaćinstva, predviđa rješavanje slijedećih ciljeva:

  • upoznati oblike novca i različite načine plaćanja
  • razlikovati prihode i rashode
  • tumačiti funkcije novca
  • pripremiti financijske planove za osobne godišnje troškove (npr. za studentsku odjeću,obuću itd.)
  • razviti odnos prema novcu

Ovdje studenti prvi put susreću funkciju novca. Posao nas nastavnika nije samo pokazati učenicima zašto nam treba novac ili zašto nam treba obrazovanje, već i pokazati im druge funkcije novca.

Naša svrha je upoznati studente s načinima dobivanja i korištenja novca. Namjera je također skrenuti pozornost djece na zamke potrošačkog društva koje želi maksimalno iskoristiti novac i uvelike ulaže u promotivne proizvode. Najnaivnija skupina u ovom procesu su, međutim, djeca. Svrha ovih sadržaja stoga je usmjeravati djecu na ekonomično i oprezno postupanje s novcem.

5. Rad na projektu – priprema financijskog plana

Sa svojim smo učenicima ove godine, nakon rasprave o temi, riješili projektni zadatak na temu skromne kupovine u kojoj smo morali pripremiti sve potrebno za organizaciju svoje rođendanske zabave u skladu sa traženim uputama.

Svrha zadatka je bila upoznati djecu s razumnim korištenjem novca. Da je poslovica »kad djeca imaju novac, u gradu je sajam« , potvrđuje i činjenica da su se svi odlučili za veći iznos prije početka organizacije. S obzirom na to da djeca nemaju pojma što im treba za zabavu, koliko što košta, to je sigurno ogledalo našeg društva, o čemu je već neizravno pisao Jelenc (1968.)

Na raspolaganju smo imali 30 ili 50 € fiktivnog novca. Nismo smjeli prekoračiti iznos ali smo se morali približiti što je moguće više. Morali smo predvidjeti broj pozvanih, izrađivati pozivnice i ukrašavati prostor. Ovdje smo se prvi put susreli s troškovima koje zahtjeva organizacija određenog događaja. Slijedeće što smo morali pripremiti bila je animacija pozvanih tj. što ćemo raditi na zabavi i što će nam trebati. Također smo morali planirati hranu i piće, posluživati goste.

Potom je uslijedila izrada popisa za kupovinu onoga što će sve trebati i odabir pravih trgovina. S našim popisom kupovina, zatim smo otišli u odabrane trgovine ili istražili internetske trgovine i reklamne kataloge i zapisali cijene proizvoda. Pažljivo smo izračunali kako ne bi potrošili previše novca.

6. Rezultati projektnog zadatka

Završetak projektnog zadatka bilo je predstavljanje rođendanske zabave u učionici, svojim kolegama.

Organizacija vlastitog rođendana dovela je djecu do saznanja da uz relativno mali iznos novca (50€) mogu sami organizirati prekrasnu rođendansku zabavu. Pronašli su sjajne ideje za zabavu, poput igranja nogometa s balonima, društvenih igara, karaoke, kviza, planinarenja, jahanja na domaćem imanju… Otkrili su da se mogu zabaviti bez dječjih igraonica, sportskih aktivnosti s animatorima, odlaska na kino predstave itd.

Misli učenika:

“Naučio sam da je dobro pogledati cijene u više dućana jer na taj način možemo uštedjeti novac.” (Aljaž, 11 godina)
“Volio bih imati takav rođendan.” (Andrei,11 godina)
“Uživala sam u izradi plana. Slijedeći ću rođendan organizirati sama.” (Klara,11 godina)
”Kroz ocjenjivanje sam vidio, koliko stvari koštaju.” (Max,11 godina)

Zaključak

Na kraju projektnog zadatka nalazimo da je naša namjera upoznavanja djece s upravljanjem novcem ostvarena. Učenici su zadatak shvatili ozbiljno inzistirajući na sastavljanju aktivnosti i uređivanju lista za kupovinu. Uložili su mnogo truda u posao i iz svojih odgovora stekli ono najvažnije – shvatili su da se ograničenom količinom novca mora mudro upravljati. Gotovo svi su odlučili sami organizirati sljedeće rođendane jer su puno jeftiniji od onih koje nude na tržištu i, prije svega, donose vlastito zadovoljstvo.

Izvori i literatura

  1. Jelenc, Z. (1968). Otrok in denar. Ljubljana: Cankarjeva založba.
  2. Juhant, M., Rihtaršič, P. (2019). Dva Gorenjca o šparanju. Ljubljana: Elementum
  3. Končnik Goršič, N. (2004). Moj otrok odrašča. Ljubljana: Mladinska knjiga.
  4. Mihajlović, S. (2011). Kaj bi morali otroci vedeti o denarju pri 9,13, 18, 23 letih? Dostopno na: https://www.finance.si/310913/Kaj-bi-morali-otroci-o-denarju-vedeti-pri-9-13-18-in-23-letih (29. 4. 2020).
  5. Nacionalni program finančnega izobraževanja (2010). Dostopno na: https://med.over.net/clanek/i25557/ (29. 4. 2020).
  6. Program osnovna šola. Gospodinjstvo. Učni načrt (2011). Dostopno na: https://www.gov.si/assets/ministrstva/MIZS/Dokumenti/Osnovna-sola/Ucni-nacrti/obvezni/UN_gospodinjstvo.pdf

Poučavanje druge kulture

andreja_HZ

Andreja Hvalec Žitnik

Sažetak

Članak govori o poučavanju učenika Roma na području financijske pismenosti. Pošto je kod njih to slabo razvijeno, pokušala sam podignuti razinu znanja na tom području. Prvotni ciljevi su bili kod učesnika povećati razumijevanje pojmova dohodak, izdatak, potreba, želja, pametna potrošnja te ih potaknuti k razvoju dobrih potrošačkih navika i štednji, to jest planiranju potrošnje. Usmjerili smo se k praktičnim radionicama koje su jačale dobre potrošačke navike. Rezultati su nam pokazali da je financijska pismenost snažno povezana s vrijednostima i navikama pojedine skupine ljudi te da su za promjene potrebni vrijeme i ustrajnost. Učenicima su se ponajprije svidjele metode i oblik rada. Potvrdila se već poznata činjenica da učenici Romi lakše i bolje djeluju u manjim skupinama, gdje se sadržaji usput mogu prilagođavati njihovim prijašnjim iskustvima i sposobnostima te uče ovdje i sada.

Ključne riječi: učenici Romi, financijska pismenost, potreba, želja, pametna potrošnja, štednja.

1. Uvod

U OŠ Šentjernej smo se odlučili da s učenicima Romima izvedemo inovacijski projekt na području podizanja financijske pismenosti. Za sam projekt smo dobili poticaj na seminaru Financijska pismenost za Rome koji je izvodio RIC Novo mesto. Ciljevi projekta su bili povećati razumijevanje pojmova dohodak, izdatak, potreba, želja, pametna potrošnja kod učesnika te ih potaknuti k razvoju dobrih potrošačkih navika i štednji, to jest planiranju potrošnje [2] (Počrvina, 2015.). Projekt se odvijao u obliku radionica koje su se izvodile nakon nastave. Glavne metode rada su bile razgovor, objašnjavanje, brainstorming, analize novinskih letaka, učenje kroz eksperimente, rad u skupinama te igre uloga [2] (Počrvina, 2015.). Temeljno načelo kojem sam slijedila je bilo proces poučavanja usredotočen na učesnika te povezanost nastavnih sadržaja s životnim okruženjem i iskustvima učesnika [2] (Počrvina, 2015.).

2. Sadržaj

Inovativno učenje se kod Roma u praksi pokazuje kao vrlo dobro te gotovo nužni oblik poučavanja. Učenici Romi se, naime, u procesu obrazovanja susreću s mnogim preprekama kao što su kulturna, jezična i socijalna deprivilegiranost, često izostanci s nastave te izrazito slaba pripremljenost na ulazak u školu. Također je izrazito slaba motivacija za učenje i manjak poticaja roditelja. Tako smo željeli na neki drugi način približiti potrošačke navike učenicima Romima.

Počeli smo s prvim pojmom – dohotkom. Pojam sam objasnila učesnicima, a oni su potom razmišljali što su njihovi osobni dohoci te što su dohoci njihovih obitelji. Pritom sam učesnike poticala da kreativno razmišljaju što bi još moglo postati njihov izvor prihoda. Idući susret smo počeli s objašnjenjem pojma izdatak, što je učenike potaknulo k raspravi Slika 1o tome za što sve trošimo novac. Kod idućeg zadatka sam učenicima dala mogućnost da razmisle i predstave za što bi sve potrošili ogromnu količinu novca kojeg bi dobili na lutriji. Oblikovali su plakate sa svojim izborom, a potom je slijedila rasprava o tome koliko su te kupovine bile promišljene i pametne.

Slika 1. Izrada plakata

To je također bi uvod objašnjenju razlika među pojmovima potreba i želja. Zbog lakšeg razumijevanja potreba sam osim potreba po Maslowu [1] (Počrvina, 2015.) upotrijebila objašnjenje potreba po Glasseru [5] (PPT prezentacija: Motivacija), što je učenicima bilo bliže. Uz listanje reklamnih letaka su razmišljali s kojim proizvodima ili uslugama zadovoljavamo koju od potreba (po moći, slobodi, preživljavanju, ljubavi, zabavi) te kada je kod nas neki proizvod samo želja, a kada potreba. Potom smo razgovarali o važnosti dobrih potrošačkih navika. Učenici su predstavili svoje potrošačke navike. Rasprava je tekla i o prednostima i slabostima različitih vrsta trgovina, rasprodaja i kupona koje mogu naći u letcima. Poticala sam ih k razmišljanju o važnosti planiranja potrošnje te pripremi na kupovinu. Uz to smo i otišli u obližnju trgovinu te pregledali kako su proizvodi razmješteni po trgovini i kako su navedene cijene. Pregledali smo njima najpoznatije Slika 2proizvode te pokušali naći nadomjeske drugih njima nepoznatih marki. Učenici su također morali usporediti cijene jednakih ili sličnih proizvoda u različitim količinama. Taj dio zadatka je za njih bio najteži jer ih je najniža cijena bez obzira na količinu obično zavela. Uz to su igrali igru uloga kupovanja te utvrđivali rukovanje s novcem.

Slika 2. Igra uloga

Na idućem susretu smo si zadali cilj da ispečemo kekse. Prije toga su morali pripremiti spisak potreba, pregledati aktualne letke i usporediti cijene te se odlučiti u koju trgovinu ćemo otići u nabavu. Napisati su morali spisak za kupovinu te izračunati trošak pečenja. Potom smo ispekli kekse. To je ujedno učenicama bila i neka nagrada za dobro učestvovanje.

Slika 3Slika 4
Slika 3. Spisak za kupovinu                   Slika 4. Pečenje keksa

Jedan od načina kako im približiti financijsku situaciju je bila i didaktička igra Romonopoly [4] (Popović, 2015.), [3] (Počrvina, 2015.). S tom igrom sam željela kod učenika Roma produbiti razumijevanje pojmova dohodak, izdatak, potreba, želja, pametna potrošnja kod učesnika te ih potaknuti k razvoju dobrih potrošačkih navika i štednji, to jest planiranju potrošnje, provjeriti kakvoj potrošnji se nSlika 5aginju, utvrditi što ih kod kupnje najviše zavede, razvijati i jačati svijest dobrog kupovanja te jačati svijest da su neki troškovi u životu nužni te da ih treba platiti.

Slika 5. Didaktička igra Romonopoly

Didaktička igra Romonopoly je zamišljena ponajprije tako da učenici preko igre zaista spoznaju kako teško je zaraditi novac, koliko mnogo imaju troškova te da treba razmisliti što, kako i koliko čega kupiti. Potiče k osvješćivanju važnosti obrazovanja. Učenike je pri igranju igre iznenadilo mnogo troškova. Utvrdili su da Slika 6moraju štedjeti novac, da ga ne smiju trošiti na nevažne stvari ako žele doći do cilja. Prije svega su se nagibali nepromišljenoj potrošnji kod kupnje telefona. Igra zahtijeva mnogo ustrajnosti i promišljenosti.

Slika 6. Učenici pri igranju didaktičke igre Romonopoly

Posljednji susret bio je namijenjen razmišljanju o štednji te o tome za što bi ili će štedjeti. Slijedila je još evaluacija u kojoj su rekli da su uživali na susretima te da su saznali nešto novoga.

3. Zaključak

Osvješćivanje financijske pismenosti je dugotrajan proces. Istovremeno financijska pismenost snažno utječe na kvalitetu života. Zato mislim da bi te sadržaje trebalo još češće uvoditi u nastavni proces. Učenici su pokušali unašati pridobiveno znanje o financijama u svoje razmišljanje i djelovanje. No, kada je novopridobiveno teoretsko znanje trebalo upotrijebiti u svakodnevnoj praksi (kupovini sastojaka za pečenje), učenici nisu koristili novo znanje. Tek uz moje upozorenje su se pokušali prisjetiti što bi mogla biti racionalnija kupnja, no omela ih je želja po što bržoj kupovini. U prvi plan je došla njihova navika impulzivne kupovine, pri kojoj ne gledaju cijene, ih ne uspoređuju, ne uzimaju u obzir odnos cijena:količina, nego kupuju s obzirom na privlačnost proizvoda zbog izgleda ili ako proizvod već poznaju. Kroz projekt sam potvrdila uvjerenje da su potrošačke navike učenika Roma i njihovih roditelja vrlo različite i snažno ukorijenjene. Potvrdilo se moje prethodno iskustvo da su učenici Romi motivirani za učenje sadržaja koje mogu konkretno unijeti u svakodnevni život ovdje i sada. Ključnu poteškoću sam pronašla u kulturnim razlikama te razilaženju u vrijednostima i načinu života. Odnos do novca i financija je odnos različitih vrijednosti (sigurnost, snaga, sloboda, rad kao vrijednost) u kojima se dvije kulture koje se susreću vrlo razlikuju.

4. Bibliografija

[1] Gabi Ogulin Počrvina, Ana Popović, Jelena Stanković, Srđan Marinković, Danijela Stošić, Priročnik za izvajalce programa Finančna pismenost za Rome s smernicami za uporabo orodij Finally, urednica Gabi Ogulin Počrvina. Novo mesto: Razvojno izobraževalni center, 2015.

[2] Gabi Ogulin Počrvina, Popi Christopoulou, Oana Marcu, Kurikulum izobraževalnega programa Finančna pismenost za Rome, Novo mesto: Razvojno izobraževalni center, 2015.

[3] Gabi Ogulin Počrvina, Didaktična igra Romonopoly, oblikovanje Romonopoly Simona Pavlin, Novo mesto: Razvojno izobraževalni center, 2015.

[4] Ana Popović, Rayna Dimitrova, Savka Savova, Gabi Ogulin Počrvina, Jelena Stanković, Mária Garabášová, Srđan Marinković, Danijela Stošić, Delovni zvezek izobraževalnega programa Finančna pismenost za Rome, Novo mesto: Razvojno izobraževalni center, 2015.

[5] PPT predstavitev: Motivacija, Dosegljivo: https://www.slideserve.com/ozzy/motivacija; po Glasserju dosegljivo