Empatija u nastavi

Lidija Pecko

Sažetak

Empatija je vrlo vrijedna ljudska osobina. Od najranijeg djetinjstva potrebno je razvijati empatiju, te s godinama proširivati njene vrijednosti. Učenici u učionicu dolaze s različitim osobnostima, te je potrebno utjecati na razvoj empatije, ujedno i prosocijalnog ponašanja, metodom pohvale, igranjem uloga, iskustvenim i suradničkim učenjem, ali i dobrim djelima. Takvim načinim rada uspostavljamo kvalitetno razredno ozračje, koje pridonosi razvoju pozitivnih osobina ali i kvalitetne nastave.

Ključne riječi: empatija, prosocijalno ponašanje, učenje empatije, razvoj empatije.

Uvod

Ljudi su izrazito socijalna bića. Od najranijih dana stvaraju socijalne veze. Inicijalne veze od najranijih dana mnogo su utjecajnije i imaju dugoročne učinke na djetetov socijalni razvoj i razvoj ličnosti, čak i na kognitivni razvoj. Svaki učenik je jedinstven pa tako svaki od učenika u jednom razrednom odjelu ima svoje pojedinačne interese, želje, potrebe, mišljenja, očekivanja, vještine i sposobnosti. Stoga je razumljivo da katkada dolazi do situacija u kojima pojedinačne osobine jednog učenika dolaze u konflikt s nečijim drugim pojedinačnim osobinama. Stoga bi se trebalo kod svakog pojedinca kontinuirano razvijati emaptično prosocijalno ponašanje koje bi za krajnji cilj imalo ostvarenje pozitivnog razrednog ozračja. Stvorila bi se atmosfera koja bi bila poticajna za svakog pojedinca i u kojoj bi svatko imao mogućnost izraziti svoje mišljenje i stavove bez zadrške ili straha od omalovažavanja.

Empatija

Pojam empatije prvi je u današnjem značenju upotrijebio američki psiholog E. B. Titchener dvadesetih godina dvadesetog stoljeća (grč. en = u, pathos = osjećaj, uživljavanje; empatheia = „osjećanje iznutra“), a predstavlja uživljavanja u određene osjećaje u doslovnom prijevodu. Ovaj termin su prvi upotrijebili teoretičari estetike kada su željeli označiti sposobnost percipiranja subjektivnog iskustva neke druge osobe. Uz pojam empatije veže se prosocijalno ponašanje, ono je vid moralnog postupanja koji uključuje društveno poželjna ponašanja poput dijeljenja s drugima, pomaganja, suradnje. Suvremeni istraživači govore o altruizmu, sinonimu za prosocijalno ponašanje.

Psihologijska istraživanja se dugo bave proučavanjem motiva ljudskog ponašanja, kako onog socijalno nepoželjnog, tako i socijalno poželjnog. Altruizam je jedan od oblika prosocijalnog ponašanja odnosno dobrovoljnog, namjernog ponašanja čiji je rezultat korist za drugu osobu (Lay & Hoppmann, 2015). Sam termin “altruizam” skovao je francuski filozof Auguste Comte i potječe od latinske riječi “alteri” (drugi) te se definira kao nesebično ponašanje koje rezultira s koristi za drugu osobu, bez koristi i uz određeni rizik za osobu koja pomaže. Altruistična djela obično izazivaju divljenje okoline. Primjeri altruizma su spašavanje nečijeg života od požara, poplave, utapanja ili naleta automobila, zatim doniranje organa, volontiranje u teškim okolnostima, doniranje za osobu značajne količine novca i slično.

Postoje dvije vrste empatije; emocionalna i kognitivna. Emocionalna empatija je sposobnost koja nam omogućuje da osjećamo istu emociju kao i osoba s kojom razgovaramo, da osjećamo stres ili tugu zbog negativne emocije druge osobe te da suosjećamo s njom zbog čega joj želimo pomoći u teškim situacijama. Pomaže nam uspostaviti emocionalnu povezanost s drugima. Kognitivna empatija se odnosi na razumijevanje tuđih emocija i razmišljanja. Omogućuje nam bolju komunikaciju upravo zato što možemo bolje iznijeti vlastite misli pretpostavljajući kako će osoba na njih reagirati.

Empatija je sama po sebi vrlo moćna. Pokazalo se da korištenje empatije može pomoći smanjiti potencijalno nasilje i generalno smanjiti razinu napetosti i frustracije. To je često vidljivo u serijama i filmovima, gdje postoje pregovarači koji korištenjem empatije pokušavaju, npr. umiriti napadača i pokušati ga uvjeriti da ne ozljedi nikoga. Također, šire gledano, da je više empatije, bilo bi i manje mržnje, sukoba i ratova. Trenutno je vidljivo koliko u svijetu nedostaje razumijevanja i empatije za drugoga, koliko je podijeljenosti unutar nacija, zemalja, kontinenata i koliko se teško međusobno razumijemo. Atticus Finch rekao je: „Nikad ne možete uistinu razumjeti osobu dok niste pokušali shvatiti stvari iz njene pozicije… sve dok se ne stavite u njenu kožu i hodate okolo u njoj.“ Ako shvatimo kako je to osjećati se kako se druga osoba osjeća, koje strahove ima i do čega joj je stalo, zasigurno ću biti ljubaznija/i i imati više razumijevanja. I ako to druga osoba napravi za mene, sigurno će postojati više mogućnosti i želje da pomognemo jedni drugima i da se bolje slažemo. Stoga je empatija ili razumijevanje tuđih osjećanja, misli i stanja sastavni dio dobrog funkcioniranja društva i zajednice.

Teorija Martina Hoffmana podrazumijeva kako empatično dijete osjeća neugodu promatrajući nevolje drugoga, a može je smanjiti pomažući takvoj osobi. Kada prosocijalno ponašanje izaziva osjećaj ugode ili veselje u drugome, tada će i empatično dijete doživljavati te pozitivne emocije. Razlog tome je mišljenje kako ljudi imaju urođenu sposobnost emocionalnog reagiranja na tuđu nevolju. Ona je u svom primitivnom obliku prisutna već u ranom djetinjstvu. Osim roditelja veliku ulogu u njenom razvoju imaju i dječja iskustva. Tako na primjer, roditelji koji svoju djecu uče prepoznavati vlastite i tuđe emocije potpomažu razvoj empatije. Njega olakšava i primjer kada se djeci ukazuje na to kako se drugi ljudi osjećaju zbog njihova neposluha. Kada roditelji često verbaliziraju svoje vlastite reakcije empatije, djeca na te procese obraćaju više pažnje i tako bolje shvaćaju njihovo djelovanje (Vasta, Haith, Miller, 1998).

Odrasli ljudi odlučuju hoće li nekome pomoći na temelju procjene uzroka njihovih problema. Tako postupaju i djeca. Kad smatraju da je nevolju izazvalo nešto što je izvan nečije kontrole, vjerojatnije je da će suosjećati s tom osobom i da će joj pomoći- međutim kad misle da nečiji problem proizlazi iz lijenosti, pohlepe ili nekog drugog činitelja na koji je moguće utjecati, tada nisu spremna pomoći (Barnett i McMinima, 1988., Eisenberg, 1990. prema Vasta, Haith, Miller, 1998).

Razvoj empatije kod djeteta

U literaturi se najčešće navode četiri etape u razvoju empatije (prema V. Velički, 2011):

• Prva etapa javlja se tijekom prve godine, a predstavlja urođeni refleks. Odnosi se na to da će dijete zaplakati zajedno s drugim djetetom pa se to tumači kao rano empatično ponašanje.
• U drugoj godini dijete je u stanju tješiti drugoga.
• U trećoj etapi koja nastaje između treće i šeste godine, kad dijete ovlada dobro jezikom i simbolima, djeca reagiraju na patnju drugih na složenije načine, tražeći rješenje za probleme zbog kojih je druga osoba tužna i sl.
• Četvrta etapa u razvoju empatije nastupa između šeste i devete godine kad djeca mogu razumjeti svoje vlastite osjećaje u kontekstu šireg smisla.

Ako smo upoznati s ovim fazama, možemo u skladu s dječjim razvojem poticati razvoj empatije. Mogućnost uživljavanja u osjećaje drugih i pronalaženje smisla jedan je od velikih odgojnih zadataka. Mogli bismo reći da upravo tome treba težiti jer predstavlja “znanje za život”, odnosno, razvoj osobina koje će određivati određenu osobu tijekom cijeloga života. Stoga kvalitetna okolina koja je svjesna važnosti poticanja empatije i prevencije stereotipa od presudne je važnosti za odgoj djeteta.

Možemo li naučiti biti empatični?

Dječja spremnost na dijeljenje s drugima, pomaganje i suradnju pod utjecajem su društvenih i okolinskih činitelja.

Za poticanje altruizma, pohvala je mnogo djelotvornija ako se njome ističe da je dijete velikodušno ili spremno na pomoć, nego ako je usmjerena na postupak. Razvojni psiholozi primjenjuju programe nagrađivanja za povećanje učestalosti prosocijalnog ponašanja u školama. Jedno istraživanje altruističkih postupaka predškolske djece u prirodnim uvjetima utvrdilo je da vršnjaci često reagiraju pozitivno na takve postupke smiješeći se, zahvaljujući ili čineći nešto dobro i lijepo zauzvrat (Vasta, Haith, Miller, 1998). Na dječje ponašanje snažno utječu postupci drugih ljudi. Djeca su spremnija na dijeljenje s drugima ili na pomaganje nakon promatranja modela koji je činio isto. Ali djeca ne oponašaju jednako sve modele. Više imitiraju one koje doživljavaju jačima, kompetentnijima ili važnijima. Isto tako redovito gledanje prosocijalnog televizijskog programa može povećati čestinu altruističkog poželjnog ponašanja na svim dobnim razinama.

Prema provedenim istraživanjima na empatiji je moguće razviti čitanjem fiktivnih romana. Čitanjem razvijamo maštu i zamišljanjem situacija i likova opisanih u knjizi zapravo se ”stavljamo u tuđe cipele”. Osim toga, razmišljanjem o situacijama u kojima se našla nama bliska osoba te emocijama koje su bile uzrokovane tim događajima, a naposljetku i razmišljanjem o tome što mi možemo učiniti za tu osobu, kako bismo joj olakšali razvijamo sposobnost uvida u tuđe emocije i razmišljanja.

Učenici primarnog obrazovanja imaju potrebu uspoređivati se sa ostalima, pri tome stvarajući neki svoj poredak u socijalnoj hijerarhiji u razredu: Tko je najpametniji? Tko zna najbolje računati? Tko je najbolji nogometaš? Tko najlošije igra nogomet? Prilikom stvaranja tih ljestvica djeca koja nisu pri vrhu nastale ljestvice osjećaju se razočarano i odbačeno zbog toga što nisu u svemu najbolja. To jedna od najzdravijih stvari tijekom djetinjstva nakon koje dijete kasnije postaje suosjećajnije prema drugima jer ih zapravo istinski može razumjeti, pošto se i ono u nekom trenutku života tijekom razvoja osjećalo tužno, razočarano, povrijeđeno. Dijete koje je proživjelo žalost može lako suosjećati sa drugom osobom koja je tužna, suprotno od osobe koja nije nikad iskusila takav osjećaj tijekom djetinjstva (Greenspan, 2009). Kod djece starije školske dobi, uočava se nedostatak empatije prema roditeljima te mlađoj braći i sestrama tj. one djece koja ulaze u adolescenciju. Razvojno gledano dijete se u to vrijeme odvaja od svoje obitelji kako bi uspješno izgradilo vlastiti identitet te odnose sa ljudima izvan obitelji. Roditelji trebaju shvatiti da je to normalna razvojna faza te trebaju svom djetetu pružiti pomoć da integrira empatiju u svoj normalni rast i razvoj. Važno je da se ne smije adolescentu dopustiti nedostatak empatije prema bliskim osobama, te mu se treba jasno dati do znanja da se prema njima ne smije odnositi na način koji ih povrjeđuje. Treba mu probati objasniti i približiti kako bi se on sam osjećao da se prema njemu netko njemu blizak odnosi na takav način, manjkom empatije. Bitno je stalno dijete poticati na razmišljanje koje se proteže dalje od njega samog te uključuje osjećaje i interese drugih, ne samo njega samog. Učenju empatije kod djeteta dakako doprinosi roditeljsko izražavanje interesa za djetetove doživljaje i osjećaje (pozitivne i negativne), pažljivo i aktivno slušanje, postavljanje pitanja kojima je cilj razjasniti njihove misli i osjećaje. Dijete podvrgnuto takvom roditeljskom utjecaju sposobnije je na dubljem nivou povezati se sa drugima, ponaša se u skladu sa svojim empatičnim osjećajima, tako da sasluša drugoga.

Empatija se može i ciljano razvijati kroz obrazovanje. Aktivnosti koje razvijaju empatiju mogu uključivati razne metode, poput iskustvenog učenja, vježbanja vještina ili didaktičkog pristupa. Vježbanjem empatije kod učenika se povećava i tolerancija, akademski uspjeh, emocionalna inteligencija, prosocijalno ponašanje te se mogu smanjiti predrasude i nasilje među djecom.

Isto tako, imaginarna igra djetetu pruža priliku da koristi svoju kreativnost za sigurno istraživanje svijeta osjećaja. Pretvarajući se da je plišani medo „zločesti učitelj“, ono počinje shvaćati kako je to kad je prema tebi netko zločest. Pretvarajući tu igračku u šaljivi lik, dijete otkriva kako smijanjem može odagnati osjećaj patnje. Ono može zamisliti kako se osjeća njegov lik iz igre kad je povrijeđen ili kad je veseo i vidi kako su ti osjećaji zasebni od njegovih vlastitih. Ono uči biti empatično (Greenspan, 2009). S vremenom, empatija se produbljuje.

Učenicima primarnog obrazovanja možemo pomoći u učenju empatije tako da postanu svjesni vlastitih emocija. Igre „Razmišljajmo o sutrašnjem danu“ omogućuju im da zamisle realne situacije i kako bi se u njima mogli osjećati. Pitanja kako što su „Kako bi se osjećao da tvoja nogometna ekipa sutra ne pobjedi?“ ili „Hoće li se učiteljica ljutiti na tebe ako budeš i dalje zaboravljao zadaću?“ pomaže učeniku predvidjeti osjećaje s kojima bi se inače nasamo izbjeglo suočiti. Učitelji ili roditelji, mogu poticati empatiju na način da

1. Suosjećamo sa svojim djetetom. Empatija nastaje ako je netko empatičan prema nama.
2. Pomognite djetetu kako postati svjestan vlastitih osjećaja i da ih izrazi.
3. Pomognite djetetu kako uskladiti svoje osjećaje s tuđim tako što mu objašnjavate svoje. Iskazujte ih izrazom lica i tonom glasa.
4. Zainteresirajte dijete za osjećaje drugih ljudi koristeći njegove vlastite osjećaje kao mjerilo za usporedbu.
5. 5Neka dijete – u sigurnom okruženju – doživi sve moguće situacije.

Marilyn Price-Mitchell predlaže 6 navika kojima kao nastavnik možete doprinijeti razvoju empatije kod učeika:

• Izgradite dobre odnose s učenicima. Neka oni znaju da vam je stalo do njih.
• Izgradite samopouzdanje učenika tako da im budete mentor.
• Učite ih da budu odgovorni i aktivni građani koji mogu donijeti promjene u svoju zajednicu.
• Kroz svoj posao budite im uzor i inspirirajte ih da i oni daju sve od sebe.
• Izlažite učenike različitim mišljenjima i pogledima na svijet.
• Koristite se metodom društveno korisnog učenja i povežite nastavni sadržaj sa životom zajednice (Price-Mitchell, 2020).

U razrednom odjeljenju trebalo bi obratiti pozornost na razvijanje prosocijalnog ponašanja koje bi u cijelosti doprinijelo učenikovom razvoju empatije, aktivnog slušanja, suradnje, konstruktivnog rješavanja sukoba te samopouzdanja i samopoštovanja. Isto tako, ukoliko u učionici vlada prosocijalno ponašanje, nema sumnje da to neće pozitivno utjecati na razredno ozračje u kojem će se svaki pojedinac osjećati prihvaćenim. Pedagoške radionice iskustvenog i suradničkog učenja, omogućuju cjelovitije upoznavanje učenikove osobnosti. Usmjerene su ka procesu čija je svrha omogućiti svakom sudioniku osjećaj jednakosti i pripadnosti.

Iskustveno učenje odnosi se na kreiranje situacija u kojima dijete doživljava određene sadržaje pomoću metode „vlastite kože“ što se postiže igrom, simulacijom i akcijom (Bognar i sur., 2000). Prva i najvažnija osoba koja ima koristi od iskustvenog učenja je dakako učenik.

Suradničkim učenjem razvijaju se i socijalne kompetencije poput suosjećanja, empatije, komunikativnosti, suradnje i prilagođenosti. S obzirom na to, suradničkim učenjem postiže se jačanje individualne motiviranosti i volje za napretkom, javlja se odgovornost prema drugima, poboljšava se komunikaciji u grupi, razvijaju se prijateljski odnosi prema članovima određene skupine, povećava se grupna učinkovitost i djelotvornost te se postižu bolji i kvalitetniji aspekti rješavanja socioemocionalnih problema članova određene skupine (Hare, 1976; Bašić i sur., 1994; prema Kadum-Bošnjak, 2011).

Pokušavajući pomoći učeniku uvidjeti vlastite osjećaje i ponašanja, često izgovaramo rečenice koje nas ometaju u empatičkom povezivanju, npr.:

• Davanje savjeta: „Mislim da bi trebao/trebala…““Kako to da nisi…?“
• Nadigravanje: „To nije ništa, čekaj samo da čuješ što se meni dogodilo.“
• Poučavanje: „Ovo bi moglo postati vrlo pozitivno iskustvo za tebe kada bi ti samo…“
• Tješenje: „Nisi ti kriv/kriva, učinio/učinila si najbolje što si mogao/mogla.“
• Pričanje priča: „To me podsjetilo na vrijeme kada…“
• Zataškavanje: „Razvedri se. Nemoj se osjećati tako loše.“
• Sažalijevanje: „Oh, jadan/jadna ti.“
• Ispitivanje: „Kada je to počelo?“
• Pravdanje: „Htjela sam te nazvati, ali…“
• Ispravljanje: „Nije se tako dogodilo.“ (Rosenberg, 2006).

Zaključak

Živimo u užurbanom vremenu digitalizacije koja je nepredvidiva i neprestano napreduje. Često smo otuđeni i osamljeni te zaboravljamo na vlastite vrijednosti. Empatija je jedna od najljepših ljudskih osobina. Ona je temelj svih ponašanja koje povezujemo s “dobrotom” te je izvor suosjećanja, altruizma, požrtvovnosti i milosrđa. Potrebna nam je empatija da bismo ju mogli dati. Kada nas netko zaista čuje, a da pri tome ne osuđuje, ne pokušava preuzeti odgovornost, ne pokušava oblikovati, osjećaj je sjajan. Empatija nikada ne prestaje. To je dimenzija života koja se kontinuirano širi kroz svakodnevna iskustva, te tako postiže i promiče kvalitetu empatije. Potrebno je poticati empatično ponašanje djeteta od najranijih faza života. U školi koristiti metode suradničkog učenja, iskustvenog učenja, poticati prosocijalno ponašanje koje je preduvjet za uspostavljanje ugodne radne klime time i kvalitetne nastave. Nastave u kojoj je svaki pojedinac vrijedan i važan sudionik i subjekt u odgojno obrazovnom procesu.

Literatura

1. Bognar, L., Uzelac, M. i Bagić, A. (2000). Budimo prijatelji – 33 pedagoške radionice.Zagreb: Mali korak
2. Fabian. A.P., (2008). Empatija kod djece. Preuzeto s Portal za škole: http://www.skole.hr/podsjecamo?news_id=1836
3. Greenspan S.I. (2009). Sjajni klinci; Kako pomoći djetetu da razvije 10 kvaliteta potrebnih za zdrav, sretan i uspješan život. Buševec: Ostvarenje d.o.o.
4. Kadum-Bošnjak, S. (2012). Suradničko učenje. Metodički ogledi, 19 (1), 181-199.
5. Lay J. C. i Hoppmann C.A. (2015). Altruism and Prosocial Behavior. Preuzeto s https://www.researchgate.net/publication/283583352_Altruism_and_Prosocial_Behavior
6. Price-Mitchell M. (2020). How To Teach Empathy, Roots of Action. Preuzeto s https://www.rootsofaction.com/how-to-teach-empathy/
7. Rosenberg M.B. (2006). Nenasilna komunikacija, jezik života. Osijek: Grafika d.o.o.
8. Vasta, Haith, Miller (1998). Dječja psihologija: moderna znanost. Zagreb: Naklada Slap
9. Velički. V., (2011). Razvoj empatije kod djece. Preuzeto s Inoptimum sistem d.o.o. za razvoj osobnih i sistemskih potencijala. http://www.inoptimum.com/2011/08/02/razvoj-empatije-kod-djece/

Motivacijski odnos u učionici

Karla Poslek Petrovič

Da bi stvorili poticajno okruženje za učenje, učenici moraju prvo slijediti pravila i učitelji mogu u tu svrhu koristiti različite vježbe. Vježbe koje potiču studente da govore, izražavaju svoje emocije, uče pristojan jezik, vježbe timskog duha, animirane kratke animirane filmove i slično. Sve to može utjecati na poticajno okruženje za učenje. Predstavit ću neke vježbe posebno za razredne sastanke i učitelje razrednike. Vježbe za razvijanje socijalno-emocionalne pismenosti, društvene svijesti i relacijskih vještina.

Ključne riječi: klima u učionici, sigurno okruženje za učenje, socio-emocionalna pismenost, empatija.

1. Uvod

1. 1. Motivacijski odnos je temelj za dobro učenje

Za dobru klimu u učionici potrebno je mnogo različitih faktora. Zasigurno odgoj i disciplina djece igra veliku ulogu. Što učitelj / razrednik može učiniti? Može se brinuti za sigurnost, orijentaciju, potvrdu, prihvaćanje, poštuje i potiče komunikaciju, podržava i ima pozitivna očekivanja, prihvaća različitosti, individualizira, personalizira, bude fer, upravlja sukobima i brine se za psihofizičko blagostanje. (R. Ilc, 2017.)

Emocionalna i socijalna pismenost osnova je dobrih odnosa. Riječ je u učinkovitom odnosu sa sobom i drugima. Poanta je prepoznati osjećaje i osjećaje u sebi i drugima i na odgovarajući način reagirati.
Socijalna i emocionalna pismenost ključna je za dobru klimu, uključivanje, uspješnost i dobrobit za sve. Treba započeti čim učenici uđu u školu (njegovati suživot, sudjelovanje, solidarnost). U svakom razredu, u svakom satu, spontano, planirano. Najučinkovitija je dugoročna i sustavna akcija / strategija / model na razini odjeljenja i škole. (R. Ilc, 2017.)

2. Središnji dio

2. 1. Društvena emocionalna pismenost

Vrlo je važno kako se učenici osjećaju uključeni u razred i kako osjećaju i reguliraju svoje emocije. Ako su motivirani i osjećaju se dobro prema sebi, tada su motivirani za učenje. Osnovne socijalne vještine su: samoupravljanje, asertivnost, vještine poučavanja, suradničke vještine i vještine odnosa s vršnjacima. (Rutar Ilc, 2017.)

Pozitivan i ohrabrujući stav učitelja doprinosi dobroj suradnji učenika. Nastavnik treba biti ohrabrujući, uvažavan, pravedan, voljan slušati i pomagati učenike. Izrazite pozitivna očekivanja, podržite studente i pokažite interes za njih. Osim toga, mora imati dobar autoritet i jasne granice. (Rutar Ilc, 2017.)

2. 2. Vježbe za izražavanje emocija i obučavanja

Učitelj može koristiti različite vježbe kako bi uspostavio dobru klimu u učionici.

Za prepoznavanje i izražavanje osjećaja možemo koristiti “emocionalni termometar” ili “semafor” ili “vaga za mjerenje blagostanja ili klime” u učionici. Na temelju toga učenici mogu razmijeniti razmišljanja sa svojim susjedima u paru, mogu to učiniti u grupama ili jednostavno pred cijelim razredom. Ovu vježbu možete koristiti za različite razgovore kada neki već doživljavaju različite negativne emocije. Oni također mogu izraziti svoje osjećaje na drugačiji način, na primjer, raznim kartama, fotografijama, metaforama, crtežima, vremenskim kartama i slično. Djeca dobivaju drugačiji skup slika, produbljuju u sebe i trenutno prevladavaju osjećaje te odaberu jednu sliku, mogu je i nacrtati ili pronaći filmskog junaka ili scenu / metaforu iz prirode. Ako su emocije loše, možemo graditi na ovoj vježbi poučavajući djecu da razmisle o tome što bi mogli učiniti s ovom slikom kako bi situacija bila bolja. Nedovršene rečenice mogu se koristiti i za prepoznavanje osjećaja (Brinem se …; Bojim se …; Osjećam se sigurno kad …). (Rutar Ilc, 2017.)

Slika 1. Rješavanje “emocionalnog termometra”

2. 3. Vježbe za socijalno osiguranje

Vježba promatranja “Stilski izazov” je vježba u kojoj učenici šetaju i razmjenjuju pozitivne i poticajne misli. Između možemo popraviti par, pogledaju se, reći nešto lijepo, a zatim se okrenuti jedan od drugog i napraviti jednu promjenu na sebi. Opet se obraćaju svom paru, a drugi mora otkriti što je primijetio drugačije.

Vrlo dobra vježba, tj. koncept društvene svijesti i dobrog ponašanja, je vježba “Jezik žirafa i vukova”. Ovo su osnovna pravila nenasilne komunikacije, utemeljena na M. J. Rosenbergu i Z. Rutar Ilc. Djeca uče dva nova jezika, jezik žirafa i jezik vuka. Žirafa govori ono što vidi, čuje, a da nikoga ne kritizira. Ona izražava vlastite emocije i potrebe bez okrivljavanja ili kritiziranja sugovornika. Izrađuje zahtjev i izražava zahvalnost. Optužbe, kritike i zahtjeve ne uzima osobno, već pokušava empatično slušati jezik koji drugi koriste kako bi otkrili koje su njihove skrivene, neispunjene potrebe. Razlikuje promatranje i kritiku. Vuk, s druge strane, uvijek ima pravo, optužuje druge, tvrdi i prosuđuje što je dobro, a što loše, a što ispravno, a što pogrešno. Ciljevi ove vježbe su razumijevanje emocija i potreba sebe i drugih i korištenje jezika emocija i jezika srca. Kroz vježbe, učenici su u stanju prepoznati različite emocije u sebi i drugima, izraziti emocije, pitati drugog na poštovanje što osjeća i treba i formulirati zahtjev. Nauče koristiti činjenične informacije bez osude i priznati i izraziti svoje osjećaje. (Rutar Ilc, 2017.)

Slika 2. Oglasna ploča u učionici (Jezik žirafa i vukova)

2. 4. Vježbe za odnosne spretnosti

Ove vježbe su za uspostavljanje kontakta, održavanje kontakta, komunikacije, kompetencije, suradnje, rješavanja sukoba i asertivnosti. Kad želimo pronaći zajedničko tlo i povezati se ili jednostavno formirati grupu, to je vrlo dobra vježba “Okupimo sve / 3 / koji …” i zatim pređemo na različite prijedloge poput: … volite čitati klasične romane, … slušate jazz, … volite trčati, … više ste u društvima nego sebi, … trebate puno samoće i slično.

Ostale vježbe jačanja samopouzdanja uključuju: “Razmišljanje s karticama”: “Koja slika je moje samopouzdanje?”, a zatim razgovor s tri ili pet osoba.
Također znamo vježbe za zajedničko rješavanje problema, kao što su “Gordijski čvor, “Samopouzdanje”, “Upravljanje preprekama”, “Prelazak u krug”, “Živa stolica” i slično.

Slika 3. Učenici na vježbi “Gordijeg čvora”      Slika 4. Učenici u vježbi “Živa stolica”

Vrlo dobra vježba, ali na kraju osnovne škole to je “Zrcalo” ili “Ogledalo” ili “U očima drugog”. Djeci možemo dati list na leđima i ići u razred i napisati jedno dobro obilježje jedno o drugome na list. To mogu učiniti i na izvučenom slici ogledala koje kaže ime osobe koju opisuju. Na kraju, osoba prima stražnji list ili papir može pročitati pozitivne podatke o sebi. Ovo je vrlo dobra vježba. Može se raditi među učenicima, ali može se i u kolektivu. Kada djeca iz osnovne škole napuste školu, jako će cijeniti ono što su njihovi vršnjaci napisali o njima, te će sigurno pohraniti ovaj zapis negdje i držati razrednika koji im je omogućio ovu igru ​​ili iskustvo u dobrom sjećanju.

Slika 5. Primjer ogledala

2. 5. Vježbe za empatiju

Ljudi često imaju problem staviti sebe u kožu drugog. Jedan od načina da se to iskuša je gledanje kratkih animiranih filmova. Ima ih dosta. O presuđivanju nečega ili nekoga prebrzo i ne viđanju cijele njegove priče, kako su neki usamljeni, kakve nevolje doživljavaju. Jedan primjer filma na YouTube: A Joy Story: Joy and Heron (https://www.youtube.com/watch?v=ZQGuVKHtrxc). Svi ti mali filmovi su bez riječi ili gotovo bez riječi i vrlo su dirljivi.

3. Zaključak

Kako održavati poticajno okruženje za učenje? Uz dobru klimu u cijeloj školi i dobru klimu u učionici, to je moguće. Ako su studenti zainteresirani i uključeni u važne dogovore, njihova se odgovornost i predanost automatski povećava.

Sve ove vježbe za dobre odnose potrebno je uvesti postupno, a okruženje za učenje sigurno će se poboljšati s vremenom. Potrebno je posvetiti dovoljno vremena i pažnje uključivanju svih gore navedenih strategija u nastavni plan i program.

U iskustvu djeca rado sudjeluju. Ponekad postoji neko neslaganje ili ogorčenje, a onda se kroz igru ​​opuštaju i uživaju. Osigurana je sigurna klima i pouzdanje u učionici.

4. Literatura

• Otrin, G. M., Obaha Brodnjak, S., Hojnik, M., Veber, M. (2017) Psihosocialno interaktivne igre za otroke in mlade. Ljubljana: Salve.
• Rutar Ilc, Z. (2017). Priročnik Vključujoča šola (3. zvezek). Ljubljana: ZRSŠ.
• Rutar Ilc, Z., Rogič Ožek, S., Gramc, J. (2017). Priročnik Vključujoča šola (4. zvezek). Ljubljana: ZRSŠ.
• Zapiski povzeti po seminarju Spodbudno in varno učno okolje (Zora Rutar Ilc, Zavod RS za šolstvo).
• ZRSŠ. (2019). Presavijeni listić: Kako do spodbudnega in varnega učnega okolja? Odgovori na vprašanja in dileme iz prakse (bistveni poudarki iz priročnika Vključujoča šola).

Preuzeto: https://www.zrss.si/zrss/wp-content/uploads/2019-05-10-kako-do-spodbudnega-in-varnega-ucnega-okolja.pdf (13. 11. 2019, 16.00)

Utjecaj kulturnih priredbi na mlade

Amadeja Turnšek

Sažetak

Putem intervjua bit će predstavljen pozitivan utjecaj kulturnih priredbi na mlade, posebno kada su aktivno uključeni u predstavu. Na taj se način susreću s novim izazovima, stječu šira znanja, uče sudjelovati, preuzimati odgovornost u timu i međusobno se ohrabrivati, čime se razvija i njihova empatija.

Ključne riječi: empatija, kulturne priredbe, odgovornost, ohrabrivanje, sudjelovanje, znanje.

Uvod

Učitelji koji osluškuju želje svojih učenika znaju da mladi žele više nego što je propisano nastavnim planom. Mladi žele nove izazove, žele upoznati svoje talente, razvijati ih i predstaviti se svojim kolegama, profesorima i široj publici. To su za mnoge od njih nezaboravni trenuci. Toje vrijeme tijekom kojeg se koncentriraju na svoju ulogu, zaborave prošlost i ne razmišljaju o budućnosti.

U intervjuu je predstavljena profesorica Nasta Ovin koja je predavala engleski jezik u jednoj od gimnazija u Mariboru. Uz pomoć literarno – glazbenih priredbi učenicima je omogućavala stjecanje širih znanja i kompetencija te ih je na taj način pripremila za životne izazove.

S velikim entuzijazmom ste se prihvatili organizacije kulturnih priredbi za školu i izvan nje. Odakle taj žar, to oduševljenje?

Želju za stvaranjem imala sam oduvijek. S obzirom na to da sam i sama kao učenica vrlo rado nastupala, upoznala sam taj jedinstveni osjećaj koji se može iskusiti na pozornici. Također je i kontakt s publikom za mene bio poseban doživljaj. Upravo sam to željela podijeliti s mladima. Važno je znati kod mladih probuditi oduševljenje za nešto novo i lijepo. Na taj način mlade se lakše potakne na suradnju. Utjecaj pozitivnog značaja učitelja je zarazan i ima veliku snagu.

Uglavnom ste organizirali literarno-glazbene priredbe. Kako ste s time započeli?

Čega god sam se prihvatila, prihvatila sam se srcem i pokušala osluhnuti mlade. Željela sam da u tome uživaju i istovremeno stječu nova znanja za život. Kada sam pisala dramski tekst ili prikupljala literarne priloge, uvijek sam ih imala pred očima. Na nenametljiv način pokušala sam im dati ono što u razredu nisam mogla. I teme su im bile bliske. Bile su to teme o mladosti, ljubavi i smislu života. Kada je scenarij bio napisan, zajedno smo ga pročitali i o tome razgovarali. Željela sam da uhvate poruku teksta. Osluhnula sam i njihove ideje i želje. To su za mene bili najljepši trenuci.

U vašim su predstavama sudjelovali i glazbenici i plesači izvana? Zašto ste donijeli takvu odluku?

Htjela sam predstavu učiniti raznovrsnijom i stoga sam na suradnju pozvala glazbenike i plesače Konzervatorija za glazbu i balet Maribor te plesne parove iz Plesne škole Pingi. Unatoč tome što se sudionici isprva nisu poznavali, među njima su se s vremenom stvorila prijateljstva. Vladala je posebna energija. Međusobno su se podupirali, pomagali si i trudili se da sve teče upravo onako kao što su zamislili. Nekima je ovo druženje na vježbama značilo više nego sam nastup.

Kakav je utjecaj kulturnih priredbi na mlade?

Velik. Mladi koji su aktivno uključeni u predstavu steknu samopouzdanje i postanu kreativniji. Zanimljivo je i saznanje da se mogu lakše uživjeti u različite životne uloge i situacije, budući dana pozornici moraju igrati različite uloge. Nadalje, na taj način uče kontrolirati svoj um, tijelo i glas te biti koncentrirani na sadašnji trenutak. To im omogućava da izoštre memoriju i povećaju pažnju. Također razviju međusobno poštivanje, povjerenje, odgovornost i osjećaj za članove tima. Istraživanjima je potvrđeno da učenici tijekom igranja uloga, recitiranja i čitanja literarnih djela poboljšavaju svoj govor budući da koriste književni jezik. Također je utvrđeno da se mladi aktivnim sudjelovanjem na kulturnim priredbama oblikuju u kultivirane mlade ljude, a takva događanja pozitivno utječu i na mlade gledatelje njihovih predstava.

Kako su učenici koji su nastupali doživjeli te priredbe i kakav je bio odaziv gledatelja?

Nakon svakog nastupa uvijek je dragocjena povratna informacija o tome kako su učenici doživjeli svoj nastup te kakvi su bili njihovi osjećaji. Također je bila dragocjena ocjena gledatelja u dvorani. Kada su mi se učenici javili putem e-pošte, jedna od učenica je napisala. „Mislim da govorim u ime svih učenika ako napišem da smo vrlo veseli i ponosni na sebe, a prije svega na Vas, budući da bez vašeg zalaganja to ne bi bilo moguće. Hvala za sve naporne vježbe i sate koje ste uložili u ovu predstavu, a i u nas. Hvala vam za svu podršku i samopouzdanje koje ste nam poboljšavali iz tjedna u tjedan. Već se radujemo daljnjoj suradnji s Vama.“ I njihovi su roditelji bili oduševljeni. Netko je čak rekao da je osjećao kao da gleda profesionalne glumce, a ne učenike. Moji kolege također su pozitivno ocijenili projekt. Bili su iznenađeni kada su na pozornici ugledali svoje učenike koji su ozbiljno i odgovorno odglumili svoje uloge. Izrazili su i mišljenje da je takvih predstava nažalost premalo.

Zaključak

Osigurajmo mladima da se izraze i da razviju svoj potencijal što više mogu. Pružimo im priliku da steknu nova iskustva, vještine i znanja. Istaknimo njihove vrline i dajmo im povjerenje. Osigurajmo im opuštenu atmosferu gdje mogu izraziti svoje ideje, mišljenja ili želje. Isto tako je važno da ih se pohvali za dobro obavljen posao i trud. To im daje poticaj, umanjuje njihov stres i tjeskobu te povećava motivaciju za daljnje stvaranje. Pokažimo im njihovo bolje ja, koje se usuđuje i uspijeva u svom naumu.

Slika 1 i 2: Obrazi ljubezni, Narodni dom Maribor, 2014.

Slika 3. Čari Mladosti, Narodni dom Maribor, 2015.

Pozitivni učinki živali v razredu

Mojca Kruh

V 1. d razredu smo imeli v šolskem letu 2016/2017 posebno priložnost, da spoznamo v živo veliko živali od blizu in daleč. To smo poimenovali kar razredni projekt »Živali na obisku«. Vsako sredo nam je sošolka Živa prinesla na obisk novega živalskega sošolca ali sošolko. Nekatere smo samo opazovali, nekaj pa smo jih lahko vzeli tudi ven iz vivarija in se jih dotaknili, božali in držali. Izvedeli smo veliko novega, zanimivega in poučnega. Spoznali smo: podgane, sikajočega ščurka, bradato agamo, kraljevskega pitona, ptičjega pajka, drevesno žabo, puščavskega tekača, vražjega paličnjaka, jamskega ščurka, stepske murne, kraljevega pitona, gekona, želvo, mlečno kačo in mačjega mladiča.

Učenka nam je najprej predstavila katero žival je prinesla in povedala kar je vedela o določeni živali. Sledil je razgovor in vprašanja učencev. Žival je bila cel dopoldan v učilnici. Učenci so jo lahko opazovali tudi med odmori in vprašali sošolko kar jih je zanimalo tudi takrat.

Tedenski obiski živali v razredu so imeli veliko prednosti. IZOBRAŽEVALNI POMEN (povečanje besednega zaklada, pomoč pri dolgo in kratkoročnem spominu, izboljšanje poznavanja pojmov, kot so velikost, barva, …), MOTIVACIJSKI POMEN (izboljšanje pripravljenosti za sodelovanje v skupinskih aktivnostih, izboljšanje medsebojne interakcije, izboljšanje interakcije z osebjem), EMPATIJA (zmožnost posameznika, da zazna in razume občutja ter razmišljanja druge osebe, vendar se z njo ne poistoveti) Otroci vidijo žival kot sovrstnika. Otroka je empatije lažje naučiti ob živali kot ob človeku. MEDSEBOJNI ODNOSI (zveza medsebojnega zaupanja ali občutka povezanosti ali povezovanje)

Živali imajo sposobnost odpiranja kanalov čustveno varne in ne grozeče komunikacije.

Živali pomagajo ustvariti čustveno varno ozračje. Prisotnost živali odpira poti skozi človekovo prvotno zadržanost. Posebno otroci največkrat projicirajo svoje občutke in izkušnje na žival.), SPREJEMANJE (naklonjeno sprejemanje ali priznavanje) Živali sprejemajo brez omejitev. Ne zanima jih, kako oseba videti ali kaj reče. Živalsko sprejemanje je brez obsojanj, ne pozna zamer in je brez zapletov zaradi psiholoških iger, ki so prisotne med ljudmi.

RAZVEDRILO Najmanj kar lahko žival prispeva je, da že samo s svojo prisotnostjo ponudi neko vrsto razvedrila. Izboljšanje učenčevega razpoloženja. SOCIALIZACIJA (vključevanje v skupino in prilagajanje) ZMANJŠEVANJE STRESA.

Pozitivni učinki:

• večja samostojnost
• zmanjševanje neprimernega vedenja
• prilagajanje lastnega vedenja k drugemu vedenju
• večja stopnja empatije
• pozitiven odnos do živali
• večja odgovornost
• skrb za živali
• večja šolska uspešnost
• zdrava osebnostna rast  
• zvišana stopnja koncentracije
• pridobitev naklonjenost
• izboljšanje priklica in spomina
• zvišana stopnja motivacije
• pridobitev socialnih veščin
• pridobitev socialnih spretnosti
• dolgotrajnejša pozornost
• višja stopnja samozaupanja in samovrednotenja
• kvalitetnejše in lažje sodelovanje
• povečana sposobnost zaupanja
• izboljšanje sposobnosti reševanja problemov
• zmanjševanje manipulativnega vedenja
• izboljšanje izražanja občutkov
• boljše vključevanje v šolski sistem in družbo
• kvalitetnejše vrstniško vključevanje

Živali nam omogočajo in dajejo brezpogojno ljubezen in naklonjenost. Lahko igrajo vlogo prijatelja, zaupnika … Z njihovo pomočjo se naučimo določenih veščin (vzpostaviti in ohranjati socialne odnose). Pomagajo nam vzpostaviti zaupanje, avtonomnost, odgovornost, in empatijo do drugih.

Obiski živali v različnih inštitucijah, kot so na primer vrtci, šole, domovi za ostarele, pediatrične klinike, zavodi, imajo poleg zniževanja krvnega tlaka in srčnega utripa vsesplošni pomirjevalni učinek. Povečajo tudi občutek skupinske pripadnosti, tako da ljudje lažje navezujejo stike z drugimi.

Druženje z živalmi izboljša samopodobo, zmanjšuje depresivnost, občutke osamljenosti, pesimizma, zmanjšuje tesnobnost, napetost, zveča motivacijo za opravljanje drugih vsakodnevnih stvari, poviša raven t. i. “hormonov sreče” (endorfinov). S tem pripomore k splošnemu boljšemu počutju, večji sproščenosti in predvsem zadovoljstvu s samim seboj.

Misli učencev:

KLARA: »Všeč mi je bil ptičji pajek. Kačo sem lahko prijela.«
JOŠT: »Velik kuščar, ko je bil jezen, je imel črno piko in skalo, da se je lahko skril. Sikajoči ščurki so mi bili všeč, ker je eden padel in se je skril in sikal pod stolom.«
LEA: »Všeč so mi bile podgane, ki so pri pouku spale in naučila sem se, kaj jedo in pijejo.«
MAX: »Agama, ker ima črno liso, ko je jezna.«
MAJA: »Ptičji pajek mi je bil zanimiv, ker je imel veliko nog in je bil črno bele barve.«
EVA: »Puščavski tekač je imel zelo dolg rep. Tudi drevesna žaba mi je bila zanimiva, ker se je skrivala.«
TINKARA: »Kača, ker sem jo lahko pobožala.«
JAKA: »Ptičji pajek, ker se je premikal in imel več nog.«
SARA: »Kača, ker je imela zelo lepe vzorce na svoji koži. Sikajoči ščurki so bili zanimivi, ker so sikali, ko jih je bilo strah.«
ŽIGA: »Vse živali so mi bile všeč, ker so prišle k nam v šolo.«
ŽIVA: »Ko sem pripovedovala o živalih, mi je bilo lepo in zelo sem bila vesela, da sem lahko sošolcem prinesla pokazat svoje živali.«
GAŠPER: »Všeč so mi bile drevesne žabe, ko so plezale po mreži.«
EDIN: »Pri živalih, ki sem jih videl, mi je bilo všeč to, da sem jih lahko gledal in opazoval.«

Zaključek

Živali so na učence vplivale zelo dobro. Druženje in prijateljevanje med učenci in živalmi je bila lepa in pozitivna izkušnja za vse. Ugotovili smo, da so živali na nas preprosto zdravilno vplivale. Ta izkušnja nam bo ostala še dolgo v spominu.