Upotreba kamišibaja u nastavi

lucija_andric

Lucija Andric

Sažetak

Kamišibaj je umjetnički oblik pripovijedanja uz slike, koji može biti i didaktično pomagalo. U članku ću opisati, kako koristiti kamišibaj u nastavi književnosti, likovne umjetnosti i stranog jezika s učenicima 3. razreda.

Ključne riječi: kamišibaj, književnost, bajke, likovna umjetnost, strani jezik.

Kamišibaj

Kamišibaj je umjetnički oblik pripovijedanja priča uz slike na maloj pozornici (Društvo Kamišibaj, 2020.).

Pripovjedač, koji se naziva kamišibajkar, stoji uz malenu drvenu pozornicu i priča priču. Slike se ubacuju u butaj, to je mala pozornica na kojoj se izvodi kamišibaj (Kaj je kamišibaj? / Što je kamišibaj?, 2020.).

To je tradicionalna tehnika pripovijedanja koja dolazi iz Japana. Počeci kamišibaja sežu u vrijeme budističkih hramova, kada su redovnici kroz slike ljudima pripovijedali svete priče (Društvo Kamišibaj, 2020.).

Kamišibaj se u Japanu proširio početkom 20. stoljeća, kada je izbila ekonomska kriza i mnogi ljudi koji su se prije bavili kazalištem, ilustracijom ili filmom, pripovijedanjem i glumom ostali su bez posla i osnovnih sredstava za život. Tako su počeli koristiti korisnu tehniku pripovijedanja zvanu kamišibaj (Kavčič i Nagode, 2017.).

Kamišibaj slika 1Nekada je kamišibajkar dolazio s biciklom. Drvena pozornica bila je pričvršćena na prtljažnik, a pod drvenim poklopcem našlo se mjesta i za slatkiše. Udarajući s dva drvena štapića jednim od drugog, kamišibajkar je djeci oglašavao svoj dolazak. Ubrzo bi djeca i mještani došli pogledati predstavu (Kaj je kamišibaj? / Što je kamišibaj?, 2020.).

Slika 1. Kamišibajkar u Japanu početkom 20. stoljeća.

Na vrhuncu njegove uporabe, koja je trajala čak dva desetljeća, samo je u Tokiju bilo tri tisuće Kamišibaja. Na kraju buma, međutim, zamijenila ga je televizija, koju su Japanci u početku prozvali električni kamišibaj. Sada zbog globalizacije svijeta postaje vrlo zanimljiv, a naočito je popularan kod pedagoga kao izvrstan didaktički alat (Društvo Kamišibaj, 2020.).

Upotreba kamišibaja u nastavi

U pronalaženju novih metoda poučavanja, s kojima bi učenicima nastavu učinili raznolikijom i motivirali ih za rad, rijetko se slučajno susrećemo s pomagalima koja nam to omogućuju. S kamišibajem sam se susrela kad se u našem gradu odvijao Kamišibaj festival na kojem sam odgledala neke predstave te sam kao učiteljica odmah dobila ideju koliko će ova drvena stolna pozornica biti svestrana u radu s učenicima. Ubrzo nakon toga sam od kartonske kutije napravila prvu pozornicu za upotrebu u učionici, a kasnije i manju drvenu, pogodnu za listove A4 veličine.

kamišibaj slika 2kamišibaj slika 3
Slika 2. Pozornica od drvene kutije        Slika 3. Drvena pozornica      

S međupredmetnim povezivanjem likovne umjetnosti i književnosti obradu bajki smo u skupinama učinili zanimljivijim predstavljajući ih uz pomoć kamišibaja. Učenici su se podijelili u tri skupine i svaka skupina je odabrala jednu od predloženih bajki. Prva skupina odabrala je bajku Rukavica, druga O velikoj repi i treća Pijetao je otišao po svijetu. Nakon zajedničkog čitanja i razgovora o sadržaju, podijelili su rad u skupini.

kamišibaj slika 4kamišibaj slika 5
Slika 4 i 5. Obrada bajki

Kod likovne umjetnosti su po prethodnom dogovoru s bojicama oslikali pojedine scene bajki.

Kamišibaj 6kamišibaj slika 7
Slika 6 i 7. Likovno stvaranje

Nakon dovršetka likovnog stvaranja vježbali su jezični dio predstavljanja, a nakon vježbe međusobno su predstavili svoje radove.

kamišibaj slika 8kamišibaj slika 9
Slika 8. Predstavljanje bajke O velikoj repi        Slika 9. Predstavljanje bajke Rukavica

kamišibaj slika 10Slika 10. Predstavljanje bajke Pijetao je otišao po svijetu

Istovremeno s našim radom, u našoj se školi odvijao i kamišibaj slika 11kulturni tjedan, pa smo u sklopu projekta, koji je podrazumijevao i povezivanje različitih dobnih skupina u školi, izveli predstavljanje bajki s kamišibajem drugim mlađim učenicima.

Slika 11. Predstavljanje u okviru kulturnog tjedna

kamišibaj slika 12Kamišibaj je također vrlo koristan u učenju riječi stranog jezika. Kod engleskom jezika često ga koristimo za učenje novih riječi pomoću slikovnih kartica.

Slika 12. Slikovne kartice

Također smo ga koristili za obradu priče na engleskom jeziku. Učenici su napravili svoje prizore priče i pomoću butaj pozornice se isprobali kao pripovjedači priča na engleskom jeziku. U ovom slučaju dobro su se iskazali također učenici koji obično imaju poteškoće u izgovaranju stranog vokabulara, međutim, pozornica im je očito ponudila dodatni zaslon, zbog kojeg nisu bili izravno izloženi, pa su imali veći osjećaj sigurnosti i na tuđem jeziku opuštenije razgovarali.

Zaključak

Upotrebljivost kamišibija u nastavi je zaista svestrana, može se koristiti kao motivacijski alat, za obradu nove materije ili za ponavljanje i utvrđivanje već obrađenih sadržaja, a istodobno je učenicima pomagalo za kreativno i aktivno postizanje ciljeva učenja.

Literatura

  1. Društvo kamišibaj Slovenije. Dobiveno 18. 2. 2020., http://www.kamisibaj.si/kamisibaj/
  2. Kaj je kamišibaj? Dobiveno 18. 2. 2020., http://slikovedke.com/kaj-je-kamisibaj/.
  3. Kavčič, S. i Nagode, S. (2017.). In vratca se odpro. Šolski razgledi, 68(3), 6.
  4. Slika 1. dobiveno 18. 2. 2020., https://www.meonbook.com/blog_en/kamishibai/

Bogatstvo svijeta bajki i priča

lucija ademoski

Lucija Ademoski

Sažetak

U članku se govori o značenju sudjelovanja bajki u životu djeteta. Prikazan je njihov nastanak i razvoj, a posebno je istaknuta uloga narodnih priča i klasičnih bajki jer one svojom simbolikom djeci nude neprocjenjivo iskustvo doživljavanja svijeta u razdoblju odrastanja. S bajkama i pričama se djeca susreću i u školskoj knjižnici – u njoj se nalazi pisano blago svijeta bajki.

Ključne riječi: bajke, narodne priče, klasične bajke

Uvod

Bajke su svojom jednostavnošću neizostavan dio odrastanja svakog djeteta; po svojem su nastanku i izvoru jedan od najstarijih oblika umjetnosti riječi. Mnoge od njih stigle su k nama iz bližih, ali i dalekih krajeva. Kao nepresušno vrelo ljudske mudrosti i snalažljivosti, bile su omiljene u svim razdobljima i u svim narodima koji su u njih ugrađivali svoje velike junake i važne simbole. Prije nego su zapisane, dugo su se vremena čuvale samo usmenom predajom. Putovanjima i seobama ljudi prenosile su se u mnoge države. Mijenjaju se kroz stoljeća, ali su sačuvane sve do današnjih dana. Prilagođavale su se različitim okolnostima, a zapisivane su onako kako su se pripovijedale iz generacije u generaciju.

Izvornom domovinom najljepših bajki smatra se Daleki Istok, odakle su se raširile po cijelom svijetu. One najstarije zabilježene potječu iz Egipta i Indije, a iza njih slijede i danas vrlo popularne arapske pripovijesti iz zbirke „Tisuću i jedna noć” (u Europu su u francuskom prijevodu stigle već u 18. st.), Straparolina zbirka novela „Ugodne noći” iz 16. st., Basilina zbirka priča Pentameron i Perraultova zbirka najpoznatijih narodnih priča pod naslovom „Priče majke guske” iz 17. stoljeća. Sva ova izdanja pripomogla su snažnom širenju bajki i priča u 19. st. pod dirigentskom palicom braće Grimm koja su sakupljala i svaki tjedan objavljivala narodno blago, a motive za vlastite bajke crpila i iz bogate narodne književnosti. (Wikipedia, 2019.). Svakako zaslužan za razvoj klasičnih umjetničkih bajki je i njihov suvremenik Hans Christian Andersen. On je narodnim motivima dodavao svoj osobni pečat koji je s vremenom prevladao u njegovim djelima. Kao plod bogate mašte pisaca bajki mnogo kasnije počele su se pojavljivati umjetničke bajke, uvelike prisutne u današnjem svijetu.

Slika 1.Slika 2.Slika 3.Slika 4.

Čar klasičnih bajki i narodnih priča

„Dijete bez bajki, bez svega što je neobično i lijepo, bilo bi poput starca, kao svijet bez ptičjeg pjeva i cvjetnih livada.” (Bevk, 1995: 5) Bajke su djeci vrlo primamljive, obogaćuju njihov cjelokupni razvoj, potiču ih, uveseljavaju, opuštaju, poučavaju, bude njihovu maštu, ukazuju na rješavanje problema s kojima se suočavaju, prikazuju životne običaje različitih ljudi, njihove osjećaje i životne spoznaje. „Dječje sazrijevanje kroz priču i bajku zasigurno je najblaži i najugodniji oblik učenja koji je ikada postojao.” (Gajser, 2002: 5)

S bajkama su odrastale brojne generacije, a njihova bogata simbolika prema kojoj oblikujemo svoje vrijednosti, neizostavna je i u svijetu suvremene djece. Čitajući takve priče u školskoj knjižnici zajedno s učenicima putujemo u, za njih teško razumljivu daleku prošlost, u jednostavno okruženje neobrazovanih ljudi koji u svojim domovima nisu imali televizor, radio, računalo, telefon itd., a one rijetke knjige koje su do njih dugo putovale predstavljale su im neizmjerno bogatstvo koje su brižljivo čuvali i cijenili. Umjetnost pripovijedanja bajki zato je i imala tako veliku važnost i živjela u gotovo svakoj obitelji.

Slušanje priča temelj je uspješnog učenja čitanja, zato ja ovakve satove u knjižnici održavam već niz godina i brižno ih njegujem. Čitanje ne namjenjujem samo djeci već i sebi samoj. Učenici istodobno upoznaju slovenske običaje kao neizostavan dio kulturne baštine. Tijekom čitanja želim osjetiti ugodu i tekst doživjeti na sličan način kao i oni sami. Kod odabira primjerenih pripovijesti koje pozitivno djeluju na razvoj djece, zadovoljavaju njihovu radoznalost i potiču maštu, u obzir uzimam stupanj razvoja djece, njihove potrebe i moguće teškoće s kojima se susreću u razredu, a njih mi unaprijed povjere njihove učiteljice. Izbjegavam čitanje modernih, uljepšanih, osuvremenjenih i pojednostavljenih inačica bajki koje previše posežu u literarni tekst, osiromašuju njegov smisao i poruku. Učenicima radije čitam kompletan tekst, iako im je ponekad, zbog zastarjelih pojmova, potrebno više objašnjavanja. Usprkos tome, slušaju ih otvorenih očiju, a nerijetko i otvorenih usta. Tada sam sasvim sigurna da su ih razumjeli i da su na njih djelovale čudesnom snagom. Neki učenici vole ih posuditi kako bi ih čitali kod kuće jer ih je sadržaj toliko ponukao da ih ponovnim čitanjem i slušanjem žele bolje razumjeti, otkriti sami sebe i odnose među ljudima.

Razumijevanjem simbolike bajki stvarni događaji u životu djeteta dobivaju pravu težinu i smisao. Priče im svojim simbolima ukazuju na to kako se uhvatiti u koštac s teškoćama u svakodnevnom životu. Omogućuju im donošenje odluke, tješe ih i daju im nadu u lijepu budućnost. Djecu navikavaju na spoznavanje i prepoznavanje različitih strana života koji nije uvijek lijep i sretan. Priče ih upoznaju s osnovnim ljudskim događajima, primjerice rođenjem, starenjem i smrću, s načinom prihvaćanja nedaća i bolesti te strpljivošću. Djeca tako uče razumjeti i prihvaćati i one manje lijepe okolnosti koje su sastavni dio života. Postaju svjesni da su ljudi međusobno različiti. U bajkama su osobe prikazane jednoznačno – dobre ili zle – nikada ambivalentno – istovremeno dobre i loše. Kroz bajke djeca uče o sustavu vrijednosti kao što su ljubav, dobrota, hrabrost, razumijevanje, strpljivost, poštovanje, dobronamjernost, sloboda itd. i činjenici da osim njih postoje drugi ljudi i živa bića koje moraju znati poštovati i slušati.

„Dijete u bajkama upoznaje dobrobiti prirodnih utjecaja: toplinu sunca, sjenu drveća, ljepotu i miris cvijeća, leptira i pjeva ptica. A to nije samo bajka, to je stvarni život! Kroz bajku dijete rano uči da mu je priroda saveznik, da ju mora razumjeti i s njom se povezati. Pritom se već vrlo rano u djetetu budi ekološka svijest. Ono ima osjećaj da u prirodi čovjek nikada nije sam, jer tu je drveće da ga svojom sjenom štiti od vrućine, mjesec koji obasjava tamu noći, puževi sa svojim kućicama, cvrčci koji pjevaju na travnjaku i još mnogo toga. Naravno da za sve to mora imati otvorene oči! Dijete s pričom povezuje prirodu, pojmove i misli, i personificira ih. Svijet mašte tako za njega postaje stvarnost: „Sve loše i nepošteno bit će uvijek kažnjeno, a dobrota se nagrađuje!” U tome leži odgojna vrijednost priče. Priče cijeli život ostaju duboko utisnute u čovjeku. „A siromah ostaje onaj tko ih nije imao prilike slušati!” (Milčinski i Pogačnik-Toličič, 1992: 26)

Zaključak

Dječji svijet je bajkovit i u njemu je sve istinito. Djeca ga doživljavaju puna radoznalosti i čuđenja pa su baš zato bajke za njih uvjerljive i istinite. U njima se sve događa na razini čuda koja djecu začaraju, privuku i nude im pregršt životne radosti. Tako se one na neprimjetan način uvlače u njihov doživljaj stvarnog života. Izražavaju njihov unutarnji svijet koji im je razvojno blizak, a time i stvaran. Potiču bujnu maštu koja im nudi brojne mogućnosti rješavanja zadataka i problema u budućnosti, pomažu im bolje razumjeti samoga sebe. Narodne priče i klasične bajke svojom nas mudrošću, duhovitošću i imaginativnošću povezuju i obogaćuju. U tome je njihova tajna i ljepota i zato za njima posežemo uvijek iznova.

Literatura

  1. Bevk, F. (1995.). Zlata voda. Ljubljana: Karantanija, Slovenska knjiga.
  2. Bolhar, A. (ur.). (1980.). Slovenske pravljice. Ljubljana: Mladinska knjiga.
  3. Brodnik, B. (2016.). Pravljice nekoč in danes: klasične in sodobne pravljice ter njihov odnos do dobrega in zla (Diplomski rad, Fakulteta za družbene vede).
  4. Gajser, Z. (2002.). Kako so knjižničarke tudi pravljičarke . Šolska knjižnica, 12(1), 5-6.
  5. Milčinski, J. in Pogačnik-Toličič, S. (1992.). Pravljica za danes in jutri. Ljubljana: Državna založba Slovenije.
  6. Unuk, J. (ur.). (2008.). Slovenske pravljice. Ljubljana: Nova revija.
  7. Wikipedia. Pravljica. Pridobljeno s https://sl.wikipedia.org/wiki/Pravljica
  8. (2. 2. 2019).
  9. Zalokar Divjak, Z. (2002.). Brez pravljice ni otroštva. Krško: Gora.

Fotografije

https://www.google.si

Svijet najljepših bajki i priča oživio u SOS Dječjem selu Lekenik

darkoR_lidijaK

Darko Rakić i Lidija Kralj

1U SOS Dječjem selu Lekenik je 13. i 14. studenog održano dvadesetčetverosatno Milenijsko čitanje bajki. Čitanje bajki na sceni Društvenog centra „Hermann Gmeiner“ privuklo je gotovo četiristo zaljubljenika u knjige i priče iz svih dijelova svijeta koji su s djecom iz SOS Dječjeg sela Lekenik željeli podijeliti svoje najljepše priče i bajke.

Tijekom subote i nedjelje djeca i odrasli iz Hrvatske, Makedonije, Rumunjske, Bugarske, 0337Bosne i Hercegovine, Njemačke, Austrije, Slovačke, Albanije i Japana čitali su najljepše priče na svojim jezicima i još jednom dokazali da priče ne poznaju jezične barijere te da zbližavaju svu djecu i odrasle diljem svijeta.
Milenijskom su se čitanju bajki ove godine pridružili i čitači s drugih kontinenata te mnogi književnici, umjetnici i osobe iz javnog, kulturnog, sportskog i političkog života te su zajedno s djecom čitali bajke na jezicima zemalja iz kojih dolaze. Naime, prijatelji SOS dječjih sela i zIMG_0644aljubljenici u pisanu riječ koji nisu mogli doći u Lekenik, poslali su svoje zvučne i videouratke te se na taj način uživo pridružili ovom događanju.
U organizaciji zvučnog i videoprijenosa podršku im je pružila i zajednica „Suradnici u učenju“ pa su tako slušatelji preko interneta mogli pratiti svih 24 sata čitanja bajki.

Milenijsko čitanje bajki započelo je čitanjem „Bajke o bajci“ koju su čitali najmlađi članovi SOS Dječjeg sela Lekenik, ravnatelj Mario Čović te vanjski suradnik i voditelj Malog kazališta bajki SOS Dječjeg sela Lekenik Rusmir Agačević.

Bajka o bajci zaista je zaživjela tog vikenda u SOS Dječjem selu Lekenik te će još dugo živjeti u srcima i mislima djece štićenika Sela.

O Milenijskom čitanju bajki i SOS dječjem selu razgovarali smo s ravnateljem SOS Dječjeg sela Lekenik Mariom Čovićem te Rusmirom Agačevićem, voditeljem Malog kazališta bajki.

I Osnovna škola Veliki Bukovec pridružila se ovoj zanimljivoj akciji. Poslušajte bajku Hansa Christiana Andersena “Puž i ružin grm”.

image

SOS Dječje selo Hrvatska od 1992. godine zbrinjava djecu bez roditelja i roditeljske skrbi te im pruža ljubav i sigurnost u obiteljskom okruženju, trajan dom i obrazovanje za sretno i mirno djetinjstvo. Svako dijete željno je ljubavi, pažnje i prihvaćanja, a već osamnaestu godinu SOS Dječje selo Hrvatska to im uspješno i pruža. Udruga je aktivna na polju dječjih prava te svojim radom u potpunosti posvećena potrebama i problemima djece. Brine za 240 djece i mladih u SOS Dječjim selima Lekenik, Ladimirevci i pet SOS Zajednica mladih. Više…

SOS_kampanja_banner_306x80