Iceland is Niceland

ankica_bilandzic

Ankica Bilandžić

Čovječe, zamisli da si ptica! Zamisli da letiš iznad Europe. Vidiš li Dunav? Da, to ti je ta moćna zelenoplava anakonda duga 2880 km. Odleti sad malo na njegovo ušće, njegovu svi zajednodeltu. Vidiš li tu širinu? E, tu se ulijeva u Crno more u lepezi od 300 kilometara! Kreni uzvodno, prati je i zastani na polovini. Eto, baš tu na sredini je tzv. druga delta Dunava ili Kopački rit, park prirode jedinstven u Europi upravo po tome što ima svoju srednju deltu.

Vidiš, tu malo dalje jedan je dvorac, a u parku, odmah do njega jedna je škola. To ti je, čovječe, naša škola-Osnovna škola Bilje.

Vidiš li ti taj naš trokut, tu našu Baranju? Naše granice? Zarobila nas Drava na jugu, Dunav na istoku a granica s Mađarskom na sjeveru i zapadu. Sad si sigurno misliš da smo stvarno zarobljeni, da smo izolirani, da ne mrdamo!

Čovječe, grdno se varaš!

Jesi li ikada čuo za cjeloživotno učenje, jesi li čuo za Comenius? Znaš li ti što je to etwinning? E, vidiš to su ti programi Europske unije koji su nam omogućili da se upoznamo sa stotinama europskih škola, tisućama učenika i učitelja. To su ti programi koji su nam omogućili da pređemo granice ovog našeg magičnog trokuta i odemo daleko, zaista daleko od Dunava.

Zanima te gdje smo sve bili? E, pa vidiš li Atlantik, vidiš li Crno more, vidiš li Baltik, vidiš li Sredozemno more, vidiš li La Manche, vidiš li Tirensko more? Sve smo ti mi to posjetili, na svim tim obalama smo bili. Na jednima šetali, na drugima plivali. U Normandiji smo se iskrcali, pod Eiffelovim tornjem se parkirali, pored Big Bena čavrljali. U Aja Sofiji smo se molili, u Pragu zalutali, Andaluziju biciklom otkrivali. Krakovski geto osjetili, švedski nam sobovi cestu preskakali. Helsinški je aerodrom izgledao kao sasvim novi. U Ankari smo se Ataturku poklonili. Rimskim smo Forumom prošetali, aquadukte od dvije tisuće godina dodirnuli. U Auschwitzu smo bili. Miris krematorija osjetili. Holokaust izučili. Za žrtvama plakali. Ukupno 11 učitelja i 25 učenika na 63 putovanja bili.

Naše zadnje putovanje bilo je do naše najudaljenije partnerske škole. Da dođeš do nje moraš preletjeti Sloveniju, Austriju, Njemačku, Belgiju i Ujedinjeno Kraljevstvo. Čak i Škotsku! E, onda stižeš na Island. Točno 4004 km od nas do njih! U jednom smjeru, naravno!

igralisteNaša se islandska partnerska škola koju domaćini zovu Arskoli smjestila na samom sjeveru Islanda u jednom fjordu udaljenom nekih 150 km od arktičkog kruga. Island je površinom gotovo duplo veći nego Hrvatska. Grad Saudarkrokur jedan je od najvećih islandskih gradova. Broji oko 2500 stanovnika. Cijeli Island ih ima oko 330 tisuća. Kao naša Osječko-baranjska županija. Dvije trećine ili oko 220 tisuća živi u glavnom gradu Reykjaviku koji se smjestio na zapadu otoka. To ti je jedan odličan mali glavni grad koji nosi epitet najsjevernijeg glavnog grada na svijetu. Nema trunke prašine, a njegov te vjetar šiba poput dubrovačke jake bure. Jesi kad stajao na dubrovačkoj jakoj buri? Zapravo, klima im je polarna, ali temperature zimi ne prelaze -26, niti ljeti +26 st. Celzijusa. Problem je samo u tome što zbog vjetra na +4 imaš dojam ako da je -4. Fasade su im tako čiste kao da su baš sada sagrađene. Krovovi crkava iz devetnaestog stoljeća se tako kartasjaje da to ne možeš vjerovati. Čovječe, imaju najstariji parlament na svijetu! Možeš li to zamisliti? A mali je, kao neka kućica. Nemaju vojsku, ne treba im! Doduše, nemaju ni jedan metar željezničke pruge. Imaju jedan autoput broj 1. Ide u krug u dva smjera i dug je oko 4000 km. Da ga kao dobar putnik pređeš autom, potrebno ti je oko 5 dana.

Čovječe, za obrazovanje izdvajaju 8 % proračuna! Mi, njihovi partneri iz Baranje samo 2,5 %!

Učitelji im imaju plaće oko 3000 eura. Na učiteljskom parkingu od ukupno 42 automobila, izbrojali smo čak 28 raznih džipova i SUVova! U školi imaju oko 350 učenika i 40 zaposlenih, što otprilike odgovara našem standardu. Školska je oprema nova, moderna i praktična. Otvorili smo jednu učeničku torbu. Unutra je bio samo laptop. Nijedna knjiga! One se ne nose kući, ostaju u školi. U kuhinji je bilo 4 radnice. Prije i poslije doručka učitelj tjelesne i zdravstvene kulture vodi ples uz glazbu i svi plešu. Imaju ručak i izbor od tri jela. Obroci su uz meso puni voća i povrća. Nastavno sportska dvorana je triput veća od naše. Imaju preko 500 raznih lopti. Pumpaju ih kompresorom. Kompletan školski razglas je ugrađen u zidove. Zaštićen kliznim vratima. Nikuda ga ne moraš prenositi, žice spajati, patiti. U školskoj knjižnici 20-ak laptopa po stolovima. U raznim bojama. Onako, kao kod nas krede. Papiri, toneri, vuna, konci, materijali se mogu dobiti bez ograničenja. Nema brojanja. Sve je stvar povjerenja. U školu je uvedeno plaćanje karticama. Nema tečaja, preračunavanja, mučenja. Imaju i osobe s posebnim potrebama. I asistente za sve njih. Zbornica je velika, svjetla, udobna, namještena trosjedima. Kava je besplatna. Svakodnevna. Tu je učenje i rad uživancija. Partneri iz Welsa, Poljske, Španjolske, Finske, Njemačke, Italije i Mađarske imali su što vidjeti i naučiti. Dobra ćemo iskustva kod kuće primijeniti.

knjiznica-tabletiucionicavuna

Cijena goriva ne prelazi 12 kuna po litri. Nema nezaposlenih. Stopa nezaposlenosti je 0 %! U 2013. godini bili su najsigurnija država na Kugli Zemaljskoj. Drugim riječima, imaju nultu stopu kriminaliteta. Za cijelo vrijeme svog boravka tamo nismo vidjeli da imaju i jednu svinju. Zato imaju nebrojeno puno ovaca. Kažu da su upravo ovcama zahvalni za svoj opstanak, jer ih je povijesno hranila i grijala. Davala im toplinu. Njena je vuna i koža jedan od glavnih izvora prihoda na Islandu. Imaju nacionalno udruženje štrikera ili pletača. Zajednički izraradoviđuju tipične islandske pulovere i veste koje putem nacionalne robne marke Geysir dosižu cijene i do 150 eura po komadu. Pletenje je dodatni izvor prihoda i za neke učiteljice, jer smo svojim očima vidjeli da na raznim sastancima i seminarima slušaju govornike i usput pletu. Dodatno zarađuju. Tamo se i od turizma može lijepo živjeti. Možeš unajmiti helikopter za dvije osobe za dva sata za samo tisuću eura. U staroj luci Raykjavika možeš uplatiti Wallewatching ili promatranje kitova. Ako iznajmiš bicikl, to će te koštati 30 eura na dan.

Njihova nam hrana baš i ne paše-što po okusu, što po iznosu. Jedu sirove morske pse, ptice Paffin, janjeće glave i razne konjske kobasice. Pečena janjeća glava košta 20 eura a janjeći kupanjekotlet 40! Za samo jedan kotlet, ja u hrvatskoj školi moram raditi 2 dana. Osom toga, ni ne volim ga baš nešto. Inače, imaju predivne islandske konje. Na otoku je oko 70 tisuća grla. U dijaspori ih živi oko 100 tisuća. Dok se voziš cestom uz predivne krajolike možeš naletjeti na termalnu kupku. Dok se sve puši, autobus se zaustavi i samo sa +4 lagano uroniš u +40. Usput još dobiješ rakiju od 40 gradi da sve selolakše podneseš. Na Island nikada nemoj ići bez da na sebi imaš kupaću opremu, jer nikad ne znaš iza kojeg ugla te sreća čeka. Island je otok sa vrlo visokom seizmičkom aktivnošću. Prevedeno, to znači da se neprestano trese, što od zemljotresa što od vulkana. Tamo je normalno doći na benzinsku i prvo pogledati televizorske ekrane s upozorenjima (alertima) o vulkanskim erupcijama i smjerovima u santakojima se moraš, odnosno ne smiješ kretati. Islanđani 90 % svojim kućanstava griju energijom iz termalnih izvora. Energetski su najučinkovitija zemlja na svijetu. 10 % površine im pokriva lava i 10 % ledenjaci. Na skamenjenoj lavi grade kuće. Kad izadeš na dvorište, sve je neravno i puno lave. Zamisli ti to, čovječe!

Ovdje možete pogledati album s fotografijama.

Na kraju , samo informativno – uz 14 raznih Comenius kontaknih seminara, pripremnih posjeta i strateških multilaterarnih projekata, naša je OŠ Bilje dobila i dva K2 Erasmus plusa i u svakom partnerstvo s još po šest škola.

Raduj se, čovječe, još ćeš s nama letjeti! Raduj se, do bola!

U Osnovnoj školi Bilje započeo projekt

„Čitamo mi, u obitelji svi“

ankica_bilandzic

Ankica Bilandžić

Jučer (11. travnja 2012.) u Osnovnoj školi Bilje započeo je projekt „Čitamo mi, u obitelji 2012-04-11 15.35.47svi“. Projekt se, u organizaciji Hrvatske mreže školskih knjižničara, provodi u cijeloj Hrvatskoj u više od 130 škola.
U projektu sudjeluju učenici 3.a i 3.b razreda sa svojim učiteljicama Ilonkom Milić i Zorom Jerković, a koordinator projekta je školski knjižničar Tihomir Dunđerović. Knjige za provedbu projekta su nabavljene dijelom donacijom 2012-04-11 16.06.30Privredne banke Zagreb, a dijelom sredstvima škole pa je na taj način fond školske knjižnice obogaćen vrijednim naslovima.
Projektom „Čitamo mi, u obitelji svi“ promiče se važnost čitanja te važnost obitelji u oblikovanju čitalačkih navika djece nižih razreda. Roditeljima se skreće pozornost na činjenicu da bi oni sami trebali biti uzor svojoj djeci u čitanju, umjesto da ih tjeraju na čitanje.
Projekt se provodi s učenicima trećih razreda tijekom drugog polugodišta.
2012-04-11 16.07.49Svake srijede ždrijebom se odlučuje da naprtnjaču dobiva jedan od zainteresiranih učenika. U knjižničnoj naprtnjači nalazi se komplet od 8 knjiga iz različitih područja: dječja beletristika, slikovnice, strip, beletristika, popularno-znanstvena knjiga, priručnik za roditelje, knjige o kvalitetnom provođenju vremena, hrvatskoj povijesti itd. Osim knjiga, u naprtnjači se nalazi i bilježnica u koju učenici sa svojim ukućanima upisuju svoje dojmove tijekom čitanja.
Sljedeće srijede, učenik koji je vratio naprtnjaču u školu, ima prigodu u nekoliko minuta drugim učenicima prepričati sve lijepo i zanimljivo što mu se dogodilo tijekom proteklih nekoliko dana kad su u njegovoj obitelji svi članovi čitali knjige iz knjižnične naprtnjače.
Provedbom ovog projekta roditeljima se skreće pozornost na važnost svladavanja tehnike čitanja, motivira ih se i upućuje kako da pomognu svojoj djeci u svladavanju tehnike čitanja, senzibilizira ih se za sklonost školskoj knjižnici i školskom knjižničaru, skreće im se pozornost na to da knjižnica nije samo prostorija u kojoj se posuđuju knjige, već se nudi niz drugih usluga.

2012-04-11 16.55.312012-04-11 16.56.39

Mašala!

ankica_bilandzic

Ankica Bilandžić

imageRazmislimo li na trenutak o slikama koje stvaramo u glavi pri spomenu Turaka, vjerojatno ćemo zamisliti nešto slično ovome: Ljudi koji na svom, par tisuća kilometara, dugom putovanju prolaze autocestom bratstva – jedinstva i za sobom ostavljaju hrpe smeća. U Njemačkoj ih ima oko dva milijuna, njihove su četvrti omražene, a ulicama siju strah i trepet. Oni su nam stoljećima, ovdje u Hrvatskoj i na Balkanu, uzimali danak u krvi da bi našu djecu -janjičare ponovo imagevraćali kao ubojice svoga naroda. Turci u filmu Banović Strahinja vade oči i nabijaju ljude na kolac. Uzrokovali su smrt oko deset tisuća ljudi, tu u Baranji, 50 km od naše škole, na Mohačkom polju, u ljeto davne 1526. godine. Sultan Sulejman Prvi Veličanstveni bio je tu, u našem Bilju, i nadzirao gradnju svog nadaleko poznatog mosta što se protezao od Tvrđe do Darde, pokoravajući močvaru.

Turci su naši Comenius projektni partneri. U jesen 2011. godine pozvali su nas u goste na imageprvi projektni sastanak. Dogovor je bio da se u Geredeu, 400 km istočno od Istanbula, okupe predstavnici svih sedam partnerskih škola. Osim Turaka i nas, tu su bili Francuzi – naši glavni koordinatori, Nijemci, Španjolci, Velšani i Šveđani, s tim da se u švedski tim ušuljao jedan dragi Norvežanin, projekt menadžer kojeg je u Švedsku dovela ljubav prema supruzi. Mašala!image

Predstavnice naše škole su učiteljica engleskog jezika, voditeljica projekta Mihaela Šimunović i ja, tajnica škole i tajnica projekta, glasnogovornica te projekt driver.

Uputile smo se istom onom autocestom do Beograda, odakle smo jeftinim JAT-ovim letom punim turbulencija napokon sletjele u Istanbul na Bospor. Prekrstile smo se sretne što smo žive.

Istanbul je dugačak stotinjak kilometara, aerodromi su mu udaljeni oko sedamdeset kilometara jedan od drugoga, a u samo jedno njegovo predgrađe stali bi svi Hrvati, domaći i dijaspora. Prema mojoj procjeni, svi stanovnici Bilja stanu u jednu istanbulsku aerodromsku čekaonicu srednje veličine.

image

Imaju duplo više parkinga za avione nego mi u Bilju za automobile. Kada bismo mi imali dužinu njihovih pokretnih traka, mogli bismo se voziti njima po cijeloj općini pa čak i do Darde, dokuda je nekoć dosezao Sulejmanov drveni most.

Noćnu vožnju shuttleom do hotela pravog turskog imena Big Apple platile smo basnoslovnih 30 eura. Strašni crni, veliki, opasni vozač Turčin pjevao nam je skoro cijelim putem, dok je u pauzama pričao turski, baš kao da ga razumijemo. U 50 kilometara vožnje 50 puta je izgovorio riječ masallah kojom nam je izrazio poštovanje i sreću, vjerojatno zbog zarade onih 30 eura. Srećom pa imamo našu Bosnu, tako da smo shvatili da je tu sve mašala… I bilo je!image

Dok čekamo naše glavne koordinatore Valerie i Yvonnick da slete iz Pariza, besplatno razgledavamo UNESCO-v Sultanahmet, povijesni centar Istanbula sa svojim veličanstvenim džamijama. Ne znam koja mi je ljepša: Aja Sofija ili Plava?

imageI dok nas opija miris sokova iz ogromnih šipaka iscijeđenih upornošću prenapornih turskih uličnih ponuđača, na poziv jednog ugodnog neznanca ulazimo u osmanlijsku školu naslonjenu na džamiju. Uz čaj i slasni lokum (čitaj: ratluk) uživamo u vrhunskoj prezentaciji islama kao religije i kao načina života. Na rastanku dobivamo nekoliko Kurana za ponijeti. Razlog više za radosti naših prijatelja knjigoljubaca.

Ulični su prodavači beskrajno ljubazni skroz do ljubljenja ruku, ali i opasno napadni, nasilno uslužni kada vam očiste čizme do visokog sjaja, kojeg uopće ne želite.

image

Njihov najveći dućan, kapali čaršija ili bazar ima dvadeset ulaza, oko četiri tisuće dućana u kojima radi oko 30 tisuća ljudi.

image

imageNaravno da smo se izgubile te smo izgubile svaka po dva kišobrana, od kojih su dva bila u hotelskom vlasništvu. Naravno da smo svu štetu kasnije nadoknadile. Jedan nas je uglađeni krojač, uživajući u svom slobodnom danu, usput proveo noćnim životom skroz do mosta Galata ispod kojeg možete okusiti sve čari nargile. Isprobala sam je tad prvi, drugi i zadnji put. Bolje da nisam.

image

 

Na aerodromu smo preuzeli naš rent a car, mali bijeli novi Fiat u koji su nam jedva stali koferi, ali je zato trošio jako malo goriva.

 

Zalutali smo na prvoj istanbulskoj petlji, ali naš šef i vozač Yvonnick svojom je smirenošću odagnao svaku priliku za dramatizaciju događaja. Možete ga samo zamisliti s 3 jako projektno nabrijane žene u nečemu udobnom poput fiće i putu koji nas je 400 kilometara vodio kroz noć. Napokon smo stigli na tlo Azije. Stajalište na autocesti dalo nam je osjećaj imageratova zvijezda. Dočekali su nas ultra moderni čučavci s vratima na daljinsko upravljanje, zvijezdama na stropu i čudnovatim slavinama u visini koljena. Na podnim mramornim pločicama restorana možeš se ogledati u blještavilu. Nas je četvero zauzelo mali stol na ulazu. U trenu nas je opkolilo šest brkatih osmijeha. Od 400 i nešto raznih vrsta jela koja su se nanizala pred našim očima, izabrali smo fine male sarmice s nekoliko vrsta priloga.

Bojali smo se da bi taj luksuz mogao preći granicu našeg budžeta, no na blagajni se ispostavilo da su nam pola toga poklonili.

image

S crnim smo mrakom ušli u Gerede, gradić u kojemu je smještena naša partnerska škola. U odboru za doček sve sami muškarci. Između ostalih i čovjek s našim prezimenom: Ayhan Kazan, profesor matematike. Kasnije će se ispostaviti da će on postati glavna maskota projekta.

Sve će nas svojim kažiprstom upozoravati da čuvamo i štitimo svoju prirodu i okoliš. Njegove smo originalne geste svi jako brzo počeli oponašati. Čak vrlo uspješno.

Pogled iz moje hotelske sobe, smještene na vrhu brda pada na šest minareta. Muslimani se mole pet puta dnevno. Nekada davno hodža je pozivao na molitvu vlastitim glasom. Danas imageti pozivi trešte iz moćnih zvučnika i to već od pet sati ujutro. Prvo šok, a onda istovremeno veličanstven i snažan osjećaj harmonije poziva na klanjanje.

Prvi put u životu za doručak med u saću. Obožavam sve što je medeno.

Dovoze nas pred školu. Ispred nje betonirano dvorište veličine najmanje kvadratnog kilometra. Domaćini na stepeništu s kravatama i brkovima. Mi smo toliko obično obučene, da nam je bilo neugodno.

image

 

Prvo svečani prijem u uredu ravnatelja. Srdačan i topao doček uz puno osmijeha i razmjenu darova.

image

 

Svi učenici u odorama. Odijela i kravate. Djevojčice sve u istim suknjama. Doduše, u tome igraju i tjelesni, nabijaju loptu, znoje se, a to onda zna biti i nezgodno.

 image

Ulazimo u svečanu projektnu dvoranu boje purpura. Saznajem da smo iz Hirvatistana. Ispred mene šahovnica. Kroz glavu mi prođe Mohačka bitka.

 

Već sam govor dobrodošlice i prigodni program dovode nas do suza, a švedski viking Rolf koji sjedi preko puta mene ne može vjerovati da ga je snašlo toliko ljepote.

image

Odmah ću nabrojati što smo sve jeli u tih pet dana, tako da se ne moram vraćati na tu temu: sarmu, burek, baklavu, ćevape, đuveč, grah, pituljice, gibanice i još neke specijalitete, čija sam imena zaboravila, a i ova sam zapamtila samo iz razloga što slučajno sve to mi jedemo i doma.

imageZapravo sam shvatila da znam turski. Mnoge stvari u mom Luču zovu se istim imenom. Tako je u Turskoj i u Luču duvar, a u ostaloj Hrvatskoj je zid. Ili ovdje je barjak, a tamo jarbol. Ovdje je fenjer, tamo lampa. Ovdje čekrk, tamo točak. Ovdje je bostan, tamo vrt. Ovdje je sokak, tamo ulica. To je još odonda kad su oni bili kod nas u gostima. 167 godina, mislim.

imagePod budnim okom naše francuske projektne koordinatorice Valerie, svakim smo danom detaljizirali niz projektnih aktivnosti i mobilnosti koje ćemo ostvariti u dvije sljedeće projektne godine. Svaka će škola jednom biti domaćin, a svaka grupa gostiju – učitelja, učenika i ostalih sudionika bit će tako velika da taman popuni poveći double decker!

Zajedno ćemo kuhati, jesti, organizirati tradicionalne igre, upoznavati se putem Twinspacea, učiti strane jezike, učiti biti tolerantni, letjeti avionima, fotografirati, pjevati, plesati, učiti za život.

imageimage

imageNa svakoj mobilnosti, osim radnog dijela, imaš i zabavni, opuštajući ili kulturni dio doživljaja. Turci su nas odveli u stotinjak kilometara udaljen Safranbolu, još jedan povijesni biser s UNESCO-ve liste svjetske zaštićene baštine. Bio je to povratak u rani srednji vijek, stoljetnu tradicionalnu arhitekturu i gradić s dušom čijih čak tisuću kuća uživa zaštitu cijeloga svijeta!

image

 

Jeste li ikada bili u haremu? E, mi jesmo. Nije ono što misliš. Pitomo je, romantično i jako ugodno. Gala doživljaj. Ma, mašala!

 

Od turske vas gastronomske ponude zaboli glava. Odveli su nas na izlet u jednu učiteljsku vimageikendicu u planini. Bilo je nezaboravno, jer nam je uz ledeni pljusak blato sezalo do koljena, ali Turcima nije bio problem da cijelu obitelj (roditelje u poodmaklim godina i djecu) poredaju u svečani špalir da nas pozdrave i sve redom izljube. U zraku se osjećao Kusturica. Možda su nam se dodatno radovali zato što smo prethodno preživjeli avanturu u kojoj nas je vozač autobusa na nizbrdici kraj ponora ostavio bez da je povukao ručnu, tako da je autobus malo krenuo…

image

Više se ne sjećam koliko nas je stalo u malu sobicu u potkrovlju još manje vikendice. Zapravo, svi smo stali. Jelo se i s poda, a od ruke do ruke su osim domaćih turskih ćevapa, riba i salata kružili francuski sirevi, španjolska i hrvatska vina, švedski kolačići i njemačke čokolade.

Velške specijalitete nismo isprobali, jer nisu ništa donijeli. Dobro za njihov budžet, ali loše za ugled.

image

 

Jedne je večeri svaki učitelj dobio zadatak da si izabere nekoga od gostiju i povede ih kući na večeru koju će sam/a pripremiti. Pogodili ste! Kazan je odabrao nas!

image

 

Opet smo jeli sjedeći na podu. Riža, meso i povrće. Nakon slasne večere, nekoliko čaša čiste, obične vode i onda turski ples.

 

image

Sličan kao naš, samo se keriš: svi su to rekli kada smo se Ayhan i ja kerili na društvenoj večeri u turskom Domu kulture. Kasnije se pričalo da si baš pašemo i da imamo isti govor tijela i gestikulacije. To je za projekt baš jako važno. Znam da mi ne vjerujete, al stvarno je! Vidjet ćete! Mašala!

image

 

Ujutro su nas u svojim velebnim uredima svečano primili gradski šef za obrazovanje i sam gradonačelnik, glavom i bradom. Već na ulazu opio nas je miris vrelog čaja i čokolade iz lokalne čokolaterije.

Ali prije toga ide procedura obvezne dezinfekcije ruku. Parfemom. Tako ti čitav dan miriši i trag.

Inače, iznad glave svakog turskog šefa, manjeg ili većeg, ravnatelja, direktora, učitelja, pa i u svakoj učionici i na početku svakog udžbenika dostojanstveno visi portret velikog Kemala Ataturka, oca domovine koji je 1923. godine utemeljio modernu Tursku dokidajući tekovine konzervativnog Otomanskog carstva.

U Geredeu su imali javnu kupaonicu (turski hamam) već polovinom petnaestog stoljeća. I dan danas je u praktičnoj upotrebi. Izgleda strašno, ali smo bili sretni što smo ju mogli vidjeti. U Bilju se već pedeset godina planira izgraditi kanalizacija. Radovi su nedavno započeli. Kad će biti gotovi, ne zna se. Jedno pražnjenje jedne septičke jame u Bilju košta kao dvogodišnja karta za hamam. I to obiteljska.

image

 

Poseban je doživljaj ući u džamiju. Obvezno se izuvaju cipele i stavlja marama na glavu. Ta pravila vrijede za žene. Muškarci prije ulaza peru (skoro) sve šupljine na tijelu: usta, uši, nos, oči, šake i tabane.

 

imageProstor je ogroman. Sve je u jednom velikom toplom mekanom tepihu. Za klanjanje: stajanje, klečanje i sjedenje. Muškarci i žene sjede na različite načine o kojima postoji i cijeli jedan priručnik. Hodža je naprijed i moli. Muškarci se slažu u redove jedan do drugoga, međusobno si dodirujući ramena. Mi neupućeni pitali smo se što se malo ne rašire. Takvo slaganje znak je jednakosti i ravnopravnosti.

Dok sam bila leđima okrenuta i fascinirana pričom o Muhamedu i velikom slikom Meke, s leđa mi se prišuljao jedan jako opasan tip. Skoro sam dobila infarkt. Hodža, glavom i bradom. Bez odore. U čarapama, špricanom džemperu i hlačama na crtu, koje su mu možda bile malo prekratke ili mi se to samo učinilo. „Čuo sam da govorite njemački, dobro nam došli! Drago mi je da ste tu… Znate, ne znam jeste li čuli za Duisburg? Tamo sam pomagao sagraditi prekrasnu džamiju…“ Što čula, gospon’ Hodža? Bila! Baš mi je drago što sam imala tu čast upoznati vas. U trenu ste uspjeli razbiti sve moje strahove. I predrasude.

image

 

Sve ovo što smo doživjeli u Turskoj bilo je neprekidno vođeno njihovim učiteljima i praćeno učenicima. U stopu smo njima naprosto bili opkoljeni, a za nas su imali tisuće pitanja i milijun osmijeha.

image

 

Od 26 naroda koje sam do sada upoznala u njihovim vlastitim okruženjima turska je daleko najljudskija, najtoplija i najiskrenija. Nenadmašna po toplini i gostoljubivosti. Turci vas vole bezuvjetno i daju vam više nego što imaju.

Na oproštajnoj večeri uz dodjelu potvrda o sudjelovanju, dobiješ i punu vreću darova, suvenira, čokolade i lokuma. Tu se našao čak jedan crni muški remen iz lokalne kožare.

Ugur, naš dragi mladi turski profesor engleskog i prevoditelj, imageza rastanak nam je uz Anu iz Švedske otpjevao pjesmu. Nitko nije mogao sakriti suze.

Projekt je puno više od novca. Projekt je mašala!

Ako se ovi osjećaji mogu kupiti projektom, nikada ih nećemo pimagerestati pisati. Mašala, Verice Sultanice!

„Pa oni nas tretiraju kao neke zvijezde! A mi iz Bilja!“, kroz suze je zaključila učiteljica Miha Ela, dok smo si na rastanku mahali.

Suze su baš mašala!

Učenik, a ambasador!

ankica_bilandzic

Ankica Bilandžić

a4Aces je mreža škola srednje Europe kojoj je cilj poticati mlade ljude i nastavnike na međunarodnu suradnju i razmjenu znanja. Aces potiče inovativne načine učenja koji pridonose procesu europske integracije. Zemlje partneri u mreži škola trenutno su Albanija, Austrija, Bosna i Hercegovina, Bugarska, Hrvatska, Češka, Slovačka, Mađarska, Kosovo, Makedonija, Moldvija, Crna Gora, Rumunjska i Srbija.

Ovaj projektni ciklus pod nazivom „Kreirajte svoja rješenja. Konflikti u školama.“, trajao je a5od rujna 2010. do ožujka 2011. godine, a Osnovna škola Bilje sudjelovala je u njemu u partnerstvu s osnovnom školom iz mjesta Kisnana u Mađarskoj. Projekt je nosio naziv „Show respect to be respected“, odnosno „Pokaži poštovanje da bi te poštovali“, a temeljio se na uvažavanju razlika, učenju i stjecanju novih znanja i vrijednosti.

Provedene su mnogobrojne projektne aktivnosti koje su, između ostaloga, uključivale posjete učenika partnerskoj školi, ugošćivanje učenika iz partnerske škole, razne radionice, slikanje grafita na platnu, prijateljska sportska natjecanja, ali i zabave s puno plesa i smijeha, a krajnji rezultat bio je puno novih znanja, iskustava i, što je najvažnije, puno novih prijateljstava.

a1U konkurenciji 45 projekata naš je projekt, koordiniran od strane vrijedne nastavnice engleskog jezika i članice projektnog tima OŠ Bilje, prof. T. Liović, nagrađen u kategoriji „Sudjelovanje učenika“, a učenik Marinko Kljaić koji je bio zaslužan za prezentaciju projekta na akademiji održanoj u Pragu (29. 3. 2011. – 1. 4. 2011.), postao je i Acesov ambasador te i na taj način u najboljem svjetlu predstavio svoju školu, Baranju i našu zemlju.

a2a3

Cijeli projekt i njegova provedba dali su nam puno toga, nezaboravne trenutke, neprocjenjiva iskustva, ali i elan, poticaj i volju da s još više žara pristupimo novim i sličnim projektima te ćemo se ponovo pokušati priključiti Acesovoj obitelji u novom projektnom ciklusu “Building bridges in societies – volunteer in your communities”.

Sve o Acesu možete doznati na adresi www.aces.org.

OŠ Bilje – škola s rekordnim brojem eTwinnera u Hrvatskoj

ankica_bilandzic

Ankica Bilandžić

Prije nepunih godinu dana Osnovna škola Bilje aktivno se uključila u Program za cjeloživotno učenje koji u Hrvatskoj provodi Agencija za mobilnost i programe EU. Korisnici smo potprograma Comenius koji omogućuje suradnju između vrtića, osnovnih i srednjih škola diljem Europe. Sudjelovanjem u pojedinim aktivnostima Programa potičemo učenje i razumijevanje raznolikosti europskih kultura i jezika te podižemo razinu kvalitete obrazovanja u našoj školi. Slijedimo imageciljeve programa za cjeloživotno učenje, a to su stvoriti napredno društvo znanja, održivi ekonomski razvoj, veći broj kvalitetnijih poslova te jaču društvenu koheziju. Program potiče suradnju obrazovnih institucija širom Europe, mobilnost sudionika obrazovnog procesa, razvijanje tolerancije i multikulturalnosti, a istovremeno sudionike priprema za uspješno sudjelovanje na europskom tržištu rada.

Kao dio programa Comenius pokrenut je i portal eTwinning.net kako bi se europske škole imagekorištenjem informacijsko-komunikacijske tehnologije potaknule na suradnju. Isto tako, pružanjem računalne podrške, alata i usluga, eTwinning školama omogućava brz i jednostavan način stvaranja školskih partnerstava u bilo kojem području. Svaka osoba iz obrazovnog sustava koja se registrira na eTwinningu naziva se eTwinner.

S naših sedam eTwinnera vodeća smo škola u Hrvatskoj u kojoj do danas na tom portalu ima sveukupno 256 učitelja i ostalih zaposlenika osnovnih škola te preko 110 000 iz Europske zajednice. Virtualna projektna partnerstva do sada su ostvarili naši učitelji engleskog jezika, razredne nastave, matematike, vjeronauka, ali i tajnica škole, koja je istovremeno i jedan od tri hrvatska ambasadora za eTwinning i čija je misija povećati broj aktivnih sudionika portala u cijeloj Republici Hrvatskoj.

imageKako sve ne bi ostalo samo u virtualnoj domeni, naši su eTwinneri, zahvaljujući svom predanom radu na Portalu, ostvarili značajan broj mobilnosti, odnosno odlazaka u zemlje Europske zajednice radi profesionalnog stručnog usavršavanja, kontaktnih seminara te pripremnih posjeta partnerskim školama s ciljem dogovaranja budućih zajedničkih multilateralnih projekata. Tako smo preko Agencije za mobilnost i programe EU, a uz financijsku potporu Europske zajednice, Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa i Općine Bilje posjetili Belgiju, Finsku, Italiju, Sloveniju, Tursku, Veliku Britaniju i Poljsku. Trenutno se pripremamo za posjet Francuskoj i ponovno Turskoj. S ukupno 15 škola iz isto toliko država pripremamo 4 Comenius projekta koje planiramo kandidirati na Natječaj za cjeloživotno učenje za Republiku Hrvatsku za 2011. godinu (www.mobilnost.hr).

imageDok čitate ovaj tekst, mi smo ponosni domaćini učenicima i učiteljima iz partnerske škole iz Kisnane iz Republike Mađarske, koji su nam došli u uzvratni posjet te upoznaju život i rad naše škole kao što su naši učitelji i učenici upoznali njihovu kada su prije nekoliko tjedana bili u ulozi gostiju…

Ovo je samo jedna od aktivnosti u projektu ACES (Academy of Central European Schools) koji provodimo i u koji smo po prvi put ugradili mobilnost učenika, na njihovo veliko zadovoljstvo. OŠ Bilje čvrstog je uvjerenja da se u mobilnosti izvrsno uči za život, a ne za školu.

Neka ovo bude poziv svima na zajedničko, partnersko putovanje na cjeloživotno učenje uz pomoć portala www.etwinning.net te uz stalnu podršku vaše eTwinning ambasadorice Ankice Bilandžić, tajnice OŠ Bilje.