Podrška roditeljima

ana_ivaković

Ana Ivaković

Objektivizacija informacija

Prilagodba na nove generacije učenika podrazumijeva i prilagodbu na njihove roditelje. Kako se mijenjaju naši učenici, tako se mijenjaju i njihovi roditelji. Mnogi učitelji govore: “Ovakvi učenici nisu nekada bili.“, a sve više učitelja govori: “Ovakvi roditelji nisu bili nekada.“ U skladu s promjenama pogleda na ulogu učitelja, mijenja se i odnos roditelja prema edukatorima. Nekada je učitelj zajedno s liječnikom i svećenikom bio cijenjena osoba koja je, između ostalog, imao ulogu prosvjetitelja. Danas svi odrasli misle kako o svemu znaju najbolje i dolazi do situacije u kojima se roditelji i učitelji sukobljavaju aktivno ili pasivno misleći kako rade najbolje za budućnost djece.

imageSvima koji su zainteresirani, dostupnost informacija preko interneta omogućuje im njihovu konzumaciju, međutim, pitanje je kako se te informacije tumače i kakvo zapravo značenje imaju dostupne informacije. Ako smo subjektivni, pronalazimo one informacije koje potkrepljuju naše viđenje problema na način koji to nama odgovara. Određeno obrazovanje omogućuje onima koji su ga dobili, tumačenje i odabir nađenih informacija na internetu na objektivan i znanstveno prihvatljiv način. Sličnu situaciju imamo s informacijama na internetu koje ljudi dobivaju tražeći rješenje svojih zdravstvenih problema. Sve više nas je osviješteno o različitim mogućnostima liječenja, međutim, liječnik je taj koji će objektivno odrediti što je u određenim okolnostima najbolje rješenje za naše zdravstvene probleme. Ako slučajno nismo zadovoljni prijedlogom našeg liječnika, svakako ćemo potražiti drugo mišljenje. Ponekad ćemo, čitajući o nekim problemima tj. simptomima, pomisliti kako bolujemo i mi od raznoraznih nepoznatih bolesti, ali će samo objektivan medicinski pregled i tumačenje liječnika u kojeg imamo povjerenja potvrditi ili opovrgnuti našu subjektivnu dijagnostiku. Na isti način informacije koje roditelji mogu dobiti na internetu o metodama, problemima i rješavanjima obrazovnih problema kod svoje djece, mogu kod roditelja izazvati tjeskobu, zabrinutost za normalan razvoj i napredak svog djeteta.

Prvi kojima se roditelji mogu obratiti u takvim situacijama su učitelji, razrednici. Oni svakako imaju sve stručne kompetencije za objektivnom procjenom jesu li bojazni roditelja opravdane ili nisu. U svakom slučaju, ako nisu sigurni što i kako s takvim roditeljima, mogu ih uputiti na savjetovanje kod stručne službe koja radi u školi: psihologa, pedagoga, rehabilitatora. Ponekad je i prevelika briga roditelja ono što ometa napredak učenika. Svakako je potrebno takve roditelje informirati, obrazovati, savjetovati, kako bi mogli svoju roditeljsku ulogu, koja im je očigledno izuzetno važna, što bolje odraditi. Nažalost, još uvijek imamo onih roditelja koji misle kako je škola odgovorna i za odgoj i za obrazovanje uz njihovu (roditeljsku) minimalnu suradnju u tome.

Danas svi roditelji imaju svoje osobno iskustvo školovanja. To iskustvo je vrlo šaroliko. Kreće se po normalnoj krivulji od ekstremno pozitivnog do ekstremno negativnog stava o školskom sistemu, načinu obrazovanja, sadržajima i metodama koje se danas koriste.

imageSvjesni smo kako stavovi roditelja mogu utjecati i utječu na stavove učenika i njihov odnos prema osobnom školovanju.

Kada uzmemo u obzir sve te promjene koje su se dogodile, jasno je kako se i promijenila naša uloga kada komuniciramo s roditeljima.

Razumijevanje i podrška

Osnova svake komunikacije jest dobro čuti što nam sugovornik zapravo govori, ali i slušati na koji to način radi. Strpljivost koju pri tome moramo imati je imperativ jer svako brzanje s naše strane može dovesti do krivog tumačenja i zaključaka. Kako se u školi radi primjereno pomoći. Svakom je roditelju njegovo dijete najvažnije, a koliko se god trudio, ne može biti objektivan.

image Obično znamo roditeljima govoriti: „Vi kod kuće imate jedno, dvoje djece, a u razredu ih je 20, 30… Kod kuće se vaše dijete ponaša onako kako ste vi opisali, a u školi upravo ovako kako sam vam opisala. Sve je to vaše dijete i to je normalno. Ali, ako nismo zadovoljni kako se ponaša u školi, možemo samo zajedničkim naporom pomoći vašem djetetu. Nama je u interesu napredak vašeg djeteta i razvoj potencijala koje ima.“

Upravo naglašavanje interesa djeteta jest prioritet jer ako roditelj sumnja u naše dobre namjere niti jedan savjet ili prijedlog neće moći prihvatiti.

Upravo činjenica kako mi kao profesionalci imamo znanje, iskustvo i objektivan pristup, roditeljima može pomoći da nam se povjere, iskažu svoje sumnje, dileme, probleme vezane uz odrastanje svog djeteta. Oni očekuju od nas razumijevanje, savjet.

Kao odrasli ljudi svjesni smo koliko je zapravo teško suočiti se s objektivnom istinom, prihvatiti je, odlučiti promijeniti ono što se treba promijeniti i napokon djelovati u smjeru potrebnih promjena. Ako smo svjesni toga, sigurno smo svjesni koliko je potrebno osobne hrabrosti za povjeriti svoje misli, dileme drugoj osobi s kojom nismo u bliskoj emocionalnoj vezi. Učitelj i razrednik su dobronamjerne osobe spremne pomoći, ali dok ne steknu povjerenje u njihovu povjerljivost i stručne kompetencije, mnogi su roditelji suzdržani i šturi u potrebnim informacijama.

S druge strane, imamo roditelje koji misle kako su informacije u školi društveni događaj u kojem trebaju istresti svoje stavove vezane ne samo za školu, već za cjelokupnu situaciju u svijetu. To su obično roditelji koji imaju napadaje uzbuđenja i brbljivosti kojom zapravo sprečavaju edukatora u spoznaji bitnih informacija o učeniku. Takve je roditelje potrebno stalno vraćati u stvarnost zbog čega su trenutno u školi i o čemu trebate razgovarati.

Izuzetno je važno roditelje uključiti u proces promjene koji smo započeli kada smo pronašli problem. Informiranje je prvi korak, prikupljanje bitnih informacija je nužan sljedeći korak. Kako bi proces promjene stvarno bio uspješan, nužna je stalna izmjena informacija između roditelja i škole te vrednovanje i primjećivanje svih pozitivnih pokazatelja. Čak i mali sitni pomaci koje smo objektivno primijetili u željenom smjeru pomažu roditeljima u ustrajanju na dogovorenom načinu ponašanja. To je ponekad izuzetno teško te koliko je nužno poticati učenika, toliko ili još više je potrebno poticati neke roditelje u promjenama koje mogu dovesti do cilja.

U novoj sredini

Svaka nova promjena škole dovodi do mijenjanja obrazaca ponašanja učenika, ali i roditelja. U novoj sredini postoje neka nova pisana i nepisana pravila. Što ih prije otkriju, prije će se i prilagoditi novoj sredini. Kako je za učenike prilagodba na novu sredinu 3 do 6 mjeseci, toliko traje i prilagodba njihovih roditelja. Budući da oni nisu stalno u školi, prihvaćanje nove sredine kod njih traje i puno dulje.

Većinu su vremena roditelji bombardirani subjektivnom interpretacijom svog djeteta te poneki jednostavno ne mogu prihvatiti objektivniji pogled na cijelu situaciju. U takvim situacijama edukatori moraju biti izuzetno strpljivi i imati puno razumijevanja, ali i takta kako bi pomogli roditelju u prihvaćanju objektivne informacije i savjeta.

image

Kada se govori o promjeni školske sredine, tada je najdramatičnija promjena koja se događa s prelaskom iz osnovne škole u srednju školu. U toj je dobi odrastanje najdramatičnije, s obzirom na intenzivan rad hormona i njihovu neravnotežu te brzi i nagli rast tijela. Uz sve se to događaju i dramatične promjene u psihi.

Učenici jedva čekaju odlazak iz osnovne škole. Taj isti fenomen događa se i kod maturanata kad oni jedva čekaju odlazak na fakultet. To je najnormalnija pojava jer je znak odrastanja i spremnosti za prihvaćanje novih izazova prilagođenijim njihovom rastu i razvoju.

U novoj sredini neki postanu zatvoreniji, a neki svoju nesigurnost kriju iza bahatosti/bezobraznosti. Svakako to može biti iznenađenje za njihove roditelje jer ne poznaju svoju djecu kao takve. Informaciju o takvom ponašanju njihove djece trebate potkrijepiti svojim osobnim stavom kako se nadate da će ubrzo učenik pokazati primjerene reakcije u skladu sa svojom dobi i sposobnostima.

Ono s čime se većina roditelja teško nosi je školski neuspjeh koji je čest pratitelj kod promjene sredine. Roditeljima je tada važna objektivna informacija koliko su njihova djeca zaigrana i koliko su spremna za obveze koje su pred njima. Isto tako je važno znati kako su se do sada učenici nosili s nekim svojim neuspjehom ili je ovo njihov prvi neuspjeh s kojim se ne znaju nositi. Strategija dolaska do uspješnog cilja jest nešto što svaki učenik stvara sam u zavisnosti o svojoj osobnosti, modelima ponašanja i prijašnjim pozitivnim iskustvima. U tome mu roditelji mogu izuzetno pomoći hrabrenjem, vjerovanjem u njegove sposobnosti, ali i prihvaćanjem pomoći stručne službe u školi.

Vjerovanje edukatora u sposobnosti i mogućnost uspjeha učenika jest ono što djeci i njihovim roditeljima daje potreban vjetar u jedra životnog uspjeha.

Korisne poveznice:

Adolescenti i mi
Svatko ima svoj stil učenja
Ponovno, a zapravo prvi put

Adolescenti i mi

ana_ivaković

Ana Ivaković

clip_image002[6]Biti roditelj nikada nije bilo jednostavno. Nema škole za roditelje. Kao djeca imamo niz primjedbi na svoje roditelje, a kada i sami postanemo roditelji, u kriznim i stresnim situacijama reagiramo poput naših roditelja. Ponekad, kada analiziramo svoje roditeljsko ponašanje, nalazimo dosta sličnosti s ponašanjima koja su nam išla na živce kod naših roditelja. To naročito dolazi do izražaja kada naša djeca dođu u jedno vrlo zanimljivo i izuzetno naporno razvojno doba koje stručnjaci nazivaju – adolescencija.

Obično u doba kada naša djeca dosežu adolescenciju i roditelji dosežu svoju tzv. srednju dob. U stručnoj terminologiji postoje dvije velike razvojne krize – adolescentna kriza i kriza srednje dobi. A kada se te dvije krize poklope – što nastaje? Rat iz kojeg sve strane izlaze s dubokim emocionalnim povredama, a pobjednika nema. Odrasli ljudi često svojim roditeljima prigovaraju zbog ponašanja u vrijeme njihove adolescencije (koja su imali u najboljoj namjeri!). Tada im uvaljuju osjećaj krivnje za neke svoje poteze i životne odluke s kojima ne mogu biti ili nisu sretni.

Osjećaj krivnje je negativan osjećaj koji može blokirati naše pravilno reagiranje i djelovanje. Kao adolescenti smo sami sebi obećali kako se nikada nećemo ponašati poput naših roditelja, a onda u nekoj stresnoj situaciji s našom djecom reagiramo upravo poput njih. Još je veći problem ako naše dijete ima neke karakteristike koje je imao jedan od naših roditelja s kojim smo bili u sukobu ili nas je jako nervirao svojim postupcima.

Činjenica kako je upravo regresivno ponašanje ono koje ljudi koriste u stresu, ne olakšava nam počinjenu štetu. U tom trenutku reagiranjem na način prošlih generacija ne možemo riješiti probleme ovoga doba jer su se društvene, tehnološke i moralne norme drastično promijenile.

Dakle, danas je biti dobar roditelj izuzetno teško, naporno i nepredvidljivo u odnosu na cilj kojemu težimo. Ali, to istovremeno ne znači da ne možemo biti dobar roditelj.

Današnje vrijeme od nas traži izuzetnu prilagodljivost na svakojake promjene. Spremni smo prihvatiti raznorazne tehničke novotarije i učiti kako se njima koristiti. Jesmo li spremni isto toliko napora uložiti i u odgoj vlastite djece? Jesmo li spremni s razumnim kritičnim odnosom primijeniti ono što smo negdje pročitali, čuli, vidjeli? Jesmo li svjesni da nema recepta i da moramo tražiti individualni put sa svakim svojim djetetom kako bismo ostvarili cilj našeg odgoja?

Ako ste odgovorili na ova pitanja iskreno, možete nastaviti čitati.

Sada i u svakom sljedećem trenutku moramo biti svjesni kako smo mi, roditelji, odgovorni za odnose sa svojom djecom. Mi imamo iskustvo, znanje i moć. Ako smo kao roditelji nezadovoljni odnosom koji imamo s djetetom, znajmo kako smo kreatori tog odnosa mi. Dakle, ako smo nezadovoljni, tada nešto krivo radimo. Postoje roditelji koji u situacijama malodušnosti pokušaju svoju odgovornost prebaciti na dijete te mu kažu ovu ili neku sličnu rečenicu:„ Što bi ti sada napravio na mom mjestu?“. Mijenja li ova rečenica išta u odnosu? Ne, dapače, jednom adolescentu koji je ionako frustriran svojim problemima, dodatna uloga preuzimanja obaveze roditelja nije potrebna i još ga više frustrira.

clip_image002[8]Što možemo napraviti? Možemo se suočiti iskreno i pošteno sami sa sobom. Vidjeti što radimo i kako to radimo. Samoprocijeniti što osjećamo i otkriti svoj dio u ponašanju svoga djeteta. Može pomoći razgovor s vlastitim roditeljima koji imaju informacije koje smo svjesno ili nesvjesno potisnuli, a tiču se naše osobne adolescencije. Informacije o tome kako smo se mi ponašali u tom razvojnom dobu, što smo radili i kako smo rješavali probleme i pronalazili svoj put u život su neprocjenjive informacije! Vrijeme je učinilo svoje te se osvježavanjem tih informacija možemo i sami u mislima emocionalno vratiti u to doba. Kada to napravimo, tada će nam i neke situacije s našom djecom biti jasnije i jednostavnije. Kao odrasli ljudi imamo vremenski i prostorni odmak od nekih svojih „sjajnih“ poteza kojima se sada baš i ne ponosimo. Kada si iskreno priznamo kako smo u svojoj mladosti radili ono što svojoj djeci ne bismo možda tolerirali te kada se sjetimo svojih mladenačkih odluka kakvi ćemo mi biti roditelji, tada smo spremni prihvatiti svoje dijete takvim kakvo ono je.

U odnosu sa svojom djecom nikada nećemo pogriješiti ako im pristupamo s uvažavanjem, razumijevanjem i poštovanjem. Ako svojoj djeci i sebi želimo dobro, njegujemo odnos u kojemu se obostrano osjećamo prihvaćeno i opušteno. Svijest da je odnos najmoćnije sredstvo odgoja može izuzetno pomoći. Bilo koji životni problem možemo redefinirati kao zajednički izazov koji možemo prevladati ako imamo dobar odnos sa svojim djetetom. Postoji narodna krilatica koja kaže – tek s vlastitom djecom mnogi odrastu! Prema tome, dozvolimo sebi mogućnost rasta i razvoja kao i vlastitoj djeci!

Kako bismo bili uspješni, potrebno je biti istovremeno smiren, samopouzdan i zadovoljan. Možemo si to predočiti poput četverolisne djeteline gdje svaka latica simbolizira ono što nam je potrebno za istinsko odgojno djelovanje. Možete pomisliti kako je sve to u ovim turbulentnim vremenima teško ostvarivo. Točno! Nitko nikada nije obećao kako će život biti lak, niti je itko rekao kako je roditeljski posao jednostavan. Stanje u kojemu trebamo biti možemo postići na svjestan način. Postoji niz tehnika opuštanja, niz načina na koji možemo postići našu „sretnu djetelinu“.

Ono što nam definitivno može pomoći je teoretski pristup znanstvenika koji tvrde kako je čovjekov život izgrađen od 10 % onoga što mu se stvarno događa u životu i od 90 % načina na koje gledamo na to. Ako to prihvatimo, tada moramo samo malo redefinirati neke stvari i već smo bliže „sretnoj djetelini“.

Adolescencija je razdoblje odrastanja, prijelaz iz djetinjstva u svijet odraslih i taj prijelaz često nije jednostavan i lagan niti za adolescenta, niti za njegove roditelje.

clip_image002[10]Većina roditelja teško prihvaća činjenicu da njihovo dijete više ne želi izlaziti i ljetovati s njima, ne dozvoljava da ga roditelji ljube pred drugima. Roditelji često kažu: „On/ona se promijenio/la preko noći“. To nije točno, ali roditeljima često razvojne promjene u odrastanju izgledaju iznenadne. Ti bitni pomaci u razvoju imali su svoje naznake i prije, ali im nismo davali ono značenje koje smo možda trebali.

Dijete može postati drsko i odgovarati. Prijatelji mu postaju najvažniji dio života ili se povlači u osamu i izolira od svih. Adolescent mora odgovoriti na dva, u ovom trenutku najvažnija, pitanja. Prvo je Tko sam ja?, a drugo Što želim biti?.

Slikovito rečeno -zbog utjecaja hormona, intenzivnog rasta, neuroloških promjena, ponekad i metaboličkih problema dijete mora unutar sebe srušiti svijet koji je poznavalo i iz temelja izgraditi novi svijet koji će mu dati odgovore na njemu najvažnija pitanja. Taj proces preobrazbe je ponekad izuzetno bolan i buran. Nije jednostavan niti djetetu koje nemalo puta iznenadi i samo sebe nekom reakcijom.

Adoleclip_image002[12]scenti:

    • otkrivaju sebe,
    • preispituju roditeljske stavove i vrijednosti,
    • istražuju nove mogućnosti i interese,
    • stvaraju svoj sustav vrijednosti,
    • stvaraju novu sliku o sebi,
    • razvijaju intelektualne i društvene vještine,
    • šire svijet vlastitih interesa.

Adolescenti u potrazi za vlastitim identitetom eksperimentiraju s različitim ulogama. Tako povremeno nisu sigurni koga glume ili jesu li to stvarno oni.

Tijekom dana promijene stotinu raspoloženja. U jednom trenutku plaču i ridaju kao malo dijete zbog neke tužne scene na TV-u, u drugom trenutku se nekontrolirano smiju situacijama koje su objektivno žalosne. Te promjene raspoloženja su direktna posljedica disbalansa hormona koji ih istovremeno jako iscrpljuju, ali i daju neiscrpnu energiju. Teško je biti u tijelu adolescenta koji raste na sve strane. Mozak adolescenta ima jako puno posla s rastućim tijelom koje treba koordinirati, organima koji moraju funkcionirati, hormonima koji zamagljuju i otežavaju normalnu percepciju, zapamćivanje, analiziranje i sintetiziranje. Na cijelu tu unutrašnju oluju naslanja se i zahtjev okoline (roditelja, škole ) za što normalnijim, primjerenijim, odgovornijim ponašanjem. U svakom slučaju, nikada više toliko frustracija, ali i eksplozija osjećaja kao u adolescenciji. Nikada više toliko sjajnih ideja, ali i užasnih dilema, pitanja koja nemaju odgovora.

Kao što vidimo, lepeza ponašanja adolescenata je vrlo široka.

Kada se moramo zabrinuti, tj. potražiti pomoć? Pomoć tražimo ako primijetimo kako naše dijete:

    • puno vremena provodi samo i izolirano od obitelji i prijatelja,
    • dolazi do naglih promjena u školskom uspjehu (u pravilu je to školski neuspjeh),
    • pokazuje drastične promjene raspoloženja ili promjene u ponašanju,
    • dolazi do promjene u vršnjačkim grupama ili do prekidanja dugogodišnjih prijateljstava (ovo je jedan od najsimptomatičnijih signala),
    • pokazuje pomanjkanje interesa za hobije, školu ili rekreativne aktivnosti.

Kada razgovaram s adolescentima, oni se tuže kako:

    • ne mogu razgovarati s roditeljima,
    • boje se roditelja,
    • boje se nerazumijevanja,
    • roditelji se postavljaju kao gospodari,
    • djeca nemaju pravo na vlastito mišljenje .

Kada ste ovo pročitali, mislite li možda da i vaše dijete ima ovakvo mišljenje? U svakom bi slučaju bilo dobro provjeriti.

Adolescenti tvrde :

    • kako roditelji ništa ne znaju o njima,
    • nemaju pojma kako se osjećaju u obitelji,
    • roditelji ne znaju što im djeca žele,
    • roditelji ne znaju što djeci smeta u njihovim međusobnim odnosima,
    • roditelji ne znaju njihovo viđenje stvari,
    • roditelji ne znaju što vole, a što više ne vole.

Puno je još toga što adolescenti tvrde. Možda najslikovitiji odnos adolescenta, tj. djeteta prema vlastitom ocu možemo vidjeti u razvojnoj liniji odnosa prema kronološkoj dobi djeteta:

    • clip_image002[14]S 4 godine: Tata zna sve!
    • S 8 godina: Tata zna skoro sve!
    • S 12 godina: Ima puno stvari koje tata ne zna!
    • Sa 16 godina: Tata ništa ne zna!
    • S 25 godina: Pitat ću tatu za savjet!
    • S 40 godina: Da sam barem više slušao tatu!
    • S 50 godina: Da barem još imam tatu…

Što onda raditi? Kažu kako postoji 6 zlatnih pravila za razvoj boljeg odnosa s adolescentima:

    1. Razgovarajte.
    2. Slušajte.
    3. Postavite pravila.
    4. Uvažite njihovo mišljenje.
    5. Potičite njihove interese i talente.
    6. Dogovarajte zajedničke aktivnosti.

Najveći problem odraslima je razgovor s adolescentima. I tu postoje neka pravila koja je dobro primjenjivati:

    • Više slušajte, a manje govorite.
    • Savjete dajte kada to traže od vas.
    • Naučite da svako ponašanje dovodi do određenih posljedica.
    • Odgovornost za svoja djela.
    • Prava i odgovornosti idu jedno s drugim.
    • Jasna pravila ponašanja i posljedice.

Pročitavši ova pravila, sigurno ste uočili kako bi ih bilo dobro imati i u svakodnevnom životu. Razgovarajući s roditeljima adolescenata, uočila sam kako je jedno od najtežih pravila „Savjete dajte kada to traže od vas“. Mi živimo na području gdje su svi pozvani davati raznorazne savjete, čak i kada o određenom problemu znaju minimalno. S druge strane, mlade užasavaju savjeti koje im dijele, a oni nisu još spremni niti za definiranje problema.

Sve ove spoznaje mogu vas obeshrabriti u trenucima teških razdoblja s vašim adolescentom. Zato je potrebno ovog trenutka napisati na jedan papirić koje osobine cijenite kod svog djeteta te koje vrline vaše dijete posjeduje. Najmanje zapisanih osobina i vrlina može biti 5. Taj papirić spremite na sigurno mjesto koje nećete zaboraviti. U trenucima osobne krize, preispitivanja jesu li vaše metode i pristupi dobri – pogledajte spremljeni papirić. Ako vaš adolescent i dalje posjeduje osobine i vrline koje su vam bile važne – dileme nema: vi stvarno imate dobar odnos, trudite se i velika je vjerojatnost kako će vaš adolescent izrasti u odgovornu, mladu osobu.

Ono što je izuzetno važno usvojiti je činjenica da je našoj djeci važno znati kako su roditelji sretni i zadovoljni. Mnogi od njih upravo zbog tog razloga prešućuju loše ocjene, umanjuju osobne probleme. Zato ne zaboravite brinuti i o sebi!

clip_image002[4]Možemo zaključiti kako je najuspješniji alat u odgoju adolescenata ljubav, suosjećanje, strpljenje, pohvala, razumijevanje i razgovor.

Ako je to tako – samo naprijed! Vaš adolescent vas upravo treba kako biste zajednički krenuli u avanturu odrastanja.

Poveznice:

http://www.vasezdravlje.com/izdanje/clanak/978/
http://www.skole.hr/roditelji/savjeti?news_hk=5288&news_id=171&mshow=349
http://www.prevencija-ovisnosti-split.org/druga_casopis.asp?id=9

Obilježavanje Dana sigurnijeg interneta na Zrinjevcu

zeljkaMB_anaI

Željka Marković-Bilić i Ana Ivaković

Koliko se u hrvatskoj javnosti u samo godinu dana promijenila svijest o važnosti OLYMPUS DIGITAL CAMERA         promoviranja sigurnosti djece na internetu, najbolje je 5. veljače 2011. pokazalo zajedničko druženje na zagrebačkom Trgu Nikole Šubića Zrinskog. Te se subote, u organizaciji Središnjeg državnog ureda za e-Hrvatsku, na Zrinjevcu okupilo šaroliko mnoštvo s istim ciljem i u istoj misiji: poručiti svima da naša djeca u virtualnom svijetu interneta nisu ništa manje sigurna nego u stvarnom životu.

Da sve izgleda ljepše i veselije, pobrinulo se i zubato sunce, obasjavajući naše štandove svojim skoro pa toplim zrakama Smiješak. Ukoliko ste propustili doći na Zrinjevac i s nama podijeliti pozitivnu energiju proizašlu iz jednostavne želje da u korištenju interneta zaštitimo one najnemoćnije, donosimo vam pregled „ponude“.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA         OLYMPUS DIGITAL CAMERA         OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Zajednica Suradnici u učenju drugu godinu zaredom obilježava Dan sigurnijeg interneta (drugi dan u drugom tjednu, drugog mjeseca) koji je ove godine pao 8. veljače. Svjesni odgovornosti odraslih, prije svega učitelja i roditelja, za sigurno i odgovorno dječje služenje računalom i internetom, željeli smo javnost opet podsjetiti na jednostavne stvari koje za zaštitu djece može učiniti svatko od nas.

Organizator središnjeg obilježavanja Dana sigurnijeg interneta i zagrebačkog događanja bio je Središnji državni ured za e-Hrvatsku. Zahvaljujemo im za cjelokupnu organizaciju (prigodna reklamna mjesta, okupljanje izlagača iz svih krajeva Republike Hrvatske, popratna događanja – nastup dječjeg zbora Zagrebački mališani i pjevačke nade Kim Verson), a na njihovim stranicama možete pronaći i dodatne materijale posvećene Danu sigurnijeg interneta.

Pogledajte razgovor s Igorom Lučićem, državnim tajnikom Središnjeg državnog ureda za e-Hrvatsku:

i Ivanom Andrijašević, zamjenicom državnog tajnika za e-Hrvatsku:

Udruga Hrabri telefon zainteresiranima je dijelila svoje obrazovne publikacije o dječjim pravima, uputama i savjetima za djecu i roditelje, dječjoj kući Borovje. Publikacije možete, u PDF obliku preuzeti s njihovih stranica.
Uz Dan sigurnijeg interneta organizirali su predavanja i radionice za djecu u Dječjoj kući Borovje, a mi smo razgovarali s Ivanom Azenić, programskom koordinatoricom Dječje kuće Borovje.

S nama su bili i predstavnici Centra za nestalu i zlostavljanu djecu iz Osijeka. Evo što nam je rekao voditelj centra, Tomislav Ramljak:

Predstavnici CARNeta, Hrvatske akademske i istraživačke mreže i Nacionalnog CERT-a dijelili su brošure namijenjene informiranju korisnika koje korake trebaju poduzeti da bi zaštitili svoju privatnost na internetu.:

Razgovarali smo i sa Zvonimirom Stanićem, ravnateljem CARNeta:

U obilježavanju internetske sigurnosti ove nam se godina pridružila i NetAkademija sa sljedećim materijalima:

  • Letak: Savjeti za djecu i roditelje
  • Knjižica: Savjeti za roditelje.

Na Zrinjevcu su bili i predstavnici Algebra učilišta, promovirajući svoje aktivnosti i dijeleći prigodne materijale o programima obrazovanja kreativnih tehnologija, specijalističkim edukacijama za Microsoftove programe te kako doći do boljeg radnog mjesta.

O sigurnosti djece na internetu, brigu vodi i HAKOM, Hrvatska agencija za poštu i elektroničke komunikacije. Oni su za ovu akciju pripremili Letak za promicanje sigurnije uporabe interneta, mrežnih tehnologija i mobilnih telefona.

Predstavnici Agencije za zaštitu osobnih podataka (azop) pripremili su niz materijala o zakonskim obvezama voditelja zbirki osobnih podataka, zaštititi osobnih podataka i privatnosti. Njihovi se materijali mogu preuzeti ovdje.

I Ambidekster klub Zagreb je promovirao svoje aktivnosti. Zainteresiranima su dijelili publikacije o zdravom stilu, bontonu, kreativnosti, znatiželji i riziku, koje možete preuzeti OLYMPUS DIGITAL CAMERA         ovdje.

S nam su bili i Vip te Učilica.

Obilježavanju dana sigurnijeg interneta pridružile su se i dvije osnovne škole, jedna iz Podravine, druga iz Dalmacije.

S nama su bili učenici iz Osnovne škole Tučepi s ravnateljicom Lolitom Pašalić i svojom učiteljicom Marlenom Bogdanović voditeljicom Virtualne učionice. Razgovarali smo i s njom:

Što rade mali tučepski osnovnoškolci, možete pročitati i u Marleninom članku u ovom broju Pogleda.

Učenice iz Osnovne škole Veliki Bukovec i njihova učiteljica Lidija Kralj predstavile su svoje obrazovne igrice o sigurnijem internetu, dijelile letke o sigurnosti i bombone sa sigurnosnim porukama Smiješak. I o njihovim aktivnostima možete čitati u zasebnom članku.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA         OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Cijelog događanja ipak ne bi bilo bez podrške Microsofta Hrvatska i Darka Jurekovića, voditelja Microsoftovog akademskog programa.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA         Osim promotivnih materijala, nismo ostali ni gladni ni žedni. Topli je čaj bio neizostavan u prohladno subotnje jutro, a fritulice pomogle utažiti želju za slatkim. Mirisi i okusi tople Dalmacije iz OŠ Tučepi dodatno su uljepšali ionako prekrasan dan.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Svima koji su željeli iskušati surfanje u stvarnom svijetu, ekipa iz Surf kluba Tri strijele pomagala je da se održe na dasci za surfanje usred Zrinjevca.

Imamo dojam da se cijeli svemir dogovorio kako će obilježavanje sigurnosti na internetu biti i vremenski u top formi. Ljudi su bili puni pozitivne energije znajući kako ovo što se događa na Zrinjevcu, ima duboki smisao za sadašnjost, ali i budućnost generacija koje dolaze. clip_image002

Sa željom da se družimo i sljedeće godine, sa Zrinjevca vas pozdravlja nepotpuno uredništvo Portala Suradnici u učenju!

A zdravlje?

ana_ivaković

Ana Ivaković

Sigurnost je jedna strana medalje rada na računalu, a zdravlje se nalazi s druge strane te iste medalje. Gledajući tako, ne smije se nikako zanemariti niti jedna od njih jer obje imaju podjednaku važnost.

Razvoj tehnologije modernom čovjeku donosi zdravstvene probleme kakve nije mogao ni zamisliti, ali i omogućuje niz medicinskih istraživanja kako bi, idući ukorak s razvojem, ostao relativno zdrav i primjereno mu se prilagodio. Danas postoji niz novih medicinskih izraza koji opisuju objektivne probleme vezane uz rad na računalu. Prije desetak godina rijetko ste mogli čuti izraze (ili ih uopće niste mogli čuti) kao što su: suho oko, moderni rahitis, diskomoguglacija, cyberhondrija.

Surfajući različitim internetskim stranicama, sigurno ste naletjeli na one koje su posvećene nekim aspektima zdravlja vezanim neposredno ili posredno uz rad na računalu.

Zadovoljstvo koje osjećamo primajući niz informacija koje nas zanimaju (ili koje nas ne zanimaju, ali ih nismo uspjeli izbjeći), dovodi nas to toga da manje – više zanemarujemo neke važne činjenice vezane uz naše zdravlje.

Prva upozorenja kako raditi za računalom i kako prevenirati zdravstvene probleme, dobili ste od svog učitelja informatike. Sjećate li se: kako treba sjediti, kada odmoriti oči i kako ih odmoriti, kako držati miša, koje vježbe raditi da se probudi cirkulacija u rukama i tijelu.

Kada ste zadnji put poveli računa o tome? Nemojte računati trenutak kada ste, primjerice, kupovali novi monitor.

imageEvo, sada je trenutak da neke zanimljive stvari pročitate na jednom mjestu i razmislite o tome kada sljedeći put budete dugo radili za svojim računalom. Pitajte se što dobivate, a što gubite. Ako mislite da i ne gubite puno, znajte kako je vaše zdravlje i zdravlje vaše djece previše dragocjeno, a da biste zbog kratkotrajnog zadovoljstva rada na računalu (surfanje internetom, posjećivanje nekih vama dragih stranica, društvenih mreža, igranje igrica i sl.) to dovodili u pitanje.

U odnosu na vrijeme 20. stoljeća, danas se vodi više računa o izgledu zahvaljujući propagandi različitih medija. I svi bi htjeli biti vitki, u psihofizičkoj formi, vječno mladi.

Prema istraživanju Jeana-Philippea Chaputa, koje je iznio na Međunarodnom kongresu o pretilosti u Stockholmu, rad na računalu, računalne videoigrice i gledanje televizije može vas udebljati. Računala vas mogu udebljati i to ne samo zato što, sjedeći za njima, ne vježbate tijelo. Istraživanja pokazuju da gledanje u monitor u nama budi želju za slatkim, a vjeruje se i da je mentalni stres izazvan radom za računalom jedan od glavnih uzroka promjene šećera u krvi i razine hormona koje „uvjeravaju“ mozak da je potrošio previše kalorija te da ih mora obnoviti. Jean-Philippe Chaput sugerira svima koji sjede za računalima da redovito rade pauze od gledanja u monitore ako žele održati normalnu težinu.

Ako radite za računalom, pogledajte pažljivo kolege i kolegice oko sebe i uvjerite se koliko je točna ova tvrdnja. Jesu li ljudi koje poznajete (ili možda i vi sami), a koji stvarno puno rade za računalom, skloni višku kilograma te su „ugodno“ zaokruženi?

Istovremeno mlade djevojke, koje provode više vremena na popularnim društvenim mrežama, imaju veću vjerojatnost razvijanja poremećaja prehrane, poteškoća s hranom i probleme s percepcijom vlastitog tijela, ističu istraživači sa Sveučilišta u Haifi. Tim Yaela Latzera ispitivao je djevojke u dobi od 12 do 19 godina – njihove TV ukuse i navike na internetu. Rezultati su pokazali kako je dužina vremena provedena u pregledavanju Facebooka povećala rizik od bulimije i anoreksije te izaziva nezadovoljstvo vlastitim fizičkim izgledom. Zabrinjavajuće je stvaranje negativnog odnosa prema hrani te poticanje trenda mršavosti kao imperativa među mladima. Ovo istraživanje je pokazalo kako roditelji imaju i potencijal i sposobnost da spriječe razvoj poremećaja hranjenja i bolestan odnos prema hrani u mladih ovisnika o Facebooku.

Pojam „suho oko“ javlja se kod dugotrajnog gledanja u monitor. Okulisti upozoravaju kako, gledajući u monitor, ljudi rjeđe trepću okom i tako sprječavaju normalno vlaženje očiju. To dovodi do iritacije oka i problema čak i s dioptrijom. Nakon odmora očiju dioptrija se vraća na normalu (prema eksperimentalnom ispitivanju). Što se dešava kada čovjek godinama napreže oči, možemo samo pretpostaviti. Problem s fenomenom suhog oka okulisti rješavaju umjetnim suzama koje se kapaju u oči. Ako niste zagovornik raznih farmaceutskih novotarija, tada je rješenje vrlo jednostavno – trepćite ili svakih nekoliko minuta dignite pogled s ekrana, zagledajte se malo u daljinu i trepnite, pomognite svojim očima da vas dobro, dugo i zdravo služe.

Iako je treptanje osnovna preporuka, svjesno treptanje često nije moguće, stoga je potrebno prilagoditi i neke uvjete u okruženju. Evo savjeta koji vam mogu pomoći:

image

  • kako biste istisnuli lipide iz žlijezda, ponekad blago izmasirajte zatvoreno oko kružnim pokretima dlana,
  • ventilatore na radnom mjestu i u vozilima smanjite na minimum i nikako ih nemojte usmjeravati prema glavi,
  • maksimalno izbjegavajte prostore sa suhim zrakom (klimatizirane),
  • računalo spustite za oko 20 stupnjeva ispod razine pogleda.

Ako dugotrajno gledanje monitora, odnosno ekrana, ovako djeluje na odrasle, kako li je tek s djecom?

Što su djeca mlađa, boravak za računalom bi trebao biti kraći. Djeca vole igrice koje svojim bljeskovima i brzim akcijama mogu kod vulnerabilne djece izazvati neurološke probleme, čak i epilepsiju. Dakle, kada ograničavate boravak svog djeteta za računalom, to je prije svega iz zdravstvenih razloga. Možete instalirati zaštitu za odlazak na neke stranice i možete kontrolirati s kim je vaše dijete u kontaktu, dakle možete ograničiti i vrijeme boravka svog djeteta za računalom.

Rahitis je bolest za koju nas većina misli da je dio prošlosti. Na žalost, rahitis se vraća na velika vrata i to zahvaljujući boravku djece za računalom. Šokirani ste? Ne možete vjerovati? Britanski liječnici, koji su objavili da je rahitis opet postao uobičajena bolest, drže se statističkih podataka i zdravorazumskog objašnjenja. Ako dijete boravi u zatvorenom prostoru za računalom, tada nije na zraku i nema mogućnosti da se uz neophodnu pomoć sunčevog svjetla sintetizira tako potreban vitamin D koji je odgovoran i za čvrstoću naših kostiju.

image„Djeca sve duže ostaju u zatvorenom i igraju se pred računalima, umjesto da uživaju na čistom zraku“, kaže Simon Pearce, profesor na Sveučilištu u Newcastleu koji je vodio novo istraživanje o nedostatku vitamina D.

Zar ćemo se zbilja uskoro približiti izgledu iz nekadašnjih znanstvenofantastičnih filmova o vanzemaljcima, ali ćemo to biti mi, ljudi? Velika glava, velike oči, slabašno tijelo?

Osim na fizičkom planu, dugotrajan boravak za računalom izaziva i niz psihičkih i socijalnih promjena koje nisu ugodne.

Na internetske sadržaje vrlo se lako naviknuti, a odvikavanje može biti teško! Razbibriga surfanja internetom proširila se jednako koliko i izlasci u kafiće ili odlasci u kino. Kako je internet postajao dio zabavnog mainstreama, neki su psihijatri uočili porast broja ljudi koji se koriste internetom na opsesivan i nekontroliran način.

internetOvisnici o internetu zaboravljaju i/ili zanemaruju ono što se smatra „normalnim životnim navikama“. Kako bi se mogli posvetiti svom hobiju, oni počinju zanemarivati stvarne prijatelje i stvarnu komunikaciju, smanjuju količinu spavanja, neredovito se i nekvalitetno hrane, fiziološke potrebe eliminacije obavljaju zajedno s računalom u krilu ili na podu, zanemaruju osobnu higijenu i izgled. Pojedinci u potpunosti zamijene stvaran svijet virtualnim te ga doživljavaju intenzivno u svakom pogledu kao i pravi život. Klasifikaciju ovisnosti možemo pripisati onim korisnicima koji sve više vremena provode na internetu, a kada iz objektivnih razloga to ne mogu, osjećaju veliko nezadovoljstvo. Dolazi do gubitka osobne kontrole, poricanja problema, lažnih isprika, osjećaja krivnje, ali i nemogućnosti da nešto promijene svojom voljom. Reakcija na spriječenost kontakta s računalom kod ovisnika izaziva loše raspoloženje, nervozu, razdražljivost, nesanicu, znojenje, lijenost te stav kako je život bez računala jednostavno besmislen. Stručnjaci za ovisnosti rekli bi kako se radi o školskom primjeru simptoma ovisnosti.

Mnogima virtualni svijet služi kao bijeg iz realnosti. Osobe naglašenog senzibiliteta, depresivne osobe ili one koje se nisu u mogućnosti objektivno ili subjektivno nositi s izazovima stvarnosti, sklonije su „zakačiti“ se za internet. Postoje slučajevi kada pojedinac ne odlazi na posao, fakultet ili u školu, kad dolazi do problema u učenju ili se ne obavljaju roditeljske obaveze kako bi se moglo ostati uz ekran svog računala. U konačnici se pojedinci prestaju formalno obrazovati, ostaju bez posla, dolazi do razvoda i niza životnih problema.

Psihologinja Kimberly S. Young osmislila je ljestvicu kojom možete procijeniti svoju potencijalnu ovisnost o internetu.

Tvrdnje su sljedeće:

  1. Pretjerano sam zaokupljen internetom (mislim o njemu i dok je ugašen).
  2. Da bih postigao zadovoljstvo, potrebno je ulagati sve više vremena.
  3. Osjećam gubitak kontrole nad korištenjem interneta.
  4. Osjećam uznemirenost i razdražljivost kada pokušam skratiti provedeno vrijeme na internetu ili prestati se koristiti internetom.
  5. Internet mi je način bježanja od problema ili emocija s kojima se teško nosim (bespomoćnost, krivnja, anksioznost, depresija).
  6. Lažem članovima obitelji i prijateljima da bih prikrio koliko sam zaokupljen internetom.
  7. Ugrožavam ili riskiram gubitak važnih odnosa, posla, školovanja ili karijere zbog interneta.
  8. Unatoč velikom ulaganju novca, i dalje ustrajavam na internetu.
  9. Prolazim apstinencijsku krizu kada je internet isključen (porast depresivnosti i anksioznosti).
  10. Ostajem na internetu dulje nego što sam planirao.

Ako ste, rješavajući iskreno ovu ljestvicu, sakupili 4 pozitivna odgovora – imate problem!

imageJoš 2008. godine kineski su liječnici proveli istraživanje na 1300 korisnika koji su dnevno provodili više od 6 sati na internetu. Došli su do zaključka kako ta ovisnost najviše pogađa osobe u dobi od 18 do 30 godina te kako su neki od simptoma ovisnosti i žudnja za uključivanjem na internet, ali i mentalna ili fizička bol kada korisnik nije u mogućnosti biti online.

Razlika između poznatih i ove ovisnosti je u tome što u organizam ne unosimo nikakve tvari, već korištenjem određenih tehničkih sredstava postižemo određeni stupanj zadovoljstva i ugode. Iako se nudi mogućnost liječenja, problem je u tome što nije moguća potpuna apstinencija. Računalo je postalo potreba svakodnevnog života u razvijenijim zemljama.

Psiholog Zoran Šimić je u svom istraživanju naglasio kako se „kod tehnološke ovisnosti ne stvara fiziološka ovisnost, kao kod alkoholizma ili narkomanije, već samo psihološka“. U svom istraživanju naveo je tipove ovisnosti o internetu koje dijeli po sadržaju i aktivnostima:

  • ovisnici o informacijama,
  • ovisnici o računalnim igrama preko interneta,
  • ovisnici o chatu (brbljanju),
  • ovisnici o porukama e-pošte,
  • ovisnici o cyber seksu,
  • ovisnici o kockanju preko interneta,
  • ovisnici o kupovini preko interneta.

Naveo je kako su istraživanja pokazala najviše ovisnika o chatu i e-pošti, a najmanje o kockanju i kupovini preko interneta. Smatra kako 5 – 10 % čitave hrvatske populacije možemo okarakterizirati kao ovisnike. Prema istraživanju agencije GfK procjenjuje se kako u Hrvatskoj ima oko 1,3 milijuna korisnika interneta starijih od 15 godina te, prema tome, ima 130 000 ovisnih o internetu, bez obzira na spol u dobi od 20 do 30 godina.

Cilj terapije ovisnika o internetu je potencirati zanimanje za razne druge aktivnosti u slobodno vrijeme kao što su sport, boravak u prirodi i aktivnosti u prirodi.

U Kini je 2008. zabranjena upotreba elektrošokera koja se provodila u njihovoj klinici za odvikavanje na oko 3 000 pacijenata ovisnih o internetu. Iste godine u Kini je ova ovisnost i službeno registrirana kao psihička bolest. 300 milijuna Kineza koristi internet, a njih 40 milijuna igra internetske igrice.

U časopisu American Journal of Psychiatry 2008. godine su objavljeni rezultati južnokorejskog istraživanja u kojemu je istaknuto kako svaki student prosječno provede oko 23 sata tjedno uz računalne igre. Smatraju kako 1,2 milijuna studenata treba savjetovanje u vezi manjeg korištenja interneta, 210 000 djece u dobi od 6 do 19 godina zahtijevaju liječenje, njih 80 % trebalo bi uzimati psihofarmake zbog depresivnog poremećaja koji prati ovisnost, dok bi za 20 – 24 % bila preporučljiva hospitalizacija. Navode kako je bilo slučajeva (10) da su ljudi umrli od ugrušaka zadobivenih zbog predugog sjedenja u internetskim kafićima i ubojstava povezanih s igranjem igara. Jedan je 24-godišnjak preminuo od iscrpljenosti nakon 86 sati uzastopnog igranja online igara, a jedan je ubijen u sukobu oko online igre.

imageZbog svih tih razloga u južnokorejskim se školama uvode preventivni programi. Obrazovali su 1 043 savjetnika u liječenju internetske ovisnosti, osnovali 190 bolnica i centara za liječenje. Slično je i u Kini gdje 14 % adolescenata (oko 10 milijuna) imaju pozitivne kriterije za poremećaj ovisnosti.

Britanski psihijatri u reviji Advances in Psychiatric Treatment procjenjuju da na internetske ovisnike otpada 5 do 10 % korisnika interneta. Istraživanja su ukazala da su najčešće žrtve visokoobrazovani, introvertirani muškarci kojima se u novije vrijeme približavaju sredovječne žene.

„Budući da su informacije podražaji koji aktiviraju naš centar za raspoloženje, postali smo ovisnici o sustavu koji posreduje informacijama, internetu”, kaže engleski psiholog dr. David Lewis. Ističe kako je nepovezanost s internetom osobito stresna kad su ljudi u pokretu jer su suočeni s potrebom donošenja brojnih kratkoročnih odluka. Smatraju da nemaju dovoljno aktualne podatke te da nisu u stanju donijeti ispravne odluke ako ne pristupe internetu. Dr. Lewis uvodi novi pojam diskomoguglacija. Diskomoguglacija je osjećaj otuđenosti od interneta. I da vas ne zavara ta naporna riječ – diskomo se odnosi na to da ne možete uspostaviti komunikaciju, a guglacija zapravo dolazi od riječi google – dakle, ne možete googlati!

imagePotreba za kontinuiranim praćenjem novosti i održavanjem kontakta s bližnjima i jest razlog goleme popularnosti uređaja poput Blackberryja, iPhone a i drugih smartphoneova i dlanovnika opremljenih tehnologijama za bežično spajanje.

Budući da se mnogo ljudi internetom koristi u sklopu obavljanja poslova i obrazovanja, teško je odijeliti prekomjerno od normalnog korištenja. Mogući je kriterij upravo patnja koju izaziva odvojenost od interneta u slobodno vrijeme. Ako nema apstinencijske krize, nema ni ovisnosti jer zdravi korisnici, koliko god vremena provodili online, ne pate kad nisu na mreži. Ovisnosti se može pristupiti lijekovima, razgovornom terapijom ili kombinacijom i jednog i drugog. Jedan cilj terapije mora biti ublažavanje neugodnih osjećaja koji se javljaju u sklopu apstinencijske krize dok je istovremeno potrebno osobu voditi prema smanjenju izloženosti internetu do razumne mjere. Smanjenje broja sati provedenih na internetu postaje moguće čim odvojenost od računala prestane biti izrazito bolna.

Američki psihijatar dr. Jerlad Block u reviji „American Journal of Psychiatry“ traži da se internetska ovisnost prizna kao klinički poremećaj. On tvrdi kako postoji 5 glavnih simptoma internetske ovisnosti:

  1. Gubitak vremenske orijentacije dok je osoba spojena na internet.
  2. Zanemarivanje temeljnih potreba kao što su prehrana i spavanje.
  3. Apstinencijska kriza kad nije moguć pristup internetu.
  4. Stalna potreba za sve boljom računalnom opremom i programima vezanim za surfanje i druge internetske operacije,.
  5. Pad djelotvornosti u poslu, obrazovanju, društvu ili obitelji.

On tvrdi kako ovisnici uspostavljaju prisan odnos s računalom te im on postaje značajna „osoba“, nalik životnom partneru.

U svojoj su studiji istraživači sa Sveučilišta Leeds otkrili da što više vremena ljudi provode na mreži, to su nesretniji. Oni koji su u najgorem stanju još su i depresivni i ovisni, a razlog je najvjerojatnije u tome što internetom zamjenjuju normalne društvene aktivnosti. Glavna sudionica istraživanja dr. Catriona Morrison naglašava kako internet ima veliku ulogu u modernom životu, no sve njegove dobrobiti prati i ona tamna strana. Govori kako je visok stupanj povezanosti između količine vremena provedenog na internetu i stupnja depresije. Ističe kako je istraživanje ukazalo na to da je pretjerano korištenje interneta povezano s depresijom, no ne znamo što dolazi prvo. Jesu li depresivni ljudi češće privučeni internetu ili upotreba interneta uzrokuje depresiju?

imageOvisnost o virtualnim prijateljima dijagnoza je koja prijeti korisnicima Facebooka. Oni svakodnevno stvaraju prividna prijateljstva, uvlače se u virtualni svijet i njegove iskrivljene vrijednosti te se otuđuju od svog stvarnog privatnog života.
Najveći problem kod Facebooka je neprestano nadmetanje u gomilanju takozvanih prijatelja, smatra David Smallwood, britanski psiholog.
„Imam gomilu prijatelja na internetu, a kad mi nešto zatreba, znam da se mogu obratiti samo jednom, a taj nema veze s Facebookom“, iskrena je jedna korisnica virtualnog “Kafića Uzdravlje”.

U Frankfurtu je pokrenuta inicijativa za liječenje ovisnosti o igranju igara na internetu, a naziv joj je „Sahrani svog avatara“.

Dobro ste pročitali, na virtualnom groblju za avatare u čiji su razvoj igrači ulagali godine truda, igrači koji se žele riješiti ovisnosti, sahranjuju svog avatara kako bi se sačuvala uspomena na njihova dostignuća.

Mada su inicijativu pokrenule vlasti grada Frankfurta, na stranicu herolymp.de dolaze mladi iz cijele Njemačke koji se žele zauvijek riješiti svog avatara.

Kada ste pročitali sve ovo, što možete zaključiti kao roditelji?

image

Ni računalo, ni televizor nisu najbolji prijatelj vašeg djeteta. Odlazak na internet sliči na odlazak u grad, navečer, u nepoznato. Kao roditelji želite znati kamo vaše dijete ide, s kim se druži, kada i kako će se vratiti kući.

Nalazi li se netko pred računalom cijelo vrijeme – znači da ne zna ništa bolje. Pokažite svom djetetu da to nije stvaran život.

Potrudite se pokazati djeci kako je stvaran život bolje mjesto od virtualnog koji je često tako isprazan.

Poveznice:

http://www.she.hr/zdravlje/rad-na-racunalu-deblja
http://www.dayline.info/index.php?option=com_content&task=view&id=15170
http://dalje.com/hr-zivot/ovisnost-o-internetu-moze-dovesti-do-razvoda-braka/2921
http://www.poslovni.hr/vijesti/ovisnost-o-internetu–bolest-ili-izmisljotina–97498.aspx
http://dalje.com/hr-zivot/dezuranje-na-drustvenim-mrezama-vodi-u-anoreksiju/339455
http://www.vecernji.hr/zivot/depresija-ovisnost-internetu-usko-su-povezani-clanak-91039

Svatko ima svoj stil učenja

ana_ivaković

Ana Ivaković

„Zagrij stolac!“ jedna je od najčešćih krilatica koje koriste i učitelji i roditelji u našim krajevima kada žele dati dobar savjet vezan uz učenje. Istina je da ovo obično govore kada su ljuti i uznemireni zbog rezultata koje postiže onaj kome to govore.

Jeste li se ikada zapitali koliko istine ima u toj rečenici?

slika1Kada danas razmišljate kako ste neke stvari učili i naučili tijekom svog života, jeste li uočili neke sličnosti? Jeste li jednako učili raditi na računalu ili kuhati neko jelo? Što vam je u školi bilo najlakše? Jeste li neke predmete znali uz malo truda dok su se istovremeno vaši prijatelji mučili, a vama nije bilo jasno kako to ne mogu savladati? Isto tako, neke predmete niste voljeli učiti jer vas nisu zanimali ili su tražili veći angažman za koji jednostavno tada niste bili spremni.

Učite li i danas na isti način kako ste učili kada ste bili mlađi?

Samoanaliza dosadašnjeg stila/načina učenja dala vam je odgovor kako najbolje učite. Ako imate svoje dijete, očekujete da i ono uči na isti način kao i vi. Sigurno ste uvjereni kako je vaš stil učenja onaj koji daje i najbolje i najbrže rezultate.

Kako bismo krenuli na neke nove spoznaje, dobro se je prije toga malo relaksirati, zato vam predlažem da nastavite s čitanjem. Ostale oblike relaksacije možete isprobati kada pročitate tekst do kraja.

S obzirom da ovaj tekst čitaju većinom oni koji su na neki način povezani s radom u školi, sljedeći ćete vic razumjeti drugačije od ostalih.

slika2 „Krenuo zečić s veseljem u školu. Kada je došao iz škole, oduševljeno je svojim roditeljima pričao kako je u školi sve krasno i lijepo i da su radili upravo ono što on najviše voli, a to je skakutanje i grickanje mrkvice. Roditelji su bili prezadovoljni. Sutradan je zečić otišao sretan u školu nadajući se još jednom prekrasno provedenom danu. Vratio se iz škole šepajući, sav izudaran i tužan. Zabrinutim roditeljima objasnio je kako je u školi morao letjeti, a to nikako nije mogao iako se jako, jako trudio. Roditelji su ga ohrabrili i poručili mu kako će sljedeći dan sigurno biti puno uspješniji. Zečić se s puno nade sljedeći dan uputio u školu. Vratio se doma mokar, kašljući i s porukom kako njegovi roditelji moraju sutradan doći u školu na ozbiljan razgovor. Zapanjenim roditeljima ispričao je kako je taj dan na redu bilo plivanje. Silno se trudio biti uspješan u tome, ali su ga na kraju morali spašavati. Pitao je svoje drage roditelje zašto on mora učiti letjeti kao ptica i plivati kao riba kada njemu najbolje ide skakutanje? Zabrinuti zec i zečica odgovorili su – zato jer je to škola.“

slika4Iskreno govoreći, škole favoriziraju jedan stil učenja, tj. jedan tip učenika. Zato se mnogi učenici ne osjećaju dobro u školi i ne postižu rezultate koje očekujemo od njih s obzirom na njihove potencijale. U predškolskoj dobi djeca uče kroz igru, smijeh, duboko su koncentrirana u otkrivanju svijeta oko sebe i ni je im problem ponavljati dok ne savladaju određenu vještinu. S radošću i veseljem odlaze i u prvi razred škole, ali već u nižim razredima osnovne škole kod nekih se počinju javljati problemi. Pri tome se ne radi o tome da ta djeca nisu dovoljno zrela za izazove školskih odgovornosti ili nemaju dovoljno poticajnu okolinu.  Jednostavno, niti roditelji niti učitelji ne znaju – zašto je to tako. Svatko od njih, jer im je stalo do učenika, govori o načinima učenja i pri tome, naravno, ističu svoj model učenja i ponašanja. Svi pri tome zaboravljaju da učenici nisu kopije svojih roditelja te da stil učenja učitelja ne mora biti i stil njihovih učenika. Kako je sasvim ljudski da nam se na nesvjesnoj razini više dopadaju ljudi koji koriste način učenja slično kao i mi, favoriziramo učenike koji su po načinu učenja i reagiranja sličniji nama.

Sada ćemo na trenutak razmisliti o još jednom fenomenu, a to je da najuspješniji učenici u školi nisu isto tako uspješni ljudi u životu. Roditelji i učitelji često upadaju u zamku s očekivanjem da učenici uče da bi im dobro išlo u životu. To, na žalost ili na sreću, nije u velikoj korelaciji. Jednostavno, u realnom životu traže se neke druge vještine i sposobnosti koje se trenutno ne uče u školama. Zato za većinu naših učenika školsko postignuće, naročito u vrijeme adolescencije, ne govori ništa o uspješnosti u daljnjem životu. Thomas Armstrong je u knjizi Awakening Your Child’s Natural Genius, 1991. (Buđenje prirodnog djetetovog genija) napisao:„Većina djece provodi velik udio svojih otprilike 13.000 školskih sati od vrtića do završetka srednje škole, usmjeravajući se na zadatke koji imaju malo veze s aktivnostima stvarnog života…“ Zapanjujuće i zanimljivo istovremeno, zar ne?

Za svakog svog učenika možemo vrlo jednostavno procijeniti na koji način obrađuje informacije, tj. o kojem se tzv. modalitetu radi. Dakle, možemo odrediti radi li se o pretežno auditivnom, vizualnom ili kinestetičkom modalitetu. Jasno je da osim osnovnih modaliteta postoje i sve moguće kombinacije. Postoje upitnici kojima se određuje kojem modalitetu učenik pripada, a većina školskih psihologa ih koristi.

tablica1

Primjer takvog upitnika možete vidjeti i ispuniti na ovoj poveznici.

slika3Kada se procijeni koji modalitet učenik frekventnije koristi, možemo mu pomoći da organizira svoje učenje i bude uspješniji.

Osim ovih stilova učenja, u svijetu se koriste još neke podjele. Svaka podjela se zasniva na određenim teorijskim postavkama funkcioniranja mozga. Sami odaberite ono što vam se čini dobrim. Kao preporuku za razmišljanje o stilovima učenja i povezivanje s novim tehnologijama podučavanja, dobro je pogledati i proučiti materijal na portalu.

Očekivanja koja se ostvaruju

Osim otkrivanja modaliteta kojim učenik uči, potrebno je znati da to nije sve što trebamo znati o svom učeniku kako bi on bio uspješan, zadovoljan i sretan. Način na koji gledamo učenika i kako se ophodimo prema njemu može biti samoispunjavajuće proročanstvo. Samoispunjavajuće proročanstvo ili Pygmalion efekt pojavljuje se kada ljudi imaju očekivanje o tome kakva je druga osoba. To očekivanje utječe na njihovo ponašanje prema toj osobi što izaziva da se ta osoba ponaša u skladu s početnim očekivanjem – čineći tako da se očekivanja pokažu istinitima.

U prošlom stoljeću psiholozi su napravili eksperiment vezan upravo uz očekivanje da će netko biti uspješan ako mi vjerujemo u to. Testirali su učenike i podijelili ih na „pametne“ i one koji ne obećavaju. Naravno, tu podjelu su napravili neovisno od rezultata koje su učenici postigli na testu inteligencije. Na kraju godine dogodio se zanimljiv fenomen. Učenici koji su navodno imali visok kvocijent inteligencije postigli su izuzetno dobre rezultate, koji se nisu očekivali s obzirom da su na testu objektivno postigli prosječne rezultate. Analiza je pokazala kako su učitelji tim učenicima davali dodatnu pažnju, poticali ih, imali opravdanje za njih kada nisu bili spremni, davali im dovoljno vremena da odgovore na postavljena pitanja. Sve te beneficije dogodile su se zbog vjerovanja učitelja da su učenici koje su im psiholozi pokazali kao „pametne“, stvarno i objektivno „pametniji“ od ostatka razreda te, prema tome, i zaslužuju njihovu veću pažnju. Ovaj eksperiment može objasniti kako to da neki učenici, bez obzira na svoje objektivne potencijale, kod nekih učitelja ne mogu napredovati, a u nekim drugim uvjetima jednostavno „procvjetaju“. Očekivanja koja gradimo na našem iskustvu i uvjerenjima u velikoj mjeri na nesvjesnoj razini određuju hoće li neki učenik biti uspješniji ili neće.

Napravite sami mali test. Vizualizirajte jednog učenika za kojeg mislite kako može biti dobar primjer za sve druge i jednog učenika koji ne pokazuje interes za školu ili je jednostavno „na svoju ruku“. Sada odgovorite u pisanoj formi posebno za svakog učenika na sljedeća pitanja:

  • Koje riječi koristite kada opisujete svog učenika?
  • Što mislite kako taj opis utječe na učenikovu sposobnost i motivaciju za učenje?

Sami analizirajte to što ste napisali. Što ste zaključili?

Sigurna sam kako volite da drugi vide i pohvale vaše dobre strane, ono što dobro napravite. Isto tako je i s učenicima. Ako poštujemo i potičemo učenikove jake strane, ono uči biti samopouzdana osoba s mnogo poštovanja. Motivacija za učenje dolazi od interesa, priznatih ciljeva i prikladnih izazova.

slika5Za kraj, sjetimo se onog vica o malom zecu. Ako zec jednog dana odluči letjeti ili plivati, sigurno će naći načina da to ostvari. U tome će mu biti važna osobna upornost i motiviranost da dosegne cilj koji je sam sebi postavio.

Smijete se i skeptični ste? Da vas podsjetim, prije 20 godina kada bi nam netko rekao kako ćemo komunicirati pomoću nekih malih spravica – mobitela ili da će svatko imati svoje malo računalo i vezu s cijelim svijetom – isto biste se smijali, zar ne?

Priča o zecu je samo metafora i zato dozvolimo sebi maštati i ostvarivati svoje snove. Ne zaboravite pri tome dozvoliti svojim učenicima mogućnost da i sami ostvare svoje snove. Uostalom, pred njima je budućnost i, ovisno o tome što će oni učiniti u toj budućnosti, nama će biti dobro ili možda…?

Poveznice:

Stilovi učenja i upitnici koji se mogu koristiti
Kako organizirati učenje
Kako lakše učiti i postići uspjeh
Preporučena knjiga za lakše učenje uz zabavu i razmišljanje – osnovna škola
Kako uspješnije učiti – kratke upute

Ponovno, a zapravo prvi put

ana_ivaković

Ana Ivaković

slika_1 Uskoro počinje nastava i mnogi učitelji, nastavnici, profesori, a naročito razrednici imaju opsežne psihofizičke pripreme za nove učenike.

Sama pomisao na novu generaciju učenika koji prvi put dolaze u srednju školu, kod nekih izaziva blagu nelagodu jer sve počinje iz početka. Ponovno treba upoznavati učenike, objašnjavati im pravila ponašanja i pravila ocjenjivanja. Toliko toga im treba objasniti i ponoviti. Sama pomisao da im se prvi dan mora toliko toga pročitati, od Statuta škole do Pravilnika o ocjenjivanju, pojačava napetost kod svakog razrednika/-ce.

Mi smo napeti i uzbuđeni, a kako li je tek njima – učenicima koji prvi put ulaze u novu školu i novi razred? Većina nikoga ne poznaje i ništa ne zna o običajima koji vladaju u školi. Informacije koje su dobili ili pokupili s raznih strana mogu biti istinite, ali i ne moraju. Uloga razrednika/-ce je, između ostaloga, da ih upozna ne samo s pravilima koja su negdje zapisana, već i s onim nepisanima koja, htjeli mi to priznati ili ne, postoje u svakoj sredini. Razrednici su, na neki način, nova majka ili otac koji usmjeravaju nove učenike kako bi se na najprimjereniji način prilagodili na novu sredinu.

Pokušajte se sjetiti sebe u trenutku kada ste krenuli u srednju školu. Možete li se sjetiti koja su vam pitanja bila u glavi? Što vas je mučilo? Ako ne, tada se pokušajte sjetiti svog prvog radnog dana – kada ste ušli u zbornicu i morali upamtiti puno novih lica i spojiti ih s imenima, zapamtiti gdje se nalazi koja učionica, kabinet, što se gdje upisuje u imenik i dnevnik. Sjetite se svog prvog dolaska u učionicu i znatiželjnih pogleda učenika koji vas procjenjuju. Mnogi se mogu sa smiješkom sjetiti tih prvih trenutaka, ali ima i onih kojima se stisne želudac ili se barem toga ne žele sjećati.

Ako i danas, i nakon godišnjeg odmora, imalo osjećate neugodu zbog skorog ulaska u razred, budite svjesni da je vašim novim učenicima puno, puno gore. Vi znate što vas očekuje, a oni su potpuno nesigurni i imaju osjećaj potpune neizvjesnosti. Istina je da nove generacije pokazuju svoju nesigurnost na vama možda neprimjeren način (smiju se, dovikuju, možda po vašoj prosudbi bezobrazno reagiraju). Međutim, većina učenika je pristojna, primjerenog ponašanja i napeta u prvom kontaktu s novom školom.

Pokažite razumijevanje, ohrabrite ih i uvjerite da početni neuspjesi u novoj sredini ne znače ništa jer su u novoj sredini primijenili stare strategije ponašanja koje ne daju rezultat. Dakle, ako poslušaju vaš dobronamjerni savjet kako učiti, kada učiti i kako se ponašati – tada će početni neuspjesi uz dovoljno angažiranja i upornosti uroditi očekivanim uspjehom. Pri tome je izuzetno važno da vam adolescent vjeruje jer ukoliko niste autentični, iskreni, dobronamjerni i konzistentni u svom ponašanju, oni to brzo osjete i, zbog karakteristika svoje dobi, počinju iskazivati svoje najgore oblike ponašanja.

Imate li vlastitu djecu u adolescenciji ili su ta djeca tek nedavno izašla iz adolescencije, znate koliko je sumnji, nesigurnosti i neprimjerenih oblika ponašanja inače dobrog i voljenog djeteta trebalo preživjeti. Sjetite se i kako ste trebali primjereno reagirati kako bi vaše dijete bilo mlad i uspješan čovjek. Vi, zapravo, imate sreću jer razumijete mlade ljude puno više nego što ih u ovom periodu mogu razumjeti njihovi roditelji. Imate znanja, iskustvo i vještine koje vam omogućuju da to dijete vidite, ne samo kako se ono sada ponaša, nego kako bi se moglo najbolje ponašati . Sve ovo vam u početku daje prednost koju ne trebate prokockati.

slika_2 Svaki adolescent odrasta na svoj način i svojim individualnim ritmom. Svako od njih je svijet za sebe, sa svojim nadama, čežnjama, dilemama i strahovima koji su odraslim osobama u pravilu nerazumljivi i smiješni. Svi smo mi bili u njihovoj koži. Upitajte se: kad bi bilo moguće da se vratite u neki period svog života – u koji biste se period vratili? Ako ste iskreni prema sebi, tada će se malo tko poželjeti vratiti u svoju adolescenciju. Nijedno razdoblje u životu i razvoju čovjeka kao osobe nije toliko turbulentno i naporno kao razdoblje adolescencije. Ako smo toga svjesni, tada samo moramo paziti da ne upadnemo u zamku tzv. halo efekta, kada nas naša sjećanja na podsvjesnoj razini usmjeravaju da se prema nekom novom učeniku ponašamo prestrogo ili previše popustljivo samo zato što nas podsjeća na nekoga koga smo poznavali i tko je očigledno na nas ostavio trajan dojam.

Svaki naš pokret, gesta, boja glasa i sadržaj onoga što govorimo ima utjecaj na naše učenike, iako to možda nije odmah vidljivo. Istina je da svi na isti način ili na način na koji bismo mi to željeli – ne pamte niti razumiju ono što radimo, što je upravo i vezano uz individualne karakteristike dobi učenika s kojima radimo. Moramo biti svjesni da smo u razredu cijelo vrijeme na pozornici, a mlada bića odlučuju, gledajući nas i slušajući, kako će se ponašati ili kako se nikada neće ponašati kada budu odrasli. Kakvi su učenici sada i kakvi će biti, ovisi i o našem utjecaju na njih. Ne smijemo zatvarati oči pred tom činjenicom. Najlakši način da budete sigurni da je istina ovo što čitate, jest da se sami sjetite nekog svog učitelja ili nastavnika kojemu ste se divili ili koga ste voljeli.

Naša su očekivanja velika, ali i očekivanja učenika su isto velika, iako su njihovi ciljevi u ovoj dobi zamagljeni i nejasni. Možda smo zbog životnog iskustva smanjili svoj entuzijazam i optimizam, ali naši mladi učenici nemaju to iskustvo. Njih ne brinu naši životni problemi. Pred njima je život u koji još mogu gledati kroz svoje ružičaste naočale jer ih trenutno njihovo stanje odrastanja itekako muči i žalosti.

Zato je to nama ponovni susret s novim učenicima, a njima je novo, neponovljivo životno iskustvo. Potrudimo se da im taj novi susret s potpuno novom sredinom i okolinom bude lakši i jednostavniji. Zašto? Zato što ima jako puno razloga za to, a jedan je i sebičan – želimo da i nama bude lakše.

Novi početak

Pred nama je nova školska godina. Kako i sebi i svojim novim učenicima pomoći da početak protekne sa što manje stresa? Pred vama se nalaze upute za učenike koje i odrasli mogu pročitati i iskoristiti na najbolji mogući način. Kako? Već i samo osvješćivanje i podsjećanje na probleme s kojima se učenici mogu susresti na početku školske godine odraslima može pomoći da bolje razumiju učenike i smanje tenzije i stres. Neki se dijelovi mogu parafrazirati ili … Pročitajte i iskoristite svoju kreativnost.

Dakle, pred vama je tekst namijenjen učenicima koji su završili osnovnu školu i kreću u srednju.

Prelazak iz osnovne u srednju školu s jedne strane izaziva ponos, a s druge se istovremeno javlja strepnja od novog početka u novoj sredini. Ponosni smo jer je jedan dio odrastanja iza nas i upis u srednju školu upravo to dokazuje – da smo zreli i odgovorni za izazove koje nosi srednjoškolsko obrazovanje. Je li to uistinu tako?

slika_3 Sam upis u srednju školu ne govori koliko ćemo i hoćemo li i dalje biti uspješni. Neizvjesnost koju donosi budućnost u novoj sredini može izazvati napetost, strepnju i strah koji ne želimo priznati niti sami sebi. Kako taj mali strah i neizvjesnost prepoznati kod sebe? Ako ne želite misliti o novoj školi, ako ne želite zamišljati kako ćete se osjećati u novoj sredini, ako na sam spomen nove školske godine dobijete „bodlje“ i počinjete se neugodno osjećati – tada imate simptome, kako bi to rekli stručnjaci, koji pokazuju kako je tjeskoba (anksioznost ) kod vas našla svoj novi dom. Nikome nije ugodno biti i funkcionirati u nekoj sasvim novoj situaciji, bilo da se radi o učeniku ili odrasloj osobi.

Prilagodba ili adaptacija na novu sredinu prema nekim istraživanjima traje od 3 do 6 mjeseci. U zavisnosti od individualnih karakteristika, neke osobe se prilagođavaju brže, a neke sporije. Već dovoljno poznajete sami sebe da biste mogli procijeniti u koju grupu se možete svrstati – u prilagodljive ili one koji se tako ne mogu nazvati. Za svaki problem postoji rješenje ili barem mogućnost da se on umanji. Ljudi razvijaju različite strategije koje mogu pomoći da se u novoj situaciji osjećaju i reagiraju dobro. Isto tako, samo trajanje prilagodbe možemo skratiti ako znamo što se očekuje u novoj sredini, ako znamo koje su naše mogućnosti i naši ciljevi.

Sada je, kada još traju praznici, pravo vrijeme da neke stvari dogovorimo sami sa sobom, saznamo još neke informacije koje nam nedostaju kako bismo u novu školsku godinu u novoj sredini krenuli sa što manje strepnje, opušteniji i spremniji na prilagodbu koja je nužna.

Pokušajte sada zamisliti sebe u novom razredu u kojemu ne poznajete nikoga. Gdje ćete sjesti? Što ako na mjestu na kojem želite sjediti, već sjedi netko drugi? Što reći kada te nova razrednica ili razrednik prozove? Kako se predstaviti?

slika_4 Ono što je veliko olakšanje kod davanja odgovora na ova pitanje je spoznaja da se i drugi nalaze isto tako po prvi put u novoj situaciji, u novoj školi i novom razredu. Dakle, ako smo svjesni te spoznaje, pokušajmo zamisliti tu novu situaciju. Najlakše je, zapravo, samog sebe zapitati što bismo mislili o svom vršnjaku ili vršnjakinji kada bi se prema nama ponašao/la onako kako zamišljamo. Ako su odgovori takvi da ih ni sami ne bismo dobro prihvatili – potrebno je pronaći bolji način. Ponekad nam može pomoći tuđe iskustvo, a i razgovor sa starijim učenicima koji idu u sličnu školu može dati neko zanimljivo i prihvatljivo rješenje. Čak i roditelji, kada ih se pita kako im je bilo prvi dan u njihovoj srednjoj školi, mogu dati dobre ideje. Istina je da će možda malo razvući priču o tome kako je to bilo nekad i kako je to danas, ali ako pažljivo slušate (onako pažljivo kako želite i da vas slušaju), možete naći odgovore na svoja pitanja i nedoumice.

Olakšanje je i činjenica da sutradan možda možete sjediti na nekom drugom mjestu, a većina razrednika tijekom prvog polugodišta pokušava pronaći raspored sjedenja koji će odgovarati i učenicima i profesorima.

Ako su već svi negdje sjeli ili na željenom mjestu sjedi netko drugi, kako ga upitati možemo li tu sjesti? U našim prostorima još je uvijek najbolje razgovor započeti na službenom jeziku škole u koju smo upisani, a to je za većinu hrvatski jezik. Dakle, „Je li slobodno?“ je sasvim dovoljno za početak. Ako je pitanje postavljeno sa smiješkom, možemo očekivati i pozitivan odgovor. Ali, ako je odgovor negativan, to ne znači da nam mora biti užasno neugodno i da mislimo kako je to užasan početak jer možda ta osoba čuva mjesto za svoga prijatelja ili prijateljicu (blago njemu). Sigurno će svatko naći svoje mjesto u razredu jer naše škole imaju dovoljno klupa i sjedalica s obzirom da su broj upisanih učenika prilagodili svojim objektivnim okolnostima. Kada sjednete u klupu, razbijanje početne napetosti i neugode najlakše se počinje predstavljanjem. Rečenica „ Ja sam … (kažeš svoje ime i prezime )“ je sasvim dovoljna za početak.

slika_5 Kada se napokon svi smjeste u klupe i razrednik/razrednica se predstavi, u većini škola dolazi do trenutka kada se svaki učenik treba osobno predstaviti cijelom razredu. Predstavljanje pred cijelim razredom za pojedince je živa muka, ali i većini učenika to nije ugodno. Kako nadvladati tu nelagodu?

Za početak trebamo znati da kod svakog predstavljanja drugim ljudima govorimo ono što želimo da znaju o nama. Dakle, svoje ime i prezime te eventualno iz koje osnovne škole dolazimo. Ako razrednik /ca postavi pitanje : „Kako se osjećate?“, što mislite, bi li druge stvarno zanimalo da vam je sada muka od tog pitanja i da bi rado bili kod kuće? Od vas se u srednjoj školi očekuje ponašanje srednjoškolca koji je spreman vidjeti malo dalje od svojih trenutnih potreba te reagirati u skladu s dogovorenim društvenim očekivanjima, dakle pristojno i smireno. Ako je neka odrasla osoba postavila pitanje, to u pravilu nije nikakva provokacija, već jednostavno želja da se dobije određena informacija. Dakle, na pitanje „Kako se osjećate?“, iskren i dovoljno pristojan i distanciran odgovor može biti: uzbuđeno, znatiželjno, zanimljiva mi je ova nova sredina, sretan sam što sam u ovoj školi/razredu. Bilo koji od ovih odgovora omogućuje razvoj komunikacije u smjeru koji će biti prihvatljiv.

Nakon upoznavanja sa Statutom škole, Pravilnikom o školskom redu i svime onim što razrednik/ca smatra da je potrebno znati te čitanjem rasporeda za sljedeći dan, većina škola završava svoj službeni prvi školski dan.

Kada se svlada ovaj prvi i najteži početak, sve drugo će ići svojim tijekom. Neke stvari će se više puta ponoviti na različite načine, ali to ne znači da su profesori dosadni, već im je važno da upravo one stvari koje ponavljaju budu i dobro zapamćene.

Korisne poveznice:

http://poliklinika-djeca.hr
http://www.budi.in/1462-clanak-adolescencija–psiholoske-promjene-i-problemi.aspx
http://www.bebe-i-mi.com/muke-po-pubertetu/43-muke-po-pubertetu/393-pubertet-adolescencija-borba-za-neovisnost.html