Očuvanje starih običaja

– komušanje kukuruza

martina_KT

Martina Križman Tavčar

Sažetak

Nekada je komušanje kukuruza bio jedan od najvažnijih jesenskih zadataka, a danas se to većinom obavlja zbog očuvanja tradicije. Budući da u prvom razredu u sklopu predmeta Priroda i društvo (u Sloveniji tzv. “spoznavanje okolja”, što bi u prijevodu značilo upoznavanje okoline) učimo o životu u prošlosti, odlučila sam da jedan dan preživimo u znaku ovog, djeci nepoznatog, pučkog običaja – komušanje kukuruza. Time sam djeci htjela približiti spoznaju da je život ljudi u prošlosti bio drugačiji nego što je danas.

Ključne riječi: kukuruz, komušanje, običaj, posao, “kozolec”, druženje.

1. Uvod

Kukuruz je bio važna hrana kako za ljude, tako i za životinje, pa su ga stoga sijali gotovo na svakoj farmi. U jesen, kada je urod sazrio, trebalo ga je pobrati i spremiti. U polju su lomili zrele klipove kukuruza i dopeljali ih kući. U selu su si ljudi oko seoskih poslova međusobno pomagali, pa su tako dolazili stari i mladi i počeli komušati. Kukuruz su objesili na “kozolec” (slovenski naziv za tradicionalnu drvenu konstrukciju za sušenje sjena), da se osušio. Kada su završili s poslom, slijedilo je ugošćavanje i zabava sa harmonikašem.

Kako bi se učenici s ovim starim seoskim običajem bolje upoznali i doživjeli ga, u prvo sam razredu izvela prirodoslovni dan na temu: očuvanje starih običaja – komušanje kukuruza.

2. Ciljevi predviđenih aktivnosti

Učenici:

  • upoznaju se s drugačijim načinom života u prošlosti,
  • upoznaju se z narodnim običajem komušanja kukuruza,
  • okušaju se u komušanju kukuruza,
  • su svjesni važnosti suradnje i međusobne pomoći,
  • izrade “mini kozolec” za sušenje kukuruza,
  • znaju da sami mogu doprinijeti održavanju i očuvanju okoliša u kojem žive.

3. Tijek prirodoslovnog dana

3. 1. Ponavljanje na temu jesen

Na satovima prirode i društva, odn. slovenski „spoznavanje okolja“, učili smo o osobinama jeseni. Najprije smo s učenicima uz slikovni materijal ponovili nastavni sadržaj te se potom detaljnije upoznali s jesenskim poslovima. Učenici su nabrajali što sve na jesen treba obaviti u vrtu, polju, vinogradu i voćnjaku. Među nabrojanim poslovima smo također spomenuli pohranu kukuruza. Kada sam ih upitala kako poljoprivrednici spremaju kukuruz ili što s njim naprave, nismo došli do pravog odgovora. Učenici su navodili da ga dovedu kući, ali od tuda nadalje više nisu znali što slijedi. No, znali su da iz kukuruza dobivamo brašno i krupicu za pečenje kukuruznog kruha ili kuhanje palente.

3. 2. Predstavljanje starog pučkog običaja

Zajedno smo otišli u učionicu gdje ih je dočekala hrpa kukuruznih klipova. Svako dijete uzelo je jedan klip te smo se s njima počeli upoznavati pomoću raznih osjetila. Najprije Slika1su dobili zadatak da klip opipaju i kažu kakav im se čini na dodir, potom su ga detaljno pogledali i izvijestili od čega je sve sastavljen, a na kraju smo ga još i pomirisali i opisali kakvog je mirisa.

Slika 1. Prvi kontakt s kukuruznim klipovima. upoznavanje klipova pomoću raznih osjetila

Kroz razgovor smo došli do zaključka da ovakve klipove ne možemo pospremiti nego im moramo ukloniti suvišne listove te ih objesiti na “kozolec” ili ih isplesti u pletenicu da se osuše. Učenicima sam demonstrirala kako se pravilno komuša kukuruz te im uz videosnimku predstavila ovaj tradicionalni seoski običaj.

Pogledajte videozapis.

Činilo im se zanimljivo da su u obavljanju ovog posla pomagali i ostali iz sela i djeca također, obzirom da danas žive znatno drugačije. Sviđalo im se da su se tada, unatoč poslu, znali zabavljati te se na kraju i proveseliti.

3. 3. Okusimo se u komušanju kukuruza

Unaprijed sam im najavila da ćemo i mi komušati kukuruz kao što su to nekad radili. Učenici su se posjeli oko hrpe kukuruznih klipova i započeli s poslom prema mojim uputama. Najprije smo sa klipa uklonili suvišne listove, a par smo ih ostavili i uredno poravnali, kako bi ih kasnije mogli upotrijebiti za vješanje na “kozolec”. Sa kukuruza je trebalo očistiti također kukuruzne brkove. Učenici su si međusobno pomagali i lijepo surađivali.

Budući da se ovaj posao nekada obavljao u znaku druženja i dobre volje, i sami smo također pobrinuli da nam nije bilo dosadno. Dok smo komušali kukuruz prepričavali smo zanimljive priče, šalili se i pjevali pjesme koje smo naučili na satovima glazbenog.

Slika2Slika3
Slike 2. i 3. Komušanje kukuruza i priprema kukuruznih klipova za sušenje

Kad smo završili s poslom smo kukuruz, koji je bio spreman za sušenje, odnijeli u učionicu gdje nas je dočekao “mini kozolec”.

3. 4. Izrada “kozolca” i sušenje kukuruza

“Kozolec” za sušenje kukuruza smo izradili na satovima likovnog odgoja, i to od otpadne ambalaže, tuljaka toaletnog papira i raznih praznih tetrapaka. Na taj način su djeca shvatila da mogu iz neupotrebljive ambalaže ponovno napraviti upotrebljiv predmet i da ovakvim postupanjem doprinosimo očuvanju prirode.

Izrađivali smo ga u tri faze. Prvo smo tetrapake i tuljke zalijepili zajedno da je nastala čvrsta kompozicija. U drugoj fazi smo je učvrstili kaširanjem. Na kraju smo “kozolec” još obojili.

Slika4Slika5
ŽSlike 4. i 5. Izrađivanje “kozolca”

Slika6Tako je “kozolec” bio gotov, pa smo na njega mogli objesiti naš kukuruz. Kukuruzne klipove smo vješali više dana po skupinama, kako bi mogla doći na red sva djeca. Kukuruz se na “kozolcu” sušio čak nekoliko mjeseci.

Slika 6. Sušenje prvih kukuruznih klipova na “kozolcu”

3. 5. Druženje i zabava

Nakon obavljenog posla smo pospremili učionicu i uslijedilo je druženje i zabava. Zaplesali i zapjevali smo uz glazbu i zasladili se keksima.

4. Zaključak

U ovom su danu učenici preko izvedenih aktivnosti shvatili da su ljudi nekada živjeli drugačije nego što oni žive danas. Došli su do zaključka da, ako su htjeli jesti, morali su si hranu uzgojiti s mnogo truda i ustrajnosti, a da ju danas većinom kupujemo u trgovini. Sviđalo im se da su si ljudi međusobno pomagali te da su u tako važnim poslovima sudjelovala i djeca. Danas skoro pa više nemaju takvu priliku. Istinski kontakt s ovim zadatkom, međutim, omogućio je učenicima da shvate da trebamo brinuti o nestajućoj kulturnoj baštini naših predaka te ju čuvati, jer će samo tako naši potomci imati mogućnost saznati kako su ljudi živjeli nekada u prošlosti.

Literatura

  1. Dolenc Orbanić, N., Plazar, J., Furlan, P., Cotič, M., Čufer, E., Felda, D., Pisk, M., Saksida, I., Selinec, V., Uršič, Z., Višček, S., Volk, M. (2017.), Naša ulica 1. Delovni zvezek za spoznavanje okolja v 1. razredu osnovne šole/Radna bilježnica za upoznavanje okoline u 1. razredu osnovne škole/, DZS, Ljubljana.
  2. http://www.cirius-vipava.si/lickanje-koruze
  3. Fotografije – privatna arhiva.

Istraživanje tipičnih jela staroga krša

andreja_trobec

Andreja Trobec

Sažetak

Život na Kršu usko je povezan s prirodom. Stoljećima ljudi ovdje prkose krškoj buri i s ljubavlju obrađuju skromne komadiće plodne crvene zemlje sakrivene u vrtačama. Nekad su ljudi sami proizvodili sve osnovne namirnice. Danas domaća hrana postaje iznimno vrijedno dobro koje sve više dobiva na važnosti. Iz toga se rodila ideja koja nas je odvela na put istraživanja tipičnih starih krških jela od prikupljanja starih recepata do pripreme pojedinačnih jela. Istraživanje je provedeno u simbiozi međugeneracijskih veza i suradnji s učenicima i učiteljima triju škole te s bakama i djedovima. Ovakav rad učenicima je dao neprocjenjivo iskustvo stjecanja pozitivnog stava prema hrani i ljudima koji ju pripremaju. U njima je, međutim, ostavljen važan trajan trag prepoznavanja važnosti očuvanja kulinarske tradicije našeg okoliša i poštivanja hrane kao našeg temeljnog dobra.

Ključne riječi: stari recepti, priprema jela, istraživanje, suradnja, domaća hrana

1. Uvod

Tijekom tjedna djeca većinu vremena provode u školi te su obroci hrane važan dio njihova dana. Gotovo svi učenici naše škole naručeni su na školski ručak. Svakodnevno se suočavamo s mnogima koji odbacuju manje poznata jela jer su navikli na monotoniju prehranu. Posljedično se zbog toga bavimo problematikom odbačene hrane. Učenici nam često u razgovoru kažu da su jela njihovih baka najbolja. Tako se rodila ideja da istražimo stara jela koja su naše bake kuhale i još uvijek kuhaju a sve to u sklopu međunarodnog programa Eko škola u koji smo uključeni. Istraživanje se temeljilo na pitanju: Što su naše bake kuhale?

Glavni ciljevi koje smo si postavili bili su:

  • upoznavanje starih recepata tipičnih jela našeg okoliša,
  • priprema odabranih jela po receptima naših baka,
  • stvaranje zbirke recepata,
  • učenje i druženje s učenicima s posebnim potrebama,
  • međugeneracijska suradnja i umrežavanje u prijenosu kulturne tradicije na mlađe naraštaje,
  • očuvanje kulinarske tradicije naših predaka.

2. Metode i materijali

U istraživački rad uključili su se učenici trećih razreda matične škole dr. Bogomir Magajna Divača, učenici područne škole Senožeče i učenici Obučnog centra Elvira Vatovec Strunjan, Jedinica Divača. Rad se odvijao unutar predmeta učenja o okolišu te slovenske i likovne umjetnosti. Prikupljeni pisani podaci do kojih su učenici došli od svojih djedova i baka uključeni su u istraživanje. Načini prikupljanja podataka prilagođeni su dobnoj strukturi djece. Glavna metoda koju smo koristili bila je promatranje. No, budući da su učenici često isključeni iz procesa pripreme hrane, budući da im roditelji to iskustvo ne nude kod kuće, više smo pažnje posvetili i praktičnom radu koji smo provodili u obliku radionica kuhanja.

Prvo smo upoznali učenike s problemom koji smo htjeli istražiti. To je bilo pitanje: Što su naše bake kuhale? Učenici su predložili da od svojih baka zatraže stare recepte lokalnih jela.

2. 1. Plan rada

Napravili smo plan rada:

  • prikupljanje starih recepata (metoda pribavljanja gradiva),
  • priprema i dizajn zbirke (klasifikacijska metoda, metoda intervjua),
  • izvedba kuharskih radionica (metoda praktičnog rada, metoda promatranja, metoda demonstracije),
  • predstavljanje rada na prezentacijskom štandu sajma Altermed u Celju (metoda obrazloženja, metoda demonstracije).

3. Rezultati

3. 1. Sakupljanje starih recepata

slika_1Ograničili smo vrijeme prikupljanja dokumenata recepata na Novu godinu. Učenici su do tada u školu donosili razne recepte i pohranjivali ih na dogovoreno mjesto. Tijekom prikupljanja zbirka se promatrala i o njoj se raspravljalo.

Slika 1. Stari zapis recepata

3. 2. Priprema i dizajn zbirke

Nakon prikupljanja recepata uslijedio je rad s prikupljenim materijalom. Recepte su razvrstali prema godišnjem dobu za pripremu pojedinog jela i na jela koja se pripremaju za vrijeme običaja i blagdana na Kršu te jela koja su se jela tijekom cijele godine. Napravljena je donja tablica.

Grafikon 1. Prikaz jela u godišnjim dobimaGrafikon 1.

3. 2. 1. Međupredmetna integracija

Na satu slovenskog su učenici prepisivali recepte a na satu likovnog stvarali vanjsku sliku zbirke. Budući da su nailazili na manje poznate dijalektne pojmove odlučili su napraviti vlastiti rječnik za korisnike recepata. Od svih recepata, pet ih je pristiglo u kombiniranu knjižicu, koju su nazvali “Recepti naših baka”.

slika_2U paket su bili uključeni recepti učenika iz sve tri škole. U kuharskim radionicama koje su uslijedile nakon prikupljanja, recepture su se i aktivno testirale.

Slika 2. Zbirka recepata “Recepti naših baka”

3. 3. Provedba kuharskih radionica

Temeljni dio istraživanja uključivao je aktivnosti u okviru pojedinačnih kuharskih radionica. Učenici i njihovi mentori, uz sudjelovanje vanjskih suradnika, pripremili su mnoga ukusna jela prema prikupljenim receptima.

Učenici trećih razreda središnje škole dr. Bogomira Magajne Divača posjetili su štićenike Centra za obuku Elvira Vatovec Strunjan, Jedinica Divača te zajedno s njima pripremili “štraube” s bijelim vinom.

Učenici područne škole Senožeče izveli su kuharsku radslika 3ionicu pripreme krafni. Na radionici su aktivno sudjelovale i bake učenika. Štićenici Centra za obuku Elvira Vatovec Strunjan, Jedinica Divača, posjetili su dom mještanina i sudjelovali u pripremi tradicionalne uskršnje delicije – „žouce“.

Slika 3. Na kuharskoj radionici

3. 4. Sudjelovanje na prezentacijskom štandu sajma Altermed u Celju

Zaključak zajedničkog rada bilo je predstavljanje na sajmu Altermed u Celju. Na kombiniranom štandu svih triju škola učenici su se predstavili svojim odabranim jelima koja suslika 4 sami pripremili na kuharskim radionicama. Sve pripreme i samo predstavljanje te uključivanje baka i djece s posebnim potrebama učenicima su pružili neprocjenjiva životna iskustva.

Slika 4. Predstavljanje na štandu sajma Altermed u Celju

4. Rasprava

Kroz prikupljanje starih recepata i pripremanje domaćih jela naših predaka željeli smo potaknuti učenike na formiranje pozitivnog stava prema hrani. Provodeći ovaj projekt učenici su osjetili kulturološke korijene povezanosti ljudi i hrane u svom okruženju. Sama promjena stava, međutim, nije završila završetkom projekta, već se nastavila sa svakim pojedincem. Učenici su kroz svoju radost zbog ovakvog načina učenja iskazali pozitivan stav. Naišli smo i na neke probleme s prikupljanjem podataka.

Učenici doseljenici iz drugih mjesta i zemalja nisu tako aktivno sudjelovala u pronalaženju recepata. Mnoga djeca imaju relativno mlade bake i djedove koji nisu upoznati s tradicionalnim lokalnim jelima. No, ovi problemi nisu predstavljali prepreku za rad, jer su se ti učenici mogli uključiti u druge dijelove istraživanja (kuhanje, pripremanje zbirke recepata, osmišljavanje prezentacijskog štanda i sl.). Ujedno su ovi problemi učenicima približili poznavanje sredine u kojoj žive. Pojavile su se nove ideje za daljnja istraživanja kao što su stara kuhinja i kuharska pomagala, svečana jela itd.

5. Zaključak

Današnji učenici gube istinski kontakt s prirodom. Ubrzani tempo života diktira prehrambene navike, koje ostavljaju negativne posljedice na učenike, a koje se već izvana očituju u vidu prekomjerne težine. Kroz provedene istraživačke aktivnosti učenici su stekli aktivna iskustva upoznavanja starih domaćih jela koja su se nekada svakodnevno pojavljivala na tanjurima stanovnika Krša. Sam sadržaj prigrlio je kulturnu baštinu naše sredine koja polako tone u zaborav i danas nam samo stariji ljudi svojim pričama pomažu da je sačuvamo.

U nastavnom planu i programu takvi su sadržaji zanemareni zbog drugih sadržaja učenja i, skoro pa izgubljeni. Zbog veličine nastavnih planova, nastavnici se rjeđe odlučuju za ovakav način rada. Zato su poticajni projekti ove vrste, koji pozivaju nastavnike i učenike na istraživanje, dobrodošli. Sav trud i rad nagrađen je zadovoljstvom djece, što se pokazuje ne samo u izvođenju pojedinačne aktivnosti, već se nastavlja i dalje tkanjem pozitivnih odnosa u razrednoj skupini. Provedene aktivnosti učenicima su dale najvažniju poruku da se u očuvanju kulturne tradicije naših predaka svi moramo nastojati truditi i na taj način je održavati.

6. Naš rječnik

nona – baka
frtalja – omlet od jaja sa svježim začinskim biljem
salovi piškoti – keksi iz sala, salenjaci
snideno testo – dizano tijesto
češpovi njoki – njoki od šljiva
njoki – njoki od krumpira
fancli – miške; fritule, slatko u karnevalskom razdoblju
štraube – flancati; kao kroštule, slatko u karnevalskom razdoblju
žouca – hladetina, mekano želatinasto jelo od očišćenih kuhanih svinjskih dijelova (papci, uši, njuška, rep)
likof – proslava uz gozbu po završetku velikog posla (nakon košnje trave)
bndima – berba grožđa

7. Literatura

  1. Baša, R., Debevec, V., Iskra Miklavčič, I., Kranjc, D., Kreš, D., 2016. Žlahtni okusi naših starih lokalnih jedi: jedilnik biosfernega območja Kras in porečja Reke. Škocjan pri Divači: Park Škocjanske jame.
  2. Renčelj, S., 2011. Dobrote Krasa in Brkinov: povabilo na pokušino. Sežana: območno obrtna-podjetniška zbornica.
  3. Renčelj, S., 1999. Kraška kuhinja. Ljubljana: Kmečki glas.

Očuvanje starih karnevalskih običaja

tanja_majeric

Tanja Majerič

Sažetak

Očuvanje bogate kulturne baštine je izuzetno važno već za djecu u vrtiću. Djeca tako uče o tome kako su živjeli naši preci i vode računa da naša tradicija živi dalje.

Karnevalske tradicionalne maske su one koje na početku godine znače i novi početak nakon završetka zimskog razdoblja i donose ljudima radost, smijeh i želju za dobrom žetvom na poljima i zdravlju ljudi.

Ključne riječi: karneval, tradicija, maske, aktivno učenje.

1. Uvod

Očuvanje starih karnevalskih običaja već se dugi niz godina prenosi s koljena na koljeno. To je omogućilo našim precima, sada nama, a kasnije će i našim potomcima, da upoznaju i uživaju u načinu provođenja karnevalskog vremena.

Ptuj i okolica nude veliki broj raznolikih karnevalskih navika i maski. Jedna od najpoznatijih, zanimljivih i najtajanstvenijih karnevalskih maski je takozvani Kurent ili Korant, a pridružuju joj se i druge vrlo zanimljive tradicionalne karnevalske maske, svaka noseći svoju posebnu narodnu poruku. Svojom posjetom donose ljudima sreću, radost i žele im obilnu žetvu na poljima, plodnost i zdravlje.

2. Ciljevi kojima smo težili:

  • djeca upoznaju, prepoznaju i imenuju tradicionalne karnevalske maske;
  • djeca upoznaju različite praznike i običaje;
  • očuvanje kulturne baštine.

3. Metode

Koristili smo metode promatranja, razgovora, slušanja, objašnjavanja, demonstriranja, imenovanja, sviranja, vlastitih aktivnosti i istraživanja.

4. Diskusija

Upoznavanje i očuvanje starih karnevalskih običaja na našem području vrlo je važno, jer djeci omogućava upoznavanje s bogatom kulturnom baštinom.

Tako smo tijekom karnevala pripremili vrlo posebne aktivnosti. Prvo smo u skupinama razgovarali o pojedinačnim tradicionalnim maskama. Tijekom razgovora koristili smo razne slikovne programe, video zapise i knjige. S djecom smo istraživali kakvu posebnu odjeću nose pojedine maske i od kojih je materijala odjeća izrađena.

Također smo naučili i proučavali ponašanje pojedinih maski, jer je svako predstavljanje maske smisleno i unaprijed određeno i ima svoju svrhu.

Kad smo stekli neko znanje, bilo je vrijeme da ove maske upoznamo uživo. Odredili smo dan kada ćemo vidjeti maske.

Svoj smo višenamjenski prostor ukrasili karnevalskim vrpcama različitih boja.

Djeci su se predstavili kurent ili korant s vragom, rusa, pokač, baba nosi djedu, kopljanici i vile. Djeca su imala priliku upoznati vrlo raznolike tradicionalne karnevalske maske.

Slika 1Prvo smo se upoznali s Rusom. To je maska koja predstavlja životinjsku masku. Rusu prate glazbenik, pokač (vođa orača) i dječak koji vodi Rusu.

Slika 1. Predstavljanje tradicionalne karnevalske maske – RUSA

Vrlo dinamičan, živahan i veseo dolazak među nas stvorili su kopljanici iz Markovca u pratnji vila. Kopljanici su mladi dječaci, koji nose koplja u rukama i plešu uz zvuke harmonike, baritona i klarineta. Mlade djevojke, odjevene u vile, plešu kraj njih, nose u rukama zlatnu kutiju i pjevaju same.

Slika 2Slika 3
Slika 2. Predstavljanje Vile         Slika 3. Predstavljanje markovskih kopljanika

Na kraju smo se upoznali s vrlo posebnim i uvijek poželjnim kurentom ili korantom.

Kurent ili korant najpopularniji je karnevalski lik. Njegovo pravo podrijetlo još nije razjašnjeno. Pogled na njega definitivno obuzima i impresionira svakog čovjeka. Kurentova odjeća sastoji se od dugog ovčjeg kaputa. Ima pet velikih kravljih zvona pričvršćenih na lanac oko struka. Na nogama ima crvene ili zelene vunene gamaše, a na glavi posebnu masku. Razlikujemo dvije vrste koranta – jedni su pernati jer ima masku ukrašenu fazanskim ili paunovim perjem i šarenim vrpcama i cvijećem, a ostali Slika 4su rogati jer na maski imaju dva kravlja roga.

U rukama drže poseban štap odn. toljagu umotanu u ježevo krzno na vrhu.

Slika 4. Predstavljanje Kurenta odn. Koranta

5. Zaključak

Aktivnosti u našem vrtiću djeci su bile vrlo zanimljive i nudile su im mogućnosti za aktivno učenje i vlastita istraživanja.

Upoznali smo i promatrali tradicionalne karnevalske maske, tipične za naše životno okruženje – Ptujsko polje.

Tako smo željeli djeci približiti stare običaje koji ponegdje, nažalost, već tonu u zaborav i ne dopuštaju očuvanje i prijenos tradicije s koljena na koljeno.

S velikim zadovoljstvom možemo reći da su djeca na našem ptujskom području dobro upoznata i s velikim zadovoljstvom se maskiraju se u tradicionalne karnevalske maske.

6. Literatura

  1. Kurikulum za vrtce, (1999), Ljubljana: Ministrstvo za šolstvo in šport.
  2. https://www.slovenia.info/sl/zgodbe/pust-pust-krivih-ust.
  3. https://www.kamra.si/digitalne-zbirke/item/pustni-liki-ptuja-in-okolice.html.
  4. Fotografije – osobni arhiv.

Kulturna baština

u programu školske knjižnice

ruzaJ_inaJ_suzanaP

Ruža Jozić, Ina Jozić i Suzana Pešorda

„Jedna od važnih zadaća suvremene škole jest promicanje odgoja koji doprinosi razumijevanju korijena vlastite nacionalne kulture, njegovanju, čuvanju i promicanju kulturne baštine, kao dijela nacionalnog i kulturnog identiteta, te osvješćivanju kulturne baštine u globalizacijskim procesima. Ispravno shvaćen odgojno-obrazovni proces pomaže pojedincima da postanu svjesni svojih korijena kao uporišnih točaka koje im omogućuju da odrede svoje mjesto u svijetu, ali ih ujedno poučavaju poštovanju za druge kulture.” ( Zbornik Identitet kao odgojno-obrazovna vrednota, str. 50)

Kulturna baština je tkivo naših života i društava. Okružuje nas u gradovima u kojima boravimo, doživljavamo je neposredno u krajolicima, u susretima s raznovrsnim arhitektonskim ostvarenjima, skulpturama, arheološkim kopnenim kao i podvodnim nalazištima. Ne čine je samo književnost, umjetnost i umjetnički predmeti već i tradicijska znanja i umijeća, zanati koje učimo, priče koje pričamo, hrana koju jedemo, glazba koju slušamo i filmovi koje gledamo. Kulturna baština okuplja zajednice i gradi zajedničko razumijevanje mjesta u kojima živimo. (Ministarstvo kulture RH povodom otvaranja Europske godine kulturne baštine 2018.)

Zakon o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi ističe u Čl. 4 st. 1.naglašava: škola je dužna: „Osigurati sustavan način poučavanja učenika, poticati i unapređivati njihov intelektualni, tjelesni, estetski, društveni, moralni i duhovni razvoj u skladu s njihovim sposobnostima i sklonostima; razvijati učenicima svijest o nacionalnoj pripadnosti, očuvanju povijesno-kulturne baštine i nacionalnog identiteta.”

Zadaća je suvremene škole promicanje odgoja koji doprinosi razumijevanju korijena vlastite nacionalne kulture, čuvanju i promicanju kulturne baštine, kao dijela nacionalnog i kulturnog identiteta. Temeljne vrijednosti od kojih polazi naš sustav odgoja i obrazovanja: cjeloviti razvoj osobe, čuvanje nacionalne baštine, promicanje europske dimenzije kroz izgradnju društva znanja. Nacionalni okvirni kurikulum (str.14.) ističe: „Odgoj i obrazovanje pridonose izgradnji osobnoga, kulturnog i nacionalnog identiteta pojedinca. Danas u doba globalizacije, u kojem je na djelu snažno miješanje različitih kultura, svjetonazora i religija, čovjek treba postati građaninom svijeta, a pritom sačuvati svoj nacionalni identitet, svoju kulturnu, društvenu, moralnu i duhovnu baštinu.”

Što čini kulturni identitet učenika? Pripadnost određenom narodu, naciji, etničkoj zajednici i državi u kojoj je rođen ili gdje živi; pripadnost mjestu i gradu u kojem živi; običaji naroda ili skupine u kojem se obrazuje; vjera, religija u kojoj je rođen ili koju prakticira; jezik kojim govori – materinji jezik i standardni jezik; pismo kojim se služi u svakodnevnom životu; kulturna baština naroda, mjesta, gradova, domovine; sveukupna kultura, umjetnost i znanost naroda kojem pripada, njegova povijest i znamenite osobe koje ju čine.

Što čini hrvatski kulturni identitet? Hrvatski jezik, uz bogatstvo dijalekata i narječja; latinično pismo (uz uporabu glagoljice tijekom stoljeća); pripadnost zapadnome civilizacijskom krugu, s bogatom i raznolikom narodnom kulturom; pripadnost kršćanstvu, uz uvažavanje i drugih religija: islama i židovstva; tisućljetna kultura, umjetnost i književnost na hrvatskom jeziku, od 7. st. do danas; bogata kulturna baština – materijalna i nematerijalna.

Kulturna baština materijalna i nematerijalna, zajedničko je bogatstvo čovječanstva u svojoj raznolikosti i posebnosti, a njena zaštita i proučavanje, jedan je od važnih čimbenika za afirmaciju kulturnog identiteta svakog naroda. To je segment u kojem izgrađujemo kulturni identitet naših učenika i promoviramo kulturnu baštinu. Kulturna i javna djelatnost – obavezni dio Godišnjeg programa rada školskog knjižničara. Kurikulum kulturne i javne djelatnosti školske knjižnice – dokument koji čini Školski kurikulum. Kroz taj program knjižničar planira za svaku školsku godinu razne kulturne aktivnosti u suradnji s učenicima i nastavnicima škole i lokalnom sredinom. Kroz međupredmetne teme školski knjižničar ima mogućnost poticati izgradnju osobnog i kulturnog identiteta učenika i promicati kulturnu baštinu. Knjižničar je dužan kroz svoj odgojno-obrazovni rad i kulturne aktivnosti promicati humane i demokratske vrijednosti kao što su: dostojanstvo ljudske osobe, slobodu i pravednost, domoljublje i mir u svijetu, društvenu jednakost i solidarnost, dijalog, toleranciju i snošljivost, rad, poštenje, zdravlje, očuvanje čovjekova okoliša i ostale ljudske vrijednosti. Potrebno je kroz različite školske aktivnosti izgrađivati i razvijati svijest kod učenika o kulturnom identitetu i očuvanju kulturne baštine. Učenici trebaju znati povijest i kulturu svoga naroda, grada ili mjesta u kojem žive; upoznati njegovu kulturnu i prirodnu baštinu. Upoznati pojedince koji su u bližoj i daljoj prošlosti doprinijeli razvoju i napretku svoga naroda ili zavičaja. Upoznati značajne osobe koje su unaprijedile kulturu, umjetnost, znanost i gospodarstvo; kao i oni pojedinci koji su vrijednosti svoga nacionalnog i kulturnog identiteta širili izvan granica svoje domovine. Ključne kompetencije koje učenici stječu kroz realizaciju kulturnih sadržaja su:

  • Izgrađuju kulturne spoznaje, kreativno se izražavaju u raznim oblicima (glazba, likovni radovi, fotografija, video i filmski radovi, književni oblici, školski list i sl.); pišu, oblikuju i stvaraju nove kreativne jezične sadržaje;
  • Proširuju kompetenciju učenja: istražuju, sintetiziraju, usvajaju i koriste informacije za učenje u sličnim situacijama;
  • Razvijaju digitalnu kompetenciju, sigurno i kritički primjenjuju IKT; oblikuju nove sadržaje, razmjenjuju informacije i prezentiraju ih drugima u školi i lokalnoj sredini.
  • Razvijaju društvene i građanske kompetencije: poštuju ljudska prava, uvažavaju kulturnu raznolikost, cijene svoje vrijednosti, prihvaćaju druge i drukčije.
  • Kulturna baština u aktivnostima školske knjižnice i kulturnoj djelatnosti škole obuhvaća:
  • Izložbe o znamenitim osobama, književnicima, umjetnicima, izumiteljima ; o kulturnoj i prirodnoj baštini i znamenitostima svoga kraja, grada i domovine; o krajolicima, spomenicima i sl.
  • Susreti s povjesničarima, arheolozima, istraživačima, etnolozima, jezikoslovcima, znanstvenicima
  • Kreativne radionice: likovne, filmske, literarne, radionice ručnih i kreativnih radova i sl.
  • Projekti i istraživački radovi iz područja kulturne baštine, o znamenitim osobama iz područja kulture, umjetnosti i znanosti.
  • Posjeti: muzejima, arhivima, ustanovama u kulturi i znanosti (HAZU, NSK), spomen-područjima, spomen-domovima poznatih osoba, lokalitetima i sl.

O našoj bogatoj kulturnoj i javnoj djelatnosti u Gimnaziji Sesvete u kojoj se bavimo i kulturnom baštinom, može se pročitati i u časopisu Povijest u nastavi, br. 30 / 2019., str. 100-105 u članku Morena Želle: Muzej Prigorja – zavičajna baština i zajednica, u kojem autorica Želle upravo opisuje višegodišnju uspješnu suradnju Muzeja Prigorja Sesvete i Gimnazije Sesvete u provedbi sadržaja kulturne baštine u školi. Zadaća je suvremene škole promicanje i odgoja učenika, jer znanje je ono što učenici nauče u školi, a odgoj je ono što nose kroz život! Kulturna baština – vraća nas u prošlost i nadahnjuje za budućnost.

U prilogu je prezentacija:

Učimo se pripraviti tradicionalno slovensko hrano

anusa_ajster

Anuša Ajster

Povzetek

Vsako šolsko leto se trudim, da v letni delovni načrt oddelka podaljšanega bivanja vključim dejavnosti, ki so zanimive, privlačne in hkrati poučne za učence prve triade. V našem kraju imamo ogromno lokalnih pridelovalcev, ki pridelujejo zelenjavo in sadje ter ju tudi dostavljajo po lokalnih šolah. Porodila se mi je ideja, da učence skozi celo šolsko leto podrobno seznanim s tradicionalno slovensko hrano in določeno jed vsak mesec skupaj z njimi tudi pripravim. Lotila sem se tudi praznikov, ki jih imamo na našem koledarju ogromno in jih lahko povežem s tradicijo. Recepti starih mam bodo dobrodošli in iz izkušenj povem, da se vabilu, da pridejo v šolo, z veseljem odzovejo. Prepričana sem, da čedalje manj otrok pozna pripravo slovenskih sladic, pijač, juh, mesnih in brezmesnih jedi. Slovenskih tradicionalnih jedi je veliko in med seboj se tako po okusu kakor tudi po pripravi razlikujejo. Potrudila se bom, da preproste in enostavne jedi čim bolj približam učencem in jih navdušim s pripravo, da jih bodo večkrat skupaj s starši pripravljali tudi doma.

Ključne besede: prehrana, slovenske jedi, prazniki, učenci.

We are learning how to prepare traditional Slovenian food

Abstract

For many school years I have been trying that my annual after school facility work plan involves activities that would be interesting, attractive and at the same time instructive for the pupils of the first triad in primary school. In our region, we have a large number of local fruit and vegetable-growers that deliver their own products to local schools. I got the idea how to get the pupils familiar with traditional Slovenian food throughout the whole school year and how to prepare a certain dish together with them every month. Our calendar with so many holidays on it served me as a link between our holidays and their tradition. Grandmothers who are from my own experience willing to respond to our invitations to come to the school will be welcomed by their recipes. I am convinced that fewer and fewer children know how to prepare desserts, drinks, soups, meats and Slovenian non-meats. There are many Slovenian dishes which differ in their taste, as well as in preparation. I will do my best to make simple and easy-to-make dishes as close as possible to all pupils and get them interested in their preparation at home with their parents on several occasions.

Key words: food, tradition, holidays, children.

1. Uvod

Prehrana je osnova za naše telesno zdravje, to vsi dobro vemo. Njeno delovanje vpliva tudi na naše psihične aktivnosti. Zelo pomembno je, da je na našem vsakdanjem jedilniku mešana hrana, tako rastlinskega kot živalskega izvora, vendar pa je pri izbiri potrebno upoštevati interese posameznika. Zrasla sem v razširjeni družini. Stara mama je vsak dan poskrbela, da je tako mene, ko sem prihajala domov iz šole, kakor tudi mamo in očeta, po zaključenem delavniku čakalo kosilo. To navado je po njeni smrti obdržala tudi moja mama in jo kasneje prenesla še name. Res je, da smo v tistih letih prihajali domov vsi v razmiku ene ure in skupaj sedli h kosilu. Nekako mi je vloga »kuharice« prišla v navado. In ta navada se je pozitivno obrestovala, ko sem si ustvarila družino. Tudi sama sem vedno poskrbela in za to poskrbim še danes, da je bil in je, en topel obrok na dan, vedno pripravljen. Kajti živimo v času, ko je v naš vsakdanjik vrinjen različen delovni čas in popoldanske dejavnosti, ki za sabo potegne različne ure prihoda domov vseh družinskih članov. Kljub temu noremu tempu, ki nas povsod samo priganja, pa si vedno vzamem čas za pripravo obložene mize v času praznikov. Velik poudarek dam rojstnim dnevom in večjim slovenskim praznikom, zlasti božiču, novemu letu in veliki noči.

2. Hrana skozi zgodovino

Le redko razmišljamo, kako so ljudje živeli v daljni preteklosti, kako so stanovali, se oblačili, zabavali in predvsem kako in kaj so jedli. O hrani v najzgodnejših obdobjih (pred 100.000 leti) človeške civilizacije beremo, da je bila skromna. Sestavljena predvsem iz nabranih rastlin in ulovljenih živali. Obdobja preobilja so se menjavala z obdobji, ko je bilo hrane manj, odvisno od sreče pri lovu ter nabiranju koreninic in rastlinskih plodov. Šele s poljedelstvom in rejo domačih živali (v 6. tisočletju pred našim štetjem) je ponudba hrane postala enakomernejša skozi vse leto. »Revolucija neolitika«, kot to spremembo pridobivanja hrane imenujejo arheologi, je povzročila tudi spremembo v prehrani. Meso domačih živali so pekli preprosto nad ognjem, med gojenimi rastlinami je bilo žito, iz katerega so pekli nekvašen kruh in pripravljali kaše. V dobi kovin (bakrena, bronasta, železna) se je vrstam žita pridružila pira, proso in rž, katere zrnja so le popražili ali skuhali. Gojili so govedo, koze in ovce, ki so dajale mleko in meso. Pri Grkih je bilo najpomembnejše kosilo. Pri manj premožnih je bilo sestavljeno iz močnika, stročnic, oliv, jajc in sira. Bogatejši so uživali več mesnih jedi, zelenjave, sadja, kruha in medice. Med bogatejšimi Rimljani je bilo razširjeno uživanje mesa, predvsem ovčjega, koštrunovega in kozjega, svinjskega in govejega manj. Rimljani so pripravljali različne vrste klobas z dodatkom začimb in dišavnic. Zelo cenjena jed je bila tudi šunka v testu, ki so jo imenovali perna, recept je priljubljen in uporabljen še danes. Prav tako so bile pri Rimljanih cenjene jedi tudi ribe in morski sadeži. Zaradi ugodne klime so pridelovali veliko zelenjave, privoščili so si jih višji sloji, ker je bila zelo draga. Večerja je bil najpomembnejši obrok in je bil sestavljen iz tre hodov. V zadnjem ni manjkalo slaščic in sadja. V srednjem veku je bilo zaradi številnih vojn, pokolov, pohodov prebivalstva na področju prehrane temačno in enolično obdobje. Temeljilo je na sezonskih pridelkih, ki jih je pogosto uničevala poletna ujma. Slab pridelek so dale tudi stare tehnike obdelave zemlje. Plemstvo in bogato meščanstvo v nasprotju z ostalim prebivalstvom ni živelo slabo ampak zelo razkošno. Srednjeveški prebivalec Evrope je imel na voljo zelenjavo iz hišnih vrtov, zelišča, kapusnice, stročnice in različne žitarice. Proti koncu srednjega veka je se je uporaba perutnine in govejega mesa zviševala. Med sadeži so jedli jagodičevje, lešnike, orehe, jabolka in hruške. Odkritje novih kontinentov, zlasti Amerike, je širilo obzorje novim jedem in pijačam. Tako je Evropa med drugim dobila krompir, fižol, koruzo, paradižnik, papriko, tobak, kavo, čaj in kakav (Godina – Golij, 2006).

3. Prehrana na slovenskem

Slovenija je geografsko zelo raznolika država in vsa ta raznolikost zelo vpliva na naše prehranjevanje. Pogosto pozabljamo, da si je prebivalstvo včasih veliko hrane pridelalo doma in da se v posameznih delih države sploh ni dalo določenih živil gojiti. Včasih je primanjkovalo svežega mesa in mesnih izdelkov. Zaradi teh raznolikosti etnologi govorijo o štirih prehranitvenih tipih:

Panonsko ozemlje se razprostira na vzhodu, kjer je pri pripravi hrane pogosta uporaba moke, močnatih jedi in testenin. Tu so doma pogače, gibanice, zlivanke, praznični kruhi, zavijače, testenine s skuto in makom. Zabele v panonskem svetu radi delajo z mlekom, smetano in bučnim oljem.

Za osrednjeslovensko ozemlje je značilna priprava kaš, jedi iz krompirja, repa, zelje.

V alpskem ozemlju je bila vsakdanja hrana odvisna od živinoreje, pogosto od visokogorskega planšarstva. Večino so in še na mize postrežejo jedi iz mleka, sir, skutne jedi in koruzne žgance. Drugo žito tam slabo uspeva.

Sredozemsko ozemlje, ki se razprostira na zahodnem delu ozemlja, nam ponuja uporabo oljčnega olja, večjih količin zelenjave in sadja, pripravo morskih rib in koruzne polente, ki so jo včasih namesto kruha jedli k mlečnim jedem, juham in omakam. Danes pogosto uporabljajo kruh (Godina-Golija, 2006).

4. Tradicionalna hrana, prazniki in recepti naših babic

Pojem slovenska narodna jed izvira iz obdobja od šestdesetih let 19. stoletja naprej. Nastala je med romantično usmerjenim meščanstvom in je služila za poudarjanje narodne istovetnosti. Ti so značilne tradicionalne jedi prevzeli iz kmečkega okolja. Največkrat so bile to praznične jedi, ki so jih v meščanski kuhinji še izboljšali. Pripravljali so jih v narodno zavednih družinah. Nekaj najbolj značilnih slovenskih jedi Slovenci z veseljem predstavljamo kot svoje kulinarično bogastvo. Slovenskih tradicionalnih jedi je veliko in med seboj se tako po okusu kakor tudi po pripravi razlikujejo.

Velikokrat so s praznično obloženo mizo povezani tudi slovenski prazniki. Pestra ponudba praznične hrane, ki ima lep videz, vonj in okus, poveča tek. Zato je pomembno, da smo ob vseh sladkih, mastnih in slanih dobrotah, čim bolj zmerni.

Kaj sploh pomeni beseda praznik? Že od nekdaj velja, da beseda praznik pomeni dela »prazen« oziroma dela prost dan. Vendar so nekateri prosti dnevi pomembnejši od drugih in so nastali v počastitev dogodkov, ki so zaznamovali ta dan in so zapisani na koledarju. Drugi prazniki imajo spet versko in mitološko preteklost naroda in države, ki so prav tako zapisani v koledarju in nam lahko prinesejo enega ali dva prosta dneva. So pa tudi prazniki, za katere vemo, da niso dela prosti dnevi so zapisani na koledarju in jih spoštujemo, obeležimo in praznujemo. Eden izmed teh je tudi osebni praznik, ki ga najraje proslavimo v družbi svojcev in prijateljev. Skoraj vsa ta praznovanja so povezana z letnimi časi in različnimi obdobji in pokrajinami naše države Slovenije. Z njimi so povezani različni obredi, šege, navade in kar je najbolj pomembno tradicionalne domače dobrote, ki posamezne praznike spremljajo. Še večje veselje je takrat, kadar v pripravo vključimo otroke.

Vsako šolsko leto se trudim, da v letni delovni načrt oddelka podaljšanega bivanja vključim dejavnosti, ki so zanimive, privlačne in hkrati poučne za učence prve triade. Porodila se mi je ideja, da učence skozi celo šolsko leto podrobno seznanim s tradicionalno slovensko hrano in določeno jed vsak mesec skupaj z njimi tudi pripravim. Prepričana sem, da čedalje manj otrok pozna pripravo slovenskih sladic, pijač, juh, mesnih in brezmesnih jedi. Slovenskih tradicionalnih jedi je veliko in med seboj se tako po okusu kakor tudi po pripravi razlikujejo.

Narava nam meseca septembra ponuja izobilje, kar se tiče zelenjavnih in sadnih dobrot, ki blagodejno vplivajo na naš organizem. Tako sem se v mesecu septembru skupaj z učenci osredotočila na sadje. Podrobno smo se pogovarjali in preučili jabolka, hruške, grozdje.

Je že res, da učenci živijo v krajih, kjer jih obdajajo vinske gorice in sadovnjaki in da tako po obliki kakor po okusu sadje dobro poznajo, slabše pa poznajo jedi iz sadja, način priprave ter pomen tega sadja za zdravje. V mesecu septembru se marsikdo mudi na trgatvah. Učencem sem povedala naj si na trgatvah privoščijo čim več uživanja svežega grozdja, saj je namreč bogat vir vitamina B in C, vsebuje veliko mineralov: kalcij, kalij, magnezij, ki pripomorejo k boljši prebavi in zdravemu srčno žilnemu sistemu. Gotovo ste že slišali za pregovor: Eno jabolko na dan prežene zdravnika stran. Tudi jabolko je namreč bogat vir vitaminov A, B, C, in E, vsebuje minerale: železo, kalcij in vlaknine, ki pripomorejo k večji čvrstosti kosti in zob. Na naši šoli so jedilniki malic in kosil zelo pestro oblikovani. Kot nalašč se je dnevni obrok kosila navezal na našo tematiko, saj so kuharice spekle odlično jabolčno pito. Jabolka so bila izhodišče, da smo se o pripravi, sestavinah in izvoru o njej le pogovorili.

Letošnja jesen je bila vsem nam pisana na kožo, kar se tiče vremena. Tako smo lahko marsikatero popoldne ali vikend izkoristili za sprehod po gozdu in nabiranje kostanja, ki ga je v naših krajih na pretek. Kostanj ima za razliko od drugih oreščkov zelo malo kalorij. Vsebuje pa veliko vitaminov A, B, zlasti vitamin C, ki ima ključno vlogo pri gradnji kosti in zobovja, mineralov in nekaj kakovostnih beljakovin. Deluje tudi kot antioksidant proti staranju kože. Kostanj kot gozdno dobroto smo z učenci dobro spoznali pri peki na igrišču pred šolo. V šolski knjižnici smo poiskali kuharsko literaturo ter v njej poiskali recepte o kostanjevih jedeh. Priprava kostanjevega pireja nam je ostal izziv za naslednje šolsko leto.

V mesecu novembru smo podrobno spoznali žita. Pšenico, koruzo, ajdo in piro. V gospodinjstvu je namreč pšenična moka najpogosteje uporabljena. Moke so ena izmed pomembnih sestavin za pripravo kvašenega in nekvašenega testa in različnih drugih jedi. Trend današnjega časa so predvsem zdravju koristne jedi iz ajdove in koruzne moke. Tako sem se z učenci dogovorila, da za popoldansko malico pripravimo ajdove žgance, ki so tradicionalna slovenska kmečka jed. Povedala sem jim, da doma velikokrat ajdove žgance skuham po receptu moje stare mame in da bomo takšne skuhali tudi mi. Zasedli smo gospodinjsko učilnico in uporabili pripravljene sestavine. Za to jed smo potrebovali samo velik lonec z vodo, kilogram ajdove moke in sol. Postopek priprave sem sproti opisovala. Lonec z osoljeno vodo smo pristavili na štedilnik. Ko je voda zavrela, sam vanjo počasi natresla moko, da je nastala kepa in na manjšem ognju je zmes počasi vrela dobrih petnajst minut, nato sem vanjo s kuhalnico napravila luknjo in pustila, da je zmes vrela še dobrih dvajset minut. Ta čas smo izkoristili za pogovor o prihajajočem prazniku martinovo, ki ga v naših koncih kar precej praznujemo in z njim povezane dobrote, ki jih za ta praznik pripravimo. Po tem času se je moka skuhala. Nekaj vode sem odcedila v manjši lonček, saj sem jo shranila za pozneje, če bodo žganci presuhi in jo bom lahko dodala, ostalo vodo sem odcedila. Močnato jed praviloma zmešamo s kuhalnico, vendar sem jaz uporabila za mešanje kar električni mešalnik. Ko je bila zmes pripravljena sem jo z žlico jemala iz lonca in v večjo skledo z vilicami nastrgala majhne kepice, ki jim pravimo žganci. Polivko sem pripravila iz svinske domače masti in ocvirkov, ki sem jih prinesla o doma. Reakcija učencev, da ne govorim. Nekateri so z užitkom jedli, drugi niti poskusili niso, tretjim ni bilo dobro, ker je škrtalo pod zobmi. Moj komentar: »Tako je včasih vsem škrtalo pod zobmi, zato so pa imeli zdrave, ker so velikokrat jedli žgance.«

V letnem času zima, si prazniki od decembra do marca kar podajajo roke. Otroci zelo radi sodelujejo pri peki piškotov, zato sem se odločila, da bomo v decembru nekaj besed namenili medu in povezali dejavnosti s to dragoceno sestavino. Pekli bomo medenjake in piškote pripravili za pogostitev ob novoletnem medsebojnem druženju oddelkov podaljšanega bivanja.

V januarju bomo kuhali juho imenovano prežganka. Skoraj vsi jo dobro poznamo, nimamo je pa vsi enako radi. Juha je namreč posebnega okusa, saj na maščobi prepražimo moko, jo zalijemo z vodo, vlijemo žvrkljano jajce in dodamo začimbe, predvsem kumino. Takšno je pripravila moja stara mama, povedala mi je tudi, da jo je pogosto pripravila svojim otrokom, če so bili bolani, ker so ji pripisovali zdravilno moč.

Februarja bomo počastili pusta in pripravili namesto krofov miške, ki jim ponekod v naši deželi pravijo fanclji ali fritole.

Pomlad nam spet prinese ponoven začetek in radosti ob praznikih, ki se kar vrstijo. Tiste, ki jih praznujemo tako ali drugače v marcu, aprilu in maju bomo povezali s tradicijo. Spomnili se bomo mamic, babic in jim spekli sladke ptičke iz kvašenega testa. Spoznali velikonočna jedila. Osredotočili se bomo na orehovo potico in barvali pirhe. V mesecu maju bomo nabirali bezeg. Njegovi cvetovi nam bodo služili za pripravo soka in sladice. Pripravili bomo testo za palačinke in bezgove cvetove pomočili vanj ter jih ocvrli. Prepričana sem, da te jedi učenci ne poznajo.

Junij je mesec češenj. Najslajše so z drevesa. Okrog naše šole imamo posajenih kar nekaj in lepo rodijo. Upam samo, da jih pomladanska pozeba ne uniči, da se bomo z njimi sladkali, njihovo korist za zdravje. Z uživanjem svežih češenj vnašamo veliko vitamina C, A in železa. Ti krepijo duševne in fizične funkcije našega telesa in pripomorejo k boljšemu spancu. Potrudili se bomo, da bomo iz njih pripravili dober češnjev zavitek ali učenci bi rekli »štrudelj«.

6. Zaključek

V letošnjem šolskem letu bom skupaj z učenci pripravljala tradicionalne jedi. Zadovoljna sem, kadar lahko izpeljem dejavnosti, ki si jih zamislim. Potrudila se bom, da učence navdušim nad iskanjem različnih receptov in priprav samih jedi, da bodo učenci odnesli nekaj kuharske vneme, da bodo spoštovali pripravo hrane in se zavedali, da je do polnega krožnika potrebno znanje, voljo, predvsem pa spoštovanje do sestavin, ki jih potrebujemo za določeno pripravo jedi. Učenci zelo radi prisluhnejo razlagi o življenju nekoč. Velikokrat me še posebej prosijo, naj jim kaj povem o sebi, kako je bilo, ko sem bila majhna. Z veseljem jim pripovedujem, čeprav tudi moje »nekoč« ni tako daleč nazaj. Recepti starih mam so vedno dobrodošli in z veseljem sem jih pri prikazu in pripravi jedi za učence že uporabila in jih še bom. Ravno v času, ko sem strnila zapis mojih izkušenj, sem se odločila, da bom v mesecu decembru povabila v šolo kakšno babico, da se nam pridruži pri peki piškotov. Le na takšen način se da učencem približati tradicionalno slovensko hrano, da se bo le ta ohranjala pri mladih rodovih.

Literatura:

  1. Godina – Golija, M. Prehranski pojmovnik za mlade. Maribor: Aristej, 2006.
  2. Ilich, S. Po praznikih diši. Ljubljana: DZS, 2007.
  3. Bogataj, J. Kuhinja Slovenije: Mojstrovine nove kuharske umetnosti. Ljubljana: Rokus, 2000.