Razvoj in spodbujanje govora pri predšolskem otroku

alenka_skrubej

Alenka Škrubej

Uvod

Vzgojitelji v vrtcih že nekaj let opažamo porast otrok, ki imajo različne težave na področju govora. V mlajših skupinah vzgojitelji opažamo predvsem pomanjkanje govora in nerazumljiv govor, v starejših skupinah otrok pa nerazumljiv govor, napake v izgovoru glasov, slovnične napake, skopost besednega zaklada in nerazumevanje podanih navodil. Ker je govor izrednega pomena za vsakega otroka, je naloga vzgojitelja, da govorno – jezikovne težave pri otroku čim prej opazi in jih v sodelovanju s starši ter drugimi strokovnjaki tudi pomaga odpraviti.

Težave pri govoru vplivajo na celotno osebnost otroka, na njegovo samopodobo, samovrednotenje, uspešnost vključevanja v okolje in socialne stike z vrstniki pri igri.

Strokovnjaki na področju vzgoje namenjajo razvoju govora veliko pozornosti, saj je le ta nujen za vsakdanjo komunikacijo. Prav tako poudarjajo, da so za govorni razvoj pomembna prva tri leta otrokovega življenja, saj predstavljajo optimalno obdobje za razvoj govora. Otrokom z težavami na področju govora je potrebno nuditi zgodnjo in ustrezno strokovno pomoč.

Razvoj govora pri otroku

Dejavniki, ki vplivajo na pravilen razvoj govora:

  • zdrav živčni sistem,
  • razvite psihične funkcije (zaznavanje, mišljenje, pozornost, pomnjenje),
  • razvita čutila,
  • zdrave govorne organe,
  • dober zgled govora v okolju (starši, skrbniki, vzgojitelji) (Nemec in Krajnc, 2011).

S spodnjo tabelo govorno jezikovnega razvoja otroka in simptomi upočasnjenega razvoja, si strokovnjaki na področju vzgoje lahko pomagamo pri prepoznavanju prvih znakov odstopanj. Tako lahko otrokom zagotovimo pravočasno pomoč (Grilc, 2013).

Govorno-jezikovni razvoj otroka v starosti od 0 do 7 let ( Mesec, 2009, nav. po Grilc, 2013)

tablica1

tablica2

tablica3

N. Grilc meni, da je pri tistih otrocih, ki imajo več nevroanatomskih dejavnikov, ki otežujejo govorni razvoj, upočasnjena tudi logopedska obravnava in otežena možnost za popolno rehabilitacijo. Za razvoj jezika in govora je najpomembnejša mentalna raven otroka. Pogoji za govorni razvoj pa niso samo v otroku, ampak tudi v emocionalnem ozračju, v katerem otrok živi, v socialnih stikih z okolico in kakovosti govornih spodbud, ki jih otrok dobi iz okolice. Na razvoj govora vplivajo različni dejavniki, ki jih delimo na notranje (psihološke, fiziološke) in zunanje (socialne, sociološke) (Grilc, 2013).

Vloga vzgojitelja pri razvoju govora

Otrok ima v svojem primarnem okolju – družini prvi govorni zgled, to so njegovi starši ter sorojenci (bratje, sestre). Z vstopom v vrtec se poveča tudi krog ljudi s katerimi vstopa v govorno interakcijo. Vzgojiteljici in otrokovi vrstniki v skupini vplivajo na razvoj govora.

Vrtec je sekundarno okolje, v katerem se otrok razvija. Rezultat slovenske raziskave, je pokazal, da kakovost vrtca lahko zmanjša razlike v govorni kompetentnosti otrok različno izobraženih staršev (manj spodbudno okolje za govorni razvoj otroka) (Marjanovič Umek, Kranjc, Fekonja, 2006).

Vzgojiteljica mora dobro poznati razvoj govora pri otroku, kot tudi naloge in cilje jezikovne vzgoje. To so temelji za načrtovanje spodbudnega učnega okolja in jezikovnih dejavnosti, s katerimi bo uspešno razvijala govor otrok. Vsak otrok je individualen in tako poteka tudi njegov govorni razvoj. Nekateri otroci so že po naravi bolj tihi in sramežljivi, drugi radi govorijo in so v središču pozornosti. Z namenom zagotavljanja uspešnega razvoja govora vsakega posameznika, mora vzgojiteljica upoštevati načelo individualnega pristopa in poznati stopnjo razvoja posameznega otroka. Vzgojiteljica s svojim načrtnim opazovanjem zazna pomanjkljivosti oziroma nepravilnosti v otrokovem govoru in stopnjo otrokovega govornega razvoja. Ko vzgojitelj zazna nepravilnosti v otrokovem govoru, je prav, da na to opozori starše in se posvetuje s strokovnjaki, ki jih ima na razpolago v vrtcu (logopedi, surdopedagogi). Strokovnjaki na področju govora so staršem in vzgojiteljem v oporo z nudenjem dodatnih znanj in informacij za delo z otrokom, ki ima težave na govorno-jezikovnem področju.

Vzgojitelj je otrokom govorni zgled, zato mora imeti bogat besedni zaklad, govoriti mora jasno in razločno, izgovarjati vse glasove slovenskega knjižnega jezika, biti ves čas miselno aktiven, govoriti mora naravno in imeti pri tem potreben tempo in ritem govora (Kranjc in Saksida, 2001).

Otroci z govorno-jezikovnimi težavami imajo pogosto težave pri komunikaciji z vrstniki in vključevanjem v skupino. Pri starejših otrocih se dogaja, da te otroke vrstniki ne sprejemajo in se norčujejo iz njihovega govora. Tukaj ima vzgojiteljica zagotovo zelo pomembno vlogo, da takoj prepreči nesprejemljivo vedenje in se z otroki pogovori. Zavedati se moramo, da smo vzgojitelji zgled otrokom v skupini. Z našim spoštljivim in razumevajočim vedenjem do otrok s težavami v razvoju, dajemo vsem otrokom v skupini zgled edinega primernega in sprejemljivega obnašanja do vrstnika.

Primeri dejavnosti za razvoj govornih sposobnosti

Primeri dejavnosti od 1. do 3. leta

Otrok

  • se v vrtcu v vsakdanji komunikaciji srečuje z različnimi socialnimi zvrstmi slovenskega jezika;
  • posluša svoji starosti primerne pravljice, zgodbice, uganke, pesmice ter pripovedi o dogodkih;
  • sodeluje v igricah s prsti, v akcijskih igricah (Biba leze, biba gre …), bibarijah, prstnih igrah, preprostih skupinskih in individualnih plesih, rajalnih igrah;
  • se igra z glasovi;
  • tvori prve večbesedne stavke, tvori nove besede in stavčne vzorce; odziva se na pozive, sam začenja pogovor, uvaja svoje teme, postavlja vprašanja in odgovarja nanje;
  • komunicira z otroki v skupini;
  • igra se jezikovne igrice;
  • seznanjanja se s knjigami, in sicer tako z leposlovnimi kot tudi s priročniki;
  • posluša preproste zgodbice in se z odraslimi pogovarja o predmetih na slikah in v okolju;
  • pripoveduje in prepeva uganke, izštevanke, rime, kratke pesmice in zgodbice, v katerih se deli besedila ponavljajo in ki si jih izmisli sam ali pa jih ponavlja;
  • aktivno rešuje probleme v procesu jezikovne komunikacije;
  • doživlja ritem besed, glasbe in pesmi (Kurikulum za vrtce, 1999).

Primeri dejavnosti od 3. do 6. leta

Otrok

  • posluša pravljice, zgodbice, uganke, pesmice. Vsebine doživlja prek različnih medijev (avdio in video), obišče gledališko predstavo (igrano in lutkovno), obišče filmsko predstavo, gleda risanke, obiskuje splošno knjižnico;
  • razlikuje med govornimi zvrstmi, ki so primerne za konkretni govorni položaj (knjižni govorjeni jezik : narečje), in njihovimi funkcijami v vsakdanjem življenju;
  • v vsakdanji komunikaciji spoznava razlike med knjižnim jezikom in svojim narečjem ob konkretnih primerih, ki se pojavljajo v komunikaciji;
  • izvaja dejavnosti, v katerih po svojih željah v simbolni igri in igri vlog posnema in igra osebe, živali, predmete;
  • sodeluje v različnih govornih položajih, začenja pogovor, vpeljuje nove teme; se igra in zabava z besedami in strukturami, sprašuje, se pogaja;
  • sodeluje v komunikaciji v manjših skupinah ali v parih ter v komunikaciji z odraslimi in otroki;
  • posluša odraslega in otroka, posluša avdio- in gleda videogradivo z raznovrstnimi literarnimi besedili tudi iz aktualne otroške kulture;
  • samostojno pripoveduje zgodbice, jih obnavlja in si izmišljuje svoje;
  • samostojno ustvarja knjigo, strip;
  • sodeluje v različnih družabnih in didaktičnih igrah, ki spodbujajo bogatenje besednega zaklada, obnavljanje in izmišljanje zgodb (na primer čarobne karte);
  • ob poslušanju in lastnem pripovedovanju doživlja ritem besed, glasbe in pesmi ((Kurikulum za vrtce, 1999)

Literatura

  1. Grilc, N. (2013). Govorno – jezikovne motnje: priročnik z vajami. Ljubljana: Zavod RS za šolstvo.
  2. Kranjc, S. in Saksida, I. (2001). Jezik. V: L. Marjanovič – Umek (ur.), Otrok v vrtcu: priročnik h kurikulu za vrtce. Maribor: Založba Obzorje.
  3. Kurikulum za vrtce. (1999). Ljubljana: Ministrstvo za šolstvo in šport.
  4. Levc, S. (2014). Liba laca lak: kako pomagamo otroku do boljšega govora. Ljubljana: samozaložba.
  5. Nemec, B. in Krajnc, M. (2011). Razvoj in učenje predšolskega otroka. Ljubljana: Založba Grafenauer.
  6. Marjanovič Umek, L., Kranjc, S. in Fekonja, U. (2006): Otroški govor: razvoj in učenje. Domžale: Založba Izolit.

Učiteljevo samospoštovanje

boza_hvala

Boža Hvala

1. Uvod

Pred tridesetimi leti je bilo moje prvo delovno mesto učiteljice na podružnični šoli, v mojem rojstnem kraju. Kot mlada učiteljica sem čutila, da me učenci in njihovi starši spoštujejo. Z leti pa se je odnos družbe do učiteljev začel slabšati ter samozavest in samozaupanje začela usihati. Ko sem po več letih prišla poučevat na primestno centralno šolo, kot učiteljica podaljšanega bivanja, sem se počutila bolj svobodno, a razočarano ob spoznanju, da vrednote in pravila obnašanja tu skoraj ne veljajo. Samopodoba, samospoštovanje in samozavest so kopneli. Učitelji se zavedamo, da dane situacije ne moremo čez noč spremeniti, lahko pa spremenimo sebe. Zanimalo me je, kakšna je danes na naši šoli učiteljeva samopodoba in z njo povezano samospoštovanje. Z raziskovanjem sem prišla do pomembnih spoznanj.

2. Samospoštovanje, samopodoba, samozavest

Samospoštovanje je občutek lastne vrednosti, vrednotenje sebe kot človeka, da si vreden vseh dobrih stvari v življenju, kot so sreča, krepko zdravje, blagostanje in izpolnjujoči odnosi. Uživaš v izzivih, ki ti jih ponuja življenje in si vedno pripravljen iti naprej. In obratno: oseba, ki o sebi nima visokega mnenja, se tudi ne ceni prav dosti.S časom in okoliščinami se lahko močno spreminja.

Samopodoba je, kako vidiš samega sebe, oz. kaj verjameš o sebi. Samopodob je več: “telesna”: kako vidiš svojo telesno pojavo, “čustvena”: kakšna čustva gojiš in imaš v sebi, “intelektualna”: kakšne sposobnosti verjameš, da imaš in “socialna”: kaj si predstavljaš, da drugi mislijo o tebi ter “resnična”: pogled na samega sebe prav v tem trenutku in “idealna”: vpliva na vaše odnose z drugimi in določa vašo poslovno uspešnost.

Samozavest je, da verjameš vase. Z lahkoto se naučiš novih veščin, sklepaš prijateljstva, imaš srečna razmerja, se hitro prilagodiš spremembam in dosegaš tisto, kar si želiš v življenju. Visoka stopnja samozavesti se kaže v prepričanju, da kakršnokoli aktivnost si izberem, vem, da se bom dobro odrezal. Včasih pa je oseba samozavestna na enem področju, na drugem pa ji samozavesti primanjkuje.

Samospoštovanje, samopodoba in samozavest ni nekaj, kar pride samo od sebe, temveč gre za proces, ki raste skupaj s teboj.

3. Izvedba raziskave in ugotovitve

Učiteljice ( in redki učitelji) v naših razgovorih potožijo, da so vedno manj samozavestni, saj nas šolska zakonodaja neredko pusti na cedilu.

Zastavila sem si raziskovalno vprašanje: »Kakšna je danes učiteljeva samopodoba in z njo povezano samospoštovanje?« Na vprašanja je odgovarjalo 20 učiteljev razrednega pouka centrale šole in njenih dveh podružnic z več kot dvajsetletno pedagoško prakso. Na zastavljene trditve so odgovarjali z: se strinjam oz. se ne strinjam.

  • Družba ceni moje delo.
  • Vodstvo šole ima o mojem delu dobro mnenje in me večkrat pohvali.
  • V svojem delu uživam, saj mi učenci vračajo moj vloženi trud.
  • Starši so se nekoč bolj obračali name glede nasvetov o vzgoji otrok.
  • S sodelavci se razumemo in si pri delu pomagamo.
  • Starši učencev mi pogosto povedo, da delo dobro opravljam.
  • Nekoč so učitelji v družbi več veljali kakor danes.
  • Pogosto imam občutek, da nisem kos delu v razredu.
  • Opazila se, da so bile nekoč učiteljice bolj urejene (obleka, frizura …) kakor danes.
  • Čutim, da so starši v večini nastrojeni proti šoli in imajo veliko negativnih pripomb glede učiteljev.

Po pregledu odgovorov je bil razviden visok delež učiteljev, ki menijo, da družba ne ceni njihovega dela, vodstvo pa jih ne pohvali dovolj za njihovo delo.  Malokrat so pohvaljeni tudi s strani staršev in kar polovica jih čuti, da so starši nastrojeni proti šoli. Zanimivo je, da se prav vsi strinjajo, da so nekoč učitelji v družbi več veljali kakor danes.

Po drugi strani pa večina teh učiteljev trdi, da so kos delu v razredu, da v svojem delu uživajo, ker jim učenci vračajo spoštovanje in znajo ceniti njihov vloženi trud. S sodelavci se razumejo in si med seboj pomagajo.

Iz podatkov lahko sklepamo, da učiteljevo pozitivno samopodobo znižujejo: vodstvo šole, starši in družba nasploh. Delo z učenci pa jih osrečuje in so mu kos. Gre torej za negativne dejavnike, ki prihajajo od zunaj in na katere učitelji ne morejo vplivati. Problem ni v njih samih, saj kljub težavam ohranjajo ljubezen do svojega poklica. S tem pa na nek način tudi kljubujejo negativni samopodobi. Motiviranost za delo v šoli iščejo znotraj sebe.

4. Zaključek

Ali sem torej dobila odgovor na moje zastavljeno vprašanje, kakšna je učiteljeva samopodoba na naši šoli? Gotovo ne v celoti, saj je v raziskavi sodelovalo premalo učiteljev. Prepričana sem, da bi bili rezultati podobni za večino osnovnih šol v Sloveniji.

Potrdila sem  prepričanje, da so moji problemi pri pedagoškem delu podobni problemom večine kolegov. Včasih samopodobo dvigne že samo dejstvo, da nisi osamljen otok sredi morja. Nadaljnji korak je, da učitelji beremo literaturo, ki govori o tem, kako si lahko sami pomagamo pri dvigu samopodobe. Položaj v družbi lahko zasukamo v pozitivno smer predvsem tako, da smo pri svojem delu strokovni. Za dosego tega pa je potrebno nenehno učiteljevo učenje in izpopolnjevanje.

Literatura

Neminovnost neverbalne komunikacije

sanja_PS

Sanja Pavlović Šijanović

„Najvažnija stvar u komunikaciji je ono što nije rečeno.“
Peter Ferdinand Drucker

U današnje vrijeme, kada nastavni proces predstavlja organizirani i sustavni oblik prenošenja i izmjenjivanja informacija u kojem je učenik realizator nastave jer kritički i stvaralački prima, primjenjuje i oblikuje stečeno znanje, a nastavnik uz to što je predavač, postaje organizator, mentor i suradnik, nemoguće je zanemariti važnost neverbalne komunikacije. Kako učenik ne bi bio samo pasivni slušatelj i gledatelj, uz znanje koje posjeduje, nastavnik mora vladati svojim osjetilima kojima prožima cjelokupnu nastavu i pristup učenicima. Poznavanjem paralingvističkih (jačina, ton i boja glasa, intonacija, pauze tijekom govora, šutnja, tečnost govora ) i ekstralingvističkih (udaljenost tijela, međusobni položaj, stav tijela, tjelesni kontakt, vanjski izgled, izraz lica, gestikulacija, mimika…) neverbalnih znakova, nastavnik pridonosi kvalitetnijoj razmjeni informacija a samim time i uspješnijoj komunikaciji nastavnika i učenika. Za razliku od verbalne komunikacije čija je osnovna funkcija prenošenje znanja i informacija, neverbalnom komunikacijom prenosimo emocionalna stanja i stavove te na taj način reguliramo međuljudske odnose.

Već samim ulaskom u razred, nastavnik unosi svoja osobna obilježja korištenjem neverbalne komunikacije kao primarnog instrumenta izvođenja nastave. Interakcija sa učenicima prvo se uspostavlja neverbalnim znakovima pa tek onda verbalnim- pozdravom. Učenici će prvo zamijetiti izraz našeg lica, stav tijela i vanjski izgled. Sva ova tri elementa su prilično komplementarna i učenici ove znakove odmah dekodiraju, jer im nije svejedno kako je nastavnik raspoložen i šalje li pozitivne ili negativne vibracije. Ono što jesmo komunicira mnogo elokventnije od ičega što kažemo ili učinimo.” (Stephen Covey)

Stav tijela odaje naše raspoloženje koje se reflektira i na našem licu dok će boja naše odjeće ili npr. izbor nakita to sve upotpuniti. Nastavnička struka ne propisuje kod odijevanja ali trebamo biti svjesni činjenice da je nastavnik jedna od osoba koja ima snažan utjecaj na razvoj i ponašanje mladih ljudi te kao takav biva subjekt identifikacije, uzor u ponašanju i savjest u procjeni onoga šta je moralno. Učenici uče putem nastavnikove neverbalne komunikacije: kako ih sluša, gestikulira li previše te na taj način skreće s teme ili premalo pa ostavlja dojam hladne i dosadne osobe, kako hoda dok predaje, kako drži tijelo, prate sve detalje… često zaborave o čemu je bilo predavanje ali zapamte naše izraze lica, gestikulaciju, odijevanje, frizuru….Način na koji nastavnik neverbalno komunicira sa učenicima pokazuje kako percipiramo sami sebe ali i kako bismo voljeli da nas naši učenici doživljavaju. Naš način komunikacije postaje model na kojem učenici uče neverbalno komunicirati između sebe.

Lice nastavnika u pravilu je blagog izraza koje signalizira pristupačnost, otvorenost za novine, ali i dominantnost. Kombinacijom različitih izraza lica tijekom nastavnog sata, ostvarujemo i naglašavamo bitne činjenice, ali i prezentiramo sebe kao osobu kojoj će učenici vjerovati, dok je pogled nastavnika usmjeren prema učenicima, ljubazan, dovoljno dug da se uspostavi komunikacija ali i isto tako dovoljno kratak kako ne bi izazvao prijetnju. Više od 60 % značenja u međuljudskoj komunikaciji prenosi se neverbalno. Od toga 55 % informacija daje izraz lica, 38 % glas, a riječi sadrže samo 7 % informacija.

Svaki nastavnik zna da se početna disciplina na satu najlakše osigurava u prvih 10-20 sekundi i da za to treba iskoristiti 4 ključa uspješnosti: dobar ulazni nastup, zračenje entuzijazmom, zračenje prijateljstvom i zračenje energijom. Trebamo se samo iskreno nasmiješiti, djelovati prijateljski i smireno, pokazati da se veselimo susretu i radu s učenicima, pogledom dotaknuti svakog učenika i ostavi dojam da znamo što radimo i da vladamo situacijom. Tek nakon svega toga, glasno pozdravimo učenike.

A kad progovorimo…trebali bi voditi računa o tome da naš glas bude tečan, razgovjetan i čujan. Glas je najvažnije sredstvo za retorički prikaz koji tvori cjelovito umjetničko djelo nastupa. U razradi nastavnog sata, naš glas naznačit će važnost teme, dok će ton, intonacija i planski odabir pauza povećati napetost ili privući pozornost i prije dijela sadržaja koji želimo istaknuti. Ne smijemo zaboraviti i humor kao dodatak kojim se može pridonijeti boljoj razrednoj atmosferi i približiti učeniku. Prilikom slušanja, dobro je gledati učenika u oči kako ne bi pomislio da smo nezainteresirani i distancirani. Mi doduše slušamo ušima, no učenici prema našim očima procjenjuju slušamo li ih.

Što se tiče uporabe prostora, nastavnikov stol pozicioniran je izdvojenim položajem od učenika, i takav smještaj stola ujedno označava i nastavnički istaknuti status u razredu. Međutim, kretanjem po razredu, nastavnik može ravnomjerno usmjeriti svoju pozornost na sve učenike. Laganim discipliniranim kretanjem unutar razreda, nastavnik istovremeno odašilje signale ozbiljnosti ali i dostupnosti svim učenicima. Što se tiče tjelesnog kontakta u kontekstu dodira, to je područje na kojem treba biti izuzetno oprezan kako se dodir ne bi krivo protumačio. Naročito u radu sa srednjoškolcima, koji sazrijevanjem postaju netolerantniji na dodir i smatraju ga ulaskom u osobni prostor. Po mom osobnom stavu, fizički kontakt treba prepustiti roditeljima a mi nastavnici se ne trebamo osjećati loše zbog toga što iako znamo važnost dodira, ne upotrebljavamo ga.

Neverbalna komunikacija poboljšava socijalnu interakciju, pojačava i nadopunjuje verbalnu komunikaciju. Neverbalnim znakovima nastavnik stvara otvoreniju atmosferu za dijalog između sebe i učenika. Neverbalne komunikacijske vještine zasigurno utječu na postignuća. Oni uspješni pri slanju i primanju neverbalnih poruka, vjerovatnije će biti bolje prilagođeni pri uključivanju, razvijanju i održavanju pozitivnih odnosa sa nastavnikom i vršnjacima. Neverbalna komunikacija više je nego prisutna u razrednom okruženju. Svakom nastavniku pomaže pri oblikovanju i prenošenju temeljnih nastavnih umijeća i pridonosi razrednom ugođaju kao i discipliniranosti.

Suvremeno društvo sve brže otkriva nova sredstva komuniciranja, međutim, ni drugi, primitivniji znakovi (zvukovi, radnje, geste, simbolicki predmeti ili slike) ne gube svoj smisao u komunikaciji. U prilog tome ide udio neverbalne komunikacije u virtualnoj – online komunikaciji.

S obzirom da živimo u dinamičnom okruženju, okruženi brojnim tehnološkim dostignućima i neprestanim promjenama, ne iznenađuje i pojava novih načina komuniciranja. Kronični nedostatak slobodnog vremena, užurban način življenja, potreba za što bržom razmjenom informacija, neki su od razloga što se sve više okrećemo komunikaciji posredstvom suvremenih medija odnosno posredstvom informacijsko komunikacijskih tehnologija.

U virtualnoj tzv. online komunikaciji ne postoji osobni kontakt ili interakcija između sudionika u procesu komunikacije budući da se komunikacija prvenstveno odvija koristeći računalo, tablet ili mobilni uređaj. Takvom obliku komunikacije nedostaje mogućnost prikazivanja jednog od najvažnijih elementa komunikacije – neverbalnih znakova. Svjesni smo da u interpersonalnoj komunikaciji (face to face, licem u lice) sudionici procesa komunikacije ne izmjenjuju samo poruke, nego i nizove znakova određenog značenja. Takvi znakovi čine komunikaciju spontanijom, intenzivnijom, omogućuju prikupljanje informacija o emocionalnom stanju druge strane, stavovima, namjerama, omogućuju bržu i učinkovitiju prilagodbu jedne strane drugoj, na neki način u interpersonalnoj komunikaciji bivamo ogoljeni. Ona je bogata, neposredna, interaktivna i neizbježna u svim situacijama te slijedi pravila ponašanja.

Virtualna-online komunikacija skriva nas iza medija putem kojeg komuniciramo. A opet kako bi uklonili nedostatak neverbalnih znakova i emocija rješenje je ponuđeno u obliku emotikona „tzv. hijeroglifa 21. stoljeća“-nizova spojenih znakova. Najčešće korišten emotikon je smješko (Smiley), čija se osnovna konstrukcija sastoji od oznaka za oči, nos i usta, dakle :-). Ako se ovaj niz od tri znaka pogleda okrenuto za 90°, vidi se nasmijano lice. Razumijevanje internetskog i mobilnog rječnika danas je, naročito za nas nastavnike, nužna potreba dok su emotikoni i njihova pravilna uporaba, postali pravi društveni fenomen koji je neizostavni dio moderne komunikacije. Online komunikacija između učenika i nastavnika predstavlja izazov za nas nastavnike jer uz poznavanje nastavnih sadržaja, nastavnici trebaju posjedovati i određeni stupanj “tehničke pismenosti” kako bi mogli iskoristiti što više mogućnosti koje im nudi tehnologija. Veći stupanj upoznatosti nastavnika s tehnologijom implicira i veće zadovoljstvo samih učenika. Uz informatičku, informacijsku i računalnu pismenost, u ovakvoj vrsti komunikacije gdje nastavnik ne ostvaruje komunikaciju „licem u lice“ do izražaja posebno dolaze nastavnikove komunikacijske vještine.

emotikoneTablica 1. Najčešće korišteni emotikoni

I za online komunikaciju postoje definirana pravila ponašanja, tzv. netiquette, iako, sudionici u komunikaciji nisu obvezni pridržavati ih se i to ponekad može rezultirati pretjeranom agresivnošću, grubošću i ružnim riječima. Sakriveni iza računala i sigurni od pogleda, zaštićeni od neverbalnih znakova, skloniji smo izreći „teže“ riječi no što bismo to učinili u interpersonalnoj komunikaciji. Online komunikacija može biti anonimna, često jezično i sadržajno osiromašena i bezlična. U većini slučajeva karakterizira je nepridržavanje normi ponašanja te ostavlja mnogo mogućnosti za manipuliranje sudionikom u komunikaciji kroz upravljanje dojmovima. Stoga bi najjednostavnije pravilo koje mi nastavnici možemo reći našim učenicima, bilo: ne činite drugima ono što ne želite da drugi čine vama.

Neizmjerno je važno shvatiti i prihvatiti da komunikacija u virtualnom prostoru Interneta predstavlja samo jedan od načina komunikacije te da online komunikacija posredstvom računala u sklopu digitalne kulture predstavlja proširenje dosadašnjih načina komunikacije, alternativu, a ne zamjenu za već postojeće forme komuniciranja.

Davno prije no što je progovorio, čovjek je iskazivao svoja raspoloženja, naklonost prema drugima, ili samo upozoravao druge na nešto, čitavim svojim tijelom. Govor tijela bio je prvi komunikacijski sustav u evoluciji jezika kakvog poznajemo. Danas je to vještina koja se uči i razvija. Plodovi dobre komunikacije rađaju uspjehom u nastavnom procesu ali i na svim životnim područjima, zato se i kaže da je dobra komunikacija pola uspjeha.

Pozitivno digitalno ozračje Gimnazije Vukovar

sanja_PS

Sanja Pavlović Šijanović

Kada govorimo o aspektima odgojno-obrazovnog procesa obično krećemo od interesnih: spoznajne, doživljajne i psihomotorne a onda slijede tri koje se odnose na potrebe: biološke, socijalne i samoaktualizacijske. (Bognar, Matijević, 2005). Emocionalna dimenzija nastave poprilično je zapostavljena iako odgojno-obrazovna klima kao element odgojno-obrazovnog procesa neupitno utječe na ostvarenje ciljeva koje smo postavili prilikom realizacije nastavnih sadržaja. Činjenica je da nastava koja potiče i omogućava kreativnost učenika i nastavnika ima posebno povoljan utjecaj na emocije u nastavi. Ugodne emocije kao što su radoznalost, oduševljenje, radost, optimizam, pomažu proces učenja i čine proces uspješnijim dok su emocije poput straha i dosade inhibitori učenja i ometaju ga u većoj ili manjoj mjeri.

Suvremeni je čovjek neosporno obilježen uporabom informacijsko komunikacijske tehnologije, ona mu omogućava način života koji je htjeli mi to priznati ili ne, opće prihvaćena formula uspjeha. Informacijsko komunikacijska tehnologija omogućuje prijenos i uporabu svih vrsta informacija i predstavlja najprodorniju generičku tehnologiju današnjice.

Prije 5 500 godina izumljen je kotač, otkriće zahvaljujući kojem je prijevoz a time i život ljudi postao potpuno unaprijeđen. Sedamdesetih godina prošloga stoljeća otkriven je mikroprocesor, a nakon njega uslijedila je pojava Interneta – osnovne pokretačke snage informacijske (r)evolucije. Od kotača preko tranzistora pa sve do suvremenih internetskih servisa i alata put je bio dug i trnovit, a čovjek je evoluirao sve do svog današnjeg oblika u kojemu postaje ovisan o onome što se zove tehnologija. Primjerice, primjena informacijsko komunikacijske tehnologije u obrazovanju, koja je jedan od najvažnijih čimbenika u razvoju društvene kulture, apsolutni je imperativ modernoga društva. Uporaba ICT-a pomaknula je granice i postavila nove standarde u obrazovanju mladih generacija.

“ Nove tehnologije potiču nas da radimo stvari drugačije nego što ih inače radimo, što ujedno predstavlja i rizik, jer to znači raditi nešto novo s nesigurnim/nepoznatim ishodom.“ (Sandra Kučina Softić)

Svjesni ovih činjenica i mi u Gimnaziji Vukovar pokušavamo odgovoriti izazovima suvremene ICT i njenih alata….znajući kako jedino takav način obrazovanja daje učenicima znanje uporabljivo za danas i nadogradivo za sutra.

Nastavu često započinjemo razgovorom o tome kako se danas osjećamo dok u etapi realizacije naglasak stavljamo na produktivnu i kreativnu aktivnost učenika potpomognutu uporabom ICT dok završavamo evaluacijom u kojoj se učenici na jednostavan način mogu izraziti kako su se osjećali na današnjoj nastavi.

Uporabom ICT-a pokušavamo izbjeći neugodnu emocionalnu klimu na način da nastavu uskladimo sa interesima i potrebama učenika. Prednosti ove nastave su: mogućnost veće individualizacije u nastavi, brzo prikupljanje informacija, dvosmjernost komuniciranja, brzi protok informacija i aktualizacija nastave, usvajanje modernih oblika nastave, usvajanje nastavnih sadržaja onim tempom koji najbolje odgovara učeniku. Na taj način učenicima se omogućava neposredan odnos s nastavnim sadržajem, potiče inicijativnost i osobna odgovornost, razvija samostalnost, samopouzdanje i stvaralačke sposobnosti učenika: zapravo stvaraju se svi potrebni uvjeti za pozitivnu emocionalnu klimu.

U nastavnom procesu implementiramo online alate poput HotPotatoes6 za izradu online kvizova, uporabom Edu.Glogster-a , Pixton-a ,WriteComics-a, Make Beliefs Comics-a, Photovisi-a, izrađujemo razne čestitke, pozivnice, zahvalnice, digitalne plakate, postere, zanimljive i šaljive stripove…svi ovi alati imaju pozitivne aspekte kao što su učenje novih vještina, te pružanje novih načina usvajanja i sistematizacije znanja. Tako su nam stripovi i plakati poslužili kao kratki rezime naučenog gradiva ili kao motivacija u uvodnoj etapi nastavnog sata. U principu njihovo korištenje je vrlo jednostavno te brzo i lako postane navika pri primjenjivanju.

Izradu materijalnih plakata obogatili smo sadržajima iz materijalnih izvora ali i velikim dijelom sadržajima do kojih smo dolazili koristeći internetske pretraživačke mehanizme poput tražilica, metatražilica, tematskih kataloga, portala i specijaliziranih sučelja, ipak izrada digitalnih plakata i postera, učenicima se pokazala zanimljivija jer pruža više mogućnosti za dizajniranje, drugačiji su i dinamičniji od papirnatih postera te im se dopalo korištenje multimedije s kojom su mogli reprezentativno predstaviti svoje naučeno gradivo. Mentalne mape u Poppletu i interaktivne edukativne igre u Zondle-u, koristimo za ponavljanje sadržaja dok se ne postigne bolji rezultat korištenjem maštovitih animacija.

Djelatnici i učenici Gimnazije Vukovar prisustvovali su i aktivno sudjelovali u sketchpad radionici pod vodstvom ravnatelja zagrebačke V. gimnazije Petra Mladinića, prof. matematike. Ova edukacija obogatila je nastavu matematike te su nastavnici i učenici uz geogebru naučili primjenjivati još jednu zanimljivu i nadasve korisnu aplikaciju. Naši nastavnici matematike prisustvovali su međužupanijskom skupu iz matematike u Osijeku 28.08.2014. pod nazivom: Informacijsko-komunikacijska tehnologija u nastavi matematike te su ih vrsni stručnjaci: dr. sc. Domagoj Ševerdija, Lidija Kralj, prof., Dajana Zucić, prof. potaknuli i educirali o načinima i metodici primjene ICT-a u obrazovnom procesu. Na taj način nastava za računalima nije samo rezervirana za nastavu informatike, već i za matematiku što neosporno ovaj predmet učenicima čini zanimljivijim i atraktivnijim.

Bez komunikacije ne možemo zamisliti odgoj ni nastavu. Iako u školi prevladava neposredna komunikacija nastavnika s učenicima ili učenika međusobno, dobro je omogućiti i komunikaciju putem e-maila, društvene mreže.

Edmodo koristimo za međusobnu komunikaciju i dijeljenje sadržaja između nastavnika informatike vukovarsko-srijemske županije te za razmjenu sadržaja među učenicima. Edmodo je  odlična e-learning platforma putem koje je moguće objavljivati prezentacije sa mnoštvom multimedijskih sadržaja uporabljive za nastavne sate te  sastavljati različite kvizove i tako potaknuti druge učenike da sudjeluju u kvizu ili raspravljaju o odgovorima.

Čim spominjemo društvene mreže, odmah se postavlja pitanje sigurnosti učenika na internetu. Aktivno sudjelujemo u obilježavanju Dana sigurnijeg interneta pri čemu koristimo razne alate za izrade prezentacija poput PowerPointa, Prezi, izrađujemo filmove u Movie Makeru, ugostili smo brojne predavače poput gdina Tomislava Ramljaka, predsjednika Centra za nestalu i zlostavljanu djecu u Osijeku, policijskog službenika iz odsjeka za prevenciju policijske uprave osječko-baranjske gdina Darka Ćorkovića, te policijske službenice iz policijske uprave vukovarsko- srijemske gđe. Mirnu Marić i Marinu Bukal te voditeljicu posebnih obrazovnih programa iz CARNet-a gđu. Renatu Ivanković. U osmišljavanju aktivnosti pomažu nam smjernice prof.više savjetnice iz informatike i računalstva Viktorije Hržice. Sve ovo pridonosi pozitivnom ozračju glede uporabe interneta jer su naši učenici sigurni i odgovorni u korištenju servisa koje im internet pruža.

Gimnazija Vukovar prošle je školske godine provela i interni natječaj izrade školskog logotipa između svih učenika škole i odlukom Povjerenstva, logo učenika Marka Sablića proglašen je najboljim i time postao službeni logo Gimnazije Vukovar. Markov uradak predstavlja očit primjer u kojem tehnologija olakšava stvaranje i otvara sasvim nove mogućnosti izražavanja.

Od rujna 2013. godine uključeni smo u Projekt IPAQ Peta -afirmativna nastava i inovativno učenje i poučavanje u Gimnazijama u okviru Hrvatskog kvalifikacijskog okvira te su nam stručna usavršavanju u sklopu projekta pomogla u formiranju ishoda učenja prilikom izrade operativnih planova i programa za ovu novu školsku godinu. Na taj način smo prilikom formuliranja ishoda učenja precizno iskazali željene aktivnosti kojima naši učenici demonstriraju stečena znanja i vještine što znači da i učenici i nastavnici egzaktno znaju koje će se aktivnosti pratiti i na temelju kojih ćemo mi nastavnici ocjenjivati njihova postignuća.

Od svibnja ove godine postali smo škola uključena u ISE Projekt- Inspiring Science Education (ISE) kojemu je glavni cilj popularizacija znanosti i prirodoslovnih predmeta korištenjem postojećih e-learning resursa.

Ovu školsku godinu započeli smo korištenjem web aplikacije e-dnevnik koja  uz sve funkcionalnosti dosadašnjih razrednih knjiga ima i dodatne pogodnosti koje omogućava informacijska tehnologija: poput izrade raznih izvještaja za potrebe nastavnika i automatskog obavještavanja roditelja o izostancima te pristupa za učenike. E-dnevnik za učenike i roditelje  omogućava učenicima i roditeljima pregled ocjena, izostanaka, bilješki te rasporeda pisanih provjera (vremenika) koje su upisali nastavnici u sustav e-Dnevnika. Na taj način ostvaren je ažurniji, transparentniji i potpuniji protok informacija.

Djelatnici Gimnazije Vukovar trude se svojim učenicima pomoći u razvijanju digitalnih kompetencija za cjeloživotno učenje kako bi ih mogli implementirati u daljnjem radu i biti aktivni građani u dinamičnom okruženju.

Emocije su popratna pojava učenja i različitih aktivnosti vezanih uz učenje kad je riječ o znanstvenom i tehnološkom obrazovanju.  Svjesni smo da je jedini način na koji možemo osigurati produktivnu budućnost za naše učenike stavljanje naglaska na inicijativu i kreativnost. Nekada je akumulirano znanje koje smo baštinili od predaka bilo dovoljno kako bi mogli biti uspješni. To više nije slučaj. Implementacijom tehnologije stvaraju se novi načini za upotrebu znanja; izgrađuje se dosjetljivost , entuzijazam , raste inicijativa i sigurnost u podupiranje novih ideja i njihovu operacionalizaciju. Naši učenici bez straha i sa puno entuzijazma koriste mogućnosti koje im pružaju nove tehnologije uz kritičko promišljanje i rasuđivanje a nastavnici su ti koji su su ključni igrači u jačanju i prihvaćanju novog digitalnog ozračja u školama.

Kreativnost podržana tehnologijom

sanja_PS

Sanja Pavlović Šijanović

Kreativnost je fenomen, pojava koju je vrlo teško definirati. Encyclopedia Britannica (2009) navodi:“Kreativnost je sposobnost da se nešto izvrši na drugi način, napravi nešto novo, bilo da je to novo riješenje za problem, nova metoda, zamisao, ili novi umjetnički objekt ili oblik“, Klaić (1990:750) kreativnost tumači kao stvaralaštvo, tvoračku sposobnost, radnu energiju. „Kreativnost je primjena znanja i vještina na novi način kako bi se postigao vrijedni cilj“ (Gibson, 2005:156). Iz svih ovih definicija možemo izlučiti zajednički čimbenik: svaki se čovjek vlastitom kreativnošću razlikuje od drugih, nema „copy-paste“, samo original. Iako je danas svijet relativno standardiziran zbog široke primjene tehnologije koja nas navodi na suzbijanje razlika te stvaranje jedinstvene mase, kreativnost je ono što svakog čovjeka čini individualcem. Zbog težnje ka standardizaciji tehnologija, događa se paradoks jer u nekih pojedinaca uporaba suvremene tehnologije izaziva nazadovanje kreativnoga razmišljanja, dok u drugih izaziva težnju za otkrivanjem onoga čega se nitko drugi nije sjetio. Stoga je tehnologija beskrajno i neiscrpno more inspiracije koju treba promotriti sa svih aspekata kako bi se uočila i najmanja stavka koja će promijeniti vlastiti pogled na svijet.

Korijeni kreativnosti su korijeni ljudskoga postojanja. Današnjem shvaćanju kreativnosti bliski su bili i stari Grci i Rimljani, koji su svojim doprinosom u likovnoj umjetnosti, glazbi, arhitekturi, izumima i otkrićima, postavili temelje civilizacije. Društvene okolnosti u kojima ljudi ostvaruju svoje živote imaju veliki utjecaj na razvoj kreativnosti. Što je društvo slobodnije i demokratičnije to je i kreativnost prisutnija, inovativnost jednog društva istovremeno je i pokazatelj njegove slobode i demokratičnosti. Dok je Sparta bila totalitarno društvo u kojem su svi njegovi stanovnici bili militaristički odgajani, Atena je bila demokratsko društvo (ako izuzmemo robove) i njeni stanovnici sastajali su se na gradskom trgu gdje su se raspravljala sva životna pitanja i donosile odluke važne za život. Sve ono vrijedno što je stvoreno u znanosti i umjetnosti tog doba dali su građani Atene. U doba renesanse, došlo je do napretka u shvaćanju pojma kreativnost, te su oni istu definirali kao „Upotpunjenje prirode“. Kroz povijest prožeta su različita shvaćanja kreativnosti, no, nitko od toliko značajnih i cijenjenih povijesnih ličnosti nije mogao ni slutiti što će u 21. stoljeću podrazumijevati riječ kreativnost. Jedini znanstvenici koji su pretpostavili da će kreativnost evoluirati zajedno sa čovjekom i na taj način biti izražena i kroz tehnologiju su Graham Wallas i Richard Smith, koji su u svom djelu „Art of thought“ (1926.) definirali kreativnost kao naslijeđe evolucijskoga procesa koje je omogućilo ljudima brzu prilagodbu novim promjenama.

Danas, kreativnost podrazumijeva težnju ka stvaranju novih ideja, pojmova, rješenja ili problema, odnosno težnju ka promjeni. Čitave su se industrije uzdignule na noge u potjeru za kreativnim idejama i razvojem kreativnih tehnika. Nove tehnologije omogućuju pristup širokomu spektru informacija koje promatrajući na drugima neobičan i nezamisliv način, možemo lako pretvoriti u kreativnu ideju. Sama informacijsko-komunikacijska tehnologija od individualaca zahtjeva razvoj kreativnoga razmišljanja, kako bi mogli riješiti vizualne zadatke koji se stavljaju pred njih. Mislilo se da je sam izum tehnologije vrhunac ljudske evolucije jer današnja tehnologija predstavlja itekakvu kreativnost. Od izuma brojnih alata koji su toliko kreativni da svojom banalnošću naš život čine jednostavnijim i boljim, do izuma robota koji su čak u mogućnosti komunicirati sa čovjekom i suzbiti osamljenost i tugu. Kod djece, tehnologija potiče kognitivan razvoj i razvoj kreativnoga razmišljanja. Jedno od značajnijih istraživanja koje dokazuje prethodno navedenu tvrdnju provedeno je 2000. godine na američkom sveučilištu u Illinoisu. Pored toga, kroz desetak godina istraživanja donesen je zaključak kako djeca koja koriste tehnologiju u svakodnevnomu životu kao dodatnu aktivnost imaju značajno veći razvojni potencijal u usporedbi s djecom koja ne koriste računala. S obzirom na to da je taj isti razvojni potencijal u djece rane i predškolske dobi izvanredan, korištenje tehnologija omogućava iznimna poboljšanja u motoričkim sposobnostima, razvojnom matematičkom razmišljanju, povećava maštovitost, te pospješuje kritički način razmišljanja, kao i rješavanje problema.

Škole mogu pomoći svojim učenicima razviti ključne kompetencije za cjeloživotno učenje, ključne sposobnosti i znanje koje im je potrebno za osobno ispunjenje, socijalnu uključenost i aktivno građanstvo u današnjem svijetu koji se brzo mijenja, podučavajući ih, od rane dobi, kritičkom promišljanju i upravljanju svojim učenjem, samostalnom i suradničkom radu, traženju informacija i podrške kada je to potrebno i korištenju mogućnosti koje im pružaju nove tehnologije (Europska Komisija, 2008c).

Nastavnici su ključni igrači u jačanju i prihvaćanju novog digitalnog ozračja u školama. U većini se europskih zemalja zajedno sa Republikom Hrvatskom trenutno promiče upotreba širokog raspona ICT alata za poučavanje i učenje, one preporučuju ili predlažu nastavnicima primjenu različitog hardvera poput računala, projektora, DVD-a, videa, TV-a, kamere, pametnih ploča i virtualnih okolina učenja koje integriraju čitav raspon ICT infrastrukture s ciljem stvaranja personaliziranog online prostora za kreativno učenje. Isto tako u većini zemalja, postoje online platforme, forumi, blogovi ili slične stranice društvenog umrežavanja koje olakšavaju suradnju, razmjenu iskustava i materijala među nastavnicima. Uz to, mogu postojati poveznice (postavljene na središnjoj razini) za pristup drugim stranicama koje mogu zanimati nastavnike, poput onih koje nude obrazovne materijale, uključujući nastavne materijale i softver, informacije o novim tehnologijama ili za reklamne stranice koje nude vijesti i informacije o trenutnoj situaciji.

Tehnologija pruža pojedincu još jedan kreativan i edukativan način za učenje ali i za iskorištavanje slobodnoga vremena. Ona mu nudi svijet na dlanu, a individualac mora biti hrabar i spreman ući u bitku sa svijetom i dokazati svoju samostalnost u izricanju kreativnosti. Iako tehnologija sama po sebi ne jamči kreativnost, kreativni proces uvelike ovisi o dobrom poznavanju tehnologija. Tehnologija nam olakšava stvaranje i otvara sasvim nove mogućnosti izražavanja. Maslow (1976.) smatra, da djecu moramo učiti da postanu kreativne osobe tako da su u stanju inovirati i improvizirati pri čemu se ne smiju bojati promjena nego se moraju osjećati ugodno u promjenama i inovacijama, te uživati u promjenama i inoviranju doživljavajući ih kao izazov… (Obrazovanje u tehnološki bogatom kontekstu u doba globalizacije = obrazovanje „cijelog djeteta za cijeli svijet” G. Lakoff)

Kako ništa na ovomu svijetu nije samo po sebi dobro ili loše, tako ni tehnologija ne može sama utjecati na razvoj ili sputavanje razvoja kreativnoga razmišljanja u pojedinaca. Ljudi su ti koji će svojim shvaćanjima tehnologiju učiniti kreativnom, jer jedino što je zaista kreativno na ovomu svijetu jest ljudska mašta, koja je, na samomu početku i stvorila tehnologiju kakvu mi danas poznajemo. (Albert Einstein „Mašta je daleko važnija od znanja.“ „Logika će te dovesti od točke A do točke B. Mašta će te odvesti svugdje“). Kreativno mišljenje mogu ograničavati zahtjevi da se obuzda mašta, da se “misli kao i drugi”, da se kreće sigurnim, poznatim i prihvaćenim putevima. Kreativno mišljenje bira, Učenik Marko Sablić i ravnatelj Davor Šijanovićnasuprot tome, nesigurne, neutabane staze!

I na kraju konkretan primjer iz prakse u kojem je simbiozom kreativnosti i tehnologije nastao izvrstan uradak učenika Marka Sablića 3.c razreda prirodoslovno-matematičkog usmjerenja Gimnazije Vukovar: Logo gimnazije Vukovar.

Logo Gimnazije Vukovar nastao je u školskoj godini 2013./2014. nakon provedenog internog natječaja između svih učenika škole.

logo Gimnazije Vukovar

Evo i Markovog obrazloženja:

„U mom prijedlogu za logotip Gimnazije Vukovar možemo vidjeti tri temeljne boje. Svijetloplava boja simbolizira rijeku Dunav, a ista se može naći na zastavi Grada Vukovara. Takav oblik približan ovome na logotipu također se može vidjeti iz satelitske snimke gdje Dunav čini blago slovo „G“ zajedno sa Vukovarskom Adom. Isto slovo „G“ u logotipu sastavljeno je od 4 crte iste boje kojima se mogu pridati značenja četiriju stupova škole, nekakvih temeljnih vrijednosti do kojih se drži ( za primjer: disciplina, tradicija, izvrsnost i znanje). Nadalje, u logotipu je slovo „G“ predočeno kombinacijom rijeke Dunav i grube skice vodotornja. Slovo „V“ u pozadini je crvene boje, koja se također nalazi na zastavi Grada, te predstavlja kontrast plavoj. Može se objasniti kao simbolična pobuna protiv neznanja, vatrenost i upornost učenika u postizanju rezultata na akademskim poljima ( 3 unutrašnje crte). Dodajem također da su slova „G i V“ u logotipu inicijali ”Gimnazija Vukovar”, a mogu imati i asocijaciju na ”Grad Vukovar”. Vrpca u donjem dijelu logotipa je žute boje, kao što je i zgrada gimnazije (po Pavličiću „Žuta zgrada na brijegu…“). Vrpca i izgled iste nije konačan već otvoren dodatnim opcijama kao što su dodavanje latinskih slogana (”Scientia potestas est” ,”Doctrina est fructus dulcis radicis amara”, ”Scientia Nobilitat” i sl.), godine ili prebacivanje iznad slike, omatanje teksta u luk… Osim svega navedenog, logotip je prije svega jednostavan, inovativan i lako pamtljiv a prema tome može se lako animirati i uređivati na računalu.“

Tehnologija nas svojom bešćutnošću čini snalažljivima i spremnima da se pomoću tehnoloških izvora spremimo za potragu onoga čime ćemo se istaknuti u moru prosječnih nekreativaca jer “ Ono što je iza nas i ono što je ispred nas, sitnica je u odnosu na ono što je unutar nas “ (R.W. Emerson), a Markov trud i uradak svakako pokazuju kako kreativnost ima veliku podršku u tehnologiji i kako se njihovom kombinacijom može istaknuti i uspjeti.

O uspjehu i očekivanju uspjeha

nives_cegledi

Nives Cegledi

Sažetak

Očekivanje uspjeha od strane nastavnika vrlo je važna odrednica učeničkog uspjeha. Nastavnici imaju veliku ulogu u motivaciji za postignućem. Ponekad moramo biti svjesni učeničkih destruktivnih strategija koje im omogućuju samo da izbjegnu neuspjeh, ali ne i da postignu uspjeh. Nakon ponovljenih neuspjeha koji se pripisuju vlastitoj nesposobnosti često se javlja fenomen naučena bespomoćnost, kada oni unaprijed odustaju od pokušaja da postignu uspjeh. Istraživanja su pokazala kako 20% uspjeha učenika određuju nastavnici svojim očekivanjima i stavovima, što se još naziva i Pigmalionov efekt.

Ključne riječi: motivacija, uspjeh, naučena bespomoćnost, Pigmalionov efekt.

Uvod

Kao nastavnici mjerimo učenički uspjeh i svima nam je poznato kako je upravo motivacija ključna riječ. Od pamtivijeka se učitelji i nastavnici bore i nastoje motivirati učenike za učenje. Možemo reći kako je školski uspjeh nešto što možemo predvidjeti upravo na temelju učeničke motivacije. Učenici s vrlo visokom motivacijom za postignućem žele i očekuju uspjeh, a kad ne uspiju, oni ne odustaju nego pojačavaju svoje napore dok im to ne uspije. Neke savjete o tome kako motivirati učenike za učenje saznajte ovdje. No, je li situacija uistinu ovoliko jednostavna? Bilo bi teško, možda čak i nemoguće pobrojati sve faktore koji utječu na učenički uspjeh. Faktori vezani uz samog učenika, kao što su inteligencija i osobine ličnosti vjerojatno su prvi kojih se dosjećamo kada razmišljamo o ovom pitanju. Faktori vezani uz neposrednu okolinu učenika, kao što je npr. obitelj, također su vrlo važni. No, u ovom radu govoriti ćemo upravo o faktorima vezanima uz nastavnika i odgovoriti na pitanje zašto je upravo očekivanje uspjeha od strane nastavnika važan faktor pri predviđanju učeničkog uspjeha, te kako nastavnici mogu povećati učeničku motivaciju za postignućem upravo očekivanjem uspjeha.

Motivacija za postignućem

imageMotivacija za postignućem odnosi se na stremljenje uspjehu i tendenciju biranja aktivnosti usmjerenih k cilju i uspjehu. Postoje ljudi koji su više motivirani za postizanje uspjeha, dok su drugi više motivirani za izbjegavanje neuspjeha. Kada dožive neuspjeh, osobe koje su motivirane za izbjegavanje neuspjeha često odustaju. Također, takve osobe imaju sklonost birati ili izrazito teške ili izrazito lagane zadatke, te na taj način izbjegavaju neuspjeh, a uspijevaju održati pozitivnu sliku o sebi. Također, u nastojanju održanja pozitivne slike o sebi osobe često uspjeh pripisuju sebi, a neuspjeh vanjskim okolnostima. Učenici žele izgledati kompetentni, zato žele da drugi pripisuju njihov uspjeh sposobnostima, a ne vanjskim okolnostima ili trudu. Ako netko dobije odličnu ocjenu, a nije se posebno trudio, znači da je sposoban i pametan, ali ako je netko puno učio i dobio odličnu ocjenu, tada ga proglase štreberom. Nastavnici imaju na raspolaganju niz metoda koje mogu djelovati vrlo motivirajuće na učenika, te se često natjecateljskom atmosferom želi motivirati učenike, ali ona ponekad ima upravo negativan efekt jer se učenici boje negativne slike o sebi pred drugima, pa odustaju jer ne žele doživjeti neuspjeh. Natjecateljska atmosfera u razredu prenaglašava ulogu sposobnosti, tako da se učenici koji ne uspijevaju dobiti očekivanu ocjenu nerijetko osjećaju nesposobnima. Oni pribjegavaju različitim strategijama kako bi trenutno očuvali svoje samopoštovanje, a koje su na duži rok destruktivne. Slijede neke takve strategije

Tablica 1 – destruktivne strategije koje učenici koriste kako bi izbjegli osjećaj neuspjeha

Ne sudjelovati, izbjegavati

Neuspjeh možemo doživjeti samo ako nešto radimo, ako ne radimo ništa, ne možemo ne uspjeti. Npr. ako se ne javim za riječ, sigurno neću reći ništa krivo.

Postavljati nerealno visoke ciljeve

Ako ne ostvarimo ove ciljeve, nitko nas neće optužiti za neuspjeh jer je na početku bilo jasno kako je to teško ostvariti. Učenik nastoji ispraviti jedinicu na peticu i brzo odustaje kad ne uspije.

Postavljati preniske ciljeve

Učenik postavlja cilj koji je toliko lagan da ga svi mogu postići kako bi izbjegao neuspjeh. Npr. dobiti dva na ispitu.

Odlagati rad do zadnjeg trenutka

Učenici odlažu učenje sve dok im ne ostane dovoljno vremena da sve naprave kako bi mogli reći – da sam imao dovoljno vremena, sigurno bih prošao.

Ne ulagati napor

Učenici uče vrlo malo, tako da je odmah jasno kako je vjerojatno da ne uspiju. Npr. učenik uči samo dva dana za test, a kada dobije lošu ocjenu, kaže kako nema veze jer ionako nije učio.

Što učiniti kako bismo smanjili ove negativne učeničke strategije usmjerene izbjegavanju neuspjeha?

Tablica 2 – kako smanjiti učeničke destruktivne strategije izbjegavanja neuspjeha

Učiti učenike natjecanju sa samim sobom

Osim ukupnog, trebalo bi vrednovati i relativni napredak svakog učenika, te odrediti da li je na testu bio bolji ili lošiji nego prošli put. Tako svaki učenik ima šansu za uspjeh.

Koristiti suradničko učenje

Učenje u timu ponekad je dobro jer se ne ocjenjuje samo rad pojedinca, nego i čitavog tima.

Naučiti učenike da dijele zadatke na manje dijelove

Ovo je potrebno kako bismo naučili učenike da ne postavljaju preniske ili previsoke ciljeve i tako sami sebe onemogućavaju u postizanju uspjeha.

Davati zadatke primjerene težine i povezivati ulaganje napora s uspjehom

Osjećaj uspjeha imamo kada riješimo težak problem zbog kojeg smo se morali potruditi. Da bi uspio, učenik mora dobiti zadatak primjerene težine.

Ne izjednačavati sposobnost s osobnom vrijednošću

Treba naglasiti da to što je netko sposoban, ne znači da je kao čovjek bolji od nekoga tko je manje sposoban.

Naučena bespomoćnost

Kada govorimo o izbjegavanju neuspjeha, često govorimo upravo i o naučenoj bespomoćnosti. Naučenu bespomoćnost prepoznali su i imenovali Seligman i Mayer (1967). Naime, oni su zadavali psima električne šokove i uparivali ih sa zvukom zvona dok su proučavali učenje kod pasa. Nakon nekog vremena stavljali bi pse u kavez tako da mogu izbjeći električne šokove bijegom u sigurni dio kaveza. U ovaj kavez stavljali su pse kojima su prethodno zadavali električne šokove uz zvuk i skupinu pasa koji koja nije prošla ovaj postupak. Na zvuk zvona psi koji nisu prošli postupak pokušali su pobjeći, no psi kojima su prethodno zadavani elektrošokovi samo su ležali i nisu pokušavali izbjeći neugodan podražaj. Kasnije su ove pretpostavke iskušane i na ljudima, a uslijedio je sličan rezultat. Naime, naučena bespomoćnost je unutrašnje stanje slabe motiviranosti i slabe mogućnosti utjecanja na situaciju, a posljedica je ponovljenih neuspjeha koji se pripisuju vlastitoj nesposobnosti. Učenici koji opetovano doživljavaju neuspjeh počinju sumnjati u svoje sposobnosti i školu počinju doživljavati kao nešto na što ne mogu utjecati. Ovi učenici motivirani su za izbjegavanjem neuspjeha, a često misle kako su dobili lošu ocjenu jer su nesposobni i kako zbog toga nikada neće moći popraviti ocjenu. Nastavnici bi trebali pomoći učenicima da prevladaju ovaj osjećaj bespomoćnosti. Slijedi nekoliko savjeta kako to učiniti.

  • Trebali bismo naglašavati ono što je pozitivno, prepoznati dobre strane svakog učenika, na njima graditi njihov napredak, te mu omogućiti da podigne svoje samopouzdanje.
  • Prepoznati negativne misli i razgovarati s učenikom o njegovim problemima.
  • Polaziti od poznatoga prema nepoznatome i povezivati s osobnim iskustvom.

Više o naučenoj bespomoćnosti saznajte na …

ili iz knjige „Kako postati i ostati (ne)sretan“ Majde Rijavec i Dubravke Miljković

Kako očekivati uspjeh?

Mnoga istraživanja pokazuju kako očekivanja nastavnika unaprijed određuju uspjeh učenika. Ovaj fenomen nazvan je Pigmalionov efekt, a ime je dobio po antičkom legendarnom ciparskom kralju Pigmalionu koji je izradio ženski kip od slonove kosti u koji se toliko zaljubio da je tražio Afroditinu pomoć kako bi kip oživio, a zatim se kipom i oženio. Na temu Pigmalion efekta George Bernard Shaw osmislio je i svoje poznato djelo „Pigmalion“ Pigmalionov efekt u obrazovanju odnosi se na to kako se stavovi i shvaćanja o ciljevima poučavanja i prirodi učenja odražavaju u ponašanju nastavnika tijekom poučavanja. Rosenthal i Jacobsenova (1968) proveli su revolucionarno istraživanje koje je dokazalo Pigmalionov efekt. Naime, oni su unaprijed ispitane i po sposobnostima apsolutno jednake učenike podijelili u dvije skupine. Za jednu skupinu učiteljici je rečeno kako će ovi učenici jednostavno „procvjetati“ i pokazati svoje iznimne sposobnosti. Druga skupina okarakterizirana je kao prosječna. Na kraju školske godine ispostavilo se da su učenici od kojih se očekivao intelektualni napredak taj napredak zaista i postigli. Utvrđeno je da su učenici od kojih se očekivalo postignuće dobivali više pohvala za dobar uradak, a manje kritika za loš uradak. Učiteljice su više pažnje posvećivale točnim odgovorima, te su više pomagale u pronalaženju točnog odgovora. Pristranosti prema učenicima nesvjesne prirode utvrđene su i pogledu nekih drugih obilježja kao što je npr. vanjski izgled, etnička pripadnost ili spol. Primjerice, neka istraživanja pokazuju kako nastavnici matematike češće postavljaju pitanja dječacima, više s njima raspravljaju, više ih pohvaljuju i postavljaju im apstraktnija pitanja. Također je zanimljivo kako nastavnici nisu uočavali ove pristranosti u svojem ponašanju. U jednom eksperimentu (Chaikin, Sigler i Derlega, 1974), nastavnicima je zadan zadatak da poučavaju dječaka, koji je jednoj skupini opisan kao vrlo bistar, drugoj kao tup, a trećoj skupini nije dana nikakva informacija. Oni koji su poučavali navodno bistrog dječaka više su se smiješili, imali su više izravnog kontakta očima, više su se naginjali dječaku i klimali glavom. Dakle, skloniji smo uočiti nešto što očekujemo, a zanemariti nešto što ne očekujemo. Konkretno, ako nastavnik očekuje određen rezultat, zbog tih očekivanja odnosi se prema učeniku na određen način, a to ponašanje pokazuje svakom učeniku što učiteljica od njega očekuje i djeluje na njegovo samopoimanje i motivaciju. Što možemo poduzeti kako bismo prenijeli učenicima očekivanje uspjeha?

  • Učenicima treba dati dovoljno vremena da odgovore na pitanje.
  • Izbjegavati nepotrebno naglašavanje razlika u uspjehu među učenicima. Iako učenici dobro znaju tko je u nekom predmetu dobar, a tko nije, nastavnik bi trebao zadržati uvjerenje kako su svi sposobni naučiti gradivo.
  • Treba se jednako ponašati prema svim učenicima, prozivati jednako često i vremenski im se jednako posvetiti.

Kako nastavnici prenose očekivanje neuspjeha?

  • Kad učenik ne zna odgovor, prozovu učenika koji zna (umjesto da pripomognu ili postave pitanje na drugačiji način).
  • Različito ocjenjuju testove i zadaće.
  • Lošijim učenicima zadaju lakše zadatke (umjesto da pomognu ili organiziraju suradničko učenje).
  • Češće kritiziraju zbog netočnog odgovora.
  • Posvećuju manje pažnje lošijim učenicima.
  • Komuniciraju s lošim učenicima manje privatno nego javno i jače nadgledaju njihov rad.
  • Ponašaju se manje prijateljski (manje se smiješe i kraće odgovaraju na pitanja).
  • Imaju kraći kontakt očima.
  • Manje prihvaćaju i koriste učeničke ideje.

Više o istraživanju Rosenthall i Jacobsen saznajte u ovom kratkom i vrlo zanimljivom filmu:

Zaključak

Možemo zaključiti kako postoji nebrojeno mnogo faktora koji utječu na učenički uspjeh. Kada promatramo faktore vezane uz nastavnika, tada je potrebno naglasiti kako je upravo nastavnik taj koji uvelike utječe na učenikovu motivaciju za postignućem. Potrebno je poznavati destruktivne strategije koje učenici koriste kako bi izbjegli osjećaj neuspjeha, te načine kako smanjiti učeničke destruktivne strategije izbjegavanja neuspjeha. Također, svojim očekivanjem uspjeha nastavnik često nesvjesno utječe na učenika. Nastavnici koji očekuju uspjeh kod svojih učenika imaju učenike koji taj uspjeh uistinu i postižu. Općenito, možemo reći da oko 20% učeničkog uspjeha možemo objasniti upravo očekivanjem uspjeha od strane nastavnika.

Literatura

Knapp L., M. , Hall A., J. (2010). Neverbalna komunikacija u ljudskoj interakciji. Zagreb: Naklada Slap.
Vizek Vidović, V., Vlahović – Štetić, V., Rijavec, M., Miljković, D. (2003). Psihologija obrazovanja. Zagreb: IEP-VERN.
Rheinberg, F. (2004). Motivacija. Zagreb: Naklada Slap.
Rosenthal, R., Jacobson, L. (1992). Pygmalion in the Classroom: Teacher Expectation and Pupils’ Intellectual development. Dover Publications.

Učenik s disleksijom

ana_debeljak

Ana Debeljak

Sažetak

Disleksija je određena teškoća u učenju koja se očituje u otežanom svladavanju čitanja i rastavljanja riječi na glasove. Pretpostavlja se da u Hrvatskoj svaki deseti učenik pati od disleksije i disgrafije (poremećaji u pisanju). Prema podatcima udruge za disleksiju broj djece s disleksijom znatno se povećao u prvim poratnim generacijama.
Vrlo je važno rano prepoznavanje disleksije, a u tome vrlo važnu ulogu, osim stručnih profesionalaca, imaju učitelji.
U recenziji Vodiča kroz disleksiju, dispraksiju i druge teškoće u učenju (Muter, Likierman, 2010) prof. dr. sc. Arapović piše o tome kako učitelji nemaju prilagođene testove i/ili mjerne instrumente kojima bi ispitali teškoće učenika pri čitanju nego se pretežno oslanjaju na dojam odgovaraju li te sposobnosti dobi učenika te ih često opisuju kao djecu koja zadaju teškoće u školskom radu ili imaju teškoće koje se ogledaju u izgovoru glasova i mucanju.
Nažalost, premali broj nastavnika prolazi dodatno obrazovanje s logopedima za prepoznavanje i rad s učenicima s disleksijom.
U daljnjem tekstu opisat će se načini na koje učitelj može pomoći učeniku s disleksijom.

Ključne riječi: disleksija, učenik, učitelji.

Uvod

Grubin (2002) određuje disleksiju kao poremećaj u usvajanju čitanja, unatoč urednoj inteligenciji, senzornim sposobnostima i odgovarajućem poučavanju.

Postoje tri vrste poremećaja u učenju: poremećaj čitanja (disleksija), poremećaj pisanja (disgrafija) i poremećaj računanja(diskalkulija). Ti se poremećaji mogu javljati zajedno ili odvojeno, svaki za sebe.

Disleksična djeca imaju probleme s čitanjem, fonološkom obradom riječi, pisanjem, vizualnim opažanjem, pamćenjem, organiziranjem informacija. Dijete se umara puno brže jer mora upotrijebiti puno više pažnje za praćenje školskog sadržaja, ne može istodobno slušati i pisati, stalno se bori s vremenom i njegovom organizacijom. Međutim, potrebno je naglasiti da nisu sva djeca koja imaju problema s čitanjem disleksičari ( Muter, Likierman, 2010).

Tablica 1. Neke činjenice vezane uz disleksiju

tablica

R. D. Davis (2001) u svojoj knjizi „Dar disleksije“ opisuje sposobnosti koje imaju svi disleksičari, a to su:

  • disleksične osobe mogu iskoristiti sposobnost mozga da mijenja i stvara opažanja;
  • veoma su svjesni okruženja u kojem se nalaze;
  • radoznaliji su od prosjeka;
  • razmišljaju u slikama, a ne u riječima;
  • veoma su intuitivni i oštroumni;
  • razmišljaju i opažaju višedimenzionalno (koristeći sve osjete);
  • misao mogu doživjeti kao stvarnost;
  • imaju živahnu maštu.

Kada nastaje problem?

Osobe s disleksijom razmišljaju u slikama, prema tome riječi o kojima mogu stvoriti sliku ne predstavljaju problem (npr. kuća, pas, auto). Problem predstavljaju riječi koje se ne mogu slikovno zamisli, oni su okidači za osobe s disleksijom. To su riječi: ako, kao, biti, čemu, već, nekakav, nitko, taj, prema, premda, svi, sam, zašto i sl.

Prilikom čitanja, učenik stvara sliku o svakoj riječi. Kada dođe do riječi za koju ne može stvoriti sliku, javlja se „prazna slika“- zbunjenost i mentalna zbrka. Čitač često preskače riječ ili je s poteškoćom izgovara te se mora jako usredotočiti za iduću riječ.

Npr. Učiteljica je načas pogledala prema prozoru očekujući što će se tamo dogoditi.

Podvučene su riječi u rečenici „okidači“ o kojima učenik ne može stvoriti sliku. Čitanje takvih nekoliko rečenica dovodi do zbunjenosti, dekoncentracije i zamora. Dijete je frustrirano zbog napora i energije koju ulaže u čitanje i naravno, nije razumjelo ništa od onog što je pročitalo. Proživjelo je još jednu muku čitanja (Davis, 2001).

Kako učitelj može pomoći?

Pomoć učitelja u razredu jednako je važna kao i stručna pomoć. U radu s učenicima s disleksijom potrebna je timska suradnja rehabilitatora, logopeda, socijalnog pedagoga, psihologa te učitelja. Kod nas, u Republici Hrvatskoj, nema dovoljno logopeda u školama pa učenici nemaju primjerenu pomoć te se upućuju na ustanove.

Osobe s disleksijom često i nisu svjesne da su drugačije od drugih. Tek ukazivanjem na pogreške počinju se uočavati emocionalne reakcije povezane s nesposobnošću učenja. Nitko ne voli griješiti, te se pritom i prirodno uznemiravati. Takve reakcije uznemiruju nastavnike što vodi sve većim frustracijama učenika.

Jedna od tehnika koje mogu pomoći učeniku u svladavanju čitanja jest izrada oblika slova iz gline ili plastelina. Uz pomoć nastavnika modeliranjem iz gline učenik oblikuje svako slovo ili simbol, uči ga prepoznavati i upotrebljavati.

Prilikom modeliranja, učenik izrađuje prvo velika slova, zatim mala slova te brojeve i simbole. Pritom nastavnik mora voditi računa o tome da ne ističe pogreške učenika već ga treba poticati da ih sam prepozna, primjerice da ga pita: „Jesi li zadovoljan svojim modelima?“ Nakon izrade modela učenik svjesno dodiruje i izgovara svako slovo. Ukoliko se pojave znakovi umora, potrebno je odustati od zadatka i odmoriti se. Možete pogledati videou kojem je prikazan izvrstan primjer.

Nakon završenog modeliranja učenik pronalazi slova u časopisima, enciklopedijama, telefonskom imeniku te prepoznaje različite vrste i tipove slova. Na isti način se uče znakovi: točke, zarez, spojnica, matematički, mjerni, glazbeni i ostali simboli.

Nakon svladanog učenja simbola, slijedi učenje čitanja uvježbavanjem pokreta oka s lijeva na desno pri čitanju.

Treba imati na umu da učenici s disleksijom, iako razmišljaju u slikama, u početku teško stvaraju sliku za napisanu riječ (npr. vlak) jer tu riječ učenik doživljava kao skup pravih i krivih crta. Oni tu riječ mogu opažati unatrag, naopako, zrcalno – preko 30 varijanti. Predstavljamo vam zanimljiv videoo tome kako osobe s disleksijom zapravo vide riječi.

Također, osobama s disleksijom najčešće predstavljaju problem različita iskošena i ukrašena slova, o čemu treba voditi računa prilikom izrade prezentacija.

Primjer takvih slova:

Prilikom izrade prezentacija, davanja pismenih uputa ili rada na tekstu treba upotrebljavati slova bez kratkih crtica na krajevima kao što su Arial, Comic Sans, Calibri, Verdana. Poželjno je povećati razmak između slova i redova te veličinu slova iznad 11 pt. Potrebno je izbjegavati kosa slova i podcrtavanje teksta. Poželjno je da rečenice budu kraće i poravnate na lijevoj strani te da se rečenica ne započinje na kraju reda.

Pri oblikovanju mrežnih stranica treba imati na umu da stranica treba biti jednostavna te da slike u pozadini teksta mogu ometati čitanje. Tekst koji se kreće izaziva probleme kod ljudi s teškoćama u čitanju.

Više informacija za pisanje teksta možete pronaći na mrežnoj stranici Hrvatske udruge za disleksiju.

Za kraj

Umjesto zaključka, za sve one koje zanima više o ovoj temi preporučujem knjigu „Dar disleksije“ (Ronald D. Davis, 2001, Alinea) čiji je autor i sam disleksičar. Poput mnogih disleksičara imao je dar za kreativnost i maštu te je sve pretočio u svoju knjigu opisujući kako je, unatoč poteškoćama na koje je nailazio, postao uspješan poslovni čovjek. Knjiga je napisana i prilagođena osobama s disleksijom.

Literatura

Muter V., Likiermann H. (2010). Vodič kroz disleksiju, dispraksiju i druge teškoće u učenju. Kigen. (str. 16 – 140)
Ronald D. Davis. (2001). Dar disleksije. Alineja. Zagreb. (str. 60- 215)
Hrvatska udruga za disleksiju. Kako prilagoditi i oblikovati tekst da ga lakše čitaju osobe s disleksijom.

Podrška roditeljima

ana_ivaković

Ana Ivaković

Objektivizacija informacija

Prilagodba na nove generacije učenika podrazumijeva i prilagodbu na njihove roditelje. Kako se mijenjaju naši učenici, tako se mijenjaju i njihovi roditelji. Mnogi učitelji govore: “Ovakvi učenici nisu nekada bili.“, a sve više učitelja govori: “Ovakvi roditelji nisu bili nekada.“ U skladu s promjenama pogleda na ulogu učitelja, mijenja se i odnos roditelja prema edukatorima. Nekada je učitelj zajedno s liječnikom i svećenikom bio cijenjena osoba koja je, između ostalog, imao ulogu prosvjetitelja. Danas svi odrasli misle kako o svemu znaju najbolje i dolazi do situacije u kojima se roditelji i učitelji sukobljavaju aktivno ili pasivno misleći kako rade najbolje za budućnost djece.

imageSvima koji su zainteresirani, dostupnost informacija preko interneta omogućuje im njihovu konzumaciju, međutim, pitanje je kako se te informacije tumače i kakvo zapravo značenje imaju dostupne informacije. Ako smo subjektivni, pronalazimo one informacije koje potkrepljuju naše viđenje problema na način koji to nama odgovara. Određeno obrazovanje omogućuje onima koji su ga dobili, tumačenje i odabir nađenih informacija na internetu na objektivan i znanstveno prihvatljiv način. Sličnu situaciju imamo s informacijama na internetu koje ljudi dobivaju tražeći rješenje svojih zdravstvenih problema. Sve više nas je osviješteno o različitim mogućnostima liječenja, međutim, liječnik je taj koji će objektivno odrediti što je u određenim okolnostima najbolje rješenje za naše zdravstvene probleme. Ako slučajno nismo zadovoljni prijedlogom našeg liječnika, svakako ćemo potražiti drugo mišljenje. Ponekad ćemo, čitajući o nekim problemima tj. simptomima, pomisliti kako bolujemo i mi od raznoraznih nepoznatih bolesti, ali će samo objektivan medicinski pregled i tumačenje liječnika u kojeg imamo povjerenja potvrditi ili opovrgnuti našu subjektivnu dijagnostiku. Na isti način informacije koje roditelji mogu dobiti na internetu o metodama, problemima i rješavanjima obrazovnih problema kod svoje djece, mogu kod roditelja izazvati tjeskobu, zabrinutost za normalan razvoj i napredak svog djeteta.

Prvi kojima se roditelji mogu obratiti u takvim situacijama su učitelji, razrednici. Oni svakako imaju sve stručne kompetencije za objektivnom procjenom jesu li bojazni roditelja opravdane ili nisu. U svakom slučaju, ako nisu sigurni što i kako s takvim roditeljima, mogu ih uputiti na savjetovanje kod stručne službe koja radi u školi: psihologa, pedagoga, rehabilitatora. Ponekad je i prevelika briga roditelja ono što ometa napredak učenika. Svakako je potrebno takve roditelje informirati, obrazovati, savjetovati, kako bi mogli svoju roditeljsku ulogu, koja im je očigledno izuzetno važna, što bolje odraditi. Nažalost, još uvijek imamo onih roditelja koji misle kako je škola odgovorna i za odgoj i za obrazovanje uz njihovu (roditeljsku) minimalnu suradnju u tome.

Danas svi roditelji imaju svoje osobno iskustvo školovanja. To iskustvo je vrlo šaroliko. Kreće se po normalnoj krivulji od ekstremno pozitivnog do ekstremno negativnog stava o školskom sistemu, načinu obrazovanja, sadržajima i metodama koje se danas koriste.

imageSvjesni smo kako stavovi roditelja mogu utjecati i utječu na stavove učenika i njihov odnos prema osobnom školovanju.

Kada uzmemo u obzir sve te promjene koje su se dogodile, jasno je kako se i promijenila naša uloga kada komuniciramo s roditeljima.

Razumijevanje i podrška

Osnova svake komunikacije jest dobro čuti što nam sugovornik zapravo govori, ali i slušati na koji to način radi. Strpljivost koju pri tome moramo imati je imperativ jer svako brzanje s naše strane može dovesti do krivog tumačenja i zaključaka. Kako se u školi radi primjereno pomoći. Svakom je roditelju njegovo dijete najvažnije, a koliko se god trudio, ne može biti objektivan.

image Obično znamo roditeljima govoriti: „Vi kod kuće imate jedno, dvoje djece, a u razredu ih je 20, 30… Kod kuće se vaše dijete ponaša onako kako ste vi opisali, a u školi upravo ovako kako sam vam opisala. Sve je to vaše dijete i to je normalno. Ali, ako nismo zadovoljni kako se ponaša u školi, možemo samo zajedničkim naporom pomoći vašem djetetu. Nama je u interesu napredak vašeg djeteta i razvoj potencijala koje ima.“

Upravo naglašavanje interesa djeteta jest prioritet jer ako roditelj sumnja u naše dobre namjere niti jedan savjet ili prijedlog neće moći prihvatiti.

Upravo činjenica kako mi kao profesionalci imamo znanje, iskustvo i objektivan pristup, roditeljima može pomoći da nam se povjere, iskažu svoje sumnje, dileme, probleme vezane uz odrastanje svog djeteta. Oni očekuju od nas razumijevanje, savjet.

Kao odrasli ljudi svjesni smo koliko je zapravo teško suočiti se s objektivnom istinom, prihvatiti je, odlučiti promijeniti ono što se treba promijeniti i napokon djelovati u smjeru potrebnih promjena. Ako smo svjesni toga, sigurno smo svjesni koliko je potrebno osobne hrabrosti za povjeriti svoje misli, dileme drugoj osobi s kojom nismo u bliskoj emocionalnoj vezi. Učitelj i razrednik su dobronamjerne osobe spremne pomoći, ali dok ne steknu povjerenje u njihovu povjerljivost i stručne kompetencije, mnogi su roditelji suzdržani i šturi u potrebnim informacijama.

S druge strane, imamo roditelje koji misle kako su informacije u školi društveni događaj u kojem trebaju istresti svoje stavove vezane ne samo za školu, već za cjelokupnu situaciju u svijetu. To su obično roditelji koji imaju napadaje uzbuđenja i brbljivosti kojom zapravo sprečavaju edukatora u spoznaji bitnih informacija o učeniku. Takve je roditelje potrebno stalno vraćati u stvarnost zbog čega su trenutno u školi i o čemu trebate razgovarati.

Izuzetno je važno roditelje uključiti u proces promjene koji smo započeli kada smo pronašli problem. Informiranje je prvi korak, prikupljanje bitnih informacija je nužan sljedeći korak. Kako bi proces promjene stvarno bio uspješan, nužna je stalna izmjena informacija između roditelja i škole te vrednovanje i primjećivanje svih pozitivnih pokazatelja. Čak i mali sitni pomaci koje smo objektivno primijetili u željenom smjeru pomažu roditeljima u ustrajanju na dogovorenom načinu ponašanja. To je ponekad izuzetno teško te koliko je nužno poticati učenika, toliko ili još više je potrebno poticati neke roditelje u promjenama koje mogu dovesti do cilja.

U novoj sredini

Svaka nova promjena škole dovodi do mijenjanja obrazaca ponašanja učenika, ali i roditelja. U novoj sredini postoje neka nova pisana i nepisana pravila. Što ih prije otkriju, prije će se i prilagoditi novoj sredini. Kako je za učenike prilagodba na novu sredinu 3 do 6 mjeseci, toliko traje i prilagodba njihovih roditelja. Budući da oni nisu stalno u školi, prihvaćanje nove sredine kod njih traje i puno dulje.

Većinu su vremena roditelji bombardirani subjektivnom interpretacijom svog djeteta te poneki jednostavno ne mogu prihvatiti objektivniji pogled na cijelu situaciju. U takvim situacijama edukatori moraju biti izuzetno strpljivi i imati puno razumijevanja, ali i takta kako bi pomogli roditelju u prihvaćanju objektivne informacije i savjeta.

image

Kada se govori o promjeni školske sredine, tada je najdramatičnija promjena koja se događa s prelaskom iz osnovne škole u srednju školu. U toj je dobi odrastanje najdramatičnije, s obzirom na intenzivan rad hormona i njihovu neravnotežu te brzi i nagli rast tijela. Uz sve se to događaju i dramatične promjene u psihi.

Učenici jedva čekaju odlazak iz osnovne škole. Taj isti fenomen događa se i kod maturanata kad oni jedva čekaju odlazak na fakultet. To je najnormalnija pojava jer je znak odrastanja i spremnosti za prihvaćanje novih izazova prilagođenijim njihovom rastu i razvoju.

U novoj sredini neki postanu zatvoreniji, a neki svoju nesigurnost kriju iza bahatosti/bezobraznosti. Svakako to može biti iznenađenje za njihove roditelje jer ne poznaju svoju djecu kao takve. Informaciju o takvom ponašanju njihove djece trebate potkrijepiti svojim osobnim stavom kako se nadate da će ubrzo učenik pokazati primjerene reakcije u skladu sa svojom dobi i sposobnostima.

Ono s čime se većina roditelja teško nosi je školski neuspjeh koji je čest pratitelj kod promjene sredine. Roditeljima je tada važna objektivna informacija koliko su njihova djeca zaigrana i koliko su spremna za obveze koje su pred njima. Isto tako je važno znati kako su se do sada učenici nosili s nekim svojim neuspjehom ili je ovo njihov prvi neuspjeh s kojim se ne znaju nositi. Strategija dolaska do uspješnog cilja jest nešto što svaki učenik stvara sam u zavisnosti o svojoj osobnosti, modelima ponašanja i prijašnjim pozitivnim iskustvima. U tome mu roditelji mogu izuzetno pomoći hrabrenjem, vjerovanjem u njegove sposobnosti, ali i prihvaćanjem pomoći stručne službe u školi.

Vjerovanje edukatora u sposobnosti i mogućnost uspjeha učenika jest ono što djeci i njihovim roditeljima daje potreban vjetar u jedra životnog uspjeha.

Korisne poveznice:

Adolescenti i mi
Svatko ima svoj stil učenja
Ponovno, a zapravo prvi put

Adolescenti i mi

ana_ivaković

Ana Ivaković

clip_image002[6]Biti roditelj nikada nije bilo jednostavno. Nema škole za roditelje. Kao djeca imamo niz primjedbi na svoje roditelje, a kada i sami postanemo roditelji, u kriznim i stresnim situacijama reagiramo poput naših roditelja. Ponekad, kada analiziramo svoje roditeljsko ponašanje, nalazimo dosta sličnosti s ponašanjima koja su nam išla na živce kod naših roditelja. To naročito dolazi do izražaja kada naša djeca dođu u jedno vrlo zanimljivo i izuzetno naporno razvojno doba koje stručnjaci nazivaju – adolescencija.

Obično u doba kada naša djeca dosežu adolescenciju i roditelji dosežu svoju tzv. srednju dob. U stručnoj terminologiji postoje dvije velike razvojne krize – adolescentna kriza i kriza srednje dobi. A kada se te dvije krize poklope – što nastaje? Rat iz kojeg sve strane izlaze s dubokim emocionalnim povredama, a pobjednika nema. Odrasli ljudi često svojim roditeljima prigovaraju zbog ponašanja u vrijeme njihove adolescencije (koja su imali u najboljoj namjeri!). Tada im uvaljuju osjećaj krivnje za neke svoje poteze i životne odluke s kojima ne mogu biti ili nisu sretni.

Osjećaj krivnje je negativan osjećaj koji može blokirati naše pravilno reagiranje i djelovanje. Kao adolescenti smo sami sebi obećali kako se nikada nećemo ponašati poput naših roditelja, a onda u nekoj stresnoj situaciji s našom djecom reagiramo upravo poput njih. Još je veći problem ako naše dijete ima neke karakteristike koje je imao jedan od naših roditelja s kojim smo bili u sukobu ili nas je jako nervirao svojim postupcima.

Činjenica kako je upravo regresivno ponašanje ono koje ljudi koriste u stresu, ne olakšava nam počinjenu štetu. U tom trenutku reagiranjem na način prošlih generacija ne možemo riješiti probleme ovoga doba jer su se društvene, tehnološke i moralne norme drastično promijenile.

Dakle, danas je biti dobar roditelj izuzetno teško, naporno i nepredvidljivo u odnosu na cilj kojemu težimo. Ali, to istovremeno ne znači da ne možemo biti dobar roditelj.

Današnje vrijeme od nas traži izuzetnu prilagodljivost na svakojake promjene. Spremni smo prihvatiti raznorazne tehničke novotarije i učiti kako se njima koristiti. Jesmo li spremni isto toliko napora uložiti i u odgoj vlastite djece? Jesmo li spremni s razumnim kritičnim odnosom primijeniti ono što smo negdje pročitali, čuli, vidjeli? Jesmo li svjesni da nema recepta i da moramo tražiti individualni put sa svakim svojim djetetom kako bismo ostvarili cilj našeg odgoja?

Ako ste odgovorili na ova pitanja iskreno, možete nastaviti čitati.

Sada i u svakom sljedećem trenutku moramo biti svjesni kako smo mi, roditelji, odgovorni za odnose sa svojom djecom. Mi imamo iskustvo, znanje i moć. Ako smo kao roditelji nezadovoljni odnosom koji imamo s djetetom, znajmo kako smo kreatori tog odnosa mi. Dakle, ako smo nezadovoljni, tada nešto krivo radimo. Postoje roditelji koji u situacijama malodušnosti pokušaju svoju odgovornost prebaciti na dijete te mu kažu ovu ili neku sličnu rečenicu:„ Što bi ti sada napravio na mom mjestu?“. Mijenja li ova rečenica išta u odnosu? Ne, dapače, jednom adolescentu koji je ionako frustriran svojim problemima, dodatna uloga preuzimanja obaveze roditelja nije potrebna i još ga više frustrira.

clip_image002[8]Što možemo napraviti? Možemo se suočiti iskreno i pošteno sami sa sobom. Vidjeti što radimo i kako to radimo. Samoprocijeniti što osjećamo i otkriti svoj dio u ponašanju svoga djeteta. Može pomoći razgovor s vlastitim roditeljima koji imaju informacije koje smo svjesno ili nesvjesno potisnuli, a tiču se naše osobne adolescencije. Informacije o tome kako smo se mi ponašali u tom razvojnom dobu, što smo radili i kako smo rješavali probleme i pronalazili svoj put u život su neprocjenjive informacije! Vrijeme je učinilo svoje te se osvježavanjem tih informacija možemo i sami u mislima emocionalno vratiti u to doba. Kada to napravimo, tada će nam i neke situacije s našom djecom biti jasnije i jednostavnije. Kao odrasli ljudi imamo vremenski i prostorni odmak od nekih svojih „sjajnih“ poteza kojima se sada baš i ne ponosimo. Kada si iskreno priznamo kako smo u svojoj mladosti radili ono što svojoj djeci ne bismo možda tolerirali te kada se sjetimo svojih mladenačkih odluka kakvi ćemo mi biti roditelji, tada smo spremni prihvatiti svoje dijete takvim kakvo ono je.

U odnosu sa svojom djecom nikada nećemo pogriješiti ako im pristupamo s uvažavanjem, razumijevanjem i poštovanjem. Ako svojoj djeci i sebi želimo dobro, njegujemo odnos u kojemu se obostrano osjećamo prihvaćeno i opušteno. Svijest da je odnos najmoćnije sredstvo odgoja može izuzetno pomoći. Bilo koji životni problem možemo redefinirati kao zajednički izazov koji možemo prevladati ako imamo dobar odnos sa svojim djetetom. Postoji narodna krilatica koja kaže – tek s vlastitom djecom mnogi odrastu! Prema tome, dozvolimo sebi mogućnost rasta i razvoja kao i vlastitoj djeci!

Kako bismo bili uspješni, potrebno je biti istovremeno smiren, samopouzdan i zadovoljan. Možemo si to predočiti poput četverolisne djeteline gdje svaka latica simbolizira ono što nam je potrebno za istinsko odgojno djelovanje. Možete pomisliti kako je sve to u ovim turbulentnim vremenima teško ostvarivo. Točno! Nitko nikada nije obećao kako će život biti lak, niti je itko rekao kako je roditeljski posao jednostavan. Stanje u kojemu trebamo biti možemo postići na svjestan način. Postoji niz tehnika opuštanja, niz načina na koji možemo postići našu „sretnu djetelinu“.

Ono što nam definitivno može pomoći je teoretski pristup znanstvenika koji tvrde kako je čovjekov život izgrađen od 10 % onoga što mu se stvarno događa u životu i od 90 % načina na koje gledamo na to. Ako to prihvatimo, tada moramo samo malo redefinirati neke stvari i već smo bliže „sretnoj djetelini“.

Adolescencija je razdoblje odrastanja, prijelaz iz djetinjstva u svijet odraslih i taj prijelaz često nije jednostavan i lagan niti za adolescenta, niti za njegove roditelje.

clip_image002[10]Većina roditelja teško prihvaća činjenicu da njihovo dijete više ne želi izlaziti i ljetovati s njima, ne dozvoljava da ga roditelji ljube pred drugima. Roditelji često kažu: „On/ona se promijenio/la preko noći“. To nije točno, ali roditeljima često razvojne promjene u odrastanju izgledaju iznenadne. Ti bitni pomaci u razvoju imali su svoje naznake i prije, ali im nismo davali ono značenje koje smo možda trebali.

Dijete može postati drsko i odgovarati. Prijatelji mu postaju najvažniji dio života ili se povlači u osamu i izolira od svih. Adolescent mora odgovoriti na dva, u ovom trenutku najvažnija, pitanja. Prvo je Tko sam ja?, a drugo Što želim biti?.

Slikovito rečeno -zbog utjecaja hormona, intenzivnog rasta, neuroloških promjena, ponekad i metaboličkih problema dijete mora unutar sebe srušiti svijet koji je poznavalo i iz temelja izgraditi novi svijet koji će mu dati odgovore na njemu najvažnija pitanja. Taj proces preobrazbe je ponekad izuzetno bolan i buran. Nije jednostavan niti djetetu koje nemalo puta iznenadi i samo sebe nekom reakcijom.

Adoleclip_image002[12]scenti:

    • otkrivaju sebe,
    • preispituju roditeljske stavove i vrijednosti,
    • istražuju nove mogućnosti i interese,
    • stvaraju svoj sustav vrijednosti,
    • stvaraju novu sliku o sebi,
    • razvijaju intelektualne i društvene vještine,
    • šire svijet vlastitih interesa.

Adolescenti u potrazi za vlastitim identitetom eksperimentiraju s različitim ulogama. Tako povremeno nisu sigurni koga glume ili jesu li to stvarno oni.

Tijekom dana promijene stotinu raspoloženja. U jednom trenutku plaču i ridaju kao malo dijete zbog neke tužne scene na TV-u, u drugom trenutku se nekontrolirano smiju situacijama koje su objektivno žalosne. Te promjene raspoloženja su direktna posljedica disbalansa hormona koji ih istovremeno jako iscrpljuju, ali i daju neiscrpnu energiju. Teško je biti u tijelu adolescenta koji raste na sve strane. Mozak adolescenta ima jako puno posla s rastućim tijelom koje treba koordinirati, organima koji moraju funkcionirati, hormonima koji zamagljuju i otežavaju normalnu percepciju, zapamćivanje, analiziranje i sintetiziranje. Na cijelu tu unutrašnju oluju naslanja se i zahtjev okoline (roditelja, škole ) za što normalnijim, primjerenijim, odgovornijim ponašanjem. U svakom slučaju, nikada više toliko frustracija, ali i eksplozija osjećaja kao u adolescenciji. Nikada više toliko sjajnih ideja, ali i užasnih dilema, pitanja koja nemaju odgovora.

Kao što vidimo, lepeza ponašanja adolescenata je vrlo široka.

Kada se moramo zabrinuti, tj. potražiti pomoć? Pomoć tražimo ako primijetimo kako naše dijete:

    • puno vremena provodi samo i izolirano od obitelji i prijatelja,
    • dolazi do naglih promjena u školskom uspjehu (u pravilu je to školski neuspjeh),
    • pokazuje drastične promjene raspoloženja ili promjene u ponašanju,
    • dolazi do promjene u vršnjačkim grupama ili do prekidanja dugogodišnjih prijateljstava (ovo je jedan od najsimptomatičnijih signala),
    • pokazuje pomanjkanje interesa za hobije, školu ili rekreativne aktivnosti.

Kada razgovaram s adolescentima, oni se tuže kako:

    • ne mogu razgovarati s roditeljima,
    • boje se roditelja,
    • boje se nerazumijevanja,
    • roditelji se postavljaju kao gospodari,
    • djeca nemaju pravo na vlastito mišljenje .

Kada ste ovo pročitali, mislite li možda da i vaše dijete ima ovakvo mišljenje? U svakom bi slučaju bilo dobro provjeriti.

Adolescenti tvrde :

    • kako roditelji ništa ne znaju o njima,
    • nemaju pojma kako se osjećaju u obitelji,
    • roditelji ne znaju što im djeca žele,
    • roditelji ne znaju što djeci smeta u njihovim međusobnim odnosima,
    • roditelji ne znaju njihovo viđenje stvari,
    • roditelji ne znaju što vole, a što više ne vole.

Puno je još toga što adolescenti tvrde. Možda najslikovitiji odnos adolescenta, tj. djeteta prema vlastitom ocu možemo vidjeti u razvojnoj liniji odnosa prema kronološkoj dobi djeteta:

    • clip_image002[14]S 4 godine: Tata zna sve!
    • S 8 godina: Tata zna skoro sve!
    • S 12 godina: Ima puno stvari koje tata ne zna!
    • Sa 16 godina: Tata ništa ne zna!
    • S 25 godina: Pitat ću tatu za savjet!
    • S 40 godina: Da sam barem više slušao tatu!
    • S 50 godina: Da barem još imam tatu…

Što onda raditi? Kažu kako postoji 6 zlatnih pravila za razvoj boljeg odnosa s adolescentima:

    1. Razgovarajte.
    2. Slušajte.
    3. Postavite pravila.
    4. Uvažite njihovo mišljenje.
    5. Potičite njihove interese i talente.
    6. Dogovarajte zajedničke aktivnosti.

Najveći problem odraslima je razgovor s adolescentima. I tu postoje neka pravila koja je dobro primjenjivati:

    • Više slušajte, a manje govorite.
    • Savjete dajte kada to traže od vas.
    • Naučite da svako ponašanje dovodi do određenih posljedica.
    • Odgovornost za svoja djela.
    • Prava i odgovornosti idu jedno s drugim.
    • Jasna pravila ponašanja i posljedice.

Pročitavši ova pravila, sigurno ste uočili kako bi ih bilo dobro imati i u svakodnevnom životu. Razgovarajući s roditeljima adolescenata, uočila sam kako je jedno od najtežih pravila „Savjete dajte kada to traže od vas“. Mi živimo na području gdje su svi pozvani davati raznorazne savjete, čak i kada o određenom problemu znaju minimalno. S druge strane, mlade užasavaju savjeti koje im dijele, a oni nisu još spremni niti za definiranje problema.

Sve ove spoznaje mogu vas obeshrabriti u trenucima teških razdoblja s vašim adolescentom. Zato je potrebno ovog trenutka napisati na jedan papirić koje osobine cijenite kod svog djeteta te koje vrline vaše dijete posjeduje. Najmanje zapisanih osobina i vrlina može biti 5. Taj papirić spremite na sigurno mjesto koje nećete zaboraviti. U trenucima osobne krize, preispitivanja jesu li vaše metode i pristupi dobri – pogledajte spremljeni papirić. Ako vaš adolescent i dalje posjeduje osobine i vrline koje su vam bile važne – dileme nema: vi stvarno imate dobar odnos, trudite se i velika je vjerojatnost kako će vaš adolescent izrasti u odgovornu, mladu osobu.

Ono što je izuzetno važno usvojiti je činjenica da je našoj djeci važno znati kako su roditelji sretni i zadovoljni. Mnogi od njih upravo zbog tog razloga prešućuju loše ocjene, umanjuju osobne probleme. Zato ne zaboravite brinuti i o sebi!

clip_image002[4]Možemo zaključiti kako je najuspješniji alat u odgoju adolescenata ljubav, suosjećanje, strpljenje, pohvala, razumijevanje i razgovor.

Ako je to tako – samo naprijed! Vaš adolescent vas upravo treba kako biste zajednički krenuli u avanturu odrastanja.

Poveznice:

http://www.vasezdravlje.com/izdanje/clanak/978/
http://www.skole.hr/roditelji/savjeti?news_hk=5288&news_id=171&mshow=349
http://www.prevencija-ovisnosti-split.org/druga_casopis.asp?id=9

Svatko ima svoj stil učenja

ana_ivaković

Ana Ivaković

„Zagrij stolac!“ jedna je od najčešćih krilatica koje koriste i učitelji i roditelji u našim krajevima kada žele dati dobar savjet vezan uz učenje. Istina je da ovo obično govore kada su ljuti i uznemireni zbog rezultata koje postiže onaj kome to govore.

Jeste li se ikada zapitali koliko istine ima u toj rečenici?

slika1Kada danas razmišljate kako ste neke stvari učili i naučili tijekom svog života, jeste li uočili neke sličnosti? Jeste li jednako učili raditi na računalu ili kuhati neko jelo? Što vam je u školi bilo najlakše? Jeste li neke predmete znali uz malo truda dok su se istovremeno vaši prijatelji mučili, a vama nije bilo jasno kako to ne mogu savladati? Isto tako, neke predmete niste voljeli učiti jer vas nisu zanimali ili su tražili veći angažman za koji jednostavno tada niste bili spremni.

Učite li i danas na isti način kako ste učili kada ste bili mlađi?

Samoanaliza dosadašnjeg stila/načina učenja dala vam je odgovor kako najbolje učite. Ako imate svoje dijete, očekujete da i ono uči na isti način kao i vi. Sigurno ste uvjereni kako je vaš stil učenja onaj koji daje i najbolje i najbrže rezultate.

Kako bismo krenuli na neke nove spoznaje, dobro se je prije toga malo relaksirati, zato vam predlažem da nastavite s čitanjem. Ostale oblike relaksacije možete isprobati kada pročitate tekst do kraja.

S obzirom da ovaj tekst čitaju većinom oni koji su na neki način povezani s radom u školi, sljedeći ćete vic razumjeti drugačije od ostalih.

slika2 „Krenuo zečić s veseljem u školu. Kada je došao iz škole, oduševljeno je svojim roditeljima pričao kako je u školi sve krasno i lijepo i da su radili upravo ono što on najviše voli, a to je skakutanje i grickanje mrkvice. Roditelji su bili prezadovoljni. Sutradan je zečić otišao sretan u školu nadajući se još jednom prekrasno provedenom danu. Vratio se iz škole šepajući, sav izudaran i tužan. Zabrinutim roditeljima objasnio je kako je u školi morao letjeti, a to nikako nije mogao iako se jako, jako trudio. Roditelji su ga ohrabrili i poručili mu kako će sljedeći dan sigurno biti puno uspješniji. Zečić se s puno nade sljedeći dan uputio u školu. Vratio se doma mokar, kašljući i s porukom kako njegovi roditelji moraju sutradan doći u školu na ozbiljan razgovor. Zapanjenim roditeljima ispričao je kako je taj dan na redu bilo plivanje. Silno se trudio biti uspješan u tome, ali su ga na kraju morali spašavati. Pitao je svoje drage roditelje zašto on mora učiti letjeti kao ptica i plivati kao riba kada njemu najbolje ide skakutanje? Zabrinuti zec i zečica odgovorili su – zato jer je to škola.“

slika4Iskreno govoreći, škole favoriziraju jedan stil učenja, tj. jedan tip učenika. Zato se mnogi učenici ne osjećaju dobro u školi i ne postižu rezultate koje očekujemo od njih s obzirom na njihove potencijale. U predškolskoj dobi djeca uče kroz igru, smijeh, duboko su koncentrirana u otkrivanju svijeta oko sebe i ni je im problem ponavljati dok ne savladaju određenu vještinu. S radošću i veseljem odlaze i u prvi razred škole, ali već u nižim razredima osnovne škole kod nekih se počinju javljati problemi. Pri tome se ne radi o tome da ta djeca nisu dovoljno zrela za izazove školskih odgovornosti ili nemaju dovoljno poticajnu okolinu.  Jednostavno, niti roditelji niti učitelji ne znaju – zašto je to tako. Svatko od njih, jer im je stalo do učenika, govori o načinima učenja i pri tome, naravno, ističu svoj model učenja i ponašanja. Svi pri tome zaboravljaju da učenici nisu kopije svojih roditelja te da stil učenja učitelja ne mora biti i stil njihovih učenika. Kako je sasvim ljudski da nam se na nesvjesnoj razini više dopadaju ljudi koji koriste način učenja slično kao i mi, favoriziramo učenike koji su po načinu učenja i reagiranja sličniji nama.

Sada ćemo na trenutak razmisliti o još jednom fenomenu, a to je da najuspješniji učenici u školi nisu isto tako uspješni ljudi u životu. Roditelji i učitelji često upadaju u zamku s očekivanjem da učenici uče da bi im dobro išlo u životu. To, na žalost ili na sreću, nije u velikoj korelaciji. Jednostavno, u realnom životu traže se neke druge vještine i sposobnosti koje se trenutno ne uče u školama. Zato za većinu naših učenika školsko postignuće, naročito u vrijeme adolescencije, ne govori ništa o uspješnosti u daljnjem životu. Thomas Armstrong je u knjizi Awakening Your Child’s Natural Genius, 1991. (Buđenje prirodnog djetetovog genija) napisao:„Većina djece provodi velik udio svojih otprilike 13.000 školskih sati od vrtića do završetka srednje škole, usmjeravajući se na zadatke koji imaju malo veze s aktivnostima stvarnog života…“ Zapanjujuće i zanimljivo istovremeno, zar ne?

Za svakog svog učenika možemo vrlo jednostavno procijeniti na koji način obrađuje informacije, tj. o kojem se tzv. modalitetu radi. Dakle, možemo odrediti radi li se o pretežno auditivnom, vizualnom ili kinestetičkom modalitetu. Jasno je da osim osnovnih modaliteta postoje i sve moguće kombinacije. Postoje upitnici kojima se određuje kojem modalitetu učenik pripada, a većina školskih psihologa ih koristi.

tablica1

Primjer takvog upitnika možete vidjeti i ispuniti na ovoj poveznici.

slika3Kada se procijeni koji modalitet učenik frekventnije koristi, možemo mu pomoći da organizira svoje učenje i bude uspješniji.

Osim ovih stilova učenja, u svijetu se koriste još neke podjele. Svaka podjela se zasniva na određenim teorijskim postavkama funkcioniranja mozga. Sami odaberite ono što vam se čini dobrim. Kao preporuku za razmišljanje o stilovima učenja i povezivanje s novim tehnologijama podučavanja, dobro je pogledati i proučiti materijal na portalu.

Očekivanja koja se ostvaruju

Osim otkrivanja modaliteta kojim učenik uči, potrebno je znati da to nije sve što trebamo znati o svom učeniku kako bi on bio uspješan, zadovoljan i sretan. Način na koji gledamo učenika i kako se ophodimo prema njemu može biti samoispunjavajuće proročanstvo. Samoispunjavajuće proročanstvo ili Pygmalion efekt pojavljuje se kada ljudi imaju očekivanje o tome kakva je druga osoba. To očekivanje utječe na njihovo ponašanje prema toj osobi što izaziva da se ta osoba ponaša u skladu s početnim očekivanjem – čineći tako da se očekivanja pokažu istinitima.

U prošlom stoljeću psiholozi su napravili eksperiment vezan upravo uz očekivanje da će netko biti uspješan ako mi vjerujemo u to. Testirali su učenike i podijelili ih na „pametne“ i one koji ne obećavaju. Naravno, tu podjelu su napravili neovisno od rezultata koje su učenici postigli na testu inteligencije. Na kraju godine dogodio se zanimljiv fenomen. Učenici koji su navodno imali visok kvocijent inteligencije postigli su izuzetno dobre rezultate, koji se nisu očekivali s obzirom da su na testu objektivno postigli prosječne rezultate. Analiza je pokazala kako su učitelji tim učenicima davali dodatnu pažnju, poticali ih, imali opravdanje za njih kada nisu bili spremni, davali im dovoljno vremena da odgovore na postavljena pitanja. Sve te beneficije dogodile su se zbog vjerovanja učitelja da su učenici koje su im psiholozi pokazali kao „pametne“, stvarno i objektivno „pametniji“ od ostatka razreda te, prema tome, i zaslužuju njihovu veću pažnju. Ovaj eksperiment može objasniti kako to da neki učenici, bez obzira na svoje objektivne potencijale, kod nekih učitelja ne mogu napredovati, a u nekim drugim uvjetima jednostavno „procvjetaju“. Očekivanja koja gradimo na našem iskustvu i uvjerenjima u velikoj mjeri na nesvjesnoj razini određuju hoće li neki učenik biti uspješniji ili neće.

Napravite sami mali test. Vizualizirajte jednog učenika za kojeg mislite kako može biti dobar primjer za sve druge i jednog učenika koji ne pokazuje interes za školu ili je jednostavno „na svoju ruku“. Sada odgovorite u pisanoj formi posebno za svakog učenika na sljedeća pitanja:

  • Koje riječi koristite kada opisujete svog učenika?
  • Što mislite kako taj opis utječe na učenikovu sposobnost i motivaciju za učenje?

Sami analizirajte to što ste napisali. Što ste zaključili?

Sigurna sam kako volite da drugi vide i pohvale vaše dobre strane, ono što dobro napravite. Isto tako je i s učenicima. Ako poštujemo i potičemo učenikove jake strane, ono uči biti samopouzdana osoba s mnogo poštovanja. Motivacija za učenje dolazi od interesa, priznatih ciljeva i prikladnih izazova.

slika5Za kraj, sjetimo se onog vica o malom zecu. Ako zec jednog dana odluči letjeti ili plivati, sigurno će naći načina da to ostvari. U tome će mu biti važna osobna upornost i motiviranost da dosegne cilj koji je sam sebi postavio.

Smijete se i skeptični ste? Da vas podsjetim, prije 20 godina kada bi nam netko rekao kako ćemo komunicirati pomoću nekih malih spravica – mobitela ili da će svatko imati svoje malo računalo i vezu s cijelim svijetom – isto biste se smijali, zar ne?

Priča o zecu je samo metafora i zato dozvolimo sebi maštati i ostvarivati svoje snove. Ne zaboravite pri tome dozvoliti svojim učenicima mogućnost da i sami ostvare svoje snove. Uostalom, pred njima je budućnost i, ovisno o tome što će oni učiniti u toj budućnosti, nama će biti dobro ili možda…?

Poveznice:

Stilovi učenja i upitnici koji se mogu koristiti
Kako organizirati učenje
Kako lakše učiti i postići uspjeh
Preporučena knjiga za lakše učenje uz zabavu i razmišljanje – osnovna škola
Kako uspješnije učiti – kratke upute

Ponovno, a zapravo prvi put

ana_ivaković

Ana Ivaković

slika_1 Uskoro počinje nastava i mnogi učitelji, nastavnici, profesori, a naročito razrednici imaju opsežne psihofizičke pripreme za nove učenike.

Sama pomisao na novu generaciju učenika koji prvi put dolaze u srednju školu, kod nekih izaziva blagu nelagodu jer sve počinje iz početka. Ponovno treba upoznavati učenike, objašnjavati im pravila ponašanja i pravila ocjenjivanja. Toliko toga im treba objasniti i ponoviti. Sama pomisao da im se prvi dan mora toliko toga pročitati, od Statuta škole do Pravilnika o ocjenjivanju, pojačava napetost kod svakog razrednika/-ce.

Mi smo napeti i uzbuđeni, a kako li je tek njima – učenicima koji prvi put ulaze u novu školu i novi razred? Većina nikoga ne poznaje i ništa ne zna o običajima koji vladaju u školi. Informacije koje su dobili ili pokupili s raznih strana mogu biti istinite, ali i ne moraju. Uloga razrednika/-ce je, između ostaloga, da ih upozna ne samo s pravilima koja su negdje zapisana, već i s onim nepisanima koja, htjeli mi to priznati ili ne, postoje u svakoj sredini. Razrednici su, na neki način, nova majka ili otac koji usmjeravaju nove učenike kako bi se na najprimjereniji način prilagodili na novu sredinu.

Pokušajte se sjetiti sebe u trenutku kada ste krenuli u srednju školu. Možete li se sjetiti koja su vam pitanja bila u glavi? Što vas je mučilo? Ako ne, tada se pokušajte sjetiti svog prvog radnog dana – kada ste ušli u zbornicu i morali upamtiti puno novih lica i spojiti ih s imenima, zapamtiti gdje se nalazi koja učionica, kabinet, što se gdje upisuje u imenik i dnevnik. Sjetite se svog prvog dolaska u učionicu i znatiželjnih pogleda učenika koji vas procjenjuju. Mnogi se mogu sa smiješkom sjetiti tih prvih trenutaka, ali ima i onih kojima se stisne želudac ili se barem toga ne žele sjećati.

Ako i danas, i nakon godišnjeg odmora, imalo osjećate neugodu zbog skorog ulaska u razred, budite svjesni da je vašim novim učenicima puno, puno gore. Vi znate što vas očekuje, a oni su potpuno nesigurni i imaju osjećaj potpune neizvjesnosti. Istina je da nove generacije pokazuju svoju nesigurnost na vama možda neprimjeren način (smiju se, dovikuju, možda po vašoj prosudbi bezobrazno reagiraju). Međutim, većina učenika je pristojna, primjerenog ponašanja i napeta u prvom kontaktu s novom školom.

Pokažite razumijevanje, ohrabrite ih i uvjerite da početni neuspjesi u novoj sredini ne znače ništa jer su u novoj sredini primijenili stare strategije ponašanja koje ne daju rezultat. Dakle, ako poslušaju vaš dobronamjerni savjet kako učiti, kada učiti i kako se ponašati – tada će početni neuspjesi uz dovoljno angažiranja i upornosti uroditi očekivanim uspjehom. Pri tome je izuzetno važno da vam adolescent vjeruje jer ukoliko niste autentični, iskreni, dobronamjerni i konzistentni u svom ponašanju, oni to brzo osjete i, zbog karakteristika svoje dobi, počinju iskazivati svoje najgore oblike ponašanja.

Imate li vlastitu djecu u adolescenciji ili su ta djeca tek nedavno izašla iz adolescencije, znate koliko je sumnji, nesigurnosti i neprimjerenih oblika ponašanja inače dobrog i voljenog djeteta trebalo preživjeti. Sjetite se i kako ste trebali primjereno reagirati kako bi vaše dijete bilo mlad i uspješan čovjek. Vi, zapravo, imate sreću jer razumijete mlade ljude puno više nego što ih u ovom periodu mogu razumjeti njihovi roditelji. Imate znanja, iskustvo i vještine koje vam omogućuju da to dijete vidite, ne samo kako se ono sada ponaša, nego kako bi se moglo najbolje ponašati . Sve ovo vam u početku daje prednost koju ne trebate prokockati.

slika_2 Svaki adolescent odrasta na svoj način i svojim individualnim ritmom. Svako od njih je svijet za sebe, sa svojim nadama, čežnjama, dilemama i strahovima koji su odraslim osobama u pravilu nerazumljivi i smiješni. Svi smo mi bili u njihovoj koži. Upitajte se: kad bi bilo moguće da se vratite u neki period svog života – u koji biste se period vratili? Ako ste iskreni prema sebi, tada će se malo tko poželjeti vratiti u svoju adolescenciju. Nijedno razdoblje u životu i razvoju čovjeka kao osobe nije toliko turbulentno i naporno kao razdoblje adolescencije. Ako smo toga svjesni, tada samo moramo paziti da ne upadnemo u zamku tzv. halo efekta, kada nas naša sjećanja na podsvjesnoj razini usmjeravaju da se prema nekom novom učeniku ponašamo prestrogo ili previše popustljivo samo zato što nas podsjeća na nekoga koga smo poznavali i tko je očigledno na nas ostavio trajan dojam.

Svaki naš pokret, gesta, boja glasa i sadržaj onoga što govorimo ima utjecaj na naše učenike, iako to možda nije odmah vidljivo. Istina je da svi na isti način ili na način na koji bismo mi to željeli – ne pamte niti razumiju ono što radimo, što je upravo i vezano uz individualne karakteristike dobi učenika s kojima radimo. Moramo biti svjesni da smo u razredu cijelo vrijeme na pozornici, a mlada bića odlučuju, gledajući nas i slušajući, kako će se ponašati ili kako se nikada neće ponašati kada budu odrasli. Kakvi su učenici sada i kakvi će biti, ovisi i o našem utjecaju na njih. Ne smijemo zatvarati oči pred tom činjenicom. Najlakši način da budete sigurni da je istina ovo što čitate, jest da se sami sjetite nekog svog učitelja ili nastavnika kojemu ste se divili ili koga ste voljeli.

Naša su očekivanja velika, ali i očekivanja učenika su isto velika, iako su njihovi ciljevi u ovoj dobi zamagljeni i nejasni. Možda smo zbog životnog iskustva smanjili svoj entuzijazam i optimizam, ali naši mladi učenici nemaju to iskustvo. Njih ne brinu naši životni problemi. Pred njima je život u koji još mogu gledati kroz svoje ružičaste naočale jer ih trenutno njihovo stanje odrastanja itekako muči i žalosti.

Zato je to nama ponovni susret s novim učenicima, a njima je novo, neponovljivo životno iskustvo. Potrudimo se da im taj novi susret s potpuno novom sredinom i okolinom bude lakši i jednostavniji. Zašto? Zato što ima jako puno razloga za to, a jedan je i sebičan – želimo da i nama bude lakše.

Novi početak

Pred nama je nova školska godina. Kako i sebi i svojim novim učenicima pomoći da početak protekne sa što manje stresa? Pred vama se nalaze upute za učenike koje i odrasli mogu pročitati i iskoristiti na najbolji mogući način. Kako? Već i samo osvješćivanje i podsjećanje na probleme s kojima se učenici mogu susresti na početku školske godine odraslima može pomoći da bolje razumiju učenike i smanje tenzije i stres. Neki se dijelovi mogu parafrazirati ili … Pročitajte i iskoristite svoju kreativnost.

Dakle, pred vama je tekst namijenjen učenicima koji su završili osnovnu školu i kreću u srednju.

Prelazak iz osnovne u srednju školu s jedne strane izaziva ponos, a s druge se istovremeno javlja strepnja od novog početka u novoj sredini. Ponosni smo jer je jedan dio odrastanja iza nas i upis u srednju školu upravo to dokazuje – da smo zreli i odgovorni za izazove koje nosi srednjoškolsko obrazovanje. Je li to uistinu tako?

slika_3 Sam upis u srednju školu ne govori koliko ćemo i hoćemo li i dalje biti uspješni. Neizvjesnost koju donosi budućnost u novoj sredini može izazvati napetost, strepnju i strah koji ne želimo priznati niti sami sebi. Kako taj mali strah i neizvjesnost prepoznati kod sebe? Ako ne želite misliti o novoj školi, ako ne želite zamišljati kako ćete se osjećati u novoj sredini, ako na sam spomen nove školske godine dobijete „bodlje“ i počinjete se neugodno osjećati – tada imate simptome, kako bi to rekli stručnjaci, koji pokazuju kako je tjeskoba (anksioznost ) kod vas našla svoj novi dom. Nikome nije ugodno biti i funkcionirati u nekoj sasvim novoj situaciji, bilo da se radi o učeniku ili odrasloj osobi.

Prilagodba ili adaptacija na novu sredinu prema nekim istraživanjima traje od 3 do 6 mjeseci. U zavisnosti od individualnih karakteristika, neke osobe se prilagođavaju brže, a neke sporije. Već dovoljno poznajete sami sebe da biste mogli procijeniti u koju grupu se možete svrstati – u prilagodljive ili one koji se tako ne mogu nazvati. Za svaki problem postoji rješenje ili barem mogućnost da se on umanji. Ljudi razvijaju različite strategije koje mogu pomoći da se u novoj situaciji osjećaju i reagiraju dobro. Isto tako, samo trajanje prilagodbe možemo skratiti ako znamo što se očekuje u novoj sredini, ako znamo koje su naše mogućnosti i naši ciljevi.

Sada je, kada još traju praznici, pravo vrijeme da neke stvari dogovorimo sami sa sobom, saznamo još neke informacije koje nam nedostaju kako bismo u novu školsku godinu u novoj sredini krenuli sa što manje strepnje, opušteniji i spremniji na prilagodbu koja je nužna.

Pokušajte sada zamisliti sebe u novom razredu u kojemu ne poznajete nikoga. Gdje ćete sjesti? Što ako na mjestu na kojem želite sjediti, već sjedi netko drugi? Što reći kada te nova razrednica ili razrednik prozove? Kako se predstaviti?

slika_4 Ono što je veliko olakšanje kod davanja odgovora na ova pitanje je spoznaja da se i drugi nalaze isto tako po prvi put u novoj situaciji, u novoj školi i novom razredu. Dakle, ako smo svjesni te spoznaje, pokušajmo zamisliti tu novu situaciju. Najlakše je, zapravo, samog sebe zapitati što bismo mislili o svom vršnjaku ili vršnjakinji kada bi se prema nama ponašao/la onako kako zamišljamo. Ako su odgovori takvi da ih ni sami ne bismo dobro prihvatili – potrebno je pronaći bolji način. Ponekad nam može pomoći tuđe iskustvo, a i razgovor sa starijim učenicima koji idu u sličnu školu može dati neko zanimljivo i prihvatljivo rješenje. Čak i roditelji, kada ih se pita kako im je bilo prvi dan u njihovoj srednjoj školi, mogu dati dobre ideje. Istina je da će možda malo razvući priču o tome kako je to bilo nekad i kako je to danas, ali ako pažljivo slušate (onako pažljivo kako želite i da vas slušaju), možete naći odgovore na svoja pitanja i nedoumice.

Olakšanje je i činjenica da sutradan možda možete sjediti na nekom drugom mjestu, a većina razrednika tijekom prvog polugodišta pokušava pronaći raspored sjedenja koji će odgovarati i učenicima i profesorima.

Ako su već svi negdje sjeli ili na željenom mjestu sjedi netko drugi, kako ga upitati možemo li tu sjesti? U našim prostorima još je uvijek najbolje razgovor započeti na službenom jeziku škole u koju smo upisani, a to je za većinu hrvatski jezik. Dakle, „Je li slobodno?“ je sasvim dovoljno za početak. Ako je pitanje postavljeno sa smiješkom, možemo očekivati i pozitivan odgovor. Ali, ako je odgovor negativan, to ne znači da nam mora biti užasno neugodno i da mislimo kako je to užasan početak jer možda ta osoba čuva mjesto za svoga prijatelja ili prijateljicu (blago njemu). Sigurno će svatko naći svoje mjesto u razredu jer naše škole imaju dovoljno klupa i sjedalica s obzirom da su broj upisanih učenika prilagodili svojim objektivnim okolnostima. Kada sjednete u klupu, razbijanje početne napetosti i neugode najlakše se počinje predstavljanjem. Rečenica „ Ja sam … (kažeš svoje ime i prezime )“ je sasvim dovoljna za početak.

slika_5 Kada se napokon svi smjeste u klupe i razrednik/razrednica se predstavi, u većini škola dolazi do trenutka kada se svaki učenik treba osobno predstaviti cijelom razredu. Predstavljanje pred cijelim razredom za pojedince je živa muka, ali i većini učenika to nije ugodno. Kako nadvladati tu nelagodu?

Za početak trebamo znati da kod svakog predstavljanja drugim ljudima govorimo ono što želimo da znaju o nama. Dakle, svoje ime i prezime te eventualno iz koje osnovne škole dolazimo. Ako razrednik /ca postavi pitanje : „Kako se osjećate?“, što mislite, bi li druge stvarno zanimalo da vam je sada muka od tog pitanja i da bi rado bili kod kuće? Od vas se u srednjoj školi očekuje ponašanje srednjoškolca koji je spreman vidjeti malo dalje od svojih trenutnih potreba te reagirati u skladu s dogovorenim društvenim očekivanjima, dakle pristojno i smireno. Ako je neka odrasla osoba postavila pitanje, to u pravilu nije nikakva provokacija, već jednostavno želja da se dobije određena informacija. Dakle, na pitanje „Kako se osjećate?“, iskren i dovoljno pristojan i distanciran odgovor može biti: uzbuđeno, znatiželjno, zanimljiva mi je ova nova sredina, sretan sam što sam u ovoj školi/razredu. Bilo koji od ovih odgovora omogućuje razvoj komunikacije u smjeru koji će biti prihvatljiv.

Nakon upoznavanja sa Statutom škole, Pravilnikom o školskom redu i svime onim što razrednik/ca smatra da je potrebno znati te čitanjem rasporeda za sljedeći dan, većina škola završava svoj službeni prvi školski dan.

Kada se svlada ovaj prvi i najteži početak, sve drugo će ići svojim tijekom. Neke stvari će se više puta ponoviti na različite načine, ali to ne znači da su profesori dosadni, već im je važno da upravo one stvari koje ponavljaju budu i dobro zapamćene.

Korisne poveznice:

http://poliklinika-djeca.hr
http://www.budi.in/1462-clanak-adolescencija–psiholoske-promjene-i-problemi.aspx
http://www.bebe-i-mi.com/muke-po-pubertetu/43-muke-po-pubertetu/393-pubertet-adolescencija-borba-za-neovisnost.html

Razrednik – ključ uspješne komunikacije

elena_kovacic

Elena Kovačić

Biti razrednik je najsloženije zaduženje svakog učitelja.

Za tu dužnost nije dovoljno da učitelj bude izvrstan stručnjak u svojem području, već mora biti čovjek s ljubavlju za učenike, sa smislom za komunikaciju i organizaciju, mora posjedovati sposobnost empatije, imati neograničenu strpljivost, fleksibilnost, biti otvoren za nove ideje i stalno imati na umu da rukovodi razredom gdje postoje individualne razlike među učenicima.

Razrednik, kao duša razrednog odjela, ima odgovornu ulogu za uspješnost pojedinca i razreda kao cjeline. Da bi u tome uspio, mora demokratski voditi razredni odjel, otvoreno komunicirati, usmjeriti zajedničke aktivnosti prema svrsi i sustavno motivirati sve subjekte u odgojno-obrazovnom procesu.

Razrednik se treba dobro pripremiti za razredništvo, proučiti literaturu, razgovarati s ostalim razrednicima o njihovim iskustvima, polaziti organizirano stručno usavršavanje za razrednike (ako postoji) i tada će uspostaviti dobru komunikaciju s učenicima, roditeljima, ravnateljem, članovima razrednog i učiteljskog vijeća pa i ljudima iz lokalne i šire društvene zajednice.

Kako postići da škola bude mjesto u kojem učenici rado borave?

slika_1 Svaki bi se učenik u školi trebao dobro osjećati, a da bi to mogao, treba znati komunicirati, prije svega s razrednikom, ostalim učiteljima i učenicima u razrednom odjelu. Učeniku treba usaditi stav da je svako dijete dobro i želi takvime biti, da svatko ima potencijal i vrijednost, a o njima samima ovisi kako će to iskoristiti za svoj napredak i koje će moralne vrjednote usvojiti. Djecu treba učiti da prepoznaju ljepotu u različitostima, da prepoznaju opasnost, pomognu drugima koji su u nevolji, da je potrebno surađivati s drugim ljudima u svakodnevnom, običnom životu, da je ljepše raditi u slozi, učiti u skupini, treba ih naučiti da poštuju sebe i druge jer je na taj način moguće postići kvalitetno zajedništvo.

Komunikacija

Prema Wikipediji je komunikacija proces razmjene informacija preko dogovorenog sustava znakova. Komunikacija je proces slanja informacija sebi ili bilo kojem drugom entitetu, najčešće pomoću jezika. Doslovno znači: učiniti nešto općim ili zajedničkim.

Komunikacija je u razredu vrlo važna jer uvjetuje kakvo će biti ozračje u cijeloj školi. U mnogim školama uloga učitelja razredne nastave je da, uz obrazovnu ulogu, svoje učenike upozna s načinima komuniciranja: da im mogući da upoznaju sebe, da znaju razgovarati, slušati, opažati, da se međusobno bolje upoznaju i uvažavaju. Takvi učenici pri dolasku u 5. razred međusobno surađuju, naučeni su raditi u skupinama i timski jer su suradničko učenje primjenjivali od nižih razreda.

U nekim se osnovnim školama u 5. razredu formiraju novi razredni odjeli. Za neke je učenike to vrlo stresno razdoblje jer više ne idu u razred s dotadašnjim prijateljima, nema više učiteljice koja ih „poznaje u dušu“, odjednom imaju mnoštvo predmeta i mnoštvo novih učitelja. Sada na scenu ulazi razrednik – čovjek koji i sam treba upoznati novu djecu te omogućiti da se i sami bolje međusobno upoznaju kako bi mogli djelovati kao razred.

Razrednik – ključ uspješne komunikacije

slika_2 S obzirom da i sama radim u jednoj takvoj školi, bio mi je izazov kako upoznati učenike, a da to predstavlja zabavu, a ne stres. Uvijek su mi bile zanimljive nove ideje pa sam na satovima razrednika i u redovnoj nastavi počela primjenjivati mnogo toga što sam čula, vidjela, pročitala ili iskusila. Mnoge igre o kojima ću govoriti proizašle su iz rada u dramskoj grupi u kojoj su socijalne vještine ponekad važnije od talenta pojedinaca da bi rad bio kvalitetan. Sve je više literature o dramskom odgoju, a pomoć kako dramske igre uvrstiti u svakodnevni rad, nudi i http://www.hcdo.hr.

Za upoznavanje sam odabrala jednostave igre u kojima smo morali zapamtiti tuđa imena pri čemu je meni bilo puno teže nego učenicima (neki su se poznavali od prije). Posebno je bilo zabavno kad su neki zamijenili imena učenika (osobito ja, i dan–danas ih ponekad prozovem krivim imenom). Igra „A i B biografija“ bila je većini učenika zabavna jer su bili netko drugi. Nešto je teže bilo učenicima koji imaju problema s usmenom komunikacijom jer svojeg suigrača nisu predstavili baš onako kako bi on to napravio sam, ali su se trudili.

Za razvijanje suradničkoh odnosa i međusobnog povjerenja odabarala sam neke igre koje radim u dramskoj grupi, a cilj im je da učenici budu spontani, opušteni i otvoreni te da se razvija potreba za radom u skupini. U pozitivnoj klimi učenici su upoznavali ostale suučenike, uočavali međusobne sličnosti i razlike pa su često iz tih aktivnosti proizašla i nova prijateljstva.

Uskoro su se učenici počeli navikavati na rad u skupinama, znali dobro rasporediti uloge u timskom radu, međusobno si pomagali i počeli primjenjivati pravila koja su sami donijeli. Većina učenika je prihvatila ovakav način rada jer im je zanimljiv i rado u njemu sudjeluju, ali neki su učenici, unatoč našim naporima, ostali „individualci“ kojima je sve glupo i dosadno. Kako nisu nikad bili prisiljavani da rade aktivnosti koje im se ne sviđaju ili one u kojima se ne osjećaju ugodno, nakon nekog su im vremena naše aktivnosti ipak postale zanimljivije pa su se počeli pridruživati igrama.

Uglavnom, cilj je postignut – razred je počeo djelovati kao cjelina.

 

Izvori:

  1. Ivanek, A. Kreativni razrednik/razrednica. Zagreb : Profil, 2003.
  2. Ajduković, M.; Pečnik, N. Nenasilno rješavanje sukoba. Zagreb : Alinea , 2002.
  3. Janković, J. Sukob ili suradnja. Zagreb : Alinea, 2002.
  4. Klippert, H. Kako uspješno učiti u timu. Zagreb : Educa, 2001.
  5. Glasser, W. Nastavnik u kvalitetnoj školi. Zagreb : Educa, 1999.
  6. Dijete škola obitelj: časopis za odgoj i obrazovanje djece osnovnoškolske dobi namijenjen stručnjacima i roditeljima (http://www.korakpokorak.hr/)
  7. http://www.hcdo.hr
  8. http://www.dadalos.org