Montessori pedagogija u prvom razredu državne škole

sara_rode

Sara Rode

Moje ime je Sara Rode i učiteljica sam razredne nastave, odgojiteljica predškolske djece i učiteljica pedagogije za djecu od 3 do 6 godina. Radila sam u državnom vrtiću, Montessori vrtiću i raznim osnovnim školama kao učiteljica produžnog boravka i razrednica, a trenutačno treću godinu podučavam u prvom razredu. Željela bih vam predstaviti kako uvodim Montessori pedagogiju u prvi razred osnovne državne škole. Nastavni plan i program u državnim školama je dobar, ali volim obogatiti moju nastavu znanjem koje sam dobila na Montessorijevom obrazovanju.

Ključni pojmovi: Montessori pedagogika, prvi razred osnovne škole, jezik, matematika, okoliš, proslava rođendana, promatranje.

Razvojni materijali koje je razvila Maria Montessori pomažu intelektualnom razvoju, razvoju koncentracije, koordinacije, neovisnosti, socijalizacije i osjećaja za red (Montessori, 2006.). Materijali se prikupljaju na sljedećim područjima: jezik, matematika, svakodnevni život, umjetnost, pokret, percepcija i znanost. Predstavit ću kako neki materijali mogu obogatiti nastavu matematike, jezika i učenja o okolišu.
Nastavnici imaju priliku djeci približiti matematiku da bi djeca što bolje razumjela što i zašto uče. Djeca su u učionici istraživači, pa im moramo dopustiti da sami istraže stvari. Želimo im omogućiti da razumiju svijet i njegovo funkcioniranje: pokret, promatranje kako stvari stoje, zašto je nešto tako … Montessori materijali za učenje matematike nude sustavan pristup učenju. Svi materijali za matematičke aktivnosti postupno izgrađuju razumijevanje brojeva i logičkih procesa. Na nastavi koristim materijal koji je M. Montessori nazvala ružičastim tornjem i smeđim stubama. Učenici mjere duljinu, masu i volumen s nestandardnim jedinicama, pravilno upotrebljavaju pojmove veći, manji, duži, kraći, teži, lakši, viši, niži i raspoređuju elemente prema raznim kriterijima. Materijal s brojevima i kamenčićima također  je prisutan u našem razredu. Imamo 10 pločica s brojevima od 1 do 10 i 55 žetona (ili kamenčića, dugmića iste veličine). Učenici pod određenim brojem nižu odgovarajući broj kamenčića, dugmića, žetona … U produžnom boravku koristim kutiju s štapićima. Učenik broji i stavlja štapiće u odgovarajuću kutiju. Važno je da zajedno pogledamo broj i kažemo da tu piše broj jedan. Učitelj stavlja učeniku u njegov dlan jedan štapić i kaže jedan, a onda učenik mora sam staviti štapić u odgovarajuću kutiju, gdje piše broj jedan i ujedno glasno brojati (Rode, 2016.).

Prema Montessori pedagogiji učenje o okolišu pripada području znanosti, koje služi kao polazište za prikazivanje i razumijevanje okoliša. Učenjem o okolišu želimo djetetu predstaviti da priroda i čovjek utječu jedan na drugoga. Ovo znanje osposobljava djecu da imenuju svoj svijet i objekte na vlastitom materinjem jeziku. (Kordeš, 2013.).
Znanost se fokusira kod Montessori pedagogije na biologiju, povijest, fiziku i geografiju. Sama kod proslava rođendana koristim aktivnosti koje učenici jako vole, a kroz njih istovremeno nauče i neke svakodnevne stvari. Prva aktivnost je vrlo popularna, izvodimo ju na svakoj proslavi rođendana. Onaj tko slavi rođendan dobije globus u ruke. Na tlo stavimo sunce, koje ima svijeću u sredini, a oko sunca su napisani mjeseci. Slavljenik stane kod onog mjeseca u kojem je rođen. Kažemo da se Zemlja vrti oko svoje osi i da se s tim izmjenjuju dan i noć. Učenik se vrti oko svoje osi. U isto vrijeme Zemlja kruži oko Sunca (učenik hoda oko Sunca), što uzrokuje promjenu mjeseci i godišnjih doba. Kada slavljenik napravi cijeli krug oko Sunca, ostali u razredu izbroje jednu godinu. Zaustave se kada dođu do 6. ili 7. godine. Tada učenik upali svijeću, zaželi nešto, a ostali učenici mu otpjevaju pjesmicu. Teme koje se uče u prvom razredu kod upoznavanja okoliša najradije izvodim na terenu. Učenici upoznavaju prirodu u šumi, na livadi, kod ribnjaka… Tamo gdje su sva osjetila učenika prisutna. Učenik bolje pamti stvar koju upozna s više osjetila. Obično izrađujem i karte s fotografijama na koju učenici napišu natpise. Teme kojima se bavimo u razredu, obogaćujem realističnim slikama i natpisima. Učenici traže par izvornoj slici s natpisom. Istodobno uče i spontano čitanje i pamćenje slova.

Na području jezika Montessori program sadrži aktivnosti koje promiču govor, slušanje, čitanje i pisanje. Područje jezika isprepleteno je s drugim područjima gdje se dobiva i bogati vokabular, motorika i koordinacija potrebna za pisanje i koncentraciju te upornost potrebna za čitanje (Kordeš, 2013). Kod slovenskog jezika u prvom razredu vrlo mi je važno bogaćenje rječnika. U našem razredu čitamo i učimo nepoznate riječi svaki dan. Sastavljamo priče, tražimo rime, pišemo pjesme, izmišljamo priče … Za upoznavanje slova napravila sam pješčana velika tiskana slova koje učenici vole dirati. Koristim ih za usvajanje novog slova (dotiču ga se prstom) ili za ponavljanje već poznatog slova. Vrlo im je zabavno diranje poznatog slova zatvorenih očiju u grupi kada pokušaju saznati koje slovo imaju u ruci. Za pronalaženje prvog glasa u riječi, obično pripremim različite figure koje mogu uzeti u ruke jer tako lakše pronađu prvi ili zadnji glas u riječi. Aktivnost kod koje se prvenstveno traži pojedinačni glas u riječi volimo izvesti pomoću aktivnosti koju je Montessori nazvala glasovna kutija. Imamo kutiju koja ima tri dijela i predmete kod kojih možemo jasno čuti glasove. U najveći prostor stavljamo predmete koji sadrže određeni glas u riječi. Tri predmeta počinju glasom a, tri se završavaju na a, a tri predmeta imaju taj glas u sredini (Rode, 2016). U razredu imamo veliku mapu u kojoj je napisana abeceda. Učenici uvijek mogu napraviti svoj rad pomoću papirom od časopisa, režući slike koje počinju specifičnim glasom. U ovoj aktivnosti imaju pripremljene časopise, škare, ljepilo i već napravljenu mapu s abecedom. Učenici se jako vole igrati u grupama tako da za vrat zavežu medalju s pojedinačnim slovom i traže sve stvari koje počinju tim slovom. Kada dijete na medalji ima slovo m, u razredu pronalazi sve predmete što počinju glasom m i stavlja ih u košaru. Čak je i tepih s napisanom abecedom vrlo aktualan u razredu. Učenici uz pomoć slika potraže prvi glas u riječi i tu sliku stave na odgovarajuće mjesto u slovima abecede.

Pedagogija Marie Montessori nastala je iz promatranja djece. Ja još učim promatrati. Uvjerena sam da nastavnikovo promatranje djece poboljšava poznavanje učenika i njihovih sposobnosti. Prema zapažanjima djece u razredu, nastavnik priprema aktivnosti koje odgovaraju njihovoj dobi, interesu, znanju …. Volim podučavati u prvom razredu jer su učenici vrlo znatiželjni. Oni vole istraživati sebe, raditi s različitim materijalima i rukama isprobavati kako stvari funkcioniraju. Potrebna je samo dobra priprema učitelja, poznavanje djece i izrađeni materijali.

Literatura

  1. Montessori, M. (2006). Srkajoči um. Ljubljana. Uršulinski zavod za vzgojo, izobraževanje in kulturo.
  2. Rode, S. (2016). Priročnik za matematiko. Interno gradivo s Montessori obrazovanja.
  3. Kordeš, M. (2013). Program vrtca Montessori. Ljubljana. Montessori inštitut. 
  4. Rode, S. (2016). Priročnik za jezik: Govor in pisanje. Interno gradivo s Montessori obrazovanja.

Suradnja specijalno-rehabilitacijskog pedagoga i učitelja

engleskog jezika

maja_trunkelj

Maja Trunkelj

Sažetak

Učenici s disleksijom se u školi i u životu susreću s brojnim izazovima. U te ubrajamo poteškoće na području vještine čitanja i pisanja koje se često pojavljuju i pri čitanju i pisanju engleskog kao stranog jezika. Specijalni pedagog u okviru dodatne stručne pomoći nudi pomoć i potporu za nadilaženje poteškoća, a pritom je ključna suradnja s učiteljem engleskog jezika. Taj mu diferencijacijom, prilagodbama te pomoći pri učenju nudi izdašnu potporu i mogućnost za uspjeh u sklopu cjelovitog procesa učenja. Suradnja specijalnog pedagoga i učitelja engleskog jezika je ključna pri planiranju prilagodbi i ocjenjivanju znanja učenika s disleksijom.

KLJUČNE RIJEČI: disleksija, engleski jezik, suradnja, prilagodbe

Disleksija je specifična poteškoća pri učenju o kojoj je današnje društvo sve više zna. M. J. Snowling (2013) disleksiju opredjeljuje kao neurološki razvojni poremećaj koji je najvjerojatnije genetski uvjetovan te većinom pogađa više dječaka nego djevojčica. Središnji deficit kod disleksije je teškoća s dekodiranjem što dovodi do poteškoća pri čitanju i pisanju. Disleksija je trajna poteškoća pojedinca, a nalazi odraslih osoba su vrlo različiti. Neki uspješno postižu fakultetsko obrazovanje, dok drugi imaju samo osnovnoškolsku izobrazbu. Rezultati magnetne rezonancije su već pred desetljećima potvrdili drugačiju aktivnost mozga pri čitanju osoba s disleksijom u usporedbi s osobama bez disleksije. Jasno je da disleksija ima neurofiziološku podlogu koja nema jednoznačne pojave kod učenika.

Slovenski spada u transparentne jezike. Odnosi među grafemima i fonemima su vrlo jasne. Čitatelj dekodira od lijeve prema desni, vježbom usvaja tehniku te poboljšava brzinu čitanja. Uz zadovoljavajuću brzinu čitanja i automatiziranu tehniku se čitatelj može posvetiti području čitanja s razumijevanjem i sadržaja pročitanog. Učenici s disleksijom trebaju mnogo više vježbe da usvoje tehniku čitanja u usporedbu s vršnjacima. Obično, unatoč obilju treninga, čitaju sporije od vršnjaka, čak i u odraslom razdoblju. Da bi postigli uspješnost pri čitanju, služe se različitim kompenzacijskim strategijama, npr. čitaju pomoću konteksta, prilagođavaju dijelove riječi. S specijalno-pedagoškim tretmanom i radom kod kuće je moguće postići napredak na području tehnike čitanja, brzini čitanja te na području čitanja s razumijevanjem. Struka je otkrila više pedagoških strategija i metoda rada s kojima za vrijeme tretmana učenicima s disleksijom pomažemo nadilaziti deficite. Djelomično je nedorečeno područje nastave engleskog kod učenika s disleksijom.

Kod čitanja i pisanja engleskih riječi učenici s disleksijom obično imaju mnogo poteškoća. Engleski je zbog duboke ortografije zahtjevan jezik za pisanje. (Ndlovu in Geva, 2008). Usvojena tehnika čitanja slovenskih riječi je u netransparentnom jeziku, tj. engleskom manje učinkovita. Komunikacijski pristup nastave učenicima s disleksijom ne omogućava jasna pravila te strukturirano tumačenje gramatičkih pravila. Rezultati brojnih studija potvrđuju potrebu premišljanja prikladnosti metodologije nastave stranog jezika kod učenika s disleksijom (Sparks, i dr., 1991; Ganschow, Sparks i Schneider, 1995, kod Crombie, 2000). Nov sistem podudaranja među slovima, kombinacijama slova te pripadajućim simbolima te drugačija jezična struktura predstavljaju velik izazov za učenike s specifičnim deficitima (Schneider i Crombie, 2003, kod Piechurska – Kuciel, 2008).

Specijalni i rehabilitacijski pedagozi obično nude pomoć i potporu učenicima pri razvoju vještina u materinjem jeziku, a rjeđe se bave područjem stranog jezika (Helland, 2008). Učenicima s disleksijom koristi da im na jasan i strukturiran način predstavimo jezične strukture izjavnih, upitnih i niječnih rečenica. Zajedno s njima planiramo strategije učenja novih riječi te odredimo načine samostalnog rada kod kuće. Učenici moraju vježbati čitanje engleskih riječi po modelu, a pojedine dijelove riječi (slogove) možemo označiti različitim bojama te ih povezivati s odgovarajućim glasom. Za učenike s prioritetnim kinestetičnim stilom učenja omogućimo različite aktivnosti gibanja putem kojih usvoje strukturu izjavnih, upitnih i niječnih rečenica za određeno gramatičko vrijeme.

Vrlo je važno da se učitelja engleskog upozna sa specifičnim poteškoćama učenika, da ih pokuša razumjeti te potražiti različite načine za prilagođenu izvedbu nastave. Grčko istraživanje (Lemperou, Chostelidou i Griva, 2011) je pokazalo da su učitelji engleskog jezika velikom većinom svjesni poteškoća kod učenika s disleksijom, a istovremeno naglašavaju da ne znaju izabrati odgovarajući nastavni pristup. Besmisleno je očekivati da će se učitelji predmetne nastave posvećivati svakoj specifičnoj poteškoći pri učenju. Smisleno je očekivati da će prepoznati poteškoće učenika, prilagoditi nastavu, izvesti diferencijaciju nastave te planirati i izvoditi prilagodbe pri provjeri i ocjenjivanju znanja učenika. Downey, Snyder i Hill (2000) navode da učenici s disleksijom mogu doseći zadovoljavajući, odgovarajući nivo znanja i vještina na stranom jeziku ukoliko imaju prilagođenu nastavu.

Suradnja među specijalnim i rehabilitacijskim pedagogom i učiteljem engleskog je ključno te predstavlja put do uspjeha. Specijalni pedagog učitelju engleskog predstavi deficite učenika s disleksijom. Učitelj engleskog posreduje vlastita opažanja i stručne poglede. Važno je da zajedno planiraju prilagodbe za učenika (Erkan, Kızılaslan i Dogru, 2012). U članku želim ispostaviti dilemu koja na našim prostorima još nije dobila konačan odgovor. Da li učenicima s disleksijom prilagođeno ocjenjujemo zapise na engleskom jeziku? Odgovor je da jer u suprotnome ocjenjujemo izrazitost učenikova deficita. Učenici s disleksijom će zasigurno zapisivati engleske riječi fonološki. Ukoliko im za svaki pogrešan zapis oduzmemo polovicu boda (ili čak cijeli), pisat će test negativno samo zbog pravopisnih pogrešaka, iako su se naučili nove riječi i strukturu rečenica različitih gramatičkih vremena. Zbog toga je vrlo važno da s učiteljem engleskog jezika planiramo prilagodbe pri pisanom ocjenjivanju znanja te po potrebi zajedno pregledamo zapise u testu. Kao važno oruđe se pokazuju jasni kriteriji ocjenjivanja pojedinog zadatka. Dakle, ukoliko ocjenjujemo poznavanje gramatičkog vremena Present Continuous, potom je ključnog značenja da učenik pravilno upotrijebi pomoćni glagol »biti« te nastavak – ing. U tom je slučaju besmisleno brojati kao nepravilan odgovor fonološki zapis riječi ili pogrešku koja proizlazi iz učenikova deficita ( npr. ispuštanje slova – She is reding).

Prilagodbe su važne za osiguravanje jednakih mogućnosti učenika s deficitima te njihovih vršnjaka bez deficita. Spomenimo još jednom da se ne radi o privilegijama. Spomenut ću nekoliko najčešćih koje moraju biti planirane specifično s obzirom na potrebe pojedinca:

  • Učenici s disleksijom trebaju veći tisak slova te font koji se lakše čita. Među lakše čitljive fontove spadaju: Calibri, Arial, Tahoma, Verdana, Century Gothic. Važno je da su razmaci između redaka veći (1,5) te da je tisak povećan (12-14). Tisak možemo obojiti tamno zeleno te upotrijebimo nereflektirajući papir.
  • Produženo vrijeme pisanja testa.
  • Tolerancija fonoloških zapisa na engleskom te pogrešaka koje su posljedica učenikovih deficita. Tu želim još jednom naglasiti da je potrebna suradnja i usklađivanje stručnih mišljenja specijalnog pedagoga i učitelja engleskog.

Učenici s deficitima na pojedinim područjima učenja s rješenjem o usmjeravanju imaju pravo na savjetovanje, pomoć specijalno-rehabilitacijskog pedagoga, a neki i dodatne pomoći učitelja. Za učenike s disleksijom je pomoć pri učenju s učiteljem engleskog vrlo važna. Učitelj engleskog na taj način može u individualnoj situaciji upoznati učenika s deficitima, razvijati vlastito razumijevanje učenikovih specifičnosti te tako lakše planirati diferencijaciju nastave. Na satovima pomoći učeniku s disleksijom omogući više vremena za preradu informacija, ponovno objašnjenje, dodatno utvrđivanje rječnika te pripomaže učenikovoj motivaciji za učenje engleskog. U individualnoj situaciji učenik i učitelj izgrađuju odnos koji važno utječe i na unutrašnju motivaciju za učenje.

Zaključak

Disleksija prožima brojna područja funkcioniranja pojedinca. Osim najlakše prepoznatljivih poteškoća pri vještini čitanja i pisanja, izazovi za učitelje i učenike pojavljuju i kod usvajanja i učenja engleskog kako stranog jezika. Prilagodbe na nastavi i pri ocjenjivanju znanja te pomoć pri učenju učitelja engleskog su neke od mogućih intervencija. Učenici s disleksijom trebaju potporu predmetnih učitelja te njihovo razumijevanje. Ukoliko razumijemo prirodu učenikovih poteškoća, lakše ćemo potražiti načine pomoći i putove do uspješnosti svih učenika. Nitko nema sva znanja i zato su međusobna suradnja stručnih radnika te traženje zajedničkih rješenja ključnog značenja.

Bibliografija

  • Crombie, M. (2000). Dyslexia and the Learning od a Foreign Language in School: Where Are We Going? Dyslexia, 6, 112–123.
  • Downey, D. M., Snyder, L. E. in Hill, B. (2000). College Students with Dyslexia: Persistent Linguistic Deficits and Foreign Language Learning. Dyslexia, 6, 101–111.
  • Erkan E., Kızılaslan, I. in Dogru, S. Y. (2012). A Case Study of a Turkish Dyslexic Student Learning English as a Foreign Language. International Online Journal of Educational Sciences, 4(3), 529–535. Pridobljeno s http://www.acarindex.com/dosyalar/makale/acarindex-1423904277.pdf.
  • Helland, T. U. R. I. D. (2008). Second language assessment in dyslexia: Principles and practice. Language learners with special needs. An international perspective, 63–85.
  • Lemperou, L., Chostelidou, D. in Griva, E. (2011). Identifying the training needs of EFL teachers in teaching children with dyslexia. Procedia-Social and Behavioral Sciences, 15, 410–416.
  • Ndlovu, K. in Geva, E. (2008). Writing abilities in first and second language learners with and without reading disabilities. Language learners with special needs. An international perspective, 36–62.
  • Piechurska-Kuciel, E. (2008). Input, processing and output anxiety in students with symptoms of developmental dyslexia. Language Learners with Special Needs, an international perspective, 86–109.
  • Snowling, M. J. (2013). Early identification and interventions for dyslexia: a contemporary view. Journal of Research in Special Educational Needs, 13(1), 7–14.